Petrica Pričalica

SANJA POLAKPetrica Pričalica drugo izdanje



Sanja PolakPetrica Pričalica

BIBLIOTEKA Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Zdravko Kafol Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Marija Morić Ilustracije Štef Bartolić Korektor Srđan Boban Tisak Impress, Iv. Gorica, 2008. ISBN 978-953-14-0207-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 650814Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelostini djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektron-skom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bezvlasnikova prethodnog dopuštenja.

SANJA POLAKPetrica Pričalica DRUGO IZDANJE



Mojoj mami Ljerki Bolfan, mojoj sestri Ivani Bolfan i dobrim Bolfanima, Branku i Janku



SADRŽAJ 9 14Božo 19Dominik 24Tonka 31Janko 37Martin 42Dora 48Antonio 53Kristina 61Karla 68Željko 75Lovro i Luka 81Valentina 87Ksenija 93Matko 100Janica 105Marko 111Sara 117Ratko 123Tamara 129Marta 134Tea Lukas

Tina 139Ana 144Svi moji prijatelji i prijateljice 150BILJEŠKA O ILUSTRATORU 153BILJEŠKA O PISCU 154

Božo Imam ja u razredu prijatelja Božu. On je jako za-boravan. Sve zaboravlja zbog nogometa. Kako ja vo-lim pričati, tako on voli nogometariti. Lud je za timjurcanjem lopte. Treninge voli više od škole, nogometni dres vi-še od traperica, kopačke više od cipela, a loptu višeod Pokemona. Čini se da i Šukera voli više od ma-me. Takav je! Zaboravi pospremiti krevet i oprati zube jer mislina jedanaesterce. Zaboravi napisati zadaću jer misli nazaleđe. Zaboravi otići u trgovinu jer misli kako postićigol. Zaboravi reći za roditeljski sastanak jer misli nautakmicu Dinamo – Hajduk. I tako stalno! Svi se ljute zbog njegova zaboravljanja, a on i da-lje misli samo na nogomet. Od tate je već dobio dva žuta kartona. Ali ništa! Onda je jučer Božinom tati pukao film pa je Božodobio crveni karton! A tata mu je još rekao: – Nema više nogometa! Nema više zaboravljanja! Uzeo je Božin tata Boži nogometni dres i kopač-ke, zabranio mu treninge, skinuo sa zidova Božine 9

Sanja Polak Petrica Pričalica sobe postere svih nogometaša. Rastužio je Božu do najveće moguće tuge. Došao tako Božo tužan u školu i sve mi ispričao o crvenom kartonu. Svojom pričom i mene je rastužio. Na početku sata učiteljica je rekla da pokažemo domaću zadaću. Božo je zbog nogometne tuge nije na- pisao. I baš kad je učiteljica njega prozvala da joj do- nese bilježnicu, u razred je ušla čistačica Verica. – Molim Božu da se odmah javi u tajništvo! – re- kla je pozdravljajući učiteljicu. Božo je ustao i zbunjeno krenuo prema čistačici Verici, a učiteljica je umjesto Bože prozvala Janka da pokaže zadaću. Grizla sam nokte na prstima lijeve ruke pitajući se zašto su Božu pozvali u tajništvo. Odgovor je stigao zajedno s Božom nakon nekoliko minuta. – Učiteljice, moram žurno kući. – Pa kako sad, Božo, kući? – Pa, tako! Jučer mi je tata zabranio da bilo što zaboravim. Na odlasku iz stana viknuo je: »Ne zabo- ravi zaključati!« I ja sam zaključao. Dva puta gornju i dva puta donju bravu... – Onda, u redu. – Ne, nije u redu. Zaključao sam stan, a tata je još uvijek u njemu. Sad je telefonirao i rekao da je svoje10

