Oženjeni muškarac

Catherine AlliottOženjeni muškarac

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANAknjiga trećaNaslov izvornikaA Married ManCopyright ∂ 2008 by Savdek Management Proprietory Ltd.Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2011.UrednikZoran MaljkovićNakladnikMozaik knjigaZa nakladnikaBojan VidmarGrafički urednikIvica JandrijevićIlustracija na naslovniciShutterstockKorektoricaIvana IvanišićTisakDenona, Zagreb, lipanj 2011.ISBN 978-953-14-0947-6CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 769626.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično,reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, sniman­ jem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Catherine AlliottOženjeni muškarac Sa engleskoga prevela Patricija Vodopija



Za Johna i Patsy



Prvo poglavljePojest će te za doručak – zajedljivo je primijetila Jess, skida- jući prljavštinu s vrčića Spode* i polažući ga na drveni stol spreklopnim nogama ispred nas. – Tko? – Prenula sam se iz razmišljanja o raznolikim dran-gulijama i antikvitetima koje smo rasprostrle ispred sebe i ra-toborno je pogledala. – Tvoja svekrva, dakako. Kad smo već kod povratka u lavljibrlog. Nisi valjda stvarno pristala poći, ha? – Naravno da jesam – uzrujano sam odvratila. – Pobogu,Jess, da ti je netko ponudio dvije školarine i preuređeni štagalju slikovitoj, seoskoj idili, nemoj mi reći da bi propustila šansu!Nemoj mi reći da je ne bi objeručke prihvatila, a osim toga, onaje moja bivša svekrva, to je bitna razlika. – Glupost – prezrivo je otpuhnula, slažući pregršt srebrnihžlica po našem izblijedjelom, baršunastom stolnjaku. – Ona tone promatra na taj način. Što se nje tiče, ti ćeš uvijek biti majkanjezine unučadi i upravo je u tome štos, draga moja Lucy. Sa-mo ti je zbog toga ponudila takav primamljiv paket-aranžman,pristup djedovini u Netherbyju, sa svim njegovim raspadajućimtornjićima i vražjim hektarima zemlje. To nema ama baš nika-kve veze s brigom za tvoje zadovoljstvo ili dobrobit, a ni u komslučaju ni s tvojim jasno izraženim šarmom. – Nasmiješila se,gledajući u drugu stranu, odakle nam se zlokobno približavalapotencijalna stranka.* Poznati britanski proizvođač keramičkih i porculanskih proizvoda osnovan 1767. godine, op. prev.

8 Catherine Alliott – Da, gospođo, to je doista Royal Worcester i potpuno ste upravu, kljun mu je sasvim malo oštećen, ali inače je u sjajnomstanju s obzirom da se radi o takvoj rijetkosti, zar ne? Udijelila je blistav osmijeh gospođi koja je, umotana u etničkopletivo na taj prokleto hladni lipanjski dan, odlikujući se svimznačajkama iskusne pohoditeljice Portobello Roada*, sumnjiča-vo virkala preko ruba naočala. Uvježbanim je pogledom prešlapreko ostalih izloženih predmeta na našem štandu, šmrknula ispustila čajnik. Nije izgledala ni najmanje obrlaćeno. – Ne – odbrusila je. – Zapravo mislim da je u prilično jadnomstanju. Također mislim da su svi ovi natpisi koje ste stavili napredmete itekako obmanjujući. Tko ste vi da mi govorite kakoje ovo veoma dekorativan primjerak ranog Meissena? Pa valjdaću sama procijeniti je li dekorativan ili nije. Osim toga, nikakomi nije jasno po čemu je ovaj komad stare čipke tako »apsurdnolijep« ni po čemu je ona zahrđala stara petrolejka tako »iznimnoznačajna za modeliranje u Francuskoj osamnaestog stoljeća«. – Pomažu kupcima koji nisu u stanju tako jasno razabratistvari kao vi – ponizno je prela Jess. – Pravilno ih usmjerava-ju, vode ih, antikvarski govoreći, prema pravom stoljeću, čak ipravoj zemlji, kako im ne bi bilo neugodno pitati. Vi očiglednone trebate smjerokaze, ali majko mila – izražajno je zakolutalaočima – trebate samo vidjeti tko nam sve dolazi. Nasmiješila sam se, skrivajući se iza plastične šalice toplečokolade, obujmivši je hladnim prstima, razmišljajući kako Je-ssini natpisi doista postaju sve besramniji što tjedni više prola-ze. Privremeno smo preuzele štand s antikvitetima moje majkeMaisie, koja ga je od pamtivijeka, ili barem od moga najranijeg* Ulica u londonskoj četvrti Notting Hill, koja se subotom pretvara u tržnicu antikviteta, rabljene odjeće i sl., op. prev.

