Ono

PRVO POGLAVLJE Poslije poplave (1957.) 1Užas koji se neće završiti još dvadeset osam godina – ako se ikad i završio– počeo je, koliko ja znam ili mogu tvrditi, jednim čamcem načinjenim odnovinskog papira koji je, nabubrio od kiše, otplovio niz slivnik. Čamac se klatio, naginjao, ponovno uspravljao, ronio hrabro krozvarljive virove, i nastavljao svoj put niz Witchamovu, prema semaforu kojije označavao raskrižje Witchamove i Jacksonove. Tri okomita svjetla nasve četiri strane semafora bila su ugašena tog poslijepodneva ujesen 1957.,a i kuće su bile u potpunom mraku. Naime, već tjedan dana neprekidno jekišilo, a prije dva dana počeli su i vjetrovi. Veći dio Derryja tad je ostaobez struje, a odonda nisu uspjeli popraviti kvar. Mali dječak u žutoj kabanici i crvenim plastičnim čizmama veselo jetrčkarao pokraj čamca od novinskog papira. Kiša nije potpuno prestala,ali je najzad jenjala. Rominjala je po žutoj kapuljači dječakove kabanice,odjekujući u njegovim ušima kao kiša po krovu šupe… utješan, gotovo topaozvuk. Dječak u žutoj kabanici bio je George Denbrough, šestogodišnjak.Njegov brat, William, većini djece u osnovnoj školi u Derryju (pa čak iučiteljima koji ga tim nadimkom ne bi nikad nazvali u lice) poznat kaoMucavi Bill, bio je kod kuće i iskašljavao posljednje ostatke gadne gripe.Te jeseni, 1957. godine, osam mjeseci prije početka užasa i dvadeset osamgodina prije konačnog obračuna, Mucavom Billu bilo je deset godina. Bill je načinio čamac pokraj kojeg je George sad trčao. Izradio ga jesjedeći u krevetu, leđa podbočenih hrpom jastuka dok je njihova majkana glasoviru u salonu svirala Für Elise, a kiša neumorno šibala po prozorunjegove spavaće sobe. Otprilike na tri četvrtine puta, u smjeru raskrižja i ugaslog semafora,Witchamova je bila zatvorena za motorna vozila signalnim svjetiljkamai četirima narančastim cestovnim preprekama. Na poprečnim daskamaprepreka pisalo je UPRAVA ZA JAVNE RADOVE GRADA DERRYJA.Iza njih, kiša se izlila iz slivnika začepljenih granama, kamenjem i ljepljivimhrpetinama jesenjeg lišća. Voda je najprije zarila prste u pločnik, a ondagramzivo ugrabila cijele pregršti asfalta – sve to već trećeg dana kiše. Do

10 Stephen Kingpodneva četvrtog dana, veliki komadi površine kolnika znali bi zaplovitiraskrižjem Jacksonove i Witchamove poput minijaturnih splavi za divljevode. Dotad su već mnogi u Derryju počeli zbijati viceve na račun Noinearke. Uprava za javne radove uspjela je održati Jacksonovu otvorenomza promet, ali je Witchamova bila neprohodna od cestovnih prepreka pasve do središta grada. No svi su se složili da je najgore prošlo. Rijeka Kenduskeag dosegnulaje najviši vodostaj tik ispod razine svojih obala u Jalovini i samo nekolikocentimetara ispod ruba betonskih stijenki Kanala koji ju je tijesno usmje-ravao na njezinu putu kroz središte grada. Baš sada, skupina muškaraca– među njima i Zack Denbrough, Georgeov i Billov otac – uklanjala jevreće pijeska koje su u paničnoj žurbi poslagali prethodnog dana. Jučerje izgledalo neizbježno da će se rijeka izliti i prouzročiti goleme štete.Sam Bog zna da se to već dogodilo – poplava 1931. godine bila je pravakatastrofa koja je stajala milijune dolara i odnijela dvadesetak života. To jebilo davno, ali je još bilo dovoljno ljudi koji su se toga živo sjećali i plašiliostale. Jednu od žrtava poplave našli su tridesetak kilometara istočno, uBucksportu. Ribe su tom nesretnom gospodinu pojele oči, tri prsta, penis iveći dio lijevog stopala. Onime što mu je ostalo od ruku grčevito je stezaovolan Forda. No sad je vodostaj rijeke opadao, a kad se uzvodno osposobi novahidrocentrala Bangor Hydro, rijeka više neće biti prijetnja. Barem je takorekao Zack Denbrough, koji je radio za bangorsku hidroelektru. A što seostalih tiče – pa, buduće poplave nisu njihova briga. Važno je prebroditiovu, vratiti struju u kuće i potom je – zaboraviti. U Derryju je zaborav-ljanje tragedija i katastrofa bilo prava umjetnost, što će Bill Denbrough svremenom otkriti. George se zaustavio odmah iza prepreka na rubu duboke jaruge ra-sječene kroz asfaltnu površinu Witchamove. Ta se jaruga pružala gotovopoprečno. Završavala je na drugom kraju ulice, otprilike deset metaranizbrdo od mjesta gdje je on sad stajao, zdesna. Kad je ćudljiva bujicavode otplavila njegov papirnati čamac u brzake male kao i njegov čamac,a koje je oblikovala napuklina u asfaltu, George se glasno nasmije – tajzvuk izolirane dječje razdraganosti bio je poput kričave vrpce u to sivoposlijepodne. Zahuktala je voda usjekla kanal koji se pružao dijagonalno,pa je njegov čamac otplovio s jedne strane Witchamove na drugu, a strujaga je nosila tako brzo da je George morao sprintati da bi održao korak snjim. Voda je prskala ispod njegovih kaljača u blatnim mlazovima. Njihovesu kopče veselo zveckale dok je George Denbrough trčao prema svojojneobičnoj smrti. A osjećaj koji ga je u tom trenutku preplavio bio je osjećajčiste i nesebične ljubavi prema bratu Billu… ljubav i trunka žaljenja što Bill

ONO 11ne može biti ovdje, ovo vidjeti, biti dijelom svega toga. Naravno, pokušatće Billu sve opisati kad se vrati kući, ali je znao da neće to uspjeti Billuprikazati zorno, onako kako bi Bill njemu opisao da su zamijenili mjesta. Billje dobro čitao i pisao, ali je čak i kao šestogodišnjak George bio dovoljnopametan da shvati kako to nije jedini razlog zbog kojeg Bill u knjižici imasame petice, ili zašto nastavnici toliko vole njegove sastave. Pripovijedanjeje bilo samo dio toga. Bill je dobro zapažao. Čamac samo što nije fijukao dok je jurio poprečnim kanalom; bilaje to tek jedna stranica istrgnuta iz malog oglasnika derryjevskih novinaNews, ali je George sad zamišljao da je to torpedni čamac iz nekog ratnogfilma, poput onih koje je ponekad gledao u kinu s Billom na subotnjimmatinejama. Ratni film s Johnom Wayneom koji se bori protiv Japanaca.Pramac njegova čamca od novina štrcao je mlazove vode na obje stranedok je tako jurio, a onda stigne do slivnika na lijevoj strani Witchamove.Na tom je mjestu brzao novi potočić preko napukline u asfaltu i takostvorio prilično velik vrtlog; Georgeu se učini da će voda sigurno poplavitii prevrnuti čamac. Opasno se nakrivio, a onda George radosno klikne kadse čamac uspravio, okrenuo i nastavio juriti prema raskrižju. George potrčida ga sustigne. Iznad njegove glave, srditi zapah listopadskog vjetra protresedrveće koje je olujno nevrijeme gotovo sasvim rasteretilo tovara šarenoglišća, oluja koja se ove godine pokazala najokrutnijim koscem. 2Sjedeći uspravljen u krevetu, obraza još zažarenih od temperature (alise vrućica, baš kao i Kenduskeag, najzad povlačila), Bill je dovršio čamac,ali kad je George posegnuo za njim, Bill ga makne izvan njegova dosega.“S-s-sad mi donesi p-p-parafin.” “Što je to? Gdje se nalazi?” “Na podrumskoj p-p-polici kad se s-s-silazi”, reče Bill. “U kutiji nakojoj piše G-g-golf… Golf. Donesi mi to, i nož, i z-z-zdjelu. I k-k-kutijuš-š-šibica.” George poslušno ode po to. Čuo je majku kako svira glasovir, više neFür Elise, već nešto drugo što mu se nije toliko sviđalo – nešto što je zvučalosuho i pretjerano kićeno; čuo je kišu kako uporno rominja po kuhinjskimprozorima. Ugodni zvuci, ali pomisao na podrum nije bila nimalo ugodna.Nije volio podrum i nije volio silaziti niz podrumske stube, jer je uvijekzamišljao da dolje u tami nečeg ima. To je, naravno, bila glupost, tako su

12 Stephen Kingmu govorili otac i majka, a – što je bilo još važnije – tako mu je rekao iBill, ali ipak… Nije volio čak ni otvoriti vrata da bi upalio svjetlo, zato što bi uvijekpomislio – to je bilo tako glupo da se nikome nije usuđivao reći – da će muse dok pokušava napipati prekidač neka užasna šapa s čaporcima laganospustiti na zapešće, a potom ga uz trzaj povući dolje u tamu koja mirišena prašinu i vlagu i neraspoznatljivo trulo povrće. Budalo! Nema stvorova s pandžama, dlakavih i punih ubojite pakosti.Svako malo netko bi šiznuo i pobio puno ljudi – kadšto bi Chet Huntleygovorio o tome u večernjim vijestima – a naravno tu su i komunjare, aliu njihovu podrumu nema nikakve nakazne nemani. No ta bi mu se misaosvejedno vrzmala po glavi. U tim beskrajnim trenucima dok je desnomrukom (lijeva mu je bila obavijena oko dovratka u samrtničkom stisku)pipajući tražio prekidač za svjetlo, taj podrumski miris kao da bi se pojačaodok ne bi ispunio cijeli svijet. Mirisi prašine i vlage i odavno istrunulapovrća stopili bi se u jedan izrazit, neuklonjiv miris, miris tog čudovišta,apoteozu svih nemani. Bio je to miris nečeg za što nije imao imena: mirisOnoga, koje čuči i vreba, spremno ga zaskočiti. Stvora koji bi pojeo sve,ali koje osjeća osobitu glad za mesom malenih dječaka. Tog je jutra bio otvorio podrumska vrata i beskonačno dugo pipaotražeći prekidač, držeći dovratak u svom uobičajenom grčevitom stisku,čvrsto stisnutih očiju, a vrh jezika virio mu je iz kuta usta poput korjenčićakoji očajnički traži vodu na nekom sušnom mjestu. Smiješno? Naravno! I tekako! Ma pogledaj se samo, Georgie! Georgie se boji mraka! Kakva beba! Zvuk glasovira dopirao je iz onoga što je njegov otac nazivao dnevnimboravkom, a majka salonom. Zvučalo je poput glazbe s onoga svijeta,dalekog, onako kako razgovor i smijeh na krcatoj plaži ljeti zvuče plivačuna rubu snage koji se bori protiv podvodnih struja. Prsti mu nađu prekidač. Ah! Pritisnu ga… … i ništa. Nema svjetla. K vragu! Struja! George povuče ruku kao da je vadi iz košare pune zmija. Odmakne seod otvorenih podrumskih vrata, a srce mu zabrza u grudima. Pa da, nemastruje – zaboravio je da nema struje. Isuse! Što sad? Da se vrati i kažeBillu kako nije mogao donijeti kutiju parafina zato što nema struje, a onse boji da bi ga nešto moglo zgrabiti dok stoji na podrumskim stubama,nešto što nije bilo ni komunjara ni masovni ubojica, već stvorenje mnogogore od toga? Da će između prečki ograde stubišta dogmizati dio njegovetrule tjelesine i zgrabiti ga za gležanj? To bi odjeknulo, zar ne? Drugi bi

