Popkalčr

popkalčr 1 Popkalčr

2 branko kostelnik

popkalčr 3 Branko Kostelnik PopkalčrFraktura

4 branko kostelnikCopyright © Branko Kostelnik i Fraktura, 2011.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproduciratiu bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.All rights are represented by Fraktura, Croatia.ISBN 978-953-266-228-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem 768645

popkalčr 5Sadržaj 9 23TIPSS – pardon, TIPPK – teorija i praksapopularne kulture 34Umjetnost u vrijeme moralne panike 55Od ekskluzije do inkluzije: procesi koji 62manjinskoj grupi omogućuju postizanje 67društvenog priznanja 72Disidenti kasnog socijalizma 76Neslomljiva mama punka 82Kralj tamnih sjena 88Radost izvedbe 93Good bye, Lou, see you in Zagreb?! 98Ne pakirati Floydima! 103Kopaj, Nick, kopaj i dalje!!! 107Rijeka – hrvatski Manchester 118Istinski nasljednik velikog Arsena Slet i “Bandiera rossa” za proslavu 1. maja Punk na Balkanu is not dead! Njegovo veličanstvo ritam

6 branko kostelnikIzmeđu vječne ljubavi i mržnje 125Istok je istočno 131Talentirani trgovac 141Madonna in erotica – erotica in Madonna 150Take A Walk On The Wild Side 161Tko to tamo... dizajnira? 167OUR kulture i velika vojnička konzerva paštete 192Meko, ali i tvrdo okidanje 230Put u Indiju 245Rođendan u Veneciji 250Stančić – trideset godina poslije 256Žan u Zagrebu, a Ivan u Parizu 262Nepoznati Knifer kod gospođe Kranjčar 267Sve Tošine žene 273Umjetnik otpora 279Budući klasik hrvatskog arta 285Jot, jot, lega moj Gero! 295

popkalčr 7 NI VEČ UPANJA NI VEČ LUDI NI VEČ POGUMA SMO SAMI TKO SMO LEPI LEPI IN PRAZNI AMPAK NAM JE ČIST USEEN Pankrti

8 branko kostelnik

popkalčr 9TIPSS – pardon, TIPPK – teorija i praksapopularne kultureOdmah na početku moram reći: uvijek sam bio protiv objav-ljivanja ovakvih knjiga! Zašto? Uvijek mi je to kao starompunkeru izgledalo kao prevara, kao prodaja “muda pod bu-brege”, kao dilanje, kao podgrijavanje starog leša, kao... Sku­piti tekstove nastale u posljednjih deset-petnaest godina teih na račun poreznih obveznika staviti na kup i uknjigoviti– ma dajte, molim vas. I priznajem, godinama sam rogoboriokad sam nailazio na slične umotvorine starijih i iskusnijihkolega. No nakon što me izdavač uvjerio (svaka mast Serda-revićima) da tu ipak “nešto ima” te da se ziher može nešto“složit i iskemijat”, te nakon što su odobrena sredstva zasuport ovim recima od gradske komisije, počeo sam po­hlepno – upravo kako i priliči sredovječnim i prosijedimaut­ orima koji se, prema mudracima i Jacqesu Brelu, s godi-nama sve više kvare (kako tko i koliko, naravno) i “što sustariji postaju sve veća stoka” (netko veća, netko manja/netko sitnog, a netko krupnog zuba), nabrajati razloge zbogkojih bi to, kao, ipak imalo smisla. Na taj osnovni umak do-dao sam i par standardnih začina: egocentričnost, pa onutipičnu filozofsku/rokersku “želju za priznanjem”, pa samo-

10 branko kostelnikuvjeravanje klasičnom metodom autosugestije da je to ipakpomalo i posebno, jer je kakti individualni čin, pa k tome ionih par standardnih fora urbane gerile tipa “ma svim timcajkama, seljačinama, korumpiranim političarima i ljigavommainstreamu usprkos” i na kraju da je to kakti jako važnokao povijesni dokument tj. dokument vremena (kojih smopak siti na ovim prostorima), ali i pedagoški relevantno zamlađe generacije kao i mlađe kolege koji prate eto baš tu, uHrvata rijetku biljku, pop-kulturu, i... eto. Utvaram si, što birekao Ćiro nacionale, da sam u tome barem malo uspio. Učemu, pitate se sada kada sam, kao sipa, zamutio more i nedam vam da od drveća vidite šumu? Pa u tome da opravdamizlazak ovog djelca. S druge pak strane, da skinem tu moždapo nekima lažnu skromnost ili hinjenu nehajnost, tako česteu postmodernističkih intelektualaca, reći ću, vjerojatno po­malo pretenciozno, da kada smo izdavač i ja složili tekstoveu cjelinu, dobio sam vjetar u leđa davno zamišljenoj ideji danapravim konglomerat različitih ali pro­mišljenih poteza usvom djelovanju, kako bih dao svoj mali obol domaćoj teorijipop-kulture, kada već toliko godina nešto prčkam okolo imuvam se na toj popkulturnoj sceni. Mejbi nekoj novojklinki/klincu bar malo pomogne da ne griješi/luta kolikosam ja... A sve je počelo davnih ranih deved­ esetih godinaprošlog stoljeća u tada kultnom caffeu za­grebačke intelek-tualne i (pop)kulturne scene BP klubu, kada smo danimaispijali kave cijela jedna ekipa koja će, kasnije će se pokazati,postati čak i bitna za malu cro art i (pop)kulturnu scenu.Vjerujem da smo dojadili i bogu i vragu, pa i samima sebi stim svakodnevnim višesatnim (!) ispijanjima kava, tada neznajući da više nikad nećemo imati toliko vremena i da je

