Vitez sedam kraljevina

Lutajući vitezProljetne su kiše smekšale zemlju, pa je Dunk bez većeg naporakopao grob. Odlučio se za mjesto na zapadnom obronku niska brijega,jer starac je oduvijek volio promatrati zalaske sunca. “Još jedan jedan gotov,” znao bi tada uzdahnuti, “a tko zna što nam jutro nosi,a, Dunk?” Eto, jedno je jutro donijelo kiše koje su ih promočile do kosti,a ono nakon njega vlažne nalete vjetra, dok je sljedeće donijelo stu-den. Do četvrtoga je starac bio preslab da jaše. A sad je bio pokojan.Još pred koji dan pjevao je dok su jahali, onu staru pjesmu o od-lasku u Galebgrad da vidi kakvu djevu bajnu, samo što je umjestoo Galebgradu pjevao o Pepelgazu. U Pepelgaz do djeve bajne, haj-ho,haj-ho, ojađeno se prisjećao Dunk pri kopanju. Kad je jama dosegla dovoljnu dubinu, podigao je starčevotijelo u naručje i odnio ga do nje. Bio je to sitan čovjek, a i mršav;lišen verižnjače, kacige i pojasa s mačem, kao da nije težio više odvreće lišća. Dunk je bio orijaška rasta za svoju dob, krakat, kosmatmomak krupnih kostiju od kojih šesnaestak-sedamnaestak godina(nitko nije bio posve siguran koliko), bliži sedmoj negoli šestoj stopivisine, a tek što se počeo popunjavati. Starac je često znao pohvaliti

8 George R. R. Martinnjegovu snagu. Oduvijek ga je izdašno obasipao hvalom. Ništa mudrugo nije mogao dati. Položio ga je na dno groba i neko vrijeme ostao stajati nadnjim. U zraku se opet osjećala kiša, i znao je da bi trebao zatrpatijamu prije nego što se oblaci prolome, ali teško mu je padalo zasutizemljom to umorno staro lice. Ovdje bi trebao biti neki septon, daizgovori kakvu molitvu nad njim, ali ima samo mene. Starac je podučioDunka svemu što je znao o mačevima, štitovima i kopljima, ali odnjega nikad nije bilo naročite vajde što se poduke u riječima tiče. “Ostavio bih ti mač, ali zahrđao bi u tlu”, reče mu napokon, kaoispriku. “Bogovi će ti dati novi, valjda. Volio bih da nisi umro, ser.”Zastane, ne znajući točno što bi još valjalo reći. Nije znao nijednumolitvu, bar ne do kraja; starcu se nikad nije naročito mililo moliti.“Bio si istinski vitez, i nikad me nisi tukao ako to ne bih zaslužio,”napokon uspije izreći, “osim onaj put u Djevičinu Jezercu. Krčmarovje momak pojeo udovičinu pitu, a ne ja, rekao sam ti. Sad više nijevažno. Bogovi te čuvali, ser.” Nogom gurne malo zemlje u jamu, paje počne temeljito zatrpavati, ni na tren ne pogledavši prema ono-me što joj leži na dnu. Mora da je bio bliži šezdesetoj nego pedesetojgodini, a koliko se njih time može pohvaliti? Barem je doživio jošjedno proljeće. Sunce je zapadalo dok je hranio konje. Bila su tri; njegovo sed-lasto kljuse, starčeva kobila paripa i Grom, ratni konj kojeg je staracjahao samo na turniru i u boju. Krupni smeđi pastuh nije bio ni hitarni snažan kao nekoć, ali još je bio bistra oka i jare ćudi, i vrijedio jeviše od svega ostalog u Dunkovu posjedu. Da prodam Groma i starogKestenka, te sedla i ormu, zaradio bih dovoljno srebra da… Dunk senamršti. Znao je jedino život lutajućeg viteza koji jaše od utvrde doutvrde, stupa u službu ovog ili onog kneza, bori se u njihovim bitka-ma i jede u njihovim dvoranama sve dok rat ne završi, a tada pođedalje. S vremena na vrijeme bude i turnira, premda rjeđe, i znao jeda se za zimske oskudice poneki lutajući vitez oda pljački, iako sestarac nikad nije. Mogao bih pronaći nekog drugog lutajućeg viteza kojemu trebaštitonoša da mu skrbi za životinje i čisti oklop, pomisli, ili bih se možda