ONO 13se možda i nasmijali takvoj umišljotini, ali Bill ne bi. Bill bi se razbjesnio.Bill bi rekao: “Odrasti, Georgie. Želiš li taj čamac ili ne?” Kao da mu je ta misao bila znak, Bill se oglasi iz svoje spavaće sobe.“Zar si u-u-umro, Georgie?” “Nisam, uzimam kutiju, Bill”, odazove se George smjesta. Protrlja siruke, pokušavajući otjerati trnce krivnje, ponovno zagladiti kožu. “Samosam svratio popiti malo vode.” “P-p-požuri!” I tako George siđe niz četiri stube do podrumske police. Srce mu jebilo topli, uzlupali čekić u grlu, kosa na zatiljku u stavu mirno, oči vruće,ruke hladne. Bio je uvjeren da će se podrumska vrata svakog trenutkazalupiti sama od sebe, odsjeći bijelu svjetlost koja pada kroz kuhinjskeprozore, a onda će začuti Ono, spodobu goru od svih komunjara i ubojicana svijetu, goru od Japanaca, goru od Atile Huna, goru od onih stvorovaiz stotinu filmova strave i užasa. Ono, koje reži duboko – u tih nekolikosuludih trenutaka prije nego što bi ga zaskočilo i rasporilo mu utrobu,čuo bi to režanje. Podrumski je smrad danas bio gori nego ikad, zbog poplave. Kuća imse nalazila u Witchamovoj, blizu vrha. Izbjegli su ono najgore, ali je jošbilo ustajale vode koja je procurila kroz stare kamene temelje. Miris je bioogavan i kužan, prisiljavao vas je da dišete najpliće što možete. George prekopa po krami na polici najbrže što je mogao – stare limenkelaštila za cipele Kiwi i krpe za čišćenje cipela, slomljena kerozinska svjetiljka,dvije više-manje prazne boce tekućine za pranje prozora, stara plosnatalimenka voska za laštenje poda Turtle. Iz nekog mu razloga pozornostprivuče ta limenka, i on se gotovo trideset sekundi zagleda u kornjaču napoklopcu u nekoj vrsti hipnotiziranog čuđenja. Onda je baci natrag… i etoi nje – napokon – četvrtaste kutije na kojoj piše GOLF. George je zgrabi i potrči uza stube najbrže što je mogao, no odjednomshvati da mu košulja viri iz hlača. Bio je siguran da će mu taj okrajak košuljenavući propast za vrat: onaj stvor u podrumu dopustit će mu da dođe dovrha stuba, a onda će ga zgrabiti za košulju, povući ga natrag i— Stigne do kuhinje i zalupi vratima za sobom. Ona se zalupe s treskomkao od propuha. Naslonio se na njih zatvorenih očiju, a po rukama i čeluizbije mu znoj; kutiju parafina čvrsto je stezao u jednoj ruci. Svirka glasovira prestane i majčin glas doplovi do njega: “Georgie, ada drugi put još malo jače zalupiš vratima? Možda bi mogao razbiti i kojitanjur u komodi, kad bi se malo jače potrudio.” Kornjača.

14 Stephen King “Oprosti, mama”, odazove se on. “Georgie, po smrt te treba poslati”, reče Bill iz svoje spavaće sobe, tiho,da ga majka ne bi čula. Georgie zahihoće. Straha je već nestalo; odlijepio se od njega kao štonoćna mora popusti stisak kad se čovjek probudi, hladne kože i zadihan,pa se opipava i zuri u stvari oko sebe želeći se uvjeriti da se ništa od togauopće nije dogodilo, i istog trenutka počinje zaboravljati taj ružni san koji jeusnio. Pola neugodnog osjećaja iščezne u trenutku kad mu stopala dotaknupod; tri četvrtine u trenutku kad izađe ispod tuša i počne se brisati; a sve– kad završi s doručkom. Sve se raspline – do idući put, kad se u zagrljajunoćne more ponovno prisjeti svih strahova. Ta kornjača, razmišljao je George, na putu prema ladici kuhinjskogelementa gdje su stajale šibice. Gdje li sam već vidio takvu kornjaču? Ali ne bude odgovora, i on zaboravi to pitanje. Uzme kutiju šibica iz ladice, nož s police (držeći oštricu pažljivo okre-nutu od sebe, kako ga je tata naučio) i zdjelicu iz komode u blagovaonici.Onda se vrati u Billovu sobu. “K-k-koji si ti š-š-šupak, Georgie”, reče Bill prilično ljubazno i gurneu stranu neke predmete iz svoje bolesničke zbirke na noćnom ormariću:praznu čašu, vrč s vodom, papirnate maramice, knjige, bočicu Vicksovamelema za mazanje prsnog koša – miris koji će Bill cijelog života pove-zivati s gustom sluzi u prsima i šmrkavim nosom. Bio je tu i stari Philcovradio, iz kojeg nije dopirao Bach ili Chopin, nego neka pjesma LittleRicharda… jako tiho, toliko tiho da je Little Richard bio lišen sve svojesirove i elementarne snage. Njihova majka, koja je završila studij glasovirana akademiji Julliard, mrzila je rock‘n’roll. Ne samo da joj se nije sviđao;prezirala ga je. “Nisam ti ja nikakav šupak”, reče George i sjedne na rub Billova krevetate odloži donesene stvari na noćni ormarić. “Ma jesi”, reče Bill. “Jedan veliki smeđi šupak, eto što si.” George pokuša zamisliti dijete koje bi bilo samo jedan veliki šupak nadvije noge pa se počne smijuckati. “Tvoj je šupak veći od Auguste”, reče Bill, pa se i on počne hihotati. “Tvoj je šupak veći od cijele države”, odvrati George. Tome su se obadječaka grohotom smijala gotovo dvije minute. Slijedio je šapćući razgovor, jedan od onih koji vrlo malo znači bilo komeosim malenim dječacima: optužbe o tome tko je veći šupak, tko ima najvećišupak, čiji je šupak najsmeđiji i tako dalje. Naposljetku Bill izgovori jednuod zabranjenih riječi – optuži Georgea da je veliki smeđi usrani šupak – i

ONO 15oni se obojica zagrcnu od smijeha. Billov se smijeh pretvori u napad kašlja.Kad je napokon jenjao (dotad je Billovo lice poprimilo boju šljive što jeGeorge pomalo zabrinuto promatrao), glasovir ponovno utihne. Obojicapogledaju prema salonu, osluškujući hoće li klavirska klupica zastrugatipo podu gurnuta prema natrag i hoće li se začuti nestrpljivi koraci njihovemajke. Bill zabije usta u pregib lakta, prigušivši posljednji kašalj, i istodobnopokaže prema vrču. George mu natoči čašu vode i on otpije iz nje. Glasovir se ponovno začuje – ponovno Für Elise. Mucavi Bill nikad nijezaboravio tu skladbu. I poslije puno godina uvijek bi se naježio po rukamai leđima; srce bi mu zastalo i on bi se sjetio: Moja je majka to svirala onogdana kad je George umro. “Još ćeš kašljati, Bill?” “Ne.” Bill izvuče papirnatu maramicu iz kutije, zagrglja, ispljune šlajm umaramicu, zgužva je i baci u koš za otpatke pokraj kreveta, koji je biopun istih takvih zgužvanih maramica. Zatim otvori kutiju parafina i spustivoštanu kocku na svoj dlan. George ga je pozorno promatrao, ali ništa nijegovorio ni zapitkivao. Bill nije volio da George razgovara s njim dok onnešto radi, ali je George naučio da će mu, bude li držao jezik za zubima,Bill najčešće sam objasniti što radi. Bill nožem odreže komadić parafinske kocke. Stavi ga u onu zdjelu,upali šibicu i stavi je na parafin. Dva su dječaka promatrala žuti plamičakdok je zamirući vjetar bacao kišu na prozore u povremenim zapusima. “Moramo čamac zaštititi od vode, u protivnom će promočiti i potonuti”,reče Bill. Kad je bio s Georgeom, mucao je malo – a kadšto i nimalo. Nou školi, mucanje bi ponekad toliko uhvatilo maha da bi ga osujetilo ugovoru. Komunikacija bi se prekinula i Billovi bi školski prijatelji gledali ustranu, dok bi Bill – grčevito stežući klupu, lica crvena gotovo kao njegovakosa, a očiju suženih u proreze – pokušavao iščupati neku riječ iz svogtvrdoglavog grla. Ponekad – gotovo uvijek – riječ bi došla. No kadšto bito uporno odbijala. Kao trogodišnjaka udario ga je automobil i odbaciou zid neke zgrade; sedam je sati bio u nesvijesti. Mama je tvrdila da je tanesreća odgovorna za mucanje. George je katkad imao osjećaj da njegovotac – a i sam Bill – nisu baš tako sigurni u to. Onaj se komadić parafina u zdjelici gotovo sasvim rastopio. Plamenšibice se spustio niže, poprimajući plavu boju dok se omatao oko kartonskogštapića, a onda se ugasio. Bill umoči prst u tekućinu, pa ga naglo izvučeuz jedva čujan siktaj. Pokajnički se nasmiješi Georgeu. “Vruće”, reče.Nakon nekoliko sekundi ponovno umoči prst i počne premazivati vosakpo stranicama čamca, gdje se brzo sušio u mliječnu izmaglicu.