popkalčr 11taj naš blues/spleen/weltschmerz imao neke, možda nikadaviše dosegnute, unutarnju ljepotu i snagu. I sjećam se kodanas: bila je subota i odjednom sam se – za našim stalnospojenim stolovima u BP klubu – nakon ne­koliko rundi staredobre biske digao i teatralno namigujuć’ kult­ nom konobaruMilanu počeo držati govor svim tim moj­im “barakašima”,svim tim talentiranim Brlekima, Kragićima, Čalama, Va-njama, Pavcima, Bachrach-Krištofićima, Aidama, Ladama,Čorakicama, Salečićima, pa sveprisutnoj Jagni, a tu su negdje,gle čuda, bili i Serdarevići... (A sa strane su svoja pića ispijalii podsmješljivo nas ispod oka ponekad gledali: Jergović injegovi gosti, Boško i njegova jazz-škvadra, glumice-rekor-derke u ispijenim crnim napicima – Alma, Urša, Doris i co.,Perišić i njegova ekipa, muvatori i producenti Mišo i Koki sasvojim spodobama i mnogi dugi znani i neznani, etablirani,propali ili nadolazeći glumci, pisci, novinari, muzičari, sli-kari...) Govorio sam kako moramo iskočiti iz te letargije istanja, ma što stanja – hrvatskog sindroma tipa “sve znamonajbolje, ali nam se niš ne da”, jer je sve bez veze, i sve, amabaš sve, hračkamo uz kavice i bisku i da smo zajedno užasnojaki te da trebamo osnovati neki klub, udrugu ili bilo što iopalit po ljigavom mainstreamu akcijom i djelom. U mno-gima od njih vidjeh tada u kutu usana mali ironični smiješak,koji je, naravno, išao meni, već tada najstarijoj spodobi zastolom, ali već idući tjedan, dok sam prijavljivao udrugugrađana Društvo za istraživanje popularne kulture, prvotakvo u ovom dijelu Europe i Balkana, svi su mi dali svojeosobne – valjda tek da ih oko toga više ne gnjavim, što li?Moj plan tada je bio, ma koliko zvučao eneskaovski preten-ciozno – kristalno jasan: čitavim nizom akcija pokušati, te-

12 branko kostelnikorijom i praksom, riječju i djelom, s grupom istomišljenikarazvijati, ali i istraživati pop-kulturu u svim njenim oblicimai segmentima. Na običnoj salveti BP-ja nacrtao sam petero-kut i po kutovima napisao: TRIBINE I PREDAVANJA, IZ­LOŽBE, SVIRKE i PERFORMANCI, TEORIJSKI TEKSTOVI IIZDAVAČKA DJELATNOST. To je bio i plan, i program, i Sta­tut, i otac, i majka DIPK-a svih ovih petnaestak/dvadesetakgodina. I tako su s te salvete, iz tog podruma BP kluba kroz akciju,energiju, ludilo i zajedništvo proizašli i rođeni – usudim sedrsko i samosvjesno reći – naši relevantni generacijski pop-kulturni uraci posljednjeg desetljeća, pa i više: Tribine i predavanja u KIC-u (ciklus “Pop kultura – jučer,danas, sutra”) i DAH-u (“Arhitektura i pop kultura”), gdjesu svoje teorije i lično iskustvo bistrili i tako gurali pop­kulturnu ideju Gregor Tomc, Justin O’Connor, Feđa Vukić,Frano Dulibić, Benjamin Perasović, Silva Kalčić, Sergej Pri-staš, Draž­ en Lalić, Darko Glavan, Tonči Vladislavić, RajkoMuršič, Saša Štulhofer, Darko Macan, Igor Kordej, AleksadarIlić, Nenad Roban, Boro Radaković, Branko Maleš, KrešoRogina, Darko Fritz, Dalibor Martinis, Sandra Križić i mnogidrugi u okviru urednikovanja i moderiranja moje malenko-sti. Moram priznati da su me osobno najviše radovali pozivina predavanja i moderiranja o pop-kulturi u organizacijino­vih, mlađih generacija. Na jednom sam takvom, posveslučajno, kao šlagvort objašnjavao mlađoj publici kako sejedan predmet s kojim smo se uglavnom jako sprdali u gi-mnaziji sredinom sedamdesetih u ex Jugoslaviji zvao TIPSS– teorija i praksa samoupravnog socijalizma! Mnogi noviklinci nisu mogli povjerovati. E, i onda u čisto jazz-improvi-

