Cirkus nakaza

UvodPauci su me oduvijek fascinirali. Sakupljao sam ih kad sam biomlađi. Provodio sam sate čeprkajući po staroj šupi na kraju našegvrta, zurio u paukove mreže u potrazi za vrebajućim osmonogimgrabežljivcima. Kad sam pronašao kojeg, donio bih ga u kuću ioslobodio u svojoj sobi. To je izluđivalo moju mamu! Pauk bi obično pobjegao nakon dan ili dva i nikad ga višenisam vidio, ali ponekad su ostajali duže. Imao sam jednog kojije ispleo mrežu iznad mog kreveta i čuvao stražu gotovo mjesecdana. Kad sam išao spavati, zamišljao sam kako pauk silazi, ulaziu moja usta, klizi mi grlom i polaže gomile jaja u mom želucu.Mali bi se pauci nakon nekog vremena izlegli i živog me pojeli,iznutra prema van. Volio sam biti prestrašen kad sam bio mali. Kad sam imao devet godina, mama i tata su mi poklonili malutarantulu. Nije bila otrovna ni jako velika, ali bio je to najboljipoklon koji sam ikad dobio. Igrao sam se s tim paukom gotovosvaki trenutak kad sam bio budan. Davao sam mu svakakve po-slastice: muhe i žohare i male crve. Razmazio sam ga do boli. Onda sam jednog dana učinio nešto glupo. Gledao sam crtiću kojem je jedan od likova završio u usisivaču. Ništa mu nijeCirkus nakaza

bilo. Izašao je iz vreće prašnjav, prljav i vraški bijesan. To jebilo jako smiješno. Toliko smiješno da sam i sâm to pokušao. S tarantulom. Nepotrebno je reći kako se stvari nisu odigrale kao u crtiću.Pauk je rastrgan na komade. Jako sam plakao, ali bilo je prekasnoza suze. Moj je ljubimac bio mrtav, ja sam bio kriv, i tu se ništanije moglo učiniti. Kad su saznali, moji su roditelji galamom gotovo podigli krov– tarantula je bila prilično skupa. Rekli su kako sam neodgovor-na budala i od tog dana nadalje nikad mi nisu dopustili imatiljubimca, čak ni običnog vrtnog pauka.Počeo sam s tom pričom iz prošlosti iz dva razloga. Jedan ćerazlog postati jasan tijekom knjige. Drugi je razlog: Ovo je istinita priča. Ne očekujem da mi vjerujete – ni ja sâm ne bih vjerovao dato nisam proživio – ali jest. Sve što sam opisao u ovoj knjizi sedogodilo, i to upravo onako kako je napisano. Činjenica stvarnog života jest da, kad učinite nešto glupo, toobično morate platiti. U knjigama junaci mogu činiti pogrešakakoliko žele. Nema veze što učinili, jer na kraju sve dobro završava.Pobijedit će negativce, srediti stvari i sve će opet biti u redu. U stvarnom životu usisavači ubijaju pauke. Ako prelaziteprometnu cestu bez gledanja, udarit će vas vas auto. Ako padnetes drveta, slomit ćete nešto kostiju. Stvarni život je gadan. Okrutan je. Ne brine za junake isretne krajeve i za to kakve bi stvari trebale biti. U stvarnomživotu loše se stvari događaju. Ljudi umiru. Borbe se gube. Zličesto pobjeđuju. Samo sam to želio razjasniti prije početka. Darren Shan

Još jedna stvar: moje pravo ime nije Darren Shan. Sve ostalo uovoj knjizi jest istinito, osim imena. Morao sam ih promijeniti…Kad dođete do kraja znat ćete zašto. Nisam upotrijebio ničije pravo ime – ni svoje, ni sestrino, nisvojih prijatelja ni profesora. Ničije. Neću vam čak reći ni imesvog grada ni države. Ne usuđujem se. U svakom slučaju, ovo je dovoljan uvod. Ako ste spremni,počnimo. Da je ovo izmišljena priča, počela bi noću, za vrijemeopake oluje, uz hukanje sova i škripanje pod krevetom. Ali ovoje istinita priča, pa moram početi tamo gdje je počela. A počela je u zahodu.Cirkus nakaza



