Božji gnjev

Božji gnjev 1

2

Josip MlakićBožji gnjevFraktura 3

© Josip Mlakić i Fraktura, 2014. All rights are represented by Fraktura, Croatia.Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-602-1 (meki uvez) ISBN 978-953-266-604-5 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 892962 (meki uvez) i 892963 (tvrdi uvez)4

“Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnje­v­ u. Jer pisano je: Osveta je moja, ja ću je vratiti, govoriGospodin.” (Poslanica Rimljanima 12,19) 5

6

i. dioPotok Kišon 7

8

1.Ubija li nostalgija? Simbolički: da. Ubija li pak stvarno,fizički, bez simbolike? Ostavlja li, zapravo, tragove krvi,straha, urina i troši li, nesmiljeno i nezajažljivo, kao povi-jest, male, žalosne i savitljive ljude? Da, ponekad se dogodii to. Čistio sam pušku, zaslijepljen suncem koje mi je upadalou oči, kada su došli i rekli mi za brata. Bio je mrtav. Poginuoje. Imao sam samo njega od braće. Imali smo stariju sestru,koja je živjela u Austriji, u Salzburgu. Nisam odmah upitaošto se dogodilo. Tek kasnije. Buljio sam u nauljeni zatvaračkalašnjikova u čijim je dubinama počivao djelić tamnog,demonskog sunca. Bio je rat i ljudi su svakodnevno ginuli.Ubijali smo i ubijali su nas. Taj praiskonski nagon činio nasje živima. Inače, bili smo mrtvi. U takvom svijetu pogibijaje bila očekivana vijest. Na koji je način netko poginuo uratu? To je bilo glupo pitanje, pitanje tehnike. Svako pitanjena koje možete dobiti barem desetak banalnih odgovora,a da bi se svaki od njih mogao pokazati točnim, bilo jeglupo. Stoga sam šutio. No ono uvijek dođe na red. To jekonvencija. Kao u normalna vremena pozdraviti poznanikakada ga susretneš na ulici. To pitanje značilo je samo jedno:da nam je stalo. Cijedili smo emocije iz sebe i na taj način: 9

glupim pitanjima. Obična konvencija. Što, opet, ne značida nam uistinu nije bilo stalo. Sat vremena kasnije, u hladnom i mračnom podrumuobiteljske kuće uz rijeku, koji je služio kao privremenamrtvačnica, do kojeg smo došli kroz garažu uz čije se zidoveodmaralo desetak mrtvačkih kovčega i u kojoj se osjećaomiris izblijedjela plastičnog cvijeća koji je podsjećao naglavobolni vonj užarenog asfalta, dok sam promatrao krvavibratov leš, prišla su mi dvojica SIS-ovaca*. Iz zida okrenu-toga rijeci izbijala je svježina. Jedan od njih, Zoran, bio mije prijatelj. Tijekom studija bili smo godinu dana cimeri.Studirao sam matematiku u Sarajevu. Stanovali smo u vlaž­nom podrumskom stanu na strmom, visokom dijelu Alifa-kovca, s pogledom na ocvalo mezarje**, čiji su se stasitinišani***, koji su podsjećali na okamenjene androide, noćubjelasali kao trbusi mrtvih riba. SIS-ovci su stajali iza mojihleđa i čekali da se oprostim s bratom. Čulo se zujanje mušicai žuborenje rijeke koje je dopiralo kroz otvorena vrata izanaših leđa dok je rijeka bezbrižno tekla ispred nas, iza hlad­nog, ravnodušnog zida. Leševi su zaudarali i preko lica smonosili zelene platnene maske, koje nisu bogzna kako poma-gale. Bilo ih je devet, ležali su poredani po drvenim pale-tama, mirni i spokojni. Leš moga brata bio je treći zdesna.Stajao sam ispred njega i vidio sam duboke šare na potpla-* Pripadnici Službe sigurnosti u Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom vijećuobrane.** Groblje, turcizam.*** Nadgrobni spomenici kod muslimana.10

