Artemis Fowl

GLAVA PRVA: KNJIGA Grad Ho-Ši-Min u ljetno doba. Vlada po svim mjeri- lima nesnosna sparina. Ne treba posebno isticati kako Artemis Fowl ne bi pristao na takvu neugodnost da se na kocki nije našlo nešto iznimno važno. Važno za njegov plan. Artemisu sunce nije pristajalo. Loše je izgledao pod sunčevomsvjetlošću. Dugi sati koje je provodio u zatvorenom prostoru, predmonitorom, oduzeli su rumenilo njegovoj koži. Bio je blijed poputvampira, a danje je svjetlo u njemu izazivalo gotovo vampirsku raz-dražljivost. “Nadam se, Butlere, da ovo putovanje nije bilo uzalud”, rečetihim, odsječnim glasom. “Posebno nakon Kaira.” To je bio diskretan prijekor. U Egipat su otputovali zbog infor-macije Butlerova doušnika. “Ne, gospodine. Ovaj put sam siguran. Nguyen je pouzdan čov-jek.” “Hmm”, sumnjičavo promrmlja Artemis. Prolaznici bi bili zaprepašteni da su mogli čuti kako se krupniEuroazijac dječaku obraća s gospodine, unatoč tome što smo već za-koračili u treće tisućljeće. No ništa u ovom odnosu nije bilo uobi-čajeno, niti su oni bili obični turisti. Dvojac je sjedio na terasi kavane u ulici Dong Khai i promatraokako lokalni tinejdžeri na mopedima kruže trgom. Nguyen je kasnio, a jadni komadić sjene koju je bacao suncob-ran dodatno je kvario Artemisovo raspoloženje. Pesimizam je za

12 E o i n C o l f e rArtemisa bio svakodnevna pojava, no ovaj put je ispod mrzovoljetitrala i iskrica nade. Bi li ovo putovanje doista moglo uroditi plo-dom? Hoće li pronaći Knjigu? Možda je očekivao previše. Stolu užurbano priđe konobar. “Još čaja, gospodo?” upita, mahnito naklanjajući glavu. Artemis uzdahne. “Poštedite me glumatanja i sjednite.” Konobar se automatski okrene prema Butleru, kao jedinoj od-rasloj osobi za stolom. “Ali gospodine, pa ja sam konobar.” Artemis lagano kucne po stolu, da privuče muškarčevu pozor-nost. “Nosite rukom izrađene mokasinke, svilenu košulju i tri zlatnapečatnjaka. Vaš engleski odaje da ste se školovali u Oxfordu, a vašinokti imaju blag sjaj, kao da ste nedavno bili na manikiranju. Viniste konobar, nego osoba s kojom trebamo stupiti u vezu, NguyenXuan. Ovom patetičnom krinkom poslužili ste se da diskretnoprovjerite jesmo li naoružani.” Nguyenova ramena klonuše. “Istina. Nevjerojatno.” “Ne bih rekao. Otrcana pregača nije jamstvo da je netko kono-bar.” Nguyen sjede i natoči malo čaja od metvice u sićušnu porculan-sku šalicu. “Dopustite da vas upoznam sa stupnjem naše naoružanosti”,nastavi Artemis. “Ja ne nosim oružje. Ali zato Butler, moj… ah…batler, u futroli ispod pazuha ima pištolj marke Sig Sauer, u čizma-ma dva dvosjekla noža za gađanje, u rukavu džepni revolver kratkecijevi, u satu jednu garotu, i po različitim džepovima, tri dimne gra-nate. Još nešto, Butleru?” “Gumenu palicu, gospodine.” “Ah da. U košulji ima dobru staru gumenu palicu ispunjenu že-ljezom.” Dok ju je prinosio usnama, Nguyenova se šalica tresla. “Nemojte se uzrujavati, gospodine Xuan”, nasmiješi se Artemis.“Ta oružja nisu namijenjena vama.” Nguyen nije djelovao umireno.

ARTEMIS FOWL 13 “Ne”, nastavi Artemis. “Butler vas može ubiti na sto različitihnačina a da pritom uopće ne posegne za svojim arsenalom. Dodu-še, jedan način bio bi sasvim dovoljan.” Nguyen je sad već bio posve prestravljen. Artemis je i inače takodjelovao na ljude. Bljedunjavi adolescent služio se autoritetom i ri-ječima moćne odrasle osobe. Nguyenu je ime Fowl bilo poznato ot-prije – kome u međunarodnom podzemlju nije? – ali očekivao je daće poslovati s Artemisom Starijim, ne s ovim dječakom. Ako se togispijenog stvora uopće moglo nazvati “dječakom”. A tek taj div But-ler. Bilo je očito da bi te mamutske ruke mogle čovjeku slomiti kra-lježnicu kao da je grančica. Nguyenu se sve više činilo da nikakavnovac nije bio vrijedan čak i jedne dodatne minute u tom čudnova-tom društvu. “Prijeđimo na posao”, reče Artemis, stavljajući na stol minijatur-ni kasetofon. “Javili ste se na naš oglas objavljen na Internetu.” Nguyen kimne, uz usrdnu molitvu za točnost svoje informacije. “Da, gospodine… gospodine Fowl. To što tražite… znam gdje je.” “Doista? I ja bih vam trebao vjerovati na riječ? Možda me vodi-te ravno u zasjedu. Moja obitelj nije bez neprijatelja.” Butler munjevitim pokretom ščepa komarca koji je letio kraj uhanjegova poslodavca. “Ne, ne”, odvrati Nguyen, posežući za novčanikom. “Evo, pog-ledajte.” Artemis je proučavao polaroid. Snagom volje prisilio je srce dasporije kuca. Snimka je djelovala obećavajuće, no danas se uz po-moć osobnog računala i skenera moglo krivotvoriti što god vam srcepoželi. Na slici se vidjela ruka koja iz guste sjene poseže za nečim.Pjegava, zelenkasta ruka. “Hmm”, promrmlja on. “Pojasnite.” “Ta žena. Ona je vidarica, živi blizu ulice Tu Do. Radi u zamje-nu za rižino vino. Uvijek je pijana.” Artemis kimne glavom. Opijanje je imalo smisla. To je bio jedanod rijetkih podataka koji se dosljedno ponavljao u njegovim istra-živanjima. Ustao je, izravnavajući nabore svoje bijele majice s ov-ratnikom.

