Otkrivanje vještica

Deborah Harkness Otkrivanje vještica O1o

O2o

Deborah HarknessOtkrivanje vještica preveo s engleskog Dražen Čulić Fraktura O3o

Naslov izvornika A Discovery of Witches© 2011 Deborah Harkness© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011.© za prijevod Dražen Čulić i Fraktura, 2011.Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem oblikubez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-237-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebupod brojem 769121 O4o

Za Lexie i Jakea, i njihove svijetle budućnosti O5o

O6o

Počinje odsutnošću i željom. Počinje u krvi i strahu.Počinje otkrivanjem vještica. O7o

O8o

Poglavlje 1Ukožu uvezana knjiga ni po čemu nije bila posebna. Nekomobičnom povjesničaru ne bi se činila drukčijom od stotina drugih rukopisau knjižnici Bodleiani u Oxfordu, drevna i ofucana. Ali znala sam da je u njojnešto čudno istog trena kada sam je uzela. Čitaonica Duke Humfrey tog je kasnog rujanskog popodneva bila pusta,zahtjevima za knjigama udovoljavalo se brzo, nakon ljetne navale gostujućihstudenata, a prije početka ludila koje nosi jesenski rok. Pa ipak, iznenadilome kada me Sean zaustavio kod pulta. “Doktorice Bishop, stigli su rukopisi koje ste tražili”, prošaptao je, gla­som u kojem se dalo osjetiti nešto pakosno. Njegov džemper sa škotskimuzorkom po prsima je bio posut komadićima starih, u kožu uvezanih knjiga,koje je važno otresao. Dok je to radio, uvojak kose boje pijeska pao mu jena čelo. “Hvala”, rekla sam, zahvalno mu se osmjehujući. Žestoko sam kršilapropise o broju knjiga koje se mogu posuditi u jednom danu. Sean, koji jesa mnom u studentskim danima popio mnoga pića u ružičasto oštukanompubu s druge strane ulice, cijeli je tjedan bez prigovora ispunjavao mojezahtjeve. “I prestani me zvati doktoricom Bishop. Uvijek mislim da se obraćašnekome drugome.” Uzvratio mi je osmijeh i gurnuo knjige – sve same zbirke crteža o alkemijiiz fundusa Bodleiane – preko svog pohabanog hrastovog stola, sve ušuškaneu zaštitne sive kartonske kutije. “O, evo još jedne.” Sean je na trenutakzamakao u sobicu i vratio se s debelim, velikim rukopisom jednostavnouvezanim u šarenu teleću kožu. Stavio ga je na vrh gomile i zastao da gapogleda. Debeli zlatni okviri njegovih naočala presijavali su se na mutnom O9o

svjetlu stare brončane svjetiljke pričvršćene na policu. “Ovo nitko nije dugotražio. Zapisat ću da je treba staviti u zaštitnu kutiju kada je vratiš. “Hoćeš li da te ja podsjetim?” “Ne. Već sam ovdje zapisao.” Sean je kucnuo prstom po svom čelu. “Tvoj je um bolje organiziran od mojeg.” Široko sam mu se osmjehnula. Sean me sramežljivo pogledao i povukao papirić sa zahtjevom za knjigu,ali on je ostao gdje je i bio, uguran između korica i prvih stranica. “Ovajneće van”, primijetio je. Začula sam prigušene glasove, koji su remetili poznate zvukove prosto­rije. “Jesi li čuo?” Ogledala sam se, zbunjena čudnim zvukovima. “Što?” odgovorio je Sean, podižući pogled s knjige. Na njenim su se rubovima presijavali tragovi pozlate i privukli mi pogled.Ali ti blijedi ostaci zlata nisu mogli proizvesti slabo, višebojno bljeskanjekoje kao da je bježalo između stranica. Zatreptala sam. “Ništa.” Žurno sam privukla knjigu, a pri dodiru s kožom prsti su mezasvrbjeli. Sean je još držao papirić sa zahtjevom, koji je s lakoćom kliznuoiz knjige. Pograbila sam knjige u ruke i pridržavala ih bradom: zapahnulome nešto čudno, što je nadjačalo uobičajene knjižničke mirise oštrenjaolovaka i laštenja poda. “Diana? Jesi li dobro?” upitao je Sean zabrinuto se namrštivši. “Jesam. Samo sam malo umorna”, odgovorila sam, odmičući knjige odnosa. Brzo sam hodala kroz najstariji dio knjižnice, sagrađen još u petnaestomstoljeću, uz redove elizabetanskih stolova nad čijim su se izgrebenim povr­šinama dizale po tri police za knjige. Između njih gotički su prozori čitateljima odvlačili pogled na ukrašenestropove, gdje su jarke boje i pozlata ocrtavali tri krune sveučilišnog grba iotvorenu knjigu koja je odozgo višestruko ponavljala moto Bog je moje svje­tlo. Još jedna američka profesorica, Gillian Chamberlain, bila mi je jedinodruštvo u knjižnici tog petka navečer. Klasičarka koja je predavala na BrynMawru, Gillian je vrijeme provodila nagnuta nad dijelovima papirusa umet­nutima u dvostruko staklo. Brzo sam prošla pored nje, pokušavajući umak­nuti njenom pogledu, ali odalo me škripanje starog poda. O 10 o