popkalčr 13zaciji, na licu mjesta, valjda da se malo iskupim, pokuša­vajući obja­sniti što to moji suradnici i ja u stvari radimo,izmislih novi termin inspiriran TIPSS-om kao šlagvortom:TIPPK – teorija i praksa popularne kulture! Bijah sav važan,a klinci u publici u čudu me gledahu. Izložbe. Neke od najrelevantnijih odradio sam kao pro-ducent u stalnoj NBA-postavi DIPK-a za izložbe u suradnji snenadjebivim Duškom Stuparom te kuratorima VanjomBa­bićem i Željkom Marcijušem, poput one o omotima pločaSound & Vision, koja je pobudila ogromnu i neočekivanupažnju medija i svih generacija publike, a s kojom smo sekasnije otisnuli, poput Kerouacovih likova iz Na cesti, napravu pravcatu rock-turneju po hrvatskim i slovenskim gra­dovima, ili pak one velike, retrospektivne maga stripa i di-zajna Mirka Ilića u Gliptoteci, kao i izložbe rock-fotografijeu Galeriji Matice i rock-portreta Mije Vesovića u Gradskomemuzeju Varaždina. Posebna su poslastica, u kojoj sam istinski uživao, dvaciklusa izložbi u galeriji “Kranjčar” Nepomirljivi i Artarela,koje sam kao izbornik i producent radio u tandemu s VanjomBabićem, gdje smo predstavili prave bisere suvremene hr-vatske umjetničke scene, čiji rad ponajbolje ocrtava u praksikako su bliske granice i dodirne točke suvremenog arta ipop-kulture: Kristijana Kožula, Ines Krasić, Davora Vran-kića, Tomislava Buntaka, Karoline Pernar, Martine Kramer,Tanje Perišić i drugih. Svirke i performansi. Svirke i snimanja i dalje sam njego-vao kao pravu, istinsku rock i popkulturnu Praksu, kad godsam to mogao, udruživši snage s pravim maherima MarkomKrižanom i Ristom Ibrićem, bilo u okviru art rock-banda/

14 branko kostelnikprojekta Roderick Novy, bilo u okviru brojnih snimanja iskladanja u studiju za kazališne predstave i performanse.Ponajbolji su uraci ovoga kraka tog popkulturnog petero-kuta, kažu mnogi, uz brojne songove za kazališne predstave(“Jug 2”, “Osam žena”, “NNNI”, “Vuk i sedam kozlića”, “Pa­ralelni svjetovi”, “Najbolja predstava na svijetu”, “Dobriduh” i dr.), koncert i CD povodom izložbe oca pop-arta le-gendarnog Andyja Warhola 2001. u Umjetničkom paviljonu,ali u organizaciji moje matične kuće zagrebačkog Muzejasuvremene umjetnosti, na kojem sam uspio okupiti kaogoste, ali i aktere Gileta, Rundeka, Predina, Anđu Marić, ElBahatija, Krunu Levačića, Marija, Bradu i Kralju i opet, na-ravno, Križana i Ristu. Drugi je biser te produkcije pjesma“Lijepa dama, brkata” i perfomans “Love Song”, što samnapravio u sur­ adnji s bardom domaće art-scene, tada samoosamdesetogodišnjakom, Ivanom Kožarićem, i nakon toganezaboravna turneja sa starim genijem i dvije mlade plesa-čice (!) po domaćim galerijama i kazalištima. Meni su dragimali performansi kao što su “Privođenje” iz 2000., Dubrov-nik – Lazareti (izveden ponovo, čini mi se, 2007. na Akade-miji u Splitu), “Fiš paprikaš” iz 2001. (Galerija Matice), pa“Lamza vs. Sliškovića” (Novinarski dom na promociji knjigeKreše Bagića) iz 2003., kao i “Child in a time” iz 2009. uGradskome muzeju Varaždin. Izdavačka djelatnost. Zbog kroničnog nedostatka sred-stava ovaj krak peterokuta nije uspio realizirati sve želje.Otvoreno rečeno, i dalje vrijedi plan da se oformi jedna kva­litetna biblioteka koju bi činili ponajbolji radovi vodećihpopkulturnih “belosveckih” pera poput Fritha, Hebdigea ilipak Fiskea. No uspjeli smo izdati npr. multimedijsku knji-

popkalčr 15žicu s CD-om u suradnji s akademikom Ivanom KožarićemUmjetnost uvijek izmiče! 2009. te prvu multimedijsku digi-talnu knjižicu u Hrvata Odvedi me do ruba šume (Izbor izhrvatske ljubavne poezije 20. stoljeća) 2010. u suradnji s AlmomPricom, Goranom Grgićem, Krešom Bagićem i TomislavomBuntakom. Ovamo, u svakom slučaju, mogu svrstati i pravepop-proizvode: tri art pop-kalendara koja smo producirali usuradnji s jednom zagrebačkom tvrtkom – prvi je bio po­svećen rokerima (fotke: Mio Vesović, a tekst, koji možetepročitati i unutar ovih korica, moja malenkost), pa drugi skrupnim vorholovskim glavama glumica fotografskog trijaMara Bratoš, Radomir Sarađin i ponovo Vesović te tekstomMani Gotovac, te treći, posvećen spisateljicama uz fotograf-sko okidanje Andrije Zelmanovića i s tekstom Jagne Pogač-nik. Bez lažne skromnosti, tu su i moje knjige, Moj život jenovi val iz 2004., i čak tri koje će iz tiska izaći ove godine:Eros, laži i pop/rock pjesme, Antologija rock poezije u suradnjis Tomislavom Brlekom i ova koju upravo držite u ruci. I na koncu tekstovi. Tekstovi su, po logici stvari, bili te-meljna strategija Teorije. Strategija je bila objavljivati ih urazličitim oblicima i žanrovima, u različitim medijima, odmainstreama do alternativnih, od audio do pisanih, od...Stoga i ne čudi da se sada, kad ih se, u konačnici, stavilo nakup, vidi da su objavljivani u vrlo različitim “nosačimazvuka”: časopisima, knjigama (zabranjivanim!), deplijanimaza izložbe, novinama, monografijama, pa čak i kalendarima.Do kraja zadovoljavaju neke od temeljnih odrednica pop--kulture, npr. heterogenost, ali i kontradiktornost. Puni supukotina, proturječnosti i neadekvatnosti, kako i priličiteks­ tovima popularne kulture. No upravo ono što bi estetska