14 E o i n C o l f e r “U redu. Vodite nas, gospodine Nguyen.” Nguyen obriše znoj s usukanog brka. “Samo informacija. Takav je bio dogovor. Ne želim da me pogo-di ikakav urok.” Butler doušnika vješto zgrabi za zatiljak. “Žalim, gospodine Nguyen, ali prošlo je vrijeme kad ste imali iz-bora.” Dok je Vijetnamac prosvjedovao, Butler ga je usmjerio premaiznajmljenom džipu. Ulice Ho-Ši-Mina, ili Sajgona, kako su ga jošuvijek nazivali njegovi stanovnici, bile su ravne, pa je takvo vozilobilo posve nepotrebno, no Artemis je volio u najvećoj mogućojmjeri biti izoliran od civila. Džip je gmizao bolno sporim tempom, koji je rastuće iščekiva-nje u Artemisovim prsima činilo još nepodnošljivijim. Više se nijemogao suzdržavati. Jesu li se napokon približili kraju potrage?Nakon šest lažnih uzbuna na tri kontinenta, hoće li ta vinom omam-ljena vidarica biti njihovo podzemno blago ispod duge? Artemis sezamalo nasmijao. Blago ispod duge. Gle, pa on se našalio. To senije događalo svaki dan. Mopedi su se razdvajali ispred njih kao ribe u golemom jatu. Či-nilo se kao da mnoštvu ljudi nema kraja. Čak su i pokrajnje uličicebile krcate uličnim trgovinama i preprodavačima. Kuhari su ubaci-vali riblje glave u vokove ispunjene šištećim uljem, a ulični derani vi-jugali su između prolaznika vrebajući na nezaštićene dragocjenosti.Drugi su sjedili u hladu, iscrpljujući palce neprestanim igranjem naGameboy konzolicama. Nguyenova košulja bila je natopljena znojem. Nije ga mučilasparina, na nju je bio naviknut. Mučila ga je čitava ova prokleta si-tuacija. Trebao se sjetiti da nije zdravo miješati magiju i zločin.Tiho si je obećao da će, izvuče li se iz ovoga živ, promijeniti načinživota. Neće više odgovarati na sumnjive oglase s Interneta i svaka-ko više neće poslovati sa sinovima europskih šefova podzemlja. Džip dalje nije mogao. Pokrajnje uličice naposljetku postadošepreuske za vozilo na četiri kotača. Artemis se obrati Nguyenu. “Činise da ćemo morati produžiti pješice, gospodine Nguyen. Ako želitepobjeći, samo izvolite, ali svakako računajte na oštru i smrtonosnubol među lopaticama.”

ARTEMIS FOWL 15 Nguyen hitro pogleda u Butlerove oči. Bile su tamnoplave, go-tovo crne boje. U njima nije bilo milosti. “Ne brinite”, reče. “Nećupobjeći.” Iziđoše iz automobila. Njihovo kretanje niz zaparenu uličicu pra-tilo je tisuću sumnjičavih pogleda. Jedan nesretni džepar pokušaoje ukrasti Butlerovu lisnicu. Tjelohranitelj mu je slomio prste a daga pritom nije ni pogledao. Nakon toga su imali nesmetan put. Uličica se suzila u puteljak pun tragova kotača. Odvodne i kana-lizacijske cijevi svoj su sadržaj izbacivale ravno na blatnu površinuputeljka. Na prostirkama od rižina papira šćućureno su sjedili bo-galji i prosjaci, kao na otočićima. Nitko na ovom puteljku nije niš-ta imao, izuzmemo li troje ljudi. “Pa?” upita Artemis. “Gdje je?” Nguyen nervozno upre prstom prema crnom trokutu ispod za-hrđalih požarnih stepenica. “Tamo je. Ispod stepenica. Nikad ne izlazi. Čak i rižino vino na-bavlja preko posrednika. Mogu li sad ići?” Artemis ga nije udostojao odgovora. Umjesto toga zaputio seprema zaklonu ispod stepenica, pažljivo hodajući između lokvica naputeljku. U sjeni se naziralo prikriveno kretanje. “Butleru, možete li mi dodati naočale?” Butler s pojasa skine naočale za gledanje u mraku i položi ih uArtemisovu ispruženu ruku. Motor žarišnog uređaja na naočalamazazuji, prilagođavajući se razini svjetlosti. Artemis je stavio naočale i sve je poprimilo otrovno zelenu boju.Duboko udahnuvši, zagledao se u nemirne sjenke. Nešto je čučalona prostirci od rafije, nelagodno se meškoljeći pod gotovo neposto-jećim svjetlom. Artemis izoštri fokus. Prilika je bila malena, abnor-malno malena, i ogrnuta prljavom maramom. Iz blata oko nje virilisu napola ukopani, prazni vinski vrčevi. Iz tkanine je virila jednapodlaktica. Činilo se da je zelene boje. Doduše, u ovom trenutkusve je bilo zelene boje. “Gospođo,” reče on, “nešto bih vam ponudio.” Glava prilike pospano se klatila. “Vina”, reče ona promuklim glasom. Glas joj je podsjećao nagrebanje noktiju po školskoj ploči. “Vina, Englez.”

