Tito i drugovi

Jože PirjevecTITOI DRUGOVI

TITOI DRUGOVI

TITO I DRUGOVI 2

Jože PirjevecTITOI DRUGOVI 3

Jože Pirjevec TITO I DRUGOVICopyright © Cankarjeva založba - Založništvo, d.o.o., Ljubljana, Slovenija, 2011. Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2012. Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Vid Jakša Opačić Prijevod sa slovenskog Nina Sokol Lektura Nives Opačić Korektura Vesna Lovrec Autor predgovora Tvrtko Jakovina Oblikovanje Matej Nemec Grafička urednica Marija Morić Tisak Radin print, Zagreb, ožujak 2012. ISBN 978-953-14-1064-9 CIP zapis dostupan u računlnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ????? Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

SadržajTito jože pirjevca  9UVOD  19TITOVE OČI  21MLADOST I SREDNJE GODINE  26 Partijska djelatnost  32 U Moskvi  41 Na čelu KPJ  73Drugi svjetski rat  78 Napad sila Osovine na Jugoslaviju  90 Ustanak i revolucija  102 Razmah građanskoga rata  118 Enigma Hebrang  126 Bihać  130 Razotkrivanje Titova identiteta  135 Operacija Weiss  138 Martovski pregovori  143 Britanske dvojbe o Mihailoviću  146 Operacije Schwarz i Typical  147 Promjena britanske politike prema partizanima  152 Razmah partizanskoga pokreta i problemi u vezi s njim  157 Drugo zasjedanje AVNOJ-a  162 Churchillove iluzije  166 Tito-Šubašić  168 Operacija Rösselsprung (Konjićev skok)  174 Susret Tito-Churchill  180 Bijeg s Visa  185 Oslobođenje Beograda  189POBJEDA  202 Tito: lovac i hedonist  2031945. GODINA  211 Poslijeratna izvansudska ubojstva  211 “Dioba” vlasti među drugovima  215 Nacionalizacija i agrarna reforma  217TRST  219 Osnivanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije  224 Odnos prema Crkvi  225

Pariška mirovna konferencija  228ISKLJUČENJE JUGOSLAVIJE IZ INFORMBIROA  234 Titovi planovi za prevlast nad Balkanom  238 Obračun s Hebrangom i Žujovićem  253 Goli otok  285 Prisilna kolektivizacija zemlje  288 Zaoštravanje spora sa Sovjetskim Savezom  291 Tito u škripcu Hladnoga rata  305 Korejski rat  307 Zveckanje oružjem  310 Zaoštravanje tršćanskoga pitanja i njegov rasplet  314 Staljinova smrt i normalizacija odnosa s Moskvom  319 Smirivanje odnosa  323 Odmak od Zapada  328MILOVAN ĐILAS  331 Krvave ruke  331 Preobrazba “staljinističkoga derviša”  336 Ideja samoupravljanja  340 VI. kongres KPJ  349 Zaustavljanje procesa demokratizacije  353 Đidin pad  357 Kraj jedinstva jugoslavenske četvorke  365 Pobjeda konzervativnoga duha u Partiji  371 Intervjui za zapadne listove i osuda na zatvorsku kaznu  372EDVARD KARDELJ  383 Mladost  383 U Moskvi  385 Opet u domovini – Drugi svjetski rat  386 Tito protiv Kardelja  390 1953. – Ustavni zakon i planirana demokratizacija društva  398 Otkriće nesvrstanosti  400 Moskovska deklaracija  406 Nemiri u Poljskoj i Mađarskoj  410 Mađarska revolucija  414 Moskovska konferencija  422 Trbovlje  424 VII. kongres SKJ  427 Polemika Kineza s Titom  433 Azijsko-afrička turneja  439 6

Gospodarska reforma  440 Kardelj i Ranković – borba za Titovo nasljeđe  446 Putovanje u Afriku  448 Prva konferencija nesvrstanih  451 Kardelj u Titovoj nemilosti  454 Rankovićeva kugla  460 Ožujska sjednica 1962. godine  462 Govor u Splitu  467 Približavanje Moskvi  469 Ustav iz 1963. godine  473 Rankovićeva Pirova pobjeda  476ALEKSANDAR RANKOVIĆ  478 Mladost i uspon  478 Hajka na informbiroovce  481 Rankovićev zalaz  484 Socijalna i nacionalna trvenja na početku šezdesetih godina  486 VIII. kongres SKJ  488 Reforma  491 Izrešetanost jugoslavenskoga društva suradnicima Udbe  495 Rankovićev pad  496 Urota  501 Reorganizacija Službe državne sigurnosti (SDS) i neuspjeli pokušaj liberalizacije SKJ  514 Rankovićevo pomilovanje i VII. plenum SKJ  516MLADA GARDA  520 Produbljivanje gospodarske krize i pojava “gastarbajterstva”  521 Učvršćivanje veza između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza  524 Izraelsko-egipatski rat  529 Studentske demonstracije 1968. godine  530 Odnosi sa Sovjetskim Savezom i njegovim satelitima  533 Praško proljeće  535 Kolovoz 1968. godine  537 Preobrazba JNA  540 Teritorijalna obrana  543 Jačanje usijanih nacionalizama  545 Izvršni biro  548 Slovenija: “cestovna afera”  551 Maspok  557 Vladimir Bakarić i hrvatski liberali  558

Ustaška emigracija  565 Pripreme za obračun s Hrvatskim proljećem  569 Ustavni amandmani  573 Posjet Richarda Nixona Jugoslaviji  576 Tito i Sveta Stolica  579 Tito u SAD-u  580 Zatišje pred buru i konačan obračun s “maspokom”  582 Borba protiv menadžera  588 Teroristička aktivnost ustaške emigracije  592 “Likvidacija” srpskih liberala  593 Političko smaknuće Stane Kavčiča  599 “Stara garda vlada, srednja generacija šuti, mlada ureduje”  600TITOVA STAROST  603 Kardeljeva vizija razvoja Jugoslavije  603 Ustav iz 1974. godine – korak prema “republici udruženog rada”  605 Zakon o udruženom radu: potonuće jugoslavenskoga gospodarstva  610 Razdoblje kasnoga titoizma i Kardeljeva smrt  616 Zahlađenje odnosa između Washingtona i Beograda  621 Informbiroovska neprijateljska emigracija  626 Godina 1974.: nova Komunistička partija Jugoslavije  628 Zahlađenje odnosa s Moskvom  634JOVANKA I OSTALE  636 Pelagija Denisova Belousova i sin Žarko  637 Elza Johanna König – Lucija Bauer  640 Herta Haas i Davorjanka Paunović-Zdenka  641 Jovanka Budisavljević  645TITOVA SMRT I NJEGOVO POLITIČKO NASLJEĐE  663 Kult ličnosti  663 Pitanje Titova zdravlja i mogućeg odlaska s vlasti  670 Tito i oslobodilački pokreti u Trećem svijetu  676 Pitanje neovisnosti Pokreta nesvrstanih  678 “Ništa nas ne smije iznenaditi”  680 Sve je prolazno – pa i Jugoslavija  683 Titova smrt  685Izvori i literatura  703

