Komarr

Prvo poglavlje Posljednja se bljeskava igličasta zraka komarrskogpravog sunca istopila iz vidokruga i nestala iza niskih bre-žuljaka na zapadnom horizontu. Na sve tamnijem plavomnebeskom svodu, začinjenom ljubičastom, pojavljivao setromo, u blistavu kontrastu, odsjaj vatre solarnog zrcala.Kada je Ekaterina s površine Komarra prvi put ugledalašesterokraku strukturu malog sunca solette, pomislila jeda se radi o velikom zimoslavnom ukrasu, obješenom nanebo poput snježne pahulje sačinjene od zvijezda, dobro-ćudnih i umirujućih. Sada se naginjala s ruba balkona kojise uzdizao nad središnjim parkom Serifozine kupole ne bili ozbiljnije proučila neujednačen lom svjetla kroz staklastluk svoda iznad glave. Soletta je varljivo svjetlucala nas-pram premračnog neba. Tri od šest diskova ove zvjezdanepahulje uopće nisu svijetlili, a središnji sedmi bio je zamu-ćen i nejasan. Jednom je pročitala da su drevni Zemljani promjene uustaljenom procesu kretanja svog neba — kao što su ko-meti, nove i zvijezde padalice — tumačili kao uznemiruju-ća pretkazanja, nagovještaje katastrofa prirodnih ili poli-tičkih; sama riječ katastrofa upućivala je na astrološkopodrijetlo značenja. Prije dva tjedna teretni brod za prije-voz rudače unutar sistema izmakao je kontroli i udario oinsolacijsko zrcalo koje je Komarr opskrbljivalo solarnom5 Komarr

energijom, što se doslovno može shvatiti kao katastrofa,isto kao i pogibija šestorice Komarrana koji su sačinjavaliposadu. No, poslije je sve izgledalo kao da se odigrava uusporenu filmu; zasad se jedva mogao uočiti utjecaj nazaštićeno Nadsvođe koje je udomljivalo cijelu populacijuplaneta. Ispod nje, u parku, ekipa radnika postavljala jedodatno osvjetljenje na visoke stupove. Slične privremenemjere vjerojatno su već gotovo bile dovršene u staklenici-ma za proizvodnju hrane kojom se opskrbljuje grad, kakobi spriječili da biljke i oprema ne ostanu samo u funkcijiukrasa. Ne, podsjeti ona samu sebe; nikakva vegetacijaunutar kupole nije samo ukrasna. Svaka biljka imala jesvoj udjel u biološkom rezervoaru koji je u krajnjoj linijiodržavao život pod kupolom. Vrtovi unutar kupole će pre-živjeti, a za njih će se pobrinuti njihovi ljudski simbioti. Izvan Nadsvođa, na krhkim plantažama koje su radilena biotransformaciji planeta, sasvim je druga stvar. Tamatematika joj je bila jasna, o njoj se već dva tjedna ras-pravljalo za stolom u vrijeme večere, o postocima izgublje-ne insolacije na ekvatoru. Dani su na čitavom planetupostali zimsko oblačni i nepromjenjivi, gdje je tomu kraj?Kada će završiti popravke? Ili još bolje, kada će ih uopćezapočeti? Za jednu sabotažu, ako je to i bila sabotaža, raz-mjeri razaranja su bili neobjašnjivi; za polusabotažu dvos-truko neobjašnjivi. Hoće li pokušati ponovno? Ako su uop-će postojali oni, onda je to bila zastrašujuća zloba, a nesamo običan zastrašujući nesretni slučaj. Uzdahnuvši, odlijepi pogled, okrene se i upali reflekto-re koje je kao nadomjestak postavila za svoj vlastiti, ma-jušni balkonski vrt. Neke od posađenih barrayarskih bilja-ka bile su izrazito osjetljive na svjetlost. Provjerila jekoličinu mjeračem, pomaknula dva sanduka s jelenjom po-vijušom bliže izvoru svjetla i namjestila tajmere. Krenulaje dalje provjeravajući nježnim i znalačkim prstima tempe-raturu zemlje i vlagu, zalijevajući tamo gdje je trebalo. Na- Lois McMaster Bujold 6

čas je pomislila kako bi bilo bolje premjestiti stari izbon-sainirani skellytum unutra, ali na Komarru je, ionako, sveunutra. Već gotovo godinu dana nije osjetila vjetar u kosi.Na trenutak se bolno poistovjetila s transplantiranom ve-getacijom izvana, onom koja je polagano odumirala bez do-voljno svjetla i topline, gušeći se u toksičnoj atmosferi…Gluposti. Prestani. Možemo biti sretni što smo ovdje. “Ekaterina!” upitan poziv njezina muža odjeknuo jeprigušeno iz stambenog tornja. Njezina je glava provirila kroz kuhinjska vrata. “Nabalkonu sam.” “Pa, siđi dolje!” Pospremila je vrtlarski pribor u sanduk koji je služiokao klupa, zatvorila poklopac, zaključala za sobom prozir-na vrata i požurila se kroz sobu prema hodniku, pa nakraju sišla niz kružno stubište. Tien je nestrpljivo, s kom-vezom u ruci, stajao pokraj dvostrukih izlaznih vrata nji-hova apartmana. “Upravo je zvao tvoj ujak. Stigao je šatlom u luku.Idem po njega.” “Otići ću po Nikolaja, pa idemo s tobom.” “Ne moraš, pokupit ću ga kod zračne komore kraj Za-padne stanice. Rekao je da ti poručim kako dovodi sa so-bom gosta. Još jednog revizora, čini mi se da je taj neka vr-sta njegova asistenta. Ali, rekao je da se ništa ne brineš, dani jedan od njih nije previše izbirljiv što se tiče jela. Čini mise da on misli kako im možemo ponuditi bilo što. Eh! Dvacarska revizora. Zašto si ih uopće morala pozvati?” Zabuljila se u njega s nevjericom. “Kako bi ujak Vor-thys mogao doći na Komarr i ne posjetiti nas? Uostalom,ne možeš reći da tvoj odsjek nema nikakve veze s onim štoon istražuje. Normalno je da ga želi vidjeti. A i mislila samda ti se svidio.”7 Komarr