16 Stephen King “Mogu ja malo?” upita George. “Možeš. Samo nemoj da ti kapne na posteljinu, jer će te mama ubiti.” George umoči prst u parafin koji je sad bio jako topao, ali ne više ivruć, i počne ga nanositi na drugu stranu čamca. “Ne stavljaj toliko, p-p-papak jedan!” reče Bill. “Hoćeš da ti potonena prvoj plovidbi?” “Oprosti.” “U redu je. Samo p-p-polako.” George dovrši drugu stranu, a potom uzme čamac u ruke. Djelovao jemalo teže, ali ne previše. “Guba”, reče on. “Idem van porinuti ga.” “Aha, idi”, reče Bill. Odjednom je izgledao umorno – umorno i nenaročito zdravo. “Volio bih da i ti možeš ići”, reče George. I bilo je tako. Bill bi ponekadpostao tiranin, ali je uvijek imao sjajne zamisli i gotovo ga nikad nije tukao.“Pa ona je tvoj čamac.” “On”, reče Bill. “Za čamce se kaže o-o-on.” “No dobro – on.” “I ja bih volio da mogu ići”, reče Bill neveselo. “Pa…” George se premještao s noge na nogu, s čamcem u rukama. “Obuci nešto za kišu,” reče Bill, “inače ćeš završiti s gripom kao ja.Vjerojatno ćeš se ionako zaraziti, od mojih k-k-klica.” “Hvala, Bill. Lijep čamac.” I on učini nešto što nije odavno učinio, neštošto Bill nikad nije zaboravio: nagne se i poljubi brata u obraz. “Sad ćeš se sigurno zaraziti, šupak jedan”, reče Bill, ali je svejednodjelovao razgaljeno. Nasmiješi se Georgeu. “I vrati sve ovo. U protivnomće mama š-š-šiznuti.” “Naravno.” George skupi vodootpornu opremu i krene, s čamcem kojije nesigurno balansirao na vrhu kutije parafina koja je nahereno ležala uzdjelici. “G-G-Georgie?” George se okrene i pogleda brata. “P-p-pazi se.” “Naravno.” Čelo mu se malo nabora. Takve vam stvari govori majka,a ne stariji brat. To mu je bilo čudno koliko i ono kad je poljubio Billa.“Naravno da hoću.” On izađe. Bill ga više nikad nije vidio.

ONO 17 3I evo ga kako ganja svoj čamac po lijevoj strani Witchamove. Trčaoje brzo, ali je voda tekla brže i njegov je čamac odmicao. Začuje svepotmuliju huku i ugleda kako pedesetak metara nizbrdo voda iz slivnikau slapu otječe u pomoćni odvodni kanal, koji je još bio otvoren. Bio je todug, crni polukrug usječen u rubnik. George je gledao kako je ogoljenagrana, tamne i sjajne kore poput tuljanova krzna, uletjela u čeljusti odvoda.Trenutak se zadrži tamo, a onda sklizne unutra. A prema tom otvoru jejedrio i njegov čamac. “Uh, sranje nad sranjima!” vikne užasnut. Pohita i na trenutak pomisli da će uhvatiti čamac. A onda mu se jednanoga oklizne i on se opruži koliko je dug i širok; odere koljeno i vrisne odbola. Iz svoje nove pločničke perspektive gledao je kako se njegov čamacdvaput zavrtio, načas uhvaćen u novom vrtlogu, a potom iščeznuo. “Sranje nad sranjima!” vikne on ponovno i raspali šakom po pločniku.I to ga je zaboljelo, pa zacendra. Kakav glup način da se izgubi čamac! Ustane i priđe odvodu. Klekne i zaviri unutra. Obrušavajući se u tamu,voda je proizvodila memljiv šuplji zvuk. Bio je to jeziv zvuk. Podsjećao gaje na— “Ha!” Taj uzvik bi iz njega istrgnut kao uzicom. On ustukne. Unutra su bile žute oči: oči kakve je uvijek zamišljao, ali nikad i ugledaodolje u podrumu. To je neka životinja, pomisli on nesuvislo, ništa više, nekaživotinja, možda kućna mačka koja se tu dolje zaglavila— No bio je spreman i na bijeg – i bio bi pobjegao za trenutak-dva, kad binjegova mentalna razvodna ploča uspjela prevladati šok koji su u njemuizazvala ta dva sjajna žuta oka. Pod prstima je osjećao neravnu površinumakadama i tanke mlazove hladne vode kako teku oko njih. Vidio jesamog sebe kako ustaje i uzmiče, no u tom mu se trenutku iz odvoda obratisavršeno normalan i prilično ugodan glas. “Bok, Georgie”, reče glas. George trepne i ponovno pogleda. Jedva je mogao povjerovati svojimočima; kao nešto iz izmišljene priče ili filma za koji znate da će u njemuživotinje govoriti i plesati. Da je bio deset godina stariji, ne bi bio povjerovaou to što vidi, ali nije mu blo šesnaest godina. Bilo mu je šest. U odvodu se nalazio klaun. Svjetlost je unutra bila daleko od dobre,ali je bila dovoljno dobra da George Denbrough bude siguran u ono što

18 Stephen Kingvidi. Bio je to klaun, kao u cirkusu ili na televiziji. Zapravo, izgledao jekao križanac između Boza i Clarabelle, koji je (ili koja? George nikadnije bio sasvim siguran u spol) subotom ujutro govorio trubeći na svojutrubicu u emisiji Howdy dowdy. Buffalo Bob je, čini se, bio jedini koji jemogao razumjeti Clarabelle, i to bi Georgea uvijek natjeralo u smijeh. Liceklauna u odvodu bilo je bijelo, na obje strane ćelave glave imao je čuperkecrvene kose, a preko usta bio mu je naslikan veliki klaunovski osmijeh.Da je George poživio još jednu godinu, sigurno bi najprije pomislio naRonalda McDonalda, a ne na Boza ili Clarabelle. Klaun je u jednoj ruci držao svežanj balona svih boja, poput predivnogzrelog voća. U drugoj je držao Georgeov čamac. “Želiš svoj čamac, George?” Klaun se nasmiješi. George mu uzvrati osmijeh. Nije si mogao pomoći; bio je to osmijehna koji se moralo reagirati. “Naravno da želim”, reče on. Klaun se nasmije. “Naravno da želim. To je dobro! To je jako dobro!A što kažeš na balon?” “Pa… naravno!” On ispruži ruku… no tad je nesigurno povuče. “Nebih smio uzimati stvari od nepoznatih ljudi. Tako je rekao moj tata.” “Jako pametno od tvog tate”, reče klaun u odvodu, smiješeći se. Kakosam, čudio se George, uopće i mogao pomisliti da su mu oči žute? Bile sukričave, vrckave plave boje, boje maminih očiju – i Billovih. “Zaista jakopametno. Zato ću se predstaviti. Georgie, ja sam gospodin Bob Gray,poznat još kao Pennywise, Razigrani klaun. Pennywise, ovo je GeorgeDenbrough. George, ovo je Pennywise. Tako, sad smo se upoznali. Višeti nisam nepoznat, a ti nisi nepoznat meni. Je li taaaaako?” George se zasmijulji. “Valjda.” Ponovno ispruži ruku… i ponovno jepovuče. “Kako si dospio tamo dolje?” “Oluja me otpuuuuhala”, reče Pennywise, Razigrani klaun. “Otpuhalaje cijeli cirkus. Osjećaš li miris cirkusa, Georgie?” George se nagne naprijed. Odjednom osjeti miris kikirikija! Vrućihprženih kikirikija! I octa! Onog bijelog, koji se nalijeva na pomfrit krozrupicu u čepu! Osjećao je miris šećerne vune i slatkih krafni te jedva osjetan,ali jasno raspoznatljiv vonj izmeta divljih zvijeri. Osjeti miris vesele aromepiljevine iz prolaza u gledalištu. Ali… Ali se ispod toga osjećao miris poplave i trulog lišća i crnih kanaliza-cijskih sjena. Taj miris bio je vlažan i truo. Podrumski miris. No oni su drugi mirisi bili jači. “I te kako ih osjećam”, reče on.

ONO 19 “Želiš svoj čamac, Georgie?” upita Pennywise. “Ponavljam se samo zatošto ne djeluješ jako željno.” On ga podigne, smješkajući se. Bio je odjevenu vrećasto svileno odijelo s golemim narančastim pucetima-coflima. Kričavaplava kravata mlitavo je visjela sprijeda, a na rukama je imao velike bijelerukavice, poput onih koje uvijek nose Miki Maus i Paško Patak. “Ali naravno”, reče George, gledajući u odvod. “I balon? Imam crveni i zeleni i žuti i plavi…” “Plove li po nebu?” “Plove li?” Klaunov se smiješak raširi. “O da, nego što! Plove! A imami šećerne vune…” George posegne za čamcem. Klaun ga ščepa za ruku. I George ugleda kako se klaunovo lice mijenja. Ono što je ugledao bilo je dovoljno strašno da mu njegove najgoremaštarije o stvoru u podrumu izgledaju kao slatki snovi; ono što je ugledaoliši ga razuma jednim udarcem pandži. “Plove”, zapoje stvor u odvodu zagušenim, hihotavim glasom. Držaoje Georgeovu ruku u svom ljepljivom i koprcavom stisku, pa ga povučeu tu užasnu tamu gdje se voda pjenušala, hučala i bučala dok je odnosilasvoj tovar olujnih naplavina prema moru. George okrene glavu od togkonačnog crnila i počne vrištati u kišu, bezumno vrištati u bijelo jesenjenebo koje se nadvilo nad Derryjem tog jesenskog dana 1957. Krici su mubili kreštavi i prodorni, i u cijeloj Witchamovoj ljudi su prišli prozorimaili izjurili na trijemove. “Plove,” zareži stvor, “plove, Georgie, a kad budeš ovdje dolje sa mnom,plovit ćeš i ti—” Georgeovo rame udari o cement rubnjaka i Dave Gardener, koji togdana zbog poplave nije otišao na posao u The Shoeboat, nego je ostao kodkuće, vidio je samo malog dječaka u kišnoj kabanici, malog dječaka kojivrišti i koprca se u slivniku dok mu blatna voda u valovima preplavljujelice pa mu krici zvuče grgljavo. “Ovdje dolje sve plovi”, šapne taj hihotavi, truli glas i odjednom sezačuje strašan zvuk, bljesne munja smrtne boli i George Denbrough seobeznani. Dave Gardener je prvi stigao na lice mjesta i premda je stigao samočetrdeset pet sekundi nakon prvog vriska, George Denbrough je već biomrtav. Gardener ga zgrabi za stražnji dio kabanice, izvuče na ulicu… papočne i on vrištati kad se Georgeovo tijelo prevrnulo u njegovim rukama.Lijeva strana Georgeove kabanice bila je sad jarkocrvena. Krv je otjecala

20 Stephen Kingu odvod iz zjapeće rupe gdje mu se nekad nalazila lijeva ruka. Batrljakkosti, stravično svijetao, virio je kroz razderanu tkaninu. Dječakove su oči zurile u bijelo nebo i kad je Dave oteturao natragprema drugima koji su već trčali gore-dolje po ulici, one se počnu punitikišom. 4Negdje ispod, u odvodu koji se gotovo napunio nabujalom kišnicom(tamo dolje nije moglo biti nikoga, nestrpljivo će poslije izjavitiokružni šerif novinaru derryjevskih novina News, nemoćnim bijesomna rubu očaja; i Herkula bi takva bujica otplavila), Georgeov čamacod novina nastavio je brzati kroz zamračene odaje i duge betonskehodnike koji su hučali i ječali od vode. Neko je vrijeme jurio rameuz rame s mrtvim piletom koje je plutalo žućkastih, gmazolikihčaporaka uperenih u vlažni strop, a potom, na nekom raskrižjuistočno od grada, pile bude otplavljeno ulijevo, a Georgeov čamacnastavi ravno. Sat kasnije, dok su Georgeovoj majci davali sredstva za umirenjeu hitnoj službi bolnice Derry Home i dok je Mucavi Bill sjediozaprepašten, blijed i nijem u krevetu, slušajući kako mu otac pro-muklo jeca u salonu gdje je njegova majka bila svirala Für Elise kadje George izašao, čamac je izletio kroz betonsko okno kao metak izpuščane cijevi i krenuo punom brzinom niz kanal u bezimeni potok.Kad se potok poslije dvadeset minuta ulio u uzburkanu, nabujalurijeku Penobscot, prvi procijepi plavetnila počeli su se pojavljivatina nebu. Oluja je prošla. Čamac je uranjao, naginjao se i ponekad nagutao vode, ali nijepotonuo; dva brata dobro su ga zaštitila protiv vode. Ne znam gdjese naposljetku usidrio, ako se uopće i usidrio; možda je stigao domora i tamo zauvijek plovi, kao začarani čamac iz bajke. Znam samoda je još plovio i jurio na kresti bujice kad je prešao granicu gradaDerryja u državi Maine i tamo zauvijek nestao iz ove priče.