LUTAJUĆI VITEZ 9mogao zaputiti u neki grad, u Luku Lannis ili Kraljev Grudobran, pase pridružiti tamošnjoj gradskoj straži. Ili pak… Naslagao je starčeve stvari pod hrast. U novčarki od tkaninepronašao je tri srebrna jelenjaka, devetnaest bakrenih penija i okrh-nut granat; kao i većina lutajućih vitezova, starac je najveći dio svojesvjetovne imovine uložio u konje i oružje. Dunk je sad posjedovaooklopnu košulju od veriga s koje je tisuću puta strugao hrđu. Željeznupolukacigu sa širokim nosnikom i ulupinom na lijevoj sljepoočnici.Pojas za mač od ispucale smeđe kože, te dugi mač u koricama oddrveta i kože. Bodež, britvu, brus. Štitnike za goljenice i ovratnik,osam stopa dugo ratno koplje od tokarene jasenovine s okrutnimželjeznim vrškom, te štit od hrastovine s okvirom od izgrebenekovine, oslikan grbom Ser Arlana od Penidrva: krilatim kaležom,srebrenim na smeđoj pozadini. Dunk pogleda štit, podigne pojas s mačem, pa ponovno pogledaštit. Pojas je bio načinjen za starčeve kržljave bokove. Njemu nikadneće odgovarati, ništa više nego verižnjača. On pričvrsti korice zakomad užeta od konoplje, priveže si ga oko struka i isuče dugi mač. Oštrica mu je bila ravna i teška, od dobra, u zamku skovanačelika, s balčakom od meke kože ovijene oko drvena drška i jabukomod glatka, ulaštena crna kamena. Ma kako da je neugledan bio, mačmu je godio ruci, a Dunk je znao koliko je oštar, jer ga je noćimabrusio kamenom i laštio uljanom krpicom prije nego što bi otišli napočinak. Pristaje mojoj šaci jednako dobro kao što je cijelo ovo vrijemepristajao njegovoj, pomisli, a na livadi Pepelgaza priređuje se turnir.Lakonoga je lakše gazila nego stari Kestenko, ali Dunk je svejednobi sav nažuljan i umoran kad je pred sobom nazro svratište, visokugrađevinu od žbuke i drvne građe sazdanu uz potok. Toplo žutosvjetlo koje se izlijevalo kroz prozore izgledalo je tako primamljivoda ga nije mogao mimoići. Imam tri srebrnjaka, podsjeti se, dovoljnoza dobar obrok i piva koliko me god volja. Kad je sjahao, jedan je goluždrav dječarac izašao iz potokai počeo se brisati grubo tkanim smeđim ogrtačem. “Ti si stajski

10 George R. R. Martinmomak?” upita ga Dunk. Dečkić očito nije bio stariji od kojihosam-devet godina, bljedunjavi mali žgoljo bosih nogu zablaćenihdo gležnja. Na njemu je najčudnija bila kosa. Nije imao ni vlasi.“Trebalo bi istimariti mojeg paripa. I svima trima dati zobi. Možešli se pobrinuti za njih?” Dečkić ga drsko pogleda. “Mogao bih. Kad bih htio.” Dunk se namršti. “Nemoj ti meni tako. Ja sam vitez, tek daznaš.” “Ne izgledaš mi kao da si vitez.” “Izgledaju li svi vitezovi jednako?” “Ne, ali ne izgledaju ni kao ti. Pojas za mač ti je od konopca.” “Dokle god mi drži korice, dobar je. Pobrini se sad za mojekonje. Dobit ćeš bakrenjak ako se iskažeš, a ćušku po uhu u pro-tivnom.” Nije pričekao da vidi kako će stajski momčić to prihvatiti,nego se samo okrenuo i plećima odgurnuo vrata. Očekivao je da svratište u ovo doba bude krcato, ali krčma jebila gotovo prazna. Mlad knezović u plaštu od vrsna damasta prostrose po jednom stolu i tiho hrkao u lokvu prolivena vina. Izuzev njeganije bilo nikoga. Dunk je nesigurno pogledavao oko sebe sve dokzbijena, niska žena lica boje sirutke nije izašla iz kuhinje i rekla:“Sjednite gdje hoćete. Jeste li za pivo, ili za jelo?” “Za oboje.” Dunk zauzme stolicu uz prozor, što dalje od onogaobeznanjenoga. “Ima dobre janjetine, pečene u kori od začinskog bilja, a i parpataka koje je nastrijelio moj sin. Što ćete od toga?” Već barem pola godine nije jeo u svratištu. “Oboje.” Žena se nasmije. “Pa, dovoljno ste krupni za to.” Ona natočivelik vrč piva i donese mu ga za stol. “Hoće li vam trebati i sobada prenoćite?” “Ne.” Dunku ništa ne bi bilo draže od meke slamarice i kro-va nad glavom, ali morao je biti oprezan s novcem. Zemlja će mudostajati. “Štogod jela, štogod piva, pa ću dalje prema Pepelgazu.Koliko još ima dotamo?”