Neujednačenim se ritmom lupkao po bedru. “Da, on-da dok je bio samo luckasti, stari profesor. Ekscentričniujak Vorthys, vorski stručnjak. Ovo carsko imenovanje iz-nenadilo je cijelu obitelj. Ne znam na kakve se sve uslugemorao pozvati da bi ga dobio.” Zar je to tvoje mišljenje kako ljudi napreduju? Među-tim, svoju misao nije izrekla naglas. “Od svih političkihslužbi zasigurno je ovu, carskog revizora, nemoguće dobitina taj način.” Promrmljala je. “Naivna Kat.” Kratko se nasmijao i zagrlio je. “Nitkone dobiva ništa zabadava u Vorbarr Sultani. Osim, mož-da asistenta tvog ujaka koji je, kako sam shvatio, u bližemsrodstvu s onim Vorkosiganom. On je svoje imenovanjedobio samim time što diše. Nevjerojatno je mlad za takavposao, ako se radi o onome za kojeg sam čuo da je prise-gao ove Zimoslave. Laka kategorija, pretpostavljam, iakoje tvoj ujak samo rekao da je osjetljiv na svoju visinu, teda je ne spominjemo. Barem nešto iz cijele ove zbrke obe-ćava dobru zabavu.” Gurnuo je svoju kom-vezu u džep tunike. Ruka mu jelagano drhtala. Ekaterina ga zgrabi za zapešće i okrenega. Drhtanje se pojača. Podigla je svoj upitan pogled, ta-man od brige, prema njegovu. “Ne, do vraga!” Istrgnuo je ruku. “Ne počinje. Samosam malo napet. I umoran. I gladan, pa se pobrini za ne-kakav pristojan obrok dok se ne vratimo. Tvoj ujak moždaima pučki ukus, ali sumnjam da i gospodinčić iz VorbarrSultane dijeli iste navike.” Gurnuo je ruke u džepove hla-ča te odvratio pogled od njezina nesretna, namrštena lica. “Ti si sada stariji nego što je tvoj brat tada bio.” “Promjenljivost bolesti, sjećaš se? Ići ćemo uskoro.Obećavam.” “Tiene… Željela bih da odustaneš od plana za galak-tičkim tretmanom. Na Komarru su medicinske moguć- Lois McMaster Bujold 8

nosti isto tako dobre kao i na Koloniji Beta ili bilo gdjedrugdje. Kad si dobio ovaj posao mislila sam da i hoćeš.Zaboravi na tajnovitost, otvoreno potraži pomoć. Ako bašželiš, učini to i diskretno, ali nemoj više čekati!” “Ovdje nisu dovoljno diskretni. Moja je karijera ko-načno krenula, konačno je isplativa. Nemam nikakvenamjere sada biti javno ožigosan kao mutant.” Ako mene nije briga, zar je bitno što bilo tko drugimisli? Oklijevala je. “Je li to razlog zbog kojeg ne želišvidjeti ujaka Vorthysa? Tiene, on je zadnji od svih mojihili tvojih rođaka kojeg će biti briga je li tvoja bolest genet-ska ili nije. Pobrinut će se za tebe, i za Nikolaja.” “Sve je pod kontrolom”, tvrdio je. “Da se nisi usudilaizdati me svom ujaku, ne ovako blizu stvarnom uspjehu.Sve imam pod kontrolom. Vidjet ćeš.” “Samo nemoj… izabrati put kojim je tvoj brat otišao.Obećaj mi!” Nesretan slučaj s lakom letjelicom koji nijebio sasvim slučajan: nakon čega su uslijedile godine kro-ničnih, podsvjesnih mo`ra čekanja i promatranja… “Nemam nikakvih sličnih namjera. Sve je isplanirano.Završit ću ovogodišnju službu, a zatim ćemo uzeti produ-ženi galaktički odmor. Ti, ja i Nikolaj. Sve će se srediti initko nikad neće saznati. Samo ako ti ne izgubiš živce i uzadnji čas se uspaničiš!” Zgrabi je za ruku, dobaci joj um-jetan osmijeh i iziđe kroz vrata. Čekaj i sve ću srediti. Vjeruj mi. To si rekao i prošliput. I onaj prije toga i prije… Tko je sad tu izdan? Tiene,vrijeme ti izmiče, zar ne shvaćaš? Okrenula se prema kuhinji, preispitujući u glavi planza obiteljsku večeru kojom je trebala pogostiti vorskog ba-runa iz carske prijestolnice. Bijelo vino? Njezino ograniče-no poznavanje dotične vrste navelo ju je da pomisli kakoće biti dovoljno naliti ih pa će im biti svejedno što jedu.9 Komarr

