Posljednji ples leptira

Možeš li oprostiti onima koje najviše voliš?posljednjiples leptira KRISTIN HANNAH AUTORICA SVJETSKIH BESTSELERA NEW YORK TIMESA

KRISTIN HANNAHPOSLJEDNJI PLES LEPTIRA Prevela s engleskoga Maja Opačić

Naslov izvornika Kristin Hannah Night Road Copyright © 2011 by Kristin Hannah Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.Sva prava pridržana, uključujući pravo na reprodukciju u cijelosti ili djelomično u bilo kojem obliku. Ovo je djelo kcije. Imena, likovi, mjesta i događaji su ili proizvod autorove mašte ili su korištenina ktivan način, a svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, poslovnim subjektima, događajima ili lokalitetima, je u potpunosti slučajna.

PosvetaNe mogu poreći da sam bila jedna od sveprisutnih mama. Išla sam na sva razredna okupljanja i terenske nastave, sve dok me sin nijeočajnički zamolio da ostanem kod kuće. Sad kad je odrastao čovjek sdiplomom, mogu se osvrnuti na njegove srednjoškolske dane s mudrošćukoju donosi vremenski odmak. Godina kad je maturirao za mene jenesumnjivo bila jedna od nastresnijih u životu, ali i jedna od najljepših.Kad danas pomislim na nju — a te su mi uspomene poslužile kao na-dahnuće za ovaj roman — sjetim se silnih uspona i padova. Uglavnompomislim kakvu sam sreću imala što sam živjela u usko povezanoj, briž-noj zajednici u kojoj smo se međusobno podržavali. Stoga ovu knjiguposvećujem svome sinu Tuckeru te svim klincima koji su prošli kroznašu kuću i obasjali je svojim osmijehom: Ryanu, Krisu, Eriku, Gabeu,Andyju, Marci, Whitney, Willieju, Lauren, Angeli, Anni i mnogimdrugima. Posvećujem je i drugim mamama: Julie, Andy, Jill, Megan,Ann i Barbari. Uistinu ne znam kako bih preživjela bez vas. Hvala štoste bile uz mene, što ste znale kad treba uskočiti, kad ponuditi marga-ritu, a kad otvoreno izreći bolnu istinu. Na kraju, ali nipošto najmanjevažno, želim zahvaliti svome mužu Benu, koji je uvijek bio uz menei na tisuću mi načina pokazao da smo ekipa i u roditeljstvu, kao i usvemu ostalom. Hvala vam svima. 1



Posljednjiples leptira



Prolog .Stoji na oštrom zavoju na Noćnoj cesti. Šuma je ovdje mračna, čak i usred dana. Drevna, vrtoglava crno-gorica stvara neprohodni gustiš s obje strane, dok njezina debla, obraslamahovinom i oštra poput koplja, sežu dovoljno visoko u ljetno nebo dazaklone sunce. Duboke sjene prekrivaju istrošeni asfalt; zrak je miran itih, poput suspregnuta daha. Iščekuje. Nekoć je to jednostavno bio put do kuće. Ležerno bi vozila po nje-govim rupama, bez kolebanja, rijetko — ako uopće — primjećujući kakoje s obje strane oštra padina. Misli su joj tada bile zaokupljene drugimstvarima, svakodnevnim sitnicama. Kućanskim poslovima. Obvezama.Rasporedima. Naravno, godinama nije prošla tom cestom. Letimičan pogled naizblijedjeli zeleni znak bio je dovoljan da preoštro zakrene volan: bilo jebolje sletjeti s ceste, nego zateći se na njoj. Barem je tako mislila do danas. Otočani još uvijek govore o onome što se dogodilo u ljeto 2004.Sjede na barskim stolcima ili ljuljačkama po trijemovima i nabacuju semišljenjima, poluistinama, donose sudove koje ne bi trebali. Misle da imnekoliko stupaca u novinama pruža sve činjenice koje su im potrebne.Međutim, činjenice zapravo uopće nisu bitne. Ako je tko vidi kako nepomično stoji uz rub te puste ceste u du-bokoj sjeni, sve će se ponovno vratiti. Prolaznik će se sjetiti one davnenoći kad se kiša pretvorila u pepeo… 5