Oženjeni muškarac • 9djetinjstva, držala u Portobello Roadu. Posljednjih nekolikotjedana, međutim, kronični ju je artritis gotovo prisilio da gase odrekne pa sam ja uskočila, kako bih održala posao do nje-zina oporavka, a u sve sam uplela i svoju najstariju prijateljicuJess. Za nju je to bio dobrodošao odmak od mijenjanja sinčiće-vih pelena, barem preko vikenda, a za mene – pa, antikvitetisu mi bili strast i to me usrećivalo. Sretnom me činilo već sa-mo upijanje atmosfere ove slavne ulice, promatranje štandovanasumično natrpanih duž nje; srebrnina u spoju sa satovima,staro poljoprivredno oruđe uz požutjele knjige, uštirkane vik-torijanske krsne haljinice koje lepršaju na vjetru tik uz rekvizitepop-glazbenika i dakako, eklektična ponuda moje majke, ko-ja uključuje sve od pepeljara iz francuskih kavana preko finogporculana do izblijedjelih razglednica u sepiji. Čak sam i sa-ma dodala nekoliko vlastitih probranih predmeta, kojima samodredila smiješno visoku cijenu i bdjela nad njima poput kopca,potajno se nadajući da se neće prodati, premda znajući da mitreba novac. Nisam trebala strahovati. Sjedeći tamo, sad već treću nedjeljuza redom, okružene onim što smo smatrale najfantastičnijim,najzanimljivijim komadićima nečije obiteljske povijesti, veomasmo malo prodale. Još nas je više boljelo što smo morale gledati,s nevjericom dakako, kako Debeli Ronnie za susjednim štan-dom – preprodavač sranja, kako u pogledu izražavanja tako i upogledu antikviteta, posebno zainteresiran za nadutost, vlastitui tuđu – prodaje gomile stvari. – Sve okej, curke? – proderao se protekloga tjedna, ubacivšijoš jedan neopisivo ružan vrč u obliku ljudske glave u plastičnuvrećicu i pruživši je ponosnome novom vlasniku. – Trebate po-moć? Ti bokca, nećete prodati puno od te hrpe smeća!

10 Catherine Alliott Zahihotao je i teatralno zamahnuo rukom kao lepezom izastražnjice, dajući nam do znanja da je po milijunti put toga danapustio vjetar. – Čudim se što uopće imate kupce! – A ja se čudim što uopće imaš hlače – promrmljala je Jess,ali onda je, sebi svojstvenim žarom, krenula u akciju. – Štos je u njegovim etiketama – prosiktala je, okrenuvši seprema meni – to je sve. Prodaje smeće, znamo to, ali bitan je na-čin na koji ga prodaje. Tu griješimo, Lucy. Ne možeš samo sveistovariti na štand i nadati se najboljem. Ključ je u oglašavanju! – Nisam baš sigurna da se drangulije oglašavaju – sumnjičavosam rekla. – Mislim, sigurno... – Naravno da se oglašavaju, i ne zovi ih drangulijama, za imeBožje. Neke od ovih stvari, neprocjenjive su! Sumnjičavo sam zurila u zbirku predmeta poredanih isprednas, ali ona je već krenula u akciju, mahnito pričvršćujući pre-divno restaurirano na jezovito ispucanu noćnu posudu i očarava-juće lijepo na jednu od naših najvećih grešaka, rugobnu figuricuod porculana Coalport koju smo kupili od jednog od obližnjihprodavača nakon što smo umjesto subotnjeg ručka popile neko-liko žestica. Moram priznati da su vrpce od tkanine škotskoguzorka kojima je vezivala natpise doista popravile izgled našiheksponata i protekloga nam je vikenda malo bolje krenulo, alidanas baš i nije. Danas nam je, bez obzira na vrpce sa škotskim uzorkom,posao išao katastrofalno, a kad nas je Debeli Ronnie posprdnopogledao, ruku duboko zabijenih u džepove, zveckajući sitnišemoko intimnih dijelova, predale smo se. – Haj’mo – promrmljala je Jess. – Spakirajmo se. – Pos’o baš ne cvate, ha, curke? – dobacio nam je. – Trebatezajam? – Opet je zazveckao.