Uzela je još jednu bocu, iz zalihe uvezene s matičnog pla-neta, i stavila na hlađenje. Ne… stavit će dvije. Postavila je još jedno mjesto za stolom na kuhinjskombalkonu gdje su i inače objedovali. Jedino joj je bilo žao štoza ovu večer nije unajmila poslužitelja. Ali ljudski poslu-žitelji su na Komarru tako skupi. A željela je i da ujakVorthys osjeti obiteljsko ozračje. Čak su i ozbiljni, službe-ni reporteri s vjestivida proganjali sve koji su bili povezanis istragom; dolazak ne jednog, već dvaju carska revizora napoprište zbivanja na Komarru nije smirivao groznicu naga-đanja, nego ju je samo preusmjerio. Kad je razgovarala sujakom nakon njegova dolaska na lice mjesta, preko vezekoja je imala vremensko kašnjenje zbog udaljenosti, bilokakav duži razgovor ispao je nemoguć, ali je mogla razab-rati da su inače staloženog Vorthysa javne konferencije zanovinare, od kojih nikako nije mogao pobjeći, vidno izner-virale. Natuknuo je kako bi mu bilo neopisivo drago da ihmože izbjeći. S obzirom na to da je nakon toliko godinapredavanja već morao oguglati na glupa pitanja, Ekateri-na se zapita nije li stvaran razlog njegovoj uzrujanosti tošto sada, na ova pitanja nije imao odgovora. Ali, morala je priznati, kako bi ponajviše ponovno že-ljela uhvatiti okus sretnije prošlosti, sasvim pohlepno i sa-mo za sebe. Nakon što joj je majka umrla, živjela je dvijegodine s ujakom i ujnom Vorthys i pohađala Carsku aka-demiju pod njihovom nenametljivom paskom. Život s Pro-fesorom i Profesoricom bio je nekako manje napet i sputa-vajući, nego u konzervativnom vorskom kućanstvu njezinaoca u pograničnom, rodnom gradu na južnom kontinentu;možda je to bilo zbog toga što su je oni tretirali kao odras-lu osobu kakvom je ona težila biti, a ne kao dijete kakvo jezapravo bila. Osjećala se, i to ju je grizlo, prisnija s njimanego sa svojim pravim roditeljem. Na neko se vrijeme sva-ka moguća budućnost činila dohvatljivom. Lois McMaster Bujold 10

A tada je odabrala Etienna Vorsoissona, ili je on odab-rao nju… Tada ti to nije smetalo. Rekla je Da na bračniugovor koji je predložio Baba njezina oca, sa svim srcem.Nisi znala. Tien nije znao. Vorzohnska distrofija. Ničijapogreška. Devetogodišnji Nikolaj doskakuće u kuhinju. “Mama,ja sam gladan. Mogu dobiti komad tog kolača?” Doskočila je brzim prstima koji su pokušali testiratiglazuru. “Možeš dobiti čašu soka.” “Ah…” Ali prihvatio je pruženu zamjenu lukavo ser-viranu u jednu od pripremljenih vinskih čaša. Popio jenaiskap i počeo teturati kao da je pijan. Je li uzbuđen ilije naslijedio roditeljske živce? Prestani fantazirati, rečesama sebi. Dječak je zadnja dva sata proveo u svojoj sobipopravljajući modele; normalno je da se želi istresti. “Sjećaš li se ujaka Vorthysa?” upita ga. “Prošle su trigodine otkako smo mu bili u posjetu.” “Naravno.” Progutao je ostatak soka. “Vodio me usvoj laboratorij. Mislio sam da ću vidjeti nekakve posudes mjehurićima, ali tamo su bile samo velike mašine i hrpabetona. Čudno je mirisalo, nekako prašnjavo i oštro.” “Od zavarivanja i ozona, tako je”, reče ona, zadivljenanjegovim pamćenjem. Spasila je čašu. “Ispruži ruku. Ho-ću vidjeti koliko još moraš narasti. Znaš da štenci kojiimaju velike šape izrastu u velike pse.” Ispružio je rukuprema njezinoj i one se dotaknu dlanom o dlan. Njegovimsu prstima falila još dva centimetra da dosegnu njezine.“Ajme meni.” Dobacio joj je samopouzdan, zadovoljan smijeh, a on-da se procjenjivački zabuljio u svoje nožne prste migoljećiih. Njegov je veliki, desni palac provirivao iz nove rupe nasasvim novim čarapama. Svijetla dječja kosica počela je tamnjeti; možda još pos-tane tamna kao njezina. Dosezao joj je do prsa, iako se11 Komarr