ONO 21 DRUGO POGLAVLJE Poslije festivala (1984.) 1Razlog zbog kojeg je Adrian nosio taj šešir, reći će poslije kroz jecajenjegov dečko policiji, jest taj što ga je osvojio na štandu Gađaj u srce sreće,u zabavištu u parku Bassey samo šest dana prije smrti. Ponosio se njime. “Nosio ga je zato što je obožavao ovaj usrani gradić!” vrisne njegovdečko, Don Hagarty, na policajce. “No dajte – nema potrebe za takvim izražavanjem”, reče Hagartyjupolicajac Harold Gardener. Harold Gardener bio je jedan od četiri sinaDavea Gardenera. Onog dana kad je njegov otac našao beživotno, jedno-ruko tijelo Georgea Denbrougha, Haroldu Gardeneru bilo je pet godina.Danas, gotovo dvadeset sedam godina kasnije, bile su mu trideset dvije ibio je proćelav. Harold Gardener shvaćao je iskrenost tuge i bola DonaHagartyja, ali mu je istodobno bilo nemoguće ozbiljno ga shvatiti. Ovajmuškarac – ako ga se može nazvati muškarcem – nosio je ruž i satenskehlače tako uske da mu se vidio gotovo svaki nabor na penisu. S tugom ilibez nje, s boli ili bez nje, on je ipak samo peder. Kao i njegov prijatelj,pokojni Adrian Mellon. “Da ponovimo”, reče Haroldov partner, Jeffrey Reeves. “Vas dvojicaizašli ste iz Falcona i krenuli prema Kanalu. A onda?” “Koliko vam puta moram govoriti, idioti?” vrištao je Hagarty i dalje.“Ubili su ga! Gurnuli ga preko ruba! Za njih samo još jedan uobičajeniradni dan u gradu pravih muškarčina!” Don Hagarty počne plakati. “Još jedanput” ponovi Reeves strpljivo. “Izašli ste iz Falcona. I onda?” 2U sobi za ispitivanje malo niže u hodniku, dva derryjevska murjakarazgovarala su sa Steveom Dubayem, sedamnaestogodišnjakom; na katu,u uredu za nadzor uvjetno osuđenih, druga dvojica su ispitivala Johna“Webbyja” Gartona, osamnaestogodišnjaka; a u uredu šefa policije na

22 Stephen Kingpetom katu, šef Andrew Rademacher i pomoćnik okružnog tužitelja TomBoutillier ispitivali su petnaestogodišnjeg Christophera Unwina. Unwin je,odjeven u izblijedjele traperice, zamašćenu majicu i teške radničke čizmetupog vrha, plakao. Njega su preuzeli Rademacher i Boutillier jer su sasvimtočno procijenili da je on slaba karika u lancu. “Da ponovimo”, reče Boutillier u tom uredu baš kad je Jeffrey Reevesdva kata niže rekao to isto. “Nismo ga namjeravali ubiti”, cmoljio je Unwin. “Bilo je to zbog šešira.Nismo mogli povjerovati da bi ga nosio i poslije… poslije onog što je Webbyprvi put rekao. Htjeli smo ga samo prestrašiti.” “Zbog onog što je rekao”, ubaci šef Rademacher. “Da.” “Johnu Gartonu, poslije podne, sedamnaestog ovog mjeseca.” “Da, Webbyju.” Unwin ponovno brizne u plač. “Ali smo ga pokušalispasiti kad smo vidjeli da je u nevolji… barem ja i Stevie Dubay… nismoga htjeli ubiti!” “Ma daj, Chris, ne seri”, reče Boutillier. “Bacili ste peška u kanal.” “Da, ali—” “I vas ste trojica došli ovamo da sve lijepo priznate. Šef Rademacher ija to cijenimo, zar ne, Andy?” “Dakako. Treba biti muškarac i odgovarati za svoje postupke, Chris.” “Zato se nemoj zajebati i sad lagati. Odlučili ste ga baciti čim ste ugledalinjega i njegova prijatelja pederčića kako izlaze iz Falcona, zar ne?” “Ne!” žustro je prosvjedovao Chris Unwin. Boutillier izvadi kutiju Marlbora iz džepa košulje i nabije jednu u usta.Pruži kutiju Unwinu. “Cigaretu?” Unwin uzme jednu. Boutillier je morao loviti vrh cigarete šibicom dabi mu je pripalio, toliko su Unwinova usta drhtala. “Ali kad ste vidjeli da nosi onaj šešir?” upita Rademacher. Unwin duboko povuče dim, spusti glavu tako da mu je masna kosa palana oči i izbaci mlaz dima iz nosa prekrivenog miteserima. “Aha”, reče on, gotovo jedva čujno. Boutillier se nagne naprijed, blistavih smeđih očiju. Lice mu je poprimiloizraz grabežljivca, ali mu je glas bio blag. “Što si rekao, Chris?” “Rekoh, da. Valjda. Da ga bacimo. Ali ne i da ga ubijemo.” Podignepogled prema njima, izbezumljena lica, još ne shvaćajući zapanjujuće pro-mjene do kojih je došlo u njegovu životu otkad je u pola osam prethodnevečeri izašao iz kuće provesti posljednju noć festivala Kanalski dani grada

ONO 23Derryja s dvojicom prijatelja. “Ne da ga ubijemo!” ponovio je. “A taj tippod mostom… još ne znam tko je on bio.” “Koji to tip?” upita Rademacher, ne posebno zainteresirano. I taj su dioveć čuli i nijedan od njih nije u to povjerovao – ljudi optuženi za ubojstvogotovo uvijek prije ili poslije izvuku nekakvog tajanstvenog trećeg čovjeka.Boutillier je čak imao i ime za to: nazivao je to Sindromom jednorukog,prema onoj staroj TV seriji Bjegunac. “Tip u klaunskom kostimu”, reče Chris Unwin i zadrhti. “Tip s balo-nima.” 3Festival Kanalski dani, koji je trajao od 15. do 21. srpnja, bio jeokrepljujuće uspješan, suglasila se većina žitelja Derryja: velika stvar zagradski moral, imidž… i džep. Jednotjednim festivalom obilježavala sestogodišnjica otvaranja Kanala koji je prolazio središtem grada. Bio je tokanal koji je učinio Derry postajom u trgovini drvnom građom između 1884.i 1910. godine; bio je to kanal koji je označio procvat grada Derryja. Grad su za tu prigodu uredili od istoka prema zapadu i od sjevera premajugu. Rupe na cestama za koje bi neki stanovnici grada dali ruku u vatruda nisu krpane deset i više godina, sad su bile uredno popunjene asfaltomi poravnate. Službene zgrade ponovno su bile oličene iznutra, okrečeneizvana. Najgori grafiti u parku Bassey – većinom očekivane protupederskeizjave kao što su POBIJTE SVE PEDERE i SIDA JE OD BOGA, VIPROKLETI HOMIĆI!! – sastrugani su s klupa i drvenih zidova natkrivenogmostića preko Kanala, poznatog kao Most poljubaca. Muzej Kanalskih dana postavljen je u tri prazna izloga u središtu gradai popunjen izlošcima Michaela Hanlona, ovdašnjeg knjižničara i povjes­ničara amatera. Najstarije gradske obitelji besplatno su posudile svojagotovo neprocjenjiva blaga i za jednotjednog festivala gotovo četrdesettisuća posjetitelja platilo je četvrt dolara da razgleda jelovnike zdravljaka izdevedesetih godina 19. stoljeća, bitve drvosječa, sjekire i kuke za hvatanjetrupaca iz osamdesetih, te dječje igračke iz dvadesetih godina 20. stoljećate više od dvije tisuće fotografija i devet rola filma o životu kakvim se uDerryju živjelo posljednjih stotinu godina. Sponzor muzeja bilo je Društvo žena grada Derryja, koje je uložiloveto na neke izloške koje je Hanlon predložio – poput zloglasne stoliceza skitnice iz tridesetih godina 20. stoljeća, kao i fotografije, poput onihBradlyjeve bande poslije zloglasne pucnjave. Ali su se svi složili da je izložbabila vrlo uspješna, a ionako nitko nije želio vidjeti te jezive starudije. Bilo

24 Stephen Kingje puno bolje istaknuti ono pozitivno, a sakriti negativno, kako se pjevalou onoj staroj pjesmi. U parku Derry stajao je golem prugasti šator za osvježenje i svake večeritamo su se održavali koncerti. U parku Bassey postavljen je lunapark saSmoky’s Greater Shows i igrama u organizaciji žitelja. Specijalni tramvajkružio je oko povijesne jezgre grada svakog punog sata, a završavao bivožnju ispred tog kitnjastog i dopadljivog automata za izvlačenje novcaljudima iz džepa. Ovdje je Adrian Mellon osvojio šešir zbog kojeg će poginuti, papirnaticilindar s cvijetom i vrpcom na kojoj je pisalo JA  DERRY. 4“Umoran sam”, reče John ‘Webby’ Garton. Kao i njegova dva prijatelja,i on je bio odjeven u nesvjesnu imitaciju Brucea Springsteena, premdabi, da ga je netko upitao, vjerojatno Springsteena proglasio mekušcem ilipederčićem, i umjesto toga iskazao divljenje prema “žestokim” heavy-metalgrupama kao što su Def Leppard, Twisted Sister ili Judas Priest. Rukavinjegove jednobojne plave majice bili su otrgnuti i otkrivali mišićave ruke.Gusta smeđa kosa padala mu je preko jednog oka – taj je detalj više pod-sjećao na Johna Cougara Mellencampa nego na Springsteena. Po rukamaje imao plave tetovaže – tajanstvene simbole koji su djelovali kao da ih jeiscrtalo neko dijete. “Više ne želim govoriti.” “Samo nam ispričaj o utorku poslije podne u lunaparku”, reče PaulHughes. Hughes je bio umoran, zgranut i užasnut cijelom ovom gadosti.U glavi mu se motala misao da su Kanalski dani završili događajem za kojisu svi na neki način znali da predstoji, ali koji se nitko nije usudio uključitiu dnevni program događanja. A da jest, izgledalo bi to ovako: Subota, 21.00: Završni koncert na kojem nastupaju orkestar derryjev- ske srednje škole i Barber Shop Mello-Men. Subota, 22.00: Raskošni vatromet. Subota, 22.35: Obredno žrtvovanje Adriana Mellona – službeni završetak Kanalskih dana. “Jebeš lunapark”, odgovori Webby. “Samo ono što si rekao Mellonu i on tebi.” U Americi je vrlo popularna institucija “brijačkih klapa”.

