Ja, Lucifer

Ja, Lucifer, Pali anđeo, Princ tame, Svjetlonoša, Vladarpakla, Gospodar muha, Otac laži, Vrhovni otpadnik, Napas-nik, Stara zmija, Vladar ovoga svijeta, Zavodnik, Tužitelj,Mučitelj, Bogohulnik, a nedvojbeno i Najbolji jebač u Vid-ljivu i Nevidljivu svijetu (pitajte Evu, tu liju) odlučio sam –opa! – sve ispričati. Sve? Nešto. Poigravam se idejom da tako glasi naslov:Nešto. Ima u toj riječi neke postmilenijske skromnosti, nemislite li tako? Nešto. Moja strana priče. Funky. Hip-hop.Bugi-vugi. Rokenrol. (Inače, ja sam izmislio rokenrol. Nebiste povjerovali što sam sve izmislio. Analni seks, dakako.Pušenje. Astrologiju. Novac… Da uštedimo vrijeme: sve nasvijetu što vas odvraća od razmišljanja o Svevišnjemu. Što…uglavnom… i jest sve na svijetu, zar ne. Bogo moj.) Dakle. Milijun vaših pitanja. A sva se svode na isto: Kakoje to biti ja? Kako je, za pet rana Božjih, biti ja? U najkraćim crtama, je zahvaljujući meni, onako kako vito volite u ova užurbana i rastrzana vremena: teško je. Kaoprvo, neprestance me boli ko vrag. Puno neugodnija bolje-tica od lumbaga ili proljeva: posvuda, da tako kažem, osje-ćam stalnu vrućicu smrtnih muka (prilično gadno) punktira-nih nepravilnim plamsajima užarene ili meta-agonije, kao dami je cijelo biće domaćin privatnog Armagedona (zaista jakogadno). Te nuklearne eksplozije, te… supernove, uhvate menespremna. Poslovi koje sam zbog toga zabrljao, pa oni koji7 Ja, Lucifer

su mi promakli – iskreno rečeno, bila bi to prava blamažada prije tisuću milijardi godina nisam učinio pametnu stvar(vi znate da je to pametno) i postao sasvim imun na stid. A zatim je tu i gnjev. Vjerojatno mislite da znate što jebijes: nagaze vam na ozeble papke, opičite se čekićem popalcu, šef misli da je duhovit, žena i najbolji frend pare sekunilinktusno-felacijski na bračnom divanu, redovi. Vjerojat-no mislite da ste pocrvenjeli od bijesa. Vjerujte mi na riječ– niste. Niste ni poružičastili. No ja… Čisti grimiz. Karmin.Burgundac. Cinober. Broćevo crvenilo. U osobito loše dane,crven kao volujska krv. Mogli biste upitati, a tko je kriv za to? Nisam li ja izabraosvoju kob? Nije li na nebesima sve bilo cakum-pakum prijenego što sam ja… uzrujao Starkelju s onom pobunjeničkomekshibicijom? (Da vam nešto kažem. Moglo bi vas šokirati.Bog zaista izgleda kao starac duge bijele brade. Mislite dase šalim. Poželjet ćete da sam se šalio. Izgleda kao mrzovoljniDjed Mraz.) Da, odabrao sam je. I oh kako toj priči nikadkraja. Sve do sada. Sad su nove karte na stolu. Dakako da biste mogli prezrivo frknuti na to. Ja jesam.Kao da bi to ikad, ikad moglo biti tako jednostavno. Pametmi stane, zaista, od tih Gospodnjih malih hirova. Gospod-njih mušica i Gospodnje… tî prirodno je što se nećkamupotrijebiti tu riječ… Gospodnje naivnosti. (Primijetili steveć da geove u Gospodnjih i Gospodnje pišem velikim slo-vom. Ne mogu si pomoći. Tako sam programiran. Vjerujtemi, da se mogu riješiti te navike, riješio bih se. Izuzmemo lignjev i bol, moja je pobuna bila oslobađajuće iskustvo, alihektari starih tvorničkih sklopova su ostali. Primjerice – do-pustite mi da zijevnem – Rituale Romanum1. Dolazim u na-past da šapćem onima koji ne znaju tekst. Ali me naposljet-1 Rimski obrednik: katolička liturgijska knjiga s tekstovima i uputama svećeniku za obav- ljanje liturgijskih čina, između ostalih i egzorcizma. Glen Duncan 8

