Kao sestre

Kao sestreCOLLEEN FAULKNER

Nakladnik:Večernji list d.o.o., Oreškovićeva 6H/1, ZagrebZa nakladnika:Mario VrgočGlavni urednik:Dražen KlarićUrednik knjige:George Alessandro Laidlaw, Stilus knjiga d.o.o.Prevoditeljica:Lidija TomanLektor:Jakov LovrićGrafičko oblikovanje:Tihana BedenikovićDizajn naslovnice:Red Point d.o.o.Fotografija na naslovnici:ShutterstockTisak:Grafički zavod Hrvatske, ZagrebZagreb – travaj, 2016.Naslov As Close As Sisters, Colleen FaulknerISBN Izvornnog izdanja: 978-0-7582-5571-6Copyright © 2014 by Colleen FaulknerAll rights reserved. No part of this book may be reproducedin any form or by any means without the prior written consentof the Publisher, excepting brief quotes used in reviews.Copyright za hrvatsko izdanje © Večernji list d.o.o., 2016.Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije biti objavljenili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.ISBN: 978-953-280-306-8CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalnei sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000928246.

Kao sestreCOLLEEN FAULKNER S engleskog prevela Lidija Toman

Mojim sestrama, znate tko ste...

1 McKenzieNe razumijem zašto moram ovo pisati. Zašto moram vo- diti dnevnik. Pa ja umirem, zaboga. Vodimo dnevnik svake godine za našeg posjeta AlbanyBeachu. Mrzim pisati sve te pojedinosti, baš kao što to mrzei Aurora, Lilly i Janine. Ali ja sam ta bez kose, koja provodidobar dio svog vremena u kupaonici povraćajući ili se na-dajući da će konačno povratiti. Čovjek bi pomislio da će meprijateljice, moje najdraže prijateljice koje su mi bliske kaosestre, malčice pustiti na miru. Ali neće. Aurora, neprikosnoveni vođa naše družine, smatra datrebam voditi dnevnik baš zbog toga što umirem. Ako suliječničke prognoze točne, idućeg srpnja neću biti ovdje ineću moći pisati ovo sranje. Aurora kaže da moram iskori-stiti vrijeme dok to još mogu. Ne razumijem zašto Aurorin glas uvijek vrijedi više odmojega, Janineina ili Lillyna. Zapravo, razumijem. Svi ra-zumijemo. Oduvijek je bilo tako. Ili je tako barem od 17.kolovoza 1986. Udaljila sam se od teme. Trebala bih krenuti otpočetka. Ali ne od samoga počet-ka. Nemam baš toliko vremena. Doslovno nemam. Stoga ćupočeti od ovog poglavlja naših života. Počet ću od svog do-laska u ljetnikovac. Dakle, stigla sam u ljetnikovac, na svoje posljednje lje-tovanje, dan prije ostalih. Tako sam i planirala. Htjela samuzeti malo vremena da se smjestim. Htjela sam se dobronaspavati i biti odmorna kad djevojke stignu. (Ne znam za-što se još uvijek, u četrdeset drugoj godini, nazivamo dje-

8 Colleen Faulknervojkama. Jednostavno je tako.) Iscrpila me dvosatna vožnjaod moje kuće u sjevernom Delawareu, a nisam htjela bitiiscrpljena kad one stignu. Usto, htjela sam doći prva kako bih “otvorila” kuću. Toje moj dar Janine, Lilly i Aurori. Mrzimo zatvarati kuću nakraju našeg ljetovanja, ali još je više mrzimo otvarati. Tihprvih nekoliko sati uvijek nas vrate u onu noć u kolovo-zu. Svaki put kad stignemo ovamo, ožive stari duhovi kojepotom pospremamo, što dalje od očiju, skupa s plahtama istolnjacima kojima štitimo namještaj od prašine. Ta noćnamora treba se pomesti skupa s paučinom i mišjim izmetom. Nitko ne dolazi u ljetnikovac osim nas. Nikad. Janineinaga je majka htjela sravniti sa zemljom. Ili prodati; vjerojatnovrijedi mnogo. Dva ili tri milijuna, jer se nalazi na samojobali oceana. Ali poštovala je želju svoje kćeri i prepisalakuću na Janine. Izašla sam iz svoje Honde i pogledala u dvokatnicu,izgrađenu na temeljima od drvenih stupova, u stilu kućakakve se inače grade na istočnoj američkoj obali. Parkiralasam na stražnjoj strani; prednja strana kuće gleda na ocean.Cedrovi crjepovi su izblijedjeli i poprimili dražesnu sivuboju, ali bijeli opšav je popucao. Potrebno mu je ličenje.Uzela sam putnu torbu sa stražnjeg sjedala i naslonila se naautomobil povratiti dah. Duboko sam disala, a oceanski po-vjetarac draškao mi je nosnice i ponovno me oživio. Gotovosva prozorska stakla bila su zaklonjena zavjesama ili vene-cijanskim zastorima, osim dvaju prozora na drugom katu. Osjećala sam se kao da me kuća promatra. Ponovno sam duboko udahnula, podignula torbu i preš-la tu kratku udaljenost do stubišta što je vodilo na stražnjuverandu i stražnji ulaz. Ispred kuće se nalazilo štošta: starouže, bicikl naslonjen na vanjski tuš, hrpa pletenih košara sprošlogodišnjeg lova na rakove. Spustila sam torbu na prvustubu i potražila ključ u jednoj od praznih glinenih vaza is-pod stubišta. Zbilja ne znam zašto su te vaze ondje. Nitko

Kao sestre 9ne ostaje u ovoj kući dovoljno dugo da uzgaja cvijeće. Ne od1986. Zar su zbilja ondje toliko dugo? U jednoj od vaza pronašla sam ključ, skriven u naj-lonskoj vrećici. Imao je privjesak sa znakom slastičarniceDolle’s. Dolle’s je ikona na šetnici plaže Rehoboth. Njihovsu specijalitet karamele s morskom soli, ali proizvode i slat-ke kokice i razne šarene slastice. Janine i ja smo radile ondjekao srednjoškolke i studentice. Držeći ključ u ruci, pošla sam stubama gore, djelomicenoseći, a djelomice vukući svoju torbu. Nije mi se činilatako teškom kad sam je stavljala u auto. Ljetnikovac je izgrađen oko 1935. godine, na drvenimstupovima koji su ga spasili od nekoliko uragana i snažnogsjeveroistočnog vjetra. Janine je odrasla u ovoj kući, živjelaje ovdje do svoje četrnaeste. Kuću su podigli njezini djed ibaka s majčine strane. Stube su se činile beskrajnima. Bila sam bez daha kadsam se uspela do vrha. Nakon pišljivih desetak stuba. Svazadihana, očajnički sam pokušavala napuniti pluća kisi-kom, dobro znajući da ona neće surađivati. U autu samimala prijenosni kisik. “Za svaki slučaj”, rekao je moj onko-log. “Za svaki slučaj”, rekla je moja majka. Bojala sam se daće mi zbilja trebati. Zapravo bolujem od raka štitnjače, ali te makijavelijan-ske kancerogene stanice doputovale su i do mojih pluća, čijise kapacitet sveo na samo četrdeset jedan posto. Noću bimi trebao inhalator s lijekovima koji su mi opuštali mišićeoko dišnih puteva i olakšavali disanje. Uglavnom, trudimse izbjeći prijenosni kisik dokle god mogu, svjesna da nakraju neću moći bez njega. Oslanjajući se o ogradu, duboko sam i polako disa-la. Plitko disanje kod mene ne funkcionira; tu je uposlenasamo gornja polovina pluća. Polako sam hodala verandomprema stražnjem ulazu u kuću. Svaki mi se korak činio po-put kilometra. A vrata su bila oaza. Gurnula sam ključ ubravu. Potom sam zastala.