ONO 25“Isuse.” Webby zakoluta očima.“Hajde, Webby”, reče Hughesov kolega.Webby Garton zakoluta očima i počne iznova. 5Garton je ugledao njih dvojicu, Mellona i Hagartyja, kako sitnokoračaju držeći se oko struka i hihoću kao dvije cure. Zapravo, najprije jepomislio da to i jesu dvije cure. Onda je prepoznao Mellona, na kojeg su muveć bili skrenuli pažnju. Dok ih je gledao, Mellon se okrenuo Hagartyju…i oni su se kratko poljubili. “Joj, čovječe, zbljuvat ću se!” poviče Webby, zgađen. Chris Unwin i Steve Dubay bili su s njim. Kad mu je Webby pokazaoMellona, Steve Dubay reče kako misli da se drugi peder zove Don i jošnekako, i da je jednom stao nekom klincu iz srednje škole koji je autosto-pirao, a onda mu se pokušao nabacivati. Mellon i Hagarty krenu prema trojici mladića, idući od štanda sa šeši-rima prema izlazu iz lunaparka. Webby Garton će poslije reći policajcima,Hughesu i Conleyju, da mu je “građanski ponos” bio povrijeđen kad jevidio da taj usrani peder nosi šešir na kojem piše JA  DERRY. Bio jeglupav, taj šešir – papirnata imitacija cilindra s velikim cvijetom koji jevirio iz vrha i klimao se na sve strane. Glupost tog šešira kao da je još višepovrijedila Webbyjev građanski ponos. Dok su Mellon i Hagarty prolazili, držeći se rukama oko struka, WebbyGarton vikne: “Trebalo bi te natjerati da pojedeš taj šešir, šupkoljupčejedan usrani!” Mellon se okrene prema Gartonu, koketno zatrepće očima i reče:“Ako želiš nešto pojesti, dušo, mogu ti ponuditi nešto puno ukusnije odsvojeg šešira.” U tom trenutku Webby Garton odluči pederu promijeniti lični opis.Na zemljovidu Mellonova lica izdići će se planine, stvoriti rasjedi. Nitkoneće aludirati na to da ga on nekome puši. Nitko. On krene prema Mellonu. Mellonov prijatelj Hagarty, usplahiren,pokuša odvući Mellona, ali je on ostao na mjestu, smješkajući se. Gartonće poslije reći policajcima Hughesu i Conleyju da je bio prilično siguranda je Mellon bio drogiran. I bio je, složio se Hagarty kad su mu tu idejuprenijeli policajci Gardener i Reeves. Bio je drogiran s dva uštipka prema-zana medom, drogiran lunaparkom, cijelim tim danom. I stoga nesposobanuočiti stvarnu opasnost koju je predstavljao Webby Garton.

26 Stephen King “Ali Adrian je bio takav”, rekao je Don, posluživši se papirnatommaramicom da obriše oči i razmaže sjajno sjenilo na očima. “Nije imaorazvijenu mimikriju. Bio je jedna od onih budala koje misle da će se svedobro završiti.” Mogao je već i tad gadno nagrabusiti da Garton nije osjetio kako gaje nešto lupnulo po laktu. Bio je to pendrek. Okrenuo je glavu i ugle-dao policajca Franka Machena, još jednog pripadnika elitnih postrojbiderryjevske policije. “Ohladi, mali”, Machen reče Gartonu. “Gledaj svoja posla i ostavi tehomiće na miru. Zabavljaj se.” “Jeste li čuli kako me nazvao?” razjareno upita Garton. Sad su mu sepridružili i Unwin i Dubay – njih su dvojica, namirisavši gužvu, pokušaliodvući Gartona prema glavnom prolazu, ali ih se Garton otrese, bio bise poslužio šakama da su ustrajali. Njegova muževnost otrpjela je uvreduza koju je smatrao da mora biti osvećena. Nitko neće aludirati da ga onnekome puši. Nitko. “Ne vjerujem da te ikako nazvao”, odgovori Machen. “A ti si se, vje-rujem, obratio njemu prvi. A sad prošeći, sinko. Nemoj da ti moramponavljati.” “Nazvao me pederom!” “Što je, brine te da možda i jesi?” upita Machen, kao da ga to iskrenozanima, i Gartona oblije duboko i ružno rumenilo. Za te razmjene mišljenja, Hagarty je sve očajnije pokušavao odvućiAdriana Mellona s poprišta događaja. Najzad, Mellon se pokrenuo. “Pa-pa, ljubavi!” drsko dobaci Adrian preko ramena. “Zaveži, slatkoguzi”, reče Machen. “Nosi se odavde.” Garton pokuša ščepati Mellona, ali ga Machen zgrabi. “Mogu te privesti, prijatelju,” reče Machen, “a s obzirom na to kakose ponašaš, to i možda ne bi bila loša ideja.” “Kad te idući put vidim, sredit ću te!” dernjao se Garton za odlazećimparom i nekoliko se glava okrene i zapilji u njega. “A budeš li još nosio tajšešir, ubit ću te! Ovom gradu ne trebaju pederi kao ti!” Ne okrenuvši se, Mellon mahne prstima lijeve ruke – nokti su mubili tamnocrvene boje – i naglašenije zamigolji u hodu. Garton ponovnonavali. “Još jedna riječ ili pokret i privodim te”, reče Machen blago. “Vjerujmi, dečko, jer mislim upravo ono što kažem.” “Ma daj, Webby”, reče Chris Unwin nelagodno. “Smiri se.”

ONO 27 “Vi volite takve tipove?” upita Webby Machena, nimalo se ne obazirućina Chrisa i Stevea. “Ha?” “Što se dupedavaca tiče, u tome sam neutralan”, reče Machen. “A onoza što stvarno jesam su mir i red, a ti, prištavče, remetiš ono što volim. Štoje, želiš da te malo provozam?” “Ma daj, Webby”, reče Steve Dubay tiho. “Idemo na hot-dog.” Webby pođe, popravljajući košulju prenaglašenim pokretima i odmičućikosu s očiju. Machen, koji je također dao izjavu jutro poslije smrti AdrianaMellona, reče: “Posljednje što sam čuo da je rekao dok su on i njegovi prijateljiodlazili bilo je ‘kad ga drugi put ugledam, vidjet će svog boga’.” 6“Molim vas, moram razgovarati s majkom”, reče Steve Dubay treći put.“Moram joj reći da smekša mog očuha, inače će biti batina kad stignemkući.” “Malo kasnije”, reče mu policajac Charles Avarino. I Avarino i njegovkolega Barney Morrison znali su da Steve Dubay večeras neće kući, a moždajoš mnoge noći. Dječak kao da nije shvaćao koliko je ozbiljno ovo uhićenjei Avarino se nije začudio kad je kasnije dočuo da je Dubay bio prekinuoškolovanje sa šesnaest godina. U vrijeme ovog događaja još je bio učeniksrednje škole Water Street Junior High. Njegov kvocijent inteligencije bioje 68, prema Wechslerovu testu kojem je bio podvrgnut za jednog od trijuproputovanja kroz sedmi razred. “Reci nam što se dogodilo kad ste vidjeli Mellona kako izlazi iz Falcona”,zamoli ga Morrison. “Ne, čovječe, bolje da ništa ne kažem.” “A zašto ne?” upita Avarino. “Možda sam već rekao previše.” “Pa došao si ovdje da bi pričao”, reče Avarino. “Nije li tako?” “Ovaj… aha… ali…” “Slušaj”, reče Morrison toplo, sjedne pokraj Dubaya i ponudi mucigaretu.”Misliš da ja i Chick volimo pedere?” “Ne znam—” “Zar ti mi izgledamo kao pederi?” “Ne, ali—”

28 Stephen King “Mi smo tvoji prijatelji, Steve”, reče Morrison ozbiljno. “A vjeruj mi,tebi, Chrisu i Webbyju sad su potrebni svi prijatelji koje imate. Jer će sutrasvako ranjeno srce u ovom gradu vrišteći tražiti vašu krv.” Steve Dubay je djelovao blago usplahireno. Avarinu, koji gotovo daje čitao misli ovom blenti, učini se da on ponovno razmišlja o očuhu. Papremda Avarino nije simpatizirao malu pedersku zajednicu Derryja – kaosvaki dobar policajac, uživao bi kad bi Falcon zauvijek zatvorio vrata – radobi osobno odvezao Dubaya kući. Zapravo bi s velikim zadovoljstvomdržao Dubaya za ruke dok očuh mulca ne pretvori u kašu. Avarino nijevolio pedere, ali to nije značilo da je smatrao da ih treba mučiti i ubijati.Mellon je bio izmrcvaren. Kad su ga izvukli ispod kanalskog mosta, očisu mu bile otvorene, iskolačene od užasa. A ovaj tip ovdje pojma nema učemu je sudjelovao. “Nismo ga željeli ozlijediti”, ponovi Steve. To je bio njegov rezervnipoložaj na koji bi se uvijek vraćao kad bi se zbunio. “Zato s istinom na sunce”, reče Avarino usrdno. “Ispričaj nam svetočno kako je bilo, pa će se možda pokazati da ovo nije ništa ozbiljnije odpišanja po snijegu. Nije li tako, Barney?” “Kao što se ja zovem Barney”, složi se Morrison. “Još jednom, što kažeš?” navlačio ga je Avarino. “Pa…” reče Steve, a potom, polako, počne pričati. 7Kad je Falcon otvoren 1973. godine, Elmer Curtie mislio je da će senjegova klijentela sastojati uglavnom od putnika – autobusni kolodvor ublizini opsluživao je tri prijevoznika: Trainways, Greyhound i AroostookCounty. Ono što mu je promaknulo bila je činjenica koliko među putnicimaima žena ili obitelji koje vuku malu djecu sa sobom. A mnogi od preostalihputnika imali su boce u smeđim vrećicama i nisu ni izlazili iz autobusa.A oni koji jesu, bili su uglavnom vojnici ili mornari koji su željeli samo trgnutipivo-dva s nogu – za vrijeme desetominutnog odmora ne možeš se naliti. Curtie je do 1977. shvatio neke od tih istina, ali je tad bilo prekasno:bio je do jaja u računima i nije bilo načina da se izvuče iz minusa. Palomu je na pamet da bi mogao podmetnuti požar zbog osiguranja, ali ako neangažira profesionalnog palikuću, uhvatit će ga… a on ionako nije imaopojma gdje se okupljaju profesionalni palikuće. U veljači te godine odlučio je pokušati još do Dana nezavisnosti; akodotad stvari ne krenu nabolje, otići će do susjednih vrata, ukrcati se naautobus i vidjeti kakva je situacija na Floridi.

