Oluja mačeva - Pjesma leda i vatre 3

PROLOGDan je bio siv i okrutno hladan, a psi nisu mogli nanjušiti trag. Krupna crna kučka jednom je onjušila medvjeđe tragove, ustuknulai kukavno se odšuljala natrag prema čoporu s repom među nogama. Psisu se zajedno nesretno šćućurili na obali rijeke dok ih je vjetar po-kušavao ujesti. I Chett ga je osjetio, kako grize kroz slojeve crne vune iuškrobljene kože. Bilo je prokleto prehladno za čovjeka ili zvijer, ali štoje – tu je. Usta mu se iskrive, gotovo je mogao osjetiti prišteve koji sumu pokrivali obraze i vrat kako postaju crveni i upaljeni. Trebao sam os-tati pod zaštitom Zida, brinuć se za proklete gavrane i ložeć vatru za sta-rog meštra Aemona. Kopile Jon Snow bio je onaj koji mu je sve to odu-zeo, on i njegov debeli prijatelj Sam Tarly. Njihovom je krivnjom bioovdje, smrzavajući svoja prokleta jaja s čoporom pasa duboko u ukletojšumi. “Sedam pakala.” Snažno trgne uzicama kako bi privukao pozornostpasa. “Tražite, vi prokletnici. Ono je medvjeđi otisak. Želite li štogodmesa ili ne? Nađite!” Ali psi se samo šćućure još bliže, cvileći. Chett za-pucketa svojim kratkim bičem nad njihovim glavama, a crna kučka za-reži na nj. “Pseće meso bilo bi podjednako ukusno kao medvjeđe”, upo-zori je on, dok mu se dah ledio sa svakom riječju.

8 George R. R. Martin Lark Sestranin stajao je ruku prekriženih na prsima i šaka zaturenihispod pazuha. Nosio je crne vunene rukavice, ali se uvijek tužio da sumu prsti smrznuti. “Prokleto je hladno za lov”, reče. “Jebeš medvjeda,nije vrijedan da se zbog njega smrzavamo.” “Ne možemo se vratit praznih ruku, Lark”, zagrmi Mali Paul krozsmeđu kosu koja mu je pokrivala veći dio lica. “Vrhovnom zapovjedni-ku to se ne bi svidjelo.” Bilo je leda ispod spljoštenog tubastog nosakrupnog čovjeka, gdje mu se slina zaledila. Golema šaka u debeloj kr-znenoj rukavici čvrsto se ovijala oko drška koplja. “Jebeš i Starog Medvjeda”, reče Sestranin, mršav čovjek oštrih crtalica i nervoznih očiju. “Mormont će umrijet prije zore, sjećaš se? Kogabriga što se njemu sviđa?” Mali Paul zatrepće svojim crnim sitnim očima. Možda je zaista zabo-ravio, pomisli Chett; bio je dovoljno glup da zaboravi gotovo sve. “Zaštomoramo ubit Starog Medvjeda? Zašto jednostavno ne odemo i ne pus-timo ga na miru?” “Misliš da bi on nas pustio na miru?” uzvrati Lark. “On bi nas pro-gonio. Želiš da te progone, ti golema budalo?” “Ne”, reče Mali Paul. “Ne želim to. Ne želim.” “Onda ćeš ga ubit?” upita Lark. “Da.” Krupni čovjek utisne kraj svog koplja u zaleđenu riječnu oba-lu. “Hoću. Ne smije nas progonit.” Sestranin izvuče svoje šake ispod pazuha i obrati se Chettu. “Mora-mo ubit sve časnike, velim ja.” Chettu je bilo zlo od slušanja tih riječi. “Već smo razgovarali o tome.Stari Medvjed umire, i Blane iz Sjenovite kule. Grubbs i Aethan ta-kođer, njihova je loša sreća što su izvukli stražu, Dywen i Bannen zbognjihova traganja i Ser Pajcek zbog gavranova. To je sve. Ubit ćemo ihpotiho, dok budu spavali. Jedan krik i hrana smo za crve, svaki od nas.”Njegovi su prištevi bili crveni od bijesa. “Samo obavi svoj dio posla ipobrini se da tvoji rođaci obave svoj. I Paul, pokušaj zapamtiti, to je trećastraža, ne druga.” “Treća straža”, izusti veliki čovjek kroz dlaku i zaleđenu slinu. “Ja iLakonogi. Zapamtio sam, Chett.” Mjesec će noćas biti crn, a oni su preraspodijelili bdijenja kako biimali osmoricu svojih ljudi na straži, s još dvojicom koji će čuvati konje.