mogla zakleti da prije petnaest minuta nije bio viši od nje-zina kuka. Oči su mu bile tamne poput tatinih. Njegovaprljava ruka, gdje je samo uspio pronaći toliko prljavštineu ovoj kući, bila je smirena, a oči bistre i iskrene. Bez drh-tanja. Prvi su simptomi Vorzohnske distrofije bili varljivi,nalikujući na desetke drugih bolesti i mogli su se pojavitiu bilo koje doba, od puberteta do srednjih godina. Ali nedanas, ne kod Nikolaja. Ne još. Duboki muški glasovi, iz predvorja apartmana, izvuklisu ih iz kuhinje. Nikolaj je pojurio naprijed. Kada ga jesustigla on je već napola bio u zagrljaju krupna, sjedoko-sog muškarca koji se doimao kao da ispunjava cijeli pros-tor. “Uff!” Odjednom se zaustavio u pokušaju da zavrtiNikolaja. “Nikki, pa ti si narastao!” Ujak Vorthys nije se promijenio, bez obzira na svojunovu, strahopoštovanja vrijednu titulu: isti grandiozannos, velike uši, ista zgužvana, prevelika tunika i hlače ko-je su uvijek izgledale kao da je u njima prespavao. Isti sr-dačan smijeh. Spustio je svog pranećaka na popločen pod iraširivši ruke zgrabio u zagrljaj svoju nećakinju koja muuzvrati čvrstim stiskom, potom se sagne i posegne u svojuputnu torbu. “Ovdje je nešto za tebe, Nikki, vjerujemda…” Nikolaj je počeo poskakivati oko njega; Ekaterinase privremeno povukla i pričekala svoj red. Tien se probijao kroz vrata s prtljagom. Tek je tadaprimijetila čovjeka koji je stajao sa strane i smješkao se,odsutno promatrajući ovaj obiteljski prizor. Zagrcnula se od iznenađenja. On je bio jedva nešto višiod devetogodišnjeg Nikkija, ali nije bilo sumnje da se radio odraslu čovjeku. Imao je veliku glavu nasađenu na kra-tak vrat i lagano pogrbljeno držanje. Inače je djelovao vit-ko, ali čvrsto. Nosio je tuniku i hlače neupadljive sive boje. Lois McMaster Bujold 12

Iz tunike je provirivala fina, bijela košulja, a ispod hlačaulaštene niske čizme. Njegovoj odjeći nedostajali su lažnivojnički uresi kojima su se obično koristili visoki Vorovi,no savršenstvo kroja — mora da je bila sašivena po mjerikako bi pristajala tom čudnom tijelu — davalo je naslutiticijenu koju se Ekaterina nije usuđivala ni pogoditi. Nije sa sigurnošću mogla procijeniti niti njegove godi-ne; možda nije mnogo stariji od nje? U tamnoj kosi još ni-je imao sijedih, ali su se u njegovu zimski blijedu put ure-zale bore od smijeha oko očiju, kao i one od bola okousana. Ukočeno se pokrenuo, no nije djelovao pretjeranohendikepirano dok je odlagao torbu okrećući se kako bipromatrao Nikkija kako monopolizira svog praujaka. Sva-kako nije bio uobičajena pojava, ali ni najmanje nije djelo-vao nametljivo. Osjeća se nelagodno? Ekaterina se odjed-nom prisjeti svojih dužnosti kao kćeri jednog Vora. Krenula je prema njemu. “Dobro došli u moj dom…”Eh, Tien nije spomenuo njegovo ime “… barune revizoru.” Pružio je ruku i protresao njezinu savršeno običnimposlovnim stiskom. “Miles Vorkosigan.” Ruka mu je bilasuha, topla i manja od njezine, ali bilo je očigledno da pri-pada muškarcu; s čistim noktima. “A vi, gospođo?” “Oh! Ekaterina Vorsoisson.” Na njezino veliko olakšanje ispustio je njezinu ruku bezpoljupca. Nakratko se zagledala u vrh glave koja se nalazi-la u razini njezina ovratnika, no shvativši da će on razgo-varati s njezinim dekolteom, odmaknula se korak unatrag.Pogledao ju je s, još uvijek, laganim smiješkom na licu. Nikolaj je već vukao prema gostinskoj sobi velikutorbu ujaka Vorthysa, ponosno demonstrirajući svojusnagu. Tien je, kako i dolikuje, pratio svog starijeg gosta.Ekaterina je ubrzano razmišljala. Pa ne može strpati ovogVorkosigana u Nikolajevu sobu; dječji bi mu krevet takosramotno, dobro pristajao. Ponuditi carskom revizoru da13 Komarr

spava na kauču u dnevnoj sobi? Ne dolazi u obzir. Signa-lizirala mu je da je slijedi prema hodniku na suprotnojstrani, u njezinu sobu za sadnju koja je ujedno bila i rad-na. Jedna je strana bila zauzeta radnom plohom i polica-ma zatrpanim zalihama. Kaskadni niz svjetala penjao sekutovima hraneći nježne, nove i raznovrsne zelene ze-maljske i crveno-smeđe barrayarske mladice. Veliki, pra-zan prostor nalazio se nasuprot široku prozoru. “Nemamo baš previše mjesta”, ispričavala se. “Bojimse da čak i mi barrayarski upravljači ovdje moramo prih-vatiti što nam se nudi. Naručit ću za vas grav-krevet, si-gurna sam da će ga dostaviti prije nego završimo s veče-rom. Ako ništa drugo u ovoj sobi ima mira. Moj ujakveličanstveno hrče… Kupaonica je niz hodnik, pa desno.” “U redu je”, uvjeravao ju je. Zakoračio je prema prozo-ru i zagledao se u park pod kupolom. Svjetla u okolnimzgradama blistala su toplo u jasnom sumraku poluzatam-njenog zrcala. “Znam da niste na ovo navikli.” Jedan se ugao njegovih usana podigne. “Jednom samšest tjedana spavao na goloj zemlji. Zajedno s deset tisućanevjerojatno prljavih Marilakanaca, a većina njih je i hrka-la. Uvjeravam vas da je ovo ovdje sasvim odgovarajuće.” Zauzvrat ona mu se nasmiješi, ne znajući točno kakoda shvati ovu šalu, ako je to trebala biti šala. Ostavila gaje da posloži svoje stvari kako želi i požurila nazvati agen-ciju za iznajmljivanje, te završiti postavljanje večere. Svi su se okupili, suprotno njezinim namjerama za štosvečanijom večerom, u kuhinji gdje joj je maleni revizorponovno osujetio planove dopustivši da mu natoči samopola čaše vina. “Započeo sam dan provevši sedam sati uskafanderu. Zaspat ću s glavom u tanjuru i prije deserta.”Njegove su sive oči zasjale. Lois McMaster Bujold 14

