Oblak boje kože

Oblak boje kože -1-

-2-

Nebojša LujanovićOblak boje kože Fraktura -3-

© Nebojša Lujanović i Fraktura, 2015.Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura ISBN 978-953-266-641-0 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-642-7 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem 908620 (tvrdi uvez) i 908622 (meki uvez) -4-

Neka sav svijet pomre,a Ti, Bože, preživi!Meni za ljubav.Samo pamet u glavuKad iznova svijet stvaraš!(romska narodna pjesma, autor nepoznat)U doba NedobaBog je rogDani su zmije i zvijeriNoći – logorske dveriSve je u krviSve je od crviU doba Nedoba(Rajko Đurić, romski pjesnik) -5-

Sina ako ga ikad dobijemSa majčine sise pravo u kavez ide.Hraniću ga živim mesom.Umesto igračaka,Uneću mu šumske zveri.Nek se njušeNek se kolju (...)Kad odgrize čedoMoju ruku što ga hraniPustiću ga među ljude.(Jovan Nikolić, romski pjesnik) -6-

1.Zatekao se na cesti, širokoj i nepreglednoj, i ta ga je činjenicazgromila, tu na sjedištu broj trideset i dva Čazmatransova autobusa,toliko da se grčevito uhvatio za sjedište, onako kako to čine u avionukoji se obrušava u ono što zovemo meripe,* a o čemu ne znamo ništa,kao što on ne zna kamo ni kome ide. Nervoznim trzajima glavepokušao se uhvatiti za bilo kakav poznat predmet u svojoj blizini.Sjedište pored njega bilo je prazno, smeđa izlizana presvlaka ispa-ravala je smrad i formirala do njega eterično biće sazdano od gađenjai mučnine, toliko blisko da bi se pobratimio s njime kada bi pozna-vao jezik i vještine pomoću kojih dvoje ljudi inače postaje blisko.Na ljepljivom podu do nogu, u prolazu između sjedišta i u otvore-nom pretincu iznad glave nikakve torbe, vrećice, ničega. Tek jenaknadno na sebi primijetio vlati suhe trave zaturene u otvore tankejakne. Konačno nekakva poveznica prema noći koju je prespavaou grmlju iza Autobusnoga kolodvora, preznojen i iznemogao poputproganjane životinje. Ta noć ionako pripada prošlom životu, odkojega ga sada dijeli kratki san u autobusu kao mala meripe s ovimkaotičnim uskrsnućem. Je li ovih devedeset kilometara na sat naautoputu Zagreb – Banja Luka dovoljno brzo da ga taj život nesustigne, došlo mu da zapita vozača. U protivnome ovaj put nemasmisla ni za njega ni za autobus u kojem je jedini putnik.* Smrt (rom.). -7-

Zapljusnu ga zrak otežan mirisom izlizane gume na spojevimaprednjih vrata koji su zijevali. Prsa su mu se dodatno nadimalaotežana spoznajom o strašnom porazu. Težina stoljećima gubljenihbitaka, upravo na tom sjedištu, u prividno mirnom tijelu tek ne-znatno oznojenih dlanova. Asfalt, drum, makadam; toliko pokušajada ostane, da se uhvati za tlo, da izbjegne staze koje obećavaju puno,a na kraju ne daju gotovo ništa. Toliko truda da zatomi u sebi pro-kleti kotač s plavo-zelene podloge koji melje sudbine u besmislenomtrošenju daljina. Toliko uzmicanja toj predodređenoj propasti zboguloge vječnog stranca i uljeza, sa samo jednom raspoloživom stra-tegijom: ponizno trajati, trpjeti, ali ostati, obavezno ostati, moždaće se s vremenom stopiti. I evo ga, na cesti, bez ičega trajnog osimdva straha: gnjevnih progonitelja na jednoj i bešćutnih udomiteljana drugoj strani te ceste. Kotač sa zastave ponovno se okreće,a himnu svira pisak zraka koji prodire kroz rasklimana vrata. Uz cestu se pružala žičana ograda isprobadana tankim stablji-kama poput ruku zarobljenika koje strše iz logora, na što se stresaokao da je nabasao na još jednu nagaznu minu umetnutu u njegovgenetski kod. Raslinje koje je zanemarilo jasno postavljene granicei probilo na drugu stranu kažnjeno je debelim slojem prašine. Tajga je kruti pokrov vječno balzamirao u suludom pokušaju bijega.U daljini kuće bez prozora kao utvare bez lica. Zagleda se pomnije,ali kuće prebrzo promiču. Čekao je strpljivo sljedeću, iako mu je tajnapor očiju povećavao mučninu. Shvati da su na tim kućama prozorizakovani daskama. Zar je već tako daleko odmakao? Uz cestu sepojavi bljesak žute boje, priviđenje koje mu se jednom ukazalo,a nevjerica je spriječila da ga trajno spremi u memoriju. Žuta mrlja,žuti kvadrat, ploča, slova, da, piše Zagreb. Natpis je prekrižen cr-nom crtom. Doviđenja. Goodbye. Aufiderzen. Dikhamen.** Doviđenja (rom.). -8-

