Ples zmajeva 1. dio - Pjesma leda i vatre 5

TyrionPropio je put preko uskog mora. Brod je bio malen, njegova kabina još manja, ali kapetan ga nije puštaona palubu. Od ljuljanja pod nogama dizao mu se želudac, a odvratna jehrana imala još gadniji okus kad bi je povratio. Ali što će mu usoljenagovedina, tvrdi sir i kruh prepun crva kad ima vina za okrepu? Bilo jecrno i oporo, vrlo jako. Katkad bi povratio i vino, ali uvijek ga je bilo još. “Svijet je pun vina”, promrmljao je u vlazi svoje kabine. Otac nikadnije trpio pijance, ali zar je to važno? Otac je mrtav. Sȃm ga je ubio.Strelica u trbuh, kneže moj, i to samo za vas. Još da mi sa samostrelombolje ide, prostrijelio bih ti taj kurac kojim si me začeo, proklet bio da bio. U potpalublju nije bilo ni noći ni dana. Tyrion je računao vrijemeprema dolascima i odlascima malog od broda koji mu je donosio jelakoja bi ostavljao nepojedenima. Mali je uvijek donosio i četku i kablicu,da počisti. “Je li to dornsko vino?” jednom ga je prilikom upitao Tyriondok je vadio čep iz mješine. “Podsjeća me na izvjesnog zmijca kojeg sampoznavao. Nije bio nezanimljiv, samo što se onda gora svalila na njega.”

24 G e o r g e R . R . M a r t i n Mali od broda nije odgovorio. Bio je to ružan momčić, no svejednonaočitiji od izvjesnog patuljka sa samo pola nosa i s ožiljkom od okado brade. “Jesam li te uvrijedio?” upitao je Tyrion maloga dok je ribao.“Zapovjeđeno ti je da mi se ne obraćaš? Ili ti je neki patuljak natakariomater?” I ovo je prošlo bez odgovora. “Kamo plovimo? Reci mi bar to.”Jaime je nešto spomenuo Slobodne gradove, ali nije rekao koji. “U Braa­vos? Tyrosh? Myr?” Tyrion bi radije otišao u Dorne. Myrcella je starijaod Tommena, Željezno prijestolje prema dornskom zakonu pripada njoj.Pomoći ću joj da ostvari svoja prava, kao što je princ Oberyn predložio. Samo, Oberyn je mrtav, oklopljena šaka Ser Gregora Cleganea zdrobilamu je glavu u krvavu kašu. A da nije bilo Crvene Guje da ga nagovara,bi li Doran Martell uopće uzeo u obzir tako riskantnu spletku? Moždame umjesto toga baci u lance i izruči mojoj miloj sestri. Na Zidu bi moglobiti sigurnije. Stari Medvjed Mormont rekao je da Noćnoj straži trebajuljudi poput Tyriona. No moguće je da je Mormont mrtav. Vrhovni zapo-vjednik možda je sada Slynt. Taj mesarov sin neće zaboraviti tko ga jeposlao na Zid. Želim li zaista ostatak života jesti usoljenu govedinu i kašus ubojicama i lopovima? Makar mu ostatak života ne bi naročito dugopotrajao. Janos Slynt pobrinuo bi se za to. Mali od broda namočio je četku i nastavio muški ribati. “Jesi li ikakosvraćao u domove naslade u Lysu?” upitao ga je patuljak. “Idu li kurvemožda tamo?” Tyrion se nikako nije mogao sjetiti kako se na valyijskomkaže kurva, a ionako je bilo prekasno. Mladić je bacio četku u kablicui otišao. Vino mi je otupilo britkost. Naučio je čitati plemeniti valyrijski nakoljenu svoga meštra, iako je jezik kojim se govori u Devet slobodnihgradova… pa, nije to toliko dijalekt koliko devet dijalekata na putu dapostanu zasebni jezici. Tyrion zna ponešto braavosijskog i natuca myrski.U Tyroshu bi valjda znao prokleti bogove, nazvati nekoga varalicom inaručiti pivo, zahvaljujući plaćeniku kojega je jednom davno upoznao naHridi. Barem u Dorneu govore zajedničkim jezikom. Poput dornske hranei dornskog zakona, dornski je jezik začinjen okusima rijeke Rhoyne, alidade ga se razumjeti. Dorne, da, ja ću u Dorne. Otpuzao je na svoj ležaj,prigrlivši tu misao uza se kao dijete lutku. San Tyrionu Lannisteru nikad nije lako dolazio na oči. Na ovom bimu brodu rijetko kad uopće došao, premda bi s vremena na vrijemeuspio popiti dovoljno vina da se nakratko obeznani. Barem nije sanjao.Nasanjao se dovoljno za jedan maleni život. I kakvih to samo ludosti:ljubavi, pravednosti, prijateljstva, slave. A i toga da sam visok. Sve mu jeto nedostižno, sada je znao Tyrion. Ali nije znao kamo kurve idu.

