Noćni cirkus

Noćni cirkusERIN MORGENSTERN Z1a

Z2a

ERIN MORGENSTERN prevela s engleskog Alenka Mirković-Nađ Fraktura Z3a

Naslov izvornika The Night Circus© 2011 by Night Circus, LLCThis translation published by arrangment with Doubleday, an imprint of TheKnopf Doubleday Publishing Group, a division of Random House, Inc.© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012.© za prijevod Alenka Mirković-Nađ i Fraktura, 2012.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojemobliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-385-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice uZagrebu pod brojem 806847 Z4a

J vw JNoc´ni cirkus Z5a

Z6a

Jvw JS lutnjaCirkus stiže bez najave. Ne prethode mu nikakve objave, nikakve tiskaneobavijesti po oglasnim stupovima i pločama u sredi-štu grada, ne spominju ga i ne reklamiraju u lokalnimnovinama. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo. Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni;zlatu ili grimizu ni traga. Nikakvoj boji, zapravo,doli one okolnog drveća i trave na obližnjim poljima.Crno-bijele pruge na pozadini sivog neba; bezbrojšatora kojekakvih oblika i veličina i pomno izrađenaograda od kovanog željeza što ih drži zatvorenima utom bezbojnom svijetu. I ono malo tla vidljivogizvana crno je ili bijelo, obojeno ili posuto nekakvimprahom, ili preinačeno kakvom drugom cirkuskomčarolijom. Ali još nije otvoren. Ne još. U samo nekoliko sati, u gradu nema čovjeka kojiza njega nije čuo. Do poslijepodneva vijest se proši-rila na još nekoliko susjednih gradova. Usmena pre-poruka metoda je reklamiranja djelotvornija od slovâi uskličnikâ otisnutih na papirnatim lecima i plaka-tima. A nenadana pojava nekakvog tajanstvenog cir-kusa dojmljiva je i neobična vijest. Ljudi se iščuđavajuvrtoglavoj visini najviših šatora. Zure u sat postav- Z7a

ljen tik iza glavnog ulaza, koji nitko ne uspijevatočno opisati. I u crnu ploču ispisanu bijelim slovima, ovješenuiznad glavnog ulaza, na kojoj stoji: Otvara se u sumrak Zatvara se u zoru“Kakav to cirkus radi samo noću?” zapitkuju ljudi. Ipremda na to pitanje nitko nema primjereni odgovor,s približavanjem sutona ispred glavnog ulaza okupljase povelika skupina gledatelja. Među njima si i ti, dakako. Radoznalost je bilajača od tebe, kao što to s radoznalošću obično biva.Sa šalom oko vrata koji te štiti od svježeg večernjegpovjetarca stojiš na umirućoj svjetlosti i čekaš da se iosobno uvjeriš kakav se to cirkus otvara tek po zala-sku sunca. Kabina za prodaju ulaznica, jasno vidljiva s drugestrane glavnog ulaza, ograđena je rešetkama i pra-zna. Osim što se tu i tamo jedva primjetno namreš-kaju na vjetru, šatori miruju. U cirkusu se, odbijajućiminute, kreće tek onaj sat – ako se to čudo od skul-pture uopće može nazvati satom. Djeluje napušteno i prazno. No tebi se čini da uvečernjem povjetarcu, u jetkom vonju jesenskog lišćauspijevaš namirisati i dašak karamela. Nježne slat-koće na rubovima studeni. Sunce posve nestaje za obzorjem, a preostala svje-tlost iz sutona prelazi u sumrak. Ljudi oko tebe po-staju nestrpljivi, pretvaraju se u more uzvrpoljenihstopala, mrmljaju kako im od svega toga valja odu-stati i potražiti kakvo toplije mjesto na kojemu ćeprovesti večer. I kada već i ti sam sa sobom počinješraspravljati o odlasku, zbiva se – nešto. Z8a

Najprije se začuje nekakvo pucketanje. Jedva čujnosred vjetra i žamora. Tihi zvuk nalik na šuštanje čaj-nika koji samo što nije uzavreo. A onda se pomaljasvjetlost. Posvuda po šatorima počinju svjetlucati malenasvjetla, kao da su se po svemu u cirkusu razasule ne­obično jarke krijesnice. Gomila čekača utišava se i pro-matra svjetlosnu predstavu. Netko blizu tebe uzdahnuu čudu. Neko dijete oduševljeno plješće ručicama. Kada se svi šatori zažariše, kada zasvjetlucaše napozadini noćnog neba, ukaza se i novi natpis. Razvučena iznad glavnog ulaza, skrivena u zaviju-cima željeza, zatreperiše i oživješe nova svjetla nalikna krijesnice. Popališe se pucketajući, tu i tamo pra-ćena pljuskom blistavih bijelih iskri i slabašnim di-mom. Ljudi najbliži ulazu uzmiču za nekolikokoraka. Svjetla isprva djeluju kao da su nabacana bez reda.No što ih se više pali, postaje jasnije da su povezana,da oblikuju pisana slova. Prvo se nazire C, a potom inekoliko drugih slova. Slovo q, neobično, i nekolikoslova e. Kada napokon zapucketaše te se popališe iposljednje žarulje, i kada se dim i iskre rasplinuše, ra-skošni blještavi natpis napokon postade čitljiv. Nagi-njući se ulijevo ne bi li ga bolje vidio, uočavaš da nanjemu piše: Le Cirque des RêvesNeki ljudi u gomili znalački se smiješe, drugi se pakmršte i upitno pogledavaju ljude oko sebe. Djevojčicapokraj tebe navlači majku za rukav moljakajući da jojkaže što piše. “Cirkus snova”, odgovara mati. Djevojčica se ushi-ćeno smiješi. Z9a