TITO JOŽE PIRJEVCABilten broj 139 Kliničkoga centra u Ljubljani napisan je 4. svibnja 1980. u 16:00sati. “Kao što je u današnjem prepodnevnom biltenu javljeno, posle kratkotraj-nog poboljšanja opšteg stanja zdravlja druga Predsednika došlo je jutros do padakrvnog pritiska. Primenom krajnjih terapijskih mera, krvni pritisak je za izvesnokraće vreme bio podignut na zadovoljavajuću visinu. Međutim, u ranim popodnevnim časovima i pored provođenja odgovarajućeglečenja, došlo je do postepenog gašenja svih vitalnih funkcija tako da je u 15.00časova drug Predsednik preminuo.” Uime konzilija tekst brzojava potpisao jedr. Bogdan Brecelj. Rukovodstva pojedinih republika na posebnim su se sastan-cima okupljala nedugo nakon 16 sati. Tanjug je o smrti svijet obavijestio u 18sati i 40 minuta. Novinari u svim jugoslavenskim sjedištima počeli su s davnopripremljenim scenarijem. Ekran se zatamnio, kamera je prikazivala praznustolicu, čekalo se da novinar pročita vijest. U Splitu se igrala utakmica izmeđuCrvene zvezde i Hajduka. Novinar koji ju je prenosio, nešto prije no što je pred-sjednik Skupštine općine Split Ante Skataretiko objavio okupljenima da je Titoumro, zamoljen je da komentiranje nastavi nešto manje srčano. Nogometaši suplakali, stadionom se iz 50 000 grla posjetitelja derbija zaorilo “Druže Tito, miti se kunemo”. Novinari Televizije Beograd, zaduženi za prijenos pogreba kadajednoga dana do njega dođe, još su 5. siječnja 1980. u zgradi Saveznog izvršnogvijeća dogovorili započinjanje Plana X. Trebalo je isplanirati svaki trenutak oddana D, pa do dana D+4, od trenutka smrti, do trenutka ukopa. Plavi vlak od Ljubljane, preko Zagreba gdje se zastalo i gdje je kovčeg s Tito-vim tijelom iznesen, došao je do Beograda i Skupštine SFRJ. Na pogreb je pristi-glo 215 stranih izaslanstava i 600 uzvanika. Na pogrebu je bilo 93 predstavnikanesvrstanih zemalja (samo ne Čada i Džibutija). Došlo je 25 predsjednika, 4kralja, 7 šefova državnih savjeta i vođa komunističkih partija, 10 premijera, 6predsjednika parlamenata, 36 ministara ili potpredsjednika vlada. Na pogrebpredsjednika J. F. Kennedyja, primjerice, došlo je ukupno 67 izaslanstava. U144 zemlje diljem svijeta zastave su spuštene na pola koplja. U više zemalja Tre-ćega svijeta proglašene su višednevne nacionalne žalosti, a u Alžiru, Egiptu,Tunisu, Siriji, Burmi i Tanzaniji sedmodnevne. Zemlje koje su došle na pogrebpredstavljale su 95% čovječanstva. U Beograd je doputovao prvi čovjek NR Kine (Hua Guofeng), SovjetskogSaveza (Leonid Brežnjev), prvi čovjek Ujedinjenih nacija (Kurt Waldheim),prva žena Indije (Indira Gandhi), kancelar SR Njemačke (Helmut Schmidt), 9

TITO I DRUGOVIpredsjednici vlada Francuske (Raymond Barre), Ujedinjenoga Kraljevstva(Margaret Thatcher), Turske (Sulejman Demirel). Japanski premijer Masayos-hi Ohira stoički je izdržao sunce koje je pržilo okupljene na svečanoj tribiniu Užičkoj ulici i po povratku u Tokio dobio infarkt, vjerojatno zbog prevelikeiscrpljenosti. Brežnjev je bio jedini koji je tražio stolac i sjedio prilikom cere-monije. Odluka sovjetskog vođe da osobno otputuje u Beograd potaknula je ineke vođe zemalja komunističkoga lagera da se priključe pogrebu. IzaslanstvoSAD-a predvodio je potpredsjednik Walter Mondale, uz majku predsjednikaCartera, Georgea Westa, pomoćnika državnog tajnika i Averella Harrimana,Titova vršnjaka i staroga poznanika. Gvinejski predsjednik Seku Toure skratioje posjet Kini da bi doputovao na pogreb. Okupljanje Istoka i Zapada, ali i ta-ko veliko susretanje vođa Trećega svijeta, pokazivalo je neuobičajeno značenjeTita za velik broj zemalja. “Torrijos nije bio komunist, ali je bio prijatelj i štova-telj Titov”, pisao je o panamskom vođi slavni britanski pisac Graham Greene.Neki drugi, poput sudanskoga vođe, generala Numeirija, kada su razgovaralis Titom, stajali su u stavu mirno. Stevan Doronjski održao je u Saveznoj skupštini posljednji govor, a onda sekrenulo do Užičke 15, gdje je govorio Lazar Koliševski. Prvi je političar bio načelu Partije, drugi predsjednik Predsjedništva, kolektivnoga šefa države kojeje zamijenilo Tita. Tito je pokopan u Beogradu, jednom od tri mjesta o kojimase kao mogućim lokacijama raspravljalo. Kumrovec i Sutjeska imali su odre-đenu simboliku, ali je želja da i nakon smrti ostane faktor povezivanja SFRJpresudila za mjesto gdje je Tito živio kao šef države. Na vijest da je u 15:05 umro Tito, u Ljubljanu je još iste večeri doputovalo19 novinara. Dva dana nakon smrti, u Beogradu je prijavljeno 500 posebnihizvjestitelja. Njihov se broj povećao na 708 na dan pogreba. Akreditirano je 68televizijskih ekipa iz 50 zemalja, 64 novinara iz zemalja Lagera. Iz Njemačkeih je doputovalo 95, iz Sjedinjenih Američkih Država 63; bila su 63 Japanca, 52Francuza, 46 Britanaca, 40 Talijana, 15 sovjetskih izvjestitelja i Austrijanaca,10 Kineza, 7 novinara iz Etiopije. Panama i Monako poslali su dvojicu, Togojednog. Svaki dan slalo se do 120 izvještaja teleprinterom, iz međunarodnogapress-centra razgovaralo se sedam tisuća puta. U Japanu su mediji preplavljeninapisima o Titu, a u knjigu žalosti upisivali su se svi, od djevojaka iz malogagrada koje su ondje skupljale novčani prilog do najviših državnika. Sve sastavnice jugoslavenskoga televizijskog pula u glavni su grad poslalevozila koja su pokrivala svaki dio puta kojim je prolazila pogrebna povorka.Prijenos pogreba 8. svibnja preuzelo je 66 TV-mreža iz 44 zemlje, a 19 ih je sveizravno prenosilo. Neki od najvažnijih novinara onoga vremena tada su iz Be-ograda izvještavali o odlasku čovjeka koji je bio šef jednopartijske, nesvrsta- 10