Koža mi je zabridjela, kao i uvijek kada bi me pogledala neka drugavještica. “Diana?” upitala je iz polumraka. Zatomila sam uzdah i zaustavila se. “Hej, Gillian.” Neobično žarko željela sam zadržati svoje knjige samoza sebe, pa sam se držala onoliko daleko od te vještice koliko sam mogla, iokrenula se tako da ih tijelom zaštitim od njenog pogleda. “Što radiš za Mabon*?” Gillian bi uvijek zastala pored mog stola i tražilada se družim sa sestrama kada sam u gradu. Kako će proslava wiccanske**jesenje ravnodnevnice biti već za nekoliko dana, njeni su se napori da medovede na Oxfordski sajam vještica udvostručili. “Imam posla”, brzo samodgovorila. “Ovdje ima stvarno zgodnih vještica, znaš”, rekla je Gillian uštogljeno.“Stvarno bi nam se trebala pridružiti u ponedjeljak.” “Hvala. Razmislit ću o tome”, rekla sam i krenula prema Selden Endu,prozračnoj prostoriji dodanoj u sedamnaestom stoljeću koja se protezalaokomito na glavni smjer Dukea Humfreyja. “Pripremam seminarski rad,znaš, pa nemoj računati na mene.” Moja teta Sarah uvijek me upozoravalana to da jedna vještica nije u stanju slagati drugoj, ali to me nije spriječiloda pokušam. Gillian je ispustila nekakav zvuk odobravanja, ali njene su me oči slije­dile. Kada sam se našla za svojim uobičajenim stolom koji gleda na olovomobložene lukove prozora, odoljela sam iskušenju da tresnem knjige na njegai obrišem ruke. Umjesto toga, imajući na umu koliko su stare, polako samspustila cijelu hrpu. Rukopis koji kao da se nije htio odvojiti od svog papirića ležao je na vrhugomile. Na hrptu je zajedno s brojem 782 pozlatom bio utisnut grb EliasaAshmolea, alkemičara i sakupljača knjiga iz sedamnaestog stoljeća, čije su* Mabon – proslava jesenje ravnodnevnice, nastala iz druidske tradicije, jedan od osampraznika koje obilježavaju razne neopoganske grupe. (op. prev.)** Wicca – neopoganska religija i vrsta novijeg kulta vještica. Nepotvrđeni izvori njegovnastanak smještaju u Englesku s početka dvadesetog stoljeća. (op. prev.) O 11 o

spisi i knjige stigli u Bodleianu iz muzeja Ashmolean u devetnaestom sto­ljeću. Posegnula sam za njim i dodirnula smeđu kožu. Blagi šok natjerao me da brzo povučem prste, ali ne dovoljno brzo. Trncisu mi krenuli uz ruku, čija se koža naježila, a zatim proširili preko ramena,zatežući mi mišiće vrata i leđa. Ti su osjećaji brzo nestali, ali iza njih jeostala praznina neispunjene želje. Potresena svojom reakcijom odmaknulasam se od stola. Čak i sa sigurne udaljenosti rukopis me izazivao – prijetio je zidovimakoje sam podigla da odvojim svoju znanstvenu karijeru od rođenjem steče­nog prava posljednje vještice među Bishopovima. Ovdje, gdje sam teškommukom dobila doktorat i posao redovnog profesora, gdje mi je karijeranapredovala i cvjetala, odbacila sam porodično naslijeđe i vodila život za­snovan na razumu i znanstvenim sposobnostima, a ne neobjašnjivim pre­dosjećajima i urocima. Bila sam u Oxfordu da bih dovršila istraživanje.Kada ga zaključim, moja će se otkrića tiskati, opremljena obilnim analizamai bilješkama, i predstaviti kolegama, ne ostavljajući mjesta tajnama, a ništau mom radu neće se zasnivati na onome što se može spoznati samo vještič­jim šestim čulom. Pa ipak – iako nevoljko – zatražila sam alkemičarski rukopis jer mi jetrebao za istraživanje, ali čini se da ima i moći s drugoga svijeta koje jenemoguće ignorirati. Prsti su me svrbjeli da ga otvorim i saznam više onjemu. Ali neki još jači podražaj me zadržavao: je li moja znatiželja intelek­tualna, povezana s istraživanjem? Ili je dio mog porodičnog vještičjeg na­slijeđa? Duboko sam udahnula poznati miris knjižnice i zatvorila oči, nadajućise da će se mi se misli razbistriti. Bodleiana je za mene oduvijek bila utoči­šte, mjesto koje s Bishopovima nije imalo nikakve veze. Gurnuvši drhturaveruke pod pazuha, buljila sam u Ashmole 782 dok se spuštao sumrak i pitalase što ću dalje. Moja bi majka nagonski znala odgovor da je ona na mojem mjestu. Većinapripadnica porodice Bishop bile su nadarene vještice, ali moja majka Re­becca bila je posebna. Svi su to govorili. Njene su se nadnaravne sposobnosti pokazale rano,već u srednjoj školi mogla je čarolijama nadjačati bilo koju stariju vješticuiz lokalnog zbora, intuitivno razumijevajući uroke, zapanjujuće dobro po­gađajući budućnost i nevjerojatno spretno pron­ ičući ispod površine ljudi i O 12 o