16 E o i n C o l f e r Artemis se nasmiješi. Dar za jezike, averzija na svjetlo. Dva po-gotka. “Zapravo sam Irac. Dakle, zanima li vas ponuda?” Vidarica prepredeno priprijeti prstom. “Prvo vino. Onda razgo-vor.” “Butler?” Tjelohranitelj posegne u džep i izvuče bočicu najfinijeg irskogviskija. Artemis preuzme bočicu, izazovno je držeći izvan sjene.Jedva je stigao skinuti naočale kad je iz tmine izletjela ruka slični-ja kandžama i dograbila viski. Pjegava, zelenkasta ruka. Nije bilo ni-kakve dvojbe. Artemis suspregne pobjednički osmijeh. “Butler, platite našem prijatelju. Puni iznos. Zapamtite, gospo-dine Nguyen, ovo ostaje između nas. Ne biste htjeli da se Butlervrati po vas, zar ne?” “Ne, ne, gospodine Fowl. Usne su mi zapečaćene.” “I bolje im je. Ili će ih Butler trajno zapečatiti.” Nguyen je poskakivao niz uličicu, tako sretan što je živ da se čaknije potrudio izbrojiti snop američkih novčanica. To nije bilo nimalonalik na njega. U svakom slučaju, novac je bio na broju. Svih dva-deset tisuća dolara. Sasvim pristojna svota za pola sata posla. Artemis se opet obrati vidarici. “Dakle, gospođo, vi imate nešto što ja želim.” Vidarica jezikom uhvati kap alkohola u kutu usnica. “Da, Irac. Glavobolja. Pokvaren zub. Ja izliječim.” Artemis opet na nos stavi naočale za gledanje u mraku i čučneda bude na istoj razini s njom. “Gospođo, ja sam savršeno zdrav, izuzmemo li laganu alergijuna grinje, a mislim da mi tu ne možete pomoći čak ni vi. Ne. Ja že-lim da mi date vašu Knjigu.” Vještica se ukoči. Svijetle oči zacakliše se ispod marame. “Knjiga?” oprezno će ona. “Ne znam ja ništa o knjigama. Ja samvidarica. Hoćeš knjigu, idi u knjižnicu.”

ARTEMIS FOWL 17 Artemis teatralno uzdahne, da pokaže kako je strpljiv. “Niste vividarica. Vi ste krilata vila, p’shog, vilenica, ka-dalun. Ovisno otome koji vam je jezik draži. A ja želim vašu Knjigu.” Tijekom jednog dugog trenutka, biće je šutjelo, te potom zbacilomaramu s čela. U zelenkastom sjaju naočala za gledanje u mraku,crte njezina lica Artemisu su se učinile poput maske za maškare.Vilin nos bio je dug i zakrivljen, oči joj bijahu uske i zlataste boje.Imala je šiljaste uši, a zbog ovisnosti o alkoholu, koža joj se izobli-čila kao da je od plastelina. “Ako znaš za Knjigu, čovječe,” progovori ona polako, pokušava-jući se oduprijeti otupljujućem učinku viskija, “onda znaš i za ma-giju koju nosim u šaci. Dovoljno je da pucnem prstima i umrijetćeš!” Artemis slegne ramenima. “Sumnjam. Pogledajte se. Praktičkiste mrtvi. Rižino vino vam je otupilo osjetila. Spali ste na liječenjebradavica. Jadno. Ja vas mogu spasiti, u zamjenu za Knjigu.” “Što će naša Knjiga ljudskom biću?” “To vas se ne tiče. Jedino što vi trebate znati su vaše opcije.” Šiljate viline uši zatitraše. Opcije? “Prvo, vi nam odbijete dati Knjigu i mi odemo kući, ostavljajućivas da istrunete na ovom smetlištu.” “Da”, odvrati vila. “Biram to.” “No, no. Ne budite tako nestrpljivi. Odemo li bez Knjige, umri-jet ćete u roku od jednog dana.” “Dana! Dana!” Vidarica se nasmije. “Nadživjet ću te za čitavostoljeće. Čak i vile zarobljene u ljudskom carstvu mogu živjeti sto-ljećima.” “Ne ako su progutale tri decilitra svete vodice”, reče Artemis,kuckajući po ispražnjenoj boci viskija. Vila problijedi i potom zavrišti, jezivim i prodornim zvukom na-ricanja. “Sveta vodica! Ubio si me, čovječe.” “Točno”, prizna Artemis. “Za koju minutu trebao bi se pojavitiosjećaj žarenja.” Vila oprezno opipa trbuh. “A druga opcija?”

