Život i sudbina

Život i sudbina –1–

Od istog autora u izdanju Frakture:Sve teče... –2–

Vasilij GrossmanŽivot i sudbina preveo s ruskog Fikret Cacan Fraktura –3–

Naslov izvornika© L’Editions l’Age d’Homme and the Estate of Vassili Grossman 1980-1991© The Estate of Vassili Grossman 1992Prvi put objavljeno u Editions l’Age d’Homme.© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011.© za prijevod Fikret Cacan i Fraktura, 2011.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilokojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-345-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice uZagrebu pod brojem 793107 –4–

prvi dio –5–

–6–

1.Nad zemljom je visjela magla. Na visokonaponskim žicama kojesu se njihale iznad ceste bliještali su automobilski farovi. Kiše nije bilo, ali je zemlja u zoru bila vlažna, i kada je bljesnuosemafor zabrane, na mokrom se asfaltu pojavila velika crvenkastamrlja. Disanje logora osjećalo se na nekoliko kilometara – premanjemu su se vukle, zgušnjavajući se, žice, ceste i željezničke pruge.To je bio prostor popunjen ravnim crtama, prostor pravokutnikâi paralelogramâ koji rasijecaju zemlju, jesensko nebo, maglu. Otegnuto i tiho zavijale su daleke sirene. Cesta se primicala željezničkoj pruzi i kolona automobila na-punjenih papirnatim paketima s cementom išla je neko vrijemegotovo jednako brzo kao i beskonačno dugački teretni ešalon.Šoferi u vojnim kabanicama nisu gledali vagone pored sebe niblijede mrlje ljudskih lica. Iz magle je iskrsnula logorska ograda – nizovi bodljikave žicenategnute između željeznih betonskih stupova. Barake su se vukletvoreći široke ravne ulice. U njihovoj jednolikosti izražavala seneljudskost ogromnog logora. U milijunima ruskih seoskih izba nema i ne može biti dvijukoje sliče jedna drugoj bez razlike. Sve što postoji neponovljivoje. Nezamisliva je istovjetnost dvoje ljudi, dvaju šipkovih grmova…Život zagluhne ondje gdje nasilje nastoji ukinuti iznimnost i ose-bujnost. –7–

Pozorno i bezbrižno oko sijedog strojovođe pratilo je prolazakbetonskih stupova, visokih jarbola s obrtnim reflektorima i beton-skim kulama gdje se u staklenoj kabini vidi čuvar kraj strojnice napostolju. Strojovođa je namignuo pomoćniku, i parna lokomotivaupozorila je signalom. Bljesnuli su stražarnica osvijetljena strujom,niz automobila kraj spuštene prugaste rampe i bikovski crvenosvjetlo semafora. Izdaleka su se čule sirene stroja koji dolazi ususret. Strojovođaje rekao pomoćniku: “Ide Cuker, poznajem ga po živahnom glasu, istovario se i goniu München na prazni kolosijek.” Pružna se kompozicija grmeći srela s ešalonom koji kreće ulogor, potrgani je zrak zatutnjio, zabljeskale su sive pruge izmeđuvagona, odjednom su se iskidane prnje prostora i jesenskoga ju-tarnjeg svjetla ponovo sjedinile u odmjereno trkaće platno. Strojovođin pomoćnik, izvadivši džepno zrcalo, promotrio jesvoj prljavi obraz. Strojovođa pokretom ruke zatraži od njegazrcalo. Pomoćnik reče uznemirenim glasom: “Ah, Genosse* Apfel, vjerujte mi, mogli bismo se vratiti doručka, a ne u četiri ujutro, trošeći svoje snage, samo da nema tedezinfekcije vagonâ. I kao da se dezinfekcija ne može izvesti beznas na konopcu.” Starcu je dojadila vječna priča o dezinfekciji. “Daj, nastavi”, reče on, “ne postavljaju nas na pričuvno, negona glavno mjesto za istovar.”* Njem. Genosse – druže (op. prev.) –8–

2.U njemačkom se logoru Mihail Sidorovič Mostovskoj prvi putnakon Drugoga kongresa Kominterne morao ozbiljno prisjetitisvoga znanja stranih jezika. Živeći prije rata u Lenjingradu, niječesto imao priliku razgovarati sa strancima. Sada se sjetio godinalondonske i švicarske emigracije, gdje je u drugarstvu s revoluci-onarima govorio, svađao se i pjevao na mnogim jezicima Europe. Susjed na prični* i talijanski svećenik Gardi rekao je Mostov-skoju da u logoru žive ljudi pedeset šest nacionalnosti. Sudbina, boja lica, odjeća, koračanje, zajednička juha od keljai umjetne prekrupe koju su ruski zatvorenici nazivali “riblje oči”– sve je to bilo jednako za desetke tisuća stanovnika logorskihbaraka. Za upravu su se ljudi u logoru razlikovali po brojevima i bojomplatnenog našivka na jakni: crvena – za političke, crna – za sabotere,a zelena – za lopove i ubojice. Ljudi nisu razumjeli jedan drugog u svojim jezicima, ali ih jevezivala jedna sudbina. Znalci molekularne fizike i drevnih ruko-pisa ležali su na pričnama pored talijanskih seljaka i hrvatskihpastira, koji se nisu znali ni potpisati. Onaj koji je nekoć naručivaood kuhara doručak i uznemirivao gazdaricu lošim apetitom i onajkoji je jeo slani bakalar zajednički su jedan uz drugog išli na radlupkajući drvenim potplatima i tužno se pogledavali ne idu liKostträger nositelji zalistaka, ili “ostriženi”, kako su ih nazivaliruski stanovnici blokova. U sudbini logorašâ sličnost se rađala iz razlika. Povezivale suih uspomene na vrt kraj prašnjave talijanske ceste, na tmurnu bukuSjevernog mora ili narančasti papirnati abažur u domu uprave u* Njem. Pritsche – drveni ležaj (op. prev.) –9–