Čas nije mogao biti podobniji. Osim toga, divljaci bi ih mogli napasti

OLUJA MAČEVA 9svakog dana. Chett je kanio biti vrlo daleko odavde prije nego što se todogodi. Naumio je živjeti. Tri stotine prisegnute braće Noćne straže odjahalo je na sjever, dvi-je stotine iz Crnog zamka i još stotinu iz Sjenovite kule. Bio je to naj-veći pohod sve do kud pamćenje starca seže, gotovo trećina ukupnogljudstva Straže. Kanili su pronaći Bena Starka, Ser Waymara Roycea iostale izvidnike koji su nestali, te otkriti zašto divljaci napuštaju njiho-va sela. Pa nisu bili ništa bliže Starku i Royceu nego kad su ostavili Zid,ali doznali su kamo su svi divljaci otišli – gore u ledene visove od bogo-va napuštenih Mrazočnjaka. Mogli su čučati ondje gore do kraja svijetai vijeka i to uopće ne bi žigalo Chettove prišteve. Ali ne. Silazili su. Niz Mliječnovodu. Chett podigne oči i nađe je pred sobom. Riječne kamene obale bija-hu obrasle ledom, njezine blijede mliječne vode otjecale su beskonačnoiz Mrazočnjaka. A sada su Mance Rayder i njegovi divljaci otjecali is-tim putem. Thoren Smallwood se zapjenjen vratio prije tri dana. Dok jekazivao Starom Medvjedu što su njegovi izviđači vidjeli, njegov čovjekKedge Bijelo Oko rekao je ostatak njima. “Još su prilično visoko u po-brđu, ali dolaze”, rekao je Kedge, grijući ruke iznad vatre. “HarmaPsoglava vodi prethodnicu, ta kozičava kučka. Goady se prišuljao nje-zinu logoru i jasno je vidio pokraj vatre. Ona luda Tumberjon htio ju jesmaknut strijelom, ali Smallwood je imao više razuma.” Chett pljune. “Koliko ih ima, jeste li mogli razaznat?” “Previše. Dvadeset, trideset tisuća, nismo ostali da ih izbrojimo.Harma je imala pet stotina u prethodnici, svakoga na konju.” Ljudi oko vatre izmijenili su nelagodne poglede. Rijetka je stvar bilapronaći čak i tuce divljaka na konjima, a pet stotina… “Smallwood je poslao Bannena i mene široko oko prethodnice dabacimo pogled na glavninu horde”, nastavio je Kedge. “Nije im bilo kra-ja. Kreću se polagano poput zaleđene rijeke, četiri, pet milja na dan, aline izgledaju kao da se kane vratit u svoja sela. Više od polovine njih bilesu žene i djeca, a gonili su svoje životinje pred sobom, koze, ovce, čak iturove koji su vukli saonice. Nakrcali su se balama krzna i plećkamamesa, kavezima kokoši, kacama maslaca i kolovratima, svakom prokle-tom stvarcom koju posjeduju. Mazge i brdski konji bili su tako teško na-tovareni da si pomislio kako će im se leđa slomit. Žene također.” “A slijede Mliječnovodu?” upitao je Lark Sestranin. “Rek’o sam tako, zar ne?”