A onda se željezna ulazna vrata zatresoše i otklju-čaše, naizgled sama od sebe. Vratnice se rastvorišeprema van, pozivajući gomilu da uđe. Cirkus je otvoren. Sada možeš ući. Z 10 a

vPrvi dio PrimordiumCjelinu Le Cirque des Rêves sačinjava niz krugova.Možda time odaje počast podrijetlu riječi “cirkus”,izvedenici grčkoga kirkos, što znači krug ili prsten.Mnoštvo je takvih konotacija na fenomen cirkusa upovijesnom smislu, premda se ovaj teško može na-zvati tradicionalnim. Umjesto jednog šatora s neko-liko unutrašnjih krugova, u ovome cirkusu šatori su– neki veliki, ali i neki posve mali – poslagani u sku-pine nalik na piramide. Postavljeni su unutar kruž-nih staza i omeđeni kružnom ogradom. Zavojitom ibeskonačnom. Friedrick Thiessen, 1892.Sanjar je čovjek koji svoj put nalazi samo po mjese-čini, a to što zoru vidi prije ostalih – to mu je kazna. Oscar Wilde, 1888. Z 11 a

Z 12 a

Neocˇekivana pošiljka new york, veljača 1873.Muškarac kojega u programu nazivaju Čarobnjak Prospero prima preko kazališnog ureda podosta pisama, no ovo jeprva omotnica naslovljena na njega koja sadržava oproštajno pismoi koja stiže pribadačom brižno pričvršćena za kaput petogodišnjedjevojčice. Ravnateljevim prosvjedima unatoč odvjetnik koji je dovodi ukazalište odbija dati bilo kakvo objašnjenje; tek sliježe ramenimate je dotičući obod šešira brže-bolje napušta. Ravnatelj ne mora čitati ime na omotnici da bi znao komu dje-vojčicu valja proslijediti. Blistave oči što proviruju ispod oblakaneukrotivih smeđih kovrča umanjena su i krupnija inačica mađi­oničarevih. Uzima je za ruku; njezini prstići mlohavo vise u njegovima.Premda je u kazalištu toplo, odbija skinuti kaput, a kada je upitazašto, odgovara mu tek nepopustljivim odmahivanjem glavom. Ne znajući što bi drugo s njom, ravnatelj je odvodi u svoj ured.Mirno sjedi u neudobnom naslonjaču, okružena sanducima punimulaznica i računa, a nad glavom joj visi red uokvirenih plakata kojioglašavaju bivše produkcije. Ravnatelj joj donosi šalicu čaja zasla-đenog dodatnim grumenom šećera, no on se netaknut ostaje hladitina stolu. Djevojčica se ne miče, ne vrpolji na sjedalu. Ostaje savršenomirna, ruku spuštenih u krilo. Pogled joj je fiksiran prema dolje,usredotočen na čizmice, kojima i ne doseže pod. Na vršku jednogaprsta malko su izgrebene, ali vezice su svezane u savršene mašne. Z 13 a

Zapečaćena omotnica ostaje visjeti s drugoga gumba na njezinukaputu sve do Prosperova dolaska. Čuje ga i iza zatvorenih vrata; koraci su mu teški i odzvanjajuhodnikom, za razliku od odmjerenoga koraka ravnatelja, koji jenekoliko puta dolazio i odlazio, tih poput mačke. “A tu je i jedna… pošiljka za vas, gospodine”, govori ravnateljotvarajući vrata, uvodi ga u natrpani ured i, ne želeći svjedočitionomu u što bi se taj susret mogao izroditi, neopazice nestaje kakobi se pobrinuo za druge kazališne posle. Držeći u ruci svežanj pisama, ogrnut crnim baršunastim plaštemobrubljenim intenzivno bijelom svilom što mu valovito pada nizleđa, mađioničar se letimično osvrće po sobi pretpostavljajući daga tamo čeka kakva u papir umotana kutija ili sanduk. Tek kada gadjevojčica pogleda njegovim vlastitim očima, shvaća na što je rav-natelj mislio. Na susret sa svojom kćeri Čarobnjak Prospero najprije reagiraprostodušnim “Oh, jebiga.” Djevojčica nastavlja zuriti u svoje čizmice. Mađioničar zatvara vrata za sobom i gledajući djevojčicu, spuštasvežanj pisama na stol, pokraj šalice s čajem. Trga omotnicu s njezina kaputa, ostavljajući pribadaču čvrstozabodenu u gumb. Premda su na omotnici ispisani njegovo umjetničko ime i adresakazališta, pismo u njoj počinje njegovim pravim imenom, HectorBowen. Pogledom prelijeće sadržaj pisma; ako je očekivao da će pismona Hectora imati ikakva emocionalnog učinka, njegov bi se autorbijedno i konačno razočarao. Hector zastaje kod jedinog podatkakoji drži relevantnim: da je ta djevojčica – sada prepuštena njegovojskrbi – očigledno njegova kći i da se zove Celia. “Trebala te nazvati Miranda”, reče muškarac zvan ČarobnjakProspero djevojčici smijuckajući se. “Za to valjda nije bila dovoljnodomišljata.” Djevojčica ponovno podiže pogled prema njemu. Stišće tamneoči prikrivene kovrčama. Z 14 a