Nakon šesnaest godina hoda pognute glave, govora ispod glasa,pogleda ustranu i tupog osmijeha odobravanja sve je završilo togajutra jednim kratkim osvrtanjem preko ramena na ulazu u autobus.Bjegunci nemaju luksuz dugih oproštaja. Prvi put prema svojimprogoniteljima osjeti nešto više od ravnodušnosti. Uskratili su muvrijeme za dugi zlokobni podsmijeh dok je na kolodvoru promatraodesetak autobusa kako poput bljuvotine izbacuju iz sebe sve te ljudepokrpanih kaputa za kojima se klate najlonske vreće. Ispod glazureosvijetljenih fasada i geometrijski posađenog cvijeća na tom se mje­stu ogledala duša grada. Zatomljene razlike, marginalizirane pri-došlice, neobrađena sirova masa koja pristiže prebrzo i prenaglo,zagušuje krvotok, prijeti da prsne iz pretrpanih sporednih cestai izoliranih kvartova, da se razlije po dobro očuvanoj utrobi gradskejezgre. Jek Rom majcra,* promeškoljio se u sjedištu kako bi mogaoudobnije potonuti u tu ugodnu misao. A horda novih uljeza. Onihnajgorih. Vlastitih. Par stotina ljudi, samo tog jutra, a u suprotnomsmjeru samo on. U toj prirodnoj razmjeni genetskog materijalagrad koji ostavlja iza sebe ipak je izvukao deblji kraj. Taj milijunski grad strašna je masa tjelesa isprepletenih u jutar-njim i poslijepodnevnim gužvama. A on se nije uspio izgubiti međunjima. Jedno je progutati neuspjeh u nastojanju da postaneš netkoi nešto, da se izdvojiš. Kako progutati neuspjeh u pothvatu da po-stane nitko; običan, bezličan, nevidljiv? Kriv je grad, dabome, kadveć nema čime drugim isprati gorčinu. Grad koji toliko inzistira naistosti, a u kojem nikada nije sreo dva slična, a kamoli ista lica. Alijalova je to optužba, ne uspijeva iz njega iščupati ni šačicu bijesa.Bijes zahtijeva previše snage i volje. Napokon, radi se o sasvimfizio­ loškoj mehaničkoj reakciji organizma i njegovu imperativuočuvanja unutarnje ravnoteže. Preobilan priliv stranih tijela koja* Jedan Rom manje (rom.). -9-

ne uspijeva probaviti, obraditi, tretirati, pa aktivira stiskanje crijeva,pojačano lučenje kiseline i izlučivanje viška. Nema tu ničeg osob-nog. On je neprobavljeni ugrušak, ostatak neželjenog zalogaja. Iakoje u tom gradu proveo šesnaest godina, a njegovi i njemu slični čaktri puta toliko, organizam u grčevitoj borbi za opstanak gubi osjećajza nijanse. Ako teorija i ne drži vodu, poslužit će barem privremeno.Sada nema snage za ljutnju, ali ni mira da zaspi u sjedištu. U svakom trenutku i svakoj situaciji znalo se gdje je njegovomjesto. Znali su to svi oko njega, a on shvaća tek sada kada je na-pustio grad. Plinarsko naselje. Trošne drvene barake koje puštajusvjetlost, vjetar i vodu; limene skalamerije krpane bez reda i smisla;nešto bolje ozidane prizemnice nakićene otpadom; sve to stisnutoizmeđu tri gluha stražnja zida susjednih radničkih postrojenja, zidabez prozora, pa još sve omeđeno dvjema širokim prometnicama.Ništa zlonamjerno, ništa planirano, prirodna prepreka poput rijekekoja dijeli dvije države. U tom kotlu bespomoćnosti i ogorčenja, uzmiris uzavrele cicvare i popare, ključale su psovke, prijetnje, smijehi poneka kletva. Sve se zajedno stegnulo kao ta vražja popara natanjuru dan poslije. Uvijek živo i toplo od silnih improviziranihdimnjaka, limenih cijevi koje dio gareži vode u visinu, a dio razli-jevaju kroz loše spojeve po ravnim krovovima. Čitav splet tih cijevi,zapetljanih zbog pregusto nasađenih daščara, održava vječni protokjada materijaliziranog u rijetku garež. Ložiti zbog vlage, zbog bosihnogu, zbog odjeće koja iskuhava na vreloj ploči, zbog gamadi kojaprodire kroz pukotine, uvijek ložiti, pa i u proljeće i ljeto, kao daće cijelo naselje odumrijeti ako se začepi koja od cijevi. Onih dana kada je bio prisiljen prespavati u jednoj od takvihskalamerija, koju nikada nije naučio zvati čher,* uvijek mu je isti crvnagrizao san. Na tom komadu natopljene zemlje, fekalija izlivenih* Dom (rom.). - 10 -