događaja. Mlađa sestra moje majke, teta Sarah, također je bila vješta vje­štica, ali njene su sposobnosti bile uobičajene: spretno spravljanje napitakai savršeno vladanje tradicionalnim vještičjim poznavanjem uroka i vradž­bina. Moji kolege povjesničari, naravno, nisu znali za moju porodicu, ali svatkou Madisonu, udaljenom gradiću pri vrhu države New York gdje sam živjelasa Sarah od svoje sedme godine, znao je sve o Bishopovima. Moji su se precidoselili iz Massachusettsa nakon Američke revolucije. Više od jednog sto­ljeća nakon toga Bridget Bishop pogubljena je u Salemu. Ipak, glasine iogovaranja pratili su ih do novog doma. Nakon što su se sredili i smjestiliu Madisonu, Bishopi su se jako trudili dokazati kako može biti korisnoimati vještice u susjedstvu, za pomoć bolesnima i predviđanje vremena. Svremenom je porodica u tom društvu pustila korijene dovoljno duboko daodoli neizbježnim pojavama praznovjerja i straha među ljudima. Ali moja je majka bila radoznala, što ju je odvelo u svijet, daleko od si­gurnosti Madisona. Prvo je otišla u Harvard, gdje je srela mladog čarob­njaka Stephena Proctora. I on je bio iz porodice s dugom čarobnjačkomtradicijom, no želio je okusiti svijet izvan Nove Engleske i utjecaja porodičnepovijesti. Rebecca Bishop i Stephen Proctor bili su zgodan par, u kojem suse nadopunjavali američka otvorenost moje majke i očev formalniji, staro­modniji stav. Postali su antropolozi, istraživali strane kulture i vjerovanja,dijeleći znanstvenu strast i duboku međusobnu privrženost. Nakon što suosigurali posao na koledžima u okolici – majka na onom koji je pohađala,otac na Wellesleyju – putovali su u inozemstvo radi istraživanja, a domsvojoj obitelji zasnovali su u Cambridgeu. Imam malo uspomena iz djetinjstva, ali svaka je živa i začuđujuće jasna.U njima su uvijek moji roditelji: mekoća samta na očevim laktovima, mirispoljskog ljiljana u majčinom parfemu, zvuk kucanja čašama petkom navečer,kada bi me spremili u krevet da bi mogli večerati uz svijeće. Majka mi jepričala priče pred spavanje, a otac bi svoju smeđu torbu sa spisima spustiopored ulaza uz štropot. Takve porodične uspomene ima većina ljudi. Ali nema roditelje kakvi su bili moji. Majka nikada nije prala rublje, alimoja je odjeća uvijek bila čista i lijepo složena. Zaboravljene molbe za izleteu zoološki vrt pojavljivale se se na mojem stolu kada bi učitelj došao po njih.I bez obzira na to u kakvom stanju bila radna soba mog oca kada bih ušlau nju da dobijem poljubac pred spavanje (obično je izgledala kao da je u O 13 o

njoj nešto eksplodiralo), ujutro bi bila savršeno uredna. Dok sam bila uvrtiću, pitala sam majku prijateljice Amande zašto se muči perući posuđevodom i sapunom kada je dovoljno samo ga složiti u sudoper, pucnuti pr­stima i prošaptati nekoliko riječi. Gospođa Schmidt smijala se mojim čud­nim pogledima na kućne poslove, ali u očima joj se vidjela zbunjenost. Te noći roditelji su mi rekli da moramo biti pažljivi kada govorimo očarolijama, i s kim o njima pričamo. Ljudi je više nego nas, i plaše se našihmoći, objasnila je majka, a strah je najveća sila na svijetu. Tada nisam pri­znala da čarolije – posebno one moje majke – i kod mene izazivaju strah. Danju je majka izgledala kao bila koja druga majka u Cambridgeu:pomalo neuredna, mrvicu neorganizirana, stalno pritisnuta obavezama naposlu i kod kuće. Njena je plava kosa uvijek bila moderno počešljana, una­toč tomu što joj je odjeća zapela u 1977. godini – duge valovite suknje,prevelike hlače i košulje, muški prsluci i sakoi koje bi kupila u staretinarni­cama, dugi i široki kao u Bostonu, oponašajući Annie Hall. Ništa na njojne bi vam zapelo za oko da ste se s njom mimoišli na ulici ili stajali u reduiza nje u supermarketu. U zaklonu našeg doma, iza navučenih zastora i zaključanih vrata, majkaje postajala netko drugi. Pokreti su joj bili samopouzdani i sigurni, bez žurbeili strke. Nekada se čak činilo da lebdi. Dok se kretala po kući, pjevajući ipodižući preparirane životinje i knjige, lice joj se polako pretvaralo u neštonezemaljsko i lijepo. Kada bi majku obasjale čarolije, od nje se nije mogloodvojiti pogleda. “Mama u sebi nosi petardu”, objašnjavao bi otac uz svoj široki, blagismiješak. Ali petarde, naučila sam, nisu samo sjajne i vesele. One su ne­predvidljive, mogu iznenaditi i preplašiti. Moja je majka odlučila očistiti srebrninu jedne večeri kada je otac biona predavanju te je ostala hipnotizirana pred zdjelom vode koju je stavilana stol u blagovaonici. Dok je buljila u staklastu površinu, na njoj se pojavilamagla koja se uvijala tvoreći uske, sablasne oblike. Oduševljeno sam uzdah­nula dok su rasli, puneći sobu fantastičnim bićima. Uskoro su puzala uzzavjese i visjela sa stropa. Kriknula sam tražeći majčinu pomoć, ali ona jeostala usredotočena na vodu. Pažnja joj je popustila tek kad me nešto po­luljudsko-poluživotinjsko uštipnulo za ruku. To ju je prenulo iz sanjarenja,i iz nje je buknuo pljusak ljutitog crvenog svjetla koje je otjeralo prikaze iostavilo iza sebe miris spaljenog perja. Otac je primijetio čudan miris čim O 14 o