Petrica Pričalica Sanja Polak 11

Sanja Polak Petrica Pričalica ključeve jučer zaboravio u uredu. Ne može iz stana dok ga ne otključam. Već kasni na posao. Aha! I Božin tata zaboravlja. A sinu dijeli crvene kartone! Baš krasno! Božo je trčao do svoga stana kao najbrži nogome- taš na svjetskom prvenstvu. Otključao je stan, oslo- bodio tatu, koji je odmah odjurio na posao, i vratio se u školu prije nego je učiteljica svima pregledala domaće zadaće. Baš kad je učiteljica Božu ponovno prozvala da joj pokaže zadaću, čistačica Verica opet je ušla u uči- onicu i smiješeći se rekla: – Oprostite, ali Božo ponovno mora kući. – Molim?! Kako sad opet kući?! Pa tek se vratio! – Zvala je Božina susjeda Milica i rekla da je prije nekoliko trenutaka vidjela Božu i Božinog tatu kako jure niz stubište. A ostavili su širom otvorena vrata stana. Božo ih sada mora zaključati. Svi smo prasnuli u smijeh. I Božo, kojemu je već svega bilo dosta. I nogometa, i zaboravljanja, i otklju- čavanja, i zaključavanja. Kad se smijeh u razredu stišao, učiteljica je rekla: – Ne pada jabuka daleko od stabla. Što joj je to značilo, ne znam. Samo znam da zbog zaboravnih Bože i Božinog tate nije otkrila Božinu zaboravljenu zadaću. Zaborav se zaboravom prikriva. Bez žutoga i crvenoga kartona.12

Petrica Pričalica Sanja Polak Stvarno, do kada će Boži vrijediti crveni karton?Valjda će se uskoro tata smekšati i ponovno ga pu-stiti na nogomet. Kao što je i Božo pustio tatu iz za-ključana stana. 13

Dominik Imam ja prijatelja Dominika. On me je jedini tje- šio kad sam iz tjelesnoga dobila tri. A nije ni čudo! Ne znam ni kolut naprijed ni kolut natrag, lopta mi uvijek isklizne iz ruku, kad se penjem, uvijek nespretno pad- nem, a kad se provlačim, uvijek negdje zapnem. Dominik je rekao da to nije ništa strašno i da ću sve zaboraviti kada krenem s mamom i tatom na more. Baš kad smo se trebali dogovoriti oko odlaska na more, mama je otišla na neki seminar u Šibenik. Poslije je tata mjerio zemlju na Krku, u cijeloj Lici i Gorskome Kotaru. Onda je mama ponovno otputova- la, pa opet tata... I tako puna tri tjedna. Kad smo se jedne subote konačno okupili za obi- teljskim stolom, mama je započela: – Znaš, Petrice, ima puno djece koja ove godine ne idu na more. – Ni mi nećemo ići! Ni mama ni ja ne možemo na godišnji odmor – završio je tata. To me je zaboljelo više i snažnije od trojke iz tje- lesnoga. Prava je sreća što imam prijatelja Dominika. On ima tatu koji ima auto s osam sjedala i kuću na moru s trideset kreveta. Rekao mi je:14

Petrica Pričalica Sanja Polak – Ha, ništa! Ideš s nama na more! U našem autui našoj kući ima dovoljno mjesta i za tebe. Bojala sam se da me moji neće pustiti, ali oni sujedva čekali da me se riješe i u isti glas, na pitanje mo-gu li ići s Dominikom na more, odgovorili: – Zašto ne?! Kada krećete? Jupiiii! Oduvijek sam željela vidjeti Dominika ka-ko ujutro pere zube u pidžami i kako navečer liježeu krevet. Zapravo, oduvijek sam željela ići s Domini-kom na more. I tako smo krenuli. Dominikov tata bio mi jestrašno simpatičan. Visok, vitak, moderno ošišan,blistavih plavih očiju i prekrasna osmijeha. Podsjećaome je na zgodne i dobre stričeke iz meksičkih serijakoje sam obožavala. Pravi pozitivni, sportski tip. Sko-ro sam se zaljubila u njega. Kažem »skoro«, jer mi seveć prvoga dana godišnjeg odmora nekako više nijetako jako sviđao. – Ustaj, vojsko! – čuli smo njegov glas oko šestujutro i vidjeli ga odjevena u sportski dres sa zviž-daljkom oko vrata. Prije doručka otrčali smo deset krugova oko veli-ke kuće. Umjesto bijeloga kruha i Nutelle doručkova-li smo crni kruh i maslac. Nakon doručka, umjestona plažu, otišli smo na teniske terene gdje sam ogro-mnim reketom, i bekendom i forhendom, morala lovititenisku lopticu. 15