okolici Bobrujska – svi zatočenici do jednog imali su prekrasnuprošlost. Što je čovjeku bio teži život prije logora, to je uzbuđenije lagao.Ta laž nije služila praktičnim ciljevima, nego slavljenju slobode:čovjek izvan logora ne može biti nesretan… Taj se logor prije rata zvao logorom za političke zločince. Nastao je novi tip političkih zatvorenika, koji je stvorio naci-onalsocijalizam – zločinci koji nisu počinili zločin. Mnogi zatvorenici dospjeli su u logor zato što su u razgovorus prijateljima iznijeli kritičke primjedbe o hitlerovskom režimu ilizbog vica političkog sadržaja. Oni nisu raznosili letke, nisu bili uilegalnim strankama. Optuženi su za nešto što bi bilo tko mogaoučiniti. Zatvorenici za vrijeme rata u političkom koncentracijskomlogoru bili su također novi fenomen fašizma. To su bili engleski iamerički zrakoplovci koji su pali na teritorij Njemačke i bili pred-met interesa Gestapa te zapovjednici i komesari Crvene armije.Od njih su tražili informacije, suradnju, konzultacije, potpise nasvakakvim deklaracijama. U logoru su se nalazili saboteri – šetači koji su pokušavali sa-movoljno napustiti rad u vojnim tvornicama i pogonima. Zatvo-renici u koncentracijskom logoru koji su loše radili također su biliizum nacionalsocijalizma. U logoru je bilo ljudi s našivcima u boji jorgovana na vjetrov-kama – njemački emigranti koji su pobjegli iz fašističke Njemačke.I to je bio novi fenomen fašizma – koliko god bili lojalni u ino-zemstvu, oni koji su ostavili Njemačku postali bi političkim ne-prijateljima. Ljudi sa zelenim trakama na vjetrovci, lopovi i provalnici, bilisu u političkom logoru privilegirani sloj; zapovjedništvo se osla-njalo na njih u nadzoru nad političkim zatvorenicima. U nadmoći kriminalaca nad političkim zatvorenicima takođerse otkriva novatorstvo nacionalsocijalizma. U logoru su se nalazili ljudi takve neobične sudbine da nije – 10 –

izumljena boja našivka koja bi odgovarala takvoj sudbini. Ali iHindusu, krotitelju zmija, i Perzijancu koji je došao iz Teheranaproučavati njemačko slikarstvo, i Kinezu studentu fizike naci­onalsocijalizam pripremio je mjesto na prični, kotlić čorbe i dva-naest sati rada na plantaži. Danju i noću kretao se ešalon prema logorima smrti, koncentra­cijskim logorima. U zraku su odjekivale lupa kotača, huka parnihvlakova i škripa čizama stotinu tisuća logoraša koji idu na rad speteroznamenkastim brojevima prišivenim na odjeću. Logori supostali gradovima nove Europe. Rasli su i širili se po svom planu,sa svojim ulicama i trgovima, bolnicama, svojim tržnicama, stare-tinarnicama, krematorijima i stadionima. Kako su naivne, i čak dobrodušno patrijarhalne bile staljini-stičke tamnice, koje su se nalazile na gradskim periferijama, uusporedbi s tim logorskim gradovima, s crveno-crnim bljeskovima,od kojih čovjek ludi, nad pećima za kremiranje. Činilo se da za upravljanje gomilom potlačenih treba imatispremnu milijunsku vojsku nadglednika i kontrolora. Ali to nijebilo tako. Tjednima se unutar baraka nisu pojavljivali ljudi u odo-rama SS-a! Sami zatvorenici preuzeli su policijsku službu u lo­gorskim gradovima. Sami zatvorenici održavali su raspored ubarakama, pratili da u kotlovima imaju samo gnjili i smrznutikrumpir, a da se krupni i dobri sortira za prodaju vojnim bazama. Zatvorenici su bili liječnici, bakteriolozi u tamničkim bolni-cama i laboratorijima, vratari, higijeničari, koji su meli tamničkepločnike, bilo je i inženjera, koji su osiguravali tamničko svjetlo itamničku toplinu, održavali dijelove tamničkih strojeva. Okrutna i djelatna logorska policija – kapoi – nosila je na lije-vom rukavu široki žuti povez, a lagerelteri, blokelteri, tubenelteripod svoju su kontrolu uzeli vertikalu logorskog života, od općelo­gorskih poslova do privatnih događaja koji se odvijaju na pričnama.Zatvorenici su se bavili skrivenim poslovima logorske države – čaki sastavljanjem popisa za selekciju, za obradu osumnjičenih u dun-kel-sobama – u betonskim kanalima. Činilo se, i da nestane uprave, – 11 –