LUTAJUĆI VITEZ 11 “Dan jahanja. Skrenite na sjever kada stignete do račvanjaceste kod spaljenog mlina. Brine li se moj dečko za vaše konje, ilije opet nekamo utekao?” “Ne, eno ga tamo”, reče Dunk. “Čini se da nemate gostiju.” “Pola mjesta je otišlo gledati turnir. I moji bi, da sam im dopu-stila. Pripast će im ovo svratište kad mene više ne bude, ali mali bise radije šepirio s vojnicima, dočim cura počne uzdisati i hihotatise kad god ovuda projaše neki vitez. Svega mi, ne bih vam znalareći zašto. Vitezovi su sazdani od istoga kao i svi drugi ljudi, a sla-manje koplja nikad nije promijenilo cijenu jaja, koliko znam.” Onaznatiželjno odmjeri Dunka; njegov mač i štit govorili su joj jedno,a opasani konopac i grubo tkana tunika nešto sasvim drugo. “I viste se zaputili na turnir?” Otpio je gutljaj piva prije nego što joj je odgovorio. Bilo jesmeđe kao orah, a i gusto na jeziku, baš kako je to volio. “Negošto”, reče. “Kanim postati prvakom.” “Ma je li?” odgovori mu krčmarica sa suzdržanom pristojnošću. Na drugoj strani prostorije onaj knezović podigne glavu izlokvice vina. Lice mu je bilo nezdravo blijedo podno pravog štakor-skog gnijezda od pješčano smećkaste kose, a svijetle su mu čekinjeprekrivale bradu. On si protrlja usta, žmirne prema Dunku, pareče: “Sanjao sam te.” Upre u njega prst drhtave ruke. “Kloni mese, čuješ li me? Dobrano me se kloni.” Dunk se nesigurno zagleda u njega. “Gosp’aru?” Krčmarica mu se prigne. “Ne obazirite se na njega, ser. Tajvam samo pije i priča što je sanjao. Idem ja po to vaše jelo.” Onase odgega u kuhinju. “Jelo?” Knezović je izgovorio tu riječ kao da je skaredna. Te-turavo ustane na noge, pridržavajući se jednom rukom za stol dane padne. “Pozlit će mi”, izjavi. Stare mrlje od vina skorile su muse svud po prsima tunike. “Htio sam kurvu, ali ovdje više nemanijedne. Sve su otišle na livadu Pepelgaza. Bogovi, smilujte se, trebami vina.” Nesigurnim korakom odglavinja iz krčme, i Dunk začujekako se uspinje stubama, pjevušeći si u bradu.