PL E S Z M A J E VA 25 “Kamo god već kurve idu”, rekao mu je otac. Njegove posljednje riječi,i to kakve riječi. Tetiva samostrela glasno je zapjevala, knez Tywin sjeo jenauznak, a Tyrion Lannister zatekao se kako gaca kroz mrak s Varysomuza se. Zacijelo se spustio natrag niz okno, niz dvjesto trideset prečkido narančaste žeravice što je tinjala u ustima željeznog zmaja. Ničega senije sjećao. Samo zvuka kojim se oglasio samostrel i smrada otvaranjacrijeva njegova oca. Čak i na samrti, pronašao je način da me sasere. Varys ga je otpratio kroz tunele, ali ni riječi nisu izgovorili sve doknisu izašli na obalu Crnovode, gdje je Tyrion svojedobno izvojevao slavnupobjedu i izgubio nos. Tada se patuljak okrenuo prema uškopljeniku irekao mu: “Ubio sam oca”, tonom kakvim bi netko drugi rekao: “Na­gnječio sam nožni prst.” Gospodar uhoda bio je odjeven kao brat prosjak, u moljcima izjedenuhalju od grube smeđe tkanine s kukuljicom koja mu je u sjenu bacilaglatke, debele obraze i ćelavu, okruglu glavu. “Niste se smjeli popetionim ljestvama”, rekao je prijekorno. “Kamo god već kurve idu.” Tyrion je upozorio oca da ne izgovara turiječ. Da nisam odapeo strelicu, znao bi da mi je prijetnja isprazna. Oduzeobi mi samostrel iz ruku, kao što mi je onomad oduzeo Tyshu iz naručja.Upravo je ustajao kad sam ga ubio. “Ubio sam i Shae”, priznao je Varysu. “Znali ste što je ona.” “Jesam. Ali nisam znao što je on.” Varys se zasmijuljio. “A sad znate.” Trebao sam ubiti i tog eunuha. Još malo krvi na rukama, pa što onda?Nije znao što ga je spriječilo da zamahne bodežom. Ne zahvalnost. Varysga je spasio od krvnikova mača, ali samo zato što ga je Jaime prinudio.Jaime… ne, bolje da ne mislim na Jaimeja. Umjesto toga, pronašao je nenačetu mješinu vina i stao je sisati kaodojku. Kiselo crno vino teklo mu je niz bradu i namakalo prljavu tuniku,onu istu koju je nosio u ćeliji. Pod mu se ljuljao pod nogama, a kad jepokušao ustati, propeo se i tvrdo ga bacio u pregradu. Oluja, shvatio je,ili sam pak pijaniji nego što mislim. Povratio je vino i neko vrijeme samoležao u njemu, pitajući se hoće li brod potonuti. Je li ovo tvoja osveta,oče? Je li te Nebeski Otac uzeo sebi za Namjesnika? “Takva je nadnica zarodosječu”, rekao je dok je vjetar vani zavijao. Ne bi baš bilo poštenoda se mali od broda, kapetan i ostatak posade utope zbog njegova djela,ali kad su bogovi uopće bili pravedni? I tu ga je negdje progutao mrak.

26 G e o r g e R . R . M a r t i n Kad se opet prenuo, glava mu je pucala, a brod se vrtoglavo obrtao,makar mu je kapetan tvrdio da su pristali. Tyrion mu je rekao da budetiho i slabašno se ritnuo kad ga je golem, ćelav mornar tutnuo pod rukui odnio ga usprkos vrpoljenju u spremište, gdje ga je čekala prazna vin­ska bačva. Bilo je to zdepasto burence, tijesno čak i za patuljka. Tyrionse upišao dok se opirao, blago njemu. Tutnuli su ga u bačvu naglavcei natisnuli mu koljena do ušiju. Krnjotak nosa strahovito ga je svrbio,ali ruke su mu bile tako stiješnjene da se nije mogao počešati. Palankindostojan čovjeka mojeg statusa, pomislio je dok su zakucavali poklopac.Čuo je neku viku dok su ga dizali. Pri svakom ljuljanju glava bi mu kre­snula o dno bačve. Svijet se vrtio i vrtio dok se bačva kotrljala niz kosinu,te zaustavila uz tresak od kojeg mu je došlo da vrisne. Još jedna bačvasudarila se s njegovom, a Tyrion si je zagrizao jezik. Nikad u životu nije bio na samotnijem putovanju, premda nije mo­glo trajati dulje od pola sata. Podizali su ga i spuštali, kotrljali i slagali,iskretali i uspravljali, te opet kotrljali. Kroz drvene dužice čuo je vikuljudi, a jednom je u blizini zarzao konj. Zakržljale nožice počele su muse grčiti, te su ga ubrzo tako boljele da je zaboravio na nabijanje u glavi. Završilo je kako je i počelo, s još jednim kotrljanjem koje ga je ošamu­tilo i s još truckanja. Vani su tuđinski glasovi govorili njemu nepoznatimjezikom. Netko je stao lupati po vrhu bačve i poklopac se iznenada odšk­rinuo. Unutra je nahrupilo svjetlo, zajedno sa svježim zrakom. Tyrion jepohlepno udahnuo i pokušao ustati, ali uspjelo mu je tek oboriti bačvuna bok i istresti sebe na utaban zemljani pod. Nad njim se nadvijao groteskno debeo čovjek rašljaste žute brade,s drvenim maljem i željeznim dlijetom u rukama. Spavaćica mu je biladovoljno velika da posluži kao turnirski paviljon, ali labavo zavezan po­jas mu se odriješio, razotkrivši golemu bijelu trbušinu i par teških sisaobješenih poput vreća loja obraslih grubom žutom dlakom. Podsjetioje Tyriona na mrtvu morsku kravu koju je more svojedobno izbacilo upećine pod Bacačevom Hridi. Debeli spusti pogled i nasmiješi se. “Pijani patuljak”, izusti na zajed­ničkom jeziku Zapadnih zemalja. “Trula morska krava.” Tyrionu su usta bila puna krvi. Ispljunuo ju jedebelom pred noge. Nalazili su se u duguljastom, mračnom podrumubačvasta svoda, kamenih zidova poprskanih salitrom. Okruživale suih bačve vina i piva, više nego dovoljno pića da žedan patuljak sretnoprebrodi noć. Ili život.