iz nespretno iskopanih septičkih jama, iskričavih promočenih ne-izoliranih kabela i ugacanih puteljaka između nastambi, osjećao jekako će ga jedne od takvih noći jednostavno progutati raskvašenazemlja. Takav san obično bi završio na jedan od dva načina. Ili bibio živ sahranjen u tom blatu, svakim trzajem dublje povučenu vakuum nezasitne zemlje gnjevne na mizeriju koja po njoj plazi.Ili bi se nekako iščupao iz blata pa bauljao među ljudima dok se onizgađeni sklanjaju. Tada bi počeo sa sebe strugati blato, grebatinoktima dok užasnut ne shvati da nije skinuo nijedan sloj, da blatonije skorena tvar na morchi,* da ono jest morchi. I dok ga noću muči nesanica, a danju glavobolja, ostali gurajusvoja kolica, tandrču loncima s jednoga kraja naselja na drugi, zvečežlicama od vrata do vrata, vuku po zemlji ogromne najlonske vrećepretrpane ambalažom, pedaliraju biciklom s noćne smjene u grad-skoj čistoći fućkajući nakićene melodije, čupaju za rukav i mlate poguzici dječurliju koja ne plače, svađaju se s Bogom, kojeg ne znajukako osloviti jer su svog del** natjerali da se pari s Alahom, Jahvomili s kime već... Sve se odvija u, za njega neshvatljivom, zadovoljstvuproizašlom iz pomirenja sa životom. Pomirenja koje se ne događasvečano ni naglo, uz snažne osjećaje i velike odluke. Jednostavnose čovjek probudi s njime i nastavi živjeti nesvjestan usađenog anti­tijela, cijepljen protiv potrebe za promjenom, za nečim drugačijimi boljim. Njemu se to nikada nije dogodilo. I na kraju je on ispaojedini gubitnik koji ne poznaje ni trenutka mira ili zadovoljstva.Čak ni na tome malom komadu raskvašene zemlje koji su mu takovelikodušno rezervirali. “...nis.” Godinama je vježbao, kad je već to pomirenje ostalo nedostižna* Koža (rom.).** Bog (rom.). - 11 -

vještina. S uzdahom, bez njega, gutanjem, mucanjem, namjernonedovoljno razmaknutih usana, prigušeno. “...enis.” Ako bi ga baš natjerali da ponovi, bengeko alav.* Što bi se rijetkodogađalo. Ali bi se ipak događalo. “Enis.” Dvosložna riječ u kojoj je jasno izgovarao jedino onaj drugi,nevažni slog. A prvi je onaj koji se broji. Čitav život prelama mu sepreko tog prvog nepostojećega glasa. Njegov izostanak (Enis) ne-pogrešivo ga svrstava u šarene džamije, dimije, Ramazane. Pa teku spoju s fizionomijom još stepenicu niže, u neko od plinarskihnaselja diljem svijeta. Dodavanje samo jednoga glasa (Denis) oslo-bodit će ga tih okova i priključiti većini. Grupi ljudi koja mu se činilanedostižnom samo zbog jedne osobine, iako bi ih se sigurno moglonaći još stotine. A ta se osobina svodi na činjenicu da oni ne poznajulađavo.** Zbog tog lađavo toliko se izvještio u gutanju prvog sloga(-nis), zaštićen istovremeno od optužbi za prisvajanje ili odbaciva-nje. Kako?, rijetko bi se događalo da mora ponoviti, pa bi jače nagla­sio, ali opet prigušio početak, Enis. Nisam čuo, oprosti!, sugovornikbi znao biti uporan i natjerati ga da se obilježi izgovorenom pra-zninom nepostojećega glasa, ali tada bi se ionako izgubila nada dabi moglo doći do nekog razumijevanja ili zbližavanja. Alav*** kojenije bi­rao, koje drugi upisuju i nadopisuju, koje drugi povezuju,smještaju, zatvaraju, definiraju, mada to sve nema nikakve vezes njime. Ljudi gutaju riječi, čitave rečenice, nikada izgovorene osje-ćaje, progutaju cijeli komad života, prešute ga... Njemu nisu moglioprostiti jedno progutano slovo.* Vražje ime (rom.).** Sram (rom.).*** Ime (rom.). - 12 -