10 Colleen Faulkner Zar doista želim ovo? Zar mi je zbilja potrebno da ponov-no skidam kraste s ovih rana? Još nije prekasno da otkažem. Mogla bih zaigrati na kar-tu imam rak i vratiti se u svoj topli, ugodni gradić Newark uDelawareu. Mogla bih nazvati svoje kćeri blizanke, ponov-no zaigrati na kartu imam rak i moliti ih da provedu ljeto samnom, a ne s ocem. Da, mogla bih to učiniti. Pa ja umirem.Otkrila sam, nakon ove dijagnoze, da mogu raditi i govoritišto god mi se prohtije, a ljudi su to podnosili. Ali ne moguto učiniti svojim prijateljicama i svojim kćerima zato što...zato što one moraju nastaviti živjeti kad mene više ne bude. Jared i ja sklopili smo klasičan dogovor o skrbništvu.Naše sedamnaestogodišnje kćeri žive sa mnom tijekomškolske godine. Oca viđaju svaki drugi vikend, dvaput mje-sečno prenoće kod njega tijekom radnoga tjedna, a provedus njim i veći dio ljeta. On živi u Rehobothu, a do plaže imasamo desetak minuta hoda. Očito je prije četiri godine, kadsmo se razvodili, shvatio da će mu život na lijepom mjestuomogućiti da viđa svoje kćeri kad one budu starije. Te go-dine nije bio pretjerano mudar (na primjer, onda kad mevarao s blagajnicom iz Home Depota), ali u ovome mu mo-ram odati priznanje – dobro je razmislio o svojoj selidbi ukuću pokraj plaže. Nekoć se bavio građevinskim poslovi-ma u Wilmingtonu. Sada vodi vlastitu tvrtku u RehobothBeachu. Dobro mu ide, dovoljno dobro da plaća pozamaš-nu alimentaciju za naše kćeri i uzdržava svoju novu ženu ibebu. Beba se zove Breskvica. Kunem vam se, istina je. Takopiše na rodnom listu. Tko, zaboga, daje djetetu ime Breskvi-ca? Ponovno sam se udaljila s teme. Voljela bih reći da mimisli ovako lutaju zbog lijekova koje uzimam, no to bi bilalaž. Samo upitajte osoblje Sveučilišta u Delawareu, gdjesam bila glavna knjižničarka. (Teoretski, ja sam na dopustu.Tako to nazivaju poslodavci kad vas šalju kući da umrete.)Takva sam bila i prije nego što sam svakodnevno moralapopiti hrpetinu lijekova.

Kao sestre 11 Okrenula sam ključ i otvorila vrata. Zapahnuo me mi-ris ustajala zraka i bolnih uspomena. Podigla sam torbu inajprije ušla u praonicu, koja će uskoro postati mjesto zasmrdljive tenisice za trčanje, mokre kupaće kostime i prlja-vu odjeću. Bilo je kasno poslijepodne, a zbog požutjelih za-vjesa navučenih preko prozora, svjetlost je u prostoriji bilavrlo slabašna. Panika mi je zatreperila u prsima. Pridržala sam se zaperilicu da se umirim. Vrtjelo mi se u glavi. Osjećala samslabost u koljenima. Htjela sam i za to okriviti rak. Ali nisammogla. Ovako se osjećam svako ljeto kad tek zakoračim uovu kuću. Zatvorila sam oči. Svake godine pokušam otjerati ovaj osjećaj što bržemogu, ali ne i danas. Danas sam samo stajala ondje i upijalato iskustvo: treperenje svog pulsa, blagu mučninu, znojnedlanove. Zato što sam otkrila da osjećaj boli, osjećaj straha,znači da sam još uvijek živa. Više nikad neću ovo raditi, pomislila sam. Više nikad nećuotključati ovu kuću. Više se nikad neću osjećati ovako kao sada. Osjećaj je prošao. Brže nego što sam mislila. Tijekomprotekle godine naučila sam još nešto, a to je da su ljud-ska bića vrlo prilagodljiva. Ono što se čini nezamislivo vrlobrzo postane sasvim prihvatljivo. Kad sam prvi put rekla“umirem”, jedva sam izgovorila tu riječ. A sad je izgovorimkao što bih nekome rekla koliko je sati. Polako sam izdahnula. Pa sam ponovno udahnula. I još jednom. Otvorila sam oči. Uzela sam torbu, a potom prošla kuhi-njom prema velikoj dnevnoj sobi (koja je služila i kao blago-vaonica). Odložila sam torbu pokraj stubišta. U kući je bilovruće. Jesam li uključila klimatizacijski uređaj? Ili da prvootvorim prozore? Prišla sam kliznim balkonskim vratima na prednjoj stra-ni kuće i razmaknula dugačke bijele zavjese od tila. Otklju-čala sam ih i širom otvorila, da svjež morski zrak ispuni ovu

12 Colleen Faulknerzagušljivu prostoriju. Kasnopopodnevno sunce bacalo jesjene na verandu. Promatrala sam pješčane sprudove, mje-stimice prošarane suhom morskom travom, isprepletenepješčanim valovima. Ocean se mreškao. Pulsirao je. Moglasam čuti valove kako tuku o obalu. Osjećala sam ih. Zatvo-rila sam oči i zaista sam ih osjećala. I taj je trenutak prošao. Više nisam osjećala valove. Naj-ednom sam se osjećala glupo što samo stojim ondje, zatvo-renih očiju. Okrenula sam se i posegnula za najbližim prekrivačem,ružičastom plahtom cvjetnog uzorka. Snažno sam je pote-gnula i otkrila stolicu za ljuljanje. Hodala sam od jednogkomada namještaja do drugog. Dnevna soba, kao i ostatakkuće, bila je uređena u stilu shabby chic. To je bio rezultatzajedničkog napora. Ja sam kupila bijele stoliće na jednojvrtnoj rasprodaji prije mnogo godina. Janine je pridonijeladvjema Ikeinim sofama presvučenima u tkaninu boje pije-ska. To joj je bio dar od bivše djevojke. Janine ih nije htjelau svome stanu, ali nije ih ni htjela donirati Vojsci spasa. Bilesu praktički nove. Skinula sam plavu plahtu s izblijedjelog cvjetnog naslo-njača. Uopće ne znam otkud je došao, ali ovdje je već godina-ma. Bacila sam plahtu na sve veću hrpu prekrivača na podui ozbiljno razmislila o tome da se zavalim u taj naslonjač.Izgledao je tako udobno, kao da me poziva. Ali ako sjed-nem, bojim se da danas više neću moći ustati. Razina ener-gije obično mi padne oko petnaest sati. Sada je bilo šesnaesti trideset, a ja sam se još uvijek osjećala prilično... dobro. Prišla sam kaminu i otvorila dimnjak. Ako to ne učinimja, bojim se da se nitko drugi neće sjetiti i da će se cijela kućaispuniti dimom kad jedne večeri zapalimo vatru. To se, nai-me, dogodilo prošle godine. A možda i pretprošle. Šarke navratašcima dimnjaka su zaškripale, a ja sam obrisala svojučađavu ruku o traperice. Na polici iznad kamina, koja je bila postavljena u visiniočiju, bile su poredane naše uokvirene fotografije. Fanta-