tima njegovih vojničkih čizama u čijim je labirintima ostalotragova teške i masne ilovače. Prepoznao sam još neke od poginulih. Išao sam od jed-nog do drugog, kao morbidni, podbuhli general koji vršismotru mrtvih. Nakratko bih zastao, promatrao im lica inastavljao dalje. Pokušavao sam iz zgrčene utrobe istisnutitugu i sućut, iako sam znao da sam igrom slučaja i ja mogaoležati ovdje, a netko od tih mrtvih hladno me promatratiiz zemaljskih visina. Osjećao sam, zapravo, krivnju, najap-surdniji osjećaj koji je donio rat: bio sam kriv zbog toga štosam živ, a oni, eto, mrtvi. Dvojica poginulih bili su bratoviškolski drugovi. Znali su nekada, zimi, doći u naše selo saskijaškom opremom. Odlazili su s bratom na obližnje pa-dine i tamo se skijali po dubokom djevičanskom snijegukoji je iskrio. Brat je bio četiri godine stariji od mene i nisumi dopuštali da idem s njima, iako sam bio neusporedivobolji skijaš od njih. Zimi sam svaki slobodan trenutak pro-vodio na snijegu. I bio sam jako dobar. Možda mi to zbogtoga nisu dopuštali? Nisu mogli podnijeti činjenicu da imje neki klinac u bilo čemu superioran? Jednom sam se po-žalio majci i ona je natjerala brata da me povedu. Nevoljkoje pristao. No čim smo izišli iz sela, zavaljali su me u cijelac,a zatim mi lice do bola natrljali snijegom. Lice mi je gorjeloi vratio sam se. Majci sam rekao da sam upao u snijeg. Svi poginuli bili su iz bratove postrojbe, to sam kasnijesaznao. Razmišljao sam zatim o bratu. Iako je bio četirigodine stariji od mene, ja sam imao dvadeset i sedam, a ontrideset i jednu, prije bi se moglo reći da je obratno, da samja stariji, iako ni sâm nisam bio oličenje zrelosti i odgovor-nosti. Takav je bio: neodgovoran i s klicom neobjašnjive 11

samodestrukcije u sebi. To nije došlo s ratom, oduvijek jebio takav. “Šta se dogodilo?” upitao sam Zorana kasnije. Bili smo izišli iz mrtvačnice, stajali smo pored rijeke ipušili, ja i Zoran. Njegov kolega SIS-ovac bio je otišao. “Niko ne zna”, rekao je i neodređeno pokazao iza našihleđa. “Poginuli su tamo iza platoa, u muslimanskoj poza-dini. Ne znamo točno gdje. Niti iko zna šta su tamo tražili.Poginuli su prije tri dana. Naši na položajima su čuli puc-njavu. Nismo znali šta se događa.” Sunce je bilo iznad nas. Šutio sam i promatrao kaskadeblještave vode. “Jučer su predložili razmjenu”, rekao je Zoran. “PrekoUNPROFOR-a.” Izvukao je iz džepa sunčane naočale i stavio ih na oči. “Tražili su tonu brašna, dvadeset kila kave i sto štekacigara. Za njih devet.” “Pristali ste?” rekao sam. “Jesmo. U takvim situacijama uvijek pristanemo. Nepogađamo se.” Kimnuo sam. Čuo sam za slične nagodbe. Kada nismoimali protuvrijednost u leševima, razmjene su se obavljalena sličan način. “Kad si ga zadnji put vidio?” upitao je Zoran. “Prije šest dana. Tražio je planove minskih polja ispredplatoa. Mi smo ih postavljali. Ja i moji.” “Dao si mu ih?” “Jesam.” “Je li ti reko zašto mu trebaju?” “Pričo mi je o nekakvom izviđanju.” “Samo to?”12