Jutro se pretapalo u zreo dan, sunce namjestilo na njegovu stra­­nu autobusa, a zrake prejake za takav proljetni dan zabadale su seu izloženo meso podlaktice. Trznuo se od tog uboda, pomaknuou sjenu i sjetio jedne stvari koju ne može mijenjati. Morchi. Bili supotrebni dani i dani promatranja u ogledalu pod treperavim svje-tlom žarulje obješene o kabel sa stropa, nakon prilično učestalenesanice, da bi odagnao sumnju. Da, jasno se moglo zaključiti, izbilo kojega kuta, crte lica naslijedio je od oca gadže.* Jasne i čvrstejagodice i brada, a ne tuste i zaobljene obraze s naglašenim ušimakakve ima dječurlija koja trčkara po Plinarskom naselju. S takvimizgledom, tješio se, i svega par nijansi svjetlijom puti mogao je sa-svim neprimjetno prijeći na drugu stranu. Onu na koju je po svomdad** i imao pravo. Zato je uvijek bježao od sunca, izbjegavao dru-ženja na otvorenom, školska igrališta, dnevne šetnje... Tražio jenajgore noćne poslove, na koje bi pješačio zbog neredovitog noćnogtramvaja, lakim i razigranim korakom, ponesen maštarijom da biu tome mraku, kao bundevi zaboravljenoj u podrumu, moglo ispa-riti crnilo iz njegove morchi. Kali morchi*** ostala je, dobio je samonaviku dnevnog spavanja, nesanicu, poteškoće u koncentracijii govoru te probavu sjebanu vrelim bezukusnim tijestom iz pekar-nice na tramvajskom okretištu. Posao konobara, cjelonoćnog bdi-jenja za šankom zbog četiri lokalna pijanca i njihovih osam gemišta,savršeno se uklapao u njegove već izgrađene navike. Počešao se pomjestu na ruci na koje su pale zrake i začudio kako ni to grebanje* Ne-Rom, onaj koji nije pripadnik romske zajednice (rom.). Svi daljnji oblici(deklinacija imenice, posvojni i opisni pridjevi) bit će hibridni oblici koji slijedepravila hrvatskoga, a ne romskog jezika. Na taj način ti su oblici, odlukomautora, usvojeni u hrvatski jezik s posebnim značenjem unutar poetike teksta.** Otac (rom.).*** Crna koža (rom.). - 13 -

ne uspijeva ostaviti makar zeru svjetliji trag. Toliko je duboko pro-kleto crnilo u njegovu mesu. Rom Romeha, a o gadžo e gadžeha,* ponavljala mu je pokojna bibiSeniha.** Jedino je za njezina vremena baraka u Plinarskom naseljumirisala podnošljivo. A što s onima haminenca?*** podigao bi je sadiz groba i pitao. Što s onima koji su prljavi i za jednu i za drugustranu? Na to mu pitanje godinama odgovara samo mrtva tišina,slična onoj kojom sada zemlja zavija grob bibi Senihe na tajnomromskom groblju negdje iznad zagrebačke Dubrave. To je trebalabiti prednost, tajna ulaznica za dvije predstave u kojima može igratidvije uloge. A sada se čini da nijednu od njih ne može igrati pri-hvatljivo. I taj osjećaj grube nedovršenosti onemogućuje ga kaofizički hendikep. Pa ako ga sada progone kao nakaradnog zločinca,i to je već nešto. Barem je po nečemu poseban. Uostalom, nedovršenosti u odnosu na što? Sve je to isti strah,skučenost i bijeda duše koja se boji razgolićenja pred strancima. Najednoj su strani začahureni u svoje crvljive daščare, ograđeni bede-mima nepravednosti i zakinutosti koje su sami izgradili. Na drugojje strani gadžinska uzdignutost kojom kopaju duboke jame premaonima koji bi ih mogli prokazati kao slabiće, gotovane kojima sesve pruža na dlanu, a opet mnogi ni s time ne uspijevaju napravitiništa značajnije od velikih priča uz pivo na zidiću pred kvartovskimdućanom. Bijeda. Na obje strane bijeda šupljikave duše. Šesnaestgodina zavaravali su ga maskama kojima su prekrivali svoju pra-zninu. I tog se jutra konačno, na granici Plinarskog naselja i gadžin-skog svemira koji okružuje taj usamljeni otok, ljuštura rasprsnula* Rom s Romom, ne-Rom s ne-Romom (rom.).** Tetka Seniha (rom.).*** Miješanima (rom.). - 14 -