10 George R. R. Martin Mliječnovoda će ih voditi pokraj Šake Prvih ljudi, drevne prstenasteutvrde gdje je Noćna straža podigla svoj logor. Svaki čovjek s prstom ra-zuma mogao je uvidjeti da je bilo vrijeme da iščupaju kolce i povuku sena Zid. Stari Medvjed utvrdio je Šaku šiljcima, jamama i čičcima, aliprotiv takve vojske sve je to bilo besmisleno. Ostanu li tu, bit će progu-tani i nadvladani. A Thoren Smallwood želio je napasti. Ljupki Donnel Hill bio je šti-tonoša Ser Malladoru Lockeu, i pretposljednje noći Smallwood je došaou Lockeov šator. Ser Mallador je dijelio mišljenje sa starim Ser OttynomWythersom, nalažući povlačenje na Zid, ali Smallwood ga je htio uvje-riti u suprotno. “Ovaj Kralj-s-one-strane-Zida neće nas očekivati takodaleko na sjeveru”, Ljupki je Donnel izvijestio da je rekao. “A ta njego-va velika vojska gegava je horda, puna beskorisnih usta koja neće znatikoji kraj mača valja držati. Jedan udar oduzet će im svu borbenost i pos-lati ih tuleći natrag u njihove kolibe na idućih pedeset godina.” Tri stotine protiv trideset tisuća. Chett je to nazvao krajnjom ludošću,a što je bilo još luđe, Ser Mallador se uspio uvjeriti, te su njih dvojica za-jedno uvjeravali Starog Medvjeda. “Budemo li predugo čekali, ta prilikamože biti izgubljena i možda nam se nikad više ne ukaže”, Smallwood jekazivao svakome tko bi slušao. Protiv toga, Ser Ottyn Wythers je govo-rio: “Mi smo štit koji čuva kraljevstva ljudi. Ne odbacujete svoj štit bezdobrog razloga.” Na to je Thoren Smallwood rekao: “U borbi mačem,čovjekova najsigurnija obrana je brzi udarac koji ubija svog dušmanina,a ne skrivanje iza štita.” Međutim, ni Smallwood ni Wythers nisu imali zapovjedne ovlasti.Imao ih je knez Mormont, a Mormont je čekao svoje druge izviđače, Jar-mana Buckwella i ljude koji su se uspeli Orijaševim stubama, te QhorinaPolurukog i Jona Snowa, koji su otišli ispitati Piskutavi prolaz. Međutim,Buckwell i Poluruki kasnili su u povratku. Mrtvi su, najvjerojatnije. Chettje zamišljao Jona Snowa kako leži modar i smrznut na nekom pustom pla-ninskom vrhuncu s divljakovim kopljem u svojoj kopilanskoj stražnjici.Ta ga je pomisao tjerala na osmijeh. Nadam se da su ubili i njegova prok-letog strahovuka. “Ovdje nema medvjeda”, odluči iznenadno. “Samo stari otisak, to jesve. Natrag na Šaku.” Psi su ga gotovo oborili s nogu, željni vratiti se jed-nako kao on. Možda su mislili da će ih nahraniti. Chett se morao nas-mijati. Nije ih hranio već tri dana, kako bi ih učinio opakima i gladni-ma. Noćas, prije nego što šmugne u tamu, pustit će ih među konjskeredove, nakon što Ljupki Donnel Hill i Šepavi Karl presijeku putila.

OLUJA MAČEVA 11Imat će podivljale pse i uspaničene konje po cijeloj Šaci, trčeć kroz vatre,preskačuć prstenasti zid, i gazeć šatore. Sa svom zbrkom, možda prođusati prije nego što itko zamijeti da četrnaestero braće nedostaje. Lark je htio povesti dvaput toliki broj, ali što ste mogli očekivati odglupog Sestranina čiji je zadah smrdio na ribu? Šapnite riječ u pogrešnouho i prije nego što biste znali, bili biste kraći za glavu. Ne, četrnaest jebio dobar broj, dovoljan da učini što je trebalo ali ne tolik da nisu moglisačuvati tajnu. Većinu je unovačio sam Chett. Mali Paul bio je jedan odnjegovih; najsnažniji čovjek na Zidu, iako je bio sporiji od mrtvog puža.Jednom je slomio divljakova leđa zagrljajem. Imali su i Noža, nazvanogpo njegovu