TITO JOŽE PIRJEVCAne, ali i komunističke države s jedva nešto više od 23 milijuna ljudi. Novinarsovjetske “Izvestije” Ardatovski komentirao je da je golema, dostojanstvenapogrebna povorka i pogreb “učinio lošu uslugu svijetu”, jer će mnogi svjetskidržavnici sada poželjeti sličan pogreb i slično prisjećanje. Eurovizija je proci-jenila da je, nakon slijetanja čovjeka na Mjesec, izravni prijenos koji je započeou 11 sati pogledalo 2 milijarde ljudi, najviše u povijesti čovječanstva. Pogreb jebio do tada najveće okupljanje svjetskih državnika. Završio je dugu agoniju iliječnička vrludanja, napore da se Titu pomogne. Beograd je bio mjesto na ko-jem se raspravljalo o gorućim svjetskim zbivanjima, prije svega o Afganistanu,o krizi na Bliskom istoku. Dva dana nakon Titove smrti u Kabinetu predsjednika Republike, kako sezvao nekadašnji Maršalat, održan je “najtužniji skup našeg kolektiva”, napisaoje posljednji šef Titova ureda, general Berislav Badurina. Badurina je još jed-nom ponovio fraze o Titovoj ljubavi, onome što je on bio za “naše narode, zanaše ljude” i svijet. Rekao je kako je bio čovjek koji je dao “pečat jednoj čitavojepohi”. Biti uz Tita za članove Kabineta razlog je za ponos. “Tito nas je učio isvojim primjerom pokazivao, kako se voli svoj narod i brane sloboda i neovisnostzemlje, kako se treba uporno i dosljedno boriti za revoluciju i progres, kako trebavjerovati u neiscrpne snage radnih ljudi, kako treba biti odan Partiji i političkimidealima, kako u svim situacijama i uslovima, treba ostati dosljedan principimai ciljevima koje smo ispisali na našim zastavama. Učio nas je prije svega i iznadsvega, humanosti i svojim primjerom pokazivao šta je to čovjek, ta najveća vri-jednost svakog društva”. Onako kako je govorio Badurina, govorilo se tijekomTitova života i još neko vrijeme nakon njegove smrti, barem u službenoj ko-munikaciji. Tako je završio život čovjeka koji je desetljećima bio izvan i iznadborbi za vlast, osoba za koju su mnogi mislili da nikada neće otići. Bolovi u lijevoj nozi bili su razlog zašto je Tito 3. siječnja 1980. primljen uKlinički centar u Ljubljani. Jovanku Broz, s kojom je Tito prekinuo zajedničkiživot i tako postao još osamljeniji, još izloženiji utjecaju najbližih suradnika,o svemu je obavijestio Lazar Koliševski, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ4. siječnja. Prva njezina reakcija, prenio je Koliševski članovima obaju Pred-sjedništava – onom državnom i Saveza komunista – bila je mirna, prelazeći umonolog zbog izolacije u kojoj se našla. Titovo se zdravstveno stanje pogor-šavalo. U svim su republikama održani sastanci na kojima se raspravljalo onajgorem. U Palači Federacije u Novom Beogradu održana je 11. siječnja za-jednička sjednica dvaju Predsjedništava na kojoj se raspravljalo o sovjetskojintervenciji u Afganistanu i presedanu, opasnosti, koji bi to moglo imati naprilike u Jugoslaviji. Afganistan je, konačno, bio tema koja je obilježila Tito-ve posljednje lucidne dane, u vezi s kojom je sugerirao poteze jugoslavenskoj 11

TITO I DRUGOVIdiplomaciji. Afganistan je bio nesvrstan, socijalistički, neuključen u vojne sa-veze lagerskih država. Bio je tako sličan Jugoslaviji, čiji je stup sada završio ubolnici. Zapadni su mediji na ovaj način, uspoređujući dvije države, glasnokombinirali. S Titovom je bolesti nestabilnost u zemlji pojačana, postojao jestrah da bi SSSR sve mogao iskoristiti. Tito je prvi put operiran u noći sa 12.na 13. siječnja. Pokušalo se premostiti začepljene vene u lijevoj nozi. Stanje senakratko popravilo, a onda je već 14. siječnja nastupilo pogoršanje. Tada su sepredstavnici pojedinih republika raspitivali jesu li osvježene mjere obrane, je liidentificirano oružje za Teritorijalnu obranu i rezervni sastav milicije. Ponovosu se sastala dva predsjedništva, sada raspravljajući o mjestu pogreba, situacijikoja će, očito vrlo skoro, nastupiti. Smijenjeni slovenski političar Stane Kavčič u svojem je dnevniku zapisaokako se Titovo zdravstveno stanje “slomilo”. “Propaganda se trudi prikazatinjegovo bolezen kot prehodni pojav – organizirano dežujejo želje za okrevanje,vendar skrivajo pravo stanje ki je težko in zaskrbljujoče. To je začetek konca. Ver-jetno ne bo nikoli več sposoben opravljati svojih delovnih in državniških dol­žnosti.Vsiljuje se in preostaja samo še borba s smrtjo.” Jovanka Broz javila se DušanuDragosavcu 16. siječnja, pokazujući da je briga supruge koja je život posvetilaTitu još uvijek tu: “Ja sam sa Titom proživela više od dvadeset i pet godina i bezobzira na sve što me je zadesilo, ne mogu da budem mirna u ovom času. Za-brinuta sam, uplašena i užasnuta ovom operacijom. Sve što čujem još me višeužasava. (…) Ja sam ovde potpuno sama. Danonoćno dežuram pored telefonanadajući da će mi javiti da se stanje bar malo popravilo, a u isto vreme strepećiod zvuka tog istog telefona.”, pisala je ličkom suborcu, visokom hrvatskom po-litičaru. Četiri dana kasnije, 20. siječnja 1980., Titu je amputirana bolna noga.Po mišljenju nekih liječnika, prekasno. Prije operacije odbio je primiti sinovei članove najužega vodstva. Učinio je to 23. siječnja, kada su ga posjetili Žarkoi Aleksandar Mišo, a slika susreta obišla je svijet. Do tada je većini sve bilo jasno. Predsjednikovo se zdravlje pogoršavalo,bez nade u obrat. Između 13. i 14. veljače 1980. prilike su bile dramatične. Am-basade SFRJ primile su 20. veljače poseban brzojav sa šifrom 777, uz naputakda ga ne otvaraju. Potom je 20. travnja pristigla obavijest da se 777 dešifrira iprouči. Nakon toga su svim ambasadama, ali samo na uvid šefovima misija,stigle Predsjednikove fotografije. Na dan smrti instrukcije iz telegrama postalesu operativne. Od siječnja do svibnja bilo je dovoljno vremena da se svi psihič-ki pripreme, da se mehanizmi, koji su ionako u nekim segmentima funkcio-nirali bez Tita – vanjski poslovi najmanje, ekonomija najviše – posve urede ipripreme za novo doba. 12