12 George R. R. Martin Žalosno stvorenje, pomisli Dunk. Ali zašto je mislio da mepoznaje? Zadubi se u misli o tom trenutku dok se sladio pivom. Janjetina nije zaostajala ni za jednom koju je dotad kušao,a patka je bila još bolja, ispečena s višnjom i limunom, umnogomemanje masna od većine. Krčmarica mu je za prilog donijela grašakna maslacu, kao i ovseni hljeb, još vruć iz krušne peći. Ovo značibiti vitezom, objasnio si je dok je glodao posljednji komadić mesas kosti. Dobre hrane i piva kad god poželim, a nema nikoga tko bime ćušnuo po glavi. Uz obrok je popio i drugi vrč piva, pa treći daga zalije, potom i četvrti jer nije bilo nikoga tko bi mu ga zabranio,a na kraju je platio ženi srebrenim jelenjakom i još zauzvrat dobiopunu šaku bakrenjaka. Bio je mrkli mrak kad je Dunk napokon izašao. Trbuh mu jebio pun, a novčarka malo lakša, ali dobro se osjećao dok se vra-ćao prema stajama. Odande do njega dopre rzanje konja. “Lakše,momče”, reče dječački glas. Dunk ubrza korak, mršteći se. Zatekao je stajskog momčića kako sjedi na Gromu odjevenu starčev oklop. Verižnjača je bila duža od njega samog, a kaciguje morao zabaciti na ćelavoj glavi da mu ne padne preko očiju.Izgledao je posve zaneseno, a i posve smiješno. Dunk zastane navratima staje i prasne u smijeh. Dječak se osvrne prema njemu, porumeni, pa skoči na zemlju.“Gospodaru, nisam htio—” “Lopove”, reče Dunk, nastojeći zvučati strogo. “Skidaj tajoklop, i budi sretan što te Grom nije ritnuo po toj glupavoj glavi.On je ratni konj, a ne dječački poni.” Dečkić skine kacigu i baci je na slamu. “Ne bih ga jahao ništalošije od tebe”, reče mu odvažno kao da nema dlake ni na jeziku. “Začepi gubicu, da nisam više čuo tvoje bezobraštine. Veri-žnjaču također, skini i nju. Što ti pada na pamet?” “Kako da ti kažem, kad mi je gubica začepljena?” Dečkić seizmigolji iz košulje od veriga i pusti da spadne s njega. “Smiješ otvoriti gubicu da mi odgovoriš”, reče mu Dunk. “A sadpokupi tu košulju, istresi prašinu iz nje i spremi je natrag gdje si je

LUTAJUĆI VITEZ 13našao. Kao i polukacigu. Jesi li nahranio konje, kako sam ti rekao?I istimario Lakonogu?” “Jesam”, reče dječak dok je tresao slamu iz veriga. “Ideš u Pe-pelgaz, zar ne? Povedi me sa sobom, ser.” Krčmarica ga je upozorila na ovo. “A što bi tvoja mati na torekla?” “Moja mati?” Dečkiću se lice skiseli. “Moja mati je mrtva, nebi ona ništa rekla.” To ga iznenadi. Zar mu nije krčmarica mati? Možda samošegrtuje kod nje. Dunku se u glavi još malo mutilo od piva. “Siročesi?” nesigurno ga upita. “Jesi li ti?” otpovrne mu dječak. “Bio sam nekoć”, prizna Dunk. Dok me starac nije uzeo pod svoje. “Ako me povedeš, mogao bih ti služiti kao štitonoša.” “Ne treba mi štitonoša”, reče mu. “Svakom vitezu treba štitonoša”, reče dječak. “Ti izgledaš kaoda ti treba više nego većini.” Dunk mu priprijeti rukom. “A ti izgledaš kao da te treba ćušnutipo uhu, meni se čini. Napuni mi vreću zobi. Idem u Pepelgaz… sȃm.” Ako se dječak i ustrašio, dobro je to prikrio. Na trenutak je samoprkosno stajao prekriženih ruku, ali baš kad je Dunk namjeravaodići ruke od njega momčić se okrene i ode po zob. Dunku lakne. Šteta što nisam mogao… ali dobro on živi tu u svra-tištu, bolje nego što bi živio kao štitonoša jednog lutajućeg viteza. Kadbih ga poveo, ne bih mu napravio uslugu. Doduše, i dalje je osjećao razočaranost u momčiću. Kad jezajahao Lakonogu i primio povodac Groma, Dunk zaključi da biga bakrenjak možda razvedrio. “Evo, momče, za tvoju pomoć.”Palcem mu dobaci peni i osmjehne se, ali stajski ga momčić nije nipokušao uloviti. Pao je na zemlju između njegovih bosih nogu, gdjega je ostavio da leži. Pokupit će ga čim odem, objasni si to Dunk. Okrene paripai odjaše od svratišta, vodeći ostala dva konja za sobom. Krošnje suse presijavale na mjesečini, a nebo je bilo vedro, bez ijednog oblačka,posuto zvijezdama. No dok se udaljavao cestom osjećao je na leđimapogled stajskog momčića, smrknutog i šutljivog.