najomiljenijem oružju, i malog sijedog čovjeka kojeg subraća zvala Lakonogi, koji je silovao stotinu žena u svojoj mladosti te sevolio hvaliti kako ga nijedna ne bi ni vidjela ni čula sve dok joj ga ne bizabio. Plan je bio Chettov. On je bio onaj pametni; bio je upravitelj starogmeštra Aemona dobre četiri godine prije nego što ga je ono kopile JonSnow otjerao kako bi njegov posao prešao debeloj svinji od njegova pri-jatelja. Kad noćas bude ubijao Sama Tarlyja, planirao je šapnuti: “Poz-dravi mi kneza Snowa”, ravno u njegovo uho prije nego što prereže SerPajcekovo grlo i pusti da krv izbije u mjehurićima kroz sve one slojevesala. Chett je poznavao gavranove te ondje neće imati problema, ništaviše nego što će ih imati s Tarlyjem. Jedan dodir noža i ona će kukavi-ca popišati gaće i početi ridati za život. Neka moli, neće mu to pomoć.Nakon što mu otvori grlo, otvorit će kaveze i rastjerati ptice, kako ni-kakva poruka ne bi stigla na Zid. Lakonogi i Mali Paul umorit će Sta-rog Medvjeda, Nož će srediti Blanea, a Lark i njegovi rođaci utišat ćeBannena i starog Dywena, kako bi ih spriječili da njuškaju za njihovimtragom. Skrivali su hranu četrnaest dana, a Ljupki Donnel i Šepavi Karlpripremit će konje. S Mormontom mrtvim, zapovjedništvo će prijeći naSer Ottyna Wythersa, starog gotovog čovjeka, i slabog. Bježat će na Zidprije zalaska sunca, a neće ni trošit ljude da ih pošalje za nama. Psi su ga vukli dok su napredovali kroz drveće. Chett je mogao vid-jeti Šaku kako se pomalja kroz zelenilo. Dan je bio tako mračan da jeStari Medvjed dao upaliti baklje, veliki krug njih koji je gorio posvudaduž prstenastog zida koji je krunio vrh strmog kamenog brijega. Njihtrojica pregaziše potok. Voda je bila ledeno hladna, a krpice leda pros-tirale su se njezinom površinom. “Krenut ću prema obali”, povjeri seLark Sestranin. “Ja i moji rođaci. Načinit ćemo nam čun i odjedrit domana Sestre.”

12 George R. R. Martin A doma će vas proglasit dezerterima i odrubit vam te glupe glave, po-misli Chett. Nije bilo moguće ostaviti Noćnu stražu, kada jednom izus-tite riječi. Bilo gdje u Sedam kraljevina, zarobili bi vas i ubili. Ollo Kljastoruk međutim, on je govorio o jedrenju u Tyrosh, gdje jetvrdio da ljudi nisu gubili ruke zbog malo poštene krađe, niti su ih slalida se smrzavaju ostatak života jer su ih pronašli u postelji sa ženom ne-kog viteza. Chett se premišljao bi li pošao s njim, ali nije govorio njiho-vim vlažnim ženskastim jezikom. A što je mogao raditi u Tyroshu? Nijeimao zanat vrijedan spomena, odrastavši u Vještičjem jezercu. Njegovje otac proveo život kopajući tuđa polja i skupljajući pijavice. Svukao bise do gola, izuzev debele kožne krpe, i otišao gacati mutnim vodama.Kad bi se uspentrao iz njih bio bi prekriven od pupka do gležnja. Pone-kad bi natjerao Chetta da mu skida pijavice. Jednom se Chettu jednaprilijepila za dlan, a on ju je s gađenjem zgnječio o zid. Otac ga je zbogtoga prebio do krvi. Meštri su kupovali dvanaest pijavica za peni. Lark je mogao ići kući ako je htio, i prokleti Tyroshijac također, aline Chett. Ako nikad više u životu ne vidi Vještičje jezerce, i to će bitiprokleto prebrzo. Osobno, sviđao mu se izgled Crasterove Tvrđe. Cras-ter je ondje živio poput kneza, stoga – zašto on ne bi učinio isto? To bibila šala. Chett, sin skupljača pijavica, knez s tvrđavom. Njegova zasta-va mogla bi imati tucet pijavica na ružičastom