Taksim

Taksim -1-

Od istog autoraNa putu za BabadagMoja EuropaDevet -2-

Andrzej Stasiuk Taksim preveo s poljskog Siniša Kasumović Fraktura -3-

Naslov izvornika Taksim Copyright © by Andrzej Stasiuk 2009. All rights reserved. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Siniša Kasumović i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije sereproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-428-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 827224 -4-

Za M.-5-

-6-

Ujesen se vidi da će taj grad umrijeti. Oni koji su trebaliotputovati, odavno su već otputovali. U sumrak se osjećamiris spaljena lišća. Dim se miješa s maglom i zastire peri-feriju. Svjetla žute i blijede. Treba paziti na pješake jer sucrni kao asfalt. Katkad se uzduž i poprijeko vozim kroza nji vidim da nema ni mjesta ni razloga zbog kojih bih se za­ustavio. Četiri raskrižja, jedan kružni tok, semafori trepćužuto već u deset navečer. Kad puše sjevernjak, nosi smradmrtve tvornice. Svi su već otputovali. Ostali su samo onikoji ne znaju kako. Bude se ujutro, gledaju kroz prozore ine izlaze. Samo ako imaju psa. Tada idu na trg pogledatiosmrtnice, provjeriti tko je umro i tješiti se da ovaj put jošnije njihov red. U deset navečer sve je mrtvo. Živi samo benzinska po-staja. Nitko ne ulijeva gorivo. Svi kupuju alkohol ili sjede ukrčmi. Imaju sve veće, sve jeftinije i sve starije automobile.Kupuju ih od prefriganaca koji prodaju inozemni krš. Da,svi brišu odavde ili nešto dovlače. Ovdje nema ničega. Ti ćese automobili ubrzo raspasti, ispast će im podovi, a karose-rije će završiti u šumama iza grada. Nitko ih više neće kupiti.U njima će se nastanit lisice i jarebice. Lisice su mudre. Vi-đam ih sve bliže gradu. Ljudi bacaju hranu. Kupuju je i nemogu je pojesti. Jeftina je i odvratna. Kao stvorena za lisice.Katkad pretrčavaju cestu poput mačaka ili pasa. Žderu ko- -7-

basice za ljude i obitavaju u zahrđalim limuzinama. Ta nitkoto neće pospremiti. Stara, jedva živa hrpa željeza. Ali onimas benzinske to ne smeta. Uglavnom su ćelavi, mršavi i imajuklempave uši. Kao da su neuhranjeni. Katkad noću točimgorivo i gledam ih kroz prozor. Pokreti su im nervozni, kaou kukaca. Zasigurno su ih tukli u djetinjstvu. Uzalud. Glupisu i beskrajno psuju. Ali poslije, kad se raziđu, kad ostanusami, šuljaju se u sjeni zidova i ne podižu pogled. Ondje se okupljaju i panduri. I oni su uglavnom ćelavi.Možda su malo uhranjeniji, veći, potkoženi i s više samo-pouzdanja. Ali to je gard koji su pokupili iz američkih fil-mova. Osim benzinske, u gradu su noću otvorene još samovideoteke. Ljudi posuđuju dva, tri, četiri filma i vraćaju seu stanove. Panduri se ni po čemu ne razlikuju od ljudi.Možda im se samo čini da su bolji od drugih. Ali nisu. Istisu kao ćelavci s klempavim ušima. Gledaju iste filmove i istotako sjede u krčmi na benzinskoj. Jednako čekaju nekakvurevoluciju koja će sve promijeniti. To se može osjetiti u tomgradu – iščekivanje. Svi oni žive nekakav provizoran život.Iščekuju ga u nadi da će se sve okrenuti naglavačke, da ćenastati nekakav život posve drugačiji od ovoga sada, da ćeposljednji napokon biti prvi. Sinoć sam sjedio sam, tik uz stolić koji su zauzeli otac isin. Bili su u prolazu. Takve je lako prepoznati, ne osjećajuse sigurno. Stalno se osvrću. Čak i kad je mirno, ne moguse suzdržati od pogledavanja ustranu, kao da očekuju uda-rac ili zadirkivanje. Otac je bio velik, debeo, s brkovima.Sjedio je nonšalantno zavaljen, ali je stalno pogledavao. Sinmu je bio sličan, već je bubrio od pretjerane i jeftine klope.Čekao sam nekoga i slušao ih pola sata. Uglavnom je govo-rio stari. O nekakvu autu, točnije o vratima auta: isplati lise lakirati ih i mijenjati presvlake. Sin se zapravo slagao sa -8-