ku natjera da izađem. Svaki put pomislim da će biti drukči-je. I nikad nije. Krv mučenika nalaže vam…2 Da da da, znam.Čuo sam. Već idem.) Naivnost je upadljivo neprisutna u mojoj biografiji. Zap-ravo u ljudskoj sferi čujem i vidim uglavnom sve i uglavnomstalno. U ljudskoj sferi (pobjedničke trublje i prasak činelalijepo molim…) ja sam sveznajući. Više-manje. I dobro je daje tako, budući da vi znatiželjni vragolani toliko toga želiteznati. Što je zapravo anđeo? Je li u paklu zaista vruće? Je lirajski vrt zaista bio pun bujnog raslinja? Je li u nebesima do-sadno kao što zvuči? Jesu li homoseksualci osuđeni na vječ-no prokletstvo? A što kad te suglasno zguza potorba zako-niti mužić na svoj rođendan? Jesu li budisti O.K.? Sve u svoje vrijeme. Ono što vam moram ispričati jest tanova pogodba. Pokušavam, ali je komplicirano. Kao što jeistaknuo Kant, onaj Švabo s njuškom kao u mopsa i kronič-ni onanist, ljudi su sapeti unutar granica prostora i vreme-na. Spoznajne moći, gramatika spoznaje i tako to. A zapra-vo u stvarnosti – obratite pozornost molim jer, na krajukrajeva, ovo vam ja, Lucifer govorim što stvarnost jest – ustvarnosti postoji neograničen broj modusa spoznavanja.Vrijeme i prostor su samo dva od njih. Pola ih nema ninaziv, a kad bih nabrojio onu polovicu koja ih ima, ne bistebili ništa pametniji, budući da su im nazivi na jeziku koji nebiste razumjeli. Postoji jezik anđela, no uopće nije prevodiv.Ne postoji Rječnik anđeoske spike. Morate biti anđeo. Na-kon Pada (mislim na onaj prvi, moj pad, onaj sa svim speci-jalnim efektima) mi – ja i moji drugovi otpadnici – shvatilismo da se naš jezik promijenio i da su nam usta sad prijem-ljiva za jednu njegovu inačicu: grleniju, istočkanu tjesnačnimi piskavim suglasnicima, ali manje šminkersku, manje bogov-sku. Osim stoljeća-dva laringitisa, taj nam je novi dijalekt2 Rečenica iz Drugog egzorcizma (ima ih ukupno tri) Rimskog obrednika kojima se iz ljudi istjeruju Nečastivi i demoni.9 Ja, Lucifer

podario i ironiju. Možete zamisliti tog olakšanja. Naime,Svemogući Bog, bez obzira na svoje dobre strane, nema ni-malo smisla za humor. Savršenstvo to isključuje. (Vicevi ko-riste prostor između zamislivoga i postojećeg, što dakakonije na jelovniku Bića koje je sve ono što to Biće može za-misliti – naročito kad je sve što to Biće može zamisliti svešto se uopće i može zamisliti.) Nebo nas je čulo kako se tudolje kleberimo našim fintama i keglamo našim provalama;vidio sam te poglede, sumnju da nešto propuštaju, taj talam-bas smijanja. Ali uvijek bi okrenuli tome leđa; Gabrijel da odevježbati trublju, Mihael dizati utege3. A zapravo su strašljivi.Kad bi postojao siguran način silaska – požarne stube (bam--bam) – puno više od šačice dezertera spustilo bi se na prs-tima do mojih vrata. Ostavite svaku nadu vi koji ulazite, da,to je istina – ali se spremite za valjanje od smijeha, dragi naši. Dakle, ovo će biti teško – moje postojanje uvijek je biloisprepleteno viticama teškoća (avaj, prinosim savinuto zapeš-će znojem orošenom čelu) – ovo prevođenje anđeoskog is-kustva na ljudski jezik. Anđeosko je iskustvo renesansa po-javnosti, a engleski jezik tek flundrina jeftina torbica. Kakoovo prvo ugurati u drugo? Primjerice, riječ tama. Nematepojma kakav je osjećaj kad ja zakoračim u mrklu tamu. Mo-gao bih reći da je to kao da utonete u bundu od nerca kojajoš avetinjski odiše i svojim zaklanim donatorima i atomizi-ranim ćuhom skupe pičke. Mogao bih reći da je to kao ura-njanje u neposvećenu krizmu. Mogao bih reći da je to prvopiće nakon pet sušnih godina trezvenjaštva. Mogao bih rećida je to povratak u rodnu kuću. I tako dalje. Ne bi bilo do-voljno. Ograničen sam na isprazno i na propast osuđenoinzistiranje da je jedno drugo. (A kako nas to, molim vas,dovodi iole bliže samoj stvari?) Sve metafore ovoga svijetane bi zagreble po površini toga kakav je to osjećaj kad ja stu-3 Tri su glavna arkanđela: Mihael (pobjednik zmajeva), Gabrijel (poslanik i pokretač) i Ra- fael (vodič liječnika i putnika). Glen Duncan 10