Sanja Polak Petrica Pričalica Konačno smo krenuli na plažu. Kad tamo... – Skok na glavu u vodu i plivaj! Tri, četiri, sad! – viknuo je Dominikov tata i puhnuo u zviždaljku. – I još jednom, i još jednom, i još jednom – ponav- ljao je svaki put kad bismo umorni izašli iz vode. Poslije ručka vježbali smo vježbe oblikovanja i malo igrali šah. Nakon šaha skokovi u vodu, naiz- mjence s preskakanjem užeta sunožno. Popodne je bilo začinjeno bacanjem lopte u visoki koš, a večer kraljicom sportova, atletikom! Ponovno smo trčali, skakali u vis i u dalj. I tako je bilo svaki dan tijekom dva tjedna mojega boravka s Dominikom na moru. Jeli smo samo voće i povrće, pili mineralnu vodu bez mjehurića, grickali crni kruh i častili se samo jednom kuglicom sladoleda dnevno. I to voćnoga. Ha? Možete li to zamisliti? Željni slatkiša, Dominik i ja pod jastuk smo sa- krili čokoladu koja se tijekom dana rastopila. Bombo- ne koje smo sakrili pod krevet pronašli su već idućeg dana. Jedino su keksi ostali neotkriveni. Sakrili smo ih u toaletnu torbicu i častili se njima nakon pranja zubi. To nam je bila jedina uživancija na moru. Nakon dva tjedna suhih i mokrih cjelodnevnih treninga, stigla sam kući. Dočekali su me mama i ta- ta i veselo mi priopćili: – Imamo radosnu vijest! Ipak smo dobili godišnji i već sutra putujemo na more.16

Petrica Pričalica Sanja Polak 17

Sanja Polak Petrica Pričalica – A kamo? – pitala sam, nadajući se normal- nom godišnjem odmoru uz slatkiše i izležavanje na suncu. – Pa kod Dominikova tate! Jedino u njegovoj ku- ći s trideset kreveta ima još mjesta u špici turističke sezone. Ha, ne znaju ni sami u što su se uvalili, pomisli- la sam i zaključila kako sam zaslužila čistu peticu iz tjelesnoga. Bila sam sigurna da nakon zajedničkoga godišnjeg ni mama više neće imati problema s celuli- tom, ni tata s trbuhom zbog kojega ne može zakop- čati hlače. Sve će to srediti Dominikov tata, pravi po- zitivni, sportski tip!18

Tonka Imam ja prijateljicu Tonku. Blago njoj! Da su barem moji mama i tata poput njezinih,zaželjela sam jednoga jesenskog jutra. Upravo ono-ga kad smo u školi razgovarali o kućnim ljubimcima.Učiteljica je dan prije rekla: – Sutra ćemo razgovarati o životinjama. O oni-ma koje imate kod kuće. Tko može, neka ih doneseu školu. Još je rekla kako bi sve bilo zanimljivije da kojimslučajem živimo na selu, jer tamo ima puno više ži-votinja. Pitala sam se bi li i tada od nas tražila da ži-votinje donesemo u školu i kako bismo se u učionicisnalazili s kravama, svinjama, guskama i kokicama. Uglavnom, tog jesenskog jutra Tonka je stigla uškolu s kornjačom i hrčkom. Samo je ona donijela ži-votinje jer ostalima to roditelji nisu dopustili, iako suneki kod kuće imali psa ili mačku. Svi smo se, naravno, okupili oko Tonke i njezinihživotinjica, a kad je počeo sat, učiteljica joj je rekla ne-ka ispriča sve o svojim životinjskim prijateljima. – Osim kornjače Sofije i hrčka Magnusa, imam joši zlatnu ribicu Gertrudu, papigu Elizabetu, psa Me- 19