svime i kimao. Riječ “presvlaka” pala je valjda deset, pet-naest puta, ritmizirajući bljedunjavo izlaganje. To je trabu-njanje očito trebalo biti nešto kao očinska pouka o smislu izamkama života. Jeli su juhu od graha. U kuhinji su se zanjih pržili odresci. U jednom trenutku monolog je nepri-mjetno skliznuo na mobitel po pristupačnoj cijeni “s cijelimpaketom”. Sin je ponovno kimao glavom i ubacivao pokojislog. Onda je ustao i otišao do šanka po tanjure s glavnimjelom. Nosio je tamnoplavu trenirku od balonske svile. Otackožnatu jaknu.Nisam uspio dočekati revoluciju i morao sam ići. Vidio samih još kroz staklo. Stari je polagano gutao i govorio izmeđuzalogaja. Mladac je jeo, pogleda zabuljenoga u tanjur. NisudbioliZo. łdoabvidskee, ,aliilipjuotšodvaallijes,uduosglirčannoicme.jeUstno.ajRbeocljiemmo,snluečgadjuje,ondje ima manje uličnih svjetiljki i auta, ali ostalo je, činise, isto. Kako god, sada su sjedili na umjetnoj koži, za imi-tacijom drvenog stola, ispod plastične biljke lončanice, utoj pospremljenoj unutrašnjosti od nikla, i uopće im se niježurilo kući. Tako je nastao ovaj grad. Ljudi su nahrupiliovamo jer nisu mogli izdržati ondje gdje su bili. Sada takobježe odavde i prave mjesto za takve kao što su ovi za sto-lom. Važno da se kotrlja. Potom sve zamire i cijela se tavreva, zajedno s poslićima, seli nekamo drugamo. Ostajuoni koji više nemaju snage. Takvi svugdje ostaju i bave seostacima. Kao i ja. Dovoljno je deset minuta da bi se prevezlo s jednogakraja na drugi. U cijelom gradu postoje dvadeset dvije trgo-vine s rabljenom odjećom. Jedne izgledaju kao da prodajunove stvari – zrcala, svlačionice, mnogo svjetla – a u drugese ulazi kao u podrum. Nemaju prozore ni ventilaciju. Sve -9-

to dovoze iz Europe. Tako kažu. Jedanput na tjedan na spo-redni se kolosijek dokotrlja teretni vlak i iskrca velike balezgnječene odjeće. Vlasnice trgovina, jer to su isključivo žene,među sobom dijele robu, važu je, plaćaju i utovaruju ufurgon­ e. To se događa svakog utorka i tada su trgovineotvorene tek od podneva. Ljudi govore da sve to dolazi izEurope. To govore jer im je Pariz uvijek nekakva utjeha.Osobito ženama, koje razgledaju krpice sa svih strana, po-dižu ih prema svjetlu, rasprostiru, a onda kažu: “Molim,ostavite mi to. Sutra ću doći s novcima.”Taj vlak što dolazi utorkom kreće zatim prema plani-nama, prema granici, i vuče te iste vagone do Sabinova,Gönca i Bistrice. Na platoima čekaju žene, automobili i ti-povi, unajmljeni utovarivači, a osim automobila, u Bistricičekaju i konjske zaprege. Žene plaćaju po kilogramu, alinema načina kako sve to izvagati, pa se onda svađaju s va-gonskim veletrgovcima, kojima se miješaju psovke na petjezika. Ovdje to izgleda baš tako: blajhane plavuše vade po­jed­ ine komade iz tijesnih paketa, podižu ih, guraju pod nosmasnim prepredenjacima u kožnatim jaknama i vrište: “Toda je Pariz, to da je Francuska?! To je jebena Turska!”Dobro to znam. Vozio sam furgon za njih. Nazivale sume i govorile da dođem u sedam, u šest ili ranije. Sjećam setog smrada jeftinog deterdženta. Ljeti ne bih mogao izdr-žati. Pola sata disopoZ.dłolibmisekneo, gdaokGrorovbaoi čwoavijejokšsedagluješ.io. Voziosam robu čakOnda sam upoznao Władeka i ušli smo u to za svoj račun,bez posrednika, bez babetina, uzimali smo stvari iz vagonakako su ih skidali, davali smo novce i – ajmo. Mogao je brzoračunati i vraćati ostatak. U glavi je imao sve tečajeve: se-dam, osam, deset valuta. Dijelio je, množio, oduzimao iračunao postotke, a istodobno je razgovarao, pušio, cjenkao - 10 -

se i svađao se s kupcima. Ostalo mu je to još iz davnih danakada se s džepovima punim rubalja, leja, forinta i krunavozio kroz Czerniowce do Sučave i onda se vraćao prekoSatu Marea, Tokaja i Košica. negdje u Oz. ennoj ili s druge Sada smo se zaustavljalistrane planina, u Havaju, u Mikovoj, dalje od pruge, daljeod glavnih cesta. Władek se udebljao i postao sporiji, ali jošje znao kako smotati seoske babetine. Bolje krpice vješalismo na stalke – bilo je dovoljno izvaditi ih iz kombija i po-staviti ih na trg ispred trgovina ili krčme: sakoi, kaputi,žaketi. Ostalo smo vozili u plastičnim sanducima. Od neko-liko dasaka napravili bismo nešto u stilu štanda i mogli smopočeti. Władek je poznavao seoskog starješinu u Torysi, pakada bismo rasprostirali robu, starješinina tajnica najavlji-vala je preko zvučnika seoskog razglasa jedinstvenu prilikuza kupnju europske i svjetske odjeće po nevjerojatno niskojcijeni, za lokalne novce. A onda su dolazile žene s ljubičastimmaramama; podizale su do očiju umjetnu svilu, isprani pa-muk, izlizanu vunu, gledale ih pod svjetlom, gnječile ih udlanovima i pitale: “Kol’ko košta?” a Władek je tada uzno-sio oči do neba, kao da ga je netko dirnuo u živu ranu, iodgovarao: “Poštovana gospođo i draga direktorice, nematu nikakvog ‘kol’ko’, jer to košta skoro pa ništ’, to je badava,to je jeftino, lacno i odavde do Preszwara nećete naći ništaolčšob.” Uzimao je prozirni zeleni nabrani najlon, prislanjaoga uz okrugao trbuh, išao pola koraka u jednu stranu i polau drugu, a žene su ga pratile pogledom kao da je mađioničar,čudotvorac koji je doputovao ovdje kako bi promijenio nji-hov život. “Paris – London – New York, tako piše ovdje”,gurao im je pod nos divne etikete šivane zlatnim koncem,izrađene zasigurno negdje u Istanbulu ili Pekingu. “Hej,Pariz”, odgovarale bi, a vjetar bi im iz ruku otimao te- 11 -