“Da. Siguran si da niko u zapovjedništvu ne zna ništao tome?” “Jesam. Razgovaro sam s obavještajcima. Oni nisu tra-žili nikakvo izviđanje na tom dijelu.” Prišao nam je jedan vojnik. Prepoznao sam ga. Bio je izbratove postrojbe. U ruci je držao niklovani Magnum 357.Prepoznao sam bratov revolver. “Tražio sam te”, rekao je. “Rekli su mi da si tu.” Kimnuo sam. “Primi moju sućut, Ilija”, rekao je, pružio mi ruku, azatim revolver. Rođen sam 20. srpnja, na Ilinu*. Tako sam, kako se kodnas znalo reći, sam sebi donio ime. Ime je znak? Ono nasodređuje? Dobio sam ga po strašnom, strogom i nemilo-srdnom starozavjetnom proroku. O sličnim stvarima nisamrazmišljao prije rata, a sada sam pomalo vjerovao u njih. Nesamo ja. Postali smo, zapravo, praznovjerni. Tomu nas jenaučio strah, on je rodno mjesto praznovjerja. Nije me začudio bratov postupak. Bio je ponosan na tajrevolver i nije želio, ako se njemu što dogodi, da ga se netkodrugi dočepa. U dva navrata, ranije, ostavljao ga je meni načuvanje. Poslao ga je jednom prilikom po jednom rođakuu Hrvatsku na niklovanje. No tamo su loše obavili posao:sloj nikla se ljuštio i revolver je bio prošaran tamnosivimmrljama. Vojnik je zatim izvukao iz džepa plavu kuvertu. “Reko mi je da ti to predam, pištolj i kovertu”, rekaoje. “Ako se njemu što dogodi.”* Ilindan, 20. srpnja, dan u katoličkom kalendaru kada se slavi Sveti Ilijaprorok. 13

Na kuverti je pisalo “za Iliju”. Otvorio sam je. Ruke sumi drhtale, a njih dvojica zurila su netremice u njih. Unutrasu bili američki dolari. Prebrojio sam ih. Četrdeset i devetnovčanica od sto dolara. “Četri tisuće i devesto američkih dolara”, rekao sam. Nikada u rukama nisam držao toliko novca. “Dao mi je to prije pet dana”, rekao je vojnik. “S njimsu tada bila još četvorica od ovih što su poginuli. Ja sam biona položaju, u rovu. Tu su me našli.” “Ništa ti nije reko?” upitao sam. “Samo da ti to dam, ako se njemu šta desi.” “A ostali”, rekao je Zoran, “je li ti iko od njih ostavionešto slično?” “Ne. Samo Goran.” “Nisi ih pito kuda idu?” rekao sam. “Jesam. Nisu mi odgovorili. Samo su otišli. Žao mi je.Goran je bio dobar momak.” Kimnuo sam. Da, bio je dobar momak. Volio sam ga.Cijeli sam život htio biti poput njega: bezbrižan i neodgo-voran. Istinski slobodan, zapravo. Sada znam, to je jedinoistinsko područje slobode koje postoji. “Odvojili smo njegove stvari”, rekao je. “Tamo su, unašoj bazi. Možeš doć po njih kad god hoćeš. I gitara jetamo.” “Doći ću”, rekao sam. “Uvijek je neko gore.” Vojnik je otišao, a ja i Zoran zapalili smo nove cigarete.Brat je imao Gibsonovu akustičnu gitaru s dvanaest žica.Ne znam kako ju je nabavio. Ja sam u to vrijeme studirao.Pitao sam ga u više navrata otkud mu, međutim nije mi htioreći. Ta gitara bila je bratov misterij, jedan od mnogih. Bio14