pam u tamu. A to je tek tama. Nemojte da počnem o svjet-losti. Zaista, nemojte da počnem o svjetlosti. Tim se novim dogovorom pokazuje razumijevanje za pjes-nike, reciprocitet na mjestu, budući da su pjesnici od pam-tivijeka imali puno razumijevanja za mene. (Premda, kadsmo već kod toga, ne mogu nimalo svojatati pjesmu ‘Sym-pathy for the Devil’. A mogli biste pomisliti da je tako, zarne? Međutim ne – to je djelo Micka i Keitha, nepotpomog-nutih4.) Pjesnici si povremeno umisle da su anđeli, a osuđe-ni su izraziti to stanje kramarskim jezicima ljudskoga svije-ta. Puno ih poludi. To me ne iznenađuje. Vrijeme me zatočizelenog i venućeg / Premda pjevah u lancima poput mora5.Katkad dođete nadomak – ali što mislite, tko je nadahnuogornje stihove? Sveta Bernardica6? U prvim danima nastanka romana, bilo je važno imatistrukturalni instrument kojim bi se nezbiljski sadržaj mogaoubaciti u zbiljski svijet. Izmišljena priča nominalno preruše-na u pisma, svjedočanstva, brodske i ine dnevnike. (Ni ovaknjiga, naravno, nije roman – ali znam da će se moje čita-teljstvo preliti daleko izvan kruga gnjavatora koji čitaju bio-grafije i lešinara koji čitaju o stvarnim zločinima.) Danasviše nikome nije do toga, ali usprkos slobodama koje dopuš-ta moderno doba (vama ne bi teško palo kad se ne bi objas-nilo kako to da Njegovo Sotonsko Veličanstvo piše, odnos-no tipka raspravu o anđeoskim temama), stvar je u tome dase ja ne trebam poslužiti nijednom. Zapravo, ja sam trenut-no živ i u posjedu nedavno ispražnjenog tijela stanovitogDeclana Gunna, kukavno neuspješnog pisca koji je nedavnospao (o kako je to piskaralo spalo) na tako niske grane da je4 Misli se na Micka Jaggera i Keitha Richardsa iz sastava The Rolling Stones, autore spo- menute pjesme.5 Posljednja dva stiha pjesme Fern Hill Dylana Thomasa.6 Sveta Bernardica (Bernadette) (1844.-1879.), vidjelica iz Lourdesa, poslije i redovnica. Mlinarova kći, kojoj se ukazivala Djevica Marija i zapovjedila joj da sagradi crkvu i pije iz izvora ispod stijene Massabielle u Lourdesu.11 Ja, Lucifer