dronjke razvučene u pranju, te prnje odbačene poslije trijunošenja, te kreacije koje su izašle iz mode prije nego što jena njih pao ljudski pogled. Da, bez njega, bez Władeka ne bismo prodali ništa, čakni Ciganima. A ako je to doista i bilo u Torysi, Cigani su sišlis onoga svojega očajničkoga drvenog puebla sklepanoga nabrežuljcima iznad sela. Da, ništa im ne bismo prodali, iakosu izgledali kao ljudi kojima je potrebno baš sve. To su uglav-nom bile žene, žene s djecom. Stajale su u polukrugu i čekaleda se ove bijele malo razdvoje, da se nagledaju, da nešto kupeza plavu ili crvenu novčanicu. Te bijele još su nekako i izgle-dale. Nosile su na sebi nešto normalno, nešto što su sameizabrale, nešto što je imalo nekakva smisla, marame s cvjet-nim uzorkom, suknje, pregače, nešto što su nosile njihovemajke, nešto obično. Ali ove druge, to je već bio svjetskikonfekcijski svemir: žute, crvene, zelene i plave boje, gorućefosforne, poput vatre koja vodi prema iskušenju. Ispod togaprovirivala su čokoladna tijela, smeđa koža u poderotinamai sjaj tisuću i jedne noći u rastvorenim patentnim zatvara-čima. “Crna braćo i sestre...” tako je počinjao, i ja im više nisambio potreban. Ostavljao sam ga i promatrao uredne zidanekuće s pročeljima što su gledala na ulicu. Ta su sela izgledalakao niski gradići. Kakvo je to selo u kojemu ne možeš vidjetini kokoš ni konjsko govno? Sve je negdje skriveno, iza zidovai dveri. Na četverostranim crkvenim tornjevima nacrtanisu satovi s kazaljkama zamrlima na petnaest do dvanaest,kao da će se odjednom nešto dogoditi, nešto naići, nešto sepromijeniti, kao da bi trebali naići Tatari ili Turci, ili Ni-jemci, ili Ruje, ili Amerikanci, ili kao da će se u tih četvrtsata dogoditi nekakvo čudo pa onda na vijeke vjekova višenitko neće naići. - 12 -

“Dakle, crna braćo i sestre! Znam da nemate novca,znam da ga nemate mnogo, iako sam za to, braćo i sestre,da ga imate, i to što više, i to najbolje svoj, ciganski novac,iz ciganske narodne banke, jači od dolara i eura zajedno...” Ali ne bih dao ruku u vatru da je to bila Torysa. Moždasmo onuda vozili dalje na jug? I nisu nas prvo okružile bijeležene, nego one druge, jer to je možda bilo u Vlachyma iliBystranyju. On je uvijek određivao smjer i pronalazio ceste,on je izmislio cijeli taj biznis i jednog mi je dana prišao irekao: “A zašto bismo se morali voziti unaokolo po toj vukoje-bini i razvoziti za tih dvadesetak babetina, kojih će uskorobiti trideset? Idemo ondje gdje smo doista potrebni i gdjejoš nema babaca. Idemo ondje gdje je još bjednije.” Upitao sam ga zašto sâm ne krene onamo. “Zato što ne volim voziti. Ali zato se volim napiti po-prilično rano ujutro. To je proturječnost.” No nije počinjao baš tako rano, nego negdje oko pod-neva, i to s pola čašice. A ako smo bili na putu, na poslu,držao je pravilan ritam svaki sat do večeri, do sumraka. Ponjemu si sat mogao navijati. Potrošnja mu je bila preciznapoput kemijske reakcije u laboratorijskim uvjetima. Rekao sam tada da je to rješenje dobro jer je jednakobeznadno kao i sva ostala, ali da sam barem siguran da ni-komu prije nas nije palo na pamet. “No nemam love”, dodao je na kraju. Ali to “dobro” izgovorio sam tek poslije nekog vremena.Prije toga morao mi je jako mnogo pričati. Hvatao me nasporednom kolosijeku, na benzinskoj postaji, dok sam točiogorivo ili jeo, ili je jednostavno uskakao kada sam stajao nasemaforu. Danas mi se čini kao da sam ga oduvijek pozna-vao, ali ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kako i kada - 13 -