Šalica na stolu počinje podrhtavati. Mirna površina tekućine ušalici namreška se; na glazuri se podrhtavajući otvoriše pukotine,a onda se šalica raspade u komadiće porculana s cvjetnim uzorkom.Mlaka hladnog čaja nakupljena u tanjuriću poče kapati na podostavl­jajući ljepljive pruge na poliranom drvu. Smiješak iščezava s mađioničareva lica. Namršteno pogledavastol i razliveni čaj, koji se, istim putem kojim se i cijedio, počinjeuzdizati s poda. Raspadnuti i razbijeni dijelovi šalice uspravljaju sei ponovno sklapaju oko tekućine; šalica je ponovo čitava i iz nje seuzdižu u zrak meki pramenovi pare. Djevojčica zuri u šalicu širom otvorenih očiju. Šakom u rukavici Hector Bowen obuhvaća djevojčičino lice,načas proučava izraz na njemu, a onda ga pušta; njegovi prsti ostav-ljaju duge crvene tragove na njezinim obrazima. “Mogla bi biti zanimljiva”, kaže. Djevojčica ne odgovara. U sljedećim joj tjednima nekoliko puta pokušava nadje­nutidrugo ime, no ona se odbija odazvati na bilo što osim imena Celia. *Nekoliko mjeseci poslije, kada zaključi da je spremna, i mađioničarpiše pismo. Premda ne navodi adresu, ono ipak stiže na svoje odre-dište na drugoj strani oceana. Z 15 a

Gospodska oklada london, listopad 1873.Večer je posljednjeg nastupa u sklopu vrlo ograničenoga ka- zališnog angažmana. Čarobnjak Prospero londonsku scenuveć duže vrijeme nije počastio svojom nazočnošću, a i predbilježbevrijede za jedan jedini tjedan nastupa; matineja nema. Premda vrtoglavo skupe, ulaznice su se poprilično brzo raspro-dale i kazalište je krcato; mnoge žene pri ruci drže lepeze ne bi lirashladile dekoltee i odagnale tešku vrućinu što – vanjskoj jesenskojsvježini unatoč – visi u zraku. U određenom trenutku te večeri spomenute se lepeze jedna pojedna iznenada pretvaraju u malene ptice i praćene gromoglasnimpljeskom počinju u jatima kružiti kazalištem. Pljesak se dodatnopojača kada se svaka ptičica vrati i u obliku uredno složene lepezepadne u krilo svoje vlasnice. Neke od njih, previše zaprepaštene dabi zapljeskale, u rukama začuđeno okreću lepeze od perja i čipke,posve zaboravljajući vrućinu. Muškarac u sivom odijelu koji sjedi u prvoj loži s lijeve stranepozornice ne plješće. Ni na taj ni na bilo koji drugi trik za cijele tevečeri. Muškarca na pozornici promatra ukočenim kritičkim po-gledom i ne skida ga s njega za cijelog nastupa. Nijednom ne podižeruke u rukavicama kako bi zapljeskao. Na majstorije koje iz ushi-ćene publike izmamljuju pljesak, uzdahe, pa i pokoji iznenađenikrik ne reagira čak ni podizanjem obrve. Po završetku nastupa muškarac u sivom odijelu lako se probijakroz gomilu posjetitelja u predvorju kazališta. Neopazice promiče Z 16 a