Prvo poglavljeBio sam u školskom zahodu, sjedeći i pjevušeći. Nisam skinuohlače. Došao sam na kraju sata engleskog zato što mi nije bilodobro. Moj profesor, gospodin Dalton, super je u takvim stva-rima. Pametan je i zna kad muljate, a kad ste ozbiljni. Samo mepogledao kad sam podigao ruku i rekao da mi je slabo, onda jekimnuo i rekao mi neka odem u zahod. “Povrati sve što te muči, Darrene”, rekao je, “a onda vratidupe ovamo.” Volio bih kad bi svi profesori bili uviđavni poput gospodinaDaltona. Na kraju mi nije bilo zlo, ali osjećao sam se čudno pa samostao u zahodu. Čuo sam zvono za kraj sata i svi su odjurili naveliki odmor. Želio sam im se pridružiti, ali znao sam kako bibilo frke da me gospodin Dalton tako rano ugleda na dvorištu.Nije se ljutio kad bi ga prevarili, samo bi zašutio i dugo ne birazgovarao s vama, a to je gotovo bilo gore od galame. I tako sam sjedio, pjevušio, gledao na sat i čekao. Onda samzačuo nekoga kako me doziva. “Darrene! Hej, Darrene! Jesi li upao u školjku ili što?” Nacerio sam se. Bio je to Steve Leopard, moj najbolji prijatelj.Steveovo pravo prezime bilo je Leonard, ali svi su ga zvali SteveCirkus nakaza 11

Leopard. I to ne samo zato što su riječi zvučale slično. Steve jebio ono što je mama nazivala “divljak”. Stvarao je problemekamo god bi išao, tukao se, krao u trgovinama. Jednog dana – jošje uvijek bio u kolicima – pronašao je oštar štap i njime bockaožene koje su prolazile. (Nema nagrade ako pogodite gdje!) Bojali su ga se i prezirali kamo god krenuo. Ali ne i ja. Biosam njegov najbolji prijatelj još od Montessorija, kad smo seupoznali. Moja mama kaže da me privuklo njegovo divljaštvo,ali ja sam jednostavno mislio kako je on guba tip. Imao je žestoktemperament i stvarao je veliku frku kad bi izgubio živce. Kad se todogađalo, ja bih jednostavno odjurio i vratio se kad se smirio. Steveova je reputacija tijekom godina popustila – njegova gaje mama odvela do brojnih dobrih savjetnika koji su ga naučilisamokontroli – ali još je uvijek bio mala legenda na školskomdvorištu i netko s kime se niste kvačili, čak i ako ste bili veći istariji od njega. “Hej, Steve”, viknuo sam. “Ovdje sam.” Udario sam po vra-tima kako bi znao gdje sam. Dojurio je i otvorio vrata. Nasmiješio se kad me vidio kakosjedim u hlačama. “Jesi rigao?” pitao je. “Nisam”, odgovorio sam. “Misliš da hoćeš?” “Možda”, rekao sam. Onda sam se iznenada nagnuo naprijedi ispustio odvratan zvuk. Bluurgh! Ali Steve Leopard predobrome znao da bih ga zavarao. “Kad si već dolje, daj mi izglancaj čizme”, rekao je i nasmijaose kad sam se počeo pretvarati kako mu pljujem na cipele iglancam ih komadom toaletnog papira. “Jesam li propustio nešto na satu?” pitao sam i uspravio se. “Ne”, rekao je. “Uobičajeno sranje.” “Jesi li napisao zadaću iz povijesti?” pitao sam. “Ne mora biti gotova do sutra, zar ne?” pitao je i zabrinuo se.Steve je uvijek zaboravljao zadaću.12 Darren Shan