Kao sestre 13stična četvorka. Jedna fotografija prikazivala nas je u sed-mom razredu, na Školski dan karijera. Fotografirala nas jemoja majka. Dohvatila sam tu fotografiju s police, u okviruna kojem je pisalo PRIJATELJICE ZAUVIJEK. Lilly je bila odjevena u bijelu kutu, a oko vrata je imalastetoskop naše školske medicinske sestre. Nije se uspjelaupisati na medicinski fakultet, postala je optometričarka.Janine je bila odjevena kao kaubojka, ali nosila je sjajnu še-rifovu značku. Danas nosi policijsku značku. Proučila sami sebe na toj fotografiji: tamnoriđa kosa, nehajno skupljenau konjski rep. Nije izgledala neprivlačno, nego... neobično. Nedostaje mi kosa. Žalim za gubitkom kose. To je ne-važno, znam, uzevši u obzir da ću uskoro izgubiti život, alisvejedno mi nedostaje. Još uvijek provodim previše vreme-na razmišljajući o kosi. Na toj fotografiji odjevena sam u stilu Lois Lane, a u ru-kama držim nalivpero i notes. Tada sam htjela postati spi-sateljica, ali nisam znala kako da to prikažem. Majka je zatopredložila da se odjenem kao novinarka. Sjećam se da mije taj prijedlog bio glup, ali pristala sam jer u sedam ujutrona Školski dan karijera nisam imala nijednu bolju zamisao. Plavokosa Aurora bila je odjevena u svoju školsku uni-formu. Na glavi je imala francusku beretku, a iznad gornjeusnice nacrtala si je tanak crni brk. Htjela je postati slikarica.San joj se i ostvario. Aurora je uvijek dobivala ono što želi. Prstom sam obrisala prašinu s vrha okvira pa vratila fo-tografiju na policu. Ondje je bilo još prašine. I bilo je još fo-tografija. Nastale su nakon ljeta 1986. Nakon što je Buddyumro. Nakon što je Janine odrezala kosu. Nakon što je Janineizgubila majku. Nakon što sam ja postala obična osoba, štonikad nisam htjela postati. No nisam se više zadržala kod tepolice. Bit ćemo ovdje punih mjesec dana; imat ćemo dovolj-no vremena za brisanje prašine i izvlačenje starih uspomena. Uzela sam svoju putnu torbu i odnijela je u prednju spava-ću sobu. U e-porukama koje smo izmijenili već smo se dogo-vorile da ću ja spavati ondje. To je nekoć bila soba Janineinih

14 Colleen Faulknerroditelja. Nimalo nije izgledala kao onda kad je on spavao unjoj, ali svejedno me plašila. Radije bih spavala gore, u sobicikoju smo Lilly i ja uvijek dijelile. Ali djevojke su bile u pravu:to nije imalo smisla. Stubište i rak pluća idu zajedno kao uljei voda. Spustila sam torbu na pod, odmah pokraj vrata, pasam se vratila u dnevnu sobu i zagledala u stubište. Ne znamzašto, ali htjela sam otići gore. Sada? Poslije? Sada. Još sam dvaput duboko udahnula i upustila se u borbusa stubama, jednom po jednom. Čeznula sam za danimakad sam mogla trčati tim stubištem. Dovraga, još pretproš-log ljeta trčala sam gore za Lilly, pa ponovno natrag, kad mije ukrala telefon i naglas čitala SMS-ove koje mi je slao mojtadašnji dečko. Veza s njim nije potrajala. Shvatila sam dami se nije toliko sviđao on koliko mi se sviđala moja slika onjemu. Bilo mi je strašno kad je prekinuo sa mnom. A sadami to nije nimalo strašno. Stezalo me u prsima. Morala sam zastati. Osjećala sam dafizički dišem, ali u moje stanice nije stizalo dovoljno kisika.Je li ovakav osjećaj kad se gušiš? To je nešto čega se boje svi kojiimaju tumor na plućima. Gušenje. Tako se to događa – smrtod raka pluća – iako nitko to ne želi reći naglas. To je vrstainformacije kakvu pronađete na dobrom starom internetu. Jednom sam nogom zakoračila na iduću stubu. Svomtežinom oslanjala sam se na ogradu. Govorila sam samojsebi da sam uskoro na vrhu. Što je bila laž. Ali nastavilasam hodati. Na drugom katu nalazile su se tri spavaće sobe i jednakupaonica. Dok sam još bila na polovici stuba, moja namje-ra bila je da otvorim i prozračim sve sobe. Ali dok sam seborila da dođem do vrha, pomislila sam da je bolje pričekatijutro, kad budem odmornija. Trebalo je još izvaditi hranui inhalator iz auta. Usto, očajnički mi je trebala čaša sivogpinota. Ne bih smjela piti alkohol dok uzimam lijekove, alipopijem čašu vina kad mi se prohtije. Zašto ne bih? Što ćemi se dogoditi? Zar ću umrijeti od toga?

Kao sestre 15 Kad sam konačno stigla do vrha, bila sam sva zadihana.Bilo mi je vruće kao u paklu. Činilo se da je gore toplije negodolje. Valjda ima veze s tim što toplina uvijek odlazi gore. Sagnula sam se, oslonivši se rukama o koljena, kao dasam upravo pretrčala kilometar u pet minuta. Ta me pomisao nasmijala. Točnije, nasmijala bih se dasam mogla udahnuti dovoljno zraka. Nikad u životu, nidok sam bila u najboljoj formi i smatrala se trkačicom, ni-sam mogla pretrčati kilometar u pet minuta. Naslonila samse na veliki, četvrtasti stup ograde. Kako sam zamahnularukom, tako sam otkinula njegov ukrasni završetak. Otko-trljao se drvenim podom do zida pokraj vrata prve spavaćesobe. A ja sam samo zurila. Činilo se da je tako daleko. Taj završetak stoji nepričvršćen otkad sam prvi put doš-la u ovu kuću. Već se bio kotrljao i hodnikom i stubama.Pitala sam se zašto nijedna od nas nije uzela malo ljepila zadrvo i pričvrstila ga. Ponovno sam došla do daha, a imala sam dojam da mije za to bila potrebna cijela vječnost, došetala do ukrasnogzavršetka i podignula ga s poda. Vratila sam ga na mjesto.Koliko sam ga puta već dodirnula? Koliko ću još puta imatiprilike dodirnuti ga? Bilo je čudno neprestano misliti o stvarima u ograniče-nom smislu, dok je nekoć sve bilo beskonačno i beskrajno. Dok sam prolazila hodnikom, učinilo mi se da dolje čujemzvukove. Zastala sam. Osluškivala. Ništa nisam čula. Moždaje to bio vjetar? Jesam li ostavila stražnja vrata otvorena? Zavirila sam u prvu sobu. To je bila Janineina soba. Pri-tisnula sam sklopku na zidu i upalilo se svjetlo na stropute dvije lampe na noćnim ormarićima. Na trenutak nisamuopće vidjela svijetloplave zidove, bijele letvice i svijetlo-smeđi parket. Vidjela sam sobu onako kako je izgledala onenoći, ružičastih zidova i s tepihom boje pijeska. Krevet je ne-koć stajao uza zid, meni zdesna, a ne ondje gdje stoji sada. Pogled mi je pao na mjesto na podu gdje je Janinein otacležao mrtav. Sjećam se mirisa njegove krvi. (Tko bi rekao