smo se upoznali. U ovakvom mjestu uvijek nanovo susrećešjedne te iste ljude pa ti na kraju stranac postaje netko kogaviđaš, onda znanac, a onda više i ne možeš zamisliti da jesvijet bez njega mogao postojati. “Sve se promijenilo”, govorio je. Nekada sam vozio novurobu u gradove. Na najveće tržnice. Na primjer do Sučave,ili bilo gdje drugdje, do izgladnjelih Ruja, ili do Keletija, alito je prošlost. Prošlost je čak i Mexikoplatz. Sada treba ićisa starom robom na selo. Sa stvarima previše rabljenima zagrad, ali još dobrima za selo. I šarenima kao na televiziji, ito ondje gdje još nikoga nije bilo prije nas. No dobro, moždasamo nekolicina njih. Razmisli! Roba iz inozemstva! To ćerazgrabiti. Od svojih neće uzeti, ali od nas hoće. Vozili smo se preko mrtvoga graničnog prijelaza usredplanina. Velike staklene zgrade stajale su na pustopoljini išibao ih je vjetar. Iz daljine su djelovale kao napušten sve-mirski brod ili razjeban supermarket. Bijelo-crvene brkljestršile su u nebo i hrđale. Staklo je bilo porazbijano. Napra-vila su to djeca, ptice selice, vjetar – ne zna se. Kada je stizaloproljeće, kad je postajalo toplije, nagrnuli bi Cigani s južnestrane planina i ovdje podizali nešto poput taborišta. Vanisu palili vatre, kuhali, jednostavno su živjeli i spavali kadaje vrijeme bilo lijepo. Unutra, do ureda, do prostorija cari-narnice, do kućica u kojima su nekada uredovali graničari– sa svojim kompjutorima, pištoljima Glock i tipkama zapodizanje rampi – selili su se kada je kišilo. Zapravo, za neke,postali su nalik na novu carinsku službu. Automobili su,kao i prije, usporavali na tome mjestu. S naučenim su po-štovanjem ulazili u sjenu otvorenog hangara ispunjenogaudarima vjetra, a oni bi tada izlazili iz zakutaka, pregrađivalibi cestu i jednostavno zahtijevali mito: dječurlija i žene s - 14 -

bebama, a muškarci su se držali malo straga, ali dovoljnoblizu. I većina koja bi onuda prolazila plaćala je. Odš­ krinulibi prozor i dali nekakav sitniš. Dvadeset centa, zlot, petna-est kruna, sto forinta, pedeset kopjejka, dvadeset bani –davali su rado jer je to bilo nešto poput pečata u putovnici.Tamnoputa su se dječurlija ljuljala na brkljama kao na lju-ljačkama, očevi su stajali s prekriženim rukama na prsima igledali nepomičnim pogledom, a žene su jednostavno pri-lazile s ispruženim dlanom, kao da uzimaju lovu za ulaznice,za predstavu. Na konopcima je visjelo oprano rublje i lebdioplavičast dim. Prolazili smo onuda tako često da od nas nisu htjeli ništa.Stali bismo, a muškarci su dolazili pozdraviti se s nama. Kat-kad bih stao sa strane, na mjesto na kojem su carinici nekadapretraživali prtljagu, a Władek bi gurao bočna vrata. Izabraobi jedno, drugo i treće fluorescentno čudo i, uz naklon, da-rovao ga nekoj ženi koja bi izgledala malo dostojanstvenije.Tipove je častio pljugom. Onda bismo krenuli cestom krozšumu, uspinjući se na karpatsku vodenu razvodnicu, i poslijepetnaest minuta bili bismo s druge strane planina. “Uskoro će ih ovdje biti više od nas”, govorio je kad biugledao prve uredne kuće pokraj puta. “Osnovat će svojudržavu, i basta.”Takve je ideje imao jer je živio u prošlosti. Na kraju krajeva,baš zbog toga sam i pristao. Da ne bih morao misliti o tomešto će se dogoditi ako bih to nekomu ostavio. No i zato dane bih osjećao miris grada. Po njemu sam se vozio ukrug.Baš kao oni jadni glupi ćelavci koji ugrađuju dvostrukeauspuhe i misle da bi tako trebao izgledati život prepunpus­ tolovina. Baš tako. Samo s tom razlikom što sam ja imao - 15 -

staroga muljavog dizelaša s kojim sam pokušavao zarađi-vati. “Oni su oduvijek živjeli od onoga što se baca, što nikomunije potrebno. I dolazili su tamo odakle su već svi otišli”,govorio je dok smo zaobilazili Zborov s mrtvom crkvom sdvama tornjevima. Sada su ondje ležale ptičurine i vidjelismo kako na plavoj pozadini kruže gavrani, čavke, moždačak i vrane, svakako nešto crno. Cijela jata izlijetala su izrupa u krovnoj ljusci pokrivenoj crepovima. Možda smo sebaš tada prvi put otisnuli s robom na jug, a najviše me za-čudilo to što crkva može biti jednostavno napuštena i štou njoj žive vrane. Ondje je bilo raskrižje. Lijevo se išlo Ru-sinima, desno Ciganima. Tako sam to upamtio i, premda jeotad prošlo poprilično vremena, ponavljao sam sebi da samjoš u Zborovu, da je lijevo Rus, a desno Indija. “No kada sugranice prestale biti in, vidio si to i sam, odmah su se odse-lili.” “Trebali bismo u tim staklenicima urediti prodavaonicu,umjesto da se vozimo”, rekao sam. “Zaboravi. Kad su maknuli graničare, svakojaki su što-šta pokušavali ondje. Krčma, krčma s diskotekom, kupleraj,kupleraj s krčmom, kupleraj s diskotekom, a oni što bi do-lazili – ili s one, ili s naše strane – posjedili bi, nagledali se,popili pivo i vraćali se svojima. Katkad bi došli još jedanput,dvaput, ali na kraju bi uvijek otišli i nitko ih više ovdje ne bividio. Nisu se osjećali sigurno. Kupleraj na prijevoju usredšume dobar je za kakvu romantičnu knjigu. Bio je previšena vidiku, premda na pustopoljini.” “Cesta je preuska”, rekao sam. “Što?” “Kamioni gotovo i ne mogu ovuda. A zimi uopće nemogu.” - 16 -