Oženjeni muškarac • 11 – Ne, hvala – odgovorila je Jess, s gađenjem promatrajućinjegovo međunožje. – Znamo gdje je bio. Zahihotao je. – A, dobro, više će ostati meni. – Iznenada senamrštio i ponjušio zrak. – Bože moj, ‘ko je ovo ispalio? Sigur-no ti, Lucy? – Umukni, Ronnie – umorno sam rekla, ustajući kako bihumotala mjedene svijećnjake u novinski papir. – E, pa netko ga je pustio. – Uzdahnuo je i odmahnuo gla-vom. – Ne znam, stvarno, ‘ko bi rek’o za vas, cure, s tim vašimobrazovanim naglascima i svilenim košuljama i satovima violi-ne, pa ipak možete tako kresnuti. Zastrašujuće. – Stresao se. – Kako stojimo? – upitala sam, ne obazirući se na njega, kadje Jess istresla sadržaj baršunaste vrećice za novac na stol. – Dvadeset dvije funte i... šest penija. – Nikad gore. – Znam. – Uzdahnula je i sve vratila u vrećicu. – A dobro –progunđala je. – Pretpostavljam da ćeš bar ti uskoro biti dalekood svega ovoga. Ali ipak mislim da prodaješ dušu. – Ma daj, ne budi tako melodramatična! – odbrusila sam. –Što mi preostaje? Ne mogu priuštiti Benu dobru školu – a mrziovu u koju ide – niti više mogu ostati u onom tijesnom stan-čiću. Čak i kad bih si ga mogla priuštiti, a ne mogu, nas trojeveć pucamo po šavovima, a nikako se ne mogu ponovno uselitik Maisie i Lucasu i zauvijek ih sputati. Osim toga, Jess, ima lišto ljepše od života na selu? – upitala sam. – Djeca će ići u školupješice preko polja, jahat će ponije – sjetno sam dodala – pregra-đivat će potočiće, praviti vjenčiće od... hm, znaš već... – Tratinčica – suhoparno se nadovezala. – Prije no što ih oče-rupaju. Ma daj, Lucy, ti si skroz-naskroz gradska cura i dobroto znaš. Sve će ti ovo nedostajati, za ime Božje! – Zamahnula je

