56 G e org e R . R . Mar tin Psi su se kretali između stolova, slijedeći trag sluškinja. Jedan odnjih, crna mješanka duguljastih žutih očiju, nanjuši miris piletine. Zasta-ne i zavuče se pod klupu kako bi uzela svoj dio. Jon je promatrao sukob.Kuja tiho zareži i primakne se bliže. Duh nijemo podigne pogled i upi-lji u psa svoje žarkocrvene oči. Kuja ljutito i izazovno zareži zubima. Bilaje triput veća od strahovučića. Duh se nije pomaknuo. Stajao je nad svo-jom nagradom i rastvorio gubicu, pokazujući očnjake. Kuja se trgne, po-novno zalaje, a onda odluči da je bolje propustiti ovu bitku. Okrene sei pokunjeno se odšulja, još jednom drsko zarežavši zubima da sačuvasvoje dostojanstvo. Duh se vrati svom jelu. Jon se osmjehne i posegne rukom pod stol da promrsi čupavo bijelokrzno. Strahovuk podigne pogled prema njemu, nježno mu gricne ruku,a onda nastavi jesti. “Je li ovo jedan od strahovukova o kojima sam toliko čuo?” upitapoznati glas iz blizine. Jon radosno podigne pogled dok mu je stric Benjen stavljao ruku naglavu i mrsio kosu na sličan način kao što je Jon mrsio strahovučićevokrzno. “Da”, reče. “Zove se Duh.” Jedan od štitonoša prekine bestidnu priču koju je pripovijedao ne bili stvorio bratu svoga gospodara mjesta za stolom. Benjen Stark opko-rači klupu svojim dugim nogama i uze vinski kalež iz Jonove ruke. “Ljet-no vino”, reče nakon što je okusio iz njega. “Ništa nije tako slatko. Ko-liko si kaleža ispio, Jone?” Jon se osmjehne. Ben Stark se nasmije. “Toga sam se i bojao. Ah, dobro. Vjerujem dasam bio mlađi od tebe kad sam se prvi put istinski napio.” On dohvatiprženi luk umočen u smeđi umak s obližnjeg pladnja i zagrize ga. Hrs-kao je. Njegov stric imao je oštre crte lica i bio suhonjav poput gorskogagrebena, ali je uvijek postojao tračak smijeha u njegovim modrosivimočima. Odijevao se u crno, kako dolikuje pripadniku Noćne straže. Ve-čeras je to bio bogat crni baršun s visokim kožnim čizmama i širokim po-jasom sa srebrnom kopčom. Težak, srebrni lanac visio mu je oko vrata.Benjen je nasmijano promatrao Duha jedući svoj luk. “Vrlo tih stra-hovuk”, primijeti. “Nije poput ostalih”, reče Jon. “Nikad ne zavija. Zato sam ga nazvaoDuh. Zato, a i stoga što je bijel. Ostali su svi tamni, sivi ili crni.”
IGRA PRIJESTOLJA 57 “Još ima strahovukova s onu stranu Zida. Čujemo ih pri našim po-hodima.” Benjen Stark dobaci Jonu dug pogled. “Ne jedeš li ti inače zastolom sa svojom braćom?” “Uglavnom”, odvrati Jon ravnodušnim glasom. “Ali večeras je kne-ginja Stark držala da bi se kraljevska obitelj moga uvrijediti posjedne lise među njih nezakonitog potomka.” “Shvaćam.” Njegov stric baci pogled preko ramena prema uzdignu-tom stolu na drugome kraju dvorane. “Moj brat večeras ne izgleda od-već raspoloženo.” Jon je također to primijetio. Kao izvanbračni sin morao je naučitiprimjećivati stvari, čitati istinu koju su ljudi skrivali u očima. Njegov seotac pridržavao svih propisa, ali se u njemu osjećala neka napetost kojuje Jon rijetko prije viđao. Govorio je malo, zureći preko dvorane polu-zatvorenih očiju, ne videći ništa. Dva stolca dalje, kralj je mnogo pio ci-jele noći. Njegovo široko lice bilo je rumeno pod golemom, crnom bra-dom. Nazdravljao je, glasno se smijao svakoj šali i navaljivao na svakojelo poput izgladnjela vuka, a kraljica je pokraj njega izgledala hladnapoput ledenog kipa. “Kraljica je također ljuta”, reče Jon svom stricutihim, mirnim glasom. “Otac je danas poslije podne odveo kralja u krip-tu. Kraljica nije htjela ići.” Benjen dobaci Jonu ispitivački, odmjeravajući pogled. “Tebi ne pro-makne mnogo, zar ne, Jone? Dobro bi nam došao takav čovjek na Zidu.” Jon se nadme od ponosa. “Robb je jači kopljanik od mene, ali ja sambolji na maču, a Hullen kaže da sjedim na konju bolje od ikoga uzamku.” “To su velika umijeća.” “Povedite me sa sobom kad se budete vraćali na Zid”, Jon će nagloi neočekivano. “Otac će me pustiti ako ga vi zamolite, znam da hoće.” Stric Benjen pažljivo je proučavao njegovo lice. “Zid je surovo mje-sto za jednoga dječaka, Jone.” “Ja sam gotovo odrastao muškarac”, prosvjedovao je Jon. “Navršitću petnaestu na svoj sljedeći imendan, a meštar Luwin kaže da nezako-nita djeca odrastaju brže od obične djece.” “To je istina”, reče Benjen objesivši usne. Uzme Jonov kalež sa stolai napuni ga svježim vinom iz obližnjeg vrča, te ga ispije u dugom gutljaju. “Daeren Targaryen imao je samo četrnaest godina kad je osvojioDorne”, reče Jon. Mladi je zmaj bio jedan od njegovih junaka.