Prvi dio»Na pola našeg životnog putau mračnoj mi se šumi noga stvorijer s ravne staze skrenuvši zaluta.«DA ,P



Jedan .Lexi Baill proučavala je zemljovid države Washington dok joj sitne, crvene geografske oznake nisu zaplesale pred umornim oči-ma. Nazivi gradova kao da su odisali nekom čarolijom; slutili su na kra-jolik koji jedva da je mogla zamisliti: na snijegom zagrnute planine kojesu se spuštale sve do površine mora, na stabla visoka i uspravna poputcrkvenih zvonika, na beskrajno, bistro plavo nebo. Zamišljala je orlovena vrhovima telefonskih stupova i zvijezde koje se doimaju dovoljnoblizu da ih možeš dohvatiti. Noću su tihim naseljima vjerojatno lutalimedvjedi u potrazi za mjestima koja su još donedavno bila njihova. Njezin novi dom. Rado bi bila mislila da će njezin život ondje biti drukčiji. Ali kakoda povjeruje u to? Sa svojih četrnaest godina možda nije znala puno,ali jedno je znala: djeca u sustavu socijalne skrbi bila su lako povratnaroba, poput praznih boca i cipela koje žuljaju. Jučer ju je njezina socijalna radnica rano probudila i rekla joj nekase spakira. Ponovno. »Imam dobre vijesti«, rekla je gospođa Watters. Premda još u polusnu, Lexi je znala što to znači. »Nova obitelj.Super. Hvala, gospođo Watters.« »Ne bilo kakva obitelj. Tvoja obitelj.« »Aha. Naravno. Moja nova obitelj. Bit će super.« 9

Gospođa Watters ispustila je onaj zvuk razočaranja, tihi izdisajprenježan da bi bio uzdah. »Pokazala si da si jaka, Lexi. Tijekom mno-go vremena.« Lexi se pokušala nasmiješiti. »Nemojte se gristi, gospođo W.Znam kako je teško pronaći obitelj za veće klince. I obitelj Rexler jebila u redu. Da mi se nije vratila mama, mislim da bih se ondje bilauklopila.« »Znaš, ništa od toga nije tvoja krivica.« »Aha«, reče Lexi. Bilo je dobrih dana, kad je mogla samu sebeuvjeriti da ljudi koji su je vratili imaju vlastitih problema. Međutim, zaloših dana — a takvih je u zadnje vrijeme bilo sve više — pitala se štone valja s njom, zašto ju je tako lako napustiti. »Imaš rodbinu, Lexi. Pronašla sam tvoju pratetu. Zove se EvaLange. Šezdeset i šest joj je godina i živi u Port Georgeu, u državiWashington.« Lexi se uspravila na krevetu. »Molim? Mama mi je rekla da ne-mam rodbine.« »Tvoja majka… prevarila se. Ipak imaš obitelj.« Lexi je cijeli život čekala da čuje te tri dragocjene riječi. Njezin jesvijet oduvijek bio opasan, nesiguran; brod koji plovi ravno na sprud.Odrasla je uglavnom sama, među neznancima, kao divlje siroče mo-dernoga doba koje se bori za ostatke hrane i pažnje, ali nikad ne dobijedovoljno ni jednog ni drugog. Većinu tih uspomena posve je potisnula,ali kad bi se potrudila — kad bi je neki od državnih psihijatara prisilioda se potrudi — mogla se sjetiti gladi, mokrih gaćica i dozivanja majke,koja je bila previše napušena da bi je čula ili previše otupjela od drogeda bi je bilo briga. Sjećala se kako je danima sjedila u prljavom odjeljkuza igru, plakala i čekala da se netko sjeti kako ona postoji. Sad je zurila kroz prljavi prozor međugradskog autobusa. Njezinaje socijalna radnica sjedila pored nje i čitala ljubić. Nakon više od dvadeset i šest sati putovanja, napokon su se bližilesvome odredištu. Vani je čelično nebo gutalo vrhove stabala. Kiša je pra-vila vijugave oblike po prozoru i zamućivala pogled. Kao da su u državiWashington dospjele na neki drugi planet: više nije bilo južnokalifor-nijskih smeđih brežuljaka sprženih suncem, niti sive križaljke zakrčenih 10