kao zreo šipak i prosula smrad svoje ustajale nutrine. U tom jesmislu na svoj zločin ponosan. Izašao je iz začaranoga kruga, a svi su govorili da je to nemoguće.Živiš u naselju u kojem ti ne daju vodu i struju... prljav si i spavašna madracu koji upija vlagu s poda... ne daju ti u školu jer smrdiš...prigovaraju ti da ne poznaješ jezik ljudi koji te nikada nisu pustiliblizu sebe... čak i ako si otporan na udarce i uvrede, te završiš školu,krug nije prekinut... ne daju ti nikakav posao, glad te tjera da prosiši kradeš... a onda ti se zalome djeca, koja opet nemaju vodu ni stru­j­u... u školu ih ne puštaju jer... I tako u krug. Enisa je u krugu držalaškola, iluzija koju je živjela, dok je živjela, samo bibi Seniha. I sva-kodnevno začinjavala izrekom koja je imala težinu božjeg zakona:O čhavoro ni bijandol e dandenca.* Ni danas ne zna otkuda joj pareza njegovo i Sandino školovanje. I zašto je ostala u naselju ako jeimala toliku svotu? Seniha je čistila stanove na Gornjem gradu: satili dva prala bi podove, a ostatak dana nepokretne starce. To je je-dino što mu se usjeklo u pamćenje o bibi. Kako nesvjesno briše rukeo haljinu i govori o izasranim guzicama koje je prevrtala po kreve-tima i prala kao djeci koju nikada nije imala. Zatraskana do laktamekanom kašastom stolicom, bibi Seniha nikada nije zaboravila dapostoji drugačiji život. Dobro je da nije doživjela ovaj krah svojeiluzije, priglupe ideje nastale u već pomućenoj Senihinoj pameti:osnovnu školu, pa srednju ugostiteljsku, Enise, s tim osmijehomljudi će ti jesti iz ruke, kako ti samo crta sreće jasno razdvaja obrazod osmijeha, kao u odraslog čovjeka, da se vidi s drugoga kraja cestekako se smiješ... Čak i da živimo u glupim filmovima u kojima ma-gični osmijesi opčinjavaju ljude, što da radi čovjek s takvim daromkada se prestane smijati?* Ne rađa se dijete sa zubima (romska poslovica). - 15 -

Bibi Seniha, Sanda i magloviti lik njegove dej* koji vjerno zamu-ćuje i istiskuje mrska prikaza mrskog dad jedine su tri slamke zakoje se držao njegov život dok je sinoć ležao u grmlju. Da ga neotpuhne s usana poput maslačka dok mu se naduta prsa bore za dahnakon bjesomučnog trka. Bio se sakrio u raslinje parka pored Au-tobusnoga kolodvora. U daljini je čuo, ili mu je u glavi još odzva-njala, sirenu hitne pomoći; valjda će stići na vrijeme. Plavo svjetloono je kojeg se treba bojati, zato je povukao preko sebe najdužugranu, da ga sakrije i poput mreže uhvati srce ako mu slučajno iskočiiz prsa. Jutros ga je probudio pokrov od lišća po kojem se pohvatalarosa. U pravo vrijeme da iz daljine vidi kolonu od sedam autobusas prozorima zakrčenima kaputima i torbama kako se vuku premaperonima. U jednom kratkom trenutku bilo je potrebno presjećivrpcu sa svijetom koji ga je izgradio tako sakatog i uputiti se u drugikoji je tek trebalo iskopati ispod naslaga prisilnog zaborava. I pre-sjekao je, začuđujuće lako. Istrčao je iz parka, pretrčao četiri trake,uletio u svu tu peronsku vrevu i ušao u prvi autobus za Bosnu. Evoga sada, na cesti koja je čekala samo njega, lungo drom** na koji seočito spajao put koji je izabrao i svi oni koje je mogao izabrati,neizbježno. Odredište je zakopani svijet koji možda dolje leži oču-van vulkanskim pepelom, skamenjen u trenutku odlaska prije šesna­est godina, ili pak sveden na dvije-tri jedva prepoznatljive razvaline. Jedan jedini događaj iz tog prethodnog života, na koji otpadasvega nekoliko dječjih strahova i izmišljenih uspomena, usjekao seu njegovu svijest. Majčina glava polegnuta na kućni, u brzini skle-pani odar. Dva spojena stola prekrivena bijelim stolnjacima kojisežu gotovo do poda. Na njima dej u zeleno-žutoj haljini, živih boja* Majka (rom.).** Dugi put (rom.). - 16 -