ONO 29 No u idućih pet mjeseci, neki zapanjujući, tihi prosperitet stigne u bar,obojen u crno i zlatno i ukrašen punjenim pticama (brat Elmera Curtieja bioje taksidermist-amater koji se specijalizirao za ptice, a Elmer je naslijedioptice kad je brat umro). Odjednom, umjesto da svake večeri izvadi šezdesetpiva i natoči dvadesetak pića, Elmer bi izvadio osamdeset piva i natočiostotinjak pića… stotinu i dvadeset… kadšto i stotinu šezdeset. Njegove su mušterije bile mladi, uljudni ljudi – i gotovo isključivomuškarci. Mnogi od njih odijevali su se sablažnjivo, ali to su bile godine kadje sablažnjivo odijevanje još bilo gotovo obvezatno i Elmer Curtie nije svedo 1981. shvatio da su njegove mušterije gotovo isključivo homoseksualci.Da stanovnici Derryja nisu čuli na vlastite uši kako on to kaže, nasmijalibi se i rekli da Elmer Curtie sigurno misli da su oni vesla sisali – ali jenjegova tvrdnja bila potpuno istinita. Baš kao i muškarac kojeg vara žena,on je gotovo posljednji doznao… a kad je doznao, bilo mu je svejedno.Bar je donosio lijepu dobit i premda su u Derryju bila još četiri bara kojasu dobro poslovala, Falcon je bio jedini koji pustopašne mušterije ne biredovno demolirale. Kao prvo, nije bilo žena zbog kojih bi se tuklo, a timuškarci, pederi ili ne, kao da su otkrili tajnu skladnih odnosa za kojunjihova heteroseksualna bratija nije znala. Kad je postao svjestan seksualnih sklonosti svojih redovitih gostiju, kaoda je nenadano postao okružen lascivnim pričama o Falconu; te su pričekružile godinama prije toga, ali prije 1981. Curtie ih nije čuo. Shvatio je dasu najrevniji pripovjedači tih priča muškarci koje se u Falcon ne bi moglodovući ni vezane željeznim lancem iz straha da će im iz zapešća ispariti svasnaga ili nešto slično, ali koji kao da su bili upućeni u svakojake tajne. Prema tim pričama, uđete li tamo u bilo koje doba noći, zateći ćetemuškarce kako priljubljeni plešu, trljaju se pimpekima na plesnom podiju,muškarce koji se ljube jezikom za šankom, muškarce koji drugima pušeu zahodu. U stražnjem dijelu bara tobože se nalazila prostorija u kojuse odlazilo kad se nekome prohtjelo provesti malo vremena s muškimginekologom – tamo bi ih čekao neki starkelja, ljudeskara u nacističkojuniformi koji je imao ruku podmazanu gotovo do ramena i koji bi vas vrlorado pregledao. Zapravo, ništa od toga nije bila istina. Kad bi žedni ljudi svratili s auto-busnog kolodvora na piće ili koktel, ne bi u Falconu osjetili ništa neobično– istina, bilo je puno muškaraca, ali tako je u tisućama radničkih barovadiljem zemlje. Klijentela je bila homoseksualna, ali homoseksualnost nijeistoznačnica za glupost. Ako bi poželjeli malo raskalašenosti, otišli bi uPortland. A kad bi se zaželjeli puno raskalašenosti – sadomazohističkeraskalašenosti – odlazili bi u New York ili Boston. Derry je bio malen;Derry je bila provincija i mala homoseksualna zajednica Derryja sasvimje dobro shvaćala pod kakvom sjenom egzistira.

30 Stephen King Don Hagarty zalazio je u Falcon dvije ili tri godine prije one večeri uožujku 1984. kad se prvi put pojavio s Adrianom Mellonom. Prije toga,Hagarty je bio od onih koji šaraju i rijetko se pojavljivao s istim pratiteljemviše od nekoliko puta, ali potkraj travnja čak je i Elmeru Curtieju, kojije slabo obraćao pozornost na takve stvari, postalo jasno da su Hagarty iMellon par. Hagarty je bio tehnički crtač u građevinskoj tvrtki u Bangoru. AdrianMellon bio je pisac koji je objavljivao gdje god je stigao – u časopisimaavioprijevoznika, u ženskim časopisima, regionalnim časopisima, nedjeljnimdodacima, erotskim časopisima. Radio je na romanu, ali to možda i nijebilo ozbiljno – radio je na njemu još od treće godine studija, a to je biloprije dvanaest godina. On je došao u Derry da bi napisao članak o Kanalu – dobio je tajzadatak od časopisa New England Byways, raskošnog dvomjesečnika kojije izlazio u Concordeu. Adrian Mellon prihvatio se toga zato što je odBywaysa mogao iskamčiti dnevnice za tri tjedna, uključujući i lijepu sobuu hotelu Derry Town House, a prikupiti sav materijal potreban za članakza najviše pet dana. U preostala dva tjedna mogao je prikupiti dovoljnomaterijala za još četiri regionalna članka. Ali je u tom trotjednom razdoblju upoznao Dona Hagartyja i umjestoda se nakon isteka ta tri akreditirana tjedna vrati u Portland, našao si jemali stan u Kossuth Laneu. Stanovao je tamo samo šest tjedana. Onda sepreselio Donu Hagartyju. 8To je ljeto, Hagarty reče Haroldu Gardeneru i Jeffu Reevesu, bilonajsretnije ljeto u njegovu životu – trebao je pripaziti, reče on; trebao jeznati da Bog takvima kao što je on stavlja tepih pod noge samo zato da biim ga istog trenutka izvukao ispod njih. Jedina sjena, rekao je, bila je Adrianova ekstravagantno pristrana reak-cija na Derry. Imao je majicu na kojoj je pisalo MAINE NIJE LOŠ, ALIDERRY JE SUPER! Imao je jaknu derryjevske srednjo­školske momčadi,Tigersa. A naravno, bio je tu i taj šešir. Tvrdio je da je ozračje vitalno istvaralački okrepljujuće. Možda je u tome i bilo nečeg: prvi put u gotovogodinu dana izvukao je iz kovčega svoj venući roman. “Zar je zaista radio na njemu?” Gardener upita Hagartyja, ne hajućiza to zapravo, ali ne želeći da Hagarty zastrani u pripovijedanju. “Da – izbacivao je stranicu za stranicom. Govorio je da će to možda bitiužasan roman, ali barem neće biti nezavršen užasan roman. Očekivao je

ONO 31da će ga dovršiti do rođendana, u listopadu. Naravno, on nije znao kakavje Derry zapravo. Mislio je da zna, ali nije bio ovdje dovoljno dugo da biosjetio zadah pravog Derryja. Pokušavao sam mu reći, ali nije slušao.” “A kakav je to pravi Derry, Don?” reče Reeves. “Kao mrtva kurva kojoj ličinke gmižu iz pičke”, reče Don Hagarty. Dva su policajca zurila nijemo se snebivajući. “To je zlo mjesto”, reče Hagarty. “Kloaka. Zar želite reći da vas dvojicato ne znate? Vas dvojica živite ovdje cijeli život i ne znate?” Nijedan od njih ne odgovori. Uskoro, Hagarty nastavi. 9Dok se Adrian Mellon nije pojavio u njegovu životu, Don je bionamjeravao otići iz Derryja. Bio je tamo tri godine, uglavnom zato što jeugovorio dugoročni zakup stana s najljepšim pogledom na rijeku, ali jezakup istekao i Donu je bilo drago zbog toga. Neće više biti dugih vožnjido posla u Bangor i natrag. Neće više biti čudnih vibracija – u Derryju,jednom je rekao Adrianu, kao da je uvijek vještičji sat. Adrian možda mislida je Derry sjajno mjesto, ali Dona on plaši. Ne samo zbog neprobojnoghomofobičnog ozračja i stajališta koja su jasno izražavali ne samo gradskipropovjednici nego i grafiti u parku Bassey, no to je bilo barem nešto ušto je mogao uprijeti prstom. Adrian se bio nasmijao. “Don, svaki grad u Americi ima satniju koja mrzi toplu braću”, rekaoje on. “Nemoj mi samo reći da to ne znaš. Jer ovo je ipak doba gospodinaZadriglog i gospođe Zadrte.” “Pođi se mnom do parka Bassey”, odgovorio je Don, kad je shvatioda Adrian zaista misli ono što govori – a Adrian je želio reći da Derrynije ništa gori od bilo kojeg većeg mjesta u provinciji. “Ljubavi, želio bihti nešto pokazati.” Odvezu se do parka Bassey – bilo je to sredinom lipnja, oko mjesec danaprije Adrianova ubojstva, Hagarty reče policiji. Odveo je Adriana u crne,pomalo smrdljive sjene Mosta poljubaca. Pokazao mu je jedan od grafita.Adrian je morao upaliti šibicu i držati je ispod natpisa da bi ga pročitao. PEDERU, POKAŽI MI KURAC I OTFIKARIT ĆU TI GA. “Znam što ljudi misle o pederima”, rekao je Don tiho. “Kao tinejdžerasu me premlatili ispred restorana za kamiondžije u Daytonu; neki dečki uPortlandu zapalili su mi cipele ispred kioska sa sendvičima dok je debeloguzimurjak sjedio u patrolnom automobilu i smijao se. Nagledao sam se svega.Ali nikad nisam vidio nešto takvo. Pogledaj ovo. Vidi sam.”

32 Stephen King Nova šibica otkrije SVIM PEDERIMA ZABIJTE ČAVLE U OČI(U IME BOGA!). “Tko god da piše te male moralne izreke, totalno je lud. Bilo bi milakše kad bih mislio da je posrijedi samo jedna osoba, jedan izoliraniperverznjak, ali…” Don neodređeno mahne rukom niz Most poljubaca.“Ima toga puno… i ne mislim da je to sve napisala jedna osoba. Zbog togaželim otići iz Derryja, Ad. Na previše mjesta i u previše ljudi kao da čučeskriveni manijaci.” “Pa, pričekaj da završim roman, može? Molim te. Listopad, obećavam,ne kasnije. Zrak je ovdje bolji.” “Nije znao da će se morati pripaziti vode”, ogorčeno će Don Hagarty. 10Tom Boutillier i šef Rademacher nagnu se naprijed, obojica bez riječi.Chris Unwin sjedio je pognute glave, monotono govoreći podu. Ovo jebio dio koji su željeli čuti; ovo je bio dio koji će poslati bar dvojicu ovihseronja u Thomaston. “Lunapark je bio bez veze”, reče Unwin. “Već su skidali sve najboljezanimacije, kao što su Tanjur nečastivog ili Padobranski skok. Na električnimsu autićima već izvjesili natpis ‘zatvoreno’. Radile su samo vožnje za djecu.Zato smo otišli dolje do igrica. Webby ugleda štand s kolutovima pa platipedeset centi, spazi šešir koji je onaj peder nosio pa počne gađati u njega, alinikako da ga pogodi, a svaki put kad bi promašio, postajao bi sve zlovoljniji,shvaćate? A Steve – on hoda po svijetu i govori ma pusti ovo ili pusti ono ima pusti sve u kurac, shvaćate? Samo što je taj dan i on bio razjeban jer jeuzeo onu pilulu, shvaćate? Ne znam kakvu pilulu. Crvenu. Možda je čak idopuštena. Ali se on napilio na Webbyja, već sam pomislio da će ga Webbyzveknuti, shvaćate? Ponavlja: ‘Ne možeš ni pogoditi taj pederski šešir.Odjebao si sto posto kad ne možeš ni taj pederski šešir osvojiti.’ Najzad mugospođa zadužena za streljanu da nagradu iako nije uopće nabacio prsten, jermislim da nas se htjela riješiti. Možda i nije. Ali mislim da je. Dobio je onošto stvara buku, znate? Puhnete a ono se napuhne i odmota i ispusti zvukkao prdac, kužite? Imao sam jedan takav. Dobio sam ga za Noć vještica iliNovu godinu ili za neki praznik, sviđao mi se, samo što sam ga izgubio. Ilimi ga je netko popalio iz džepa na onom jebenom školskom igralištu. Dakle,lunapark se zatvara i mi izlazimo, a Steve još zajebava Webbyja kako nijemogao osvojiti taj pederski šešir, shvaćate, a Webby ne priča puno, i znaosam da to nije dobar znak, ali sam bio pod gasom. Pa sam znao da morampromijeniti temu, samo se nisam mogao sjetiti nikakve teme, shvaćate? Kad