TITO JOŽE PIRJEVCA Proces transfera vlasti i ulazak zemlje u fazu koja je, znalo se, morala bitidrukčija bio je uspješan. Za transformaciju titoizma, koja je bila nužna ako seželjelo prevladati okoštale mehanizme, nije bilo snage. Birokratizirani socija-lizam nije mogao izdržati test krize. Titov odlazak mogao je biti impuls da sestanje promijeni, ali političari koji su ostali na sceni bili su nesposobni, ustra-šeni da bi stvari mijenjali. Relativan mir u zemlji davao je naslutiti da će smjenavlasti biti laka, ali i slao pogrešnu poruku da ne postoje nezadovoljstva. Vladi-mir Bakarić, glavni hrvatski političar, pohvalio se kako je pripremljen “čitavniz mjera protiv naše opozicije”, ali sve je proteklo mirno. Bura je još uvijekbila ispod površine. Inzistiranje na paroli “I poslije Tita, Tito”, bilo je još jedanudarac jugoslavenskoj Federaciji. Štafeta mladosti, kojom se povezivala zemlja ičestitao rođendan Titu 25. svibnja, i dalje se nastavila trčati, bez Tita. Političarisu govorili beskrajno dugo, ali su poruke i dalje bile nejasne, ako ih je uopćei bilo. Tita su isprva i dalje iskorištavali oni koji su željeli zadržavanje sistemakakav je postojao, ali i oni koji su željeli recentralizaciju, tvrdnjama da krizapokazuje kako se odstupilo od Titova nasljeđa. Otvorenija akcija nastupila jekasnije, u drugoj polovici osamdesetih, kada se izravnim udarom na Tita že-ljelo preurediti SFRJ. Odgovornost Vrhovnoga komandanta za “velike pogreške” u politici premaKosovu, odmah nakon izbijanja nereda u Pokrajini 1981., tražili su i pojedinigenerali JNA. Tito i najbliži suradnici optuživani su za “masovno ubojstvo djeceiz Srbije” tijekom proboja Srijemskoga fronta. Vladimir Dedijer, Titov biograf,“Priloge za biografiju JBT” objavio je kratko prije Titove smrti. Kako je zapisaogeneral Badurina, “PR rekao da neće da se miješa, da rade kako hoće, da on nijemnogo zadovoljan tom knjigom, da ima netačnosti, da on mnogo toga ispričaoDedijeru, da Dedijer odnio mnogo dokumenata”. Potom je Vlado Dedijer sasinom Markom prvog dana rujna 1978. došao na Brijune. Tito ih je zadržaona ručku. “Dedijer u nekoliko navrata govorio o svojim zabludama u prošlostiu vezi sa Đilasom i dr. Posebno isticao ljudske kvalitete PR, vjeru u ljude i dr.”Nekoliko godina kasnije, nakon Titove smrti, Dedijer je objavio “Nove prilogeza biografiju Josipa Broza Tita”, koja je došla kao otrežnjenje, demitologizacija,u kojoj je Tito opisan kao pohotna, tiranska, gotovo sadistička osoba. Demontiranje Tita, neugodna pitanja o njegovoj ulozi i potezima, jačala sukako je zemlja išla kraju. Kada je 1988. u Beogradu objavljen Predlog za slobodnoi kritičko preispitivanje istorijske uloge Josipa Broza Tita, država se podijelila.Titova se politička uloga – prozivalo je dvadesetak istaknutih srbijanskih in-telektualaca, mnogi od njih autori ideologije koja je bila pozadina uspona Slo-bodana Miloševića, za razliku od Hitlerove, Churchillove ili Maove – još nijeobjektivno propitala. Mitologija, partijski tabui, subjektivizam, kult ličnosti, 13

TITO I DRUGOVIonemogućavali su društvene znanosti u objektivnom istraživanju. Bez preispi-tivanja Tita, smatrali su, nemoguće je razumjeti Jugoslaviju. Trebalo je pronaćii otkriti koji su izvori katastrofalne gospodarske krize, socijalnih i nacionalnihnapetosti, monopola birokracije, dvorske prakse odlučivanja, nepostojanja od-govornosti, zastoja u demokraciji, nezaposlenosti i beznađa. Odgovornost zato morao je imati i onaj tko je tako dugo bio na čelu piramide. Propitkivala seoportunost Titovih međunarodnih kontakata, preambiciozna politika države,koja je, smatrali su, bila izvan svojega prirodnog povijesnog, kulturnog, poli-tičkog okružja. Goli otok kao logor za staljiniste nazvan je najgorim u Europi.Ono što su u Beogradu držali izravnim udarom na srpske nacionalne interese,odgovornost Tita za parolu “slaba Srbija – jaka Jugoslavija”, federiranje Srbije,dopuštanje albanizacije Kosova, pitanja koja su bila izravno vezana uz Srbiju,izazvala su najveći zazor. Zahtjevi koji su, objektivno, mogli biti sasvim pri-hvatljivi u normalnim okolnostima, sada, postavljani od onih koji su kritikomTita rušili koncept federalne Jugoslavije, promovirajući zapravo velikosrpskimodel, naišli su na otpor ili barem šutnju u velikom dijelu zemlje. Tiha je ostala i Hrvatska. Propitkivati Tita u ovakvim okolnostimaznačilo je staviti se na stranu Slobodana Miloševića. U vremenu “hrvatskešutnje” ni za kakve kritičke iskorake ionako nije bilo snage. Kasnije se vidjeloda historiografija u Hrvatskoj nije bila sposobna za ozbiljna propitkivanja bilokoje osjetljive povijesne epizode ili ličnosti ni u mnogo mirnijim okolnostima.Potom je došao rat i raspad Jugoslavije. Tita je, osim u Istri i Rijeci, posve nestaloili se o njemu govorilo samo kritički. Kumrovec je sačuvan jer se isprva izda-vao kao “etnoselo”, u kojem je Titova rodna kuća samo jedna od tradicionalnihzagorskih, seljačkih kućica. U Zagrebu je osnovano Društvo Josip Broz Tito,25. svibnja 1996., prvo na prostoru bivše države, ali s vrlo starim, pa i najprijemalobrojnim, članstvom. Potom su stvarani ogranci u drugim zemljama, a uHrvatskoj više nakon političke promjene s izborima 2000. Društvo je organi-ziralo, i po tome je bilo najvidljivije, okupljanja u Kumrovcu, proslavu onogašto se u Titovo vrijeme zvalo Dan mladosti. Postupno su proslave Titova ro-đendana 25. svibnja postali golemi događaji, na koje je dolazilo tisuće ljudi izSlovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije. Ostao je, konačno, i Trg maršalaTita u središtu Zagreba, a u Vili Zagorje, Uredu predsjednika Republike, nje-gova bista. To, uz Brijune, bilo je moguće samo zahvaljujući sasvim osobnom,posebnom, odnosu Tita i prvoga hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana. Problem s istraživanjem Tita u Hrvatskoj tako je tijekom devedesetih samopojačan. Da je na čelo države došao iskreni antikomunist, a ne komunističkidisident i čovjek koji je Tita volio, vjerojatno bi i hrvatsko “razračunavanje”s Brozom bilo još dramatičnije i pravocrtnije. Ovako su odašiljane vrlo neja- 14

TITO JOŽE PIRJEVCAsne poruke. Prvih petnaestak godina Tita nije bilo nigdje, a historiografija većdesetljećima nije pružila ni jednu novu biografiju, pa čak ni ozbiljne histori-ografske rasprave o Titu. U trenutku kada je trebalo iskoristiti mogućnost dase o čemu otvoreno progovori, rasprave nije bilo. Kada su se tajni brzojavi iodluke koje je Tito vukao za vrijeme rata ili kasnije mogli usporediti s izvo-rima iz drugih zemalja, kod nas se o tome i dalje šutjelo ili gledalo isključivoideološki. Hrvati su postali jedini europski narod koji je aktivno sudjelovao uDrugom svjetskom ratu, a koji se odrekao pobjede. Partizani, pa onda i Tito,pretvarani su isključivo i jedino u komunističke zločince. Komunizam je po-stao gori od fašizma, takvu su poruku slale brojne državne i vjerske instituci-je. Tito je tako ostao u zrakopraznom prostoru, ni posve odbačen, ali nipoštoprihvaćen, čak ni na razini predmeta istraživanja, no on je i dalje bio izazovan,popularan, intrigantan. Potom je, na početku 21. stoljeća, došlo do erupcije, koja, nažalost, u Hr-vatskoj nije praćena ozbiljnim pisanim radovima. Promjenu su shvatili (i di-jelom proizveli) novinari, jer su se izdanja tjednika ili dnevnika u kojima jena ovaj ili onaj način problematiziran socijalizam i Tito prodavala višestrukobolje. Kada već nije bilo domaćih publicista, pomoć se potražila u susjedstvu.Na hrvatski su prilagođavane i u novinskim edicijama tiskane knjige ili su pakkompilirane zbirke izvora iz Titova Arhiva, kako bi se zadovoljio interes javnostii, prije svega, zaradilo. Bio je to hrvatski hibrid. Prosječnoga građanina i daljeje zanimao seljak iz Kumrovca, glamur koji je išao uz njega. Tito se odijevaobolje od mnogih, uvijek je bio uredan, imao je državničko držanje kakvo serijetko viđa, ponašao se kao da je oduvijek bio u društvu onih koji su stvaralipovijest, pa i impresionirao osobe s kojima se družio. Postupno se Tito vraćaou glavne prostore iz kojih je do jučer bio posve istisnut. Eurokaz, kazališni fe-stival u Zagrebu, bio je 2007. posve posvećen Titu. Pratila su ga predavanja, abio je povezan i s njemačkim projektom o “Trećem putu”. Od trenutka kadaje pokrenut Subverzivni filmski festival, Tito i njegova epoha problematizirase na razne načine, u središnjim, dobro posjećenim, prostorima u Zagrebu. Najviše titoizma, a da se nije tako nazivao, preostalo je, naravno, u glavama,često najviše među onima koji su glavni deklarirani borci protiv nasljeđa ko-munizma. Vodeća politička stranka u Hrvatskoj, HDZ, nakon gubitka izbora2000. godine, u klimi promjena, stvorila je tijelo koje je trebalo štititi nasljeđepredsjednika Tuđmana. Mnogim utjecajnim novinarima to je bilo posve na-lik onomu što se događalo s Titom nakon njegove smrti. Cilj nije bio zaštititiTuđmana nego režim, onemogućiti postavljanje neugodnih pitanja. Hrvatskatelevizija vrlo dugo o Titu nije prikazivala ništa. Potom su, gotovo istodob-no, započela dva projekta. Jedan je, uz vrlo nepovoljne kritike, emitiran 2010. 15