18 E o i n C o l f e r “Sad me slušate, je li? Pa dobro. Opcija broj dva. Prepustit ćetemi vašu Knjigu na samo trideset minuta. A potom ću vam vratitivašu magijsku moć.” Vili se od iznenađenja objesi vilica. “Vratit ćeš mi moju magij-sku moć? Nemoguće.” “O, kako da ne. Imam kod sebe dvije ampule. U jednoj se nalaziizvorska voda iz vilinskog vrela šezdeset metara ispod prstena Tareu Irskoj, što je vjerojatno najmagičnije mjesto na Zemlji. Ona ćeponištiti djelovanje svete vodice.” “A druga?” “Druga je mala injekcija ljudske magije. Virus koji se hrani al-koholom, pomiješan s reagensom rasta. On će iz vašeg tijela istje-rati svaku kap rižina vina, uklonit će vašu ovisnost, dapače ojačativašu bolesnu jetru. Neće vam biti ugodno, ali za dvadeset četiri satazujat ćete uokolo kao da vam je opet tisuću godina.” Vila lizne usnice. Šansa da se vrati vilinskom rodu? Primamljivo. “Odakle da znam da ti mogu vjerovati, čovječe? Već si me jed-nom nadmudrio.” “Primjedba je na mjestu. Evo što predlažem. Izvorsku vodu datću vam na riječ. Nakon što pregledam knjigu, dobit ćete lijek. Uz-mite ili ostavite.” Vila je razmišljala. Trbuhom joj je već kružila bol. Ispruži za-pešće. “Uzimam.” “To sam i mislio. Butlere?” Golemi sluga odmota futrolu sa zatvaranjem na čičak. Unutra subile injekcija i dvije ampule. Napunio je injekciju tekućinom iz pro-zirne ampule i uštrcao je u vilinu vlažnu ruku. Vila se prvo ukočila,a zatim je klonula. “Moćna magija”, šapne. “Jest. Ali ne onako moćna kao što će biti vaša magija nakonmoje druge injekcije. A sad, Knjiga.” Vila posegne u nabore prljave halje. Činilo se kao da traži cije-lu vječnost. Artemis nije disao. To je bilo to. Obitelj Fowl uskoroće opet imati nekadašnju moć. Nastat će novo carstvo, a na čelu ćemu biti Artemis Fowl Drugi.

ARTEMIS FOWL 19 Vilinska žena izvuče stisnutu šaku. “Ionako ti neće biti od koristi. Napisana je na starom jeziku.” Artemis je samo kimnuo. Nije bio siguran bi li uopće bio u sta-nju progovoriti. Vila raširi čvornate prste. Na dlanu je ležala majušna zlatna knji-ga, ne veća od kutije šibica. “Evo, čovječe. Trideset vaših minuta. Ne više od toga.” Butler je sićušnu knjigu preuzeo s najdubljim poštovanjem. Tje-lohranitelj je uključio kompaktnu digitalnu kameru i počeo fotog-rafirati stranicu po stranicu Knjige. Bile su tanke poput gaze. Pos-tupak je potrajao nekoliko minuta. Kad je završio, u čipu kamerebila je pohranjena čitava Knjiga. Artemis nije volio riskirati gubitakprikupljenih podataka. Zaštitna oprema na aerodromima često biizbrisala važne diskete. Zato je svom pomoćniku naložio da doku-ment prebaci u njegov mobilni telefon, odakle ga je elektronskompoštom poslao u dvorac obitelji Fowl u Dublinu. Prije no što je is-teklo trideset minuta, dokument koji je sadržavao svaki simbol uVilinskoj knjizi bio je na sigurnom, u glavnom računalu obiteljiFowl. Artemis vrati sićušnu knjigu njezinoj vlasnici. “Bilo mi je drago raditi s vama.” Vila se s mukom osovi na koljena. “A druga otopina, čovječe?” Artemis se nasmiješi. “Ah, da, doza za obnavljanje moći. Padobro, obećao sam.” “Da. Čovjek obećao.” “U redu. No prije nego što vam dam injekciju, moram vas upo-zoriti da čišćenje organizma neće biti ugodno. Nećete ama baš ni-malo uživati u njemu.” Vila rukom pokaže na bijedu i prljavštinu oko sebe. “A misliš dau ovome uživam? Želim opet letjeti.” Butler napuni injekciju tekućinom iz druge ampule. Ovu je uštr-cao ravno u vratnu arteriju. Vila se smjesta srušila na prostirku. Cijelo joj se tijelo žestokotreslo.