polju. Ali zašto stati kodkneza? Možda bi mogao biti kralj. Mance Rayder počeo je kao Vrana.Mogao bih bit kralj poput njega i pribavit si štogod žena. Craster je imaodevetnaest, ne računajući one mlade, kćeri s kojima još nije počeo lije-gati. Polovica tih žena bile su stare i ružne poput Crastera, ali to nije bilovažno. Stare bi Chett mogao zaposliti da kuhaju i čiste za njega, čupajumrkve i hrane svinje, dok bi mu mlade grijale postelju i rađale djecu.Craster ne bi imao primjedbi, ne nakon što bi mu Mali Paul udijelio za-grljaj. Jedine žene koje je Chett poznavao bile su kurve koje je kupovao uKrtogradu. Kad je bio mlađi, seoske djevojke bacile bi jedan pogled nanjegovo lice, s njegovim prištevima i gušom, i okrenule mu leđa zgađene.Najgora je bila ona prljavica Bessa. Raširila je noge svakom momku uVještičjem jezercu pa je on mislio – zašto ne bi i njemu? Čak je proveojutro berući divlje cvijeće kad je čuo da ga ona voli, ali ona mu se samonasmijala u lice i rekla mu da bi se prije uvukla u postelju s pijavicamanjegova oca nego što bi se uvukla s njim. Prestala se smijati kad je met-nuo svoj nož u nju. To je bilo slatko, izraz na njezinu licu, pa je izvukaonož i ponovno ga metnuo u nju. Kad su ga uhvatili dolje u blizini Sedam

OLUJA MAČEVA 13potoka, stari knez Walder Frey nije se ni potrudio da sam dođe na sud.Poslao je jedno od svoje kopiladi, onog Waldera Riversa, i sljedeće štoje Chett znao, koračao je prema Zidu s onim smrdljivim crnim vragomYorenom. Da plati za jedan svoj slatki trenutak, oduzeli su mu cijeliživot. Ali sada ga je kanio povratiti, Crasterove žene također. Onaj izo-pačeni stari divljak ima pravo. Ako hoćeš ženu za suprugu uzmeš je, i beztog poklanjanja cvijeća kako možda ne bi opazila tvoje proklete prišteve.Chett nije kanio ponoviti tu pogrešku. Upalilo bi, obeća samom sebi stoti put. Dokle god vješto umaknemo.Ser Ottyn će udariti na jug prema Sjenovitoj kuli, najkraćim putem zaZid. Neće se mučit oko nas, ne Wythers, sve što će on htjet jest da se vratičitav. Thoren Smallwood, međutim, on će htjeti nastaviti s napadom, aliSer Ottynov oprez zadirao je preduboko, a bio je pretpostavljeni. To io-nako neće bit važno. Kad jednom odemo, Smallwood može napast kogagod hoće. Što nas je briga? Ako se nijedan od njih nikad ne vrati na Zid,nitko nas neće potražit, mislit će da smo umrli s ostalima. To je bila novapomisao i na trenutak ga je stavila na kušnju. Ali morali bi ubiti i SerOttyna i Ser Malladora Lockea kako bi predali zapovjedništvo Smal-lwoodu, a obojica su bila dobro čuvana danju i noću… ne, rizik je bioprevelik. “Chette,” reče Mali Paul dok su se vukli kamenim puteljkom za div-ljač kroz stražarnice i vojničke borove, “što ćemo s pticom?” “S kojom prokletom pticom?” Posljednje što je sada trebao bila jeneka budaletina koja blebeće o nekoj ptici. “Gavranom Starog Medvjeda”, reče Mali Paul. “Ako ga ubijemo, tkoće hranit pticu?” “Koga briga? Ubij i pticu ako hoćeš.” “Ne želim naudit nikakvoj ptici”, reče krupni čovjek. “Ali to je pticakoja umije govorit. Što ako reče što smo učinili?” Lark Sestranin se nasmije. “Mali Paul, tup poput zidina zamka”, na-ruga se. “Ti umukni s tim”, opasno će Mali Paul. “Paule,” reče Chett, prije nego što se veliki čovjek previše razgnje-vio, “kad pronađu starca kako leži u lokvi krvi s prerezanim grlom, nećeim trebat ptica da ih obavijesti kako ga je netko ubio.”