zatvorenici bi održavali visoki napon u bodljikavoj žici da se nerazbježe, nego nastave raditi. Ti kapoi i blokelteri služili su zapovjedniku, ali su uzdisali, aponekad čak i plakali za onima koje su vodili u peći za kremiranje…No razdvajanje se nije provodilo do kraja, svoja imena nisu stavljalina popise za selekciju. Posebno se zloguko činilo Mihailu Sidoro-viču to što nacionalsocijalizam nije dolazio u logor s monoklom,glumački nadmen, stran narodu. Nacionalsocijalizam je živio ulogorima svojski, nije bio udaljen od običnog naroda, šalio se na-rodski, i njegovim su se šalama smijali, bio je plebejac i ponašao sejednostavno, odlično je poznavao jezik i dušu i um onih koje jelišio slobode. 3.Mostovskoja, Agripinu Petrovnu, ratnu liječnicu Levinton i vodi-telja Semjonova otpremili su u štab pješačke divizije nakon što suih Nijemci uhitili jedne kolovoške noći pored Staljingrada. Agripinu Petrovnu otpustili su nakon ispitivanja i, po uputamasuradnika poljske žandarmerije, prevoditelj ju je opskrbio pake-tićem grahova kruha i dvjema crvenim trideseticama; Semjonovasu pridružili koloni zatvorenika koja je upućena u vojni logor urajonu sela Vertjačevo. Mostovskoja i Sofiju Osipovnu Levintonodvezli su u štab armijske grupe. Ondje je Mostovskoj posljednji put vidio Sofiju Osipovnu –stajala je usred prašnog dvorišta bez jakne, s potrganim činovima,i zadivila je Mostovskoja tmurnim, zlobnim izrazom očiju i lica. Nakon trećeg ispitivanja Mostovskoja su potjerali pješke premaželjezničkoj stanici, gdje je tovaren ešalon sa žitom. Deset vagonadjevojaka i mladića određeno je za slanje na rad u Njemačku –Mostovskoj je čuo ženske krike kad je ešalon krenuo. Zatvorili suga u mali službeni kupe ženskog vagona. Vojnik koji ga je prationije bio grub, ali na pitanja koja mu je postavljao Mostovskoj na – 12 –

njegovu se licu pojavljivao nekakav gluhonijem izraz. Osjećalo sepritom da je ipak posve zabavljen jedino Mostovskojem. Tako seiskusni zaposlenik zoološkog vrta nalazi u stalnoj šutljivoj nape-tosti i prati kako u kavezu šušti, kreće se zvijer koja putuje želje-zničkom prugom. Kada je vlak prelazio preko teritorija poljskogageneral-gubernatorstva, u kupeu se pojavio novi putnik – poljskibiskup, sijedi visoki ljepotan tragičnih očiju i punih mladićkihusta. Odmah je počeo pripovijedati Mostovskoju o Hitlerovu su­đenju poljskom svećenstvu… Govorio je ruski s jakim akcentom.Nakon što je Mihail Sidorovič Mostovskoj opsovao katoličanstvoi papu, zašutio je i na Mostovskojeva pitanja odgovarao kratko, napoljskome. Za nekoliko sati izvukli su ga iz vlaka u Poznanju. Mostovskoja su doveli u logor, nakon što su prošli Berlin…Činilo se da su već godine prošle u bloku gdje su se nalazili zatvo-renici koji su Gestapu bili posebno zanimljivi. U posebnom blokuodvijao se sitiji život nego u radnom logoru, ali je to bio laganživot laboratorijskih mučenika-životinja. Dežurni pozove čovjekado vrata – pokaže se da znanac predlaže razmjenu sljedovanja popovoljnim uvjetima, i čovjek se raznježen od zadovoljstva vraćana svoju pričnu. A drugoga isto tako pozovu i on, prekinuvši razgo­vor, odlazi do vrata, a sugovornik mu i ne dočeka kraj pripovijesti.Sutradan kapo dođe do prične, kaže dežurnom da skupi prnje, inetko će uporno moliti Stubeneltersa Keisea da zauzme oslobo-đenu pričnu. U naviku im je ušla nemoguća smjesa razgovora oselekciji, kremiranju leševa i o logorskim nogometnim momčadima– najbolje je kopanje – Moorsoldaten*, stroga zona, napad krajkuhinje, poljska ekipa “pracefiks” bez obrane. Navikli su se i nadesetke, stotine glasina o novom oružju, o razdorima među naci-onalsocijalističkim vođama. Glasine su uvijek bile dobre i lažne– opijum za logorski narod.* Njem. Moorsoldaten – močvarni vojnici (op. prev.) – 13 –