autocesta. Stabla su bila golema, kao da su na steroidima, a takve su bilei planine. Sve se doimalo divovskim i divljim. Autobus je skrenuo prema zdepastom, sivom kolodvoru te se na-glo zaustavio uz dugi, visoki zvuk. Oblak crnog dima dolebdio je donjezina prozora i na trenutak joj zaklonio pogled na parkiralište; zatimga je rastjerala kiša. Vrata autobusa glasno su se otvorila. »Lexi?« Čula je glas gospođe Watters i pomislila, Pokreni se, Lexi, ali nijeu tome uspijevala. Pogledala je ženu koja je zadnjih šest godina jedinabila stalno prisutna u njezinu životu. Svaki put kad bi neka udomitelj-ska obitelj odustala od Lexi i vratila je poput pokvarenog komada voća,gospođa Watters bila je ondje i čekala je uz tužan osmijeh. Možda to inije bilo bogznašto, ali Lexi nije znala za bolje i odjednom se prepalada će izgubiti čak i taj slabašni dojam prisnosti. »Što ako ne dođe?« pitala je Lexi. Gospođa Watters ispružila je ruku s prstima tankim poput gran-čica, no krupnih zglobova i izraženih vena. »Doći će.« Lexi je duboko udahnula. Može ona to. Naravno da može. U za-dnjih pet godina prošla je sedam udomiteljskih obitelji i šest različitihškola. Može onda i ovo sad. Posegnula je za rukom gospođe Watters. Jedna za drugom pošlesu niz uski prolaz autobusa, sudarajući se s tapeciranim sjedalima s objestrane. Izašavši iz autobusa, Lexi je uzela svoj izgrebani crveni kovčeg, kojije jedva nosila jer je bio ispunjen jedinim što joj je zaista bilo važno:knjigama. Odvukla ga je do ruba pločnika i stala onamo, osovljena nasam brid rubnika. Ta se mala cementna litica doimala opasno. Jedanpogrešan korak i možda slomi koju kost ili naglavce padne pred nekiautomobil. Gospođa Watters prišla je Lexi i otvorila kišobran. Kiša je bubnjalapo napetom najlonu. Jedan po jedan, ostali su putnici izašli iz autobusa i nestali. Lexi je pogledala prazno parkiralište i došlo joj je da zaplače. Koli-ko je puta bila u istoj takvoj situaciji? Svaki put kad bi se mama očistila,vratila bi se po svoju kćer. Pruži mi još jednu priliku, malena. Reci ovom 11

dragom sucu da me voliš. Ovaj ću put biti bolja… Više nikad te nećuzaboraviti. I Lexi bi svaki put čekala. »Vjerojatno se predomislila.« »To se neće dogoditi, Lexi.« »Moglo bi se.« »Imaš obitelj, Lexi.« Gospođa Watters ponovila je te zastrašujućeriječi i Lexi je izgubila tlo pod nogama. Nada se na prstima uvukla unju. Ulubljeni plavi ford fairlane zaustavio se uz rub ceste pred njima.Imao je udubljenje uz odbojnik, a dno mu je prekrivala hrđa. Napukliprozor bio je unakrst zalijepljen širokim selotejpom. Vrata s vozačeve strane polako su se otvorila i kroz njih se pojavilažena. Bila je niska i sjedokosa, vodenastih smeđih očiju i kože iskrižanemrežom bora, tipičnih za teške pušače. Začudo, izgledala je poznato —kao mamina starija, naborana verzija. Uz to, Lexi je čula nemoguću riječ,sad još natopljenu dodatnim značenjem. Obitelj. »Alexa?« kreštavim glasom reče žena. Lexi se nije mogla natjerati da joj odgovori. Željela je da se ta ženanasmiješi ili da je možda čak zagrli, ali Eva Lange samo je stajala ondje,a njezino se smežurano lice mrštilo. »Ja sam tvoja prateta. Sestra tvoje bake.« »Nikad nisam upoznala svoju baku«, bilo je sve čega se Leximogla sjetiti da odgovori. »Sve ovo vrijeme mislila sam da živiš s rođacima s tatine strane.« »Nemam tatu. Mislim, ne zna tko mi je tata. Mama mi nije znalareći.« Teta Eva je uzdahnula. »Sad i to znam, zahvaljujući gospođi Wat-ters. Je li to sve što imaš?« Lexi je preplavio sram. »Aha.« Gospođa Watters nježno je uzela kovčeg iz Lexine ruke i spustilaga na stražnje sjedalo. »Hajde, Lexi. Uđi u auto. Tvoja teta želi da živišs njom.« Aha, zasad. Gospođa Watters privukla je Lexi u čvrst zagljaj i prošaptala: »Neboj se.« 12