“Da”, odgovorio je. “Kamiondžije su kao gladni psi.Turski kamiondžije su poput gladnih pasa”, počeo se smijati.A onda mi je iza Bardejeva kazao da skrenem lijevo, na spo-rednu cestu, prečac koji nam je trebao uštedjeti dvadeset ilitrideset kilometara. “Nekad sam vozio ovuda”, rekao je. “Nekad sam ovdjeimao znanca. Vozio sam mu ovčju kožu. Jedanput desetkomada. Bilo nas je troje, četvero, a kožu smo prevozili nasjedalima, kao presvlaku. Morali smo na njoj sjediti da jecarinici ne bi vidjeli. Trajalo je to pola godine, ta dobra tr-govina. Više se ne sjećam što smo vozili natrag, ali zasigurnošpirit. Jedanput smo prošvercali valjda petnaest litara špiritau rezervnom kotaču, ali poslije je smrdio po gumi i moralismo ga sami popiti. Cesta se suzila i postala neravna. Stare drvene kuće sti-snule su se jedna uz drugu, a odmah iza njih izdizali su sestrmi zidovi klisure. Na ravnim komadima između dvorištaležali su smrekovi i bukovi panjevi u hrpama. Izvukli su ihiz šume i sada ih je trebalo odvesti. U cijelome selu nisamvidio ni jedan auto. Nisam vidio ni ljude. Na strmini je sta-jao veliki traktor za šumske radove. Bio je hladan i zahrđao.Zaustavili smo se ispred zadnje kuće i zatrubio sam. Vidiosam kako se iza prozora miče zastor. Poslije dugo vremenaiza hrpe ugljena izašao je starac, čovjek u prsluku od ovčjevune. Stao je i gledao nas. “To je on. Bolje pričekaj. Ne voli strance”, rekao je iizašao iz auta. Stao je pokraj ulaznih vrata, kao da je čekaoda ga starac prepozna, i ušao je tek kad je ovaj kimnuo gla-vom. To je bila zadnja kuća, pedalj dalje asfalt se pretvarao ušljaku. - 17 -

Zaista se ne mogu sjetiti kada sam ga prvi put sreo. Bio jekao duh toga grada. Utjelovljivao ga je: siv, nevidljiv, gotovoproziran, prvorođeni sin svakidašnjice i od rođenja osuđenna propast. Ali bilo je dovoljno pogledati ga i zadržati po-gled, prestati ga gledati kao da gledaš zrak, i odmah se mi-jenjao. Kad bi ga netko zapazio, postao bi vidljiv. Skupio bise, napeo, njegova se nazočnost zgušnjavala. Svugdje je bio,sve je vidio i znao, a ostalo je predosjećao. A možda je to bilo u Antałku? Volio sam zalaziti onamo.Parkirao bih auto i hodao petnaest minuta s periferije dosredišta. Bila je to rupčaga, ali volio sam je. Uzimao bihkriglu i sjedao leđima uza zid, i to tako da vidim televizorkoji je visio sa stropa. Kad čovjek bulji u ekran, drugome jeteže zadirkivati ga. U gradu je bilo još nekoliko krčma, alisamo se u Antałku gosti nisu prenemagali. Nisu zamišljalida su poslovni ljudi, gangsteri, crna sirotinja iz prekooce-anskih slamova, silikonske lutke iz pornića, političari, kuleriupućeni u svjetske trendove i sve ono što pokazuju na tele-viziji kad lansiraju uzore. Ne, u Antałk su dolazili oni kojisu se jednostavno željeli naroljati, i to je sve. Mislim da jeto bilo najpoštenije mjesto u tom gradu koji je krepavao. Igosti su zaista izgledali kao da nisu gledali televiziju. Ilimožda samo neku staru, prije dvadeset, trideset godina.Nosili su sakoe i džempere koje sam bio uzimao sa spored-noga kolosijeka i razvozio bapcima. To su im kupovale žene,a odjeća je izgledala kao da je nikada nisu skidali. Uzeo bihpivo, onda i drugo, i buljio u televizor. Nije bilo ništa zaklopu. Slani štapići i čips. Nikada nisam vidio da bi ih netkokupio. Na televiziji, jedna za drugom vrtjele su se pohvalekonzumaciji, ali škvadru je za to boljela guzica. Željeli su senaroljati da ne bi morali misliti, i bili su u pravu. Možda je - 18 -

baš tada jednostavno sjeo uza me i rekao: “A gospon nijeodavde, zar ne?” Zasigurno sam pokušao nastaviti gledatiu ekran na kojem se vrtio wrestling, borbe u želeu ili govo-rancije, ali on nije odustajao: “Znate, gospon, odavde sviradije putuju ili pokušavaju otputovati, pa kada se pojavinetko tko nije odavde, tko je doputovao, to je zanimljivo. Itablice su vam stare.” Zasigurno sam upitao: “Koje tablice?”Mislio je na one na kombiju. Dakle, morao me promatrati, imati me na oku. Moždaje, na neki način, jednostavno čekao mene, kao što se čekada se nešto slučajno dogodi, što podsjeća na određeni obliksudbine.Ugledao sam ga kako izlazi iza one hrpe ugljena. Kad je većdošao do ulaznih vrata, iza prozora se ponovno pomaknuozastor. Stari ga je pratio pogledom. Sjeo je u kabinu i poka-zao mi litrenku punu nečega bijelosivoga. “Mast”, rekao je. “Bravo”, odgovorio sam. “Od jazavca, čovječe... magično djelovanje. Liječi svebolesti, samo što ne uskrsava. Kažu ljudi.” “Koliko?” “Što, koliko?” “Koliko si mu dao?” “Trideset paketa municije za dvocijevku.” Upalio sam motor, a on je kimnuo pokazujući mi da idemravno. Sela više nije bilo i s obiju strana puta zaredala ješuma. Došli smo do spuštene brklje. Posegnuo je ispod sje-dala i iz kutije s alatom izvadio kliješta. “Četrnaestica”, rekao je. “Siguran si?” upitao sam. - 19 -