4.Ujutro je pao snijeg i ne topeći se odležao do popodne. Rusi suosjetili radost i tugu. Rusija je puhnula na njihovu stranu, bacilapod jadne i izmučene noge majčinski rubac, zabijelila krovovebaraka pa su izdaleka izgledali domaće, seoski. Ali radost koja je na trenutak bljesnula pomiješala se s tugomi potonula u nju. Mostovskoju je prišao dnevni španjolski vojnik Andrea i rekaomu na lošem francuskom da je njegov prijatelj pisar vidio papir oruskom starcu, ali pisar ga nije uspio pročitati, jer ga je načelnikureda odnio sa sobom. “Pa i odluka o mom životu je na tom papiru”, pomisli Mostov-skoj i obradova se svome spokoju. “Ma ništa”, reče šapatom Andrea, “još se može doznati.” “Od zapovjednika logora?” upita Gardi i njegove ogromne očicrno sijevnuše u polumraku. “Ili od predstavnika Glavne upravesigurnosti Lissa?” Mostovskoja je zadivila razlika između dnevnog i noćnog Gar-dija. Danju je svećenik govorio o juhi, o novodošlima, dogovarajućise sa susjedima o razmjeni sljedovanja, sjećao se oštre talijanskehrane sa češnjakom. Zarobljeni crvenoarmejci, srećući se s njim na logorskom dvo-rištu, znali su za njegovu omiljenu uzrečicu “Tuti kaputi”, i samisu mu izdaleka vikali “Papaša, padre, tuti kaputi”, i smijali se kaoda te riječi daju nadu. Zvali su ga papaša Padre, misleći da mu je“padre” ime. Nekako kasno uvečer sovjetski zapovjednici i komesari koji suse nalazili u posebnom sovjetskom bloku počeli su se šaliti s Gar-dijem drži li se on doista celibata. Gardi je ozbiljno slušao sve te francuske, njemačke i ruske riječi. Zatim je progovorio, a Mostovskoj je preveo njegove riječi. Taruski su revolucionari za ideju išli na robiju i u progonstvo. Zaštonjegovi sugovornici sumnjaju da zbog religiozne ideje čovjek ne – 14 –

bi mogao odustati od bliskosti sa ženom. To se ipak ne može us-porediti sa žrtvovanjem života. “No, no, recite”, navaljivao je brigadni komesar Osipov. Noću kad su logoraši spavali, Gardi se preobražavao. Klečao jena prični i molio se. Činilo se da u njegove izbezumljene oči, unjihovu brokatnu i ispupčenu crninu, može potonuti sva patnjarobijaškoga grada. Žile su se naprezale na njegovu smeđem vratukao da radi, a dugačko apatično lice poprimalo je izraz tmurnesretne tvrdoglavosti. Molio se dugo i Mihail Sidorovič utonuo biu san pod Talijanovim tihim i brzim šapatom. Mostovskoj se budioobično nakon sat i pol do dva, a tada je Gardi već spavao. Talijanje spavao budno, kao da u snu sjedinjuje obje svoje biti – dnevnui noćnu – hrkao je, coktao usnama, škripao zubima, gromko ispa-ljivao želučane plinove, a onda otegnuto izgovarao divne moli-tvene riječi koje govore o milosrđu Boga i Bogomajke. Nikada nije korio staroga ruskog komunista zbog bezbožnosti,a često se raspitivao o Sovjetskoj Rusiji. Talijan je slušajući Mostovskoja kimao kao da odobrava pripo-vijesti o zatvorenim crkvama i samostanima, o golemim zemalj-skim posjedima koje je sovjetska država oduzela Sinodu. Njegove crne oči tužno su gledale staroga komunista i MihailSidorovič ljutito je upitao: “Vous me comprenez?*” Gardi se smješkao svojim običnim dnevnim osmijehom, onimkoji je govorio o raguu i umaku od rajčice. “Je comprends tout ce que vous dites, je ne comprends passeulement, pourquoi vous dites cela.**” Ruski vojni zarobljenici koji su bili smješteni u posebni bloknisu bili oslobođeni od rada, i zato se Mostovskoj s njim sretao i* Franc. – Shvaćate li me? (op. prev.)** Franc. – Shvaćam to što govorite, a ne shvaćam zašto to govorite. (op. prev.) – 15 –

razgovarao samo u večernje i noćne sate. Na rad nisu išli generalGudz i brigadni komesar Osipov. Čest Mostovskojev sugovornik bio je čudni čovjek – Ikonikov--Morž, neodređenih godina. On je spavao na najgorem mjestu ucijeloj baraci – kraj ulaznih vrata, gdje je puhao hladni propuh igdje je jedno vrijeme stajao veliki uhati kabao sa zveketavim po-klopcem – kibla. Ruski zatvorenici nazivali su Ikonikova “starac padobranac”,smatrali ga jurodivim* i ponašali se prema njemu zgađeno-saža-ljivo. On je bio nevjerojatno trpeljiv, kao što to mogu biti samoluđaci i idioti. Nikada se ne bi prehladio, iako prije spavanja nijeskidao odjeću koju bi namočila jesenja kiša. Činilo se da tako zvon-kim i jasnim glasom doista može govoriti samo luđak. Evo kako se on upoznao s Mostovskojem. Ikonikov-Morž pri­šao je Mostovskoju i šutke mu se dugo zagledao u lice. “Što će dobro reći drug?” upita Mihail Sidorovič i osmjehnuse, a onda Ikonikov prozbori pjevuckajući: “Reći dobro? A što je dobro?” Te su riječi Mihaila Sidoroviča odjednom vratile u djetinjstvo,kada je stariji brat došavši s predavanja započinjao s ocem raspravuo bogoslovnim temama. “Pitanje sa sijedom bradicom”, reče Mostovskoj, “o njemu surazmišljali budisti i prvi kršćani. Pa i marksisti su se znali truditinad njegovim rješenjem.” “Jesu li riješili?” s intonacijom koja je nasmijala Mostovskojaupita Ikonikov. “Evo, Crvena armija”, reče Mostovskoj, “upravo ga rješava. Avaš ton, oprostite, odiše svetim uljem, nečim takvim, ili popovskimili tolstojevskim.”* Rus. jurodivyj – čudak-isposnik koji kroz ludost opominje na moral, lik iz ruskeknjiževnosti i povijesti (op. prev.) – 16 –