se vratio, očigledno uznemiren. Našao nas je u krevetu, sklupčane jednuuz drugu. Kad ga je vidjela, majka je briznula u plač, ispričavajući se. Višese nikada nisam osjećala sasvim bezbrižno u blagovaonici. I najmanji ostaci sigurnosti nestali su kada sam napunila sedam godina,kada su majka i otac otišli u Afriku i odatle se nisu vratili živi.Stresla sam se i opet vratila svojoj nedoumici. Rukopis je ležao na stolu,okupan svjetlom svjetiljke. Njegova je čarolija u meni budila nešto mračnoi zapleteno. Prsti su mi se vratili na glatku kožu. Taj put trnci su bili nekakopoznati. Mutno sam se sjećala da sam nešto slično već iskusila, prebirućipo papirima na stolu u očevoj radnoj sobi. Odlučno sam se okrenula od kožne knjige i zaposlila nečim smislenijim:počela sam tražiti popis tekstova o alkemiji koji sam sastavila prije odlaskaiz New Havena. Bio je na stolu, skriven među razbacanim papirima, zahtje­vima za knjige, potvrdama, olovkama, perima i kartama knjižnice, urednosložen zbirkama i signaturama koji bi svakom tekstu knižničar dodijelioprilikom ulaska u Bodleianu. Otkako sam prije dva tjedna stigla, sustavnosam radila po tom popisu. Kopirani kataloški podatak za Ashmole 782 bioje: Antropologija, ili rasprava koja sadrži kratak opis Čovjeka u dva dijela: prvoanatomski, zatim psihološki. Kao i u većini stvari kojima sam se bavila, iznaslova se nije dalo zaključiti ništa o sadržaju. Moji bi mi prsti mogli nešto reći o knjizi, a da je ne trebam ni otvoriti.Teta Sarah uvijek je koristila prste da sazna što je stiglo poštom prije negobi otvorila kuvertu, za slučaj da je u njoj račun koji ne želi platiti. Kada bise ispostavilo da je dužna za struju, mogla je tvrditi da o tome nije imalapojma. Pozlaćeni brojevi na hrptu su zažmirkali. Sjela sam i razmotrila mogućnosti. Zanemari čarolije, otvori rukopis, i pokušaj ga čitati kao znanstvenik? Odgurni ukletu knjigu i makni se od nje? Sarah bi se s uživanjem smijuckala kada bi znala u kakvom sam škripcu.Oduvijek je smatrala kako su moji napori da čarolije odmaknem dalje odsebe uzaludni. Ali toga sam se držala od pogreba svojih roditelja. Tamo jebilo vještica koje su me pomno gledale tražeći tragove krvi Proctora i Bi­shopa u meni, istovremeno me ohrabrujući tapšanjem, predviđajući kakoje samo pitanje vremena kada ću zauzeti mjesto svoje majke u zboru vještica. O 15 o