14 George R. R. Martin ***Sjene poslijepodneva već su se dobrano produžile kad je Dunk za-uzdao konja na rubu široke livade Pepelgaza. Tri puta po dvadesetpaviljona već se kočilo na travnatoj poljani. Neki su bili mali, a nekiveliki, neki četvrtasti, a neki okrugli, neki od jadrovine, neki od lana,a neki od svile, ali svi su bili jarkih boja, dok su im sa središnjih stu-pova vijorili dugi barjaci, šareniji od livade divljeg cvijeća, prepunižarkog crvenila i sunčanog žutila, nebrojenih preljeva zelene i plave,zagasitih nijansi crne, sive i purpurne boje. Starac je svojedobno jahao s nekima od ovih vitezova; za druge jeDunk znao iz priča kazivanih po krčmama i oko logorskih vatri. Iakonikad nije naučio čaroliju čitanja ili pisanja, starac je bio neumoljivpo pitanju poduke iz heraldike, i često ga je muštrao pri jahanju. Sla-vuji su pripadali knezu Caronu od Međa, vještom s visokom harfomkoliko i s kopljem. Okrunjeni jelen bio je za Ser Lyonela Baratheo-na, Nasmijanu Oluju. Dunk je razaznao Tarlyjeva lovca, purpurnumunju kuće Dondarrion, crvenu jabuku Fossowaya. Ovdje je lavLannistera rikao zlatan na grimizu, a ondje je tamnozelena morskakornjača Estermontovih plivala po svijetlozelenu polju. Smeđi šatorispod crvena pastuha mogao je pripadati samo Ser Othu Brackenu,prozvanom Brackenova Neman nakon što je prije tri godine sasijekaokneza Quentyna Blackwooda na turniru u Kraljevu Grudobranu.Dunk je čuo da je Ser Otho tako snažno raspalio istupljenom dugomsjekirom da je raskolio vizir kacige kneza Blackwooda, kao i licepod njim. Vidio je i nešto barjaka Blackwooda, na zapadnom rubupoljane, najdalje od Ser Otha što su mogli biti. Marbrand, Mallister,Cargyll, Westerling, Swann, Mullendore, Hightower, Florent, Frey,Penrose, Stokeworth, Darry, Parren, Wylde; činilo se kao da je svakaplemićka Kuća sa zapada i juga poslala viteza-tri u Pepelgaz da videdjevu bajnu i okušaju se na megdanu u njezinu čast. No ma kako naočiti da su njihovi paviljoni bili, znao je da u nji-ma nema mjesta za njega. Izlizani vuneni plašt noćas će mu biti savzaklon. Dok knezovi i veliki vitezovi budu objedovali kopune i odojke,Dunk će večerati tvrd, žilav komad usoljene govedine. Posve je dobro

LUTAJUĆI VITEZ 15znao da bi, kad bi se utaborio na toj kićenoj poljani, bio prisiljentrpjeti kako nijemi prezir, tako i otvorenu porugu. Poneki bi moždaprema njemu bili ljubazni, no to bi na neki način gotovo bilo još gore. Lutajući se vitez morao čvrsto držati svojeg ponosa. Bez njega nebi bio više od plaćenika. Moram zaslužiti svoje mjesto u tom društvu.Budem li se dobro borio, neki me knez možda primi u svoje kućanstvo.Tada bih jahao u plemićkom društvu, i svake večeri jeo svježe mesou dvorani zamka, i podizao vlastiti paviljon na turnirima. Ali najprijese moram dokazati. Nevoljko okrene leđa turnirskoj poljani i odvedekonje među drveće. Uz rub velike livade na dobrih pola milje od mjesta i zamkapronašao je mjesto gdje je potok na okuci izlokao duboko jezerce.Obrastali su ga gusti šaševi, a nad cijelim je prizorom predsjedaovisok, lisnat brijest. Tu se zelenilo proljetne trave, meke na dodir,moglo mjeriti s barjakom svakog viteza. Ovo će biti moj paviljon,odluči Dunk, paviljon natkriven lišćem, zeleniji čak