“Ne može drukčije ni biti”, reče Ikonikov, “pa ja sam bio tol-stojevac.” “Eto čuda”, reče Mihail Sidorovič. Čudni ga je čovjek zainte-resirao. “Vidite”, reče Ikonikov, “ja sam uvjeren da progoni koje suboljševici proveli poslije revolucije Crkve bijahu korisni za kršćan-sku ideju, jer je Crkva došla u ono žalosno stanje prije revolucije.” Mihail Sidorovič dobrodušno reče: “Pa vi ste pravi dijalektičar. Znači, i ja sam u poznim godinamaugledao evanđeosko čudo.” “Niste”, tmurno reče Ikonikov, “ta za vas cilj opravdava sred-stva, a vaša su sredstva nemilosrdna. U meni ne gledajte čudo – janisam dijalektičar.” “Onda”, iznenada se uznemirivši, reče Mostovskoj, “pa čimevam onda mogu pomoći?” Ikonikov, stojeći u vojničkoj pozi, kao nakon zapovijedi, mirnoreče: “Ne smijte mi se!” Njegov tužni glas zazvučao je tragično.“Nisam vam za šalu prišao. Petnaestog rujna prošle godine vidiosam strijeljanje dvadeset tisuća Židova – žena, djece i staraca. Togdana sam shvatio da Bog ne bi mogao dopustiti ništa slično i po-stalo mi je očitim da ga nema. U današnjemu mraku ja vidim vašusnagu, ona se bori s vašim zlom…” “Pa što ćemo”, reče Mihail Sidorovič, “popričajmo.” Ikonikov je radio na dubokom kopanju, na močvarnom terenulogorske zemlje, gdje se širio sustav velikih betonskih cijevi zaodvod rijeke i prljavih potoka koji natapaju dolinu. Radnike natom terenu zvali su “Moorsoldaten”, a ovamo su obično stizaliljudi na koje bi se uprava razljutila. Ikonikovljeve ruke bile su male,s tankim prstima i dječjim noktima. Vraćao se s posla zamazanglinom, mokar, prilazio Mostovskojevoj prični i pitao: “Dopuštate li da posjedim kraj vas?” Sjeo bi i osmjehnuo se, ne gledajući sugovornika, pa bi povukaorukom po čelu. Čelo mu je bilo nekako neobično – neveliko, is- – 17 –

pupčeno, svijetlo, tako svijetlo kao da postoji odvojeno od prljavihušiju, tamnosmeđeg vrata i ruku s polomljenim noktima. Sovjetskim zarobljenicima, ljudima s običnim životopisom,izgledao je kao nejasan i taman čovjek. Ikonikovljevi su preci od vremena Petra Velikog iz generacijeu generaciju bili svećenici. Tek je posljednji naraštaj Ikonikovâpošao drugim putem. Sva Ikonikovljeva braća po očevoj su željidobila svjetsku naobrazbu. Ikonikov je studirao na Peterburškom tehnološkom institutu,ali ga je privukla tolstojevština, napustio je posljednju godinu iuputio se na sjever Permske gubernije kao narodni učitelj. Proži-vio je na selu nekih osam godina, zatim se prebacio na jug, u Odesu,gdje je stupio na teretni parobrod kao tesar, kao kovač u stolarskomodjelu, zatim je pošao u Indiju, Japan, živio u Sidneyju. Nakonrevolucije vratio se u Rusiju i ušao u seosku poljoprivrednu ko­munu. To je bio njegov davni san, vjerovao je da seoskogospodar-ski komunistički trud vodi prema Božjem carstvu na zemlji. Zavrijeme opće kolektivizacije vidio je ešalone pune obitelji rasku-lačenih. Vidio je kako su iscrpljeni ljudi padali u snijeg i više se nisudizali. Vidio je “zatvorena” izumrla naselja sa zakucanim prozo-rima i vratima, vidio je uhićenu seljanku, slomljenu ženu žilavavrata, s trudbeničkim tamnim rukama, koju su vojnici užasnutopromatrali: izbezumljena od gladi, pojela je svoje dvoje djece. U to je vrijeme stao, ne napuštajući komunu, propovijedatievanđelje, moliti Boga za spas stradalnikâ. Stvar je završila takoda su ga zatvorili, ali se pokazalo da su mu nevolje tridesetih godinapomutile razum. Nakon godine prisilnog liječenja u zatvorskojpsihijatrijskoj bolnici izašao je na slobodu i nastanio se u Bjelor­ usijikod starijeg brata, profesora biologije. Uz bratovu pomoć za­posliose u tehničkoj knjižnici. Ali mračni događaji ostavili su na njemudubok trag. Kada je počeo rat i Nijemci osvojili Bjelorusiju, Ikonikov jevidio muke zarobljenikâ, strijeljanja Židova u bjeloruskim gradi-ćima i naseljima. Ponovo je pao u histeriju i stao moliti poznate i – 18 –