20 E o i n C o l f e r “Vrijeme je za polazak”, pripomene Artemis. “Nagađam da sto-godišnja zaliha alkohola koja na sve moguće načine napušta tijelonije privlačan prizor.” Butlerovi već stoljećima služe obitelji Fowl. Uvijek je bilo tako.Štoviše, nekoliko uglednih jezikoznanaca smatra da odatle potječeriječ “batler”. Prvi zapis o tom neobičnom aranžmanu spominjeVirgila Butlera, koji je tijekom jednog od prvih velikih normanskihkrižarskih pohoda bio unajmljen da bude sluga, tjelohranitelj ikuhar lorda Huga de Fólea. U dobi od deset godina, djecu obitelji Butler šalju u privatni cen-tar za obuku u Izraelu, gdje ih uče posebnim vještinama potrebnimaza brigu o najnovijem potomku dinastije Fowl. Te vještine uključujuvrhunsko kulinarsko umijeće, streljaštvo, posebno prilagođenu mje-šavinu raznih borilačkih vještina, urgentnu medicinu i informatičkutehnologiju. Ako nakon završetka njihove obuke ne postoji nijedanFowl kojem je potrebna zaštita, Butlerovi su na visokoj cijeni kaotjelohranitelji za razne osobe kraljevskog podrijetla, obično u Mo-naku ili Saudijskoj Arabiji. Kad se Fowl i Butler jednom spoje, zajedno ostaju cijeli život. Toje zahtjevan i usamljenički posao, no pruža i mnoge blagodati, poduvjetom da je čovjek živ i može uživati u njima. U slučaju smrti, But-lerova obitelj prima milijunsku naknadu i mjesečnu mirovinu. Sadašnji Butler čuvao je mladog Artemisa Fowla od samog tre-nutka njegova rođenja, prije dvanaest godina. Iako su se obojicapridržavala starinskih pravila ponašanja, bili su mnogo više od gos-podara i sluge. Artemis je bio najbliže prijatelju što je Butler ikadaimao, a Butler je za Artemisa bio najbliže ocu, s tim da je ovaj otacmorao slušati zapovijedi. Butler nije ništa rekao dok se nisu smjestili u avion koji ih je tre-bao odvesti od Bangkoka do aerodroma Heathrow u Londonu, nozatim je morao upitati. “Artemise?” Artemis podigne pogled s ekrana svojeg prijenosnog računalaPowerBook. Već se bacio na prevođenje. “Da?”

ARTEMIS FOWL 21 “Ona vila. Zašto naprosto nismo zadržali Knjigu i ostavili je daumre?” “Leš je dokaz, Butleru. Ovako vilinski rod nema razloga da ištaposumnja.” “Ali vila?” “Čisto sumnjam da će ikome priznati kako je pokazala Knjiguljudskim bićima. Osim toga, u drugu injekciju sam umiješao malosredstva za gubitak pamćenja. Kad se napokon probudi, posljednjitjedan bit će joj kao u izmaglici.” Butler je odobravajući kimnuo glavom. To je gospodar Artemis,uvijek dva koraka ispred ostalih. Ljudi su za njega govorili da jabu-ka ne pada daleko od stabla. Griješili su. Gospodar Artemis bio jesasvim novo, dotad neviđeno stablo. Sad kad su mu dvojbe bile uklonjene, Butler se opet posvetioprimjerku časopisa Guns and Ammo1, ostavljajući svog poslodavcada na miru raspliće tajne svemira.1 Guns and Ammo (Pištolji i municija) naziv je američkog časopisa posvećenog vatrenom oružju.



GLAVA DRUGA: PRIJEVOD Do sada ste sigurno već shvatili koliko je daleko Ar- temis Fowl bio pripravan otići kako bi postigao svoj cilj. Ali što je zapravo bio njegov cilj? Kakav je to nevjerojatni plan zahtijevao ucjenu alkoholizirane vile? Odgovor glasi – zlato. Artemisova potraga počela je prije dvije godine, kada ga je prviput zainteresiralo surfanje po Internetu. Nije mu trebalo dugo dadođe do ezoteričnih stranica o otmicama izvanzemaljaca, letećimtanjurima i natprirodnim pojavama. I, što je najvažnije, o postoja-nju vilinskog roda. Probijajući se kroz materijale čija se količina brojila u gigabajti-ma, Artemis je otkrio da se vilinska bića spominju u stotinama izvo-ra u gotovo svakoj zemlji svijeta. Svaka civilizacija ima svoj naziv zavilinski rod, no nema nikakve sumnje da se svi oni odnose na pripad-nike iste skrivene porodice. Neke su priče govorile o Knjizi koju pos-jeduje svako vilinsko biće. Ta svojevrsna vilinska Biblija navodno jesadržavala povijest njihove vrste te naputke prema kojima su vodilisvoje dugotrajne živote. Knjiga je, dakako, bila napisana na gnom-skom, to jest, vilinskim pismom, pa je ljudima bila beskorisna. Artemis bijaše uvjeren kako je prijevod Knjige, uz pomoć suvre-mene tehnologije, svakako moguć. A nakon uspješnog prijevodamogla je uslijediti i uspješna eksploatacija čitave nove grupe živihbića. Artemisovo geslo bilo je: Upoznaj svoga neprijatelja. Zato se pre-dano posvetio izučavanju vilinskog roda sve dok nije prikupio gole-mu bazu podataka o njihovim osobinama. No to mu nije bilo do-