PL E S Z M A J E VA 27 “Drzak si. Sviđa mi se to kod patuljaka.” Kad se debeli čovjek na­smijao, tjelesina mu je tako živahno poskočila da se Tyrion pobojao dabi mogao pasti i zgnječiti ga. “Gladan si, prijatelju moj mali? Umoran?” “Žedan.” Tyrion se s naporom osovi na noge. “I prljav.” Debeli čovjek ga onjuši. “Prvo kupanje, nego što. Zatim hrana i mekapostelja, no? Moji će se sluge pobrinuti za to.” Njegov domaćin odložimalj i dlijeto. “Moja kuća je tvoja. Svaki prijatelj mojeg prijatelja s drugestrane mora prijatelj je i Illyrija Mopatisa, no.” A ja ću svakom prijatelju Pauka Varysa vjerovati upravo onoliko kolikoga mogu baciti udalj. Međutim, debeli mu je čovjek doista dao da se okupa, kao što je iobećao. Čim se Tyrion spustio u toplu vodu i sklopio oči, istom je zaspao.Probudio se nag na postelji od guščjeg perja, tako mekoj da mu se činilokao da ga je progutao oblak. Jezik mu je bio drven, grlo hrapavo, ali kuracmu je stajao krut kao željezna šipka. Otkotrljao se s kreveta, pronašaonoćnu posudu i stao je puniti, stenjući od zadovoljstva. U sobi je vladala polutama, ali prečke žutog sunčanog svjetla naziralesu se kroz rebra prozorskih kapaka. Tyrion je otresao posljednje kapljicei odgegao se po šarenom myrskom sagu mekom poput mlade proljetnetrave. Nezgrapno se uspentrao na prozorsku klupicu i širom rastvoriokapke da vidi kamo su ga to Varys i bogovi poslali. Pod njegovim je prozorom šest stabala trešnje golih, smeđih grančica,držalo stražu oko mramorna jezerca. U vodi je stajao nag dječak, spremanna dvoboj sa sječivom uličnog koljača u ruci. Bio je vitak i naočit, nestariji od šesnaest godina, ravne plave kose duge tik do ramena. Djelovaoje tako životno da je patuljku trebao podulji trenutak da shvati kako jesazdan od oličena mramora, premda mu se mač ljeska kao pravi čelik. Sa suprotne strane jezerca stajao je dvanaest stopa visok cigleni zidsa željeznim šiljcima na vrhu. Iza njega sterao se grad. More crepovimapokrivenih krovova tiskalo se oko zaljeva. Vidio je četvrtaste ciglene kule,veleban crveni hram, vilu daleko na brdu. Još dalje, sunce se ljeskalo sduboke vode. Vjetar je nadimao jedra ribarskih brodica što plove zalje­vom, a vidjelo se i jarbole većih lađa gdje strše duž obale. Sigurno jednaisplovljava za Dorne ili Istočnu Stražarnicu pokraj mora. Doduše, nijeda ima čime platiti prijevoz, niti je u stanju veslati. Valjda bih se mogaoprijaviti za maloga od posluge i zaraditi za put tako što ću puštati da meposada guzi uzduž i poprijeko uskog mora. Upitao se gdje se nalazi. Ovdje čak i zrak miriše drugačije. Osebujnisu začini davali aromu svježem jesenjem vjetru, a čuli su se i slabašni

28 G e o r g e R . R . M a r t i npovici iz ulica s druge strane zida. Jezik je bio donekle sličan valyrijskom,ali prepoznavao je tek svaku petu riječ. Nije Braavos, zaključio je, nitiTyrosh. Ono golo granje i studen u zraku ne idu u prilog ni Lysu, Myrui Volantisu. Kad je čuo kako se vrata otvaraju iza njega, Tyrion se okrenuo i našaolicem u lice sa svojim debelim domaćinom. “Ovo je Pentos, zar ne?” “Upravo tako. Što drugo?” Pentos. Pa, nije Kraljev Grudobran, u svakom slučaju. “Kamo kurveidu?” začuo je sebe kako pita. “Kurve se ovdje nalaze u bordelima, kao i u Zapadnim zemljama.Neće ti takve trebati, prijatelju moj mali. Izaberi ma koju moju služavku.Nijedna se neće usuditi da te odbije.” “Ropkinje?” oštro priupita patuljak. Debeli si čovjek pogladi zubac nauljene žute brade kretnjom kojaje Tyrionu djelovala izuzetno skaredno. “Robovlasništvo je u Pentosuzabranjeno uvjetima sporazuma koji nam Braavosijci nametnuše prijestotinu godina. Svejedno, one te neće odbiti.” Illyrio mu uputi težakpolunaklon. “Ali sada me moj mali prijatelj mora ispričati. Čast mi jebiti magister ovoga dičnog grada, a princ je sazvao sjednicu.” On seosmjehnu, otkrivši usta puna iskrivljenih, žutih zubi. “Razgledaj vilu iposjed do mile volje, ali ni pod koju cijenu nemoj odlutati izvan zidina.Bolje je da nitko ne zna da si bio ovdje.” “Bio? Zar sam nekamo otišao?” “Bit će vremena da o tome porazgovaramo večeras. Moj mali prijatelji ja jest ćemo i piti i kovati velike planove, no?” “No, moj debeli prijatelju”, odvrati Tyrion. Kani me iskoristiti zaosobnu dobit. Trgovačkim prinčevima iz Slobodnih gradova sve se vrtioko dobiti. “Vojnici začina i knezovi