Lexi se u zagrljaju zadržala gotovo predugo. U posljednjem tre-nutku prije nego što je situacija postala neugodna, pustila je socijalnuradnicu i nespretno se odmaknula. Prišla je izubijanom automobilu isnažno povukla vrata. Zaštropotala su, zacvilila i širom se otvorila. Sjedala su bila presvučena smeđim vinilnim navlakama, a kroznapukle šavove izvirivao je sivi tapecirung. Zrak je mirisao na mješavinumetvice i dima, kao da je u automobilu popušeno milijun cigareta smentolom. Lexi je sjela što je bliže mogla vratima. Kroz napukli je prozormahnula gospođi Watters i gledala kako njezina socijalna radnicanestaje u sivoj izmaglici dok su se udaljavale. Prstima je kliznula pohladnome staklu, kao da je taj lagani dodir može ponovno povezati saženom koju više nije vidjela. »Čula sam da ti je mama umrla. Žao mi je«, nakon duge, ne-lagodne tišine reče teta Eva. »Sad je na boljemu mjestu. Neka ti tobude utjeha.« Lexi nikad nije znala što bi na to odgovorila. Takvo je razmišljanječula od svakog neznanca koji ju je primio u svoju kuću. Jadna Lexi,s mrtvom majkom narkomankom. Ali nitko zapravo nije znao kakavje bio mamin život — muškarci, heroin, povraćanje, bol. Niti kako jeužasan bio njezin kraj. Samo je Lexi sve to znala. Kroz prozor je zurila u svoj novi grad. Bio je tmast, zelen i mračan,čak i usred bijela dana. Nakon nekoliko kilometara znak im je zaželiodobrodošlicu u rezervat Port George. U njemu su posvuda bili indijan-ski simboli. Ulaze u trgovine krasili su izrezbareni kitovi. Sklepane kućestajale su na obraslim parcelama, a u mnogim su dvorištima bili hrđaviautomobili ili uređaji. Toga poslijepodneva u kasnom kolovozu, prazništandovi za prodaju pirotehnike za vatromet svjedočili su o nedavnomprazniku, a na padini iznad Tjesnaca gradio se blještavi kasino. Slijedeći znakove stigle su do naselja montažnih kuća »PoglavicaSeattle«. Teta Eva prošla je kroz naselje i parkirala se pred žuto-bijelom,širokom kućom. U kišnoj izmaglici kuća je izgledala nekako mutno, ataj je dojam pojačavalo razočaranje. Uz ulazna vrata, obojana žarkomo-dro, stajali su sivi plastični lonci u kojima su rasle prorijeđene petunijena umoru. Na prozoru su visjele karirane zavjese, nalik na pješčani satod tkanine, koje su u sredini bile stegnute čupavom žutom vunom. 13