Neke su šaputale svoje sumnje u mudrost odluke koju su moji roditeljidonijeli kada su se vjenčali. “Previše moći”, mrmljale su kada bi mislile da ih ne čujem. “Morali suprivući pažnju – čak i da nisu proučavali drevne vjerske običaje.” To je bilo dovoljno da okrivim nadnaravne sposobnosti kojima su mojiroditelji vladali za njihovu smrt, i potražim drukčiji život. Okrenula samleđa svemu što je imalo veze s čarobnjaštvom, i bavila se čime i drugi ado­lescenti – konjima, mladićima i sentimentalnim romanima – pokušavajućinestati među običnim stanovnicima grada. U pubertetu sam bila depresivnai tjeskobna. Ljubazni ljudski liječnici uvjeravali su moju tetu da je to sasvimuobičajeno. Sarah im nije rekla za glasove, za moj običaj da dignem slušalicu minutuprije nego telefon zazvoni, ili kako je morala začarati vrata i prozore zapunog Mjeseca kako bi me spriječila da u snu ne odlutam u šumu. Niti jespomenula da bi se kada bih se naljutila stolci u kući presložili u nesigurnupiramidu, i sručili na pod čim bi mi se raspoloženje popravilo. Kada sam napunila trinaest, teta je odlučila usmjeriti neke od mojihmoći prema učenju osnova vještičjih znanja. Zapaliti svijeće s nekolikoprošaptanih riječi ili sakriti prištiće davno iskušanom kremom – to su biliuobičajeni prvi koraci za tinejdžersku vješticu. Ali ja nisam mogla savladatini najjednostavniju vradžbinu, spalila bih svaki napitak čijem bi me sprav­ljanju teta podučila, i tvrdoglavo odbijala podvrći se njenim testovima davidi jesam li naslijedila tajanstvenu točnost majčine vidovitosti. Glasovi, vatre i ostali neočekivani ispadi popustili su kada su mi sehormoni smirili, ali moje odbijanje da naučim porodične tajne je ostalo.Teta se osjećala čudno s neizučenom vješticom u kući, tako da joj je pomalolaknulo kada me poslala na koledž u Maine. Izuzev čarobnjaštva, moje jeodrastanje bilo sasvim obično. Iz Madisona me odvela moja pamet. Uvijek sam bila napredna, progo­vorila sam i počela čitati prije druge djece svoje dobi. Uz pomoć zapanjuju­ćeg fotografskog pamćenja, koje mi je omogućavalo da se prisjetim stranicaudžbenika i pronađem tražene podatke na testovima, moje obrazovanje jepostalo mjesto na kojem čarobnjačko porodično naslijeđe nije bilo bitno.Projurila sam kroz završne godine srednje škole i upisala se na fakultet sašesnaest godina. Tamo sam se najprije pokušala izboriti za mjesto na kazališnom odsjeku, O 16 o

maštu su mi privukli kostimi i spektakl, bila sam zapanjena potpunošćudoživljaja drugih prostora i vremena oživljenih riječima dramskog pisca.Moje prve nastupe profesori su hvalili kao izvanredan primjer načina nakoji se obična studentica glumom može pretvoriti u nešto drugo. Prvi znakda te promjene možda nisu plod talenta za glumu pojavio se kada sam igralaOfeliju u Hamletu. Čim sam dobila ulogu kosa mi je počela rasti neprirodnobrzo, padajući mi niz ramena do struka. Satima sam sjedila pored jezera uzfakultet, neodoljivo privučena njegovom sjajnom površinom, dok je mojanova kosa lepršala svuda oko mene. Dječak koji je igrao Hamleta zamijenioje iluziju za stvarnost, i doživjeli smo strasnu, iako opasno neopreznu vezu.Polako sam tonula u Ofelijino ludilo, vodeći za sobom ostatak ansambla. Rezultat je možda bila moćna predstava, ali svaka nova uloga na drugojgodini studija donosila je nove izazove. Stanje je postalo neizdrživo kadasam postala Annabella u Šteta što je kurva Johna Forda. Poput svog lika,privlačila sam niz vjernih udvarača, od kojih nisu svi bili ljudskoga roda, dame slijede po kampusu. Kada me nisu htjeli ostaviti na miru i nakon što sespustio zastor, postalo je jasno da se pokrenulo nešto što se ne može kon­trolirati. Nisam bila sigurna kako se čarolija uvukla u moju glumu, a nisamto željela ni saznati. Ošišala sam se na kratko, prestala nositi lepršave suknjei nabrane košulje, te prešla na crne dolčevite, kaki hlače i mokasine kakvesu nosili pristojni i ambiciozni budući studenti prava. Višak energije preba­cila sam na atletiku. Nakon što sam napustila kazališni odsjek isprobala sam nekoliko drugihglavnih predmeta, tražeći nešto dovoljno racionalno, bez imalo dodira sčarolijama. Za matematiku mi je nedostajalo preciznosti i strpljenja, poku­šaji s biologijom završili su katastrofalnim rezultatima na testovima i nedo­vršenim laboratorijskim pokusima. Na kraju druge godine iz referade su tražili da se odlučim za glavnipredmet, ili će mi se fakultet oduljiti na pet godina. Ljetni program u En­gleskoj nudio mi je mogućnost da se još više udaljim od svega bishopovskog.Zaljubila sam se u Oxford, u tihu jutarnju svjetlost na njegovim ulicama.Tečajevi iz povijesti koje sam pohađala bavili su se kraljevima i kraljicama,a jedini glasovi koje sam čula bili su šapat iz knjiga pisanih u šesnaestom isedamnaestom stoljeću. Što se sasvim lako moglo pripisati njihovoj literar­noj vrijednosti. A što je najbolje od svega, nitko me u tom studentskomgradu nije poznavao, i ako je tog ljeta u njemu bilo vještica, držale su se O 17 o