16 Colleen Faulknerda krv ima miris?) Sjećam se kako se lokvica te krvi činilagustom i kako se nije upijala u tepih. Izgledala je lažno, kaou filmovima B-produkcije. Ali to nije bio film. Zapela mi je knedla u grlu. Borila sam se s mučninom.Uzela sam lijek prije dva sata. Katkad mi izaziva mučninu.Ali ova mučnina nije bila uzrokovana mojim lijekom; uzro-kovana je sjećanjem na Buddyja McCollistera. PoručnikaBuddyja McCollistera, iz Policijske uprave Albany Beacha. Nisam bila spremna za ovo. Naslonila sam se na dovra-tak. Mislila sam da sam spremna, ali očito je da nisam. Ni-sam mogla počistiti sobu i pospremiti Janinein krevet. Pitalasam se hoću li započeti s vlastitom sobom, na donjem katu. Ugasila sam svjetlo i odmaknula se od vrata. Ali nisamotišla dolje, nego sam se zaputila u sobu koju smo nekoćdijelile Lilly i ja. Najprije sam stigla do kupaonice. Vrata subila otvorena, a zastor s uzorcima morske zvijezde bio jenavučen do kraja i otkrivao je starinsku kadu s tušem. Na-stavila sam svoj put prema spavaćoj sobi i prošla pokraj jošjednih vrata. Ruka mi je već bila na kvaki Lillyne i moje sobekad sam iznenada zastala. Nešto nije bilo u redu. Okrenulasam se i vratila se u kupaonicu. Upalila sam svjetlo. Sve jebilo na svom mjestu, osim ručnika što je visio na držaču. Ni-kad ne ostavljamo ručnike za sobom kad odlazimo iz kućenakon ljetovanja. Prašina. Plijesan od vlage. Ne znam koli-ko je vremena prošlo otkad je Janine, ili jedna od nas, bilaovdje, ali nikad nismo ostavljale ručnike niti smo ostavljaleposteljinu na krevetu. Možda je Janine upotrijebila taj ručnikkad je početkom tjedna navratila ovamo da uključi bojler iotvori vodu. Opipala sam ručnik. Bio je tirkizne boje. Zar jemokar? Nemoguće. To je sigurno od vlage u kupaonici. Uhvatila sam svoj odraz u starom, ovalnom zrcalo što jevisio iznad umivaonika. Jedva sam prepoznala ženu kojaje gledala u mene. Ostarjela sam deset godina u proteklihosamnaest mjeseci. Oko glave sam nosila plavozelenu ma-ramu s perzijskim uzorkom – to je bio hipijevski stil, a ne

Kao sestre 17stil predsjednice upravnog odbora, moram priznati. Imalasam i srebrne naušnice u obliku morske zvijezde te ogrli-cu s privjeskom od malahita koji je sezao točno ispod mogožiljka od operacije štitnjače. Izgledala je prilično otmjeno. Svatko tko me pogleda može vidjeti veliko R na mojemlicu. Ove crvenkastosmeđe obrve zapravo su nacrtane. Go-tovo i nemam trepavice. Ali pjegice su još uvijek ovdje ijoš uvijek mogu vidjeti staru sebe u svojim zelenim očima.Moja riđa kosa uvijek je bila moj najveći adut; nosila samje dugu cijeli život. Sve dok nije počela ispadati, u šakama.Sad mislim da su mi oči najveći adut. Zelene i plave nijansena mojoj marami doista su ih lijepo isticale. Ne znam kako,ali uspjela sam samoj sebi izmamiti smiješak na lice. Ugasila sam svjetlo i, prošavši pokraj Aurorine sobe, po-novno se zaputila prema svojoj i Lillynoj sobi na kraju hod-nika. Oprezno sam otvorila vrata. Pritisnula sam prekidačza svjetlo. Ali svjetlo se nije upalilo, što je bilo čudno. Prišlasam noćnom ormariću i upalila lampu, preko koje je bioprebačen nečiji šal. Svjetlost je obasjala sobu. Uzela sam šal,dobro ga protresla i vratila ga na sjenilo lampe. Zidovi subili obojeni u modrozelenu. Ja sam ih ličila, prije tri godine.Moj krevet, pokraj Lillyna, bio je nov... barem meni. Kupljenje u trgovini rabljenim namještajem i prelakiran tog istogljeta. Voljela sam ovaj krevet. Imao je visoko uzglavlje, a vrhje bio izrezbaren u obliku školjke. Da barem mogu spavatiu njemu večeras. Možda konačno postanem buntovnica iustrajem da spavam ovdje. Ali to ne bi bilo pošteno premaLilly jer bi morala slušati moje hroptanje cijelu noć. I ne bibilo pošteno prema Aurori i Janine jer bi tada jedna od njihmorala spavati dolje. U njegovoj sobi. Maknula sam frotirni prekrivač, ispod kojeg je bio golimadrac. Bacila sam prekrivač na pod. Prat ću prekrivačevečeras... ili možda sutra ujutro. Kad sam se okrenula, slu-čajno sam nogom dotaknula nešto ispod drugog kreveta.Nešto mekano, ali s formom.

18 Colleen Faulkner Podignula sam prašnjavi prekrivač i izvukla ruksakmornarskoplave boje. Izgledao je kao da je vidio i boljedane. Nije bio moj. Otvorila sam ga: unutra su bile majice,traperice, češalj i četkica za zube. Ispustila sam ruksak izruke, iznenada preplavljena strahom. Zar je netko u kući?Možda lutalica? To se znalo događati. Ljudi znaju da se ukućama na ovoj plaži boravi samo ljeti. Oprezno sam osluškivala, pitajući se čuju li se to zvuko-vi odozdola. Teče li to voda? Najednom su mi se osušila usta. Srce mi je divlje tuklo uprsima. Gdje mi je mobilni telefon? Jesam li ga ostavila nasjedištu auta? Nisam se mogla sjetiti. Uvijek imam telefonuza se... u slučaju da me trebaju kćeri. U slučaju da moramnazvati hitnu pomoć. Jer ja umirem. Opipala sam prednje džepove traperica koje su mi vi-sjele na bokovima. Nije bilo telefona. Opipala sam i stra-žnje džepove. U lijevom nije bilo telefona, ali u desnom…kvržica. Preplavilo me olakšanje. Polako sam zakoračila uhodnik. Osluškivala sam. Nisam čula ništa... osim svog otežanog disanja. Koračala sam hodnikom. Još uvijek ništa. Zastala sam navrhu stuba i osluškivala, s telefonom u ruci. Bila sam spre-mna istog trenutka nazvati 911. Ali i dalje se nije čulo ništa. Možda sam umislila te zvu-kove, pitala sam se. Vjerojatno postoji objašnjenje i za ruk-sak pod krevetom. Polako sam silazila stubama. Bilo je lak-še ići dolje nego gore. Dolje nije bilo nikoga. Nijedan beskućnik nije kampiraou ovoj kući, rekla sam samoj sebi. To je bila smiješna pomi-sao. Otići ću do auta, izvaditi ostatak stvari i zaključati se,bliži se večer. Posljednja stuba u nizu je zaškripala. Zaledila sam se. Idalje ništa. Prošla sam dnevnom sobom i ušla u kuhinju. Najprijesam pogledala prema vratima praonice. Bila su zatvorena.