posljednje što je važno učinio prije odlaska s pozornice smrt-nog života bilo to da je kupio paketić žileta i napunio kaduvodom do vrha – a zatim i zagnjurio. Što izaziva mrmor dodatnih pitanja. Znam. Ali dopusti-te mi da vam ispričam priču na svoj način, može? Ne tako davno, Gabrijel (jednom golub pismonoša uvi-jek golub pismonoša) potraži me i nađe u crkvi Svetog sa-kramenta, u Istočnoj 13. ulici broj 218 u New York Cityju.Ja sam se odmarao nakon dobro obavljenog standardnogposla: velečasni Sanchez, sam, s devetogodišnjim Emilijem.Vi popunite prazna mjesta. Više nije za mene izazov, taj igrokaz odrasla osoba – di-jete. Hej, velečasni, a to s vama— Mislio sam da nikad nećete pitati. Pretjerujem. Ali jedva da bi se to moglo nazvati iskuše-njem. Stenjućeg velečasnog Sancheza grabećih ruku i graš-kama znoja orošena čela jedva da je trebalo lagano gurnutiu kal, a nakon što se tamo našao, kako se samo dosadno ne-maštovito po tom blatu valjao. Udahnuo sam miris Emilijakoji se čvrsto uhvatio za gležnjeve (ta je epizoda u njemu po-ložila koristan kamen-temeljac – to je ljepota mog posla: sli-či lancu sreće), a zatim sam se povukao u crkvenu lađu naastralni pandan poslijesnošajne cigarete. Kad smo već kodtoga, ništa se ne događa kad ja uđem u crkvu. Cvijeće neusahne, kipovi ne proplaču, prolazi ne zadrhte i zidovi nepopucaju. Nije mi pretjerano drag studeni nimbus svetohra-ništa i nećete me naći ni blizu blagoslovljenih pain et vin, aliuz iznimku tih antipatija, vjerojatno se u Božjoj kući osje-ćam ugodno koliko i većina ljudi. Glen Duncan 12

Velečasni Sanchez, zajapuren u licu i pušeći se od srama,otprati Emilija, očiju razrogačenih od čuda i bolna tura, kojiodiše mošusnim mirisom straha i trpkim mirisom gađenja, uvestibul, gdje njih dvojica iščeznu. Sunčana svjetlost bljesnena vitrajima. Negdje zakloparaju kanta i metla čistačice. Si-rena policijskog automobila dvaput zajuška, eksperimental-no, a zatim zamukne. Ne znam kako bih dugo možda ostaotamo, bestjelesno počivajući, da eter iznenada nije zatitraoobjavivši još jedno anđeosko prisuće. “Odavno se nismo vidjeli, Lucifer.” Gabrijel. Ne šalju Rafaela, jer se boje da bi prebjegao.Ne šalju Mihaela – boje se da bi podlegao gnjevu, a budućida se srditost nalazi na trećem mjestu top-liste Sedam smrt-nih grijeha, to bi bila pobjeda za Vašeg sa štovanjem se bi-lježim. (Kao što je bio slučaj, kad smo već kod toga, kad seIsukrst raspigao zbog kamatara u hramu, činjenica koju teo-lozi beziznimno previđaju.) “Gabrijel. Potrčko. Svodnik. Makro. Stari moj, nemoj mizamjeriti, ali zaudaraš na Njegovo gospodstvo.” Zapravo,Gabrijel miriši, metaforički, na origano, kamen i polarnu svjet-lost, a njegov me glas probada poput teškog svjetlećeg mača.U takvim uvjetima razgovor zapinje. “Lucifere, boli te.” “Ali kofedon sjajno odolijeva. Marija još čuva svoj djevo-jački cvijetak za mene?” “Znam da je tvoj bol silan.” “A postaje silniji svake sekunde. Što želiš, dušo?” “Nosim ti poruku.” “Quelle surprise! Odgovor je ne. Ili odjebi. Budi kratak,to je najvažnije.” Ono o boli nije bila šala. Zamislite smrt od raka (svih or-gana) sabijenu u nekoliko minuta – fraktalno šireća agonija13 Ja, Lucifer

koja se uvlači u svaku vašu pukotinu. Predosjećao sam da ćemi početi curiti krv iz nosa. Da ću obilno povratiti. Teškosam obuzdavao drhturenje. “Gabriele, rago, čuo si za kronične alergije na kikiriki,zar ne?” On se malo povuče i smanji napon. Refleksivno sam pro-širio svoje prisuće do samog ruba materijalnog svijeta; većse pojavila pukotina u apsidi. Da ste bili tamo, možda bistepomislili da je oblak prešao preko sunca ili da se na Man-hattanu zakuhava jedna od njegovih grom-i-pakao oluja. “Moraš poslušati što ti imam reći.” “Moram li?” “Volja Gospodnja.” “Pa ako je posrijedi volja Gospodnja— “Želi da dođeš kući.” X Nekad davno… Vrijeme, bit će vam drago to čuti – a budući da se moranegdje početi – stvoreno je stvaranjem svijeta. Pitanje Što je bilo prije stvaranja svijeta? besmisleno je.Vrijeme je atribut stvaranja svijeta, pa prije stvaranja svije-ta nije bilo vremena prije stvaranja. Postojao je samo Njof-ra koji je u stanju vječne sadašnjosti zirkao kroz vlastiti sve-mogući sfinkter u pokušaju da skuži tko je On dovraga.Njegov veliki problem bio je u tome što nije bilo načina darazlikuje sebe od Vakuuma. Ako ste Sve, lako je moguće daste i Ništa. I tako je Gospod stvorio nas te je uz prasak (za-pravo prilično mali) rođeno Staro Vrijeme. Vrijeme je vrijeme je vrijeme, reći ćete vi (zapravo ne: vibiste, mili moji, rekli vrijeme je novac), ali što vi znate? Glen Duncan 14