Sanja Polak Petrica Pričalica denog i mačku Maru. Oni su jako slatki i zanimljivi. To su mi najbolji prijatelji i baš sam sretna što su mi ih roditelji kupili. Pričala je ona cijeli sat o njima, a ja sam se pitala zašto i moji meni ne kupe barem jednu pravu živo- tinjicu. Ako ih Tonka ima šest, zašto ja ne bih imala barem jednu? Zbog kućnih ljubimaca odlučila sam se bolje spri- jateljiti s Tonkom. To barem nije teško. Baka mi je jednom rekla: »Tko voli životinje, voli i ljude.« Za su- sretâ s Tonkom, u to sam se i uvjerila. Prema meni je uvijek bila dobra. Tako sam jednu subotu provela kod nje. Bila je sama kod kuće, mislim, bez roditelja, jer kad u stanu imaš šest životinja, nikada nisi sam. Željele smo provesti jutro u igri policijskih detek- tivki. Prije nego smo se počele igrati, rekla je: – Pričekaj samo da Medenog izvedem u šetnju. S Medenim smo se družile pola sata bacajući mu gumenoga ježa po livadi obližnjega parka. Na povratku dogovorile smo se o igri princeza u najbogatijem dvorcu. Baš kad smo odabirale mamine haljine u kojima bi uvjerljivije glumile princeze, iz sta- klenoga okruglog akvarija iskočila je Gertruda. – Gertruda! – vrisnula je Tonka, lagano je podigla sa stola, a meni naredila da otrčim u kuhinju po lo-20

Petrica Pričalica Sanja Polak 21

Sanja Polak Petrica Pričalica nac hladne vode u koji će smjestiti Gertrudu dok joj ne očisti akvarij i promijeni vodu. Kad je i to konačno bilo gotovo, dogovorile smo se o igri prodavačice cvijeća koje je njezina obitelj uz- gajala u glinenim lončanicama na velikoj terasi. Od- lučile smo da ću ja biti prodavačica, a ona kupac. I onda je Tonka ponovno vrisnula: – Mara, ne! Bilo je prekasno. Mara je već skočila s ograde te- rase i izgubila nam se iz vida. Dotrčale smo do ogra- de i vidjele Maru kako neozlijeđeno šeta travnjakom. Srećom, Tonka je živjela na drugom katu pa nije bilo previsoko. Otišle smo po Maru, na koju se Tonka dobrano izvikala noseći je stubama do stana. Poslije ručka Tonka je morala otići do trgovine kupiti hranu za Magnusa. Pri povratku sjetila se da joj nedostaje list zelene salate za Sofiju. Ponovno je trebalo izvesti Medenog u šetnju, a oko pet sati po- slijepodne Elizabeta je kreštala kao luda. Baš smo počele igrati monopoli. Zbog Elizabetina kreštanja nismo se mogle usredotočiti na igru. – Moram je pustiti iz krletke – zaključila je Ton- ka i prekinula igru. Elizabeta je letjela stanom kao luda, zaletavala se prema našim glavama, slijetala na naša ramena i22