»Nije bogzna što«, reče teta Eva. Činilo se da se srami. »Podsta-narka sam; vlasnik kuće je pleme.« Lexi nije znala što da kaže. Da je njezina teta vidjela neke odkuća u kojima je Lexi dotad živjela, ne bi smišljala isprike za ovu lijepumontažnu kućicu. »Zgodno je.« »Dođi«, reče teta gaseći motor automobila. Lexi je slijedila tetu po šljunčanoj stazi, sve do ulaznih vrata.Njezin je montažni dom unutra bio kao bombončić. Malena kuhinja uobliku slova L spajala se s blagovaonicom, u kojoj se nalazio kromiranistol s plohom od žute plastike i četiri stolca. U dnevnom boravku dvo-sjed s kariranim uzorkom i dva naslonjača presvučena plavim vinilomsmjestili su se preko puta televizora na metalnom postolju. Na stolićupored dvosjeda bile su dvije slike: na jednoj je bila starica s naočalamadebelih okvira, a na drugoj Elvis. U kući je mirisalo po dimu cigaretai umjetnom cvijeću. S ručice gotovo svakog kuhinjskog elementa visjelisu ljubičasti osvježivači zraka. »Oprosti ako ovdje malo smrdi. Prošli sam tjedan prestala pušiti— kad sam doznala za tebe«, reče teta Eva i okrene se prema Lexi.»Pasivno pušenje i klinci ne idu skupa, zar ne?« Lexi je obuzeo neobičan osjećaj, nježan poput ptice, usplahiren injoj tako stran da isprva nije prepoznala o čemu se zapravo radi. Bila je to nada. Ova neznanka, ova teta, prestala je pušiti zbog nje. I primila jeLexi premda je očigledno bila tanka s novcem. Pogledala ju je i htjelanešto reći, ali nije uspjela izgovoriti ni riječi. Bojala se da jednom po-grešnom riječju sve ne urekne. »Nisam baš ovome dorasla, Lexi«, naposljetku reče teta Eva.»Oscar i ja — to mi je bio muž — nismo imali djece. Pokušali smoih imati, ali jednostavno nije išlo. Tako da ne znam kako se odgajajudjeca. Ako budeš…« »Bit ću dobra. Kunem se.« Nemoj se predomisliti. Molim te.»Ako me zadržiš, nećeš požaliti.« »Ako te zadržim?« Teta Eva stisnula je svoje tanke usne i laganose namrštila. »Mama te bogme no sredila. Ne mogu reći da sam izne-nađena. I mojoj je sestri slomila srce.« 14

»Znala je povrijediti ljude. To joj je dobro išlo«, tiho će Lexi. »Mi smo obitelj«, reče Eva. »Ne znam baš što to znači.« Teta Eva se nasmiješila, no bio je tužan taj osmijeh. Pogodio jeLexi, podsjetio ju da je pomalo oštećena. Život s mamom ostavio jetrag. »To znači da ostaješ ovdje sa mnom. I mislim da bi bilo najboljeda me odmah počneš zvati Eva jer će se to ›teta‹ brzo izlizati.« Htjelase okrenuti. Lexi ju je zgrabila za mršavo zapešće. Osjetila je kako se tetinabaršunasta koža naborala pod njezinim pritiskom. Nije to htjela, nijeto trebala učiniti, ali sad je bilo prekasno. »Što je, Lexi?« Lexi je jedva sročila tu jednu kratku riječ; poput kamena joj jestajala u stisnutom grlu. No morala ju je izgovoriti. Morala je. »Hvala«,rekla je dok su je oči pekle. »Neću ti uzrokovati probleme. Kunem se.« »Vjerojatno hoćeš«, reče Eva i napokon se nasmiješi. »Tinejdže-rica si, zar ne? Ali to je u redu, Lexi. U redu je. Dugo sam bila sama.Drago mi je da si ovdje.« Lexi je mogla samo kimnuti. I ona je dugo bila sama.Jude Farraday protekle noći uopće nije spavala. Naposljetku, pred samuzoru, prestala se i truditi. Odgurnula je lagani ljetni prekrivač te, pazećida ne probudi muža, ustala iz kreveta i otišla iz spavaće sobe. Tiho jeotvorila dvokrilna vrata i izašla. Na svjetlosti koja se pomaljala, njezino je stražnje dvorište blistalood rose; bujna zelena trava lagano se spuštala prema plaži prekrivenojpijeskom i sivim oblucima. Tjesnac pred njom bio je tek niz uznemi-renih valova crnih poput ugljena, čije je vrške zora obojila narančasto.Na suprotnoj obali, planinski lanac Olympic bio je zupčasta, ružičasto--ljubičasta crta. Uskočila je u plastične klompe, koje su uvijek bile pored vrata, isišla u vrt. Taj komadić zemlje nije bio samo njezin ponos i dika. Bilo jeto njezino utočište. Ovdje je, čučeći na plodnoj crnoj zemlji, sadila i 15