kroz zavjesom prekrivena vrata koja vode u garderobe iza pozor-nice. Nitko ga od scenskih radnika i dekoratera i ne pogleda. Srebrnim vrškom štapa kuca na vrata u dnu hodnika. Vrata se otvaraju sama od sebe, otkrivajući neurednu garderobuobloženu zrcalima, u svakom od kojih se zrcali drugačiji Prosperovodraz. Njegov je frak lijeno odbačen na baršunasti naslonjač, a prslukraskopčan visi preko čipkom obrubljene košulje. Cilindar, koji jeigrao istaknutu ulogu u njegovu nastupu, stoji podalje, na stalkuza šešire. Sam muškarac na pozornici je djelovao mlađe; scenska rasvjetai nekoliko slojeva šminke prikrili su mu pravu dob. Lice u zrcalimaizborano je, a kosa poprilično osijedjela. Ipak, u smiješku što sepomalja na tom licu čim ugleda muškarca koji stoji na vratima imanečeg mladolikog. “Bilo ti je grozno, zar ne?” upita ne okrećući se od zrcala i obra-ćajući se sablasno sivom odrazu. Briše debele ostatke pudera s licamaramicom koja je jednom možda i bila bijela. “I meni je zadovoljstvo vidjeti tebe, Hectore”, reče muškarac usivom odijelu, tiho zatvarajući vrata za sobom. “Prezirao si svaku minutu, znam”, reče Hector Bowen krozasmijeh. “I ne trudi se poricati, promatrao sam te.” Okreće se i pruža ruku muškarcu u sivom odijelu, no ovaj je neprihvaća. Hector na to slegne ramenima i dramatično zalepršaprstima prema suprotnom zidu. Baršunasti naslonjač u kutu zatr-panom sanducima i rupcima kliznu naprijed, a frak položen nanjega podiže se poput sjene te se poslušno, sam od sebe, objesi uormar. “Izvoli sjesti”, reče Hector. “Bojim se da nije udoban kao onigore.” “Ne mogu reći da odobravam tu vrstu ekshibicionizma”, kažemuškarac u sivom odijelu, skine rukavice i – prije nego što na njegasjedne – njima otre prašinu s naslonjača. “Prodavanje manipulacijapod egidom trikova i iluzija. Naplaćivanje ulaznica…” Z 17 a

Hector baca puderom umazanu maramicu na stol zakrčen čet-kama i limenkama briljantina. “Nitko u publici, ni sekunde, ne misli da je to što tamo radimstvarno”, reče Hector, neodređeno pokazujući prema pozornici.“U tome i jest ljepota. Jesi li vidio sprave koje takozvani mađioničarigrade kako bi izveli najjednostavnije trikove? Oni su jato riba pre-krivenih perjem koje publiku pokušavaju uvjeriti da mogu letjeti;ja sam naprosto ptica u tom jatu. Publika ne vidi razliku; zna samoda sam ja u tome bolji.” “To cijeli pothvat ne čini ništa manje ispraznim.” “Ti ljudi stoje u redu kako bi bili obmanuti”, reče Hector. “Jaih obmanjujem lakše od većine drugih. Čini se šteta propustitipriliku. A i plaća se bolje nego što misliš. Mogu li ti ponuditi piće?Boce su negdje posakrivane, ali nisam baš siguran ima li i čaša.”Pokušava raščistiti nered na stolu, odgurujući u stranu hrpe novinai praznu krletku za ptice. “Ne, hvala”, reče muškarac u sivom odijelu namještajući se unaslonjaču pa nasloni šake na držak štapa. “Tvoj nastup učinio mise čudnim, a reakcija publike ponešto zbrkana. Manjkalo ti je pre-ciznosti.” “Želim li ih uvjeriti da sam varalica kao i ostali, ne smijem bitipredobar”, reče Hector smijući se. “Hvala ti što si došao i otrpiomoj nastup. Čudim se da si se uopće pojavio, već sam počeo gubitinadu. Ložu sam ti rezervirao za cijeli tjedan.” “Pozive rijetko odbijam. U pismu si rekao da imaš prijedlog zamene.” “Doista, imam!” reče Hector, glasno pljesnuvši dlanovima. “Na­dao sam se da ćeš biti raspoložen za igru. Stvarno se predugo nismoigrali. Ali najprije moraš upoznati moj novi projekt.” “Stekao sam dojam da si odustao od poučavanja.” “Jesam, ali ovako jedinstvenoj prilici nisam mogao odoljeti.”Hector odlazi do jednih vrata, dobrim dijelom skrivenih visokimstajaćim zrcalom. “Celia, najdraža”, dovikne u susjednu prostorijupa ponovo sjedne na stolac. Trenutak poslije na vratima se pojavi sitna djevojčica; u tom Z 18 a

kaotičnom i otrcanom okolišu njezina odjeća djeluje previše ele-gantno. Da joj se nekoliko kovrča nije izvuklo iz pletenica, onakosva u vrpcama i čipki bila bi savršena poput lutke tek pristigle izdućana. Vidjevši da otac nije sam, neodlučno zastajkuje na dovratku. “U redu je, najdraža. Uđi, uđi”, govori Hector pokazujući jojrukom neka priđe. “Ovo je moj suradnik, nemaš se čega sramiti.” Ona im prilazi nekoliko koraka bliže i izvodi savršeni mali na-klon metući ishabane podne daske čipkom obrubljenim rubomsuknje. “Ovo je moja kći, Celia”, kaže Hector muškarcu u sivom odijeluspuštajući ruku na djevojčičinu glavu. “Celia, ovo je Alexander.” “Drago mi je”, kaže ona. Glas joj je tek nešto glasniji od šapta,ali dublji no što bi se očekivalo od tako sitne djevojčice. Muškarac u sivom odijelu uljudno joj kimne. “Volio bih da ovom gospodinu pokažeš što možeš”, govori Hec­tor. Iz prsluka izvlači srebrnu džepnu uru na dugom lancu i odlažeje na stol. “Hajde.” Djevojčica iskolači oči. “Rekao si da to ne činim ni pred kim”, reče ona. “Natjerao sime da obećam.” “Ovaj gospodin nije bilo tko”, odgovara Hector smijući se. “Rekao si da nema iznimki”, buni se Celia. Osmijeh njezina oca iščezava. Uhvati je za ramena i strogo po-gleda u oči. “Ovo je veoma poseban slučaj”, kaže. “Molim te, pokaži ovomčovjeku što možeš, baš kao na satima pouke.” Odguruje ju premastolu s urom. Djevojčica smrtno ozbiljno kimne i, sa šakama sklopljenima izaleđa, usmjeri pozornost na uru. Trenutak poslije ura se polako počinje okretati oko svoje osi,kružiti površinom stola; lanac u spirali puže za njom. A onda se ura odiže sa stola, podiže u zrak i ostaje lebdjeti kaoda pluta na vodi. Hector gleda muškarca u sivom odijelu čekajući reakciju. “Impresivno”, reče muškarac. “Ali posve elementarno.” Z 19 a