koje su u neskladu s bljedunjavim licem na kojem se opuštena donjačeljust istegnula i otvorila rupe u obrazima. Godinama je poslijedozivao dej u snu i jutrom se toga sramio, mada je to znala samobibi Seniha. Bio je spreman prizvati nežive i boriti se protiv svihdžinova i njihovih zlih čari, nemirnih mrtvaca i okrutnih zloduha.Samo da vidi lice davne dej bez one razjapljene čeljusti i uhvati jetako skladnu za vječno sjećanje. Bibi Seniha dugo je potom, u pro-ljeće, na godišnjicu majčine smrti i Enisovih najgorih noćnih mora,pokušavala doznati dolaze li zaista duhovi u posjet njezinu ciknenipotoke.* Tih je noći prije spavanja posipala pepeo po podu, brižljivosku­pljan iz peći tijekom dana. Rasula bi tanki sloj oko kreveta, podijelu sobe prema vratima i prozorima, pa nestrpljivo čekala jutroda vidi ima li tragova stopa. Ljudskih ili životinjskih, u koga se većprerušio duh umrle, da uhvati tu živinu i dobro je protrese. Umrlaje prerano da uhvati zloguke stope, ili odgovori na sva njegova pi-tanja. Tako je Enisu preostala jedino slika s odrom da pomoću njesloži svijet koji se raspao pod teretom vremena. Početni spokoj slike s odrom poremetila je ruka koja se pri­bližavala licu nepomične dej. Pokret je značio prolaznost, protokvre­mena, znači da bi je uskoro netko mogao odnijeti. Poželi zauvijekostati u trenutku u kojem je slika zarobljena. Trenutak kroz očičetverogodišnjaka kojem su prekinuli igru na livadi, priveli ga vra-tima i ostavili da sam nađe način prihvaćanja stvarnosti. Možda sunešto i govorili, ali slika nije imala zvuk. Kako se ruka primicalamajčinu licu, s kojeg nije skidao pogled, tako je u njemu rasla nadada će ona sklopiti tu čeljust i ponovno poprimiti ljudske crte licakoje neće sijati strah. Ali ruka se okrenu, izvede iz ručnog zglobaneki manevar, nakon kojeg se među prstima ukaza zlatnik. Spustiga na ionako zatvoreno oko kao poklopac. Točno se podudarao* Malom nećaku (rom.). - 17 -

s koščatim obrubom koji je nekada uokvirivao majčin pogled. Istoto napravi i s drugim okom. Ona odlazi na dalek put i to su njeniputni troškovi. Kažu da će duša lutati od šest tjedana do godinudana dok ne nađe put ande luna.* Više nema bojazni da bi se na njihmoglo okrenuti mrtvačevo otvoreno oko pa prokleti ili optužiti. Aovaj mrtvac za to bi imao mnogo razloga. I dječak je to jasno osjetiou zraku. Osjećao je njihovo gađenje prema svemu što ima veze s meripe.Uskomešali su se u tijesnoj sobi, ali su se svejedno uspijevali držatipodalje od sredine, gdje su bili postavljeni stolovi. Dobro su pazilida slučajno ne dodirnu rubove odra koji su lepršali pod naletomvjetra kroz prozor. Svi su se osjećali zarobljenicima mrtvog tijela.Nezgodno, bilo je vrlo nezgodno što je dej umrla predvečer. Inačebi tijelo zakopali istoga dana, odradili svoju čudnu verziju namaza,uz svirku odnijeli tijelo do romskoga groblja zakrčenoga grmljemcrnih kupina koje su iz smeća i truleži rasle kao lude, ti divlji crniplodovi koji se rugaju čovjekovu raspadanju. S njime bi zakopalipokojničine najdraže predmete, uz još poneku đili,** i gotovo. Ovakoje trebalo s tom meripe kao mrskim gostom provesti cijelu noć,moleći se manje za dušu pokojnice, a više za to da što prije dođezora. U sobi se natiskalo cijelo selo osim djece, nepokretnih staracai trudnica, ali su se dječaku sva lica izjednačila jer su ih prožimaliisto gađenje i iščekivanje. Svaki dio prostorije zastrt je debelim ćilimom ili ponjavom. Odruba do ruba tusta natopljena tkanina. Uzorci koji se prekidaju,preklapaju i poput šahovske ploče određuju gdje je čije mjesto zaspavanje na podu. Skreće pogled na svoje mjesto u desnom kutu.Jedva ga nazire od silnih nogavica i opazi na njemu na zid naslonjenu* U nebo (rom.).** Pjesma (rom.). - 18 -

violinu. Nije znao je li đili za mulo đi* završila ili je tek trebala početi.Nad­ ao se da je neće čuti, jer nakon đili više nema natrag. Bez nje jemeripe neprovjerena glasina, laž koju netko može svakog trena opo­zvati. Dok čeka taj opoziv, znak na koji će dej ustati i prekinuti ovajsmiješni igrokaz, zabavi se svjetlom koje je počelo treperiti naprozoru. Naglo i neočekivano, vijugave trake vatre izdužile su seprema luna.** I bez mirisa zna – netko je netom prije skupio na hrpumajčinu odjeću, tu iza kuće, polio je alkoholom otpivši tri gutljajai izgovorio nerazumljive riječi koje su trebale skinuti čini s njegai nečist s ruku koje su dirale stvari. S izdahom posljednje riječii nekim olakšanjem bacio je šibicu, i plamen je obgrlio majčinuvestu, šalove, kape, zimske čarape, najdraže kuhinjske krpe... Vidioje sve te boje u plamenu kroz prozor. Nikakvog osjećaja, samozadivljenost ljepotom šarenog plamena. U sliku je sabijen cijeli jedan svijet i sve dosad neprospavane noćinisu bile dovoljne da iscrpi svaki detalj zabilježen na njoj. Vidi lidoista vatru ili je samo naslućuje pa zatim upisuje? Vidi li ruku kojastavlja zlatnike na oči ili samo pretpostavlja da bi to jedna od rukumogla uskoro napraviti? On nije vlasnik fotoalbuma u kojem ga čekaslika zarobljena prozirnom folijom. Slika je u ovom slučaju nezgra-pan naziv za komad trajanja odsječen i zaglavljen u njegovu sjećanjuizmeđu dvije crne rupe. Je li vidio u prethodnim prisjećanjima ilisada prvi put uočava hrpu sitnih predmeta naslaganih do stola,ispod njenih nogu? Bijela tanka tkanina otkriva blago zaobljenelinije na vrhu (odjeća? pokrivač?) i dva-tri oštra ruba pri dnu hrpe(kutija s njenim najdražim sitnicama?). Jedna nogavica zakoračiu blizini i pomaknu dio bijelog pokrova. Proviri zelena baršunastakutijica sa svjetlucavim ključićem u kojoj je dej držala nakit. Jasno* Umrlu dušu (rom.).** Nebo (rom.). - 19 -