presađivala, cijepila i podrezivala. Unutar tih niskih kamenih zidićastvorila je svijet koji su u potpunosti određivali ljepota i red. Onošto bi posadila, ondje bi i ostalo; puštalo je korijenje koje je zadiraloduboko u zemlju. Ma koliko zima bila hladna i oštra, ma koliko olujebile žestoke, njezine voljene biljke s dolaskom toploga vremena uvijekbi nanovo oživjele. »Rano si ustala.« Okrenula se. Njezin je muž stajao na kamenu male terase predvratima njihove spavaće sobe. Odjeven samo u crne bokserice, preduge,prosijede plave kose još zapetljane od sna, izgledao je kao neki seksi pro-fesor klasičnih jezika ili rock zvijezda koja je tek zašla u srednje godine.Nije ni čudo što se u njega zaljubila na prvi pogled, još prije više oddvadeset i četiri godine. Zbacila je narančaste klompe i kamenom stazom krenula iz vrtaprema terasi. »Nisam mogla spavati«, priznala je. Uzeo ju je u naručje. »Prvi je dan škole.« Bilo je to upravo ono što joj se poput provalnika uvuklo u san iporemetilo njezin mir. »Ne mogu vjerovati da kreću u srednju školu.Prije sekundu još su bili u vrtiću.« »Bit će to zanimljiva pustolovina. Vidjet ćemo u kakve će ljudeizrasti tijekom iduće četiri godine.« »Tebi će biti zanimljivo«, rekla je. »Ti si na tribinama i gledašutakmicu. Ja sam dolje, na terenu, i primam udarce. Užasno se bojimda će nešto poći po zlu.« »Što može poći po zlu? Pametna su to, znatiželjna, topla djeca.Sve je na njihovoj strani.« »Što može poći po zlu? Šališ se? Opasan je ovo svijet, Milese.Dosad smo ih uspijevali zaštititi, ali srednja je škola nešto drugo.« »Znaš, morat ćeš malo popustiti.« Takve joj je stvari stalno govorio. Štoviše, mnogi su joj ljudi go-dinama davali isti savjet. Kritizirali su je da djecu previše drži na uzdi,da ih previše kontrolira, ali nije znala kako popustiti. Od trenutka kadje odlučila postati majka, bio je to strašan boj. Prije rođenja blizana-ca pretrpjela je tri spontana pobačaja, a svakog bi je mjeseca dolazakmjesečnice nanovo otjerao u sivu, maglovitu depresiju. A onda, čudo: 16

ponovno je začela. Trudnoća je bila teška, stalno je visjela o koncu, iJude je bila osuđena na gotovo šest mjeseci strogog mirovanja. Svakogadana, dok je ležala u krevetu i zamišljala svoju djecu, predstavljala si jetrenutnu situaciju poput rata, odmjeravanja snaga. Čitavim je srcem držalasvoju poziciju. »Još ne«, napokon je rekla. »Tek im je četrnaest.« »Jude«, uzdahnuo je. »Mrvicu. Samo to. Svaki im dan pregle-davaš zadaće, pratiš ih na svaki ples i organiziraš sve događaje u školi.Pripremaš im doručak i voziš ih kamo god trebaju ići. Pospremaš imsobe i pereš odjeću. Zaborave li izvršiti svoje dužnosti u kućanstvu,smišljaš izlike za njih i sve učiniš sama. Nisu ugrožena vrsta. Daj immalo slobode.« »Od čega da odustanem? Prestanem li im provjeravati zadaću,Mia je više neće pisati. Ili bih možda trebala prestati nazivati roditeljenjihovih prijatelja da provjerim idu li djeca doista onamo kamo su reklada idu? Kad sam ja išla u srednju, svaki smo vikend imali tulum nakojemu se pilo, a dvije su moje prijateljice ostale u drugom stanju. Sadih moram još pomnije pratiti, vjeruj mi. Toliko toga može poći po zlu uiduće četiri godine. Moram ih zaštititi. Jednom kad odu na faks, opustitću se. Obećavam.« »Kad odu na pravi faks«, zadirkivao ju je, ali oboje su znali danije šala. Blizanci su tek kretali u srednju školu, a Jude je već počelaistraživati fakultete. Pogledala ga je sa željom da je shvati. Smatrao je da se ona previšeposvećuje djeci, i shvaćala je njegovu zabrinutost, no bila je majka i nijeznala kako da to ležerno shvati. Nije mogla podnijeti pomisao da binjezina djeca mogla odrasti poput nje, osjećajući se nevoljeno. »Nimalo joj nisi slična, Jude«, tiho je rekao; voljela ga je zbognjegovih riječi. Naslonila se na njega i zajedno su gledali kako sviće, aonda je Miles napokon rekao: »Hm, bolje da krenem, u deset imamzakazanu operaciju.« Poljubila ga je s puno osjećaja pa krenula za njime u kuću. Nabrzinu se istuširala, osušila svoju plavu kosu do ramena, nanijela ta-nak sloj šminke te odjenula kašmirski džemper i izblijedjele traperice.Otvorivši ladicu svoga toaletnog stolića, izvadila je dva malena zamo-tuljka; po jedan za svako dijete. Uzela ih je sa sobom i izašla iz spavaćesobe te krenula niz široki popločani hodnik. Jutarnje je sunce strujalo 17

