Ljubav me progoni

PRVO POGLAVLJEHoćemo li pasti, mama? Izgleda kao da padamo, zar ne? Gledaj kako su malene kuće tamo dolje… i gledaj krila kako se naginju!Što radi ona teta, mama? Odgovori mi! Ha?« »Moli se, dušo, neki su ljudi jako nervozni u avionu.« »Ali zašto, ha? Zašto je nervozna teta, mama, hej? Jer ju jestrah da ćemo pasti? Ti nisi nervozna, zar ne, mama?« »Ne, dušo, mama uopće nije nervozna, dapače, sada će maloodspavati.« Nepodnošljiva curica koja mi urla na uho (gurajući mi nogeu bubrege) govori o meni, ali ono što je neizmjerno gore je što jenjezina majka stavila masku na oči i već je utonula u blaženi san,umjesto da joj je zaprijetila da će je baciti kroz odvod WC-a. To bi itekako bilo zabavno. Zasigurno je jedna od onih majki koje blokiraju blagajnu u su-permarketu, voze dva na sat i dopuštaju djeci da se deru u restoranujer »zna se kakva su djeca, ne?«. Ne, ne znam kakva su i ne želim znati. Postajem kisela kao stara usidjelica, jer to i jesam. Zasigurnonisam »realizirana singl žena« koja zalazi u trendy barove i susreće»zanimljive ljude«. Ja sam kisela usidjelica od trideset i dvije go-dine koja će umrijeti sama i koju će pojesti njezine trideset i dvijemačke. Koja grozna perspektiva. Bože, kako mrzim avione, Bože, kako mrzim muškarce kojesam imala, zapravo kako generalno mrzim muškarce i, Bože, kakomrzim svoj život koji je posljednjih mjeseci bio remake Isijavanjasa mnom u ulozi palice za bejzbol.  1  

Nakon onog što se dogodilo nastojat ću se baciti na posaokao što uvijek savjetuju u prilozima časopisa. Već skoro tri sata neprekidno pijem alkoholna pića, slijetanjeje predviđeno za oko četiri sata, a moj susjed, koji nalikuje na AlecaBaldwina, ponudio mi je Vicodin rekavši da je to lijek za svaku zičku tegobu i da ga zvijezde puno koriste. Pa zar to nije bio lijek protiv bolova doktora Housea? Bilo što, samo da izdržim ovu torturu. Pravi problem je što uz sve ove psihotropne supstance ostajembistra: umjesto da lelujam u paralelnoj dimenziji gdje bih se smijalau slow motionu dok izvodim trostruki salto i dajem »pet« stjuar-desama, ostajem nepomična s uzdignutim obrvama i noktima za-bijenima u naslon za ruke. Sretna sam što nisam rock-zvijezda. Da to činim svaki dan,već bih davno završila u nekoj rehabilitacijskoj klinici. Tamo barem nikada ne bih bila sama, svi bi se dobro opho-dili sa mnom, milovali bi me po glavi i bili ponosni mojim napre-tkom… »… a ne kao sada… I da umrem, nikogaaa ne bi bilo briga!!!«kažem naglas zagnjurivši lice u jaknu Aleca Baldwina. »Je li sve u redu, gospođice? Stjuardeso!« rukom mahnestjuardesi koja stiže odlučnim korakom. »Nitko me ne voliii! S mojim dečkom u godinama gotovoje jer je brojao čarape, a drugi, moj mlađahni dečko, odveo me jeu krevet na Azurnoj obali i zatim nestaooo… Svi su sredili životosim meneee i zvali su me u Vanity Fair zbog priče o Paris Hilton,ali ja ne želim ići… Želim umrijetiii…« I počnem ponovno plakati bez sustezanja. U žalosnom sam stanju, alkohol mi uvijek prouzroči efekt»play it again, Sam!«. »Hrabro, hrabro draga, smirite se, vjerujte mi, iako nisamdobro razumjela redoslijed događaja, moj život sigurno je gori odvašeg. Nisam badava stjuardesa. Barem imam jadno zadovoljstvo  2  

da budem ja ta koja odlazi ›jutro poslije‹… Donijet ću vam jakukavu.« Alec mi pruža papirnatu maramicu: »Još jedan Vicodin?«I evo New Yorka i njegovih tisuću svjetala: ogromni iper gdje siti kuglica koja se odbija između nebodera i ako nisi dovoljno brzai vješta ostati na visini, nemilosrdno te proguta pakao zločinačkegradske četvrti. Ne čudi me što ovog puta nemam ni trunke optimizma štose nalazim u najzanosnijem gradu na svijetu. Ne postoji mjesto ukojem bih bila sretna jer sam duboko nesretna. Pronašla sam stan putem Craigliste, internetske stranice nakojoj ljudi privatno iznajmljuju kuće, i barem je cijena nešto manjaod uobičajenih šest tisuća dolara na mjesec. Ja sam se izvukla s dvije tisuće i sto dolara koje moram ostavitiportiru. Nadam se da neću završiti izbatinana u nekoj uličici, inačebih morala odgovoriti na cijeli niz logičnih pitanja nekoga policij-skog agenta sedamnaestogodišnjaka, tipa: »Jeste li poznavali vlas-nika stana? Imate li njegovu adresu? Jeste li se informirali? Nistevaljda šetali s gotovinom, zar ne? Ali, čitate li vi novine?« Prije bih rekla da se nisam imala hrabrosti ubiti. Stan je u West Villageu. Ako već moram plakati, bolje je točiniti sa stilom. Taksist me ostavlja ispred jedne od onih kućica u nizu odcrvenih cigli, odvojenih crnim rešetkastim ogradama, s vanjskimstubama i ulaznim vratima s okruglim mjedenim ručicama. U zraku se osjeća miris oceana, vjetar lagano njiše stabla, aulice su pune ljudi koji piju i zabavljaju se. A ja sam sama… Ali u New Yorku sam, jebemu!  3