16 branko kostelnikkritika nazvala “neuspjesima”, navodi John Fiske, omogu-ćava popularnom tekstu da potakne proizvođačka čitanja,koja mu dopuštaju da progovara na različite načine u razli-čitim kontekstima, u različitim trenucima čitanja, ali se tasloboda neprekidno bori protiv tekstualnih i društvenih silakoje ga pokušavaju ograničiti. Popularni je tekst, zaključujeFiske, tekst o borbi između sila zatvaranja i sila otvorenosti,između čitalačkog i proizvođačkog, između homogenostifavoriziranih značenja i heterogenosti njegovih mogućihčitanja. Popularni tekstovi moraju nuditi popularna značenjai zadovoljstva – popularna značenja konstruirana iz odnosaizmeđu teksta i svakodnevnog života, a popularna zadovolj-stva proistekla iz proizvodnje tih značenja među ljudima, izmoći da se ona proizvede. Ne zaboravimo da je popularnakultura izgrađena na ponavljanju, jer nijedan tekst nije do-voljan, nijedan nije dovršeni objekt. Fiske se zalaže da po-pularni tekst treba biti proizvođački. Da bismo shvatili tajtermin, moramo se prisjetiti teza koje razmatra Bart u svomrazlikovanju čitalačkih i spisateljskih tendencija u teksto-vima. Dakle čitalački tekst zahtijeva suštinski pasivnog,receptivnog i discipliniranog čitatelja. Takav je tekst rela-tivno zatvoren, čak i za čitanje, i nezahtjevan prema čita­telju. Nasuprot njemu stoji spisateljski tekst, koji čitateljaneprestano izaziva da ga ponovo napiše i poziva ga da sudje-luje u konstrukciji značenja. Bart zaključuje da je čitalačkitekst pristupačniji i popularniji, dok je spisateljski složenijii avangardniji te stoga privlačan samo manjini. Ukratko, popularna kultura uvijek je nepristupačni pla-ninski teritorij za one koji je žele kontrolirati bilo iz politič-

popkalčr 17kih, bilo iz ideoloških ili ekonomskih razloga. Stoga njenagerilska čitanja predstavljaju strukturnu nužnost sistema.Ili, kako je napisao Fiske: analiza popularnih tekstova zahti-jeva dvostruki fokus. S jedne strane potrebno je usredotočitise na dubinsku strukturu teksta na načine čije su izuzetnudjelotvornost i prodornost u novijim izučavanjima pokazaleideološke, psihoanalitičke analize i strukturalne ili semio-tičke analize. Komplementarno je pak stanovište ono usmje-reno prema načinima kojima se ljudi nose sa sistemom,prema tome kako čitaju njegove tekstove, kako iz njegovihizvora stvaraju popularnu kulturu. Podsjetimo se samo načinjenicu da je popularna kultura često napadana zbog svoje(zlo)upotrebe jezika, a jedan od posebnih oblika kvaziskan-dalozne, nedisciplinirane upotrebe jezika jest i igra riječimau tekstovima popularne kulture. De Certeauovo (1984.)razl­ikovanje čitanja i dešifriranja vrlo je značajno za ovo očemu pišem. Dešifriranje je učenje kako da tuđi jezik čitamopo njegovim pravilima, dok je čitanje proces nametanja vla­stite usmene, govorne kulture pisanom tekstu. Dešifriranjezahtijeva obuku i obrazovanje, a njih organiziraju iste onedruštvene sile koje kontroliraju i lingvistički sistem. U ve-likom dijelu suvremene teorije kulture prevladava tvrdnjada su svi tekstovi nepotpuni te da se mogu izučavati samointertekstualno i kroz načine primanja. No ipak akademskipostupci tekstualne analize, čuvanja i prikazivanja priznaju“estetskom” tekstu određeni stupanj dovršenosti i samodo-voljnosti, dok popularne tekstove treba koristiti, trošiti iodbacivati, jer funkcioniraju samo kao agenti u društvenomkruženju značenja i zadovoljstva. I zato, zaključuje Fiske,

18 branko kostelnikizučavanje popularne kulture izučavanje je kruženja znače-nja te postupanje prema tekstu kao prema privilegiranomobjektu zaustavlja tu cirkulaciju u određenom trenutku ipretjerano naglašava ulogu teksta u njemu. Popularni jetekst agent i izvor građe, a ne objekt. Stoga su i moji tekstoviu ovoj knjizi, o npr. ex YU novom valu, omotima ploča, tur-neji Pankrta ili pak Madonni kao tekst ili čak kao niz tek-stova nepotpuni sve dok ne počnu kružiti u društvu. Njihovespolne iliti političke estetike nisu smještene u njihovojtek­stualnosti, već u njihovoj popularnosti, a popularni suzbog svoje proturječnosti. Siromaštvo pojedinačnog tekstau popularnoj kulturi, slažu se brojni teoretičari pop-kulture,povezano je ne samo s njegovim intertekstualnim postup-cima čitanja već i s njegovom efemernošću te sklonošćupon­ avljanjima. Jer, ne zahtijevaju samo potrebe industrijeneprestanu reprodukciju kulturne robe već to čine i samesile popularne kulture. Popularna kultura izgrađena je naponavljanju jer nijedan pojedinačni tekst nije dovoljan, ni-jedan tekst nije dovršeni objekt. Stoga se ona sastoji samood značenja i zadovoljstva u neprekidnom kruženju. “Moj akademski rad isto je tako društveni proizvod kaoi rad konstruktora automobila. Povijest studija kulture, mojaakademska i osobna povijest međusobno se isprepleću i pro­žimaju i iz njih se rađa moj glas iz osamdesetih”, zapisao jeFiske misao, koju slobodno kao kroz “susret bratskog bića usvemiru” mogu, tj. usudim se potpisati. Stoga priznaj, mojavjerna čitateljice/čitatelju, da te ne čude priče u uvodu ovogteksta: sve one ispijene kavice i biske u BP klubu, sve onesvađe, rasprave i tračevi, svi koncerti, plejke, kazete, CD-ovi,