nepoznate da kriju Židove, sam je počeo spašavati židovsku djecui žene. Ali su ga uskoro prijavili te je, čudom izbjegnuvši vješanje,dospio u logor. U glavi slomljenog i prljavog padobranca carevao je kaos, izno-sio je ružne i komične primjere morala koji je iznad klasa. “Tamo gdje ima nasilja”, objašnjavao je Ikonikov Mostovskoju,“caruje muka i lije se krv. Ja sam vidio velike patnje kršćanstva, akolektivizacija je išla u ime dobra. Ja ne vjerujem u dobro, vjerujemu dobrotu. Hajdemo se po vašem savjetu užasavati, pa će u ime dobra svr-gnuti Hitlera i Himmlera.” “Užasavajte se odsad bez mene”, odgovarao je Mihail Sidoro-vič. “Pitajte Hitlera”, rekao je Ikonikov, “i on će vam objasniti daje i ovaj logor radi dobra.” Mostovskoju se činilo da je tijekom rasprava s Ikonikovom radnjegove logike postao sličan besmislenom naporu noža koji se boris meduzom.* “Svijet nije iznad više istine koju je iznio sirijski kršćanin još ušestom stoljeću”, tvrdio je Ikonikov, “osudi grijeh i oprosti greš-niku.” U baraci se nalazio još jedan ruski starac – Černecov. Bio jejednook. Zaštitar je razbio njegovo umjetno stakleno oko i praznacrvena očna duplja čudno je izgledala na njegovu blijedom licu. Urazgovoru je tu prazninu očne duplje skrivao dlanom. To je bio menjševik koji je bježao iz Sovjetske Rusije 1921.Dvadeset godina proživio je u Parizu radeći kao računovođa ubanci. Dospio je u logor na poziv službenicima banke da pomognusabotirati raspored naredbe nove njemačke administracije. Mo-stovskoj se trudio ne kvačiti s njim. Jednookog menjševika očito je uzbuđivala Mostovskojeva po­* Aluzija na mitsku Meduzu kojoj ponovo rastu odsječene glave (op. prev.) – 19 –

pularnost, i vojnik Španjolac, i Norvežanin koji je upravljao pisar-skom tezgom, i odvjetnik Belgijac prilazili su starom boljševiku izapitkivali ga. Jednom je Mostovskoju na pričnu sjeo major Eršov, uglednikmeđu ruskim zarobljenicima. Malo se nagnuvši prema Mostov-skoju i položivši mu ruku na rame, govorio je brzo i rječito. Mostovskoj se odjednom osvrnu – s udaljene prične gledao ihje Černecov. Mostovskoj je pomislio da je izraz tuge u njegovuzdravom oku strašniji nego crvena otvorena jama na mjestu izbi-jenog oka. “Pa, brate, nije ti lako”, pomislio je Mostovskoj bez ikakvezluradosti. Ne slučajno, naravno, ali zakon je odredio da je Eršov svimauvijek potreban. “Gdje je Eršov? Jeste li vidjeli Eršova? DružeEršove! Majore Eršove! Eršov je rekao… Upitaj Eršova…” K njemudolaze iz drugih baraka. Oko njegove prične uvijek je pokret. Mihail Sidorovič okrstio je Eršova “gospodarom misli”. Bili sui ranije neki gospodari misli – prvo šezdesetaši, pa onda osamde-setaši XIX. stoljeća. Bili su narodnjaci, to je bio Mihajlovski, kojise istaknuo. I u Hitlerovu konclogoru ostao je pravim gospodarommisli! Osamljenost jednookoga u tom logoru činila se kao tragičansimbol. Deseci su godina prošli od tog doba kad je Mihail Sidorovičprvi put sjedio u carskom zatvoru, čak je i stoljeće bilo drugo –devetnaesto. Sada se sjećao toga, kad se vrijeđao zbog nepovjerljivosti par-tijskih vođa u njegovu sposobnost da vodi praktični rad. Osjećaose jakim, svaki dan vidio je kako je njegova riječ bila značajna zagenerala Gudza i za brigadnoga komesara Osipova, pa i za uvijektmurnog i tužnog majora Kirilova. Prije rata tješilo ga je što se tako udaljen od prakse manje dotičesvega onoga što izaziva njegove prosvjede i odbijanja: i Staljinovai partijska samovolja, i krvavi procesi nad opozicijom, i nedovoljnopoštovanje stare partijske garde. Teško je podnio osudu Buharina, – 20 –