14 George R. R. Martin Mali Paul neko je vrijeme razmišljao nad tim. “To je istina”, popustion. “Mogu li onda zadržat pticu? Sviđa mi se ta ptica.” “Tvoja je”, reče Chett, samo da ga ušutka. “Uvijek je možemo pojest ako ogladnimo”, ponudi se Lark. Mali Paul se opet smrkne. “Bolje nemoj pokušat pojest moju pticu,Lark. Bolje nemoj.” Chett je mogao čuti glasove kako dopiru kroz drveće. “Začepiteprokleta usta, obojica. Gotovo smo pred Šakom.” Izronili su u blizini zapadne strane brijega i zaputili se prema jugugdje je obronak bio blaži. U blizini ruba šume tucet je muškaracavježbalo gađanje strijelom. Izrezbarili su mete na deblima drveća i is-puštali sulice na njih. “Pogledajte”, reče Lark. “Svinja s lukom.” I zaista, najbliži strijelac bio je Ser Pajcek glavom, debeli dječak kojije oteo njegovo mjesto kod meštra Aemona. Sam pogled na SamwellaTarlyja ispuni ga gnjevom. Vođenje poslova meštra Aemona bio je naj-bolji život koji je ikad upoznao. Stari slijepac nije bio zahtjevan, a Clydasse ionako brinuo za većinu njegovih prohtjeva. Chettove dužnosti bilesu lake: čišćenje vranjeg gnijezda, loženje nekoliko vatri, donošenje ne-koliko objeda… a Aemon ga nijednom nije udario. Misli da može samoušetat i izgurat me, na račun toga što je visokog roda i zna čitat. Možda ćuga zamolit da pročita moj nož prije nego što mu njime rastvorim grlo. “Vinastavite,” reče ostalima, “hoću ovo pogledat.” Psi su ga povlačili, gor-ljivi da odu s njima, prema hrani za koju su mislili da će ih čekati navrhu. Chett šutne kučku vrškom svoje čizme, i to ih ponešto smiri. Promatrao je iz drveća dok se debeli dječak hrvao s dugačkim lukomvisokim poput njega, njegovo crveno okruglo lice nabrano od koncen-tracije. Tri strijele stajale su u tlu pred njim. Tarly zatakne i nategne,držeći dugo tetivu nategnutu dok je pokušavao naciljati, i otpusti. Suli-ca iščezne u zelenilu. Chett se glasno nasmije; brektanje slatkoggnušanja. “Nikad je nećemo pronaći, a mene će okriviti za to”, izjavi Edd Tol-let, ozbiljni sjedokosi štitonoša kojega su svi zvali Žalosni Edd. “Nikadništa ne iščezne a da mene ne pogledaju, još od vremena kada sam iz-gubio svojeg konja. Kao da se tomu dalo pomoći. Bio je bijel i sniježiloje, što su drugo očekivali?” “Vjetar ju je odnio”, reče Grenn, još jedan prijatelj kneza Snowa.“Pokušaj mirno držati luk, Same.”

OLUJA MAČEVA 15 “Težak je”, prituži se debeli dječak, ali svejedno nategne iduću stri-jelu. Ta je otišla visoko, jedreći kroz granje deset stopa iznad mete. “Vjerujem da si oborio list s onog stabla”, reče Žalosni Edd. “Jesendolazi dovoljno brzo, nema potrebe da joj pomažeš.” Uzdahne. “A sviznamo što slijedi poslije jeseni. O bogovi, što mi je studeno. Odapni pos-ljednju strijelu, Samwelle, vjerujem da mi se jezik ledi do vrha usta.” Ser Pajcek spusti luk, a Chett pomisli da će početi tuliti. “Preteško je.” “Zatakni, nategni i odapni”, reče Grenn. “Hajde.” Poslušno, debeli dječak iščupa svoju posljednju strijelu iz zemlje, za-takne je o svoj dugi luk, nategne i odapne. Učinio je to brzo, bez pom-njivog škiljenja niz sulicu kao što je činio prva dva puta. Strijela pogodiobris u ugljenu nisko u grudi i ostane trepereći. “Pogodio sam ga.” SerPajcek zvučao je zaprepašteno. “Grenne, jesi li vidio? Edde, pogledaj,pogodio sam ga!” “Smjestio mu je ravno među rebra, rekao bih”, reče Grenn. “Jesam li ga ubio?” htio je znati debeli dječak. Tollett slegne ramenima. “Mogao si mu probušiti pluća, da je imaopluća. Većina ih stabala nema, po pravilu.” Uzme luk iz Samove ruke.