sira”, s prezirom ih je zvao njegovgospodin otac. Svane li ikada dan kada Illyriju Mopatisu mrtav patuljakbude vrijedio više od živoga, taj će se već do kraja dana opet naći u nekojvinskoj bačvi. Bilo bi mi uputno otići prije nego što taj dan stigne. Nijesumnjao da stići hoće; Cersei ga neće lako zaboraviti, a čak bi se i Jaimemogao rasrditi kad otkrije strelicu u očevu trbuhu. Lagan je vjetrić mreškao vode jezerca pod prozorom svuda oko na­gog mačevaoca. Prizor ga podsjeti na to kako mu je Tysha znala mrsitikosu u lažnom proljeću njihova braka, prije nego što je pomogao očevimstražarima da je siluju. Razmišljao je o tim stražarima za vrijeme bijega,nastojeći se prisjetiti koliko ih je bilo. Očekivalo bi se da se toga sjeća,

PL E S Z M A J E VA 29ali ne. Desetak? Dvadesetak? Stotinjak? Nije znao. Svi su bili odraslimuškarci, visoki i jaki… iako su svi muškarci visoki trinaestogodišnjempatuljku. Tysha im je znala broj. Svaki od njih dao joj je po jednog sre­brnog jelena, pa je morala samo zbrojiti novac. Srebrnjak za svakog odnjih i zlatnik za mene. Njegov je otac inzistirao da joj i on plati. JedanLannister uvijek plaća dugove. “Kamo god već kurve idu”, ponovno je začuo glas kneza Tywina, itetiva samostrela još jednom je zapjevala. Magister ga je pozvao da istraži vilu. Pronašao je čistu odjeću u škrinjiod cedrovine s intarzijama od lapisa i sedefa. Skrojena je za dječačića,shvatio je dok ju je s mukom navlačio. Tkanina je bila prilično raskošna,premda malko ustajala, ali kroj mu bio je predug u nogavicama i prekrataku rukavima, s ovratnikom od kojeg bi mu lice pocrnjelo kao Joffreyjukad bi ga nekako uspio zakopčati. Dohvatili su je se i moljci. Ako ništadrugo, ne zaudara po bljuvotini. Tyrion je otpočeo istraživanja u kuhinji, gdje su ga dvije debele ženei kuhinjski momak sumnjičavo promatrali dok se posluživao sirom, kru­hom i smokvama. “Dobro vam jutro, lijepe gospe”, reče im uz naklon.“Znate li kamo kurve idu?” Kad mu nisu odgovorile, ponovio je pitanjena plemenitom valyrijskom, iako je riječ kurva morao zamijeniti riječjukurtizana. Mlađa, deblja kuharica na to je slegnula ramenima. Upitao se što bi učinile da ih uzme za ruku i odvuče u svoju ložnicu.Nijedna se neće usuditi da te odbije, izjavio je Illyrio, ali nešto je Tyrionugovorilo da nije mislio na ove dvije. Mlađa je žena dovoljno stara da mubude majka, a starija je vjerojatno njoj majka. Obje su debele gotovokao i Illyrio, sa sisama krupnijim od njegove glave. Mogao bih se ugušitiu mesu. Ima i gorih načina da se umre. Recimo, način na koji je umronjegov gospodin otac. Trebao sam ga prisiliti da isere malko zlata prijenego što je izdahnuo. Knez Tywin možda je škrtario na pohvalama i to­plini, ali je uvijek bio široke ruke što se novca tiče. Jedino što je jadnijeod patuljka bez nosa jest patuljak bez nosa koji nema zlata. Tyrion je prepustio debele žene njihovim hljebovima i loncima, teotišao potražiti podrum gdje ga je Illyrio sinoć istočio. Nije ga bilo teš­ko naći. Ondje je bilo dovoljno vina da ostane pijan sto godina; slatkogcrnog iz Prevlake i oporog crnog iz Dornea, pentoskog blijedojantarnog,zelenog nektara iz Myra, triput po dvadeset bačava zlatnog iz Sjenice, čaki vina s bajkovitog istoka, iz Qartha, Yi Tija i Asshaija pokraj Sjene. Nakoncu je Tyrion izabrao bačvu jakoga s oznakom privatne zalihe knezaRunceforda Redwynea, djeda sadašnjeg kneza Sjenice. Bilo mu je lijeno

30 G e o r g e R . R . M a r t i ni opojno na jeziku, tako tamne nijanse purpura da je izgledalo gotovocrno u tmini podruma. Tyrion si je natočio pehar i još bokal pride da muse nađe, te ih ponio u vrtove da pije pod onim trešnjama koje je vidio. Slučaj je htio da izađe na kriva vrata i uopće ne pronađe jezerce kojeje opazio s prozora, ali to nije bilo važno. Vrtovi iza vile bili su jednakougodni, a kudikamo prostraniji. Lutao je njima neko vrijeme i pijuckao.Zidine bi postidjele svaki pristojan dvorac, dok su ukrasni željezni šiljciduž njihove gornje strane djelovali neobično golo bez glava koje bi ihresile. Tyrion si je predočio glavu svoje sestre tamo gore, s katranomna zlatnoj kosi i muhama koje joj zujavo izlijeću i ulijeću iz usta. Da, aJaime bi morao zauzeti šiljak do njezina, zaključio je. Nitko nikad ne smijerastaviti mojeg brata i sestru. Konopcem i kukom mogao bi svladati