kojega je dobro poznavao i jako volio. Ali je znao da će suprotstav-ljajući se u tome Partiji, svatko u tom pitanju, mimo svoje volje,stati na stranu suprotnu od Lenjinove stvari, kojoj je dao život.Ponekad su ga mučile sumnje – možda je iz slabosti, iz kukavičlukašutljiv i ne istupa protiv onoga sa čime se ne slaže. Pa štošta je uživotu bilo užasno i prije rata! Često se sjećao pokojnog Lunačar-skog, tako da ga je htio ponovo vidjeti. S Anatolijem Vasiljevičembilo je lako razgovarati, tako su brzo s pola riječi shvaćali jedandrugog. Sada se u strašnom njemačkom logoru osjećao uvjerenim i čvr­stim. Ali ga jedan tegoban osjećaj nije napuštao. I u logoru je mo­gao steći mladenački, jasan i potpun osjećaj: svoj je među svojima,tuđi među tuđima. Ali stvar nije bila u tome što ga je jedanput engleski oficir upi-tao ne smeta li mu baviti se filozofijom pošto je u Rusiji zabranjenoiznositi protumarksističke poglede. “Možda nekome to i smeta. A meni marksistu ne smeta”, od-govorio je Mihail Sidorovič. “Postavio sam to pitanje imajući u vidu da ste stari marksist”,rekao je Englez. I premda se Mostovskoj namrštio od bolnog osje­ćaja koji su mu donijele te riječi, ipak je uspio odgovoriti Englezu. Nije se radilo o tome da ga ljudi, kao Osipov ili Eršov, nisuponekad gnjavili, premda su mu bili krvno bliski. Nevolja je bilau tome što je štošta u njegovoj vlastitoj duši bilo za njega tuđe.Događalo se da se, radujući se, u mirna vremena sretne sa starimprijateljem, a na kraju susreta u njemu vidi tuđinca. Ali kako postupiti kada je tuđinstvo danas živjelo u njemusamom, bilo dio njega samoga… Sa sobom ipak ne možeš raskin­ uti,ne možeš sebe prestati viđati. U razgovoru s Ikonikovom ljutio se, bio grub i podsmješljiv,nazivao ga mrljom, pudingom, krpom. Ali smijući mu se, isto-dobno bi žalio kad ga ne bi dugo vidio. U tome je bila i glavna razlika između njegovih zatvorskihgodina u mladosti i danas. – 21 –

U mladenačko je doba među prijateljima i istomišljenicima svebilo blisko, shvatljivo. Svaka misao i svaki pogled neprijatelja bilisu strani i divlji. A sada odjednom u tuđinskim mislima prepoznaje ono što muje bilo drago prije deset godina, a tuđinsko je odjednom na ne­običan način izbijalo u mislima i prijateljskim riječima. “To bi moralo biti od toga što već predugo živim na svijetu”,reče Mostovskoj. 5.Američki pukovnik je živio u odvojenom boksu posebne barake.Dopuštali su mu da navečer slobodno izlazi iz barake, hranili gaposebnim jelom. Pričalo se da je u vezi s njim stigao upit iz Šved-ske – predsjednik Roosevelt pitao je za nj preko švedskoga kralja. Pukovnik je jedanput odnio tablu čokolade bolesnome ruskommajoru Nikonovu. Njega su u posebnoj baraci zanimali prije svegaruski vojni zarobljenici te je nastojao povesti s Rusima razgovoro njemačkoj taktici i razlozima neuspjeha prvih godina rata. Često bi se zapričao s Eršovom i gledajući pritom u pametne iistodobno vesele oči ruskog majora zaboravljao da ovaj uopće nerazumije engleski. Sve mu je izgledalo čudno, kako to da ga ne razumije čovjek stako pametnim licem, a i ne razumije razgovor o temama koje setoliko tiču obojice. “Nije valjda da vi nimalo ne razumijete?” ogorčeno je pitao. Eršov mu je odgovarao na ruskome: “Naš poštovani zastavnik vladao je svim jezicima osim stranih.” Ali ipak, na jeziku koji se sastojao od smijeha, pogledâ, lupka-nja po ramenu i desetak, petnaestak iskrivljenih ruskih, njemačkih,francuskih i engleskih riječi, razgovarali su o drugarstvu, sućuti,pomoći, ljubavi prema domu, ženama, djeci – ruski logoraši s lo-gorašima više desetaka raznih nacionalnosti. – 22 –

Kamrad, gut, brot, zupe, kinder, sigaret, arbajt – i još tuce nje-mačkih riječi nastalih u logorima: revir, blokelterste, kapo, fernih-tungslager, appel, appelplac, vahraum, flugpunkt, lageršuce, bilisu dovoljni da se izrazi ono najvažnije u jednostavnom i zamrše-nom životu logoraša. Bilo je i ruskih riječi – drug, momci, duhan – kojima su se slu-žili zatvorenici mnogih nacionalnosti. A ruska riječ “mrcina”, kojaimenuje stanje logoraša koji se približio smrti, postala je zajednič-kom svima, osvojivši svih pedeset šest logorskih nacionalnosti. S popisom od desetak-petnaestak riječi veliki njemački narodupleo se u gradove i sela koje je naseljavao veliki ruski narod, imilijuni ruskih seoskih baba, staraca i djece te milijuni njemačkihvojnika objašnjavali su se riječima matka, pan, ruke gore, kokoš,jaje, kaput. Ništa dobro nije se iz tih objašnjenja dobivalo. Ali velikomnjemačkom narodu bile su dovoljne te riječi za posao koji obavljau Rusiji. Isto ničega dobrog nije bilo u tome što Černecov poku-šava razgovarati s ruskim zarobljenicima – premda za dvadesetgodina emigracije nije zaboravio ruski jezik, nego je izvanrednovladao ruskim govorom. On nije mogao razumjeti ruske vojnezarobljenike, a oni su se tuđili od njega. I isto se tako nisu mogli dogovoriti sovjetski ratni zarobljenici– jedni spremni umrijeti, ali ne izdati, i drugi koji su pomišljalistupiti u vlasovsku* vojsku. Što su više razgovarali i svađali se, tosu manje shvaćali jedni druge. A zatim su samo šutjeli, puni mržnjei uzajamnog prezira. U toj šutnji nijemih i tim riječima slijepih, u tom gustom mi-ješanju ljudi ujedinjenih užasom, nadom i nevoljom u neshvaćanju,* Nazvana po generalu A. A. Vlasovu, pripadniku Crvene armije koji je nakonnjemačkog zarobljavanja 1942. osnovao vojsku ruskih zatvorenika za borbu pro-tiv Crvene armije (op. prev.) – 23 –