Kao sestre 19Osjetila sam takvo olakšanje da mi je trebao trenutak dashvatim da nisam sama u kuhinji. Tamna figura, osvijetljena zrakama sunca što su dopira-le kroz kuhinjski prozor, okrenula se prema meni. Zamalomi je ispao telefon dok sam grozničavo pokušavala utipkatibrojke na tipkovnici. A tada sam joj ugledala lice. “Aurora!”izgovorila sam s mukom. Ruka mi je bila na prsima. Srce mije snažno udaralo. Aurora je raširila ruke, a u jednoj je držala bocu piva bojejantara. “Zar očekuješ nekoga drugog?” Nasmijala sam se, ali zapravo sam htjela plakati. Aurorunisam vidjela od travnja; bila je otputovala u inozemstvo.Razgovarale smo telefonski i pomoću FaceTimea, ali to nijebilo isto. Silno mi je nedostajala. Nedostajala mi je njezinasnaga, njezina nevjerojatna energija koju je unosila u svakuprostoriju. Bacila sam joj se u zagrljaj. Sad će sve biti u redu. Znala sam to u dubini svog srca, usrcu svog srca (to su Shakespeareove riječi, ne moje). Moglabih učiniti sve na svijetu, kad bih uvijek imala Auroru uzase. Čak mi ne bi bilo teško ni umrijeti. Čvrsto sam je zagrlila. Nisam marila što je bila sva mo-kra od plivanja. Tijelo joj je bilo hladno. “Kako si, malena?” tiho je rekla. Aurora je bila visoka.Viša od mene, viša od svih nas. Aurora je bila plavokosaamazonka od metar i osamdeset. “Sve si mršavija.” Nisam joj htjela reći da je gubitak težine jedna od pojavavezanih za rak koja mi se potajno sviđa. To mi je bilo neu-godno priznati, čak i najboljim prijateljicama. “Dobro sam.” Mirisala je na ocean, na sol i svježinu. “Da?” upitala je, idalje me čvrsto grleći onako mokra. Nosila je jednodijelni cr-veni kostim, isti onaj koji je nosila dok je radila u spasilačkojslužbi tijekom studija. Ne mogu vjerovati da još uvijek sta-ne u taj kupaći kostim. Još je nevjerojatnije bilo to da ga jošuvijek ima, nakon više od dvadeset godina. To mi nije bilojasno. Mogla si je priuštiti nov kostim za svaki dan u godini.Doslovce je mogla kupiti kostim, odjenuti ga jednom i na-

20 Colleen Faulknerkon toga baciti u smeće. Aurora je, kako to kaže moja majka,prljavo bogata. Mama to izgovara kao da je to nešto nad čimese treba zgražati. Ali meni ne bi smetalo doznati kako je tobiti prljavo bogat. Osobito sada, kad mi vrijeme istječe. Aurora se malčice odmaknula i skinula svoju izblijedjelukapu za plivanje. Dugačka i sjajna plava kosa kliznula joj jeniz leđa. Bacila je kapu na kuhinjski pult. Pokreti su joj biligraciozni, sve na njoj zračilo je umjetnošću. Mogla je biti iplesačica. Lagano je nakrivila glavu i pokazala rukom u kojoj jedržala pivsku bocu. “Čemu ta marama?” Nehotice sam si dodirnula tjeme. Smiješno pitanje. “Će-lava sam”, tiho sam odgovorila. Aurora mi je uputila ozbiljan pogled. Imala je krupne iizražajne smeđe oči. Plavuše rijetko imaju smeđe oči. “Daj da vidim.” Odmahnula sam glavom, osjećajući konture vlastite lu-banje pod vršcima svojih prstiju. “Ne.” “Ah, daj. Pa to sam ja. Meni moraš pokazati.” Napućilaje svoje savršene usnice, ružičaste i pune. Prirodne. U njimanije bilo injekcija Juvéderma. “Pa nećeš valjda ovih mjesecdana neprekidno hodati uokolo s tom maramom na glavi.” Iskreno, razmišljala sam o tome. Gubitak kose smatrala sam posljednjim dokazom svo-je ranjivosti. A više nisam htjela biti ranjiva. Nisam se višehtjela bojati. Htjela sam se osjećati onako kako se Auroraosjeća svaki dan u životu. Nepobjedivo. Aurora me dugo promatrala, a potom mi je opet prišla.“Hajde”, rekla je tiho, prekrivši rukom moju. Pogledala sam u pod. “Samo ću zaviriti”, nagovarala me, čvršće primivši mojuruku. “Reći ću ti ako je grozno. Znaš da ću ti reći.” Živa istina, kako bi rekle moje kćeri. Aurora je bila takoja mi je govorila da se ne udam za Jareda – tvrdila je daće mi biti nevjeran. Govorila je da ne studiram književnostjer tako nikad neću postati književnica. Također je primi-

Kao sestre 21jetila kad je stiglo vrijeme da počnem bojiti sijede u svojojriđoj kosi. I kada da okončam brak o čijem me ishodu upo-zoravala mnogo godina prije. A nikad nije rekla ono “reklasam ti”. Nijednom. Imala sam povjerenja u Auroru. Aurorauvijek govori istinu. Pa čak i onda kad istina boli. Pustila sam je da mi skine maramu s glave. Stisnula sammaramu u šaku i spustila ruke uz tijelo. Osjećala sam se kaoda stojim gola, s ožiljkom od carskog reza i obješenih grudi,pred potpunim neznancem. Aurora me pogledala. Smiješila se. Dlanom je pogladilamoje gotovo sjajno tjeme. “Već pomalo raste.” I ja sam se pokušala nasmiješiti. Pokušala sam biti za-hvalna. Jupiiii. Možda ne budem ćelava kad me budu po-legli u lijes. “Meni se sviđa.” Aurora me još jednom pogladila poglavi, kao da je to svjetiljka iz koje će izaći duh. “Imaš lijepuglavu”, dodala je. Zakolutala sam očima. “I sad bih ti trebala zahvaliti nakomplimentu?” Aurora je slegnula ramenima. Pijuckala je pivo. Boca bojejantara orosila se u njezinoj ruci. Kladim se da je hladnjakkrcat pivom. Unutra neće biti nimalo hrane, osim komadazrelog sira i skupe mineralne vode, ali piva će biti na litre. “Riđa je. Znaš da bih dala sve kad bih prirodno imalaboju kose kao ti”, rekla je. Nas dvije razgovarale smo ovako milijun puta. Aurorakaže da je uvijek htjela imati obline i riđu kosu kao ja. Teškomi je vjerovati u to. Dala bih život za tako prirodnu mrša-vost i njezinu prekrasnu plavu kosu. A možda i ne bih...dala život. Nevjerojatno je koliko vam se pogled na stvari možepromijeniti. “Kako to da si već stigla?” vratila sam maramu na glavui namjestila je. Trebala sam još otići do auta i iznijeti svo-je stvari. Nipošto nisam htjela da susjedi vide moju ćelavuglavu. “Trebala si doći tek sutra.”