daleko od mene. Vratila sam se kući, prijavila povijest kao glavni predmet,u rekordnom roku ispolagala sve potrebne predmete i diplomirala uz pohvaleprije nego sam navršila dvadesetu. Kada sam se odlučila za doktorat, Oxford je iskočio kao prvi međuponuđenim mjestima. Moja specijalnost je bila povijest znanosti, a istraži­vanja usmjerena na vrijeme kada je znanost zamijenila čarobnjaštvo – vri­jeme kada su astrologija i lov na vještice pokleknuli pred Newtonom iprirodnim zakonima. Potraga za razumnim poretkom stvari u prirodi, a nenadnaravnim, odražavala je moje pokušaje da ostanem izvan domašajaskrivenih sila. Granica koju sam već povukla između onoga što mislim ionoga što sam naslijedila postala je još jasnija. Teta Sarah je frktala kada je čula da sam se odlučila posvetiti kemijisedamnaestog stoljeća. Njena svijetla crvena kosa bila je vanjski pokazateljnagle naravi i oštrog jezika. Govorila je jasno, bila je neuvijena vještica kojabi zagospodarila svakim prostorom u koji bi ušla. Stup madisonskog druš­tva, Sarah je bila ta koju se pozivalo da riješi krizna stanja u gradu, makakva ona bila. Bile smo u mnogo boljim odnosima otkad više nisam bilapodvrgnuta dnevnim obrocima njenih jetkih opaski o ljudskim slabostimai nepouzdanosti. Iako su nas dijelile stotine kilometara, Sarah je mislila kako su mojiskorašnji pokušaji da izbjegnem čarolije smiješni – a to mi je i rekla. “Mismo to zvali alkemijom”, rekla je. “A u njoj ima mnogo čarolija.” “Ne, nema”, žestoko sam se usprotivila. Osnovna zamisao mojeg radaje pokazati koliko je zapravo bilo znanstvenoga u njenom radu. “Alkemijanas uči o razvoju eksperimentiranja, a ne o potrazi za čarobnim napitkomkoji će pretvoriti olovo u zlato i učiniti ljude besmrtnima.” “Kad ti tako kažeš”, sumnjičavo je rekla Sarah. “Ali čudan je to odabirpodručja za nekoga tko pokušava biti samo čovjek.” Nakon što sam diplomirala žestoko sam se borila za posao na Yaleu,jedinom mjestu koje je bilo više nalik Engleskoj od same Engleske. Kolegesu me upozoravale kako su mi mali izgledi za stalan posao. Objavila samdvije knjige, dobila pregršt nagrada, i pokupila lijep novac za istraživanja.Zatim sam dobila mjesto redovnog profesora i svima dokazala da su bili ukrivu. Što je još važnije, postala sam gospodarica svog života. Nitko na momodjelu, čak ni povjesničari koji se bave ranom Amerikom, nisu povezivali O 18 o

moje prezime s prvom vješticom spaljenom u Salemu 1692. godine. Dabih sačuvala svoju samostalnost, nastavila sam voditi život bez i najmanjegutjecaja vradžbina ili vještica na njega. Naravno da je bilo izuzetaka, kaokada sam jednom upotrijebila jednu od Sarinih čarolija jer mi se perilicarublja neprekidno punila vodom prijeteći da potopi moj mali stan na TrguWooster. Nitko nije savršen. Sada, razmišljajući o ovom trenutnom slučaju, zadržala sam dah, zgrabilarukopis objema rukama i položila ga u jednu od onih klinastih kolijevki kojeje knjižnica postavila da bi zaštitila svoje dragocjene knjige. Donijela samodluku: ponašaj se kao ozbiljna znanstvenica i bavi se Ashmoleom 782 kaoobičnim rukopisom. Zanemarit ću briđenje u prstima i čudan miris knjige,i jednostavno opisati njen sadržaj. Onda ću odlučiti – s profesionalnimodmakom – obećava li dovoljno da se bolje pogleda. Prsti su mi ipak drhtalidok sam otkopčavala male mjedene kopče. Rukopis je ispustio tihi uzdah. Brzi pogled preko ramena uvjerio me da je prostorija i dalje prazna. Čulose samo glasno tiktakanje sata u čitaonici. Odlučila sam se ne zapisati: Knjiga je uzdahnula, okrenula se svom pri­jenosnom računalu i otvorila novi dokument. Taj uobičajeni postupak –nešto što sam već napravila stotinama, ako ne i tisućama puta – bio jejednako utješan kao i uredne oznake na mojem popisu. Upisala sam nazivrukopisa, njegov broj i prepisala naslov iz kataloškog opisa. Procijenila samnjegovu veličinu i uvez, detaljno opisujući jedno i drugo. Ostalo je samo otvoriti rukopis. Nije bilo lako podignuti gornju stranicu, bez obzira na otpuštene kopče,bila je kao zalijepljena za one ispod sebe. Opsovala sam ispod glasa i natrenutak položila dlan na kožnatu površinu, u nadi da Ashmoleu 782 jed­nostavno treba prilika da me upozna. Nije to baš neka čarolija, staviti rukuna knjigu. Dlan me zasvrbio, kao što me svrbi koža kada me pogleda nekavještica, a rukopis se opustio. Nakon toga, bilo ga je lako otvoriti. Prva stranica bila je od grubog papira. Na drugoj, načinjenoj od perga­menta, bile su riječi Antropologija, ili rasprava koja sadrži kratak opis Čovjeka,napisano Ashmoleovom rukom. Uredna, zaokružena slova bila su mi poznata skoro kao i moj nakošenirukopis. Drugi dio, u dva dijela: prvo anatomski, zatim psihološki – bio je na­pisan kasnije, olovkom. Također poznatim rukopisom, ali nisam znala čijim. O 19 o