TITO I DRUGOVIgodine, drugi se počeo emitirati nakon izbora, tek na početku 2012. godine.Oba režisera, Antun Vrdoljak i Lordan Zafranović, bili su miljenici režima; je-dan je ostao bliži, drugi posve odbacio Tita. Dvije Hrvatske, dva pristupa Titu.Potpuna šutnja pretvorila se u razmjerno otvoreno govorenje, ali još uvijekbez želje da se epoha i njezin vođa protumače. Vidi se to i prilikom cikličkihdemonstracija “Kruga za Trg”, katkada uz goste iz Slovenije. Krajnje desni kru-govi okupljeni u toj udruzi uzaludno, godinama, traže da se promijeni imeTrgu maršala Tita. Tito danas nije heroj mnogima, baš kao što je za života, pa i neko vrijemenakon smrti, bio heroj svima, ili su svi tako morali govoriti. O tome kakav jebio rasprave će se voditi još dugo. Tito jest bio ikona i to će ostati i kada se svažestina rasprava o njemu, njegovu vremenu, komunistima i žrtvama, kon-vertitima i utemeljenju države, ispuše, kada prođu desetljeća. Velike ličnosti,bez obzira na količinu dobrog ili lošeg, vremenu koje je prošlo daju značenje.U njihovim se propustima ogleda čovjek, vrijeme u kojem su stvarali i živjelimilijuni kojima su vladali. S Titom bi sve bilo lakše da je bio bezličan, da jebio samo okrutan, da su ga se samo bojali. Problem uvijek nastaje s onima zakoje se sasvim jasno može utvrditi da su bili i okrutni, ali i obožavani, blagi,popularni. Tito je bio neupitan autoritet, suradnici su ga uglavnom gledali sobožavanjem, o njemu je ovisilo gotovo sve ako se tko čime želio baviti. Napi-sati knjigu o tako složenoj ličnosti, knjigu koja će biti čitka, puna informacija,ali i kontroverzna, mogu samo najbolji u struci. Slovenski povjesničar, akademik, sveučilišni profesor Jože Pirjevec, rođen1940. u Trstu, jedan je od takvih. Školovao se u Italiji (u Trstu i u Pisi), Sloveniji,usavršavao u Beču. Bio je stipendist Humboldtove zaklade, Kennan Institutefor Advanced Russian Studies. Istraživao je u nizu svjetskih arhiva, što mu je,na kraju, osiguravalo i njegovo znanje brojnih jezika, ne samo materinskogaslovenskog i talijanskog, nego i srpskog, jer je jedno vrijeme, kao dijete, živiou Beogradu. Predavao je u Pisi, Trstu, Padovi, Kopru. Pirjevec je povjesničarkoji prepoznaje što je važno, zna i hoće istraživati u arhivima, osjeća što bi mo-glo biti zanimljivo za publiku, ali i profesionalno izazovno. Stoga je, baš kadasu takve teme postajale otvorene za istraživanje, 1985. objavio “Tito, Stalinin Zahod” (1987. slovensko izdanje). Povijest Jugoslavije, jednu od najboljih,kompaktnih, pregleda ikada napisanih, objavio je 1995. godine. Nešto kasnije(2001. talijansko, a slovensko izdanje 2003.) napisao je knjigu o ratovima zajugoslavensko nasljeđe tijekom 1990-ih. Na početku karijere bavio se 19. sto-ljećem, prije svega nacionalnim preporodom u Italiji i Sloveniji, istraživao je ipovijest Rusije. Niz radova koje je napisao govori o povijesti Trsta (“Trst je naš!”Boj Slovencev za morje (1848-1954), tiskano 2007.), povijesti Slovenaca u Italiji, 16

TITO JOŽE PIRJEVCApitanju fojbi. Vrlo aktivan, Pirjevec je prisutan u javnom životu, komentator jepolitičkih i društvenih zbivanja. Od 1995. član je Slovenske akademije znanostii umjetnosti. Pirjevec je putnik, ljubitelj Azije, čest posjetitelj Indije i Butana. “Tita in tovariše” prvi sam put vidio, dotaknuo, na početku lipnja 2011.godine u Zürichu. Sudjelovali smo na istom znanstvenom skupu o Pokretunesvrstanih, koji su organizirali University of Zurich, ETH, i bio sam fascini-ran izgledom i veličinom knjige. Tako su mislili i mnogi drugi, jer se od tadapa do kraja 2011. knjiga na malom slovenskom tržištu prodala u gotovo 20 000primjeraka. Po tome je ovaj rad fenomen u kontekstu čitavoga područja kojimje Tito nekada vladao. Knjiga je svakako potrebna i hrvatskoj publici, ne samozato da zadovolji interes, pokaže Pirjevčevo viđenje nekih tema, nego i da otvorineke nove. Vjerojatno će činjenica da je Pirjevec dvostruki zapadnjak: Slove-nac, ali iz Italije, pomoći da knjiga bude primljena blaže no što bi se to inačedogodilo. Najbolje bi bilo kada bi ova knjiga izazvala burnu reakciju hrvatskehumanistike, kada bi se argumentirano raspravljalo o nekim fenomenima ve-zanim uz Tita. Ne postoji, ispravno govori Pirjevec, važniji vladar Južnih Sla-vena u 20. stoljeću nego što je bio Josip Broz Tito. Zbog toga i toliko nesugla-sica. Tito se, naime, ne može svesti samo na zločine, a ni samo na glamur. Alion jest i ono što je činio sa suradnicima, ženama, u Drugom svjetskom ratu, snesvrstanima, sa srpskim liberalima i proljećarima … To u knjizi jasno piše.Zašto se time, dobrim i lošim, ne baviti, zašto dopuštati da ideologija i strahnadvladaju znanstveni i opći interes? Zanimanje čitateljstva, valja se nadati,neće spriječiti baš ništa. Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u ZagrebuLITERATURA:ALBRIGHT, Madeleine 2005. Memoari državne tajnice. Autobiografija. Zagreb: Profil International.BILANDŽIĆ, Dušan 2006. Povijest izbliza. Memoarski zapisi 1945-2005. Zagreb: PrometejBUVAČ, Drago 2011. Treći krug. Javna ispovijest o novinarskim tajnama. Zagreb: Plejada.DIZDAREVIĆ, Raif 2009. From the Death of Tito to the Death of Yugoslavia. A First-hand Account. Zagreb/ Sarajevo: TKD Šahinpašić.JAKOVINA, Tvrtko 2011. Treća strana Hladnog rata. Zagreb: Fraktura.KAVČIČ, Stane 1988. Dnevnik in spomini, 1972-1987. Ljubljana: Časopis za kritiko znanosti.MANDIĆ, Blažo 2005. Tito u dijalogu sa svijetom. Novi Sad: Agencija MiR. 17