22 Colleen Faulkner Bila sam malčice razočarana što neću imati malo samo-će. Kad umirete, svi se stanu okupljati oko vas. Imam dojamda nikad nisam sama. Moje kćeri, otac i majka, susjedi, ko-lege s posla, svi žele biti uz mene danonoćno. Valjda ne želeda svoje posljednje sate provedem sama. A možda ni ja tone želim, ali s vremena na vrijeme htjela bih doći do daha.Možda bih se htjela popiškiti a da mi protom nitko ne kucana vrata kupanice zapitkujući jesam li dobro. “Rim mi je bio dosadan”, odvratila je Aurora s uzdahomkakav su mogli ispustiti samo povlašteni. “Stigla sam ova-mo još u ponedjeljak.” Dakle, ručnik u kupaonici doista je bio vlažan. Nije bilojasno zašto drži ruksak u mojoj staroj sobi, a ne u svojoj, izašto spava u mom krevetu bez plahti, ali ništa je nisam pi-tala. Usto, bila je ovdje pet dana, a nije bilo nijednog doka-za o njezinoj nazočnosti osim vlažnog ručnika i tog malogruksaka. Nije bilo automobila. Tko zna kako je doputovalaovamo? (Vjerojatno je stigla autostopom. Uvijek to radi. Alijoš je nijedan luđak nije oteo i zatvorio u bačvu u mračnompodrumu.) Aurora je bogata, no to se na njoj uopće ne vidi.Skitnica je i avanturist. Iznajmljuje skladišta da joj služe kaostudio, spava u hotelima ili na tuđim sofama. Ne vozi sku-pocjene automobile. Rijetko nosi nakit. Nema ni kuću nistan. Uopće ne znam što čini s novcem. “Rim ti je bio dosadan”, ponovila sam, prišavši prozoruiznad sudopera da ga otvorim. U kuhinji je bilo vrlo zagu-šljivo. Pitala sam se kako je boravila ovdje pet dana a da nijeotvorila ni jedan prozor ili uključila klimatizacijski uređaj.Ali nisam je o tome pitala. Bila sam previše zaokupljena nje-zinom izjavom da je Rim dosadan. Nikad nisam bila u Rimu, nikad ga neću ni vidjeti. Raz-govarale smo o tome da otputujemo u Italiju, nas četiri, za-jedno, ali to se nikad nije dogodilo. A neće se ni dogoditi,nije li tako? Raširila sam ruke u čudu, pokušavajući je razu-mjeti. “Rim ti je bio dosadan?”

Kao sestre 23 “Trebalo mi je malo samoće. Da razmislim. Smišljamnovi projekt.” Kucnula je kažiprstom po sljepoočnici, apotom iskapila pivo. “Dobila sam narudžbu za umjetničkirad. Ogroman luster. Za Muzej likovnih umjetnosti u Bo-stonu.” Namreškala je svoj prćasti nos. “Ili je to možda mu-zej u Chicagu. Ne sjećam se što mi je rekla agentica.” Aurora je svjetski priznata kiparica. Zbilja je faca. Radis metalom, a njezin je glavni alat oprema za plinsko zava-rivanje. Radi u svom studiju u vrućim hlačicama, kožnatojpregači i maski za zavarivače koja izgleda poput srednjo-vjekovne sprave za mučenje. Ili poput kakve lude maskeza seksualne igrice. Izrađuje goleme skulpture od različitihmetala koje stoje na ulazima velikih korporacija ili u parko-vima. Njezin me rad zadivljuje i pomalo me plaši. Prekra-san je i briljantan, ali odolijeva pokušajima interpretacije umojem sitnom knjižničarskom mozgu. “Ovdje si već cijeli tjedan?” upitala sam. “Trebala si menazvati. Mia i Maura su s ocem već dva tjedna, a ja sjedimkod kuće. Odgledala sam osam sezona Dextera. Mogla samdoći i prije.” Aurora nije ništa odgovorila. Uvijek je takva. Jednostav-no ne odgovara na pitanja na koja ne želi odgovoriti. I po-klopi slušalicu a da se ne pozdravi. Odlazi u krevet a da ni-kom ne poželi laku noć. Volim misliti da je to zbog njezineumjetničke, sanjarske naravi, ali moja majka kaže da je točista nepristojnost. Ne znam jesam li već spomenula – mojamajka ne voli Auroru. Nikad je nije voljela. Kad nam je bilošesnaest, Auroru su uhitili zbog toga što je pušila travu uDunkin’ Donutsu dok smo pile bijelu kavu. Nije se čak po-trudila ni otići u zahod. Zapalila je džoint za stolom. Majkaje stoga odlučila da nije dobro da se družim s njom i poku-šala mi je to zabraniti. Nije joj uspjelo. Ponovno to radim. Udaljavam se od teme. “Tek si stigla?” Aurora je otvorila ormarić ispod sudope-ra u bacila praznu bocu u kantu. Zazveckale su i druge boceunutra. Sigurno su pivske. A vjerojatno je tu i boca džina,

24 Colleen Faulknerako je Aurora ovdje od ponedjeljka. “Jesu li ti stvari još uautu?” upitala je. “Da. Možeš li ih donijeti?” Utonula sam u stolicu. Ste-zalo me u prsima. Nekoliko sam puta duboko udahnula.“Donijela sam hrane i vina. Pripremit ću ti večeru”, viknulasam za njom, ali ona je već izašla. Uskoro je unijela sve stvari. Spremila je namirnice i po-redala boce vina na šank pokraj hladnjaka. To je bio naš im-provizirani šank, još iz vremena kad smo morale ilegalnonabavljati alkohol. Izvadila je i jastuke koje sam ponijelaod kuće i crnu torbu s mojim inhalatorom pa ih odnijela usobu. Otišla je istuširati se u gornju kupaonicu, ali vratila seveć za deset minuta. To je bilo brzinsko tuširanje. Aurora mi nije dopustila da išta radim, osim da otvorimbocu sivog pinota i natočim nam u čaše. Čavrljale smo dok jepripremala povrće u woku. U početku smo razgovarale o nevaž-nim stvarima. Zapravo, ne bih rekla nevažnim. Meni je sada svevažno. Razgovarale smo o temama koje nisu nabijene emocija-ma. Iako smo najbolje prijateljice, i više od toga, uvijek nam tre-ba malo vremena da se zagrijemo, nakon što se dugo ne vidimo. Aurora nije spominjala moj rak dok je sjeckala povrće. Nija ga nisam spominjala. To je bilo ugodno. Gotovo kao dani nemam rak. Barem nekoliko minuta. Razgovarale smoo mojim kćerima i njihovu uspjehu u školi. Pokazala samjoj fotografije s njihove proslave male mature koje čuvamu svom iPhoneu. Aurora mi je ispričala o portugalskom ki-paru s kojim je bila u vezi u Rimu. Doznala sam da se zoveFortunato i da ima veliku kitu. To su njezine riječi, ne moje. Kad je jelo bilo gotovo, iznijele smo tanjure, čaše i bocuvina na prednju verandu (tada smo već bile na drugoj čašivina). S oceana je dopirao svjež povjetarac, kao i inače. Sjelasam u svoju drvenu ležaljku. Bilo ih je četiri i stajale su pore-dane na verandi. Moja je bila jarkozelena, a Aurorina bijela. Aurora nam je natočila još vina, a potom smo se objezavalile u svoje ležaljke i uživale u večeri: šparoge, mladi