taj zid. Ima snažne ruke, a nijebaš težak. Trebao bi ga biti u stanju prijeći, ako se ne nabije na šiljak.Sutra ću potražiti konopac, odlučio je. U šetnji je opazio troje dveri; glavni ulaz sa stražarnicom, bočni pokrajštenara i vrtne dveri skrivene iza prepleta blijeda bršljana. Ta su potonjabila zavezana lancem, a ostala pod stražom. Stražari su bili punašni,lica glatkih poput dječje guze, a svaki od njih nosio je brončanu kapusa šiljkom. Tyrion je znao kako eunusi izgledaju. Poznavao je njihov sojpo čuvenju. Ničega se ne boje i ne osjećaju bol, priča se, a gospodarimaostaju vjerni do smrti. Dobro bi mi došlo par stotina takvih, palo mu jena pamet. Šteta što se toga nisam sjetio dok još nisam bio prosjak. Prošao je galerijom sa stupovima, te kroz ušiljeni luk izbio na po­pločano dvorište gdje je jedna žena prala rublje na zdencu. Djelovalaje otprilike njegove dobi, riđe, nimalo sjajne kose i široka lica posutapjegama. “Jesi li za vino?” upitao ju je. Neodlučno ga je pogledala. “Ne­mam pehar za tebe, morat ćemo dijeliti.” Pralja je opet počela žmikatitunike i vješati ih da se suše. Tyrion se s bokalom smjestio na kamenuklupu. “Reci mi, u kolikoj se mjeri može vjerovati magistru Illyriju?”Ime ju je natjeralo da podigne pogled. “U tolikoj?” Tiho se nasmijao,pa je prekrižio zakržljale nožice i otpio gutljaj. “Mrsko mi je igrati kojugod mi je već ulogu taj sirar namijenio, no kako da ga odbijem? Izlazisu pod stražom. Možda da me krišom izvedeš pod skutima? Ma, bio bihti tako zahvalan da bih te čak i oženio. Već imam dvije žene, zašto nei treću? Eh, ali gdje bismo živjeli?” Uputio joj je najprijazniji smiješakkoji čovjek s pola nosa može složiti. “Imam nećakinju u Sunčevu Koplju,jesam li ti to već spomenuo? Mogao bih izazvati oveću spačku u Dorneus Myrcellom. Mogao bih zaratiti nećakinju s nećakom, zar to ne bi bilasmijurija?” Pralja je kvačicom objesila jednu Illyriovu tuniku, dovoljno

PL E S Z M A J E VA 31veliku da posluži kao jedro. “Sram me bilo zbog tako zlobnih misli, posvesi u pravu. Bolje da odem na Zid. Svi se zločini izbrišu onome koji sepriključi Noćnoj straži, kažu. Ipak, bojim se da te tamo ne bih mogaozadržati, slatkice. U Straži nemaju žena, nemaju slatkih, pjegavih ženada ti noću griju postelju, samo ledene vjetrove, usoljen bakalar i malopivo. Misliš li da bih izgledao viši u crnom, gospo moja?” Dopunio si jepehar. “Što kažeš? Sjever ili jug? Da okajem stare grijehe ili da počinimneke nove?” Pralja mu je dobacila posljednji pogled, pokupila košaru i udaljila se.Izgleda da ne mogu dugo zadržati ženu, pomislio je Tyrion. Bokal mu jenekako ishlapio. Možda da opet oteturam dolje u podrum. Ipak, od jakogmu se vina već vrti u glavi, a podrumske su stube strme. “Kamo kurveidu?” upitao je rublje koje se vijorilo na užetu. Možda je trebao pitatipralju. Ne želim reći da si kurva, draga moja, ali možda bi znala kamo idu.Ili, još bolje, trebao je to pitati oca. “Kamo god već kurve idu”, rekao jeknez Tywin. Voljela me. Bila je kći malog zakupnika, voljela me i udalase za me, poklonila mi je svoje povjerenje. Prazan bokal kliznuo mu je iz ruke i otkotrljao se dvorištem. Tyrionse otisnuo s klupe i otišao po njega. Pritom je ugledao neke gljive gdjerastu iz pukotine u dvorišnoj ploči. Bile su posve bijele i točkaste, scrvenim listićima na donjoj strani klobuka, tamnim kao krv. Patuljakotrgnu jednu i onjuši je. Slasna, pomisli, i smrtonosna. Gljiva je bilo sedam. Možda mu to Sedmorica nastoje nešto reći. Sveih je ubrao, dograbio rukavicu s konopca za rublje, pažljivo ih zamotaou nju i spremio u džep. Od napora mu se zavrtjelo u glavi, pa je potomotpuzao natrag na klupu, sklupčao se i sklopio oči. Kad se probudio, opet se zatekao u svojoj ložnici i ponovno se utapaou perini od guščjeg paperja, dok mu je neka plavokosa djevojka protre­sala rame. “Milostivi,” reče ona, “kupka vas čeka. Magister Illyrio vasočekuje za stolom za sat vremena.” Tyrion se pridigao uz jastuke i poduhvatio glavu rukama. “Sanjamli, ili ti to govoriš zajedničkim jezikom?” “Da, milostivi. Kupljena sam za ugodu kralju.” Bila je plavooka ilijepa, mlada i vretenasta. “Uvjeren sam da jesi. Treba mi pehar vina.” Ona mu ga natoči. “Magister Illyrio kazao mi je da vam oribam leđai ugrijem postelju. Ime mi je—” “—meni posve nebitno. Znaš li kamo kurve idu?”