58 G e org e R . R . Mar tin “Pobjeda koja je trajala samo jedno ljeto”, istakne njegov stric.“Tvoj Kralj-dječak izgubio je deset tisuća ljudi osvajajući to mjesto i dru-gih pedeset braneći ga. Netko mu je trebao reći da rat nije igra.” Otpijejoš jedan gutljaj vina. “Osim toga”, reče, brišući usta, “Daeronu Targa-ryenu bilo je samo osamnaest kad je umro. Ili si zaboravio taj dio?” “Ništa ne zaboravljam”, pohvali se Jon. Vino ga je učinilo odvaž-nim. Pokuša sjesti vrlo uspravno, kako bi izgledao višim. “Želim služitiu Noćnoj straži, striče.” Dugo je i duboko o tome razmišljao, ležeći noću u postelji dok subraća spavala oko njega. Robb će jednoga dana naslijediti Oštrozimlje,zapovijedati velikim vojskama kao guverner Sjevera. Bran i Rickon bitće Robbovi vazali i vladati utvrdama u njegovo ime. Njegove sestre Aryai Sansa udat će se za nasljednike drugih velikih kuća i otići na jug kaogospodarice svojih vlastitih zamaka. A kakvom se nasljedstvu moglo na-dati jedno kopile? “Ne znaš što tražiš, Jone. Noćna straža je zakleto bratstvo. Nema-mo obitelji. Nijedan od nas nikad neće biti otac. Naša žena je dužnost.Naša ljubavnica čast.” “Iako nisam zakoniti sin i ja mogu imati čast”, reče Jon. “Spremansam položiti vašu prisegu.” “Ti si četrnaestogodišnji dječak”, reče Benjen. “Nisi muškarac, nejoš. Dok ne upoznaš ženu, nećeš znati čega se odričeš.” “Nije me briga za to!” vatreno će Jon. “Možda bi te bilo, da znaš na što mislim”, reče Benjen. “Da znaš ko-liko će te prisega koštati, možda ne bi bio tako nestrpljiv platiti cijenu,sine.” Jon osjeti kako ga preplavljuje gnjev. “Ja nisam vaš sin.” Benjen Stark ustane. “Nažalost.” Položi ruku na Jonovo rame. “Vratimi se kad posiješ nekoliko svoje vlastite kopiladi, pa ćemo onda vidjetikako ćeš razmišljati.” Jon zadršće. “Nikad neću sijati kopilad”, reče oprezno. “Nikad!” Iz-govorio je tu riječ kao da je ispljunuo otrov. Iznenada shvati da je čitav stol utihnuo i da ga svi promatraju. Osjetikako mu suze naviru na oči. Podigne se na noge. “Ispričavam se”, reče s posljednjim ostacima dostojanstva. Okrenese na peti i pobjegne prije nego što su mogli opaziti da plače. Sigurno
IGRA PRIJESTOLJA 59je popio više nego što je mislio. Noge su mu se zaplele dok je pokuša-vao otići te otetura postrance na jednu sluškinju i sruši vrč za vino kojise razbio na podu. Smijeh se prolomi svud oko njega, a Jon osjeti vru-će suze na obrazima. Netko ga je pokušao uspraviti. On se istrgne iz ne-poznata stiska i potrči, napola slijep, prema vratima. Duh ga je slijedio,van u noć. Dvorište je bilo tiho i prazno. Usamljeni stražar stajao je visoko nakruništu unutrašnjeg zida, omotan potpuno plaštem da se zaštiti odhladnoće. Doimao se kao da se dosađuje i izgledao jadno, šćućurivši segore sasvim sam, ali Jon se istog časa htio zamijeniti s njim. Inače jezamak bio mračan i pust. Jon je jednom vidio napuštenu utvrdu, turob-no mjesto u kojem se ništa nije micalo osim vjetra, a kamenje je šutjeloo ljudima koji su ondje živjeli. Oštrozimlje ga je večeras podsjećalo na to. Zvuci glazbe i pjesme prelijevali su se kroz otvorene prozore iza nje-govih leđa. On obriše suze rukavom košulje, bijesan što je dopustio dapadne, i okrene se da pođe. “Dečko”, dovikne mu neki glas. Jon se osvrne. Tyrion Lannister sjedio je na izbočini iznad vrata Velike dvorane, iz-gledajući upravo poput jednog od kamenih čudovišta na oluku zamka.Patuljak mu se isceri odozgo. “Je li ta zvijer vuk?” “Strahovuk”, reče Jon. “Zove se Duh.” Zurio je u čovječuljka, izne-nada zaboravivši na svoje razočaranje. “Što radite tamo gore? Zaštoniste na gozbi?” “Prevruće je, prebučno i popio sam previše vina”, reče mu patuljak.