Ako ga dodirnem, možda mi postane jasnije, ali to je bilo protiv pravilaknjižnice, i ne bi bilo moguće objasniti podatke dobivene putem prstiju.Umjesto toga zapisala sam u računalo o peru i olovci, dijelovima pisanimdrukčijim rukopisima, i mogućem vremenu nastanka. Kada sam otvorila prvu stranicu pergament je bio neuobičajeno težak,i izdao se kao izvor čudnog mirisa rukopisa. Nije bio samo drevan. Bilo jetu još nečeg – neka bezimena kombinacija mošusa i plijesni. Odmah samprimijetila kako su tri stranice pažljivo izrezane iz rukopisa. To je konačno bilo nešto što se da lako opisati. Prsti su mi letjeli prekotipkovnice: najmanje tri lista uklonjena, nekom oštricom ili britvom. Pogledalasam udubinu na unutrašnjoj strani hrpta, ali nisam mogla vidjeti jesu li jošneke stranice izrezane. Čim bi mi se nos približio rukopisu, njegova moć ičudan miris bi me jače zbunjivali. Obratila sam pažnju na ilustraciju koja je bila na mjestu stranica koje sunedostajale. Prikazivala je malenu bebu kako pluta u čamcu od prozirnogstakla. Beba je u jednoj ruci držala srebrnu ružu, a u drugoj zlatnu. Nanogama je imala sićušna krila, a kapljice crvene tekućine zasipale su bebinudugu crnu kosu. Ispod crteža bio je natpis ispisan crnom tintom koji jeukazivao na to da je to slika djeteta-mudraca – alegoričan prikaz ključnogkoraka u pravljenju kamena mudraca, kemijske tvari koja bi svog vlasnikatrebala učiniti zdravim, bogatim i pametnim. Boje su bile svijetle i izvanredno dobro očuvane. Umjetnici su nekadadodavali smrvljeno kamenje i dragulje u boju da bi dobili tako snažne ni­janse. A samu sliku načinio je netko tko je imao pravu umjetničku žicu.Morala sam sjesti na ruke ne bi li ih spriječila da saznaju nešto više dodiru­jući poneko mjesto na toj stranici. Ali slikar, svom očitom talentu usprkos, pogriješio je u svakoj pojedino­sti. Stakleni brod trebao bi pokazivati prema gore, ne prema dolje. Beba jetrebala biti dijelom crna, dijelom bijela, kako bi se vidjelo da je hermafrodit.Trebala bi imati muško spolovilo i ženske grudi – ili u najmanju ruku dvijeglave. Alkemičarske slike su alegorične, i na zlu glasu zbog kompliciranosti.Zato sam ih i proučavala, tražeći ponavljanja koja bi otkrila sustavan, logi­čan pristup kemijskim promjenama u vrijeme prije periodnog sustava ele­menata. Slike Mjeseca gotovo uvijek predstavljale su srebro, na primjer, O 20 o