popkalčr 19fliperi, filmovi, knjige, stripovi i grafiti, svi džointi, trave,afganistanci i marokanci, sve pive, votke i pelinkovci, trgo-vački centri, saloni videoigara, plaže, neboderi, sve pobjedeManchester Uniteda – svi prenose svoja značenja i u SAD-u,i u Britaniji, ali i tu, doma, na brdovitom Balkanu. Mojespomenute povijesti, zaključuje Fiske, kao i mnogobrojniglasovi mojih kolega, prijatelja, suparnika i profesora, čineskladište građe koje pljačkam da bih mogao govoriti i pisati.Preuzimam svu odgovornost za način upotrebe te građe, bezkoje moj rad ne bi mogao postojati. Eto, i ja na kraju ovogteksta priznajem, svečano i javno, pljačku – bez koje ne bihmogao govoriti ni pisati, dakle ni postojati – mnogih velikihigrača od kojih sam učio: Boba Dylana, Leonarda Cohena,Jimija Hendrixa, Toma Waitsa, Davida Bowieja, Iggyja Popa,Nicka Cavea, Iana Curtisa, Joea Strummera, Georgea Besta,Johana Cruyffa, Stjepana Lamze, Rudija Belina, SlavenaZam­bate, Simona Fritha, Greila Marcusa, Theodora Roszaka,Petera Guralnicka, Roberta Christgaua, Charlesa ShaaraMurrayja, Michaela Graya, Charlieja Gilletta, Carla Belza,Michaela Brakea, Lestera Bangsa i Gregora Tomca. Ali dvo-jicu, drage moji/dragi moji, pljačkao sam i pljačkam s poseb-nim “užićem u tekstu”, s veeeelikim guštom i kontinuiranoveć punih trideset godina – Dicka Hebdigea i njegovu knjiguPotkultura – značenje stila, koja je uvijek na radnome mi stolu,sva ofucana od listanja i upotrebe, a meni je prava Biblija. Adrugi? Moj frend i partner, pravi, istinski znalac rock-glazbe,jedan od posljednjih rock-Mohikanaca Siniša Bogunović,danguba koja je već 25 godina na privremenom slušanjuploča u Londonu, čije sam višesatne razgovore iliti bolje reći

20 branko kostelniknjegove elaboracije i male doktorate o našim herojima pop--kulture i rock ‘n’ rolla naprosto upijao i snimao u mozgukao replike iz najdražih mi filmova tipa De Nirova “Are youtalking to me?” – toliko su mi značili. Pop kalčr! Eto! 2011.

popkalčr 21 WHITE RIOT – I WANNA RIOTWHITE RIOT – A RIOT OF MY OWN The Clash

22 branko kostelnik

popkalčr 23Umjetnost u vrijeme moralne panikeUmjetnost u godinama punka, njezini glavni autori i najzna-čajniji radovi bili su, poput punk-glazbe i njezinih perjanica,iznimno snažni i radikalni, ali istodobno vrlo relevantni,utjecajni i poticajni. Njihovo udarno vrijeme trajalo je rela-tivno kratko, poput dvominutne punk-pjesme newyorškihRamonesa, ali utjecali su na čitav niz autora i grupa u nared-nim godinama i desetljećima. To je zajednički zaključak i publike i kritike, ali i preži-vjelih autora zapažene i posjećene izložbe Panic Attack! ArtIn The Punk Years u prestižnoj londonskoj Barbican Gallery,koja kroz presjek najvažnijih radova tog razdoblja od sredinesedamdesetih do ranih osamdesetih, u više od 150 radova33 autora u različitim medijima – slikama, fotografijama,videu, performansu i kolažu – potvrđuje potentnost umjet-ničkih scena Londona i New Yorka toga vremena.Kriza velesilaAutori izložbe kustoski tandem Mark Sladen i Arriela Yedgarnisu samo stručno i profesionalno osmislili koncepciju iz­