Staro Vrijeme bilo je drukčije. Protežnije. Sporije. Bogatijeteksture. (Sjetite se usta Anne Bancroft.) Starim Vremenommjerilo se kretanje duha, puno istančaniju dimenziju negoNovo Vrijeme kojim se mjeri kretanje tijela, a koje je nastu-pilo kad ste stigli vi blebećući gurguji i počeli sve kosati ustoljeća i nanosekunde, tako da su se svi stalno osjećali iscr-pljeni. Odatle Staro Vrijeme i Novo Vrijeme, naše i vaše. Mismo postojali – serafini, kerubini, gospodstva, prijestolja,sile, poglavarstva, vrline, arkanđeli i anđeli – užasno dugoprije nego što je Gospod počeo prljati ruke materijalnim svi-jetom. U Staro Vrijeme, stvari su bile blaženo bestjelesne.To su bili dani Božje milosti. Ali već sam rekao i reći ćuopet: koljenska čašica postoji samo zato da bi se po njoj mo-glo zviznuti dvokrakim čekićem; Božja milost postoji samoda bi bila uskraćena. I, što se dogodilo? To želite znati. (To uvijek želite znati,u zdravlje vam bilo. Zajedno sa Što da učinimo? i Što bi sedogodilo ako? Jedva ikad, s veseljem primjećujem, popraće-no pitanjem: Ah, ali kamo sve to vodi?) Imamo AntiVrijemei VakuumBoga. VakuumBog se raspolutio na Boga i Va-kuum činom spontanog stvaranja – stvaranja anđela, čija imse svrha istog trenutka ukazala u njihovoj blještavoj (čovječe,koji bljesak) genezi, naime da se odazivaju Bogu a ne Va-kuumu, i da se odazivaju (blago rečeno) pozitivno. Ne po-stoji ljudska riječ za nerazrijeđenu udvornost koja se očeki-vala od nas u golemim količinama, ad nauseam, ad infinitum.Starkelja je bio nesiguran u sebe od prvog dana. RasteretivšiBožanski šupak Božanske glave, napunio ga je s 301.655.722ekstraprozaična dupelisca kako bi mu pjevali hvalospjeve uzaglušnoj nebeskoj harmoniji. (Kad smo već kod toga, toli-ko nas je. Ne starimo, ne obolijevamo, ne umiremo, nema-mo djecu. Odnosno nemamo anđelčiće. Postoje Nefili – tenakaze – ali o njima više riječi poslije.) Stvorio nas je i pret-postavio – iako je, prirodno, znao da je ta postavka pogreš-15 Ja, Lucifer