Petrica Pričalica Sanja Polakkreštala, kreštala. Od svih Tonkinih kućnih ljubima-ca ona mi je najviše išla na živce. Na kraju se zaletjelaprema kartonskoj podlozi monopolija, sletjela na njui razbacala sve složene kupljene kuće, hotele, karti-ce i... Ma, mislim, užas! I... Ma! Pokakala se na mojekupljeno polje otoka Krka. Ja sam se tada »iznenada« sjetila da me mama itata »hitno trebaju« i da moram odmah krenuti kući.Posljednjom snagom nasmiješila sam se Tonki, mah-nula svim njezinim kućnim ljubimcima i krenula. Tonka mi je uz pozdrav rekla: – Dobro je da ideš. Ionako moram zaliti cvijećena balkonu. Ne znam što bih vam više rekla! Stigla sam ustan, otišla u svoju sobu i čvrsto zagrlila sve plišanemedeke, zečeke, kornjače, peseke i mačkice. Mahnulasam i svojim crtežima cvjetova svih mogućih oblikai boja koji su bili pričvršćeni iznad kreveta. Shvatilasam zašto mi roditelji umjesto pravih životinja i bi-ljaka darivaju plišane i nacrtane. Kad se zaželim pravih, znam da uvijek imam do-bru Tonku, za koju mi se čini da joj ionako treba po-moći. Jer, prijatelji jedni drugima pomažu. Zato i je-su prijatelji. 23

Janko Imam ja prijatelja Janka. Tek odnedavno. Dugo uopće nisam primjećivala da je i on učenik našega razreda. Uvijek je šutio i mirno sjedio u najmanje vidljivom dijelu učionice. Kao da se skrivao. Svi smo pričali i ti- jekom sata i na odmoru, kreveljili se, smijuljili, cere- kali i fićukali. Svi smo skakutali, trčkarali, šetuckali i pjevuckali. Svi osim Janka. Učiteljica se navikla da je Janko najtiši, najmirniji i najnevidljiviji učenik u razredu i uopće se nije osvrtala na njega. Jer, s njim nikada nije bilo problema! Jednom smo u školi igrali igru tko je najbolji. Sjeli smo u krug i pričali. – Ja najbolje igram nogomet – rekao je Božo. – Najbolje pečem palačinke – cvrkutala je Tina. – Najbolji sam u gađanju praćkom – kreveljio se Marko. – Najbolja sam u pričanju priča – rekla sam ja i željela nastaviti, ali me je učiteljica prekinula. Došao je red i na Janka. A Janko? Janko je stavio prst u usta i grickao nokat.24

Petrica Pričalica Sanja Polak – Opet šutiš – rekla je učiteljica i slegnularamenima. Meni je to bilo nezamislivo. Toliko šutjeti,mislim. I tko zna dokad bi Janko bio nezanimljiv, nevidljivi nečujan dječak u našem razredu da se prije nekolikodana nije stvorila velika gužva oko najvišega stabla uškolskom dvorištu. – Marko, uzmi kolac i mlati! – vikao je Ratko. – Ivane, skupi kestene i gađaj! – derao se Matija. – Alene, primi granu i tresi! – urlao je Krešo. – Učiteeeljiiiiiceeee! – vrištale smo mi, sve cureoko stabla. Galama je bila nesnosna. – Pa, što je bilo? – konačno je došetala učiteljica. – Lopta! – viknuli su dečki. – Što s njom? Gdje je lopta? – pitala je učiteljicanezainteresirano. – Gore, učiteljice! – vikali su i dalje dečki i poka-zivali na loptu koja je zastala na najvišoj grani. Matko je sjedio u travi naslonjen na stablo, pre-krio lice rukama i grozno jecao: – Ubit će me tata! Jasno vam je da je lopta bila Matkova. – Pa, kako ubiti? – upitala je učiteljica mrtva-hladna. 25