24 branko kostelnikložbe već su i njenim atraktivnim naslovom pokazali daimaju sluha za duh vremena onoga što istražuju i pokazuju.Naslov je, dakako, dvosmislen i u neku ruku provokativan,jer ne obilježava samo psihološki pojam, već prije svega alu­dira na napadaje moralne panike što su ih tih godina u za-padnoeuropskim društvima gotovo svakodnevno izazivaliuraci punk-estetike: od buntovnih punk-pjesama prekopro­vokativnih performansa pa sve do sveopćih radikalnihumjetničkih iskaza. Britansko je društvo, što zbog svojeosobn­ osti i konzervativizma, što zbog svojevrsne uloge pi-onira urbanizacije i svih njenih pratećih pojava u zapadnomdruštvu, ali i razvijene supkulturne scene i rock-kultureuopće, iznimno sklono čestim valovima i meandrima mo-ralne panike čiji su uzroci uvijek slični: od upotrebe drogapreko sukoba različitih supkulturnih skupina pa sve do por­nografskih sadržaja i rave partyja.Društveni je pak kontekst sredine sedamdesetih u britan-skom i američkom društvu vrlo značajan, gotovo odlučujući,za formiranje nove svijesti i umjetničke punk-osjećajnosti.To je, podsjetimo se, početak razdoblja društvene i ekonom-ske uznemirenosti u obje države i velike naftne krize. SADje uzdrman aferom Watergate i krajem Vijetnamskog rata,a Velika Britanija eskalacijom napada IRA-e i nezaposleno-šću. Sve završava ranih osamdesetih vladavinom čvrstihruku Reagana i Margaret Thatcher, britanskim ratom za Fal­klande i američkim u Grenadi te eskalacijom AIDS-a, bijelekuge 20. stoljeća, koja je pokosila i mnoge umjetnike. Tokrizno razdoblje dvaju najnaprednijih zapadnoeuropskihdruštava bilo je kao stvoreno za rađanje scene, estetike i

popkalčr 25svjetonazora poput punka. Jer, sada to već i vrapci znaju,punk nije bio samo trominutno tinejdžersko deranje uz dvagitaristička akorda. Punk je donio svojevrsnu revoluciju svi­jesti, uz oštre oblike borbe i otpora establišmentu i domi-nantnoj kulturi, od kojih su najvažniji kritika, bunt, anarhijai negacija svega postojećega. I što je najvažnije, pregršt kva-litetnih umjetničkih izričaja i uradaka u pop-kulturi i suvre-menoj umjetnosti koji se svrstavaju u sam vrh arta i popa20. stoljeća. Punk-pokret izlučio je sjajne autore i radove nesamo u glazbi već i u modi i grafici, a neki od ponajboljihbritanskih i američkih umjetničkih iskaza toga vremena kojidominiraju ovom izložbom odlikuju se upravo tom esteti-kom. Bili su naime upravo punk, u svom duhu, u svom bitku.New York – LondonNo dok su neki od američkih umjetnika, posebice onih izNew Yorka, vrlo brzo postali priznati i slavni, oni britanskičesto su u tom razdoblju bili omalovažavani. Veze izmeđutih dvaju “bratskih” gradova, pravih svetišta suvremenogarta i pop-kulture, tih su godina ne samo ojačale već i popri-mile svojevrsni mitski karakter. Umjetnici zastupljeni naizložbi utjelovljivali su taj istinski punkerski “zeitgeist” uvelikom broju različitih puteva i izričaja. Jedni su, poput Stephena Willatsa, Marthe Roiser i Gil-berta & Georga, inspirirani kretanjima društva prema kon-zervativizmu i djelujući s direktnom političkom namjerom,postali društveno kritični autori koristeći se zamišljenimslikama urbane alijenacije i uništavanja. Drugi su, kao na

26 branko kostelnikprimjer COUM Transmissions, Hanah Wilke i Cindy Sher-man, istraživali seksualnost, nasilje i izopačenost kroz upo-trebu tijela i performansa, dok su autori poput Jamieja Reida,Linder, Barbare Kruger i Jeana Michela Basquiata odražavalistav “do-it-yourself” kreirajući kolaže na krilima trash-este-tike i pop-kulture. Autori pak poput Dereka Jarmana, Ro-berta Mapplethorpea i Nan Goldin izbacivali su snažneumjet­ničke iskaze supkulturnog identiteta reprezentirajućiunderground scenu čiji su bili neizostavni dio. Jedna od ključnih izložbi koja je digla veliku prašinu,uzburkala malograđane, čuvare društvenog poretka i de-žurne moraliste te utjecala na cijelu generaciju punk-umjet-nika jest izložba Prostitution postavljena 18. listopada 1976.u Institutu za suvremenu umjetnost (ICA) u Londonu. Taizložba, otvorena samo osam dana, proizvela je jedan odnajvećih incidenata u povijesti Instituta, a postavila ju jeumjetnička grupa COUM Transmissions koju je 1969. osno-vao Genesis P-Orridge, kojem su se pridružili Cosey FanniTutti i Peter “Sleazy” Cristopherson.Veliki događajIzložba je sadržavala performanse grupe u kojima su primje-rice upotrebljavani lanci, šprice i vazelin ili kolažne skul-pture načinjene od brojnih predmeta iz svakodnevice i sulice, uključujući i upotrijebljene tampone. Na samom otvo­renju izložbe pojavio se i visoki dužnosnik Konzervativnestranke Nicholas Fairbairn, koji je zgranut viđenim sutradan