12 Catherine Alliottrukom, pokazujući gungulu na ulici punoj prodavača i turista,veselog zadirkivanja, smijeha, cjenkanja i brzih obroka s nogu. –Nedostajat će ti vreva. Dobro, spremna sam priznati da je svježzrak dobar za obraze, al’ ne koristi posebice mozgu – tamo ćešstagnirati. Pobogu, ne razlikuješ kravlju glavu od repa. Osimtoga, kad si se udala za Neda, sama si rekla da ni u kom slučajunikad nećeš živjeti ni blizu njegovih grozomornih roditelja – avidi se sad. Njega čak više ni nema, a ti ideš k njima. – Pružam se onoliko koliko mi je pokrivač dug, Jess – kratkosam je upozorila. – Da, ideš živjeti na posjed svekra i svekre, gdje ćeš biti pot-puno prepuštena njihovoj milosti i nemilosti, morat ćeš im bitibezgranično zahvalna i obvezna te skakati na svaki njihov mig.Lady Konjska gubica zapovijedat će ti, lord Ženskar štipat će teza guzicu kad god mu se pruži prilika, tragična Lavinia opijat ćese do besvijesti, Pinkili-minkili ili kako se već zove veselo će sevaljati po sjenicima s konjušarima, dosadni Hector uzaludno ćeskakutati uokolo, pokušavajući uvjeriti oca da ima sve potrebnekvalitete da jednog dana preuzme Sve ovo, a tebe će cijelo vrije-me okruživati uspomena na mrtvoga muža, ulazeći i izlazeći izpriče poput Banquovog duha! – Njezino inače blijedo lice bilo jeružičasto, a oči su joj sjale. Bez riječi sam žmirkala prema njoj. – Oprosti – naglo je rekla, skrećući pogled. – Mislim... zbogovog zadnjeg. Ali znaš kakvi su, Lucy – ustrajala je. – Bože, tisi se barem suočila sa stvarnošću, uhvatila se u koštac s njom, ito sjajno, ali prošle su četiri godine, a oni još nisu ni počeli. Nisujoš ni počeli prihvaćati da je mrtav. Ta je kuća poput Nedovogsvetišta – kamo god se okreneš, nabasaš na njegovu fotografiju,njegova zbirka fosila iz djetinjstva i dalje stoji u predvorju, pozidovima vise palice za kriket koje su nekad bile njegove, čak su

Oženjeni muškarac • 13i slike koje je nacrtao kao dijete još uvijek zabodene u kuhinjskizid. Njegova je soba netaknuta u onoj zabačenoj kuli, a kakosamo govore o njemu! Neprestano, ko da je još uvijek tu, ko dasjedi s njima za stolom, i to ne na fin, opušten način, tako da senjegovo ime katkad spomene u razgovoru, nego dugo i teško, sa-tima, ko da su to naučili na nekoj terapiji ili ne znam čemu. Jed-nostavno se ne mogu odvojiti od njega. Čudi me što ga nisu dalibalzamirati u podrumu. – Prestala je vidjevši izraz moga lica. – U redu – na brzinu je promrmljala, prebacivši vreću punuporculana preko leđa i podižući jedan kraj stola koji smo brzosklopile – to je bilo neukusno, slažem se. Ali moraš priznati,Luce, da ćeš se vratiti tri godine unatrag, a tako ti je dobro išlo.Imaš svoja četiri prijepodneva tjedno u svome omiljenom odjeluza porculan u Christie’su, imaš ovaj štand subotom... – Ovaj štand – poraženo sam rekla, prebacujući drugu vrećupreko ramena i podižući drugi dio stola. Ona je nastavila, neobazirući se. – Djeca su dobro, ti si mnogo bolje. Pobogu, Luce, napokonsi se izvukla. – Poput tapetara, podigle smo stol i natovarenestvarima zaronile u nemirne, orošene dubine Portobello Roada,probijajući se kroz svjetinu. – Mislim, u redu, u škripcu si – vikala je kroz buku, osvrćućise prema meni – al’ za nekoliko godina sve će biti bolje, prebro-dit ćeš ti to. Al’ odreći se Londona, svoga stana i otići tamo,gdje će te ta mizerna obitelj ponovno progutati... – Nisam u škripcu, Jess. – Iznenada sam se zaustavila usredulice, tako da je zateturala unatrag i stala. – Nemam ni prebijenognovčića! U Christie’su mi plaćaju crkavicu, a rintam ko mazga... – Ali voliš taj posao! – Da, a mogu ga i dalje raditi.