32 G e o r g e R . R . M a r t i n Porumenjela je. “Kurve prodaju sebe za novac.” “Ili za dragulje, haljine ili dvorce. Samo, kamo odlaze?” Djevojka nije shvaćala pitanje. “Je li to neka zagonetka, milostivi? Neidu mi dobro zagonetke. Hoćete li mi reći odgovor?” Neću, pomislio je. Ja prezirem zagonetke. “Ništa ti neću reći. Učini miistu uslugu.” Na tebi me zanima samo ono što ti je među nogama, zamaloje rekao. Riječi su mu došle navrh jezika, ali nekako mu ga nisu prešle.Ona nije Shae, opomenuo se patuljak, samo nekakva blentavica koja mislida se igram zagonetki. Istini za volju, čak ga ni njezina pička naročitone zanima. Očito sam bolestan, ili mrtav. “Spomenula si kupanje? Ne bivaljalo pustiti velikog sirara da čeka.” Dok se kupao, djevojka mu je oprala noge, oribala leđa i raščešljalakosu. Zatim mu je utrljala miomirisnu mast u nožne listove da mu ublažibolove, te ga opet odjenula u dječačko ruho, pljesniv par bordo hlačica imodar prsluk od baršuna obrubljen zlatom. “Hoće li me milostivi trebatinakon jela?” upitala ga je dok mu je vezivala čizme. “Ne. Dosta mi je žena.” Kurve. Nije mu se svidjelo što je djevojka predobro prihvatila to razočara­nje. “Ako bi milostivi radije dječaka, mogu urediti da ga jedan dočekau postelji.” Milostivi bi radije svoju ženu. Milostivi bi radije djevojku zvanu Tysha.“Jedino ako taj zna kamo kurve idu.” Djevojka stisnu usta. Ona me prezire, shvati on, ali ne više nego štoprezirem sam sebe. Tyrion Lannister nije nimalo sumnjao u to da jepojebao mnoge žene kojima se gadio sȃm pogled na njega, ali druge subarem imale obraza glumiti srdačnost. Malo iskrenog gnušanja moglo bimi doći kao osvježenje, poput trpka vina nakon previše slatkog. “Mislim da sam se predomislio”, reče joj. “Čekaj me u postelji. Naga,molit ću lijepo, bit ću prepijan da se gnjavim oko tvoje odjeće. Drži jezikza zubima i raširena bedra, pa ćemo se nas dvoje izvanredno složiti.”Pohotno joj se isceri ne bi li pobudio malo straha, ali ona mu uzvratisamo gnušanjem. Nitko se ne boji patuljka. Čak se ni knez Tywin nijebojao, iako je Tyrion u rukama držao samostrel. “Jaučeš li dok te jebu?”upita on svoju priležnicu. “Ako je milostivome po volji.” “Milostivome bi moglo biti po volji da te zadavi. Tako je prošla mojazadnja kurva. Misliš da bi tvome gospodaru to smetalo? Sigurno ne bi.