popkalčr 27u vodećim britanskim novinama ogorčeno izjavljivao: “Toje vrlo sadistički i opsceno. To je Zlo… Ti ljudi su smeće civi-lizacije… Javni novac troši se na razaranje morala našeg druš­tva… Strašno.” Grupa je takvim napadima brzo odgovorilana sebi svojstven način. Napravili su materijal za novinaresa svim tim reakcijama, a zatim su najzanimljivije fotoko-pirali i time oblijepili zidove galerije. S ove vremenske distance Prostitution se može opisatikao visoki “punk-događaj”. Posebnu dimenziju izložbi donioje nastup grupe Throbbing Gristle. Nakon njih nastupio jepunk-bend Chelsea, tako da je galerija bila prepuna njihovihpunk-fanova obojenih punk-frizura, namazanih i odjevenihu pokidanu odjeću prepunu čavala i ziherica, što je dodatnoiziritiralo finu, (malo)građansku galerijsku publiku. Tako jeta izložba postala povijesna ne samo svojim provokativnimizlošcima već i posebnim brakom iz ljubavi, točkom susretasvijeta arta i svijeta punka, odnosno glazbe. A upravo je ge-neracija umjetnika zadojena punkom kao estetikom i svje-tonazorom, razbijajući brojne nametnute društvene normei konvencije, razbila i onu o strogoj podjeli na elitnu umjet-nost i popularnu kulturu, koja posljednjih desetljeća nestajei u teoriji. Kada se pojavio punk kao glazbeni pravac, neki suga načitaniji kritičari usporedili s dadaizmom u elitnoj um-jetnosti u smislu da je dada predstavljala metlu koja je po-mela dotadašnju umjetnost kao što je punk učinio s cjelo-kupnom glazbenom scenom i industrijom zabave. Kada setome doda činjenica da su umjetnici punk-doba najčešćerabili utjecaj ulice i koristili se predmetima za svakodnevnuupotrebu i temama iz svakodnevnog života – što su davno

28 branko kostelnikprije učinili najznačajniji i najutjecajniji umjetnici 20. sto-ljeća poput Duchampa, Warhola ili Beuysa – onda se doistanameće zaključak da su punk i njegovo doba ostavili dubljitrag na naše živote no što smo to spremni i pomisliti. Radi-kalni estetski postupci dade i nadrealizma – stvaranje u snu,kolaži, “ready mades” i sl., itekako su značajni za objašnja-vanje estetike potkultura poput punka.PoslasticaOni su klasični načini “anarhijskog” diskursa. Slično Du­cham­povim “ready mades” (industrijski predmeti koji po-staju umjetnička djela zato što ih je on tako nazvao), upodručju punk mode i arta mogli su se naći najobičniji inaj­neprikladniji predmeti poput ziherica, kvačica, žileta itampona. Sve su to vrlo dobro, za razliku od, na žalost, većinenaših kunsthistoričara, shvatili kustosi izložbe Panic Attack!Art In The Punk Years Mark Sladen i Arriela Yedgar i podarilinam izložbu koja je, prema mojemu mišljenju, ali i mišljenjumnogih, jedan od događaja sezone. Stoga ne čudi da će ugaleriji Barbican biti otvorena sve do 9. rujna, kada se seli, akamo drugamo nego u New York. Izložbu, by the way, pratisjajan katalog spomenutoga kustoskog tandema Sladen-Yed-gar, prepun odličnih teoretskih tekstova uz zavodljivu po-slasticu na zadnjim stranicama kojom samo potvrđuju tezuo svojoj talentiranoj i svrhovitoj interdisciplinarnosti i mul­timedijalnosti: poglavlje “Kronologija od 1974. do 1984.”,zamislite, nema samo najznačajnije događaje u svijetu iz­

popkalčr 29ložbi, slika i performansa već i, a i kako bi drugačije, najboljeploče, koncerte i bendove koji su svojim utjecajem obilježilito doba. Tako rame uz rame imate istaknute “nastupe” VictoraBurgina, Gilberta & Georga i Barbare Kruger na primjer, kaoi koncert Ramonesa, ploče The Clasha i Kraftwerka ili Ep TheBuzzcocks.Obrnuti procesTaj međusobni utjecaj i prožimanje, ta interakcija punk--autora i suvremenih umjetnika, odvijali su se u nekolikoisprepletenih puteva. Ne samo da su vodeći punk-pjesnici,glazbenici i pjevači – čije su kratke trominutne pjesme go-vorile više o britanskom društvu od tona dosadnih novina iknjiga – direktno utjecali na rad svojih art-suvremenika, ataj je proces često bio i obrnut, već su radili i na zajedničkimprojektima koji su rezultirali vrhunskim art-proizvodima,poput Reidova rada za Sex Pistols, Linderina omota pločegrupe The Buzzcocks ili pak ostvarenja Raymonda Pettibonaza kultnu punk-grupu sa Zapadne obale Black Flag. A svi suzajedno postajali, istražujući moć supkulture i njenih izra-žajnih sredstava, glavni uzročnici moralne panike i žarištadruštvene histerije pomičući granice sloboda ne samo uumjetn­ osti već i u društvu uopće te otvarajući nove puteveza generacije koje dolaze.