ljudskoj mržnji ljudi koji govore jednim jezikom tragično se izra-žavala jedna od nevolja dvadesetog stoljeća. 6.Na dan kad je pao snijeg, večernji su razgovori ruskih vojnih za-robljenika bili posebno tužni. Čak su pukovnik Zlatokrilec i brigadni komesar Osipov, kojisu uvijek bili pripravni i puni duševne snage, postali tmurnima išutljivima. Čežnja ih je sve utukla. Topnik major Kirilov sjedio je na pričnama do Mostovskoja iopustivši ramena tiho njihao glavom. Činilo se da nisu pune tugesamo njegove tamne oči nego i cijelo veliko tijelo. Sličan izraz u očima imaju beznadno oboljeli od raka – gledajućiu takve oči, čak i njihovi najbliži, pateći s njima, misle kako bi bilobolje da što prije umru. Žutoliki i svugdje prisutni Kotikov šapnu Osipovu pokazujućina Kirilova: “Ili će se objesiti, ili će prijeći vlasovcima.” Mostovskoj reče trljajući sijede čekinjave obraze: “Slušajte me, babe. Ma dajte, dobro me slušajte. Zar doista neshvaćate? Svaki dan života države koju je stvorio Lenjin nepodno-šljiv je za fašizam. On nema izbora – ili će nas požderati, uništiti,ili će sam poginuti. Ta u fašističkoj mržnji prema nama i jest pro-vjera ispravnosti Lenjinove stvari. Još jednom da vam kažem, i tobez šale. Shvatite da što je veća mržnja fašista prema nama, mo-žemo biti uvjereniji u svoju ispravnost. I tako ćemo ojačati.” Oštro se okrenu prema Kirilovu i reče: “A što je pak s vama, ha? Sjećate se Gorkog, kada je hodao potamničkom dvorištu, a neki Gruzijac dovikne: ‘Što ti tamo ideškao kokoš, glavu gore!’” Svi se nasmijaše. – 24 –

“Stvarno, stvarno dajte glave gore”, reče Mostovskoj. “Pomi-slite: golema velika sovjetska država brani komunističku ideju!Neka se Hitler obračuna s njom. Staljingrad stoji, drži se. Nekadnam se činilo, prije rata – nije li previše oštro, nismo li previšeoštro zategnuli vijke? Ali sada doista i slijepci vide – cilj je opravdaosredstva.” “Da, dobro su nas prišarafili. To ste dobro rekli”, reče Eršov. “Malko previše”, dometnu general Gudz, “a da su još malo jače,ne bi nam do Volge došli.” “Nije na nama da učimo Staljina”, reče Osipov. “No da”, reče Mostovskoj, “ako budemo morali izginuti utamnicama i mokrim jamama, onda se tu nema što učiniti. Ali nevalja o tome misliti.” “A o čemu ćemo?” glasno upita Eršov. Svi koji su sjedili osvrnuše se i šutke pogledaše. “Eh, Kirilove, Kirilove”, odjedanput reče Eršov. “Istinito jenaš otac rekao, morali bismo se radovati što nas fašisti mrze. Minjih, a oni nas. Shvaćaš? A ti razmisli – pasti k svojima u logor, toje svoj k svome. Eto ti nevolje. A ovdje, gle! Mi čvrsti ljudi jošdajemo Nijemcu života.” 7.Cijeli dan zapovjedništvo 62. armije nije bilo u vezi s postrojbama.Ispali su iz stroja mnogi štapski radioprijamnici; žičana veza po-svuda se prekidala. Bilo je trenutaka kada su ljudi, gledajući Volgu kako teče pre-krivena lakim sitnim valovima, osjećali rijeku kao nepomičnost učije se obale zabila treperava zemlja. Stotine sovjetskih teškihoruž­ ja pucale su iz Zavolžja. Ispod njemačkog položaja na južnomobronku Mamajeva brda podizale su se gomile zemlje i gline. Podignuti zemljani oblaci, prolazeći kroza čarobno nevidljivo – 25 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.Knjiga je objavljena pod pokroviteljstvom Zaklade “Mikhail Prokhorov”,Programa TRANSCRIPT za potporu prevođenju ruske književnosti.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićGlavni urednik Seid SerdarevićUrednica Iva Karabaić KraljevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaFotografija na naslovnici © The Dmitri Baltermants Collection/CorbisGodina izdanja 2012., siječanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-345-7www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 – 928 –

– 929 –

– 930 –