Otjerala ih je sve van, za stol na balkonu i poslužilablago začinjeno konzervirano proteinsko varivo za koje jeispravno pretpostavila da će se svidjeti njezinu ujaku. Ka-da je podijelila kruh i vino, konačno je uspjela razmijenitikoju riječ s ujakom. “Kako napreduje vaša istraga? Koliko možete ostati?” “Bojim se da zasad ne znamo ništa više od onoga što simogla čuti na vijestima”, odgovori on. “Možemo si priuš-titi odmor na planetu samo dok ekipa koja istražuje mo-gući uzrok nesreće ne završi s prikupljanjem ostataka.Još nam uvijek nedostaju neki prilično važni dijelovi.Spremište teretnog broda bilo je potpuno natovareno štomu je dalo golemu masu. Kad su motori eksplodirali, dje-lići raznih veličina raspršili su se u svim mogućim smjero-vima i brzinama. Očajnički želimo pronaći bilo koji diokontrolnog sustava. Većinu bismo trebali sakupiti u idu-ća tri dana, ako budemo imali sreće.” “Pa je li onda to bila osmišljena sabotaža?” upita Tien. Ujak Vorthys slegne ramenima. “S obzirom na to da jepilot mrtav, bit će to teško dokazati. Možda se radilo o sa-moubilačkoj misiji. Ekipe zasad nisu pronašle ništa što binalikovalo vojnim ili kemijskim eksplozivima.” “Eksplozivi bi ionako bili suvišni”, promrmlja Vorkosi-gan. “Teretnjak je bio izvan kontrole kad je udario o zrcalnupostavu iz najgoreg mogućeg ugla, cijelom svojom duži-nom.” Ujak Vorthys nastavi: “Pola je štete nastalo od sa-mih krhotina zrcala. Sile nastale na točkama sudara bilesu tako snažne da je postava rastrgala samu sebe.” “Ako je takav ishod bio isplaniran, morale su to stvar-no biti fascinantne kalkulacije”, reče Vokosigan suho. “Štome navodi na pomisao da se stvarno radilo o nesreći.” Ekaterina je promatrala svog muža kako potajice gle-da niskog revizora i prepoznala u njegovim očima tihu i15 Komarr

uznemirujuću presudu, mutac! Što će Tien misliti o čovje-ku koji je nosio, bez ikakva vidljivog ispričavanja ili sa-mosvijesti, takav žig abnormalnosti? Tien se okrene prema Vorkosiganu sa znatiželjnimpogledom. “Vidim zašto je car Gregor poslao Profesora,najvećeg carskog stručnjaka za analizu oštećenja i tomusličnog. A što je, ovaj, vaš udio u tome, barune revizoreVorkosigane?” Vorkosiganov se osmijeh iskrivi. “Imam nekog iskus-tva sa svemirskim instalacijama.” Nagne se naprijed, po-digne bradu i izgladi čudan odsjaj ironije s lica. “Zapravo,dok istražni tim ne odredi mogući uzrok nesreće, ja ću imsamo praviti društvo. Ovo je prvi stvarno zanimljiv prob-lem na koji sam naišao otkako sam, prije tri mjeseca, pri-segnuo za revizora. Želio sam vidjeti na koji način se vodiistraga. Zbog predstojećeg komarrskog Vjenčanja, Gregorje vrlo zainteresiran za sve moguće političke odjeke ovenesreće. Sada je jako nezgodno vrijeme za bilo kakve oz-biljne prevrate u barrayarsko-komarrskim odnosima. No,bilo da se radilo o nesreći ili sabotaži, oštećenja zrcala iz-ravno narušavaju teraformacijski projekt. Koliko samshvatio, vaš je Serifosa sektor prilično reprezentativan?” “Uistinu. Povest ću vas sutra obojicu u razgledava-nje”, obeća Tien. “Čeka vas i kompletan tehnički izvještajkoji su pripremili moji komarrski asistenti, sa svim poda-cima. Ali najvažniji podatak još je uvijek samo čisto naga-đanje. Koliko će se brzo popraviti zrcalo? “ Vorkosigan napravi grimasu i ispruži svoju malu rukus dlanom prema gore. “Brzina dijelom ovisi i o tome koli-ko je novca carstvo voljno potrošiti. Tu obično stvari pos-tanu vrlo politične. Dijelovi Barrayara još su uvijek u ak-tivnom procesu teraformacije, a Sergyar privlači tolikodoseljenika s oba planeta koliko se oni brzo mogu ukrca-vati u brodove, pa nekim članovima vlade nije jasno zašto Lois McMaster Bujold 16