“No, vidio sam i gorih pogodaka. Da, a i sam ih nekoliko načinio.” Ser Pajcek se smiješio od zadovoljstva. Kad biste ga pogledali pomis-lili biste da je zaista nešto postigao. Ali kad je ugledao Chetta i pse, os-mijeh mu se ukiseli i ugasne s jecajem. “Pogodio si drvo”, reče Chett. “Da vidimo kako ćeš gađat kad sebude radilo o momcima Mancea Raydera. Oni neće stajat raširenihruku i šumeći lišćem, o ne. Krenut će ravno na tebe, urlajuć u tvoje lice,i kladim se da ćeš popišat te hlače. Jedan od njih zasadit će svoju sjeki-ru ravno među te male praseće oči. Posljednje što ćeš čut bit će zvenkkoji će načinit kad zagrize u tvoju lubanju.” Debeli dječak se tresao. Žalosni Edd položi ruku na njegovo rame.“Brate,” reče ozbiljno, “samo zato što se to dogodilo tebi ne znači da ćeSamwell pretrpjeti isto.” “O čemu govoriš, Tollett?” “O sjekiri koja ti je raspolutila lubanju. Je li istina da ti je polovicapameti iscurila na zemlju i da su je tvoji psi pojeli?” Krupni klipan Grenn se nasmije, a čak i Samwellu Tarlyju pođe zarukom izmamiti slabašan mali smiješak. Chett šutne najbližeg psa, po-tegne im uzice i krene uzbrdo. Smješkaj se koliko hoćeš, Ser Pajcek. Vid-

16 George R. R. Martinjet ćemo tko će se noćas smijati. Samo je želio da ima vremena ubiti iTolletta. Mrzovoljna konjolika budala, eto što je. Uspon je bio strm, čak i na ovoj strani Šake, koja je imala najblažinagib. Na pola puta do vrha psi počeše lajati i povlačiti ga, misleći da ćeih netko uskoro nahraniti. Umjesto toga dao im je da okuse njegovučizmu i prasak biča za onog krupnog ružnog koji ga je pokušao ugristi.Kad su jednom bili vezani, on pođe podnijeti izvješće. “Tragovi su biliondje gdje je Orijaš rekao, ali psi ga nisu htjeli slijediti”, reče Mormon-tu pred njegovim velikim crnim šatorom. “Onako dolje uz rijeku, mogubiti stari tragovi.” “Šteta.” Vrhovni zapovjednik Mormont imao je ćelavu glavu i veli-ku čupavu sijedu bradu, te zvučao jednako umorno kao što je izgledao.“Svima bi nam možda bilo bolje uz malko svježeg mesa.” Gavran na nje-govu ramenu kimne glavom i ponovi poput jeke: “Mesa. Mesa. Mesa.” Mogli bismo skuhat proklete pse, pomisli Chett, ali je držao usta zat-vorena sve dok ga Stari Medvjed nije poslao svojim putem. A ovo je pos-ljednji put što ću morat pognut glavu pred njim, pomisli u sebi sa zado-voljstvom. Činilo mu se da je postajalo još hladnije, a tren prije bi sezakleo da to nije moguće. Psi su se žalosno stisnuli jedan uz drugog učvrsto zaleđenom blatu, a Chett se napola našao u iskušenju da se za-vuče unutra s njima. Umjesto toga omota crni vuneni šal oko donje po-lovice svog lica, ostavivši prorez za usta. Bilo je toplije kako se nastav-ljao kretati, otkrije, te načini polagan krug po obodnici sa smotkomkiselog lista, dijeleći zalogaj ili dva s crnom braćom na straži i slušajućišto su imali reći. Nijedan od ljudi na dnevnoj straži nije imao udjela unjegovoj zamisli; unatoč tome, držao je da je bilo dobro imati uvid u onoo čemu su razmišljali. Većinom su razmišljali o tome kako je bilo prokleto hladno. Vjetar se podizao kako su se sjene duljile. Stvarao je visok tanak zvukdok je drhtao kroz kamenje prstenastog zida. “Mrzim taj zvuk”, rečemali Orijaš. “Zvuči poput djeteta u šikari koje jaucima traži mlijeko.” Kad je načinio krug i vratio se psima, pronašao je Larka kako gačeka. “Časnici su ponovno u šatoru Starog Medvjeda, nešto opasno raz-govaraju.” “To im je posao”, reče Chett. “Visokog su roda, svi osim Blanea, opi-jaju se riječima umjesto vinom.”