Čelo iznad Celijinih tamnih očiju namršti se, i ura se raspadne,a zupčanici rasprše u zrak. “Celia”, kaže njezin otac. Glas mu je strog, pa ona porumenjevši promumlja nekakvuispriku. Zupčanici se lebdeći vraćaju u kućište ure i raspoređuju nasvoja mjesta; ura je ponovo čitava, kazaljka koja odbija sekundenastavlja se kretati kao da se ništa nije dogodilo. “E, to je već malo impresivnije”, priznaje muškarac u sivomodijelu. “Ali mala je prijeke ćudi.” “Mlada je”, reče Hector tapšući Celiju po tjemenu i ne obazirućise na njezino mrštenje. “Sve ovo nakon nepune godine učenja; kadaodraste, bit će jedinstvena.” “Tomu bih mogao naučiti bilo koje dijete pokupljeno s ulice.‘Jedinstveno’ je stvar tvog osobnog mišljenja i lako se pobija.” “Ha!” uzviknu Hector. “Dakle spreman si se poigrati.” Muškarac u sivom odijelu oklijeva, tek na časak, a onda kima. “Bude li malo složenije negoli zadnji put – da, bio bih zaintere-siran”, reče. “Vjerojatno.” “Naravno da će biti složenije!” reče Hector. “Ja igram s prirod-nim talentom. I neću ga staviti na kocku zaradi nečega jednostav-nog.” “O fenomenu prirodnog talenta dalo bi se raspravljati. Moždaposjeduje sklonost, ali urođena sposobnost iznimno je rijetka.” “Ona je moje dijete, naravno da posjeduje urođenu sposobnost.” “Priznaješ da si je poučavao”, reče muškarac u sivom odijelu.“Kako možeš biti siguran?” “Celia, kada si počela s poukom?” upita Hector i ne pogledavšije. “U ožujku”, odgovori ona. “Koje godine, najdraža?” upita Hector. “Ove godine”, veli ona kao da je pita nešto strašno glupo. “Osam mjeseci pouke”, objasni Hector. “U dobi od jedva šestgodina. Koliko me sjećanje služi, ti sa svojim učenicima znaš početii kada su nešto mlađi. Celia je očito naprednija no što bi bila da ne Z 20 a

posjeduje prirodnu sposobnost. Iz prvog je pokušaja postigla da taura lebdi.” Muškarac u sivom odijelu okreće se Celiji. “Slučajno si je razbila, zar ne?” pita je pokazujući glavom uruodloženu na stolu. Celia se mršti i jedva primjetno kima. “Za tako mladu osobu posjeduje izvanrednu kontrolu”, napo-minje Hectoru. “Ali takva je narav uvijek nezgodna varijabla. Znaodvesti u impulzivno ponašanje.” “Prerast će je, ili će je naučiti kontrolirati. To je zanemariv pro-blem.” Premda ne skida pogled s djevojčice, muškarac u sivom odijeluobrati se Hectoru. U Celijinim ušima zvuk njegova glasa više se nepretače u riječi, a kada joj i odgovori njezina oca postanu jednakonerazumljivi, namršti se. “Kladio bi se u vlastito dijete?” “Neće izgubiti”, govori Hector. “Predlažem ti da pronađeš uče­nika s čijim se gubitkom možeš pomiriti, ako već nemaš kojega upričuvi.” “Njezinu se majku, pretpostavljam, ne pita za mišljenje?” “Pretpostavka ti je točna.” Muškarac u sivom odijelu još neko vrijeme razmišlja o djevojčici,a onda ponovo progovara; ona i dalje ne razabire njegove riječi. “Shvaćam tvoju vjeru u njezine sposobnosti, no ipak ti savjetu-jem da barem razmotriš mogućnost da igra neće završiti u njezinukorist i da joj tada nema spasa. Pronaći ću igrača koji će je stavitina pravu kušnju. Ne vidim zašto bih inače u tome uopće pristaosudjelovati. Za njezinu pobjedu nema nikakvih jamstava.” “To je rizik koji sam spreman preuzeti”, reče Hector i ne pogle-davši kćer. “Želiš li stvar učiniti službenom, ovdje i sada, samonaprijed.” Prije nego što ponovo progovori, muškarac u sivom odijelu jošjednom promotri Celiju. Ona i dalje ne shvaća što govori. “U redu”, kaže on i kimne. “Napravio mi je nešto da ne čujem kako treba”, šapne Celia kadase otac okrene prema njoj. Z 21 a