i od barjakaTyrella i Estermonta. Konji su mu bili najpreči. Nakon što se pobrinuo za njih, skinuose i zagazio u jezerce da spere sa sebe prašinu od puta. “Istinskivitez drži do čistoće koliko i do bogobojaznosti”, uvijek je govoriostarac, i ustrajno ih tjerao da se operu od glave do pete sa svakommjesečevom mijenom, bilo da su zaudarali ili ne. Sad kad je postaovitezom, Dunk se zakleo da će nastaviti tako. Sjeo je gol pod brijest da se osuši, uživajući u toplini proljetnogzraka na koži dok je promatrao kako vretence, ili zmajev konjic,kako su u ovim krajevima zvali te kukce, lijeno oblijeće šaš. Zašto gazovu zmajevim konjicem? zapita se. Nimalo ne sliči zmaju. Doduše,Dunk nikada nije vidio zmaja. No starac jest. Dunk je čuo tu pričupola stotine puta, o tome kako je Ser Arlan bio još malen dječakkad ga je djed odveo u Kraljev Grudobran, i kako su ondje vidjeliposljednjega zmaja one godine prije nego što je zvijer uginula. Bilaje to zelena ženka, sitna i zakržljala, sparušenih krila. Nijedno senjezino jaje nikad nije izleglo. “Ima ih koji kazuju da ju je kralj Ae-gon otrovao”, kazivao mu je starac. “To bi bio onaj treći Aegon, neotac kralja Daerona, nego onaj kojeg su prozvali Zmajevom Kobi, ili

16 George R. R. MartinAegonom Nesretnim. Bojao se zmajeva, jer vidio je kako mu ujakovazvijer proždire rođenu majku. Ljeta su kraća otkako je posljednjizmaj uginuo, a zime dulje i okrutnije.” Zrak se počeo hladiti kad je sunce zamaknulo za vrhove krošanja.Kad je Dunk osjetio kako mu se ruke ježe, izlupao je tuniku i hlačeo deblo brijesta da iz njih izbije najgoru prljavštinu, pa ih ponovnoobukao. Ujutro će moći potražiti majstora igara i prijaviti svoje ime,ali bilo je drugih stvari kojima mu se večeras valjalo pozabaviti akoje mislio postati izazivačem. Nije morao proučiti svoj odraz u vodi da bi znao kako baš i neizgleda kao vitez, pa je prebacio štit Ser Arlana preko leđa da istaknegrb. Dunk je sapeo konje i ostavio ih da pasu gustu zelenu travu podbrijestom kad se pješice zaputio prema turnirskoj poljani.Livada je inače služila kao zajedničko polje za mještane Pepelgazaprekoputa rijeke, ali sad se preobrazila. Druga je naseobina tu izni-kla preko noći, svilena, a ne kamena naseobina, veća i krasotnijaod starije sestre. Deseci trgovaca podigli su svoje tezge uz rub poljai prodavali krzna i voće, pojaseve i čizme, kožuhe i sokole, grnčariju,drago kamenje, kositreno posuđe, začine, perje i svakojaku drugurobu. Žongleri, lutkari i mađioničari vrludali su među svjetinomi iskazivali svoja umijeća… kao i kurve i sjecikese. Dunk je opreznodržao ruku na svojem novcu. Kad je nanjušio cvrčanje kobasica na zadimljenoj vatri, slina muje pocurila na usta. Kupio je jednu bakrenjakom iz novčarke, kaoi rog piva da je zalije. Dok je jeo, gledao je kako se oslikani drvenivitez bori s oslikanim drvenim zmajem. I lutkarica koja je baratalazmajem godila mu je oku; visoka i rosna, dornske maslinaste putii vrane kose. Bila je vitka kao koplje, bez spomena vrijednih grudi,ali Dunku se sviđalo njezino lice, kao i vještina prstiju kojima je tje-rala zmaja da škljoca i gmiže na krajevima konaca. Rado bi djevojcidobacio bakrenjak da je imao koji viška, ali u tome trenutku trebaomu je svaki novčić.