na – da su jedine moguće reakcije na Njegovu savršenostposluh i hvala, čak i od ultraluminoznih superbića poput nas.No znao je i da sve to anđeosko himnično pojanje u antima-terijalnom svijetu ništa ne znači ako je automatsko. Ako jesve što je dobivao zajamčeno jer je urođeno, mogao si je in-stalirati i džuboks. (Kad smo već kod toga, ja sam izmisliodžuboks. Kako bi ljudi mogli dudati rokenrol dok se opijajui trljaju se međunožjem.) Stoga nas je Gospod stvorio – Bogmu pomogao – slobodnima. Nećete se iznenaditi kad čujete da je to bio uzrok svih ne-volja. Morate Njofri odati priznanje. Gotovo da je imao pravo.(Zapravo, potpuno je bio u pravu glede toga da se prevariokad je pretpostavio da će sve biti u redu – ali ova se priča nemože ispričati bez proturječja.) Gotovo da je bio u pravu. Is-postavilo se, nakon što smo postojali dovoljno dugo da gadoživimo, da je Bog zaista nevjerojatno simpa. Znate, stvar-no je super kad se cijelo vrijeme osjećate okupani Božan-skom ljubavlju. Teško je ne osjećati zahvalnost – i mi smo jeosjećali. Zaista nismo osjećali ništa osim blještave zahval-nosti i nismo štedjeli grla da Mu to kažemo. Bilo je očito –Svevišnji je otkrio što je cijelo vrijeme znao – da obožavapubliku. Stvaranje anđela i početno kurblanje Starog Vre-mena pokazalo Mu je tko je i što je: Svemogući Bog, Stvo-ritelj, alfa i omega. Zapravo, on je bio sve, osim onoga štoje stvorio. Mogli ste osjetiti Njegovo olakšanje: ja sam Sve-mogući Bog. Uf. Guba. Znao sam, jebote. Bez obzira na trajnu i sveobuhvatnu ljubav, bili smo svjesninaše situacije, mučnog koktela podređenosti i neprolaznosti.Upitajte me sad zašto nas je stvorio vječnima i odgovor je(nakon sveg vremena, i Starog i Novog): nemam pojma.Zašto ja još trčkaram po svijetu i mrsim konce… Ja jesam Glen Duncan 16

gorda ptičica – bilo je puno govora o mojoj gordosti – alinisam glup. Kad bi me Bog želio uništiti, mogao bi. Kao CIAi Sadam. Ali znao sam od Početka (svi smo znali) da će an-đeli, nakon što ih se stvori, zauvijek postojati. “Anđeo je do-životan, jebote,” kaže Azazel7, “a ne samo za Božić.” Ali,udaljio sam se od teme. Shizofrenično digresiram. Pravi užasza vas, uvjeren sam – ali što očekujete? Ime mi je legija, jersmo mnogi.8 Usto, u posljednje vrijeme… Zasad zaboravite na to. Gospod je prema nama okrenuo lice iz kojeg se izlioocean ljubavi u kojem smo se mi praćakali i brčkali poputorgazmičkih lososa, pjevali svoj odaziv besprijekornom acappellom (to je bilo zlatno doba prije nego što je Gabrijelpočeo svirati trublju), refleksno – i nerefleksivno – kao dasmo zaista bili samo puki nebeski džuboks. Budući da jeGospod bio beskrajno zlatan, nikad nam nije palo na um daimamo drugog izbora osim da Ga volimo. Znati Boga zaistaje značilo i voljeti Boga. I tako je to išlo milijunima miliju-na vaših godina. A tad— Ah, da. Tad. Jednog dana, jednog nematerijalnog dana, nigdje, na mojduhovni um padne mi nepozvana misao. U jednom je tre-nutku nije bilo, a idućeg jest, da je sljedećeg ponovno ne bibilo. Prhnula je poput ptice jarkih boja ili roja jazz nota.Jedan silno kratak, draškavi trenutak, glas me izda i pojavise prva, poput vlasi tanka, napuklina u Gloriji. Trebali stevidjeti te poglede. Glave su se okrenule, oči sijevnule, perjese nakostriješilo. A ta je misao glasila: kako bi bilo bezNjega?7 Azazel je pali anđeo koji je naučio ljudski rod umijeću ratovanja.8 Evanđelje po Marku, 5:9. Referenca na događaj kad je Isus istjerivao Nečastivog iz jednog čovjeka. Na njegov upit duhu kako se zove, duh je odgovorio spomenutom rečenicom.17 Ja, Lucifer