“Znam, najdraža, to je bilo veoma neuljudno”, reče Hector gur­kajući je prema naslonjaču s kojega je onaj muškarac pomno pro­učava očima svijetlim i sivim gotovo koliko i njegovo odijelo. “Uvijek si mogla činiti ovakve stvari?” upita je on i ponovnopogleda uru. Celia kimne. “Moja… moja mama je rekla da sam đavolje dijete”, reče tiho. Muškarac u sivom odijelu naginje se naprijed i nešto joj šapućena uho, tako tiho da ga njezin otac ne može čuti. Lagani osmijehozari joj lice. “Ispruži desnu ruku”, reče joj zavaljujući se u naslonjač. Celiaspremno pruža ruku, s dlanom prema gore, ne znajući što da oče-kuje. Muškarac u sivom odijelu ne stavlja joj međutim na otvorenidlan ništa. Umjesto toga okreće joj ruku i sa svoga malog prstaskida srebrni prsten. Stavlja ga na njezin prstenjak, iako je prevelikza njezine tanke prste, drugom je rukom držeći za zapešće. I kada već otvori usta kako bi mu rekla da joj je, premda veomalijep, prsten očigledno prevelik, vidi da se prsten na njezinoj rucismanjuje. Prvotni ushit nadomješta razorni bol; prsten joj se nastavljastezati oko prsta, metal joj se počinje usijecati u kožu. Pokušavapovući ruku, ali muškarac u sivom odijelu čvrsto je drži za zapešće. Prsten se stanjuje, nestaje i ostavlja tek jarkocrveni ožiljak okoCelijina prsta. Muškarac u sivom odijelu oslobađa joj zapešće i ona uzmiče,povlači se u kut i zuri u šaku. “Dobra djevojčica”, kaže njezin otac. “Trebat će mi nešto vremena da pripremim svog igrača”, kažemuškarac u sivom odijelu. “Naravno”, veli Hector. “Uzmi si vremena koliko ti treba.”Skida zlatni prsten s prsta i spušta ga na stol. “Ovo je za tvojega,kada ga pronađeš.” “Ne bi li to radije obavio sam?” “Vjerujem ti.” Z 22 a

Muškarac u sivom odijelu kimne, iz kaputa izvuče rubac, podižeprsten ne dodirujući ga golim rukama i posprema ga u džep. “Nadam se da ovo ne činiš zato što je na zadnjem natjecanjupobjedu odnio moj igrač.” “Naravno da ne”, kaže Hector. “Činim to zato što imam igračicukoja može potući svakog protivnika kojega joj odlučiš suprotstavitii zato što bi to nakon toliko vremena moglo biti zanimljivo. Usto,mislim da ukupni rezultat naginje u moju korist.” Muškarac u sivom odijelu tu tvrdnju ne osporava; samo nastav-lja pažljivo promatrati Celiju. Ona se pokušava izmaknuti iz njegovavidnog polja, no prostorija je premala. “Pretpostavljam da već imaš na umu i nekakvo poprište natje-canja?” upita on. “Ništa konkretno”, kaže Hector. “Mislio sam da bi bilo zabav-nije da si s tim u vezi ostavimo nešto slobode. Element iznenađenja,nazovimo ga tako. Poznajem jednoga kazališnog producenta, ovdjeu Londonu, koji bi bio spreman sudjelovati u nečemu neuobičaje-nom. Kada za to dođe vrijeme, natuknut ću mu ponešto i siguransam da će smisliti nešto primjereno. Bilo bi bolje da to obavimo naneutralnom terenu, premda sam mislio da bi ti bilo drago da sestvari pokrenu s tvoje strane bare.” “Ime tog gospodina?” “Chandresh. Chandresh Christophe Lefèvre. Kažu da je neza-koniti sin nekog indijskog princa ili tako nešto. Majka je bila nekadrolja od balerine. Imam njegovu posjetnicu negdje u ovom neredu.Svidjet će ti se, poprilično je napredan. Bogat, ekscentričan. Pomaloopsesivan, donekle nepredvidljiv, ali pretpostavljam da to ide uzumjetnički temperament.” Gomila papira na susjednom stolu premeće se i preslaže sve dokjedna posjetnica ne pronađe put do površine i zaplovi preko sobe.Hector je hvata rukom i čita, a onda predaje muškarcu u sivomodijelu. “Organizira fantastične zabave.” Muškarac u sivom odijelu pospremi je u džep i ne pogledavši je. “Nisam za njega čuo”, kaže. “A ovakve sam stvari nesklon činitina javnim mjestima. Razmislit ću o tome.” Z 23 a