se troši toliko carskog bogatstva na neki marginalan svi-jet poput Komarra.” Iz njegova odmjerena tona, Ekaterina nije mogla ra-zaznati slaže li se on s tim članovima ili ne. Iznenada, onareče: “Teraformacija Komarra započela je tri stoljeća pri-je nego što smo ga mi osvojili. Pa ne možemo sada stati?” “Bacamo li koristan novac za već protraćenim?” Vorko-sigan slegne ramenima odbijajući odgovoriti na vlastito pi-tanje. “Postoji i druga struja razmišljanja, sasvim vojna.Ograničavanje populacije na kupolu čini Komarr ranjivijims vojnog aspekta. Zašto dati stanovnicima osvojenog svije-ta dodatni teritorij na koji se mogu, ako im to padne napamet, povući i ponovno organizirati otpor? Ovakav načinrazmišljanja stvara zanimljivu pretpostavku da se ni zatristo ili tu negdje godina od danas, kada teraformacijabude konačno dovršena, stanovnici Komarra i Barrayaraneće u potpunosti međusobno prilagoditi. A ukoliko sebudu, onda će to biti naše kupole i mi ih zasigurno neće-mo ostaviti nezaštićenima, zar ne?” Zastao je kako bi uzeo zalogaj kruha i variva, isprao gavinom, pa nastavio: “Budući da je prilagodba Gregorovaproklamirana politika, a on svojom carskom osobom stojiiza svoje politike… e tu već pitanje motiva sabotaže pos-taje kompleksnije. Jesu li saboteri mogli biti barrayarskiizolacionisti? Komarrski ekstremisti? Sa željom da javnoprebace krivnju na one druge? Koliko je prosječan komar-rski stanovnik kupole emotivno privržen ostvarenju ciljakoji nitko tko je sad živ neće doživjeti ili bi radije danassačuvao novac? Sabotaža prema nesreći nije tehnički raz-ličita, ali politički, vrlo.” On i ujak Vorthys razmijeniše ki-sele poglede. “Stoga ja gledam, slušam i čekam”, dovrši Vorkosigan.Okrene se prema Tienu. “I kako se vama sviđa Komarr,administratore Vorsoissone?”17 Komarr

Tien se osmjehne i slegne. “Sve je u redu, osim Ko-marrana. Mislim da su preosjetljivi.” Vorkosiganove se obrve podignu. “Nemaju smisla zahumor?” Ekaterina ga pogleda iskosa, lecnuta suhoćom u nje-govu otežućem glasu, koju je Tien očigledno previdio i sa-mo otpuhnuo. “Ili su pohlepni ili mrzovoljni. Varanje Bar-rayaraca smatra se gotovo patriotskom dužnošću.” Vorkosigan podigne svoju praznu čašu prema Ekate-rini. “A vi gospođo Vorsoisson?” Napunila mu je do vrha, prije nego što ju je stigaozaustaviti, pazeći što će odgovoriti. Ako je njezin ujakpredstavljao tehničkog stručnjaka u ovom revizorskomdvojcu, je li to onda činilo Vorkosigana… političkim? Tkoje u stvari bio pravi voditelj ovog tima? Je li Tien uhvatiodublji, skriveni smisao koji se krio u rječima malog plemi-ća? “Nije bilo lako steći komarrske prijatelje. Nikolaj ideu barrayarsku školu. A ja nemam nikakav posao.” “Vorskoj gospi ni ne treba posao.” Osmjehne se Tien. “Niti Vorskom gospodaru”, doda Vorkosigan, gotovosebi u bradu, “no ipak, evo nas ovdje…” “To ovisi o vlastitoj mogućnosti odabira pravih rodite-lja”, reče Tien, pomalo namrgođeno. I baci pogled premaVorkosiganu. “Udovoljite mojoj znatiželji. Jeste li vi u ne-kom srodstvu s bivšim regentom?” “Moj otac”, odgovori Vorkosigan s prigušenom krat-koćom. Nije se osmjehnuo. “Onda ste vi onaj barun Vorkosigan, grofov nasljed-nik.” “Da, čini se da je tako.” Vorkosigan je sada postajao uznemirujuće hladan.Ekaterina izlane: “Vaše je odrastanje u takvom okruženjumoralo biti užasno zahtjevno.” Lois McMaster Bujold 18

“Da, nije mu baš bilo lako”, promrmlja Vorkosigan. “Mislila sam na vas!” “Ah.” Nakratko mu se vrati na lice smiješak, ali se brzoi ugasi. Razgovor se kretao grozno naopako, Ekaterina je to os-jećala; jedva se usuđivala otvoriti usta u pokušaju da gapreusmjeri. Tien uskoči, ili točnije ugazi: “Je li se vaš otac,veliki admiral, mogao pomiriti s tim da nećete imati vojnukarijeru?” “Moj se djed, čuveni general, o tome više brinuo.” “Ja sam kao i svi odslužio deset godina. U administra-ciji, živa dosada. Vjerujte mi niste mnogo propustili.”Tien odmahne rukom dobrostivo kao da tjera neugodnumisao. “Ali ovih dana ne mora svaki Vor biti vojnik, je l’da profesore Vorthys? Vi ste živi dokaz.” “Mislim da je kapetan Vorkosigan odslužio, hm, tri-naest godina, zar ne Miles? U Carskoj sigurnosti. Svemir-ske operacije. Je li ti bilo dosadno?” Osmijeh koji je Vorkosigan uputio Profesoru nakratkoje postao iskren. “Volio bih da je bilo bar malo dosadnije.”Trznuo je bradom, što je očigledno bio tik iz navike. Prvije put Ekaterina spazila tanke, bijele ožiljke s obje stranenjegova kratka vrata. Ekaterina požuri u kuhinju kako bi poslužila desert,ali i da dade pogubnom razgovoru dovoljno vremena zaoporavak. Kada se ponovno pojavila, stvari su se smirile,bolje rečeno, Nikolaj je prestao biti tako natprirodno do-bar tj. tih i započeo pregovore s bratom svog djeda okojedne runde njegove najdraže igrice poslije večere. Ovo ihje zaokupilo sve dok nisu stigli ljudi iz agencije za iznaj-mljivanje s grav-krevetom, a veliki je inženjer pojurio sostatkom muškaraca ne bi li nadgledao instalaciju. Ekate-rina se sa zahvalnošću okrenula umirujućoj rutini pospre-manja.19 Komarr