Nebeska se svita pribrala u tren oka. Nisam siguran da jeMihael uopće primijetio, debil. Gloria se nastavila, šećerlem-ski slatka, porculanski glatka i mi joj se predamo poput oro-šenih rukoveti – ali se dogodilo: sloboda da se zamisli po-stojanje bez Boga. Ta je misao donijela promjenu, i ta jemisao, ta oslobađajuća, revolucionarna, epohalna misao, bilamoja. Možete o meni reći što vas je volja. Možda sam smut-ljivac, mučitelj, lažac, tužitelj, bogohulnik i općenito mućak,ali nikome se drugome neće pripisati zasluga otkrića anđeos-ke slobode. To je, moji prijatelji od krvi i mesa, djelo Luci-ferovo. (Naravno, koje li ironije da su me poslije Pada pre-stali nazivati Lucifer, Svjetlonoša, a počeli me zvati Sotonom,Protivnikom. Ironično da su me lišili mojeg anđeoskogimena upravo u trenutku kad sam ga počeo zasluživati.) Ona se misao proširila poput virusa. Od nekih su počelistizati signalići, nešto kao slobodno zidarstvo, za slobodu.Prišli su mi, stidljivo, očitovali se poput zamomčenih dječakahomoseksualnom profesoru. Puno ih to nije učinilo: Gabri-jel se udaljio od mene. Mihael se držao rezervirano. Bijedni,prelijepi, kolebljivi Rafael, koji me volio gotovo jednako ko-liko je volio i Njofru, neko je vrijeme nastavio pjevati drh-tavom nesigurnošću. Ali, što sam zapravo učinio? (I što samučinio a što On nije znao da ću učiniti?) Slijedilo je nekoliko čudnovatih tisućljeća. Glas se pro-nio. Bratstvo se povećavalo. Starkelja je, naravno, znao. Znaoje oduvijek, i prije nego što je bilo moguće oduvijek znati,jer nije postojalo oduvijek. Tako živcira biti s nekim tko svezna, ne mislite li? Tu dolje ih zovete sveznalicama. E pa vašesu sveznalice prazne posude u usporedbi s Onom s kojomsmo se mi morali baktati. Sve osim zanosne apoteoze Nje-gova Božanstva – razgovor, dosjetke, umatanje poklona, ne-najavljene proslave – besmisleno je. Višnji ima samo jedan Glen Duncan 18

odgovor na sve što biste Mu mogli poželjeti reći – da vambrat umire od AIDS-a, primjerice, i da bi vam zaista bilodrago kad bi vam, recimo, pomogao s malo dobrog starogčarobiranja – a taj odgovor glasi: Aha, znam. Glasovi Bratstva uskomešali su se i pokušali s novim pri-stupima. Ionako mi se gadila prezasitno orkestrirana mela-sa Glorije. Sav taj legato. Bez duše, shvaćate? Anđeli nemajuduše, u slučaju da vas to zanima. Vi ste, narode, jedini s du-šama. Nakupovao sam se na milijune duša, ali neka samproklet ako znam što s njima da radim. Čini se da jedinoreagiraju na patnju. Ovih dana delegiram poslove. Belial9 jerazvio pravu sklonost za taj posao. I Moloh10, iako taj nemamašte: pojede ih, posere, pojede, posere, pojede i tako dalje.Premda to pali. Duše vape tako tugaljivo, slatka glazba zamoj bezdušni bubnjić. Astarot11 samo razgovara s njima. Bogbi ga znao o čemu. Bog i zna o čemu, ali ništa pod kapomnebeskom ne može učiniti nakon što su duše već dolje upodrumu. Osim Vašeg sa štovanjem se bilježim, nitko nemože tako nekoj duši probiti uši kao “S Masti PremazanAsti”. Naučio sam hulju sve što zna. Naravno, on se pali nasve te bedastoće o učeniku koji je prerastao učitelja. Mislida ne znam da je bacio oko na moje prijestolje. (Misli da neznam. Morat ću poduzeti nešto u vezi s Astarotom kad sevratim. Morat ću nešto organizirati.) Možda se pitate – snagatori među vama, vi s bokserima,vi koji mesarite ljude razbijenim bocama, vi razbijači – nebiste li uspjeli makljažom riješiti stvar tu u paklu, ne biste li9 Neki su Židovi Beliala smatrali predvodnikom svih demona, vođom Sinova tame, anđe- lom netrpeljivosti i bezakonja, koji donosi opakost i krivnju.10 Prema Bibliji, božanstvo koje su štovali Izraelci i žrtvovali mu svoju djecu spaljivanjem. Lice mu je umrljano krvlju ubijene djece i suzama njihovih ucviljenih majki. Prema Mil- tonu, pali anđeo, jedan od generala Sotonine vojske. Radije bi se borio i gubio bitke nego se pomirio sa situacijom. Pobjeda nad Bogom nevažnija mu je od osvete Bogu.11 Astarot je bio/bila boginja plodnosti, a poslije rizničar Pakla koji okuplja paklenu vojsku radi zlodjela.19 Ja, Lucifer