“Besmislica, stvar neće biti ni upola zabavna ne održi li se najavnome mjestu! Postavlja toliko ograničenja, toliko izazovnih pa­rametara unutar kojih valja djelovati.” Muškarac u sivom odijelu na trenutak razmišlja o tome, zatimkima. “Klauzula o očitovanju vrijedi? Bilo bi pravedno jer znam kojegsi igrača ti odabrao.” “Hajmo odustati od svih klauzula osim temeljnih pravila o ne-miješanju i provjerimo što će se dogoditi”, reče Hector. “Ovimnatjecanjem želim pomaknuti granice. Nema ni vremenskih ogra-ničenja. Čak ti prepuštam prvi potez.” “U redu. Dogovorili smo se. Ostat ćemo u vezi.” Muškarac usivom odijelu ustaje i otresa nevidljivu prašinu s rukava. “Bilo mije zadovoljstvo upoznati vas, gospođice Celia.” Celia izvodi još jedan savršeni naklon, ne prestajući ga opreznopromatrati. Muškarac u sivom odijelu dotiče rub šešira u znak pozdravaHectoru pa šmugne kroz vrata, a onda i iz kazališta, krećući sepoput sjene na još uvijek prometnoj ulici. *U svojoj se garderobi Hector Bowen hihoće, onako za sebe, doknjegova kći mirno stoji u kutu i promatra ožiljak na ruci. Bol nestajebrzo kao i prsten, ali sirovi crveni ožiljak ostaje. Hector uzima džepnu uru sa stola i uspoređuje vrijeme s onimna zidnome satu. Polagano navija uru, pomno promatrajući kreta-nje kazaljki po brojčaniku. “Celia”, govori joj ne podižući pogled, “zašto navijamo svojuuru?” “Zato što sve zahtijeva energiju”, recitira ona poslušno, i daljeusredotočena na svoju šaku. “U sve što želimo promijeniti moramouložiti napor i energiju.” “Vrlo dobro.” Hector nježno protresa uru i vraća je u džep. Z 24 a

“Zašto si onoga čovjeka oslovljavao imenom Alexander?” pitaCelia. “To je smiješno pitanje.” “Ne zove se tako.” “A kako ti to znaš?” upita Hector kćer podižući joj bradu kakobi ga pogledala i odmjeravajući pogled u njezinim tamnim očima. Celia netremice zuri u njega, ne znajući kako bi mu objasnila.Po glavi premeće sliku onog čovjeka u sivom odijelu blijedih očijui strogih crta lica pokušavajući shvatiti zašto mu ime Alexander neodgovara. “To zapravo i nije ime”, kaže ona. “Ne ono kojim se oduvijeksluži. Ovo ime nosi poput šešira. I može ga skinuti ako poželi. Kaošto ti činiš s Prosperom.” “Pametnija si nego što sam se nadao”, reče Hector, ne trudećise ni opovrgnuti ni potvrditi njezina razmišljanja o koleginu imenu.Skine cilindar sa stalka za šešire i stavi joj ga na glavu: cilindar jojsklizne preko radoznalih očiju, zatvarajući ih u crni svileni kavez. Z 25 a

Nijanse sivog london, siječanj 1874.Zgrada je siva kao i pločnik pred njom i nebo nad njom, djeluje nestalno poput oblaka, kao da bi bez upozorenja mogla ne-tragom nestati. Izgrađena je od kamena neodređeno sive boje; odokolnih je zgrada izdvaja tek izgrebena ploča ovješena uz vrata.Čak je i ravnateljica u njoj odjevena u tamnu, ugljenosivu odjeću. A ipak, muškarac u sivom odijelu djeluje kao da tamo ne pripada. Njegovo je odijelo predobro skrojeno. Držak štapa koji pridržavadjevičanski čistim rukavicama previše je uglačan. Predstavlja se, no ravnateljica mu gotovo istoga časa zaboravljaime, a previše joj je neugodno zatražiti da ga ponovi. Poslije, dokpotpisuje traženu dokumentaciju, potpis mu je posve nečitak, anekoliko tjedana nakon pospremanja u arhiv obrazac koji je potpi-sao nestaje. Govori joj što traži, navodeći neobične kriterije. Ravnateljica jezbunjena, no nakon nekoliko pitanja i objašnjenja dovodi mu trojedjece: dva dječaka i djevojčicu. Muškarac zahtijeva da s njima po-razgovara nasamo i ravnateljica nevoljko pristaje. Prvog dječaka otpušta nakon samo nekoliko minuta razgovora.Dok prolazi hodnikom, drugo dvoje djece promatra ga tražeći ne­kakav nagovještaj onoga što ih čeka, no dječak samo odmahujeglavom. Djevojčica se zadržava nešto duže, ali tada i ona biva otpuštena,zbunjena, namrštena čela. Tada u sobu na razgovor s muškarcem u sivom odijelu uvode Z 26 a