24 E o i n C o l f e rvoljno. Nastavak je zahtijevao da na Internetu objavi oglas: Poslov-ni čovjek iz Irske nudi izdašnu nagradu u američkim dolarima sva-kome tko mu omogući susret s vilom, krilatim vilenjakom, zlato-noscem ili domaćim. Većina je dojava bila lažna, ali posjetHo-Ši-Minu se isplatio. Artemis je bio možda jedina osoba na svijetu koja je mogla pot-puno iskoristiti ovaj najnoviji ulov. U njemu se još uvijek živa dje-tinja vjera u magiju spojila s odraslom odlučnošću da tu magiju is-koristi za vlastite ciljeve. Ako je postojao itko sposoban vilinskimbićima preoteti dio njihova magičnog zlata, bio je to Artemis FowlDrugi. Već je svanulo kada su stigli na posjed Fowlovih. Artemis jejedva čekao da otvori Knjigu na svom računalu, no odlučio je da ćenajprije posjetiti majku. Sve od nestanka svoga supruga, Angeline Fowl bila je prikovanaza krevet. Slabi živci, rekli su liječnici. Jedina pomoć bili su mirova-nje i pilule za spavanje. Tu su dijagnozu postavili prije gotovo go-dinu dana. U dnu stepenica sjedila je Butlerova mlađa sestra, Juliet, bijes-no sijevajući pogledom. Čak ni svjetlucava maskara nije uspijevalaublažiti izraz na njezinu licu. Artemis je jednom već vidio taj pog-led, koju sekundu prije nego što je suplexom oborila osobito drskogdostavljača pizze. Koliko je Artemis uspio shvatiti, suplex je bio hr-vački zahvat. Čudna opsesija za jednu tinejdžericu – iako možda nei za pripadnicu obitelji Butler. “Problemi, Juliet?” Juliet se brzo uspravi. “Sama sam kriva, Artemise. Izgleda dasam ostavila otvoren prorez među zastorima. Gospođa Fowl nijemogla zaspati.” “Hmm”, promrmlja Artemis, polako se uspinjući stubama odhrastovine. Brinulo ga je majčino stanje. Prošlo je mnogo vremena otkako jeposljednji put vidjela svjetlo dana. S druge strane, ako se čudesnooporavi i dovoljno ojača da može izaći iz spavaonice, Artemisovojfantastičnoj slobodi doći će kraj. Morat će se vratiti u školu i rećizbogom organiziranju zločinačkih pothvata. Lagano je pokucao na polukružna dvokrilna vrata.

ARTEMIS FOWL 25 “Mama? Jesi li budna?” Nešto s treskom udari drugu stranu vrata. Zvučalo je skupo. “Naravno da sam budna! Kako da zaspim uz ovako zasljepljuju-će svjetlo?” Artemis se hrabro otputi u sobu. Četiri stupa starinske posteljeu tami su ostavljala dojam sjenovitih kula, a kroz prorez u baršu-nastim zastorima probijao se blijedi tračak svjetla. Angeline Fowl šćućureno je sjedila na krevetu. Njezini blijediudovi srebrnasto su svjetlucali u mraku. “Artemise, dušo, gdje si bio?” Artemis uzdahne. Prepoznala ga je. To je bio dobar znak. “Na školskom izletu, mama. Skijanje u Austriji.” “Ah, skijanje”, zapjevuši Angeline. “Baš mi nedostaje. Moždaodemo kad ti se otac vrati.” Artemis osjeti stezanje u grlu. Sasvim netipično za njega. “Da. Možda kad se otac vrati.” “Dušo, molim te, navuci te nesretne zastore. Svjetlost je upravonesnosna.” “Naravno, mama.” Artemis je pažljivo koračao kroz sobu, pazeći na niske škrinje sodjećom, razbacane svuda po podu. Naposljetku mu se prsti obavi-še oko baršunastih zavjesa. Na trenutak je bio u iskušenju da ih ši-rom rastvori, ali zatim uzdahne i zatvori prorez. “Hvala ti, dušo. Usput, stvarno se moramo riješiti one služavke.Potpuno je beskorisna.” Artemis nije ništa komentirao. Juliet je već tri godine bila mar-ljiva i odana članica kućanstva obitelji Fowl. Ovo je bilo pravo vri-jeme da iskoristi majčinu zaboravljivost. “Mama, posve si u pravu. To i planiram već neko vrijeme. But-ler ima sestru koja bi, vjerujem, bila idealna za taj posao. Mislim dasam ti je već spominjao. Juliet?” Angeline se namršti. “Juliet? Da, ime mi zvuči poznato. Ma, sveje bolje od ove sadašnje glupače. Kad može početi?” “Odmah. Reći ću Butleru da ode u kolibu po nju.” “Dobar si ti dečko, Artemise. Daj zagrli mamu.”

26 E o i n C o l f e r Artemis zakorači u sjenovite nabore majčine haljine. Mirisala jena parfem, kao latice u vodi, ali ruke su joj bile hladne i nejake. “O, dušo moja”, šapne ona, a Artemisu se naježiše dlačice nazatiljku. “Stalno čujem zvukove. Noću. Gmižu uz jastuke i ulaze miu uši.” Artemis opet osjeti stezanje u grlu. “Mama, možda bismo trebali rastvoriti zastore.” “Ne”, zajeca njegova majka, puštajući ga iz zagrljaja. “Ne. Ondaću ih i vidjeti.” “Molim te, mama.” Uzalud je govorio. Angeline više nije bilo. Otpuzala je u udalje-ni kut kreveta, potežući pokrivač do brade. “Pošalji mi novu djevojku.” “Da, mama.” “Pošalji je s kriškama krastavca i vodom.” “Da, mama.” Angeline ga je odmjeravala lukavim pogledom. “I prestani mezvati mama. Ne znam tko si ti, ali sigurno nisi moj mali Arty.” Artemis zatrepće da otjera nekoliko buntovnih suza. “Naravno.Oprosti, ma… Oprosti.” “Hmm. Ne dolazi više ovamo, ili ću reći mužu da te sredi. On jejako važan čovjek, da znaš.” “U redu, gospođo Fowl. Više me nećete vidjeti.” “Bolje za tebe.” Angeline se iznenada ukoči. “Čuješ li ih?” Artemis odmahne glavom. “Ne. Ne čujem nikakve…” “Dolaze po mene. Posvuda su.” Angelina zaroni pod zaklon pokrivača. Spuštajući se niz mra-morno stubište, Artemis je i dalje čuo njezine prestravljene jecaje. Knjiga se pokazala tvrđim orahom nego što je očekivao. Činilose gotovo kao da mu aktivno pruža otpor. Kojim god da se progra-mom služio, računalo je nailazilo na zid. Artemis je isprintao sve stranice i objesio ih po zidovima svojeradne sobe. Katkad je bilo korisno staviti stvari na papir. Nikadprije nije vidio takvo pismo, ali istodobno mu je djelovalo neobič-