LUTAJUĆI VITEZ 17 Bilo je oklopara među trgovcima, kao što se i nadao. JedanTyroshijac račvaste modre brade prodavao je kićene kacige, prediv-no maštovite predmete iskovane u obliku ptica i zvjeradi, urešenezlatom i srebrom. Nakon njega je pronašao kovača mačeva koji jenudio jeftine čelične oštrice, kao i jednog čija su djela bila mnogovaljanija, ali nije mu mač nedostajao. Čovjek kojega je tražio nalazio se na samome kraju reda, s ko-šuljom od vrsnih veriga i parom oklopnih rukavica od jastožastačelika izloženima na stolu pred sobom. Dunk ih je pažljivo pregledao.“Znate svoj posao”, reče. “Nema boljega.” Kovač je bio zbijen čovjek, ne viši od pet stopa,no širok kao Dunk u prsima i ramenima. Crnobrad, golemih šaka,djelovao je kao da nema ni tračka poniznosti. “Treba mi oklop za turnir”, reče mu Dunk. “Dobro verižnoodijelo, s ovratnikom, štitnicima za goljenice i velikom kacigom.”Starčeva polukaciga stala bi mu na glavu, ali htio si je zaštititi licebolje nego što bi to samo nosnikom mogao. Oklopar ga odmjeri pogledom od glave do pete. “Krupan si, aliopremao sam već i krupnije.” On obiđe stol. “Klekni, da ti izmjerimta ramena. Nego što, i taj tvoj debeli vrat.” Dunk klekne. Okloparmu rastegne uzicu od sirove kože s uzlovima duž pleća, promrmljanešto, ovije mu je oko vrata, pa opet promrmlja. “Podigni ruku. Ne,desnu.” Promrmlja i treći put. “Sad možeš ustati.” Unutarnja mjeranogu, debljina lista i opseg struka izazvali su daljnja mrmljanja.“Tu u kolima imam neke komade koji bi ti mogli odgovarati”, rečečovjek kad je obavio svoje. “Ništa od toga nije ukrašeno ni zlatomni srebrom, pazi, to je samo dobar čelik, čvrst i običan. Kacige kojeja pravim izgledaju kao kacige, a ne kao krilate svinje i čudne stranevoćke, ali od mojih će ti biti više vajde ako dobiješ kopljem u lice.” “Ništa više i ne želim”, reče Dunk. “Pošto?” “Osamsto jelenjaka, jer sam danas široke ruke.” “Osamsto?” Nije očekivao toliko. “Eh… mogao bih se trampitis vama za jedan stari oklop, izrađen za sitnijeg čovjeka… za polu-kacigu, oklopnu košulju…”

18 George R. R. Martin “Čelični Pate prodaje samo svojih ruku djela,” izjavi čovjek, “alimože biti da bih kovinu mogao iskoristiti. Ako nije odveć zahrđao,uzet ću ga i opremiti te za šesto.” Dunk je mogao zamoliti Patea da mu oklop dade na vjeru, aliznao je kakav bi odgovor na to po svoj prilici dobio. Dovoljno je dugoputovao sa starcem da nauči kako trgovci gaje duboku nevjericu pre-ma lutajućim vitezovima, koji katkad jedva da su bolji od pljačkaša.“Dat ću vam dva srebrnjaka sada, a oklop i ostatak novca sutra.” Oklopar ga promotri načas. “S dva si si srebrnjaka kupio danvremena. Poslije toga prodajem svoje djelo idućemu koji naiđe.” Dunk izvuče jelenjake iz novčarke i položi ih na žuljeviti oklo-parev dlan. “Sve ćete dobiti. Namjeravam ovdje postati prvakom.” “Je li?” Pate gricne jedan novčić. “A ovi ostali, oni su valjdadošli samo da tebe bodre?”Mjesec je već dobrano odskočio kad su mu se koraci napokon svr-nuli natrag prema njegovu brijestu. Iza njega je livada Pepelgazaplamtjela pod svjetlošću baklji. Zvuci pjesme i smijeha dopirali supreko trave, ali on je bio sav turoban. Na pamet mu je padao samojedan način da se domogne novca za svoj oklop. A bude li pora-žen… “Treba mi samo jedna pobjeda”, promrmlja naglas. “Tomuse nije pretjerano nadati.” Svejedno, starac se tomu nikad ne bi nadao. Ser Arlan nijeodjahao ogled u koplju još od dana kad ga je s konja zbacio princZmajeva Kamena na turniru u Krajoluji prije mnogo godina. “Nemože se svatko pohvaliti da je sedam puta lomio koplje protiv naj-vrsnijeg viteza u Sedam Kraljevina”, znao je reći. “Boljem od togane bih se mogao nadati, pa zašto da pokušavam?” Dunk je u ono vrijeme slutio da se tu prije radilo o godinamaSer Arlana nego o princu Zmajeva Kamena, ali nikad mu se nijeusudio to reći. Starac je imao svoj ponos, čak i na samome kraju.Hitar sam i snažan, uvijek mi je to govorio, pa ono što je vrijedilo zanjega ne mora vrijediti i za mene, tvrdoglavo se uvjeravao.