mu je da su to stvari s kojima će je pokopati, dobro će joj doći naonome svijetu. Dakle dej će ipak otputovati... Tuga, bijes pa potreba za krivcem odvuku mu pogled premastražnjem dijelu prostorije. Nekoliko kaputom zaogrnutih tjelesarazgrnu se i otkri komešanje oko kredenca prislonjenog uza zid.Jedan muškarac, u puloveru bez rukava, koščatim i iznimno dlaka-vim rukama obgrlio je kutiju na kredencu. Dva para ženskih rukupokušavaju ga otrgnuti i povući prema sredini prostorije, gdje jeodar. Snažna mržnja zalijepi mu pogled na leđa uokvirena smeđimpuloverom. Dad. Fabo. Povlače ga, ali dlakave ruke ostaju zgrčenena kutiji. U dječjem su strahu ta leđa i ramena narasli toliko da jeočekivao pravi potres kada se spoje s podom. Pijan i bijesan na pokojnicu, “Ne dam, ne dam”, režao je krozazube i grlio plastičnu kutiju koja se, kad su ženske ruke popustile,ukazala kao ekran televizora. Hvatale su se za glavu i lamatale ru­kama, pretpostavlja da su nabrajale, ali on nije dao ugasiti televizor.Zaklanjao je prsima sliku, a ramenom ploču s gumbima. Prevaren,ostavljen, ugrožen... Sve je sabio u taj televizor i nije puštao. Ostalesu glave odmahivale i kolutale očima, ali se nisu previše uzrujavale.Samo one dvije ženske koje nabrajaju i nižu kletve. Dad pokuša, nepuštajući iz zagrljaja svjetleću kutiju, gurnuti nogom jednu od njih.Ona uzmakne, ali udari leđima o zid. Iz te daljine pljunu na njega.Tek su se tada umiješali ostali okružujući ga kao pobjesnjelu živo-tinju. On nešto stane objašnjavati, kao da popušta, i okreće ekranprema zidu. Trza tijelom na mahove pomičući kredenac po parcentimetara. Ujedno povlači i ćilime na podu. Dječakovo je mjestoza spavanje zgužvano. Dad Fabo upire prstom prema krovu, valjdaanteni, žile na vratu iskaču mu od napora istovremenog objašnja-vanja i rotiranja kredenca. Kada je ekran s upaljenom slikom ko-načno okrenut, on se iscrpljen izvali preko televizora. Niz crnuplastiku cijedi se slina iz usta dok pokušava doći do daha. Impuls mržnje ga trgne. Ponovno je u autobusnom sjedalu pro- - 20 -

šavši kroz crni gusti dim, kao da se tijelo vratilo, a duh kaska zanjime tražeći put kroz dotrajalu vremensku crvotočinu. Kada jedošao k sebi i razabrao krajolik kroz prozor, shvatio je da se probi-jaju kroz cestu zamagljenu dimom što se dizao iz zapaljenih gumazguranih uz rub. Crne zavjese koje su zastirale autobus Enis pročitakao zlokobni znak. Tog dana, obavijen crnim oblakom i plovećiravnom cestom kao stratosferom na čelu olujnog nevremena, ujutropetnaestog travnja devedeset i druge, znao je da se nalazi u procjepuizmeđu tri svijeta: jednoga koji ostavlja iza sebe zbog prouzročenemeripe, jednoga koji može dozvati samo uz pomoć meripe i jednogakoji ga tek očekuje. I na kojem ne može biti ništa drugo osim meripe.A opet mu je hrlio s nekim olakšanjem. Susreti sa smrću zapisani su u njegovoj romskoj rat.* Ali ne bojise zlih džinova, ne tjera ih jajima zakopanim pred kućom, namazomod trava utrljanim u čelo ili izgovorenim vradžbinama. Od takvogje straha cijepljen zahvaljujući nečistim gadžinskim genima. Svje-stan je svog prokletstva i nije ga strah. To je bijeda čovjeka koji nemavolje ni strpljenja da izbjegava svoju propast. Zato ovako smirensjedi u autobusu što vozi u krivom smjeru pritisnut težinom dušakoje nisu našle mir na zemlji. Vječni uljezi. Neprilagođeni. Nepo-željni. Nepodnošljivi. To su oni rijetki koji su pokušavali niječućii zatomljujući tko su i što su, da bi postali slični drugima. I opetnisu primljeni. Pa bi se sada vratili po ono što su putem namjernoodbacili. Kakve on veze ima s njima, zašto ga ne ostave? Samo zatošto mu se ponekad omaknula želja da bude drugačiji? Koje je olak-šanje biti optužen za jedan sasvim stvaran i opipljiv zločin. Bašolakšanje... Autobusom su strujali potresi u pravilnim razmacima, na mje-stima gdje je zamišljenu osmicu po kojoj se kretala felga kotača* Krv (rom.). - 21 -