Tien se vratio kako bi je obavijestio o uspješno izve-denoj operaciji i o tome kako je vorski barun zadovoljava-juće smješten. “Tien, jesi li pobliže promotrio tog momka?” upitaEkaterina. “Mutant, vorski mutant, a ponaša se kao da jeama baš sve u redu. Ako on može…” zaustavila se, izos-tavljajući ono možeš i ti, s nadom da će Tien shvatiti. Tien se namršti. “Ne započinji opet. On očito ne mislida se pravila odnose i na njega. On je sin Arala Vorkosi-gana, za boga miloga. Praktično carev polubrat. Nije ničudo što je dobio ovo ugodno carsko mjesto.” “Ne mislim tako, Tiene. Jesi li ga uopće slušao?” Toli-ko toga između redaka… “Ja mislim da je on careva desnaruka, poslan ovamo s ciljem da osudi čitav teraformacijskiprojekt. Mislim da je moćan… možda i opasan.” Tien odmahne glavom. “Njegov je otac bio snažan iopasan. A on je samo privilegiran. Prokleti visoki vorskibezveznjak. Ne brini se o njemu. Tvoj ujak će ga dovoljnobrzo odvući odavde.” “Ne brinem se ja o njemu.” Tienovo se lice smrači. “Već sam umoran od ovog! Mo-raš raspravljati o svakoj stvari koju ja kažem, praktički vri-jeđaš moju inteligenciju pred svojim tako nobl rođakom…” “Nisam!” Jesam li? Ona otpočne u glavi zbrkano pro-češljavati svaku svoju primjedbu te večeri. Što je to, zaime svijeta, morala reći da ga je dovelo do ruba— “To što si nećakinja velikog revizora ne znači da si tinetko i nešto, djevojko! Ovo je nelojalnost, eto što je to!” “Ne — ne, žao mi je…” Ali on je već izjurio. Večeras će među njima biti samohladne tišine. Gotovo je potrčala za njim, moleći ga da jojoprosti. Bio je pod velikim pritiskom na poslu i ovo jestvarno bilo loše tempirano vrijeme za razgovor o njego-voj medicinskoj dilemi… No, odjednom je postala previše Lois McMaster Bujold 20

umorna za to. Sklonila je posljednje ostatke hrane sa stolai ponijela preostalu napol punu bocu vina i čašu na balkon.Ugasila je svjetlo koje je svojim vedrim bojama osvjetlja-valo biljke i ostala sjediti u blijedom odsjaju zatvorenogkomarrskog grada. Kako se planet okretao osakaćenazvjezdana pahulja insolacijskog zrcala gotovo je doseglazapadni horizont, ispraćajući pravo sunce u noć. Bijeli se lik nečujno kretao kuhinjom, prestrašivši jena trenutak. Bio je to samo mutant, koji se oslobodio svo-je sive tunike, a izgleda i svojih čizama. Gurnuo je glavukroz nezaključana vrata. “’bro večer?” “Dobra večer, barune Vorkosigane. Gledam zalazakzrcala. Želite li, ovaj, još malo vina? Evo, donijet ću vamčašu.” “Ne, ne ustajte gospođo Vorsoisson. Sâm ću je uzeti.”Njegov blijedi smiješak obasja ju iz tame. Iznutra je doprlonekoliko prigušenih zveckaja, a onda se vratio natrag. Onakao dobra domaćica obilno natoči u njegovu čašu koju je od-ložio pored njezine. On je zatim ustajući uzme, i krene pre-ma ogradi ne bi li otkrio što skriva nebo iza kupole. “Ovo je najveća prednost ove lokacije”, reče ona. “O-vaj djelić pogleda na zapad.” Zrcalna je postava izgledalapovećana blizinom atmosfere horizontu, ali su zbog ošte-ćenja njezini uobičajeni kolorefekti u magličastim oblaci-ma bili pomućeni. “Zrcalni su zalasci inače mnogo ljepši.”Otpije gutljaj vina, koje ostavi hladan i sladak okus nanjezinu jeziku i osjeti kako joj se u glavi konačno laganovrti. I to je dobro. Opuštajuće. “Vidim da bi mogli biti”, složi se on još uvijek zagle-dan. Otpije velik gutljaj. Što je sad to značilo, je li zamije-nio opiranje snu pomoću alkohola u očekivanje sna? “U usporedbi s onim kod kuće, ovaj se horizont doimatako napučenim i pretrpanim. Bojim se da su mi ove stam-bene kupole pomalo klaustrofobične.”21 Komarr