TITO I DRUGOVIMAROVIĆ, Miodrag Mališa 2006. Veljko Milatović. Podgorica: Matica crnogorska, Opština Nikšić.NENADOVIĆ, Aleksandar 1998. Mirko Tepavac. Sećanja i komentari. Beograd: Radio B92.ORLANDIĆ, Marko 2002. U predvečerje sloma (sjećanja jugoslovenskog ambasadora u Moskvi 1979-1982). Podgorica: NJP “Pobjeda”.RAMET, Sabrina P. 2009. Tri Jugoslavije. Izgradnja države i legitimacije 1918.-2005. Zagreb: Golden marketing/Tehnička knjiga.VRHUNEC, Marko 2001. Šest godina s Titom (1967-1973). Pogled s vrha i izbliza. Zagreb/Rijeka: Nakladni zavod Globus/Adamić. 18

UVOD“Treba poželjeti da ljudi koji se nalaze na čelu stranaka, pokreta – bilo pri-je revolucije /…/, bilo za vrijeme revolucije – budu prikazani odlučnimRembrandtovim bojama, takvi kakvi stvarno jesu. Međutim, ni jedan pozna-ti prikaz te osobe ne predstavlja ih onakvima kakve su bile, već na postoljima, saureolom oko glave. Na takvim idealiziranim rafaelskim portretima poništenaje svaka originalnost prikaza.”1 Napisali su to Marx i Engels. Bili su optimistikoji nisu mogli zamisliti da revolucija koju su najavljivali može i propasti, a nje-zini nositelji završiti na stupu srama. Nešto slično dogodilo se i s Titom, koji sejoš do jučer nalazio na oltaru, a nakon raspada Jugoslavije često je bio predme-tom karikatura. Pokušajmo ga portretirati na Rembrandtov način.1 K. Marx i F. Engels, Neue Rheinische Zeitung. Politisch-ökonomische Revue, Viertes Heft, travanj 1850. 19

TITO I DRUGOVI 20

TITOVE OČIOd trenutka kada je svojim ponosnim i smionim nastupom pred sudom uZagrebu, gdje je zbog svoje komunističke djelatnosti potkraj 1928. godine osu-đen na kaznu strogog zatvora, ušao u povijest, Tito je svojim izražajnim očimaizazivao pozornost suvremenika. Izvjestitelj lista Novosti tom ga je prilikomopisao ovim riječima: “Njegovo lice ima nešto od onih fizionomija koje pod-sjećaju na čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, ali energič-no i mirno.”1 Miroslav Krleža, pjesnik, pisac, kroničar hrvatske i jugoslavenske provin-cije, 1937. godine u kratkom se eseju pod naslovom Titov povratak ovako pri-sjeća: “Sjedim u sumrak u svojoj sobi i promatram oblake. Kako ih visoko nadgradom nosi vjetar sa zapada/…/ U toj tišini kod ulaznih vrata zazvoni zvono.Nemirna zvonjava u praznim, neosvijetljenim sobama uvijek sa sobom nosi zluslutnju praznovjerne nesigurnosti. /…/ Dižem se, prolazim kroz stan, otvaramprva, potom i druga vrata, palim svjetlo u predsoblju, škljoca patentna brava,a ispred staklenih vrata stoji stranac. /…/ Nakon devet godina Tito se pojavioispred ovih staklenih vrata poput sjene iz davno minulih dana i u prvi mi semah učinilo da se nije puno promijenio, a opet: promijenio se jako, štoviše, po-sve se promijenio. /…/ Šest godina Lepoglave i tri godine inozemstva s njegovasu lica izbrisale onaj izraz naivne i neposredne vedrine i umjesto nasmijanogmladog čovjeka tu je stajao ozbiljan, tih stranac, kojemu kroz stakla njegovacvikera oči iza naočala blistaju tamno, skoro strogo.” S tim novim-starim znancem Krleža se u razgovoru zadržao skoro do ju-tra i saznao štošta o njegovu burnom životu i prevratničkim idejama. Tito muje pričao i o čežnji za domovinom, koja ga je nakon povratka iz Moskve jednenoći odvela u rodni Kumrovec, iako je bilo jasno da mnogo riskira jer je živiou ilegali. Otišao je do kuće svojeg oca i učinilo mu se da se u tom zabačenomkraju, usprkos golemim promjenama koje su promijenile svijet, otkako je za-dnji put bio ondje ništa nije dogodilo. “U tihom zaključnom časku tog lirskogmonologa Titov je glas promijenio boju, njegove svijetlomodre golubinje očistopile su se s tamnomodrim, metalnim odsjajem naočala i potamnjele poputcrnila. Dobrohotna, mekana igra usnica ukrutila se u prkosno tvrdu, kao ka-menom isklesanu oštru crtu i u onom se pogledu, u onom glasu pojavio neka-kav neodređen, ali sugestivan izraz, pun bola i nemira. ‘Kumrovec hrče, Bog1 V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, I., Mladost, Spektar, Liburnija, Zagreb, Rijeka, 1980.-1984., str. 164. 21