14 Catherine Alliott Ona je zinula. – Iz Oxfordshirea? – Naravno da mogu! Pobogu, mnogi ljudi otamo putuju naposao u London, znaš, nije baš takva zabit. I promijenit ćusmjenu pa ću raditi dva cijela dana, što mi puno bolje odgova-ra – rekla sam puna samopouzdanja. – Osim toga – uzdahnulasam, ponovno podižući stol i krećući dalje – rekla sam ti, čakkad bih i htjela ostati u stanu, ne mogu. Ne mogu si ga priuštiti,nisam u stanju plaćati ni općinski porez. – Pa zašto ti ga onda lord i lady Usrane face ne plate? – upi-tala je. – Ili... ili zašto ti ne ponude smještaj negdje drugdje, uLondonu? Zašto moraš živjeti kod njih? – Zato što će Ben uskoro krenuti u više razrede, a oni su seponudili platiti školarinu za privatnu školu – strpljivo sam zapo-čela. – I zato što treba školu u kojoj se znaju nositi s disleksijom. – I zato što žele da ide u Pravu školu. U školu po njihovomizboru, a ne u Highfield Road, koju sad pohađa... – Gdje ga maltretiraju i gdje šmrču ljepilo... – Nego u neku tradicionalniju školu, u kojoj će napraviti muš-karca od njega, pretvoriti ga u dobrog, malog, nakićenog gar-dista kakav je njegov djed. Žele nadzor, Luce, kao prvo nadzornad tobom – pobogu, možda su čak načuli da si izlazila s fra-jerima, a to će htjeti odmah zatrti u korijenu – ali još je bitnijeda žele nadzor nad djecom. Žele ih motriti, birati im prijatelje,organizirati im društveni život – pa jasno da žele da živiš u nji-hovom ukusno preuređenom štaglju u dvorištu! – Daj, ne pričaj budalaštine – vatreno sam uzvratila. – Uža-sno si cinična, Jess. Ti zapravo imaš klasne predrasude, je l’ ta-ko? Mrziš pucanje puškom i šepirenje u naramenicama, a to jeuskogrudno, pristrano i snobovski. Isto ko da se namjeriš protivnacionalnih manjina zato što smrde na curry.

Oženjeni muškarac • 15 Podrugljivo je frknula nosom, ali nije mi odmah odgovorila. – I dobro – nastavila sam, ohrabrena njezinom šutnjom. –Nedova je majka možda – oklijevala sam – ponekad pomalokomplicirana... – Komplicirana! – prezrivo se nasmijala. – Treba je ugušitijastukom, tako si jednom rekla. – Al’ znaš, u zadnje vrijeme – požurila sam s odgovorom –Rose i ja smo se, na neki način – polizala sam usne – zbližile. – Što! – A i da nismo – izazovno sam nastavila – jednostavno mine pada na um gledati ovom poklonjenom konju u zube, sadkad mi se smiješi financijska sigurnost, a mojoj djeci potpunasigurnost. Ne znaš kakav je osjećaj sastavljati kraj s krajem, Je-ss, životariti na prokletoj udovičkoj mirovini. Umirala sam odbrige. Bože, ovo mi je došlo ko mana s neba! Kad sam dobilaRoseino pismo, rasplakala sam se, ako baš moraš znati, plakalasam od silnog olakšanja. I zato jednostavno ohladi i prestanime obeshrabrivati, dobro? Složila je grimasu, ali je izgledala pomalo skrušeno. Nasta-vile smo šutke koračati. – A prve će ti susjede biti lude tetke, s kojima ćeš ratovati –podsjetila me je napokon. Nasmiješila sam se. – Obožavam lude tetke. Uzdahnula je dok smo nesigurno koračale još jednom za-bačenom ulicom prepunom ljudi. – Da, dobro, pretpostavljamda će ti dobro doći za odvraćanje misli, a i bar se znaju suprot-staviti Rose. Hmmm... – zamišljeno je rekla – možda bi je onemogle udaviti. Zaustavila sam se i prisilila je da me opet pogleda. – Hvala,Jess, doista mi pomažeš.