Sanja Polak Petrica Pričalica – Ne znam! Remenom, kuhačom, batinom ili ša- kama! – dramatizirao je Matko. – Možda ostaneš živ – pametovala je Ksenija. – Ali, mjesec dana kazne ti ne gine. Mislim, Ksenija za svakog ima lijepu riječ. Učiteljicu kao da se sve to nije ticalo. Pogledala je na sat želeći provjeriti koliko još ima do početka nastave. To je njoj bilo najvažnije! Nastava! A jadna lopta? A jadni Matko? To nije bilo vrijedno uzrujavanja. A da vidite ka- ko bi se samo uzrujala ako ne bismo znali koliko je osam puta osam! No, dobro! Vratimo se mi lopti i Matku. Učiteljica je i dalje stajala pod stablom u kratkoj suknji i visokim potpeticama. Takva nikako nije mo- gla pomoći u spašavanju lopte. Zato smo pozvali čistačicu Vericu, domara Josu i ravnatelja Miška. Bila je to već lijepa ekipa ispod stabla, ali neuspješna! Čistačica Verica vikala je da prestanu tresti sta- blo jer će ponovno morati mesti lišće. Domar Joso dovikivao je dečkima da prestanu mlatiti po stablu26

Petrica Pričalica Sanja Polakjer će polomiti grane koje će on poslije morati nositiiza škole. Ravnatelj Miško rekao je da se oprostimo sloptom i vratimo u učionicu. I još je dodao: – Pa nećemo valjda zbog jedne loptice zvati poli-ciju i vatrogasce. Hm, baš divno! To vam se zove pomoć odraslihi pametnih ljudi. I naš prijatelj Tin želio je zvati vatrogasce, ali muse narugala Klara koja je rekla: – Baš si glup! Vatrogasci spašavaju mačke na sta-blima, a ne lopte. Ravnatelj se samo šalio. Ubrzo je zazvonilo i učiteljica nas je pozvala uučionicu. Poluživ, Matko je i dalje tulio, jecao, plakao,cmizdrio... Joj, baš ne volim kada dečki plaču! Nitko nije primijetio da s nama u učionicu nijekrenuo i Janko. A tko bi i primijetio kad je Janko ui-stinu neprimjetno dijete. Učiteljica je jedva smirila zacmoljenoga Matka ipočela objašnjavati trodimenzionalni prikaz objektaili naselja, što je jako dosadno. Svi smo gledali krozprozor i razmišljali o lopti na grani. – Učiteljice, eno Janka! – Matko, zar ne znaš podići ruku i pričekati ma-lo? – okrenula se učiteljica prema Matku i onako, uči-teljski, značajno ga pogledala. – Ma, učiteljice! Pogledajte, eno Janka – vikali smoi mi ostali i pokazivali prstom kroz prozor. 27

Sanja Polak Petrica Pričalica – Molim? Janko, gdje si? – učiteljica je i dalje bi- la zbunjena. – Učiteljice, Janko je na stablu! – viknula sam iz sve snage. – Pa, kako na stablu? – Tako! Eno ga! Penje se! – Ide po loptu! – Iiiisuuuuseeee! – konačno se učiteljica uznemi- rila. – Joj, samo da ostane živ! Samo da ne padne! Pohitala je iz učionice i trčala koliko su joj god noge u cipelama visokih potpetica to dopuštale. Za njom su trčali i svi ostali iz razreda. Svi osim mene. Ja sam ostala u učionici i kroz prozor gledala što se zbiva. Navijala sam za Janka i pomislila: baš je pra- va faca! Kad je Janko stigao na vrh stabla, svi iz razreda već su bili na dvorištu. Zajedno s čistačicom Vericom, domarom Josom i ravnateljem Miškom. Janko je uhvatio loptu i vješto se spustio niz stablo. Svi su počeli vikati: – Janko, majstore! Janko, majstore! Tada sam i ja dotrčala u dvorište. Učiteljica je Janka grlila, čistačica Verica ga je ljubila, domar Joso pružao mu je ruke, a ravnatelj Miško tapšao po ra- menu uz riječi:28

Petrica Pričalica Sanja Polak 29

od iste autorice:ISBN 978-953-14-0207-1