“Čuj, to je prečac, skratit ćemo put za četrdesetak kilo-metara, a stari je rekao da danas nije vidio šumare. Ako ihsretnemo, reći ćemo da je bilo otvoreno.” “Pa ondje stoji znak zabrane ulaska.” “Onda ćemo im, jebem mu, reći da su kod nas neki drugiznakovi i da nismo skužili.” Uzeo je ključ i izašao. Nije mi se dalo prepirati. Prošaosam, a on je, kao da se ništa nije dogodilo, spustio brkljunatrag. Onda je sjeo i krenuli smo uzbrdo. Počela je šuma,a poslije pet minuta s desne mi je strane bio ponor, a s lijevestijena od škriljevca. Bilo je usko i strmo. Dolje sam vidiovrhove jela. Ako bi nešto došlo iz suprotnog smjera, ne bi-smo se baš mogli mimoići, ali na putu je rasla trava i vidjelose da je bilo malo onih koji su si ovuda kratili put. “Nekih sedam, osam kilometara uzbrdo, isto toliko niz­brdo, a onda Majdan, ali ondje je samo nekoliko straćara.Idemo do Lipanyja ili do Sabinova. Danas je ondje dobardan jer dobivaju naknade za nezaposlene i doplatke. Bilo binam najbolje da stanemo negdje tik uz općinu. U Lipanyjupoznajem valjda čak i pandure. Znaš, pozoveš ih odmah napivo i borovničku, na pibororo, kako je to govorio pokojniPankovčin iz Marakeša, koji je isto tako vozio robu, ali sta-rim autobusom preuređenim u trgovinu s namirnicama.Vozilo se tu, brujilo, zvonilo, padalo je s polica na zavojima,a mirisalo kao u pušnici, drogeriji, po dezinfekciji, ali akosi naručio, dovozio je perilicu, hladnjak ili četiri gume zaŠkodu Favorit. Zimi je stavljao lance kako bi mogao doći doKalinova ili Haburyja dopremiti ljudima pibororo ili vide-okasete na posudbu... Tako je bilo prije nego što je umro.Našli su ga tek ujutro. Uspio je još stati sa strane, stavitimjenjač izvan brzine i povući ručnu, ali motor se nije ugasioi pronašli su drndajućeg dizelaša usred šume na Mikovskom - 20 -

Sedlu, a on je izgledao kao da spava, kao da je zadrijemaood umora. Bilo je ljeto; imao je, dakle, otvorene prozore inavodno su ptice čeprkale po krupici, riži i čemu već, cijelojato šumskih ptica, šojke... Tako su govorili ljudi. Aha, a sadanas čekaju seljaci sa svježom lovom za pivce i bapci s lovomza naše jeftine krpice. To je plan za današnji dan.Vozio sam kao traktor po polju, pet na sat, a on je divanio.Možda od straha i kako ne bi gledao u te dubine. Razmi-šljao sam: kada je on sve to uspio proživjeti i kojim čudomzapamtiti? Možda je i izmišljao, ali to nije bilo bitno, jerposlije smo na određen način zaista i proživljavali te izmi-šljotine. Toga dana nigdje nismo dospjeli. Nasred puta stajala jebijela Lada Niva. Tip u uniformi šumara pišao je po kotaču.Vozio sam tako tiho da nas nije čuo. Tek kad smo se zausta-vili, podignuo je pogled. Bez žurbe je završio, otresao ga ispremio. Krenuo je prema nama. Imao je pedesetak godina,sijedu kosu i crveno lice. Spustio sam prozor i čekao. Počeoje nešto govoriti, ali odmahnuo sam glavom i pokazao naWładeka. Pocrvenio je još više i obišao auto s prednje strane.Počeli su razgovarati. Razumio sam svaku treću riječ i ni-pošto nisam želio više. Uopće nisam želio razumjeti. Svađalisu se. Šumar se crvenio sve više. Izgledao je kao da će pu-knuti. Rekao je, valjda, da se nosimo onamo odakle smodošli. Svakako na onu stranu, ispružio je ruku. Okrenuosam se sedam ili osam puta. Gledao je i čekao da se sjebemou ponor. “Da. Rekao nam je da odjebemo”, rekao je kada smo većsilazili nizbrdo. “Nisi li mu mogao nešto dati?” “Ne bi uzeo.” - 21 -