kroz prozore koji su sezali od poda do stropa. Kuća, sastavljena uglav-nom od stakla, kamena i egzotičnoga drveta, kao da je sjala iznutra. Uprizemlju se iz svakoga kuta pružao pogled na neki dragocjeni ukras.Jude je provela četiri godine s arhitektima i dizajnerima, nadvijena nadplanovima, kako bi ta kuća bila spektakularna i svaki se njezin sanostvario. Na katu je bila druga priča. Ondje, na vrhu stubišta od plovućcai bakra, bilo je dječje carstvo. Istočnom stranom kuće dominirala jesobu za razonodu, u kojoj se nalazio veliki televizor i stol za bilijar.Osim nje, na katu su bile dvije prostrane spavaće sobe, svaka s vlastitomkupaonicom. Nemarno je pokucala na vrata Mijine sobe i ušla. Kao što je i očekivala, svoju je četrnaestogodišnju kćer zatekla jošusnulu, izvaljenu preko pokrivača na svome krevetu s četiri uzdignutastupića. Posvuda je ležala odjeća — poput šrapnela iz neke mitske eks-plozije — razbacana, nagomilana i gurnuta u stranu. Mia je aktivno tra-gala za identitetom, a svaki novi pokušaj iziskivao je radikalnu promjenuodjevnog stila. Jude je sjela na rub kreveta i pogladila meku plavu kosu koja jeMiji pala preko lica. Na trenutak se vrijeme izgubilo; odjednom je po-novno bila mlada majka i promatrala svoju anđeosku djevojčicu zlatno-plave kose i zaraznoga osmijeha, koja je svoga brata blizanca posvudaslijedila, kao sjena. Bili su poput psića, verali su se jedno preko drugogu svojoj neobuzdanoj igri, neprekidno čavrljali na svome tajnom jeziku,smijali se, i nespretno silazili s kauča, stuba i roditeljskih krila. Zach jeod samoga početka bio vođa. Prvi je progovorio, a govorio je i više odsestre. Mia je tek s navršene četiri godine izgovorila svoju prvu pravuriječ. Ranije nije ni trebala: brat je uskakao. I tada i sada. Mia se pospano okrenula i otvorila oči te polako žmirnula. Nje-zino blijedo, srcoliko lice s predivnim jagodicama — nasljeđe njezinaoca — bilo je bojno polje akni koje nikakva njega nije uspjela ukloniti.Šarene gumice vijugale su kroz aparatić na njezinim zubima. »Hola,madre.« »Danas krećeš u srednju.« Mia je iskrivila lice. »Ubij me odmah. Ozbiljno.« »Bit će ti bolje nego u osnovnoj. Vidjet ćeš.« 18