ARTEMIS FOWL 27no poznato. Tekst, koji je očito bio mješavina slikovnog i pojmov-nog pisma, vijugao je stranicom bez vidljive logike. Programu su nedostajali kriteriji, neka polazišna točka na kojubi mogao nadograditi nove podatke. Izdvojio je sve znakove i uspo-redio ih s engleskim, kineskim, grčkim, arapskim i ćiriličnim teksto-vima, čak i s ogamskim pismom. Ništa. Kad ga je Juliet prekinula donijevši sendviče, ozlojeđeni Arte-mis potjerao ju je van i prešao na simbole. Najčešći piktogram pri-kazivao je malu mušku figuru. Bar mu se činilo da je muška – nje-govo poznavanje vilinske anatomije bilo je prilično oskudno pa jebilo lako moguće da je zapravo riječ o ženi. Tu se nečeg dosjetio.Otvorio je direktorij s drevnim jezicima u prevoditeljskom progra-mu Power Translator i odabrao egipatski. Napokon. Pogodak. Muški simbol nevjerojatno je nalikovao naprikaz boga Anubisa u hijeroglifima iz unutarnje komore Tutanka-monove grobnice. To se slagalo s podacima koje je ranije pronašao.Prve zapisane ljudske priče govorile su o vilama, iz čega je slijediloda je vilinska civilizacija bila starija od ljudske. Egipćani su, posvemu sudeći, jednostavno preuzeli već postojeće pismo i prilago-dili ga svojim potrebama. Bilo je tu i drugih sličnosti, ali znakovi su bili taman toliko raz-ličiti da ih računalo nije moglo povezati. Morat će to izvesti ručno.Svaku će gnomsku figuru uvećati, isprintati i potom usporediti s hi-jeroglifima. Artemis osjeti kako mu u prsima sve odjekuje od ushićenosti us-pjehom. Gotovo svaki vilinski piktogram ili slovo imalo je pandanu egipatskom pismu. Većina je bila univerzalna, poput sunca iliptica, ali neki su očito imali natprirodni smisao pa je njihova zna-čenja morao prilagođivati. Na primjer, bilo bi besmisleno Anubisau vilinskom pismu tumačiti kao boga s pasjom glavom, pa mu je Ar-temis dao značenje vilinskog kralja. Artemis je do ponoći sve nove podatke uspješno unio u svoj Ma-cintosh. Još je samo trebao pritisnuti tipku “dekodiraj”, što je i uči-nio. Rezultat je bio dugi, zamršeni niz nerazumljivih besmislica. Normalno dijete odavno bi diglo ruke od problema. Prosječnaodrasla osoba vjerojatno bi zbog nemoći izudarala tipkovnicu. Aline Artemis. Ova je knjiga bila ispit na kojem nije kanio pasti.

28 E o i n C o l f e r Slova su bila točna, u to je bio siguran. Ali smjer čitanja bio je pog-rešan. Pokušavajući trljanjem istjerati san iz očiju, Artemis se opetljutito zagledao u stranice. Svaki odsječak bio je obrubljen punomcrtom. Možda su tako označavali odlomke ili poglavlja, no očito ih senije čitalo na uobičajen način, slijeva nadesno ili od vrha prema dnu. Artemis poče iskušavati različite pristupe. Najprije je pokušao sarapskim načinom, zdesna nalijevo. Zatim s kineskim stupcima.Nije bilo uspjeha. Potom je primijetio da sve stranice imaju jednozajedničko obilježje – središnji dio. Ostali piktogrami bili su pore-dani oko tog centralnog područja. Dakle, možda se polazna točkanalazila u sredini. Ali kamo dalje? Artemis je pregledavao stranicetražeći još kakav zajednički element. Pronašao ga je nakon nekoli-ko minuta. Na svakoj stranici u kutu jednog odlomka nalazio semali vršak koplja. Što ako je to strelica? Pokazatelj smjera? Idiovim putem? Znači, teoretski bi mogao početi od sredine te potom,prateći strelicu, čitati u spiralama. Računalni program nije predviđao takvu mogućnost, pa je Arte-mis morao improvizirati. Uz pomoć skalpela za papir i ravnala, iz-rezao je prvu stranicu Knjige i poredao simbole po tradicionalnomsmjeru zapadnih jezika – slijeva nadesno, u paralelnim redovima.Zatim je ponovno skenirao stranicu i učitao je u modificirani pre-vodilački program za egipatski jezik.