“Kako znaš?” “Poznajem ih. Morao bi im dati, valjda, pet somova. Toje pitanje ideje.” “Kakve ideje?” “Da oni vladaju.” “U šumi? Pa nije bilo svjedoka. Niti da vlada, niti da nevlada, niti da je uzeo, niti da nije uzeo.” “Čovječe, što ti znaš... Imaju tu svoju državu jedva ne-koliko godina, a još malo pa će u njoj biti više Cigana negograđana prve klase. I još Mađari na južnoj granici, stotinetisuća bivših krvnika i ugnjetavača, čovječe... Budi sretanšto nismo Mađari... Prostrijelili bi nam gume pri pokušajubijega, poznajem ih.” Nije prestajao govoriti. Morao je brbljati. Bilo je jasnoda toga dana nećemo ništa zaraditi. Dolje se protezalo selo.Plavičasti dim iz dimnjaka letio je ravno u nebo. Starac uovčjem zobunu sjedio je na klupici ispred straćare. Dlanovisu mu se micali, ali nisam uspio otkriti smisao te geste. Jed-nostavno je micao prstima. Škiljio je u nas kradom i spustiopogled. “Plete klopke za ptice, i to od konjske dlake”, tako mije rekao kada sam ga upitao što radi. “Tanke da se gotovo ine vide.” Selo je imalo pedeset kuća, ali nismo vidjeli ni jednogčovjeka. Kao kod staroga, pomicali su se samo zastori i svisu nas ispraćali pogledima, čekajući da nestanemo i osta-vimo ih na miru. Vratili smo se na glavnu cestu. Obeshrabreni, krenulismo na zapad. U Ruskoj Voli, u zgradama bivšega graničnogprijelaza bila su nekakva skladišta, veleprodaje, vrag bi gaznao što. Dolazili su kamioni sa slovačkim i poljskim re­gistarskim tablicama i nešto su utovarivali, pretovarivali, - 22 -

prepakiravali, kotrljali su se viličari s paletama i, sve usvemu, bilo je grozničavo i nervozno, kao da je odjednomprocvjetala konjunkcija ne zna se čega. “Vidiš, položili su”, rekao je gotovo za sebe. “Što su položili”, upitao sam. “Sporedni kolosijek, petsto metara sporednoga kolosi-jeka glavne pruge. Rekao mi je da siđem s ceste. Morao je pronjuškati. Za-ustavio sam se na parkiralištu, a on je iskočio i otrčao međukamione i furgone. Negdje iz daljine dopirala je buka vagonakoji su se sudarali. Nekada su ovdje stajale barake s votkomi pivom. Prodavali su ih i u kućama pokraj puta. Iznad ulaza,poput grbova starih konačišta, visjele su gajbe Zlatnog fa-zana, Mnicha, Staropramena i Kelta. U barakama su se na­guravali ljudi. I ja sam u njih zalazio. Iza šankova motale suse punašne žene i primale sve novčanice, osim ruskih i ukra­jinskih. U ladicama su držale sve izmiješano, ali ostatak suvraćale s točnošću automata i u valuti koju bi netko zatražio.Kupovao sam jeftin viski, vraćao se kući i pio u samoći,slušajući zvukove grada. Živio sam pokraj rijeke, nedalekood mosta. Slušao sam tutnjavu velikih kamiona, koji se ov-dje nikada nisu zadržavali, i brujenje friziranih golfova kojisu se vrtjeli ukrug jer nisu imali kamo otputovati. Tri su miboce bile dovoljne za pet dana jer sam dovozio i pivo. Činiosam to dva puta na mjesec. Gotovo nikoga ovdje nisam po-znavao, niti sam koga želio poznavati. Onda se sve promi-jenilo, nije više bilo mušterija, netko je srušio barake i skinuogajbe. Između kamiona izašla su dvojica muškaraca. Na dugač-koj su šipci nosili sedam ili osam automobilskih guma. Izaodgurnutih vrata bijelog Transita izronio je dlan, skinuotežinu s ramena prvog nosača i uvukao teret unutra. Začas - 23 -

je motka bila gola pa su je odnijeli natrag. Nosili su otrcaneuniforme carinika. Nedostajala im je samo uglađenost. Vratio se poslije deset minuta. Bacio se na sjedalo i po-segnuo prema pretincu. Izvadio je čašicu od debelog staklai bocu palinke od marelica. “Gume”, rekao je. “Vagoni puni guma.” Natočio je ipopio. “Vagoni puni rabljenih guma. Pokraj sporednog ko­losijeka već su sazidali skladišta. Dovoze ih vlakovima izAustrije, ali dolaze iz cijele Europe, iz Italije i Francuske, aodavde ih zatim šalju dalje. Ima ih kakvih hoćeš, čak i zatraktore, za bicikle, i sve su složene kao u veletrgovca –ovdje Fulda, ondje Goodyear, po veličinama, posebno zim-ske, posebno za terence – nikada u životu nisam vidio tolikoguma, čovječe. I još su razvrstane po cijenama, od najstari-jih do gotovo novih, a sve ih imaju upisane u kompjutor,samo kažeš što želiš, a majstor već tipka po tipkama i kažeima li što za tebe. Vidio sam automobile iz Rumunjske,Bosne, Bugarske, ali stovarište rabljenih guma za pola kon-tinenta...” “Čije je to?” prekinuo sam ga. “Pitao sam. Nitko ništa ne zna.” “Ne znaju za koga rade?” “Kažu da je to nekakvo društvo. Kad se ne zna, uvijekse kaže ‘društvo’. A to znači: prefrigani lopovi. Zove seCentrum Visegrád.” “Lijepo”, rekao sam. “Ali što to znači?” “Ništa. Grad u Mađarskoj. Zapravo, selo s dvorcem. Unjemu su držali Drakulu.” “ Vampira?” upitao je i znatiželjno me pogledao. “Ne. Pravog Drakulu.” - 24 -