TITO I DRUGOVIga blagoslovio, ta do kada će kod nas sve hrkati?’ pitao je Tito bijesno, skoroživčano, onim nasilnim tonom kojim u našem jeziku s neba skidaju sva bo-žanstva višeg i nižeg ranga.”2 Titove su oči očarale i Milovana Đilasa kada se s njim sreo prvi put: “To jebio čovjek srednjeg rasta, dosta snažan, mršav. Bio je živahan, pomalo živčan,no znao se obuzdavati. Lice mu je bilo tvrdo, mirno, ali dosta nježno, oči plave,ali istovremeno i blage.”3 Posjedovao je neodoljiv prirodni šarm. “Smiješak bimu obasjao lice, a smijale su mu se i oči”, kaže drugi znanac iz mladih dana,Vlatko Velebit.4 Josip Kopinič, koji je s Titom istodobno intenzivno surađivao,mislio je da su Titove oči bile “tople, plave”, a jedna znanica iz mladosti da su“poput potočnice”.5 Gojko Nikoliš, Srbin iz Hrvatske, liječnik i španjolski borac,u studenom 1941. godine u svojem je dnevniku ovako opisao svoj prvi susret sTitom: “Tita sam našao sljedeći dan u prostornoj i jednostavno namještenoj so-bi /…/ Nakon pozdrava i raporta obuhvatio sam tog čovjeka jednim pogledomi u njemu smjesta uhvatio određene crte, u njemu, koji je upravljao sudbinomnaše borbe, koju smo tako dugo iščekivali. Najprije sam vidio modre, doneklezamagljene oči, potom do u detalj isklesano lice; lice idealnog klasno svjesnogradnika, proletera. Kao da je skinut s neke ruske slike iz doba proletkulta.”6 No Tito nije znao očarati samo svoje sljedbenike koji su mu se ionako di-vili. Vođa britanske misije u Vrhovnom štabu o dojmu koji je na njega ostavioprilikom susreta 1943. godine napisao je ovo: “Što se tiče vanjske pojave, Tito jeimpozantna ličnost: imao je 52 godine, bio je snažne građe, kosa – željezno siveboje. Njegovo pravilno lice, kao isklesano iz kamena, bilo je ozbiljno i jako pre-planulo, bore – bespogovorno odlučne. Pogledu njegovih svijetlomodrih očijunije ništa ostalo skriveno. U njemu je bila skupljena energija tigra koji se spremana skok.”7 I britanskog se zapovjednika na Visu, koji je ljeti 1944. više puta sreoTita dok je boravio na tom jadranskom otoku, dojmilo njegovo ozbiljno lice,pri čemu nije zaboravio njegov “blistav osmijeh koji bi mu obasjao lice i upalioiskre u očima.”8 Čak su i ironičnog i u sama sebe zaljubljenog čovjeka kakavje bio Winston Churchill oduševile njegove “plave, iskrene slavenske oči”.9 U2 Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb (NSK), Rukopisna ostavština Miroslava Krleže, “A” 310; Louis Adamič, Orel in korenine, Državna založba Slovenija, Ljubljana, 1981., str. 442-447.3 V. Dedijer, Novi prilozi, I., op.cit., str. 233.4 V. Velebit, Svjedok historije (razgovore vodila i knjigu priredila Mira Šuvar), Razlog, Zagreb, 2001., str. 59.5 V. Cencić, Enigma Kopinič, I., Rad, Beograd, 1983., str. 138.6 G. Nikoliš, Korijen, stablo, pavetina: memoari, Liber, Zagreb, 1981., str. 335.7 Ju. S. Girenko, Stalin – Tito, Izdatelstvo političeskoj literaturi, Moskva, 1991., str. 164.; F. Maclean, Josip Broz Tito: a pictorial biography, McGraw-Hill, New York, 1980., str. 76-80.8 J. Ridley, Tito, A Biography, Constable, London, 1994., str. 242.9 S. Dabčević-Kučar, ΄71, Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., str. 837. 22

TITOVE OČIistom je smislu intoniran i komentar bivšega hrvatskog bana Ivana Šubašićakada je u lipnju 1944. godine pregovarao s Titom o suradnji Kraljevske vladeu izbjeglištvu i Narodnooslobodilačkoga pokreta. Domobranskom je pukov-niku Ivanu Babiću naivno priznao: “Imao sam dugačak razgovor s Titom, kaoHrvat s Hrvatom. Imam povjerenje u njega i mene njegove modre zagorskeoči ne mogu zavarati.”10 Slovenski diplomat Izidor Cankar, koji se s Titom sreoljeti 1944. godine, bio je istog mišljenja. U pismu poslaniku pri Jugoslavenskojvladi u izbjeglištvu, Ralphu Stevensonu, govorio je o njemu kao o “zdepastomseljaku bistrih očiju koji je u stanju misliti svojom glavom”, koji je “iskren” i“demokrat”.11 Povoljan je i portret koji je o Titu u vrijeme sukoba sa Staljinomnacrtao njegov biograf Vladimir Dedijer. Tvrdio je da ga je teško točno opi-sati: “Čini se da najviše zbog toga što se na tom licu nekako čudno miješa od-lučnost, a u isti mah blagost, koja naročito izbija iz njegovog osmijeha i plavih,prodornih očiju.”12 “Nije imao strog pogled kakav ima inače na fotografijama; moje je lice za-bljesnuo nekakav svjež, modar odsjaj planinskih voda te me natjerao da po-gnem bradu poput djeteta”, sjećao se svog susreta s Titom u pedesetim go-dinama na jednoj istarskoj manifestaciji tada mladi Fulvio Tomizza, budućiistarsko-tršćanski pisac.13 Zapadnonjemački je pak poslanik prigodom svo-jega prvog primanja kod Tita u Vili Bled 1951. godine naglasio da ne sliči naHermanna Göringa, Hilterova ministra zrakoplovstva, kao što su govorili zlijezici: “Iako samo srednjeg rasta, nije korpulentan, nego tek jako snažan, kaoistesan iz jednoga komada. Lice je ozbiljno i nimalo podbuhlo, vrlo energič-no, ali ne i brutalno. Najuočljivije su svijetlomodre oči, koje zbog njegove putipreplanule na brijunskom suncu izgledaju još jasnije.”14 Deset godina kasnije, u vrijeme putovanja Afrikom, Titove su oči očarale,ali i uznemirile, srpskoga romanopisca Dobricu Ćosića, koji ga je pratio na pu-tu. “Bogat izraz lica”, zapisao je o njemu. “Čas sentimentalan, zamišljen, intro-vertan; čas prijeteći, strog, opasan, čas vedar i dobrohotan. Čas kao da drijemaili žali za nekim. Potom sijevne prijetnja u zelenkastim očima, tvrdoglavost,samopouzdanje. Ne pokazuje napor i godine. Još ni u jednog čovjeka nisamvidio takve oči …”15 No u kasnoj starosti predsjednikove oči više nisu bile ta-ko zavodljive. Savka Dabčević-Kučar, kojoj je u svibnju 1971. godine nudio10 N. Kisić Kolanović, Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Institut za suvremenu povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Zagreb, 1996., str. 101.11 A. Bajt, Bermanov dosje, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1999., str. 913.12 V. Dedijer, Novi prilozi, III., op. cit., str. 259.13 F. Tomizza, Boljše življenje, Založba Lipa, Koper, 1981., str. 277.14 Politisches Archiv, Berlin (PA), B 11, svezak 263, 1, str. 41.15 D. Ćosić, Piščevi zapisi, (1951-1968), F. Višnjić, Beograd, 2001., str. 175. 23