Kao sestre 25grašak, palmino srce, gljive i tikvice, a sve u zgusnutom pa-prenom umaku. “Lilly je maloprije poslala poruku. Stiže sutra oko pod-ne”, rekla sam. “Vozi li sama” – Aurora je vilicom nabola gljivu – “ili ćeje on dovesti?” On je Lillyn muž. U braku su već devet godina, ali Auro-ri se ne sviđa Matthew. Nije joj se sviđao od početka. Sma-tra ga uštogljenim i dosadnim. Misli da ograničava Lilly.Da je koči u ostvarenju njezinih potencijala. Ne slažem se snjom. Nismo sve slavne, pustolovne umjetnice koje putujusvijetom i spavaju s Fortunatima. Neke od nas moraju bitiknjižničarke, policajke i, u Lillynu slučaju, optometričarke.Meni se sviđa Matt. Dobar je prema Lilly. Mnogo bolji negošto je bio njezin prvi muž. “Pretpostavljam da vozi sama.” Lilly je živjela u Anna-polisu. Ona i Matt, također optometričar (upoznali su se nasimpoziju), ondje imaju ordinaciju. “A Janine stiže sutra na-kon posla. Najkasnije u šest, tako kaže.” Iako smo sve četiri jednako bliske, ja sam administratoricanaše družine. Ja sam ta koja nas povezuje SMS-ovima i e--porukama, obično sam ja zadužena za telefonske pozive.Ja sam ta koja stvara planove kad se okupimo. Dogovaramdatume dolaska i odlaska s ljetovanja. Pravim rezervacije zavečere i rješavam lakše nesuglasice. Aurora je odložila tanjur i dohvatila čašu. Hranu gotovonije ni dotakla. “Možemo razgovarati o tome ako želiš. Daotjeramo nelagodu.” Podignula sam pogled. Nisam znala o čemu govori... natrenutak. Nasmiješila sam se. “Zbilja si smiješna.” Aurora me pogledala preko ruba čaše. Nagnula ju je iotpila još vina. Bila je odjevena u usku bijelu majicu na ko-joj je pisalo nešto na talijanskom i muške vrećaste hlačice.(Ne znam talijanski. Mogu složiti tek nekoliko rečenica našpanjolskom i to je sve. Uvijek sam planirala naučiti talijan-ski. Nakon što završim doktorat iz knjižničarstva. Nakon

26 Colleen Faulkneršto Mia i Maura malčice narastu. Očito sam predugo odga-đala.) Kosa joj je bila još vlažna od tuširanja, a na licu nijeimala ni trunka šminke. “Želiš li razgovarati o tome?” nastavila je. “Ne morašako nećeš. Sutra ćemo ionako morati to pretresti. Ali pomi-slila sam da bi možda htjela…” “Treba ti generalna proba? To me pitaš?” Odložila samtanjur. Mislila sam da sam gladna, ali nakon nekoliko za-logaja više nisam bila. To je bio učinak mog novog lijeka.Aurora je privukla koljena prsima. “A tko je sad smiješan?”Zagledala se u pijesak. Doimala se vrlo ozbiljnom. Zajedno smo promatrale valove kako se kotrljaju jedanza drugim. Dolazila je plima. Prema razini mora na plaži,u odnosu na drvenu ogradu u pijesku, pretpostavljala samda će plima biti najviša za otprilike dva sata. Napravila sammentalnu zabilješku. Svoje dane na ovoj plaži brojila sam uplimama i osekama. Sjećam se jednog ljetovanja u Hatterasu, kad mi je otacpokazao kartu plime i oseke. Bilo mi je devet ili deset. Obja-snio mi je kako Mjesec svojom gravitacijskom silom čini dase ocean izdiže, a to se događa i na suprotnoj strani svijeta.Plima i oseka izmijene se svakih dvanaest sati i dvadeset petminuta. Sutra oko tri sata bit će oseka. Pogledala sam u Auroru i vidjela da me promatra. I čeka. “Ne moramo govoriti o tome”, rekla sam. Ali shvatilasam da zapravo želim razgovarati o tome. Možda mi trebageneralna proba. Sutra navečer će biti prvi put da smo seokupile otkad sam službeno primila smrtnu presudu. Proš-log ljeta bile smo još pune nade. Mislile smo kako imam tekblaži slučaj tumora na štitnjači. Sutra će biti suza. Teći će potoci suza... i zagrljaja... višeputa. Možda mi je trebalo da ispričam priču bez plakanja.Ovo je bilo još nešto na što sam uvijek mogla računati s Au-rorom: ona se neće slomiti i jadikovati. Nisam mogla odre-diti je li to zbog toga što je toliko sebična ili zbog toga što jetoliko nesebična. Može li čovjek biti i jedno i drugo?

Kao sestre 27 Aurora se naslonila i pripremila za slušanje. “Nemam ti mnogo reći.” Osjećam se kao da sam ispriča-la ovu priču već milijun puta. “Kad su mi izvadili štitnjaču,mislili smo da ću se riješiti muka. Ali nije bilo tako. Staniceraka doputovale su do mojih pluća”, objasnila sam. Tako suoni rekli. Doputovale. Kao da to nije bio napad. Na trenutak sam zašutjela. I Aurora je šutjela. Nastavi-la sam govoriti. “To je rak štitnjače, ali je u mojim plući-ma. Snimke izgledaju nevjerojatno. Mali vatrometi tumora,pune mi pluća.” Otpila sam gutljaj vina. “Zbog toga ovakoteško dišem. Tumori pune mjesta koja bi se trebala punitikisikom. Nema lijeka. Nema terapije. S vremenom će tumo-ri popuniti cijela moja pluća i onda... i onda će me ubiti”,završila sam kao da govorim o nečemu što je svakodnevno. “A što je s onim radioaktivnim lijekom koji si uzimaladok ti je rak bio na štitnjači?” upitala je. Odmahnula sam glavom. “U ovom slučaju ne djeluje.Čini se da su stanice raka štitnjače vrlo zeznute. Znaju setransformirati, tako nekako. Još uvijek to ne razumijem upotpunosti.” Podignula sam ruku i pustila da padne. “Sta-nice raka su drukčije sada kad su mi u plućima. Zračenje ihne može detektirati i ubiti.” “Vražje stanice”, promrmljala je Aurora. Nasmiješila sam se. “I što sad?” “Sada se liječnici trude da mi olakšaju smrt.” Uzdahnulasam, gledajući u svoju praznu čašu. Aurora mi je natočilajoš vina. Oboje smo šutjele. To je bilo još nešto što sam volje-la kod nje. Nije imala potrebu neprestano govoriti. Vrtjela sam čašu i promatrala plimni bazen što ga je stva-ralo vino. Nastavila sam ga pijuckati. Čekala sam iduće pi-tanje – koliko ti je još preostalo? Koliko ćeš još živjeti? Kolikojoš do trenutka kad budem morala pronaći haljinu za tvojsprovod? Ali Aurora nije ništa pitala. Samo je promatrala ocean.Vjerojatno je već imala prikladnu crnu haljinu.