“Nisam znao da je postojao neki pravi”, rekao je pomalorazočarano. “Držali su ga u podrumu. Bio je nešto kao rumunjskikralj. Iz dosade je hvatao miševe i nabijao ih na naoštreneprutove. Isto je radio i ljudima kad je bio na slobodi. Takvaje tada bila moda.” Ali njega to više nije zanimalo. Razmišljao je o vlakovimanatovarenima gumama, o smeću koje se još može nekomuprodati, o dronjcima za koje se uvijek nađu zainteresirani,o ostacima koje će netko dokrajčiti. Slušao je instinkt. Toga dana više nismo išli dalje. Ništa nismo prodali.Vraćali smo se, a on je budan sanjao. Vidio je vlakove puneizlizanih traperica i kemijski očišćenih sakoa od engleskevune te hale u kojima sve to visi ili leži složeno na gomilamavisokima do neba; tisuće haljina, deseci tisuća bluza, košu-lja, potkošulja, kaputa, jakni, džempera, sve složeno po boji,cijeni i veličini, možda čak i po zemlji podrijetla: ovdje Ni-zozemska, ondje Portugal, a u samom uglu, recimo, Švicar-ska. “Da”, govorio je, “to bi bilo nešto. Ali ne ovdje, ne kodnas, negdje blizu Budimpešte, na primjer, negdje u sredini,gdje je sve blizu i komadić svijeta imaš kao na dlanu. Za­misli,odijevali bismo Moldaviju i Makedoniju u krpice iz Lon­dona. Vlastitim transportom ili unajmljenim, ili bi oni samidolazili. Pred izlazom iz Miškolca veliki su tereni u vlasni­štvu željeznice, cijeli hektari sporednih kolosijeka, a to jetočno pruga za Beč, znači, dobro mjesto, jer u blizini je M3,točnije izlaz za Slovačku, Ukrajinu i sjevernu Rumunjsku,čovječe... A na drugoj strani? Komadić Avenije Róbert Ká­roly i odmah je Dunav, Arpadov most i dokovi. Vodom mo­žeš prevoziti najviše i najjeftinije, a nizvodno, pa to plovi - 25 -

samo od sebe: Beograd, komadić Bugarske, Ruse*, Rumunj-ska, Galati...” “Dobro poznaješ Budimpeštu?” upitah kako bih ga pre-kinuo. “Malo.”U grad smo došli u smiraj. Odvezao sam ga do kuće. Živioje u četverokatnici. Naselje su sazidali na brdašcu i ondje jeneprestano puhalo. Uzeo je palinku i izašao. Gledao samkako korača pločnikom, zadubljen u svoje snove. Nije vidioništa oko sebe, nije gledao. Koračao je brzo, spuštene glave,kao da te svoje misli želi što prije donijeti do praznog stanai ostati nasamo s njima. Večer je bila topla i između zgradavrzmala se dječurlija. Zbijeni u čopore, pušili su cigarete ipljuvali na zemlju. Prozori su bili otvoreni pa su dopiralizvuci televizora – nekoliko izmiješanih programa u zraku.Živjeli su na tom brdašcu kao na otoku. Svijet im je slaosignale, ali boljelo ga je dupe za njihove odgovore. To sudobro razumjeli i nikamo nisu namjeravali otići. Probali suimitirati programe. Spuštali su se na skateboardima po okr-njenim stubama ili po komadiću strma asfalta. Jedan put,drugi put, a onda opet cigarete. Ubacio sam u prvu i polagano se provezao po naselju.Podsjećalo je na krijes koji se gasi: prašina, cementni pepeoi hladan ugljen televizora. Skotrljao sam se dolje, obišaosredište i kroz odškrinut prozor osjetio vlagu rijeke. Unaj-mljivao sam prizemnicu od crvene cigle. Soba, kuhinja, i toje to. Ostatak je bio pretrpan starudijom i zatvoren. Ali imaosam komadić dvorišta, plot i ulazna vrata koja su se dala* Grad u Bugarskoj (nap. prev.). - 26 -

ZahvalaJanuszu Nowakowskom, Zygmuntu Zawiszi i Piotru Nowaku na pričama. - 305 -

- 306 -

Andrzej Stasiuk jedan je od najvažnijih i najprevođenijihsuvremenih poljskih pisaca. Rodio se 1960. u Varšavi. Zavrijeme služenja vojnoga roka 1980. dezertirao je, a nakontoga proveo više godina u vojnim i civilnim zatvorima. Od1986. živi u karpatskom planinskom selu Czarne. Prvuknjigu, zbirku Hebronski zidovi, s dvanaest priča temeljenihna zatvorskom iskustvu, objavio je 1992. Od tada objavljujeprozu, eseje i poeziju gotovo godišnjim ritmom. Dobitnikje brojnih poljskih i međunaro­dnih nag­ rada, a njegova prozaprevedena je na sve važnije svjetske jezike. Sa suprugomvodi nakladničku kuću Czarne, u kojoj objavljuju probranenaslove. U izdanju nakladničke kuće Fraktura objavljeni sumu roman Devet, eseji Moja Europa, te proze Na putu zaBabadag. - 307 -

- 308 -

Siniša Kasumović rođen je 1966. u Osijeku. Ondje je završiosrednju školu i svirao bas-gitaru u manje poznatim rock-bendovima. Od 1991. živi u Poljskoj, gdje je 2005. diplomi-rao sociologiju. Prati poljsku rock-scenu, na poljskome pišepoeziju i prozu te se bavi prevođenjem s hrvatskoga napoljski i s poljskoga na hrvatski jezik. - 309 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RepublikeHrvatske. Ksia‘z. kiThis publication has been subsidized by Instytut –the © POLAND Translation Programme. PInrsotgitruatmKmseia.‘z. kiObjavljivanje je potpomogao –the © POLAND TranslationNakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićGlavni urednik Seid SerdarevićUrednik Roman Simić BodrožićLektura i korektura Danijela ŠašoGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaFotografija na naslovnici © photocase.comGodina izdanja 2012., prosinac (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-428-7www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 310 -

- 311 -