je to i revolver, skupi i spektakularni Magnum. Nabavio gaje u ratu. Kasnije sam saznao gdje. “Otkud dolari!?” rekao sam. “Ovo postaje sve luđe i luđe.” “Moram saznat šta se dogodilo.” Zoran je kimnuo. “Pomoći ću ti”, rekao je. “Poginulo je devet ljudi.” “Da im nisu Ameri platili da nešto obave za njih?” rekaosam. Bilo je to glupo pitanje, ali jedino mi je ono u tom tre-nutku palo na pamet. Svemoćnim Amerikancima pripisivalismo sve što je prelazilo naše skučene i klaustrofobične vi-dike. Pogotovo jer su ovdje bili američki dolari. “Ne vjerujem. Ako pretpostavimo da je svaki od njihdevet dobio po pet tisuća, to je četrdeset i pet tisuća. To jevelika lova. S tim možeš kupit pola Armije BiH. I bezri­zi­ka.” Kimnuo sam. Bio je u pravu. “Četri tisuće i devesto. To mi je čudno. Zašto ne pettisuća?” rekao sam. “Možda si pogriješio u brojanju?” Izvukao sam dolare iz džepa i ponovo ih prebrojio. “Četri i devesto. Probaj ti”, rekao sam i dao munovac. Zoran ga je prebrojio. “Četri i devesto”, rekao je. “Čudno. Bez obzira na nji-hove dolare, nisu Ameri. Sva ti ova strana bagra radi za njih.Svi bi im to uradili besplatno, samo da im se uvuku uguzcu­ .” Nikada ranije nisam držao u rukama američke dolare.Rekao sam to Zoranu. 15

“Nisam ni ja”, rekao je on. “Niti sam ih vidio ovako,uživo. Vidio si kako leševi izgledaju?” “Jesam.” “U svakog je ispaljeno najmanje dvadesetak metaka.Gledo sam liječničko izvješće. Pretpostavljam da je bilomrtvih i na drugoj strani. Zato su se iživljavali na leševi­ma.” “Da, to je logično”, rekao sam. Jednom sam sudjelovao u tome. Postavljali smo, noću,mine ispred svojih položaja i naletjeli na neprijateljske voj­nike. Imali smo dvojicu poginulih, a oni jednoga. Uspjelismo ih potisnuti natrag. Povukli su se, a da nisu uspjeliizvući leš poginulog suborca, a mi smo, kasnije, u bijesu,očaju, ne znam kako točno opisati taj osjećaj, ispalili nadesetke metaka u leš rošavog, blijedog mladića sa zlatnomnaušnicom u obliku zvijezde i polumjeseca na desnom uhu,koju je netko od naših strgao odatle i sačuvao je kao trofej.Postojala su dva zvuka: kada metak pogodi trbušnu šupljinui kada naiđe na kost. Prvi je podsjećao na zvuk kamenicebačene u mulj, a drugi na pucanje leda. Taj razarajući osjećajkoji nas je spopao, neki demonski hladni bijes, bio je naj-sličniji mržnji. Ili je to mržnja sama? Jer, što je mržnja,zap­ ravo, ako ne to: bijes i očaj? Na kraju smo prostor okoleša načičkali nagaznim minama i povukli se. “Jesi li za kavu?” rekao je Zoran. “Može”, rekao sam. Zoran je otišao u jednu od susjednih kuća, a ja sam raz­gledao revolver. Izvukao sam bubanj. Bio je pun. Zoran sevratio s dvije šalice dobre i jake kave i dva piva. Sjeli smona obalu rijeke. “Nije ga trebo niklovat”, rekao je Zoran. “Bio je boljionakav.”16

Kimnuo sam i izvukao sve metke iz bubnja osim jedno­g. “Trebo ga je dodatno brunirat”, rekao je Zoran. “To jeona fina, tamnosiva boja. Samo da ga ujednači.” Vratio sam bubanj i zavrtio ga. “Ruski rulet”, rekao je Zoran. Uperio sam revolver u praznu plastičnu bocu koja jeponosno plovila rijekom i pritisnuo obarač. Nije se dogodi­l­o ništa: udarna igla škljocnula je u prazno. Dao sam revol-ver Zoranu. Boca je odlazila od nas. On je ustao, nanišanioi pritisnuo obarač. Začuo se pucanj. Boca je poskočila, za­­vrtjela se u zraku, a zatim nastavila svoju dostojanstvenuplovidbu. 17