16 Catherine Alliott Otvorila je usta, pretvarajući se da je zaprepaštena, no ondaje skrenula pogled. – Oprosti – promrmljala je, stružući nožnimprstom po tlu. – Radi se samo o tome da mi je stalo do tebe. Inedostajat ćeš mi. Stvarno sam sebična. Ali ne mogu si pomoći,imam osjećaj... – nabrala je obrvu, boreći se sama sa sobom, aonda iskreno nastavila: – da tamo nema ničeg za tebe. – Nema muškaraca, hoćeš reći – mračno sam uzvratila kadsmo ponovno podigle teret i nastavile koračati kroz gomilu ljudi. – Pa, moraš priznati, po pitanju društvenog života oni žive upustinji. Mislim, ispravi me ako sam u krivu, al’ zar ne posje-duju čak i cijelo prokleto selo i sve njegove stanovnike? – Nekad su posjedovali – promrmljala sam. – Što? – Nekad su posjedovali – umorno sam viknula, nadglasava-jući buku. – Sad je samo polovica njihova. – Vidiš? Polovica prokletog sela! Punog prastarih bivših va-zala koji još uvijek dobivaju beri-beri i koleru i koje Rose si-gurno milostivo posjećuje, noseći im zečeve i mast za oblogeu košari. Vjerojatno im poput kraljice dijeli i srebrne novčiće,brišući njihove naborane, stare obrve oznojene vrućicom. Po-bogu, imat ćeš sreće naletiš li na koga mlađeg od osamdeset.Kladim se u život da su svi mlađi već odavno pobjegli u MiltonKeynes. Zaškrgutala sam zubima i nastavila koračati, ne obazirućise na nju. – Pretpostavljam da ćeš možda upoznati kojeg kovača – pri-znala je, gunđajući. – Crvenog, vatrenog, nabujalih mišića, al’nikad nećeš upoznati nekog s mozgom, dok ovdje… hej! – Izne-nada je zastala. – Što se dogodilo s onim zgođušnim odvjetni-kom s kojim si izlazila?

Oženjeni muškarac • 17 – O Bože, ne spominji mi ga. Opijen chablisom i samouvje-renošću. – Dobro onda, a onaj tip kojeg si prošlog tjedna spomenula,Charles ili kako se zove? Tip iz snova, onaj iz ureda? – Charlie. – U istom sam trenu pocrvenjela pa mi je bilo dra-go što me ne vidi. Isuse, zar sam rekla da je iz ureda? Moždajesam. – Aha, vidiš! Charlie. Znači, nećeš ga viđati, je l’ tako? – Možda i hoću. Izgleda da ima kuću u blizini Oxforda –odgovorila sam, ne mogavši se suzdržati. Iznenada je zastala, povukavši stol i natjeravši me da stanempokraj nje. – A tako – polako je izgovorila, pomno me promatrajući. – Ajesi li to znala kad te je Rose pitala? – Što kad me pitala? – rekla sam, u jadnom pokušaju da do-bijem na vremenu. – Hoćeš li doći živjeti tamo, za ime Božje! – Pa, ovaj... – oklijevala sam. O, Bože, znala sam da nisamtrebala spominjati Charlieja. Zašto sam ga spomenula? – Zaboravi Charlieja – brzo sam rekla, svjesna da se i daljerumenim. – Istina je, Jess, da ga ni ne poznam, a i da ga po-znam, ne bi dolazio u obzir. – Zašto? – Zato što je... premija za mene. – Ne seri – prezrivo je otpuhnula. – Nitko nije premija zatebe, Lucy, ti si predivna! Samo zato što si se tako mlada uda-la nitko drugi nikad nije dobio priliku reći ti to, buljiti u tebe,flertovati s tobom. Ned te je ugrabio na fakultetu u roku oddeset sekundi. – Glupost – nisam joj mogla gledati u oči.