PL E S Z M A J E VA 33Ima on još stotinu takvih poput tebe, ali samo jednog poput mene.” Kadjoj se ovaj put iscerio, polučio je priželjkivani strah. Illyrio je ležao zavaljen na tapeciranom divanu i tamanio ljute papričicei ukiseljene lučice iz drvene zdjele. Znoj mu je rosio čelo, a svinjske sumu se očice caklile iznad tustih obraza. Dragulji su mu plesali pri svakompokretu ruku; oniks i opal, tigrovo oko i turmelin, rubin, ametist, safir,smaragd, ahat i žad, crni dijamant i zeleni biser. Mogao bih godinamaživjeti od njegova prstenja, pomisli Tyrion, iako bi mi trebala satara daga se domognem. “Sjedni, prijatelju moj mali.” Illyrio mu mahnu da priđe. Patuljak se uspentrao na stolicu. Bila mu je prevelika, udobno pri­jestolje namijenjeno nošenju magistrova masivna tura, debelih nogu,dovoljno čvrstih da podnesu njegovu težinu. Tyrion Lannister cijeli ježivot proveo u svijetu prevelikom za sebe, ali u vili Illyrija Mopatisadojam nerazmjera poprimio je groteskne dimenzije. Ja sam miš u brlogumamuta, spomenuo se, iako mamut barem drži dobar podrum. Od te jemisli ožednio. Zatražio je vino. “Odgovarala ti je djevojka koju sam ti poslao?” upita ga Illyrio. “Da sam htio djevojku, zatražio bih je.” “Ako nije zadovoljila…” “Učinila je sve što se od nje tražilo.” “Valjda je. Obučena je u Lysu, gdje od ljubavi rade umjetnost. Kraljje jako uživao u njoj.” “Ja ubijam kraljeve, nisi to čuo?” Tyrion mu se zlobno nasmiješi prekosvog pehara vina. “Nije mi do mrvica s kraljevskog stola.” “Kako te volja. Prionimo na jelo.” Illyrio pljesnu rukama, a slugedotrčaše. Počeli su s brodetom od rakova i grdobine, te hladnom juhom odjaja i limete. Zatim su stigle jarebice u medu, janjeći hrbat, guščja jetranatopljena vinom, pastrnak na maslacu i odojak. Od pogleda na sve toTyrionu je pozlilo, ali se primorao da iz pristojnosti kuša žlicu juhe, akad ju je jednom okusio, bio je gotov. Kuharice su možda stare i debele,ali znaju svoj posao. Nikad nije tako dobro jeo, čak ni na dvoru. Dok je cuclao meso s kostiju svoje jarebice, upitao je Illyrija za razlogsazivanja jutrošnje sjednice. Debeli slegnu ramenima. “Na istoku su izbilenevolje. Astapor je pao, kao i Meereen. Ghiscarski ropski gradovi kojibijahu stari dok je svijet bio mlad.” Razrezali su odojka. Illyrio otrgnukomadić reš kožice, umoči ga u umak od šljiva i pojede ga prstima.

34 G e o r g e R . R . M a r t i n “Zaljev trgovaca robljem daleko je od Pentosa.” Tyrion nabode guščjujetricu vrškom noža. Nitko nije tako proklet kao rodosjek, pomisli, alimogao bih zavoljeti ovakav pakao. “Upravo tako,” složi se Illyrio, “ali svijet je jedna velika mreža, a čo­vjek se ne usudi dirnuti ni jednu jedinu nit, da se sve ostale ne zatresu.Još vina?” Illyrio tutnu papričicu u usta. “Ne, nešto bolje.” On pljesnurukama. To prizva poslužitelja s poklopljenom posudom. On je postavi predTyriona, a Illyrio se nagne preko stola da podigne poklopac. “Gljive”,objavi magister kad ih zapahnu miris. “S daškom češnjaka i preljevomod maslaca. Kažu mi da su izuzetna okusa. Uzmi jednu, prijatelju. Uzmidvije.” Tyrion je prinio tustu crnu gljivu skoro do usta, ali nešto u Illyriovuglasu nagna ga da naglo zastane. “Poslije tebe, milostivi.” On gurnu jeloprema domaćinu. “Ne, ne.” Magister Illyrio odgurnu gljive natrag. Načas se činilo danestašan dječačić viri kroz sirarovo naduto lice. “Prvo ti. Inzistiram.Kuharica ih je spravila posebno za tebe.” “Je li?” Sjetio se kuharice, brašna na njezinim rukama, teških grudiprožetih tamnomodrim venama. “Ljubazno od nje, ali… ne.” Tyrionvrati gljivu u jezero masla odakle je iznikla. “Odviše si sumnjičav.” Illyrio se osmjehne kroz rašlje žute brade. Na­ulji ih svakog jutra da mu blistaju poput zlata, pretpostavljao je Tyrion.“Zar si kukavica? Nisam to čuo o tebi.” “U Sedam se Kraljevina trovanje gosta za večerom smatra teškompovredom gostoprimstva.” “Ovdje također.” Illyrio Mopatis dohvati svoj vinski pehar. “No kadgost ima očitu želju da okonča svoj život, pa, domaćin mu mora udovoljiti,ne?” On otpi gutljaj. “Magistera Ordella otrovala je gljiva prije niti polagodine. Ne boli strašno, kažu mi. Pokoji grč u želucu, iznenadan bol izaočiju, i bude gotovo. Bolje gljiva nego mač kroz vrat, nije li tako? Čemuumrijeti s okusom krvi u ustima, kada to mogu biti maslac i češnjak?” Patuljak je proučavao jelo pred sobom. Od mirisa češnjaka i maslacarasle su mu zazubice. Nešto u njemu željelo je te gljive, čak i uz saznanjekakve su. Nije dovoljno hrabar da si zarije hladan čelik u trbuh, ali zalogajgljiva ne bi mu tako teško pao. To ga je plašilo više nego što je mogaoiskazati. “Nisi me dobro shvatio”, čuo je sebe kako govori.