“Prekosutra”, rekao sam mu. “Oh”, rekao je i opustio se. “Još bolje. Mislio sam…” Zastaoje i namrštio se. “Čekaj”, rekao je. “Sutra je četvrtak. Prekosutrabi bio…” “Jesam te!” viknuo sam i udario ga po ramenu. “Au!” viknuo je. “To je boljelo.” Protrljao je ruku, ali znaosam kako ga uopće ne boli. “Izlaziš li?” pitao je. “Mislio sam ostati ovdje i diviti se pogledu”, rekao sam inaslonio se na zid. “Prestani lupetati”, rekao je. “Gubili smo pet prema jedan kadsam ušao. Sada najvjerojatnije gubimo šest ili sedam. Trebamote.” Govorio je o nogometu. Svaki veliki odmor odigramo tekmu.Moja ekipa inače pobjeđuje, ali izgubili smo najbolje igrače.Dave Morgan slomio je nogu. Sam White preselio se u druguškolu kad mu se obitelj odselila. A Danny Curtain prestao jeigrati nogomet kako bi veliki odmor mogao provoditi sa SheilomLeigh, curom koja mu se sviđala. Idiot! Ja sam naš najbolji napadač. Ima boljih braniča i veznjaka,a Tommy Jones je najbolji golman na cijeloj školi. Ali ja sam je-dini koji je bez problema mogao zabiti četiri, pet puta dnevno. “U redu”, rekao sam i ustao. “Spasit ću te. Zabio sam hat-triksvaki dan ovog tjedna. Bilo bi šteta sada prestati.” Prošli smo pokraj starijih dečki – koji su, kao i obično, pušiliu zahodu – i požurili do mog ormarića kako bih obuo tenisice.Imao sam jedne mrak tenisice koje sam dobio na natjecanju upisanju. Ali prije nekoliko mjeseci pukli su mi žniranci i gumana stranama počela se odljepljivati. A onda su mi noge narasle!Tenisice koje sam sada imao bile su dobre, ali nisu bile iste. Gubili smo osam prema tri kad sam istrčao na teren. Nije tobio pravi teren, samo dugi komad dvorišta s nacrtanim stativamana obje strane. Tko god ih je nacrtao, pravi je idiot. Na jednojje strani prečka bila previsoka, a na drugoj preniska!Cirkus nakaza 13

“Ne bojte se, Topnik Shan je ovdje!” viknuo sam kad sam izjuriona teren. Većina igrača se nasmijala ili zagunđala, ali mogao samvidjeti kako se moji suigrači bude, a protivnici počinju brinuti. Odlično sam počeo i zabio dva gola u prvoj minuti. Činilo seda možemo doći do neriješenog ili pobjede. Ali vrijeme je isteklo.Da sam stigao ranije, sve bi bilo u redu, ali oglasilo se zvono bašdok sam bio u naletu, tako da smo izgubili devet prema sedam. Dok sam napuštao teren Alan Morris dojurio je na dvorište,zadihan i crven u licu. To su trojica mojih najboljih prijatelja:Steve Leopard, Tommy Jones i Alan Morris. Sigurno smo naj-neobičnija četvorka na cijelom svijetu, jer samo jedan od nas– Steve – ima nadimak. “Pogledajte što sam našao!” viknuo je Alan i mahao vlažnimkomadom papira pred našim nosevima. “Što je to?” pitao je Tommy i pokušao ga zgrabiti. “To je…” počeo je Alan, ali je zastao kad se gospodin Daltonizvikao na nas. “Vas četvorica! Unutra!” zagrmio je. “Stižemo, gospodine Dalton!” zagrmio je Steve. Steve jemiljenik gospodina Daltona i izvlači se sa stvarima s kojima semi ostali ne bi mogli izvući. Kao kad ponekad koristi psovkeu svojim pričama. Da ja upotrijebim neke od Steveovih riječi,odavno bih bio izbačen. Ali gospodin Dalton voli Stevea, zato što je poseban. Ponekadje na satu briljantan i sve odgovori točno, dok ponekad ne možetočno slovkati ni vlastito ime. Gospodin Dalton kaže kako je onidiot s talentom, što znači da je glupi genije! U svakom slučaju, iako je ljubimac gospodina Daltona, čakni Steve se ne bi mogao izvući od kašnjenja na sat. Što god Alanimao, morat će čekati. Vratili smo se u razred, znojni i umorninakon tekme i počeli s idućim satom. Nisam ni sanjao kako će mi Alanov tajanstveni komad papirazauvijek promijeniti život. Nagore!14 Darren Shan