TITO I DRUGOVImjesto predsjednice savezne vlade, piše da je ponudu odbila jer je bila uvjerenada je želi maknuti iz Zagreba i politički oslabiti: “Gledala sam ga u modre vode-naste oči koje su me čvrsto promatrale, napola radoznalo, napola ozbiljno…”16 Istodobno se kod Tita nalazila i francuska delegacija s premijerom Chaban--Delmasom na čelu. Eugène de La Fournière, jedan od članova delegacije, svojeje dojmove o susretu s maršalom sažeo tvrdeći da je tek star te kako nije mo-guće to ne primijetiti. “Još uvijek se čini da je u dobroj fizičkoj kondiciji, ži-vahnog smisla za humor – jeo je, pio i bio u svakom trenutku spreman na šalu,poput Gargantue. No, kao što se to događa starim ljudima, naginjao je i tomeda zaboravlja ili da se ponavlja i pomalo gubi. /…/ Kao svi komunisti starijegeneracije, imao je nemirne oči. Prvo bi gledao dolje ili mimo sugovornika.No s vremena na vrijeme uputio bi vam neposredan pogled, a ja ‘ne bih želiobiti neprijatelj čovjeku s takvim očima’.”17 O tome da je Tito kao stari konspirator izbjegavao izravni kontakt očimasa sugovornikom izvještava i Marko Vrhunec, šef njegova kabineta u prvojpolovici sedamdesetih godina: “Imao je oštar pogled kojim je čovjeka samookrznuo, ali ga nije pogledao u oči. Ruku je stisnuo lagano i usput.”18 No prvikoji je progovorio o opasnosti Titova pogleda bio je Louis Adamič, američkipisac slovenskoga podrijetla, koji se u domovinu vratio 1949. godine kako bi sesam uvjerio što se nakon sukoba između Staljina i Tita ondje zapravo događa.Kao što izvještava u svojoj opširnoj knjizi Orel in korenine, koja je nastala kaorezultat tog iskustva, više je puta imao priliku razgovarati s Titom. Ukupnočak trideset sati. S njime je uspostavio drugarski odnos, koji mu je dopuštaoda mu kaže štošta što mu se nitko u njegovoj okolini inače ne bi usudio reći.Tako, primjerice, nije skrivao svoj kritički odnos prema njegovu “napoleoniz-mu” i opsjednutosti uniformama. Nakon jednoga političkog zasjedanja, kojese pretvorilo u pravu apoteozu, Adamič nije skrivao svoju suzdržanost. Kadaje maršal odlazio, primijetio je da ga pisac promatra: “Iznenada je bljesnuvši(čelično modrim) očima – a taj bljesak nije bio samo prpošan – rekao: ‘Znate,gospodine Adamiču, slučajno sam vrhovni zapovjednik oružanih snaga.’ Toje, dakle, bio njegov odgovor na moju kritiku njegove maršalske uniforme.”19 A za kraj i dojam Henryja Kissingera, državnoga tajnika američkoga pred-sjednika Nixona: Tito je bio čovjek “čije se oči nisu uvijek smiješile zajedno s16 S. Dabčević-Kučar, ΄71, Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., str. 621.17 The National Archives, London (TNA), FCO 28/1641/ENU 3/312/1.18 M. Vrhunec, Josip Broz – Tito. Osebnost – storitve – titoizem. Pričevanje, Društvo piscev zgodovine NOB Slovenije, Ljubljana, 2009., str. 11.19 L. Adamič, op. cit., str. 120, 124. 24

TITOVE OČInjegovim licem.”20 Je li znao da su to govorili i o Staljinu?21 Staljin je, moždazato što mu je sličio, tu Titovu karakteristiku odmah uočio. Prilikom jednogod prvih susreta u rujnu/listopadu 1944. godine rekao mu je: “Zašto imate očipoput risa? To nije dobro. Morate se smijati očima. A onda nožem u leđa.”22 Au vrijeme informbiroovskoga sukoba predsjednik tršćanskih Slovenaca je na-kon službenoga posjeta maršalu kazao: “S Titom nema šale. Ima oči kao u gu-je.” Opasnost Titovih očiju primijetio je i srpski komunist dogmatskoga i na-cionalističkoga kova, Blagoje Nešković. Kada je nakon raskola sa Staljinom napočetku pedesetih godina maršal u razgovoru s američkim državnim tajnikomFosterom Dullesom izjavio kako bi se u slučaju rata borio protiv Rusa na straniZapada, Nešković mu se usudio proturječiti tvrdeći kako Srbi to ne bi učini-li. Budući da mu je prigovorio kako takvo nešto ne može izjavljivati na svojuruku bez dogovora s vodstvom partije, Tito je pobjesnio: “Njegove oči divljemačke zabljesnule su divljačkom mržnjom. /…/ ‘Ja odgovaram za Jugoslaviju!Ja u njoj odlučujem!’”2320 H. Kissinger, The White House Years, Weidenfeld and Nicolson, London, 1979., str. 928.21 V. Vlahović, Strogo pov., 1955-1958, Neobjavljeni rukopis, IŠ, Beograd, 1998., str. 58.22 D. Ćosić, Piščevi zapisi (1951-1968), op. cit., str. 177.23 Ibidem. str. 317. 25

Jože Pirjevec djetinjstvo i mladost proveo je u Trstu, gdje je i rođen 1940. godine. Odrastao je u obitelji koja mu je ucijepila snažnu ljubav prema do- movini, iako su se nakon rata, zbog odbojnoga stava prema Titovu režimu, odselili iz Sežane. Nakon završenoga studija na Filozofskom fakultetu Sveu- čilišta u Trstu, studij je nastavio na Normalki u Pisi, elitnoj talijanskoj visokoj školi, koja mu je otvorila prozor u svijet. Diplomirao je povijest radom o od- nosima između slovenskih i talijanskih domoljuba u doba Risorgimenta. Po- tom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču, a 1978. godine doktoriraoje na Ljubljanskom sveučilištu. Od 1971. godine predavao je povijest Istočne Europe na Sveučilištuu Pisi, a kasnije je isti kolegij, odnosno povijest slavenskih naroda, predavao u Trstu i Padovi, gdje1986. godine postaje redovni profesor. Od 2011. godine predaje modernu povijest na Fakultetu zahumanističke studije u Kopru, a surađuje i s tamošnjim Znanstvenim i istraživačkim centrom. Svojje rad posvetio proučavanju međunarodnih odnosa, što ga je odvelo u velika znanstvena središta:Beč, München, London, Moskvu, Rim, Pariz, Berlin, Washington, New York, Boston, Prag, Varšavu,Oslo, Beograd, Zagreb, Ljubljanu. To su mu omogućile prestižne stipendije, od kojih valja prije svegaspomenuti stipendiju Zaklade A. von Humboldta. U zadnjih trideset godina, osim brojnih članaka,objavio je i devet monogra ja, koje su u prvom redu posvećene povijesti na prostoru Slovenije iJugoslavije u 19. i 20. stoljeću. Njegov je rad nagrađen u Italiji i u Sloveniji, gdje mu je 2007. godinekomisija Zoisove zaklade dodijelila naslov ambasador znanosti. Već je niz godina član Slovenskeakademije znanosti i umjetnosti. Za njegov angažman na društvenom polju, Savez udruženja bora-ca dodijelio mu je 2011. godine Povelju Saveza udruženja boraca NOB-a Slovenije. Još jedna knjiga o Titu? Da, ako se temelji na novim arhivskim izvorima i najnovijim znanstvenimpublikacijama o jugoslavenskom maršalu i njegovu vremenu. A ova knjiga ispunjava spomenutekriterije, jer je plod dugogodišnjih istraživanja u međunarodnim i domaćim arhivima, a zasnivase i na poznavanju opsežne literature o Titovoj Jugoslaviji, nastale u zadnjim godinama. Knjigapotječe iz monogra ja koje je autor objavio u proteklim desetljećima, u prvom redu iz PovijestiJugoslavije između 1918. i 1991. godine, kao i studije posvećene raskolu između Tita i Staljinaizmeđu 1948. i 1949. godine. Autor si je ovaj put postavio cilj da osvijetli Titov lik, ali i naslikagrupni portret političke elite koja je djelovala njemu uz bok. To se u prvom redu odnosi na MilovanaĐilasa, Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, ali i na srpske, hrvatske, slovenske, makedonskei bosanske političare liberalnoga ili konzervativnoga kova, uz čiju je pomoć Tito oblikovao svojuunutarnju i vanjsku politiku. Pritom se, naravno, ne smije previdjeti ni uloga koju su u njegovuživotu imale žene, u prvom redu Jovanka Broz. Pričajući o suradnji, razilaženjima i sukobima kojisu se odigravali između Tita i drugova, autoru se otkrilo da svojom analizom odgovara i na pitanjezašto je ta elita tako neslavno propala i zašto pripovijest o Titu ima i svoju tamnu stranu, i to usprkosveličini njegove borbe protiv Hitlera, Mussolinija, a kasnije i Staljina, te unatoč globalnoj dimenzijinjegove politike nesvrstanosti. www.mozaikknjiga.hr 249,00 kn ISBN 978-953-14-1064-9