PL E S Z M A J E VA 35 “Jesam li? Pitam se. Ako bi se radije utopio u vinu, samo reci i bitće tako, i to brzo. Utapati se pehar po pehar šteta je i vremena i vina.” “Nisi me dobro shvatio”, ponovi Tyrion, glasnije. Gljive u maslaculjeskale su se pod svjetiljkama, tamne i primamljive. “Ne želim umrijeti,uvjeravam te. Imam…” Glas mu nesigurno umuknu. Što ja to imam? Ži-vot pred sobom? Posao koji me čeka? Djecu koju mi valja odgojiti, zemljekojima ću vladati, ženu koju ću voljeti? “Nemaš ništa,” dovrši magister Illyrio, “ali to se dade promijeniti.”On uze gljivu iz maslaca i poče je pohlepno žvakati. “Slasno.” “Gljive nisu otrovane.” Tyrion se ozlojedio. “Ne. Zašto bih ti htio učiniti nešto nažao?” Magister Illyrio pojeo jejoš jednu. “Moramo jedan drugome pokazati malo povjerenja. Hajde,zagrabi.” Ponovno pljesnu rukama. “Čeka nas posao. Moj se mali prijateljmora osnažiti.” Poslužitelji su im iznijeli čaplju s nadjevom od smokava, teleće ko­tlete u bademovu mlijeku, haringe u vrhnju, kandirane lučice, smrdljivesireve, pladnjeve puževa i kolača, te crnu labudicu s perjem. Tyrion jeodbio labudicu, koja ga je podsjetila na jednu večeru s njegovom sestrom.Doduše, poslužio se čapljom i haringama, te pokojom slatkom lučicom.A poslužitelj bi mu napunio vinski pehar svaki put kad bi ga iskapio. “Piješ podosta vina za jednog tako malenog čovjeka.” “Rodosječa je sušna rabota. Od nje čovjek ožedni.” Debelome su oči blistale poput dragulja na njegovim prstima. “Ima uZapadnim zemljama onih koji bi rekli da je ubojstvo kneza Lannisterabilo naprosto dobar početak.” “Bolje da to ne kažu pred mojom sestrom, jer bi im moglo uzmanj­kati jezika.” Patuljak pretrgnu hljebac kruha. “A tebi bi bilo bolje dapripaziš što govoriš o mojoj obitelji, magistre. Bio ja rodosjek ili ne, jošuvijek sam lav.” Milostivom je siraru to očito bilo neizmjerno smiješno. On se pljesnupo mesnatom bedru i reče: “Vi Zapadnjaci svi ste isti. Našijete si kakvuzvijer na komad svile i odjednom ste svi lavovi, zmajevi ili orlovi. Mogute odvesti do pravog lava, prijatelju moj mali. Princ ih drži pun čopor usvojoj menažeriji. Bi li volio podijeliti kavez s njima?” Vlastela Sedam Kraljevina zaista se voli hvastati svojim grbovima,morao je priznati Tyrion. “U redu”, dopustio mu je. “Lannister nije istošto i lav. No ipak sam sin svojega oca, pa Jaimeja i Cersei imam pravoubiti jedino ja.”

36 G e o r g e R . R . M a r t i n “Baš je neobično što spominješ svoju lijepu sestru”, reče mu Illyriou predahu između puževa. “Kraljica je ponudila naziv kneza onome tkojoj donese tvoju glavu, ma kako niska roda dotični bio.” Tyrion nije očekivao ništa manje. “Kaniš li prihvatiti ponudu, nagovorije da ti priđe i raširi noge. Najbolji dio mene za najbolji dio nje, to ti jepoštena razmjena.” “Radije bih pristao na svoju težinu u zlatu.” Sirar prasnu u takosilovit smijeh da se Tyrion pobojao kako će se raspuknuti. “Sve zlato uBacačevoj Hridi, zašto da ne?” “Zlato si slobodno uzmi,” reče patuljak kad se s olakšanjem uvjerioda se mu se ne sprema potop u bujici napola probavljenih jegulja i kolača,“ali Hrid je moja.” “Upravo tako.” Magister stavi ruku pred usta i silovito podrignu.“Misliš da će ti je kralj Stannis dati? Kažu mi da veoma drži do zakona.Tvoj brat nosi bijeli plašt, što znači da si prema svim zakonima Zapadnihzemalja nasljednik ti.” “Stannis bi mi vrlo vjerojatno dao Bacačevu Hrid,” odvrati Tyrion, “danije one sitnice oko ubojstva kralja i rodosječe. Zbog nje bi me skratioza glavu, a ionako sam sasvim dovoljno kratak. Samo, odakle ti pada napamet da kanim prići na stranu gospodara Stannisa?” “Zašto bi inače išao na Zid?” “Stannis je na Zidu?” Tyrion si protrlja nos. “Što u sedam paklovaStannis radi na Zidu?” “Dršće, sve mi se čini. Toplije je u Dorneu. Možda je trebao otplovititamo.” Tyrion je polako počinjao sumnjati da je izvjesna pjegava pralja bo­lje poznavala zajednički jezik nego što se pretvarala. “Moja nećakinjaMyrcella je u Dorneu, igrom slučaja. A sve se nešto premišljam da jeokrunim za kraljicu.” Illyrio se nasmiješio dok su njegovi poslužitelji punili zdjelice crnihtrešanja u slatkom vrhnju za obojicu. “Što ti je to jadno dijete skriviloda je priželjkuješ pogubiti?” “Čak ni jedan rodosjek nije dužan poklati sav svoj rod”, uvrijeđenoće Tyrion. “Okruniti je, kažem. A ne pogubiti.” Sirar zagrabi trešnje žlicom. “U Volantisu se služe kovanicom s kru­nom na jednoj strani i mrtvačkom glavom na drugoj. No to je jedna teista kovanica. Okruniti je znači pogubiti je. Dorne bi se mogao dići na