ARTEMIS FOWL 29 Računalo je brujalo i zujalo, pretvarajući sve podatke u binarnikod. Nekoliko je puta zastalo i zatražilo potvrdu nekog znaka ili sim-bola. Što je stroj više usvajao novi jezik, to je rjeđe tražio potvrdu.Naposljetku na ekranu bljesnuše tri riječi: Dokument je kon-vertiran. Prstima koji su podrhtavali od iscrpljenosti i uzbuđenja, Artemisje pritisnuo ‘Printaj’. Iz laserskog pisača LaserWriter izašla je jednastranica, ovaj put na engleskom jeziku. U tekstu je doduše bilo gre-šaka, trebalo je izvršiti razne sitne prepravke, ali bio je savršeno čit-ljiv, i što još važnije, savršeno razumljiv. Posve svjestan činjenice da je vjerojatno prvo ljudsko biće u ne-koliko tisuća godina koje je uspjelo dešifrirati te magične riječi, Ar-temis upali stolnu svjetiljku i poče čitati.Knjiga vilinskoga roda.Koja sadrži upute za našu magijui pravila po kojima živimoUvijek me sa sobom nosi, i dobro me pazi.Poučit ću te biljoznanstvu i magijskoj snazi.Sa silama tajnim povezujem te jaZaboraviš li na me, nestat će i magija.Deset puta deset zapovijedi ima.Svaku tajnu one otkrivaju svima.I lijek i kletvu i alkemijuNaučit ćeš ti uz pomoć moju.Al’ vilo, dobro upamti ovu uputu.Ja nisam za one što pužu u blatu.Zauvijek proklet svatko će bitiTko tajne im moje odluči otkriti.

30 E o i n C o l f e r Artemis je osjećao kako mu u ušima udara krv. Sad ih ima. Bitće mu kao mravi pod nogama. Tehnologijom će razgolititi svakunjihovu tajnu. Najednom ga obuze iscrpljenost i on klone natrag nastolicu. Čekalo ga je još mnogo posla. Za početak, trebalo je pre-vesti još četrdeset tri stranice. Pritisnuo je tipku interfona koji ga je povezivao sa zvučnicimapostavljenima svuda po kući. “Butleru. Idi po Juliet i dođite gore.Imam ovdje neke slagalice koje treba sastaviti.” Na ovom mjestu bi čitatelju možda koristilo da sazna ponešto opovijesti obitelji Fowl. Fowlovi su bili istinski legendarni zločinci. Generacijama su vo-dili okršaje s one strane zakona, dok naposljetku nisu zgrnuli do-voljno bogatstva za privid zakonitosti. Naravno, čim se to dogodilo,shvatili su da im zakonitost nije nimalo privlačna pa su se gotovoodmah vratili u okrilje zločina. Obiteljsko bogatstvo ugrozio je Artemis Prvi, otac osobe kojomse bavi naš izvještaj. Nakon raspada komunističke Rusije, ArtemisStariji odlučio je golem dio bogatstva Fowlovih uložiti u uspostav-ljanje novih brodskih linija prema toj nepreglednoj zemlji. Novimpotrošačima, zaključio je on, trebat će nova potrošna roba. Ruskamafija nije se pretjerano obradovala zapadnjaku koji se pokušaoubaciti na njihovo tržište pa su mu odlučili poslati malu poruku. Po-ruka je stigla u vidu ukradene rakete tipa Stinger i pogodila brodFowl Star dok je plovio pokraj Murmanska. Na brodu su se nalaziliArtemis Stariji i Butlerov ujak s 250.000 konzervi kole. Eksplozijaje bila impresivna. Ne može se, dakako, reći da je Fowlove nakon toga pogodila teš-ka neimaština – daleko od toga. Ali više nisu bili milijarderi. Arte-mis Drugi zarekao se da će to ispraviti. Vratit će obiteljsku riznicuu prvobitno stanje. I to na svoj osebujan način. Sad kad je Knjiga bila prevedena, Artemis je napokon mogao za-početi s ozbiljnim pripremama za ostvarenje svog plana. Već jeznao što mu je krajnji cilj, samo je još morao smisliti kako da gapostigne.

ARTEMIS FOWL 31 Cilj njegove operacije bilo je, naravno, zlato. Zgrtanje zlata. Či-nilo se da vilinski rod taj dragocjeni metal voli gotovo jednako ko-liko i ljudi. Svako je vilinsko biće imalo vlastitu zalihu, ali ne zadu-go, ako se pitalo Artemisa. Kad on obavi svoje, najmanje jedanvilenjak svijetom će lutati praznih džepova. Nakon osamnaest sati neprekinutog sna i laganog kontinental-nog doručka, Artemis se popeo u radnu sobu koju je naslijedio odoca. Soba je djelovala prilično tradicionalno – tamna hrastovina ipolice za knjige koje su se protezale od poda do stropa – izuzme lise to što ju je Artemis do vrha ispunio najnovijom informatičkomtehnologijom. Iz različitih kutova sobe dopiralo je zujanje čitavogniza umreženih Macintosh računala. Jedan je bio spojen na webstranicu CNN-a i kroz DAT projektor projicirao uvećane prizoretekućih zbivanja na zid. U sobi je zatekao Butlera, koji je već radio na ostalim računalima. “Ugasi sve osim Knjige. Za ovo mi treba mir.” Sluga se iznenađeno trgne. Na CNN-ov website bili su neprekid-no spojeni već gotovo godinu dana. Artemis je bio uvjeren kako ćevijest da je njegov otac spašen stići upravo iz tog izvora. Zapovijedza gašenje značila je da počinje prihvaćati stvarnost. “Sve?” Artemis kratko pogleda prema zidu. “Da”, reče naposljetku.“Sve.” Butler si je dopustio da jednom, samo jednom, blago dotaknerame svog poslodavca, a potom se opet vratio poslu. Artemis zapuc-keta zglobovima prstiju. Vrijeme je da se posveti svojoj specijalnosti– kovanju podmuklih planova.