“Odavno sam naučio da se bljuvanje po vlastitom bratu drži nepristoj-nim. Mogu li pogledati tvog strahovuka izbliza?” Jon je oklijevao, a onda polako klimne. “Možete li se spustiti ili dapođem po ljestve?” “O, pusti to”, reče čovječuljak. On se odbaci s izbočine u zrak. Jonzine od čuda, a onda sa strahopoštovanjem promotri kako se TyrionLannister zavrtio poput loptice i lako dočekao na ruke, a onda se pre-bacio natrag na noge. Duh pred njim nesigurno uzmakne. Patuljak sa sebe otrese prašinu i nasmije se. “Mislim da sam ti pre-plašio vuka. Ispričavam se.” “Ne boji se on”, reče Jon. Klekne i pozove. “Duše, dođi. Hajde.Tako.”
60 G e org e R . R . Mar tin Vučić se nečujno približi i njuškicom dotakne Jonovo lice, ne skida-jući oprezan pogled sa Tyriona Lannistera, a kad je patuljak ispružioruku da ga pomiluje, on se povuče natrag i tiho zareži pokazujući svojeočnjake. “Stidljiv je, je li?” primijeti Lannister. “Sjedi, Duše”, naredi Jon. “Tako. Budi miran.” Podigne pogled pre-ma patuljku. “Sad ga možete dotaknuti. Neće se pomaknuti dok mu nekažem. Dresirao sam ga.” “Vidim”, reče Lannister. Promrsi snježnobijelo krzno između Du-hovih ušiju i reče: “Dobar vuk.” “Da nisam ovdje, razderao bi vam grlo”, reče Jon. To još nije bilosasvim točno, ali bit će. “U tom slučaju, ostani radije u blizini”, reče patuljak. Nagne svojupreveliku glavu na jednu stranu i promotri Jona svojim različitim očima.“Ja sam Tyrion Lannister.” “Znam”, reče Jon. Ustane. Stojeći, bio je viši od patuljka. Zbog togase čudno osjećao. “Ti se kopilan Neda Starka, zar ne?” Jon osjeti kako ga oblijeva znoj. Stisne usne i ne reče ništa. “Jesam li te uvrijedio?” uputa Lannister. “Oprosti. Patuljci ne mo-raju biti obzirni. Naraštaji skakutavih luda u šarenoj odjeći dali su mipravo da se loše odijevam i kažem svaku prokletu stvar koja mi padnena pamet.” Naceri se. “Ali, ti jesi kopilan.” “Knez Eddard Stark je moj otac”, usiljeno će Jon. Lannister mu je proučavao lice. “Da”, reče. “Vidi se. Imaš u sebiviše sjevernjačkog od svoje braće.” “Polubraće”, ispravi ga Jon. Bio je zadovoljan patuljkovom primjed-bom, ali to pokuša sakriti. “Dopusti da ti dam jedan savjet, kopilane”, reče Lannister. “Nikadne zaboravi tko si, jer budi siguran da svijet neće. Učini to svojom sna-gom. Tada to nikad neće biti tvoja slabost. Oboružaj se time i to nikadneće biti uporabljeno da te povrijedi.” Jon nije bio raspoložen ni za čije savjete. “Što vi znate kako je to bitikopilan?” “Svi su patuljci kopilad u očima svojih očeva.” “Vi ste zakoniti sin svoje majke, sin Lannistera.”
IGRA PRIJESTOLJA 61 “Jesam li?” odvrati patuljak, zajedljivo. “Reci to mom gospodinuocu. Moja je majka umrla rađajući me i on nikad nije bio posve siguran.” “Ja i ne znam tko je bila moja majka”, reče Jon. “Neka žena, nesumnjivo. Većina njih jest.” On jednim tužnim osmi-jehom iskaže Jonu svoju naklonost. “Zapamti, dječače. Svi su patuljcimožda kopilad, ali nisu sva kopilad patuljci.” I na to se okrene te odlu-ta natrag na gozbu, zviždučući neku pjesmicu. Kad je otvorio vrata, svje-tlo iznutra baci njegovu sjenu ravno preko dvorišta i samo na trenutakTyrrion Lannister stajao je visok poput kralja.
Search