ulubila jedna od prepreka na cesti. S radija muzika isprekidanaizvanrednim vijestima u kojima su se izmjenjivali pokušaji smiri-vanja panike i histerična upozorenja. Na gornjem retrovizoru klatise razapeti tuđinski del i poveća plišana kocka. Od tog del usvojioje samo prazničku dekoraciju u koju se htio uklopiti, od Alaha sa-čuvao prepričani događaj o svečanom sunetu, a od svijeta napuče-nog džinovima* i Bibijama** nesvjesne strahove. Pomisli kako je sadana kraju ostao samo jedan jedini del, a to je ta kocka. Broj koji do-bivamo bez ikakvog razloga, objašnjenja, zasluge. Umjesto ispovi-jedi ili pokajanja svoj završni vjerski doživljaj vidio je kao bacanjekocke. Stol je kovčeg skrojen po njegovoj mjeri s vjernim otiskomu baršunastoj podlozi. S jedne strane on, s druge jedan od navedenihstvoritelja. Ništa u vezi s tim del nije jasno, osim onoga što traži –njegov život. Kocka dugo poskakuje na drvenom poklopcukovčega... ***...poklopac je pod neprirodno isturenim kostima šake odjeknuoduboko i podmuklo. Imao je najdublji zvuk od svih dvadesetakizloženih u malenoj zamračenoj sali s crvenim zastorima. I nije bašneki izbor, pomisli Anica. Zapela je kraj ulaštenog crnog primjerkasa žutim drškama od imitacije zlata, privučena tim dubokim odje-kom. Kao da kupuje lubenicu: što dublji zvuk, to bolje. Duuum,prekidala je neugodnu tišinu između sebe i pretjerano sređenogzaposlenika posmrtne pripomoći. Crno odijelo, nešto svjetlija ni-* Duh (arap.).** Duhovno biće iz romske kulture za koje se vjeruje da liječi bolesti, a posebnoje naklonjena djeci (zaštitnica djece). Romi je smatraju svojom sveticom. Udoslovnom prijevodu: Tetka. - 22 -

Nebojša Lujanovic´ rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavise pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Živi u Splitui radi kao viši predavač na Filozofskom fakultetu. Diplomirao jepolitologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i kom-parativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje jei doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnihpripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenihradova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim knji-ževnim i stručnim časopisima. Objavio je sljedeća prozna djela:roman Stakleno oko (Parnas, 2007.), zbirku priča S pogrebnom povor-kom nizbrdo (Algoritam, 2008.), roman Godina svinje (Algoritam,2010.) i roman Orgulje iz Waldsassena (EPH-Liber, 2011.). Do krajastudija trenirao je veslanje u VK-u Zagreb, nakon čega se posvetiotrčanju maratona. Uskoro će objaviti novi roman i nastupiti na svompetom maratonu. Ponosni je otac maloga Lovre. - 345 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture RepublikeHrvatske.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanPrijelom Maja GlušićDizajn naslovnice Roko CrnićGodina izdanja 2015., lipanjTisak Web 2 tisak, Sveta NedeljaISBN 978-953-266-641-0 (tvrdi uvez)ISBN 978-953-266-642-7 (meki uvez)www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjigai Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015. - 346 -

© Edi MatićČitajte još u izdanju Frakture Alida Bremer Olivino nasljeđe s njemačkog prevela Štefica Martić Daniel Kehlmann F s njemačkog prevela Snježana Božin Slavenka Drakulić Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Đurđa Knežević Disanje nemani Korana Serdarević Nema se što učiniti Filip David Kuća sećanja i zaborava Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris Vidović César Aira Književna konferencijasa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjećanja s mađarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokojs turskoga preveo Enver Ibrahimkadić - 347 -