mogli, kad dođe stani-pani, dripca jednostavno propustitikroz šake. Znate što? E ne bi. Zapravo ništa od toga nije istina. Stare navike i tako to.Zapravo, u Paklu je sasvim OK. Većina duša kod menesamo fuma, pije i melje gluposti. A imaju svu živu literaturu. Dakle, pročulo se. Naši su se glasovi kretali kroz čistevode Glorije poput zamućene podvodne struje. Ništa nismoučinili. Nismo znali što bi. A što smo uostalom imali osimsamotnjačkog nagađanja? Nakon tog prvog stidljivog milo-vanja, tog prvog navještaja samosvojnosti, nastavili smo pje-vati stotinama tisuća godina u stanju čiste zbunjenosti. Usu-dio bih se reći da bismo još pjevali da do nas nisu stigleglasine da producentska kuća Bog-Otac priprema snimanjefilma s radnim naslovom ‘Materijalni svijet’ (film se napo-sljetku zvao Stvaranje svijeta), čije bi prikazivanje trebalo po-četi otprilike u idućih tisuću godina te da se u glavnoj ulozipojavljuje – logično – Sin. X Manhattan, ljeto, grad po mojoj volji, vrijeme po mojojvolji. Maske hladnjaka taksija reže na bumerangu svjetlosti.Smrdljivo plućno krilo podzemne izdiše. Beskućnici se ski-daju do najranijih krojačkih slojeva – majice kratkih rukavaružičaste boje lososa i tamnosmeđi prsluci, znamenje proš-losti koje smo piće i ja ukrali. Kamioni čistoće prežvakavajugradski otpad – kojeg li prizora: preživajuće ždrijelo umrlja-nih zubaca i opojno smradnog zadaha. Predivno. Pločniciužareni od sunca ispuštaju dušu u aromi mokraće i psećeggovna. Žohari boje melase idu za svojim prljavim poslomdok trbušasti štakori poput zakukuljenih uhoda brzaju krozsjene. Golubovi izgledaju kao da su ih umočili u benzin paosušili fenom. Glen Duncan 20

Manhattan, ljeti. Otančali živci i probuđene želje. Kurveproširenih vena povraćaju heroinaški u kanalizaciju, radninarod umorno vuče noge, manikirani kriminalci, najvažnijiTV studiji, starlete iz vjerskih pornića12, genocidni krelci,laži, gramzivost, egocentričnost, politika. Manhattan je moj“Argument S Potpisom”. Harlem, Bronx, Wall Street, UpperEast Side – te ure ne treba navijati. Vi meni dajte bijelce ipar stoljeća, a ja ću vama New York City, moju Sikstinskukapelu, kojoj – zahvaljujući tome što moja ljevica savršenodobro zna što radi desnica – predstoji korisna restauracija.Vjerujte mi, to će biti pravo čudo restauraterstva. Suvišno je reći da sam se poruci dragog Gabrijela smijaodugo i gromko, duže i gromkije nego što sam se smijao od…što ja znam, možda od Los Alamosa. Neveseli Gabrijel, ne-sposoban izreći laž. Nesposoban izreći laž. Zakuni se na Bib-liju, rekoh mu. Hajde, diži desnu ruku. Neko se vrijeme latim posla. Vi se ljudi možete latiti ko-ječega: prekomjernog pušenja, oblokavanja, šugavog jedno-noćnog seksanja. Ja se prihvatim posla. Razletim se opasnona sve strane do krajnjih granica izazivajući male ratove ineuroze u drmatora. Pošast čudnovatih migrena izbije me-đu trećerazrednim tiranima diljem svijeta; ćelije za mučenjezastenju; glazba iščupanih zuba i elektrošokiranih genitalijame utješi; miris dojki na kojima se gase čikovi ispuni mi nos-nice poput melema i privremeno pročisti dišne kanale odsumnje. Posvetio sam nešto vremena i tehnologiji (uskorovam stiže puno tehnoloških novotarija koje će ukinuti potre-bu za izlaskom iz kuće) i bioinženjeringu. Lumeni su se bu-dili usred noći pitajući se kako je moguće da se tog nisu prijedosjetili. Čak sam našao vremena i za sitnice, vragolije u12 Vrsta pornografskih filmova u kojima “grešnici” najprije ogreznu u svakojaki grijeh, da bi se zatim “iskupili” i priveli Bogu.21 Ja, Lucifer