LUTAJUĆI VITEZ 19 Prolazio je kroz izboj korova i u glavi prožvakavao svoje izgledekad je kroz grmlje opazio titrave odbljeske vatre. Što je ovo? Dunknije zastao da razmisli. Mač mu se odjednom nađe u ruci i onstrelovito pojuri kroz travu. Bane iz nje urlajući i psujući, a onda naglo zastane u mjestukad spazi onog dečkića uz logorsku vatru. “Ti!” On spusti mač.“Što ti tu radiš?” “Pečem ribu”, reče mu ćelavi dječak. “Hoćeš malo?” “Hoću reći, kako si dospio ovamo? Jesi li ukrao konja?” “Dovezao sam se na kolima, s jednim čovjekom koji je voziojanjad u zamak za trpezu mojega kneza od Pepelgaza.” “Pa, bolje idi vidi je li taj već otišao, ili si pronađi druga kola.Ne želim te ovdje.” “Ne možeš me prisiliti da odem”, bezobrazno mu reče dečkić.“Bilo mi je već dosta te krčme.” “Da više nisam čuo tvoje drskosti”, upozori ga Dunk. “Trebaobih te ovaj čas prebaciti preko svojega konja i odvesti te kući.” “Morao bi odjahati sve do Kraljeva Grudobrana”, reče dječak.“Propustio bi turnir.” Do Kraljeva Grudobrana. Dunk se na trenutak zapita ruga limu se on to, ali ćelavi dečkić nikako nije mogao znati da je i onsȃm rođen u Kraljevu Grudobranu. Još jedan jadničak iz Buvljaka,po svoj prilici, a tko ga može kriviti što je odanle htio pobjeći? Osjeti se glupo što tako stoji i mačem prijeti osmogodišnjemsiročetu. Spremi ga u korice, mršteći se da dečkić vidi kako s njimenema labavo. Trebao bih mu u najmanju ruku dati poštene batine,pomisli, ali dječarac je izgledao tako bijedno da se nije mogaonatjerati da ga udari. Bacio je pogled po logoru. Vatrica je veselogorjela unutar uredno složena kruga kamenja. Konji su bili očet-kani, a odjeća je visjela s brijesta da se osuši nad plamenovima.“Odakle ova roba ovdje?” “Oprao sam je”, reče dječak. “I istimario konje, priredio vatrui ulovio ovu ribu. Bio bih ti podigao i paviljon, ali nisam ga mogaonaći.”

20 George R. R. Martin “Evo mojeg paviljona.” Dunk pokaže rukom iznad glave, premakrošnji visokog brijesta što se nadvijao nad njima. “To je drvo”, reče dečkić, nimalo zadivljen. “Više od ovog paviljona istinskom vitezu ne treba. Radije bihspavao pod zvijezdama nego u nekakvom zadimljenom šatoru.” “Što ako padne kiša?” “Krošnja će me zakloniti.” “Krošnje prokišnjavaju.” Dunk se nasmije. “I to što kažeš. Pa, ako ćemo pravo, nemamnovca za paviljon. A ti bolje prevrni tu ribu, da ne izgori odozdoi ostane sirova odozgo. Nikad od tebe maloga od kuhinje.” “Bilo bi, kad bih htio”, reče dječak, ali ipak okrene ribu. “Što ti je bilo s kosom?” upita ga Dunk. “Meštri su mi je obrijali.” Odjednom nelagodno svjestan svojegizgleda, dječak podigne kapuljaču tamnosmeđeg ogrtača i prekrijesi glavu. Dunk je čuo da se to katkad radi, za liječenje od ušiju, crva iliizvjesnih tegoba. “Bolestan si?” “Ne”, reče dječak. “Kako se zoveš?” “Dunk”, reče. Mali jadničak prasne u smijeh, kao da ništa smješnije u životunije čuo. “Dunk?” reče. “Ser Dunk? To nije ime za viteza. Je liskraćeno od Duncan?” Je li? Starac ga je zvao samo Dunk otkako je pamtio, a nije senaročito sjećao svojega prijašnjeg života. “Duncan, da”, reče. “SerDuncan od…” Dunk nije imao drugog imena, a ni ikakve kuće;Ser Arlan pronašao ga je dok je divlje živio u glibovima i zakucimaBuvljaka. Ni oca ni majku nikad nije upoznao. Što da mu kaže?“Ser Duncan od Buvljaka” ne bi zvučalo naročito viteški. Mogaobi prihvatiti Penidrvo, ali što ako ga tkogod pita gdje je to? Dunknikad nije bio u Penidrvu, niti mu je starac ikada išta podrobnijerekao o njemu. Načas se namršti, a onda izlane: “Ser Duncan Vi-soki.” Visok je, nitko mu to ne bi mogao poreći, a ime zvuči dično.