dok su se slike Sunca odnosile na zlato. Kada bi se to dvoje kemijski miješalo,proces je predstavljan vjenčanjem. S vremenom su riječi zamijenile slike. Ate su riječi postupno postale gramatika kemije. Ali ovaj je rukopis doveo u iskušenje moje povjerenje u alkemičarskulogiku. Svaka je slika imala barem jednu bitnu grešku, a uz njih nije bilopopratnog teksta koji bi stvari objasnio. Tražila sam nešto – bilo što – što bi se uklopilo u moje poznavanje alke­mije. Na svjetlu koje je blijedjelo nejasni tragovi rukopisa pojavili su se najednoj od stranica. Nagnula sam stolnu lampu da bolje osvijetlim. Tamo nije bilo ničega. Polako sam okretala stranicu, kao da je krhki list. Riječi su se ljeskale i micale preko stranice – stotine riječi – nevidljivih,osim ako bi kutovi upada svjetla i gledanja bili savršeno točni. Zatomila sam uzvik iznenađenja. Ashmole 782 je bio palimpsest – rukopis unutar rukopisa. U vrijemekada je pergamenta bilo malo prepisivači bi pažljivo ispirali tintu sa starihrukopisa i zatim na bijele listove ispisivali novi tekst. S vremenom bi se starizapis često opet pojavio ispod teksta poput duha, čitljiv pod ultraljubičastimsvjetlom koje prodire kroz tintu i vraća izblijedjela slova u život. Ipak, nijedno ultraljubičasto svjetlo nije dovoljno jako da ove tragoveučini vidljivima. Ovo nije bio običan palimpsest. Stari tekst nije bio opran,već je skriven nekom vrstom čarolije. Ali zašto bi se netko trudio ukletisadržaj alkemičarske knjige? Čak i stručnjacima nije bilo lako odgonetatinejasne tekstove i nezemaljsku maštu kakvu su imali oni koji su ih pisali. Odvratila sam pažnju sa slova koja su se micala prebrzo da bi ih moglačitati i usredotočila se na pisanje kratkog pregleda sadržaja rukopisa. Zbu­njujuće, natipkala sam. Zaglavlja potječu iz vremena između petnaestog i sedam­naestog stoljeća, slike uglavnom iz petnaestog. Izvori slika možda su i stariji?Smjenjuju se papir i fini pergament. Obojeno, tinta crna, neobično kvalitetna.Slike dobro izvedene, ali s mnogo pogrešaka i stvari koje nedostaju. Prikazuju izradukamena mudraca, alkemičarsko rođenje/stvaranje, smrt, oživljavanje i preobrazbe.Zbrkani prijepis nekog starijeg rukopisa? Čudna knjiga, puna anomalija. Prsti su mi oklijevali nad tipkovnicom. Znanstvenici čine nekoliko stvari kada otkriju nešto što se ne uklapa uono što već znaju. Ili sve odbace da ne bi dovodilo u pitanje njihove priznate O 21 o

teorije, ili se na to bace svim snagama ne bi li shvatili kako je taj misterijnastao. Da ova knjiga nije bila ukleta, možda bih bila u iskušenju napravitiono drugo. Ali, bila je ukleta, i snažno sam naginjala prvom rješenju. A kada su u dilemi, znanstvenici obično odgađaju odluku. Natipkala sam dvosmislen zaključak: Treba je još proučavati? Možda joj sevratiti kasnije? Zadržavajući dah zatvorila sam knjigu nježno je privukavši. Magičnitokovi još su brujali kroz rukopis, naročito žestoko oko kopči. Laknulo mi je što je zatvorena, pa sam buljila u Ashmole 782 još neko­liko trenutaka. Prsti su se htjeli vratiti i dodirnuti smeđu kožu. Ali ovaj putsam odoljela, kao što sam odoljela da ne dodirnem zapise i ilustracije kakobih saznala više nego što ljudski povjesničarski um može legalno tvrditi dazna. Teta Sarah uvijek mi je govorila da je čarobnjaštvo dar. Ako je tako,nešto me vezuje za sve vještice roda Bishop koje su živjele prije mene.Upotreba naslijeđenih magičnih moći imala je cijenu koju treba platiti, kaoi za sve uroke i čarolije koji tvore pažljivo čuvani vještičji zanat. OtvarajućiAshmole 782 prešla sam crtu koja dijeli moje čarobnjaštvo od moje znano­sti. Ali opet na pravoj strani, bila sam odlučnija nego ikad da tamo i ostanem. Zatvorila sam računalo i spremila bilješke, te podigla hrpu rukopisapazeći da Ashmole 782 bude na dnu. Nasreću, Gillian nije bila za svojimstolom, no papiri su joj još bili razbacani po njemu. Sigurno namjerava raditido kasno, pa je otišla popiti kavu. “Gotovo?” pitao me Sean kada sam došla do njegova stola. “Ne sasvim. Željela bih rezervirati gornje tri za ponedjeljak.” “A četvrtu?” “S njom sam gotova”, promrmljala sam gurajući knjige prema njemu.“Možeš je vratiti u skladište.” Sean ju je stavio na vrh gomile knjiga koje je trebalo vratiti. Hodao jeuz mene do stepenica, pozdravio me i nestao iza okretnih vrata. Pokretnatraka koja će odnijeti Ashmole 782 natrag u utrobu knjižnice se pokrenula. Zamalo sam se okrenula i zaustavila ga, ali odustala sam od toga. Podigla sam ruku da otvorim vrata u prizemlju kada se zrak oko menezgusnuo, kao da me knjižnica čvrsto uzela u naručje. Nešto je na trenutakzasvjetlucalo, baš kao što su stranice rukopisa svjetlucale na Seanovomstolu, ja sam nesvjesno zadrhtala, a dlačice na rukama su mi se naježile. O 22 o

Nešto se upravo dogodilo. Nešto magično. Okrenula sam lice prema Dukeu Humfreyju, a noge su prijetile da ćekrenuti istim pravcem. Nije to ništa, pomislila sam, odlučno izlazeći iz knjižnice. Jesi li sigurna? javio se dugo potiskivani glas. O 23 o

Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Branka SavićGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaDizajn naslovnice Grey, ZagrebGodina izdanja 2011., svibanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-237-5Svjetski bestseleri, knjiga 36www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 O 612 o

O 613 o