28 Colleen Faulkner Duboko sam udahnula i opustila se u ležaljci. Sunceneće zaći još cio sat, ali već je zapalo daleko iza nas i neboje bilo tamnije. Nakon nekog vremena, koje se činilo vrlo dugim, Auro-ra je rekla: “Ja bih ga uzela od tebe, da mogu.” Ponovno jeutihnula. “Tvoj rak.” Zapeklo me pod vjeđama. Nisam osoba koja će se lakorasplakati. Već sam isplakala sve suze koje sam imala, takokažem ljudima. Kao da smo rođeni s određenim brojemsuza u svojim očima, isto kao što je određen i broj jajašaca ujajnicima. A možda nisam htjela zaplakati jer sam se bojalada neću moći prestati ako sada počnem. Nisam htjela pro-živjeti ostatak svojih dana, koliko god ih je bilo, u suzama. “Umrla bih umjesto tebe”, rekla je Aurora. “Zbilja bih toučinila. Voljela bih da to mogu”, dodala je tiho. “Znam.” I moja je majka to rekla kad je doznala da je bolest u ter-minalnoj fazi. Isplakala je more suza. Rekla je kako nije po-šteno što je ona stara i beskorisna, a ja sam još mlada i imamdjecu koju treba odgajati. No u Aurorinu je glasu nešto bilodrukčije dok mi je ovo govorila. Bilo je kao da... kao da je iviše nego spremna umrijeti, kao da... ne znam... kao da tozbilja želi. Što mi nije imalo smisla. Vodila je savršen život:bila je slavna, bogata... A tu je bio i Fortunato i njegova kita. Shvatila sam da umišljam. To je vjerojatno zbog vina.Vrtjelo mi se u glavi. Spoj vina i lijekova. Nipošto nisamsmjela popiti tri čaše. Pogledala sam Auroru. Izgledala je tako tužno. Ovo mi je bilo nešto najteže vezano uz rak. Osjećala samse kao da neprestano rastužujem ljude. Kao da im nanosimbol. Ja moram umrijeti, a oni – osobe koje volim – morajuostati ovdje. Moraju nositi moju smrt sa sobom još mnogogodina. “Nisam... nisam nikome ovo rekla”, začula sam samusebe kako govorim. “Sudjelujem u testiranju jednog lijeka.”

Kao sestre 29 Aurora se ponovno okrenula prema meni. “Na Sveučilištu u Pennsylvaniji.” Odložila sam čašu.“Nadaju se da će lijek usporiti rast tumorskih stanica. Mož-da bi čak mogao smanjiti veličinu tumora.” Aurora je spustila noge sa ležaljke, ustala i dala mi znakda pričekam. Vratila se za dvije minute s još jednom bocom vina i otva-račem. “Jesu li liječnici dosad imali uspjeha s tim lijekom?” Odmahnula sam glavom. “To je tek testiranje lijeka,što znači da liječnici pucaju naslijepo i trebaju im pokusnikunići.” Zastala sam. “Dobro, nije baš tako. Cijeli processtvaranja lijeka i dobivanja odobrenja Agencije za hranu ilijekove vrlo je složen i traje godinama. Postoje neki dokazi– vjerojatno dobiveni na štakorima – da bi lijek koji uzimammogao imati učinak na ovaj tip širenja tumorskih stanica.” “Dakle, moglo bi djelovati?” upitala je Aurora. “Jednoga dana. Nekome. Znam da je prekasno za mene,ali pristala sam na sudjelovanje u toj studiji jer mi se sviđapomisao da možda pomažem nekome u budućnosti.” “Zašto nisi nikome rekla?” upitala je dok je skidala omots čepa boce. “Ne mogu.” Čekala je da nastavim. “Ništa drugo nije upalilo, Aurora. Neće upaliti ni ovo. Toje samo testiranje lijeka, a ne rješenje mog problema.” Od-mahnula sam glavom. “Ne mogu ti reći koliko sam drugihmišljenja potražila, koliko sam onkologa posjetila. Ne moguto učiniti svojim roditeljima, svojim kćerima. Ne mogu toučiniti Lilly i Janine. Ne mogu im dati nadu kad nade nema.” Aurora je pridržala bocu između golih bedara i upotrije-bila najobičniji plastični otvarač – kakav se kupi na blagajniu trgovini alkoholnih pića i nosi u torbici. Povukla ga je na-gore i boca se otvorila uz sladak zvuk iskakanja plutenogčepa. “Ali ne smeta ti uništiti moju nadu?” “Oprosti.” Zurila sam u svoje dlanove u krilu. “Ti si takoja je snažna. Koja je hrabra. Valjda sam... trebala nekome

30 Colleen Faulknerreći, a znam da ti nećeš... ti nećeš poludjeti i početi planiratimoj pedeseti rođendan.” Podignula je bocu kako bi natočila još vina. Prekrila sam čašu dlanom. Dosta sam popila. “Oprosti”,ponovno sam rekla. Sad sam se osjećala loše. “Nisam htjelaistresti ovo na tebe... Molim te, nemoj im reći. Nemoj rećiJanine i Lilly. Ni mojim djevojčicama.” “Znaš da neću.” “Znam.” Promatrala sam je kako toči sebi još jednupunu čašu vina. A ovo su bile velike čaše. One bez stalka.“Ti si dobra u čuvanju tajni. Nikad nikome nisi rekla da samse ljubila s Kandy Delacroix na proslavi njezina šesnaestogrođendana.” Aurora se vragolasto nasmiješila. “To je zato što sam se ija ljubila s njom te večeri.” Nasmijala sam se. Snažno i glasno. To je bio smijeh kojise probija iz dubine trbuha. Ne znam zašto me to tako na-smijalo, ali jest. Bilo nam je šesnaest. Nismo bile lezbijke,samo smo istraživale svoju seksualnost. I svoje granice u piću.Pitam se je li se koja od mojih kćeri ikad ljubila s djevojkom.Znam da ih to nikad neću moći upitati. Dobro se slažemo,za jednu umiruću majku i njezine kćeri, ali postoje granicekoje nikad nećemo preći. Pitati ih jesu li se ikad ljubile sdjevojkom značilo bi prelaženje tih granica. Smijala sam se sve dok mi suze nisu potekle na oči. “Od-mah se vraćam”, rekla sam ustajući s ležaljke. Morala samna zahod. “Mogle bismo prošetati plažom?” Aurora me ponovnopromatrala svojim tamnim očima. “To mora biti kratka šetnja. Možda samo do mora. Nisambaš neka šetačica ovih dana.” Aurora je ustala, s čašom u ruci. Već je popila pola. “No-sit ću te. Ako se umoriš.” Nasmiješila sam se, oslonivši dlan na kvaku. “Znam.”