18 Catherine Alliott – O, da, u pravu si, pričam gluposti. Plava kosa do struka,plave oči, raskošna figura za koju bi muškarci život dali, stvarnosi strašno neprivlačna. Svi povraćaju kad te vide. Čudim se štose ujutro uopće možeš pogledati u zrcalo. Ma daj molim te –premija za tebe? Jednostavno nisi navikla da te muškarci gledajupa ni ne primjećuješ da to čine. – Škiljila je prema meni ispodtamnih šišaka. – Pobogu, još se uvijek crveniš. Bolje rečeno,ljubičastiš! Tko je uopće taj tip? – Rekla sam ti, Jess – odbrusila sam – nitko. Pusti me namiru i živi svoj život, može? Zašto moje prijateljice toliko volešefovati? – Namjeravala sam krenuti, ali ona kao da se zalijepilaza pločnik. Zurila je u mene. – Što mu dakle fali? – Ništa mu ne fali. – O da, nešto mu fali. Praviš se lukava, al’ ja te poznam, Lu-ce. – Zamišljeno je stisnula oči. – Oženjen je, je l’ tako? – Naravno da nije oženjen! – izlanula sam. – Zar bih se pet-ljala s oženjenim muškarcem? – Tako mi svega, mislim da bi, a znaš zašto? Zurila sam u tlo, grizući unutarnju stranu obraza. – Malo si starija, nema dvojbe, malo si mudrija, dakle to tidaje neku sigurnost, ali također, također, sigurnost ti pruža či-njenica da tip nije baš sasvim na raspolaganju, dakle nema pra-vog emocionalnog uloga. Na kraju se nećeš morati vezati, nećešmorati duboko zagaziti u vodu. Ooo, da, idealno. – Veselo jeprotrljala ruke. – Savršeno! – Skini mi se s vrata, Jess – ljutito sam uzvratila. – Rekla samti već, nema ničeg između nas. Malo sam se zatreskala, dobro?Bezazleno, jadno, iz daljine, ko da sjedim kod frizera i pohotnozurim u sliku Hugha Granta u časopisu Hello!. Jednostavno mi

Oženjeni muškarac • 19srce brže zakuca kad prođem kraj njega na ulic… u uredu – brzosam se ispravila. – Ništa drugo. – Pa, nadam se da govoriš istinu – namrgođeno je rekla. –Znaš moj stav prema oženjenim muškarcima. Brak je sveta in-stitucija, Luce, ne zaboravi to. – Kako bih zaboravila kad mi stalno nabijaš svoj savršenibrak na nos, ha? Iznenada smo se zapiljile jedna u drugu, zapanjeno. Progutala sam slinu. – Zašto se svađamo? – Ne znam. – Jess se smeteno počešala po glavi. – Mislim dasam ja kriva. U svakom slučaju – slegla je ramenima – znaš jed-nako dobro kao i ja da moj brak nije savršen. Polovica problemaje u tome što bi Jamie volio biti taj tvoj tip iz ureda, volio bi dažene razjapljenih usta zure u njegovu isklesanu figuru dok stojepokraj njega za fotokopirkom, ali kako to nije slučaj, on umjestotoga jednostavno bulji u njihove sise. – Svi muškarci gledaju, Jess – širokogrudno sam izjavila, zna-jući da mi u ime našeg prijateljstva podastire život na dlanu. –Jednostavno to moraš prihvatiti. A i jako dobro znaš da ne dira– dodala sam nepokolebljivim glasom. Jess je uzdahnula, a ja sam znala da se pita što bi bilo daje bilo. Bistra, inteligentna, naoružana najboljim ocjenama sastudija u Newcastleu i nekolicinom ponuda za posao, glatkoje uplovila na radno mjesto u jednoj trgovačkoj banci. Nakonnekoliko godina već je gotovo postala partnerica, i činilo se dajoj je cijeli svijet, s vojskom bahatih poslovnih muškaraca, podnogama, kad je – ups! – ostala trudna. Ne dajući se zbuniti, br-zo se udala za počinitelja – u kojeg je bila sretno zaljubljena – apotom je angažirala dadilju, čvrsto odlučivši vratiti se nakondevet mjeseci na posao u Armanijevom kostimu veličine 38 i