“A gdje je to kod kuće, za vas?” okrene se kako bi jepromatrao. “Južni kontinent. Vandeville.” “Znači da ste odrasli okruženi teraformacijom.” “Komarrani bi rekli da to nije bila teraformacija, većsamo prilagodba tla.” Na ovu se interpretaciju komarr-skog tehnosnobizma, koju je izrekla tako mrtva-hladna,on zasmijulji skupa s njom. Ona nastavi: “Naravno, u pra-vu su. Nije da smo morali potrošiti pola tisućljeća mijenja-jući cijelu atmosferu planeta. Jedini stvarno težak prob-lem, u Vrijeme izolacije, bio je učiniti to praktično bezvisoke tehnologije. Ipak… kod kuće sam voljela taj otvo-reni prostor. Nedostaje mi prostrano nebo, od horizontado horizonta.” “Ista je stvar u svakom gradu, s kupolom ili bez nje.Znači vi ste djevojka sa sela?” “Djelomično. Iako mi se za vrijeme studija svidjelaVorbarr Sultana. Tamo su postojale drugačije vrste hori-zonata.” “Studirali ste botaniku? Primijetio sam hrpu literatu-re na policama vaše sobe za sadnju. Vrlo impresivno.” “Ne. To je samo hobi.” “Da? Lako bih se mogao prevariti misleći da se radi ovašoj strasti ili profesiji.” “Ne. Tada nisam znala što želim.” “Znate li sada?” Ona se nasmije, pomalo nelagodno. Kad nije ništa odgo-vorila, on se samo osmjehne i odšeće niz balkon proučava-jući njezine sadnice. Stane ispred skellytuma, koji je čučaou svom loncu kao kakav kričavo crveni Buda izvanzema-ljac. Vitice su se uzdizale u pozi spokojnog zaklinjanja.“Moram vas pitati”, reče molećivo, “kakva je ovo stvar?” Lois McMaster Bujold 22

“To je izbonsainirani skellytum.” “Zbilja! To je… nisam znao da se takvo nešto može snjim učiniti. Obično su visoki oko pet metara. I stvarnoružne smeđe boje.” “Moja prateta, s očeve strane, voljela je vrtlarstvo.Kad sam bila djevojčica običavala sam joj pomagati. Onaje bila zadrta žena s granice, prava Vorkinja — došla je najužni kontinent odmah nakon cetagandanskog rata. Nad-živjela je procesiju muževa, preživjela je… no, sve. Skel-lytum sam naslijedila od nje. Toje jedina biljka koju sam sBarrayara ponijela na Komarr. Star je više od sedamdesetgodina.” “Blagi bože.” “Drvo je kompletno, potpuno funkcionalno.” “Pa da i eto ga — iako je niskog rasta.” Na trenutak se pobojala da ga je nehotice uvrijedila,ali činilo se da ipak nije. On dovrši razgledavanje pa sevrati k ogradi i svojoj čaši vina. Ponovno se zagleda pre-ma zapadnom horizontu i tonućem zrcalu, a čelo mu seopusti. Posjedovao je neko ozračje stvoreno njegovim vlasti-tim ignoriranjem te neuhvatljive tjelesne neobičnosti, i toje ozračje prkosilo bilo kakvom smjelijem komentaru pro-matrača. No, niski je plemić imao vremena cijeli se životprilagođavati svom stanju. Za razliku od Tiena koji je me-đu papirima svog pokojnog brata iznenada otkrio svojuopaku bolest, i potom je oprezno i u strogoj tajnosti prove-denim pretragama potvrdio za sebe i Nikolaja. Testirati semožeš anonimno, dokazivala mu je. Ali ne mogu se liječitianonimno, odvraćao je. Otkad je stigla na Komarr, bila je spremna da usprkosobičajima, zakonima i zapovijedima svog gospodara-i-mužana svoju ruku odvede njegova sina i nasljednika na tret-man. Bi li komarrski liječnici znali da Vorska majka nije23 Komarr

legalan skrbnik svog sina? Možda bi se mogla pretvaratida genetski defekt potječe od nje, a ne od Tiena? Ali gene-tičari bi, ako išta vrijede, ionako sami otkrili istinu. Nakon nekog vremena ona neodređeno izjavi: “Vorskibi muškarac prije svega trebao biti odan caru, ali lojalnostvorske žene trebala bi pripadati njezinu mužu.” “Povijesno i zakonski, da”, odgovori on kao da ga tapomisao zabavlja ili možda zaokuplja, okrećući se opetprema njoj kako bi je bolje promotrio. “To nije uvijek nanjezinu štetu. Ako bi on bio smaknut zbog izdaje, za njuse smatralo da je samo izvršavala zapovijedi i to bi je spa-silo. Zapravo, pitam se je li možda stvarni razlog tomu tošto si bilo koji slabo nastanjen planet ne može priuštiti daostane bez radne snage.” “Ne čini li vam se to nekako čudno nerazmjerno?” “Ali jednostavnije za nju. Većina žena u svom životuobično ima jednog muža, a Vorovima se izbor careva mije-njao dosta često, pa komu onda biti lojalan? Loš bi ih izborstajao glave. Doduše, kad su moj pradjed general Piotr injegova vojska napustili ludog cara Yurija zbog cara Eza-ra, na kraju je Yuri ostao bez glave. Što je bilo dobro zaBarrayar.” Ona otpije još gutljaj. S mjesta na kojemu je sjedila,vidjela je samo njegovu zagonetnu siluetu, ocrtanu nas-pram sve mračnije kupole. “Istina. Je li, onda, vaša strastpolitika?” “Sačuvaj bože! Ne, uopće ne mislim da je tako.” “Povijest?” “Samo tu i tamo.” On zastane. “Bila je to vojska.” “Bila je?” “Bila je.” Odvrati on čvrsto. “A sada?” Lois McMaster Bujold 24