30 branko kostelnikOni su spojili umjetnost i punkGilbert (1943.) i George (1942.)Najpoznatiji su umjetnički tandem Velike Britanije u svijetu.Obojica su studirala u St. Martin’s School of Art u Londonu,gdje su se i upoznali 1967. Svoju prvu izložbu postavili su1970., kada su, odjeveni u identična konzervativna odijelas metaliziranim šakama i licima, rukavicom, štapom i ma-gnetofonom, privukli pozornost na sebe izvođenjem serijepažljivo kontroliranih i beskrajno ponavljanih pokreta nasceni uz pjesmu “Pod lukovima” Flanagana i Allena. Drugekomade poput “Izgubljeni dan” i “Normalna dosada” izvodilisu nakon toga u nizu značajnih umjetničkih galerija širomsvijeta. Najavljivani su kao glavna atrakcija na skorašnjemotvorenju nove zgrade MSU-a krajem godine u Zagrebu.Victor Burgin (1941.)Studirao je na Royal College of Art u Londonu i Yale Uni­versity New Haven u Connecticutu. Živi i radi u Parizu iSomersetu u Engleskoj. Jedan je od pionira konceptualneumjetnosti često radeći radove kao kombinaciju fotografijei teksta, a početkom sedamdesetih postaje jednom od vode-ćih figura drugog vala fotokonceptualnih radova.Paul McCarthy (1945.)Studirao je na Sveučilištu Utah, San Francisco Art Institutei na sveučilištu UCLA u Los Angelesu. Živi i radi u Altadeniu Kaliforniji. Djelovao je i kao COUM u backgroundu body

popkalčr 31arta, a u svom najpoznatijem videoradu Rocky iz 1976. pre-odjeven u boksača zalijeva genitalije kečapom, ironizirajućipoznatu istoimenu hollywoodsku uspješnicu SylvesteraStal­ lonea. Time je stvorio vrhunsku parodiju mačizma i po­pularne kulture, što se očitovalo i u suradnji s feminističkomumjetnicom Hannah Wilke.Cindy Sherman (1954.)Studirala je na Buffalo State Collegeu. Živi i radi u NewYorku. U svojoj najpoznatijoj seriji Untitled Film Stills (1977.–1980.) umjetnica se pojavljuje u različitim ženskim ulogamaupotrebljavajući za transformaciju kostime, šminku i rekvi-zite. U svojim se radovima, ne skrivajući utjecaj, referira nastare B-filmske trailere i umjetnički europski film.Linder (1954.)Studirala je u školi Manchester Polytechnic. Živi i radi uLancashireu u Engleskoj. Direktna je sudionica potentnemanchesterske punk- i postpunk-scene u mnogobrojnimsuradnjama poput one za fanzin The Secret Public, koji je pro­ducirala zajedno s piscem Jonom Savageom. Njezini kolažiupotrebljavani su za promotivne materijale punk-bendova,a za The Buzzcocks dizajnirala je singl Orgasm Addict iz 1977.Jean-Michel Basquiat (1960.–1988.)Samouki je umjetnik, živio je, radio i umro u New Yorku.Skrenuo je pozornost svojim grafitima na newyorškim uli-cama s potpisom SAMO. Nakon što je kao dvadesetogodiš-

32 branko kostelniknjak pozvan da izlaže u umjetničkim galerijama, počeo je usvoje grafite ubacivati elemente neoekspresionističkog stilastvarajući urbane radove prepune elemenata ulične crnačkesupkulture.Robert Mapplethorpe (1946.–1989.)Studirao je na Pratt Institute Brooklyn u New Yorku. Prosla-vio se snažnim fotografijama portreta, među kojima je naj-poznatiji onaj punk-ikone Patti Smith koji krasi naslovnicunjezina debi-albuma Horses. No njegovi su najprovokativnijiradovi fotografije seksa s eksplicitnim prizorima i autentič-nim likovima newyorške supkulturne sadomazo i gej scene.Andrew Logan (1945.)Studirao je na Oxford School Of Architecture. Živi i radi uLondonu. Godine 1974. zajedno s Derekom Jarmanom po-krenuo je preseljenje londonskih umjetnika na južnu obaluTemze u Butler’s Wharf. U toj su se boemskoj enklavi od­igrale brojne važne zabave i susreti punk-scene, uključujućii organizaciju Loganove Alternative Miss World, kao i na-stupa grupe Sex Pistols. Autor je kultne skulpture punkaHomage to New Wave (1977.), u kojoj je prikazao neizbježnisimbol punka zihericu kao skulpturu.Derek Jarman (1942.–1994.)Studirao je na londonskome King’s Collegeu i Slade Schoolof Fine Art. Autor je filma Jordan’s Dance, u kojem prati le-gendarnu uličnu figuru punka Jordana, dok su mu u sljede-

popkalčr 33ćem filmu Jubilee glavni glumci afirmirani pjevači Adam Anti Toyah Willcox. Taj film i kritika smatra jednim od najvaž-nijih radova direktno inspiriranih punk-kulturom. Ranihosamdesetih surađivao je i s grupom Throbbing Gristle. 2007.

294 branko kostelnik

popkalčr 305Tekstovi u ovoj knjizi objavljivani su posljednjih godina uhrvatskim i slovenskim novinama i časopisima Jutarnji list,Vjesnik, Zarez, Quorum, 15 dana, Dnevnik i Časopis za kritikoznanosti te u deplijanu izložbe Sound & Vision (Galerija Fo­rum, Zagreb, 2006., “Take a Walk on the Wild Side”) i kata-logu izložbe Artcoustic (Međunarodni grafični likovni center,Ljubljana, 2006., “Tko to tamo... dizajnira?”).

306 branko kostelnikKnjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje,kulturu i šport Grada Zagreba.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaNa naslovnici Kristijan Kožul, Bogorodica plače, izložba u Galeriji“Kranjčar”, fotografija Jasenko RasolGodina izdanja 2011., svibanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-228-3Biblioteka Platforma, knjiga 24www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

popkalčr 307