drugog dječaka. Rečeno mu je da sjedne u naslonjač s druge stranestola, pokraj kojega muškarac ostaje stajati. Taj dječak ne vrpolji se kao onaj prvi. Sjedi mirno i strpljivo,njegove sivozelene oči pronicavo upijaju svaku pojedinost, i u sobii na muškarcu, budno, ali ne i napadno. Tamna mu je kosa lošeošišana, kao da je brijač za vrijeme šišanja bio rastresen, ali se netkoposlije potrudio da je poravna. Odjeća mu je otrcana ali dobro odr-žavana, samo su mu hlače prekratke. Svojedobno su možda bileplave, smeđe ili zelene, no toliko su izblijedjele da se to ne može sasigurnošću reći. “Koliko dugo si ovdje?” upita muškarac nakon što je nekolikočasaka nijemo proučavao dječakovu otrcanu pojavu. “Oduvijek”, kaže dječak. “Koliko ti je godina?” “U svibnju ću napuniti devet.” “Izgledaš mlađe.” “Ne lažem vam.” “Nisam ni htio reći da lažeš.” Muškarac u sivom odijelu neko vrijeme bez komentara zuri udječaka. I dječak zuri u njega. “Znaš čitati, pretpostavljam?” upita muškarac. Dječak kima. “Volim čitati”, kaže. “Ovdje nema dovoljno knjiga. Već sam ihsve pročitao.” “Dobro.” Bez upozorenja muškarac u sivom odijelu baci štap prema dje-čaku. Ovaj ga, i ne trepnuvši, lako hvata jednom rukom, a ondazbunjeno, žmirkajući, promotri najprije štap pa muškarca, i obr-nuto. Muškarac kima samome sebi, uzima štap i iz džepa vadi bijelirubac kako bi s njegove površine obrisao dječakove otiske prstiju. “Vrlo dobro”, kaže muškarac. “Dolazit ćeš k meni na pouku. Z 27 a

Uvjeravam te da imam jako puno knjiga. Obavit ću što treba, a ondaidemo.” “Imam li izbora?” “Želiš ostati ovdje?” Dječak o tome na trenutak razmišlja. “Ne”, kaže. “Dobro.” “Zar ne želite znati kako se zovem?” pita dječak. “Imena nisu ni izdaleka važna koliko to ljudi misle”, kaže muš-karac u sivom odijelu. “Etiketa koju ti je radi raspoznavanja dodi-jelili ova institucija ili tvoji pokojni roditelji niti me zanima, niti miišta znači. Ako ti u bilo kojem trenutku zatreba neko ime, možešga i sam odabrati. To zasad neće biti potrebno.” Dječaka otpravljaju da spakira svoj beznačajni imutak u malenutorbu. Muškarac u sivom odijelu potpisuje papire i na ravnateljičinapitanja daje odgovore koje ona baš i ne shvaća, ali se transakciji neprotivi. Kada je dječak spreman, muškarac u sivom odijelu odvodi ga izsive kamene zgrade i on se u nju više ne vraća. Z 28 a

SadržajSlutnja 7Prvi dio Primordium 11Neočekivana pošiljka 13Gospodska oklada 16Nijanse sivog 26Lekcije iz čarobnjaštva 29Le Bateleur 36Lažni izgovori 45Vježbe gađanja 51Tmina i zvijezde 55Istina ili izazov 56Suradnici i zavjerenici 64Izrazi sućuti 71Kontorcionističina tetovaža 74Horologija 78Auditorij 81Ratna varka 89Vatra i svjetlost 95Skrivene stvari 97Drugi dio Osvjetljenje 103Noć otvorenja I: Početak 105Noć otvorenja II: Iskre 109 Z 439 a

Noć otvorenja III: Dim i magla 113Obješeni čovjek 117Oneiromancija 119Pravila igre 127Degustacija 134Pod pratnjom 138Želje i žudnje 142Ozračje 146Rêveurs 154Suradnja 159Otkucavanje sata 165Čarobnjakov kišobran 169Pravi i iskrivljeni odrazi 179Kartomancija 181Čarobnjak u drvetu 189Privremena mjesta 195Selidba 199U spomen na Taru Burgess, s ljubavlju 204Labirint 209Felidomancija 210Tête à Tête 225Treći dio ^Raskrizja 245Ljubavnici 247Trinaest 249Priče za laku noć 259Knjigovodstvo 268Tri šalice čaja s Lainie Burgess 276Olujna mora 284Usrdna molba 295Poziv 300Raskrižja I: Iznebuha 301Bez tame nema ni zore 306Raskrižja II: Crvenilo srdžbe i crvenilo sudbine 309 Z 440 a

Jezero od suza 315Oproštaj 317Pogled unatrag 320Prekrasna bol 323Četvrti dio Palikuc´a 331Formalnosti 333Igra vatrom 337月そ 339Bijeg 345Pat-pozicija 352Posjeti 357Ljupko ali smrtonosno 363Predosjećaj 365Potjera 371Duhovi prošlosti 375Posljedice 379Palikuća 384Preobrazba 391Zamrznuto u vremenu 397Drugo paljenje krijesa 407Peti dio Slutnja 411Prorečene sudbine 413Nacrti 415Priče 420Bon Rêves 429Zahvale 433O autorici 435O prevoditeljici 437 Z 441 a

Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaIlustracija na naslovnici © Vania ZouravliovGodina izdanja 2012., lipanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-385-3www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Z 442 a

Z 443 a