ONO 33smo stigli na parkiralište, Steve kaže: ‘Kamo bi išli? Doma?’ A Webby će:‘’Ajmo još malo oko Falcona da vidimo je li onaj peder tamo.’” Boutillier i Rademacher se pogledaju. Boutilleir podigne prst i lupne senjime po obrazu: iako to ovaj mulac u teškim čizmama nije znao, upravoje govorio o ubojstvu s predumišljajem. “No ja kažem ne, moram doma, a Webby veli: ‘Bojiš se proći pokraj togpederskog bara?’ A ja velim: ‘Ma ne, jebote!’ A Steve je još napušen ili neštoslično pa kaže: ‘Hajde da si omastimo brke s malo pederskog mesa! Hajdeda se omastimo s malo pederskog mesa! Hajde da se omastimo…’” 11Trenutak nije mogao biti povoljniji da sve pođe naopako za svakog.Adrian Mellon i Don Hagarty izašli su iz Falcona poslije dva piva, prošlipokraj autobusnog kolodvora pa se uhvatili za ruke. Nijedan tome nijepridavao puno pozornosti; bilo je to nešto što su oni redovito činili. Biloje deset i dvadeset. Stigli su do ugla i skrenuli lijevo. Most poljubaca bio je gotovo kilometar odatle; namjeravali su prijećipreko mosta u Main Street, koji je bio puno manje slikovit. Kenduskeagje imao niski ljetni vodostaj, tek metar vode koja je mlitavo klizila okobetonskih stupova. Kad se Duster našao ispred njih (Steve Dubay bio je opazio njih dvojicukako izlaze iz Falcona i sav sretan pokazao na njih), bili su nadohvatmosnog luka. “Presijeci im put! Presijeci im put!” vrisne Webby Garton. Ona sudvojica upravo prošla ispod ulične svjetiljke i Webby je primijetio da sedrže za ruke. To ga je razbjesnilo… ali ne toliko koliko ga je razbjesniošešir. Veliki papirnati cvijet klimatao se glupavo tamo-amo. “Presijeci imput, dovraga!” I Steve to i učini. Chris Unwin će poreći aktivno sudjelovanje u onome što je slijedilo, ali DonHagarty je ispričao drukčiju priču. Rekao je da je Garton izletio iz automobilagotovo prije nego što se zaustavio, a da su i druga dvojica brzo izašla za njim.Došlo je do razgovora. I to neugodnog. Te večeri Adrian nije pokušavao bitiduhovit ili porugljivo koketan; shvatio je da su u velikoj nevolji. “Daj mi taj šešir”, reče Garton. “Daj mi ga, pederu.” “Ako to učinim, hoćete li nas pustiti na miru?” Adrian je cičao odstraha, gotovo cvilio, prestravljenim očima gledao naizmjence u Unwina,pa Dubaya i Gartona.

34 Stephen King “Samo mi daj tu pizdariju!” Adrian mu ga pruži. Garton izvadi skakavac iz lijevog prednjeg džepatraperica i prereže šešir na dva dijela. Protrlja ih o tur traperica. A ondaih baci pod noge i izgazi. Don Hagarty se odmakne malo dok je njihova pozornost bila podijeljenaizmeđu Adriana i šešira – tražeći, kako reče, murjaka. “A sad, hoćete li nas pustiti na m—” zausti Adrian Mellon no tad gaGarton raspali po licu i odbaci na pješačku ogradu mosta visoku do struka.Adrian vrisne poklopivši usta rukama. Krv mu poteče kroz prste. “Ad!” zavapi Hagarty i ponovno potrči naprijed. Dubay mu podmetnenogu. Garton ga čizmom udari u želudac i odbaci s pločnika na kolnik.Prođe automobil. Hagarty se podigne na koljena i vrisne za njim. Auto-mobil nije usporio. Vozač se, rekao je Gardeneru i Reevesu, nije čak niokrenuo. “Zaveži, pederu!” reče Dubay i udari ga nogom sa strane po licu.Hagarty padne na bok u slivnik, u polunesvijesti. Nekoliko trenutaka kasnije začuje glas – Chrisa Unwina – kako mugovori da bježi prije nego što ga zadesi ono što će zadesiti njegova prijatelja.U svom iskazu Unwin je potvrdio da je izrekao to upozorenje. Hagarty je čuo potmule udarce i krikove svog ljubavnika. Adrian jezvučao kao zec u klopci, rekao je Hagarty policiji. On otpuže natrag premaraskrižju i jakim svjetlima autobusnog kolodvora, a kad se malo udaljio,okrenuo se i pogledao. Adriana Mellona, koji je bio visok oko metar sedamdeset pet centime-tara i težak sedamdesetak kilograma kad pokisne do gole kože, Garton,Dubay i Unwin naguravali su između sebe u nekoj vrsti trostruke igre.Tijelo mu se trzalo i presavijalo poput krpene lutke. Udarali su ga, bubali,trgali mu odjeću. Dok je on to sve gledao, reče Don, Garton je udarioAdriana u prepone. Adrianu je kosa pala preko lica. Krv mu je tekla izusta i natapala mu košulju. Webby Garton je na desnoj ruci nosio dva teškaprstena: jedan je bio prsten Derryjeve srednje škole, a drugi je izradio nasatu tehničkog odgoja – isprepletena mesingana slova DB stršala su dvacentimetra s prstena. Slova su bila inicijali Dead Bugsa, heavy-metal grupekojoj se Webby osobito divio. Prsten je razderao Adrianovu gornju usnui smrskao mu tri gornja zuba kod samih desni. “Upomoć!” zapomagao je Hagarty. “Upomoć! Upomoć! Ubit će ga!Upomoć!” Zgrade u Main Streetu uzdizale su se crne i tajanstvene. Nitko nijepritekao u pomoć – čak ni iz onog bijelog otoka svjetlosti koji je označavaoautobusni kolodvor i Hagarty nije shvaćao kako je to moguće: tȁ tamo je

ONO 35bilo ljudi. Vidio ih je kad su on i Adi onuda prošli. Zar nitko od njih nećepriteći u pomoć? Baš nitko? “UPOMOĆ! UPOMOĆ! UBIT ĆE GA! UPOMOĆ, MOLIM VAS, ZAIME BOŽJE! ” “Upomoć”, šapne tihi glasić Donu Hagartyju slijeva… a onda se začujehihot. “Nogom u dupe!” Garton je sad vikao. Vikao i smijao se. Sva trojica,Hagarty je rekao Gardeneru i Reevesu, smijala su se dok su mlatila Adriana.“Nogom u dupe! Preko ograde!” “Nogom u dupe! Nogom u dupe! Nogom u dupe!” pjevušio je Dubaykroz smijeh. “Upomoć”, ponovi onaj glasić, i premda je bio ozbiljan, ponovno uslijeditih hihot – poput glasa djeteta koje se ne može suzdržati. Hagarty spusti pogled i ugleda klauna – i na tom mjestu Gardener iReeves počeli su odbacivati sve što je Hagarty rekao, jer je ostatak bilobuncanje luđaka. No poslije se Harold Gardener zamislio. Kad je doznaoda je i mali Unwin vidio klauna – ili bar rekao da jest – počeo je dvojiti.Njegov partner ili nije ništa posumnjao ili nije želio priznati da sumnja. Klaun je, rekao je Hagarty, izgledao kao križanac između RonaldaMacDonalda i onog starog televizijskog klauna, Boza – ili mu se bar takoisprva učinilo. Raščupani čuperci narančaste kose potaknuli su ga na takvuusporedbu. No nakon podrobnijeg razmišljanja pomislio je da klaun zapravone sliči nijednom od njih. Smiješak naslikan preko bijele palačinke bioje crven, a ne narančast, a u očima je imao neobičan srebrni sjaj. Moždakontaktne leće. Ali je jednim dijelom svog mozga tad pomislio – a i daljetako misli – da možda ta srebrna boja nije bila prava boja tih očiju. Nosioje vrećasto odijelo s velikim narančastim pucetima-coflima; na rukama jenosio rukavice kao iz crtića. “Don, ako ti treba pomoć,” rekao je klaun, “uzmi jedan balon.” I ponudi mu svežanj koji je držao u ruci. “Plove”, reče klaun. “Ovdje dolje svi mi plovimo; vrlo brzo će i tvojprijatelj ploviti.” 12“Taj vam se klaun obratio imenom”, reče Jeff Reeves potpunobezizražajnim glasom. Pogleda preko Hagartyjeve pognute glave premaHaroldu Gardeneru i jedno mu se oko spusti od namigivanja. “Da”, reče Hagarty ne podigavši pogled. “Znam kako to zvuči.”

36 Stephen King 13“I onda si ga bacio preko ograde”, reče Boutillier. “Nogom u dupe.” “Nisam ja!” reče Unwin podigavši pogled. Rukom makne kosu s očijui zapilji se srdito u ispitivače. “Kad sam vidio da to zaista namjeravajuučiniti, pokušao sam odvući Stevea u stranu, zato što sam znao da bi setip mogao razbiti… Do vode je bilo oko tri metra…” Bilo je sedam metara. Jedan od policajaca šefa Rademachera već jeizmjerio. “Ali kao da je poludio. Njih su dvojica samo vikala ‘Nogom u dupe!Nogom u dupe!’ i podigli su ga. Webby ga je uhvatio ispod pazuha, a Steveza tur i… i…” 14Kad je Hagarty vidio što rade, pojurio je natrag prema njima, vrišteći:“Ne! Ne! Ne!” iz petnih žila. Chris Unwin ga je odgurnuo i Hagarty se skljokao na pločnik cvokoćućizubima. “Zar želiš i ti letjeti preko ograde?” šapnuo je. “Bježi, dušo!” Tad su bacili Adriana Mellona preko mosta u vodu. Hagarty je čuopljusak. “Gubimo se odavde”, rekao je Steve Dubay. On i Webby uzmicali suprema automobilu. Chris Unwin ode do ograde i pogleda prijeko. Najprije je ugledao Ha-gartyja kako se kližući spušta prema vodi i prstima lovi za nasip zarastao ukorov i posut otpacima. Onda je ugledao klauna. Klaun je bio na suprotnojstrani, jednom je rukom vukao Adriana iz vode, a u drugoj je držao balone.Adrian je bio mokar do kože, grcao je i stenjao. Klaun je nakrivio glavui iskesio se Chrisu. Chris je rekao da je ugledao njegove blistave srebrneoči i iskešene zube – jako velike zube, rekao je. “Kao u cirkuskog lava, čovječe”, rekao je. “Hoću reći, toliko su velikibili.” A onda, reče on, vidio je kako klaun podiže jednu ruku Adriana Mellonanatrag tako da mu je ležala iznad glave. “I što onda, Chris?” reče Boutillier. Taj mu je dio bio dosadan. Bajkesu mu dosadile još s osam godina.