2.Sahranili smo ga na seoskom groblju, noću. Bilo nas je de­setak. Noć je bila tamna i tiha. Ispod nas pružale su sepadine po kojima smo se kao djeca skijali. Mrak nas je pri-tiskao i štitio. Neprijateljski položaji bili su udaljeni okopetsto metara zračne linije. Čuli smo u mraku škrganje icviljenje lopata kada naiđu na kamen i osjećali nesnosnizadah leša. Razmišljao sam o cigareti. Bili smo ovdje dugoi nismo smjeli pušiti. Zatim sam razmišljao o revolveru. Biomi je u džepu. U jednom trenutku pomislio sam da ga uba-cim u grob, s bratom, a onda mi se to učinilo patetičnim.Usto, bio je to dobar i moćan revolver. Napokon, iskopali smo grob i položili lijes u njega. Sve­ćenik je molio nad otvorenim grobom, a mi smo ga većzakopavali, da to što prije završimo. Tada sam osjetio daplačem, iako sam razmišljao o nečemu drugom, konkretnoo panici u svećenikovu glasu, koja mi je bila pomalokomičn­ a. Automobili su nas čekali kilometar-dva dalje. Ja i Zoranostali smo posljednji. Postavio sam drveni križ, nabio gačekićem u posnu, rahlu zemlju, a zatim smo krenuli zaostali­ma. “Obišo sam danas obitelji poginulih”, rekao je Zoran.18

“I?” “Četvorica su ostavila kuverte s novcem. Za ostale ni-sam siguran. Pretpostavljam da su i oni to napravili, alirodbina krije. Boje se da im neko ne oduzme lovu.” “Dolari?” “Da. Četri tisuće i devesto.” “Kod svih?” “Da.” “Ovda smo se nekada skijali”, rekao sam i pokazao nizstrmu padinu iznad koje smo koračali. Rekao sam to usput.Razmišljao sam o tih stotinu dolara koji su nedostajali. “Bio si dobar skijaš?” rekao je Zoran. “Jesam.” “Sutra je sahrana ostalima. Otići ću i provjerit nekestvari.” “Koje?” “Prije sedam dana im je bila smjena. Sljedeći dan jeGoran tražio od tebe planove minskih polja. Taj dan, kadim je završila smjena, nešto se dogodilo. To me zanima:gdje su bili i šta su radili taj dan.” Kimnuo sam. “Ako hoćeš, možeš sa mnom”, rekao je Zoran. “Hoću.” Bili smo blizu automobila. Ostali su otišli. Čuli smoslabašno brujanje motora njihovih automobila. Ovdje smobili sigurni. “Sad ću ti nešto pokazat”, rekao je Zoran. Otišao je do automobila i donio nešto iz njega. “Signalni pištolj”, rekao je. Stavio je raketu u pištolj i ispalio je iznad tamnog oceanaispod naših nogu. Tama se obojila u crveno i vidio sam 19

krvave sablasti kuća i šljivikâ u dubini. Svjetlost je lebdjelanad njom desetak sekundi, a onda je usahnula. Tada je noćproključala. Nadzemaljska svjetlost razbudila je ljudskistrah. Pucnjava je trajala desetak minuta, a zatim prestala.Odjednom. Smijali smo se. Bilo je nešto adrenalinsko upoigravanju tuđim strahom. Kako to nazvati? Bešćutnost?Idiotizam? Surovost? Ili sve to? Rat je praznik svega toga,festival surovosti i bešćutnosti, te nepoštovanja i ignorira-nja tuđeg straha.20

Josip Mlakić suvremeni je bosansko-hercegovački pisac.Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskomfakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se baviknjiževnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi,2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragomzmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji susadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno,2014., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi,2002., i Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu na-gradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u rež­ ijiKristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskomfestivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. 235

236

Sadržaji. dio 7Potok Kišon ii. dioNostalgija 183iii. dio 193Božji gnjev Epilog 231O autoru 235 237

NakladniciFraktura, Zaprešić24 sata d.o.o., ZagrebZa nakladnikeSibila Serdarević, FrakturaBoris Trupčević, 24 sataUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanPrijelom Maja GlušićDizajn naslovnice Roko CrnićFotografija na naslovnici Tjaša KalkanGodina izdanja 2014., prosinac (prvo izdanje)Tisak AKD, ZagrebISBN 978-953-266-602-1 (meki uvez)ISBN 978-953-266-604-5 (tvrdi uvez)www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20238

239