»To ti misliš. Zar me ne možeš školovati kod kuće?« »Sjećaš se šestog razreda? Kad sam ti pokušala pomoći oko zadaćeiz matematike?« »Katastrofa«, zlovoljno će Mia. »Ali sad bi možda bilo bolje. Nebih se tako ljutila na tebe.« Jude je pogladila kćer po mekoj kosi. »Ne možeš se skrivati odživota, lutko.« »Ne želim se skrivati od života. Samo od srednje škole. To je kaoda plivaš s morskim psima, mama. Ozbiljno. Možda ostanem bez noge.« Jude se morala nasmiješiti. »Vidiš? Imaš odličan smisao za hu-mor.« »To kažu kad pokušavaju naći dečka ružnoj curi. Hvala, madre.Uostalom, koga briga? Nije da imam prijatelje.« »Naravno da imaš.« »Nemam. Zach ima prijatelje koji se trude biti ljubazni premanjegovoj jadnoj sestri. To nije isto.« Jude je godinama činila sve moguće i nemoguće ne bi li usrećilasvoju djecu, ali ovaj boj nije mogla vojevati. Nije bilo lako biti srame-žljiva blizanka najpopularnijega dečka u školi. »Imam dar za tebe.« »Stvarno?« Mia se uspravila na krevetu. »Što?« »Otvori.« Jude joj je pružila zamotuljak. Mia je rastrgala omot. Unutra je bio tanak dnevnik, uvezan uružičastu kožu i s blistavim mjedenim lokotom. »Kad sam bila tvojih godina, i sama sam ga imala. U njega samzapisivala sve što mi se događalo. Katkad pisanje pomaže. I ja sam bilasramežljiva, znaš.« »Ali ti si bila lijepa.« »Lijepa si, Mia. Kad bi barem to shvatila.« »Da, baš. Prištevi i aparatić su totalni hit.« »Samo budi otvorena prema ljudima, može, Mia? Krećeš u novuškolu, iskoristi to kao novu priliku, može?« »Mama, okružena sam istim klincima od vrtića. Ne vjerujem daće nova adresa to promijeniti. Osim toga, pokušala sam biti otvorena…prema Haley, sjećaš se?« 19

»Otad je prošlo više od godine, Mia. Nikakve koristi od fokusi-ranja na loše događaje. Danas ti je prvi dan u srednjoj. Novi početak.« »U redu.« Mia se pokušala hrabro nasmiješiti. »Dobro. A sad ustani. Želim da danas rano dođemo u školu,tako da ti mogu pomoći da pronađeš svoj ormarić i da te smjestim naprvi sat. Imaš geometriju, predavat će ti je profesor Davies; želim mureći kako si dobar rezultat ostvarila na maloj maturi.« »Nema šanse da me otpratiš na sat. A i ormarić mogu pronaćisama.« Na intelektualnoj razini, Jude je znala da Mia ima pravo, ali nijebila spremna olabaviti svoj nadzor. Još ne. Previše je toga moglo poćipo zlu. Mia je bila osjetljiva, nije trebalo puno da se usplahiri. Što akojoj se netko bude rugao? Majčin je zadatak zaštititi djecu — htjeli oni to ili ne. Ustala je.»Bit ću praktički nevidljiva. Vidjet ćeš. Nitko neće primijetiti da samtamo.« Mia je zastenjala. 20

Jude Farraday ima savršen život, kuću iz snova, muža koji je obožava i dvoje prekrasnih tinejdžera, blizance Zacha i Miju za koje bi učinila sve na svijetu. U strahu da bi nešto moglo poći po zlu, Jude ništa ne prepušta slučaju i budno pazi da joj djeca izbjegnu sve moguće opasnosti. Kada se u njihovu zajednicu doseli Lexi Baill, djevojka mračne prošlosti odrasla u udomiteljskim obiteljima, ubrzo postaje Mijina najbolja prijateljica. Zach i Lexi se zaljubljuju, i troje je mladih nerazdvojno. Jedne vruće ljetne noći Judeini najgori strahovi će se ostvariti, a jedna pogrešna odluka promijenit će njihove živote. U djeliću sekunde obitelj Farraday će se raspasti, a Lexi izgubiti sve… »Sjajna obiteljska drama u kojoj sve čežnje, boli i nade ljudskog srca osjećamo kao da su naše vlastite.« SHE magazine »Ljubav i mržnja, strah i nada, gubitak i oprost… nitko ne opisuje osjećaje kao Kristin Hannah.« The Sun »Potresna priča o ljubavi, prijateljstvu i gubitku. Čitatelji će isplakati more suza…« Look MagazineKristin Hannah nagrađivana je američka spisateljica romana ljubavno-obiteljske tematike.Toplina i neposrednost njezinih priča u kojima se čitatelji lako pronalaze te nenadmašno psihološko portretiranje likova donijeli su joj svjetski uspjeh i veliku popularnost kodčitatelja. U izdanju Znanja da sada su objavljeni njezini bestseleri Zimski vrt i Boje istine. ISBN 978-953-343-001-0 99,00 kn www.znanje.hr