ONO 37 “Ne znam”, reče Chris. “Tad me Steve zgrabio i odvukao u automobil.Ali… mislim da mu je zagrizao pazuho.” Ponovno podigne pogled premanjima, sad nesiguran. “Mislim da je to učinio. Zagrizao mu pazuho.” “Kao da ga je htio pojesti, čovječe. Kao da mu je htio pojesti srce.” 15Ne, reče Hagarty kad su mu predočili priču Chrisa Unwina u oblikupitanja. Klaun nije odvukao Adea na suprotnu obalu, barem on to nijevidio – a priznaje da je tad već bio nešto manje od nezainteresiranogpromatrača; tad je već bio totalno lud, jebote. Klaun je, rekao je on, stajao kod suprotne obale držeći u rukamaAdrianovo mokro tijelo. Adeova je desna ruka bila ukočeno ispruženaklaunu iza glave i klaunovo je lice zaista bilo u Adeovu desnom pazuhu, aliga on nije grizao: smiješio se. Hagarty je vidio kako ga klaun gleda ispodAdeove ruke i smiješi se. Klaunove se ruke stegnu i Hagarty začuje krckanje rebara. Adrian krikne. “Zaplovi s nama, Don”, rekao je klaun svojim crvenim iskešenim ustima,a onda pokazao rukom u bijeloj rukavici pod most. Ispod donje strane mosta lebdjeli su baloni – ne desetak, ni desetakdesetaka, već na tisuće njih, crvenih i plavih, zelenih i žutih, a na svakomje velikim slovima pisalo JA  DERRY! 16“Hej, to zvuči kao jako puno balona, nema što”, reče Reeves, i ponovnonamigne Haroldu Gardeneru. “Znam kako zvuči”, ponovi Hagarty istim turobnim glasom. “Vidio si te balone”, reče Gardener. Don Hagarty polako podigne ruke ispred lica. “Vidio sam ih jasno kaošto sad vidim svoje prste. Na tisuće njih. Nije se čak mogla vidjeti donjastrana mosta – bilo ih je previše. Malo su lelujali i trzali se gore-dolje. Čuose i zvuk. Čudan, dubok cvilež. Od njihova međusobnog trljanja. I uzice. Bilaje to prava šuma bijelih visećih uzica. Izgledale su kao bijele niti paučine.Klaun je odnio Adea tamo. Vidio sam kako mu se kostim očešao o te uzice.

38 Stephen KingAde je ispuštao užasne grcave zvukove. Pošao sam za njim… ali se klaunokrenuo. Ugledao sam mu oči i odjednom shvatio tko je to.” “I tko je to bio, Don?” upita Harold Gardener blago. “Bio je to Derry”, reče Don Hagarty. “Bio je to ovaj grad.” “I što si onda učinio?” Bio je to Reeves. “Pobjegao, budalo glupa”, reče Hagarty i brizne u plač. 17Harold Gardener primirio se do 13. studenoga, dan prije suđenja DonuGartonu i Stevenu Dubayu u Okružnom sudu grada Derryja zbog ubojstvaAdriana Mellona. A tad je otišao Tomu Boutillieru. Želio je porazgovaratio klaunu. Boutillier to nije želio – ali kad je shvatio da bi Gardener mogaoučiniti neku glupost ako ga malo ne usmjeri, pristao je. “Nije bilo nikakvog klauna, Harolde. Jedini klaunovi te noći bila su ovatri klinca. Znaš to kao i ja.” “Imamo dva svjedoka—” “Ma, to je sranje. Unwin je odlučio potegnuti Jednorukog iz rukava,kao ‘Nismo mi ubili jadnog pedera, učinio je to jednoruki čovjek’, čim jeshvatio da je ovaj put zaista sjeo dupetom u kipuću vodu. Hagarty je biohisteričan. Stajao je i gledao kako mu ti klinci ubijaju najboljeg prijatelja.Ne bi me začudilo ni da je vidio leteće tanjure.” Ali Boutillier nije tako mislio. Gardener mu je to vidio u očima; izmota-vanje i izvrdavanje pomoćnika javnog tužitelja nervirali su ga. “Ma daj”, reče. “Sad govorimo o nezavisnim svjedocima. Nemoj misrati.” “O, ti bi o sranju? Želiš li mi reći da vjeruješ da se ispod Main StreetBridgea krio vampir-klaun? Jer ja to smatram sranjem.” “Ne baš tako, ali—” “Ili da je Hagarty vidio tamo milijardu balona, i na svakom velikimslovima napisano baš ono što je pisalo na šeširu njegova ljubavnika? Jerja to također smatram sranjem.” “Ne, ali—” “Zašto me onda gnjaviš s tim?” “Prestani me unakrsno ispitivati!” zagrmi Gardener. “Obojica su gaopisala jednako, a nijedan nije znao što je onaj drugi pričao!”

ONO 39 Boutillier je sjedio za svojim stolom i igrao se olovkom. Sad spustiolovku; ustane i priđe Haroldu Gardeneru. Boutillier je bio desetak cen-timetara niži, ali Gardener ustukne pred njegovim gnjevom. “Želiš li da izgubimo ovaj slučaj, Harolde?” “Ne, naravno da ne—” “Želiš li da ti gnojni čirevi na licu svijeta budu oslobođeni?” “Ne!” “Dobro. Fino. Budući da se slažemo u onom najvažnijem, reći ću titočno što ja mislim. Da, vjerojatno se te noći ispod mosta nalazio nekičovjek. Možda je čak i nosio klaunski kostim, premda sam u životu imaoposla s dovoljno svjedoka pa zaključujem kako je to jednostavno bio nekiskitnica ili sezonski radnik odjeven u gomilu stare odjeće. Mislim da je tamovjerojatno tražio izgubljeni sitniš ili meso bačeno iz automobila – polovicuhamburgera koju je netko bacio preko ograde ili možda mrvice na dnuvrećice čipsa. Njihove su oči učinile ostalo, Harolde. Je li to moguće?” “Ne znam”, reče Harold. Želio je biti uvjeren, ali s obzirom na dvapotpuno podudarna opisa… ne. Nije mislio da je to moguće. “Evo ti mog mišljenja ukratko. Briga me je li to bio Klaun Nastranko ilitip u odijelu Ujaka Sama na štulama, ili Feder, Sretni peder. Uvedemo litog tipa u slučaj, njihov će ga se odvjetnik uhvatiti kao pijan plota prije negošto uspiješ reći Jack Robinson. Reći će da ta dva mala, nedužna janješca,svježe ošišana i u novim odijelcima, nisu učinila ništa drugo osim što sumalo bacila tog pederčića preko ograde mosta. Istaknut će da je Mellonjoš bio živ poslije pada; osim Unwinova, to potvrđuje i Hagartyjev iskaz. Njegovi klijenti nisu počinili ubojstvo, o ne! Bio je to psihopat u kostimuklauna. Ako to spomenemo, tako će biti, i ti to znaš.” “Unwin će svejedno ispričati svoju priču.” “Ali Hagarty neće”, reče Boutillier. “Jer on shvaća. Bez Hagartyja, tkoće povjerovati Unwinu?” “Pa, tu smo i mi,” reče Harold Gardener gorčinom koja iznenadi i njegasamog, “ali pretpostavljam da mi nećemo progovoriti.” “Ma daj mi se skini!” zagrmi Boutillier, podigavši ruke. “Oni su ga ubili!Nisu ga samo bacili preko ograde – Garton je imao skakavac. Mellon jesedam puta uboden, uključujući jedanput u lijevo plućno krilo i dvaput utestise. Rane odgovaraju oštrici. Četiri su mu rebra bila slomljena – Dubayje to učinio, držeći ga u medvjeđem zagrljaju. Istina, i ugrizen je. Bilo je Jack Robinson (1919.–1972.), prvi crnac koji je službeno igrao u američkoj bej- zbolskoj ligi; nakon aktivnog bavljenja sportom postao je aktivni zagovornik gra- đanskih sloboda i često je pisao pisma američkim predsjednicima o poštivanju građanskih prava.

40 Stephen Kingtragova ugriza na rukama, lijevom obrazu, vratu. Mislim da je to Unwinovoi Gartonovo djelo, premda imamo samo jedan dobar otisak zuba, a i tajvjerojatno nije dovoljno jasan da bi se održao na sudu. No dobro, ispodpazuha mu je nedostajao velik komad mesa, pa što? Jedan od njih je voliogristi. Vjerojatno mu se pritom i digao. Kladim se na Gartona, iako tonikad nećemo dokazati. A nije bilo ni Mellonove uške.” Boutillier zašuti, zureći u Harolda. “Pustimo li u optjecaj tu priču s klaunom, nikad nećemo uspjeti uvjeritiporotu. Želiš li to?” “Ne, rekao sam ti.” “Tip je bio barunica, ali nikome nije činio zlo”, reče Boutillier. “I takohajdi-haj-ho naiđu tri pizdeka u bakandžama i oduzmu mu život. Prijatelju,strpat ću ih iza rešetaka i ako čujem da im je u Thomastonu netko provrtaonjihove napućene male čmarove, poslat ću im razglednicu i napisati kakose nadam da je taj koji im je to učinio imao sidu.” Vrlo vatreno, pomisli Gardener. A i presude će izgledati vrlo dobro u tvomdosjeu kad se za dvije godine budeš kandidirao za neki visoki položaj. Ali je otišao ne rekavši ništa više, jer je i on želio da ih se strpa izarešetaka. 18John Webber Garton osuđen je za ubojstvo prvog stupnja na deset dodvadeset godina zatvora u Thomastonu. Steven Bishoff Dubay optužen je za ubojstvo prvog stupnja na petnaestgodina u državnom zatvoru Shawshank. Christoferu Philipu Unwinu suđeno je zasebno kao maloljetniku i osu-đen je za ubojstvo drugog stupnja na kaznu od deset mjeseci u popravnomdomu South Windham Boys’ Training Facility, uvjetno. Dok ovo pišem, na sve tri presude uložena je žalba; Gartona i Du-baya svakog se božjeg dana može vidjeti kako mjerkaju cure ili se igrajubacanja novčića u parku Bassey, nedaleko od mjesta gdje je Mellonovoraskomadano tijelo nađeno kako pluta oko jednog od potpornih stupovaMain Street Bridgea. Don Hagarty i Chris Unwin otišli su iz grada. Na velikom suđenju – onom za Gartona i Dubaya – nitko nije ni spo-menuo klauna. Poznati zatvor u državi Maine.