OLUJA MAČEVA 17 Lark se došulja bliže. “Sir-umjesto-pameti neprestano govori o pti-ci”, upozori on, obazirući se kako bi se uvjerio da nema nikoga u blizi-ni. “Sada pita jesmo li spremili štogod sjemenja za prokletog stvora.” “To je gavran”, reče Chett. “Jede trupla.” Lark se naceri. “Njegovo, možda?” Ili tvoje. Činilo se Chettu da im je krupni čovjek trebao više nego štoim je trebao Lark. “Prestani se kinjit u vezi s Malim Paulom. Ti obavisvoj dio, on će svoj.” Sumrak se šuljao kroz šumu kad se otarasio Sestranina i sjeo danaoštri mač. Bio je to prokleto težak posao s rukavicama na rukama, alinije ih kanio svući. Uz ovu hladnoću, svaka budala koja bi dotakla čelikgolom rukom izgubila bi komad kože. Psi su cviljeli dok se sunce spuštalo. Dao im je vode i psovke. “Jošpola noći i moć ćete sami pronać svoju gozbu.” Dotad je već mogao na-njušiti večeru. Dywen je držao govor kod ognjišne vatre dok je Chett dobivao svojokrajak tvrdog kruha i zdjelu juhe od graha i slanine od kuhara Hakea.“Šuma je odveć tiha”, govorio je stari šumar. “Nema žaba blizu one ri-jeke, ni sova u tami. Nikad nisam čuo mrtvije šumske tišine od ove.” “Oni tvoji zubi zvuče prilično mrtvo”, reče Hake. Dywen zaklepeće svojim drvenim zubima. “Nema ni strahovukova.Bilo ih je, prije, ali ne više. Kamo su otišli, što mislite?” “Nekamo gdje je toplo”, reče Chett. Od oko desetak braće koja su sjedila uz vatru, četvorica su bila njego-va. Uputio je svakome od njih oštar škiljav pogled dok je jeo, da vidi po-kazuju li znakove slamanja. Nož se činio prilično mirnim, sjedeći nijemoi bruseći svoju oštricu, onako kako je činio svake noći. A Ljupki DonnelHill bio je sav u bezbrižnim šalama. Imao je bijele zube i debele crveneusne te žute uvojke koje je nosio u vješto načinjenu neredu oko svojih ra-mena, a tvrdio je da je bio kopile nekog Lannistera. Možda i jest. Chettnije imao koristi od lijepih momaka, a ni od kopiladi, ali činilo se da Ljup-ki Donnel neće lako uzmaknuti. Bio je manje siguran za šumara kojeg su braća zvala Pilidrvo, višezbog njegova hrkanja nego zbog ičega što je imalo veze s drvećem. Up-ravo sada izgledao je tako uznemireno da možda nikad više neće zahr-kati. A Maslyn je bio još gori. Chett je mogao vidjeti kako mu se znojcijedi niz lice, unatoč ledenom vjetru. Zrnca vlage iskrila su se na svjet-

18 George R. R. Martinlu vatre, poput jednako toliko malih mokrih dragulja. Maslyn nije ni jeo;samo je zurio u svoju juhu kao da će mu od njezina mirisa svakog trenadoći zlo. Moram pripazit na ovoga, pomisli Chett. “Na okup!” Povik stiže iznenada, iz tuceta grla, i brzo se proširi nasvaki dio logora na vrhu brijega. “Muževi Noćne straže! Na okup kodsredišnje vatre!” Mršteći se, Chett dokrajči juhu i pođe za ostalima. Stari Medvjed stajao je pred vatrom sa Smallwoodom, Lockeom,Wythersom i Blaneom poredanima iza njega u redu. Mormont je nosioplašt od debelog crnog krzna, a njegov mu je gavran sjedio na ramenu,čisteći svoje crno perje. Ovo ne može bit dobro. Chett se progura izmeđuSmeđeg Bernarra i nekog čovjeka iz Sjenovite kule. Kad su se svi oku-pili, osim promatrača u šumi i stražara na prstenastom zidu, Mormontpročisti grlo i pljune. Pljuvačka se zaledila prije nego što je dotakla tlo.“Braćo,” reče, “muževi Noćne straže.” “Muževi!” krikne njegov gavran. “Muževi! Muževi!” “Divljaci su u maršu, slijede tok Mliječnovode dolje iz gorja. Thorenvjeruje da će njihova prethodnica doći do nas za deset dana. Njihovi naj-iskusniji jahači bit će s Harmom Psoglavom u prethodnici. Ostatak ćevjerojatno tvoriti zaštitnicu ili će jahati u četi sa samim ManceomRayderom. Drugdje će njihovi borci biti rijetko raspoređeni duž linijemarša. Imaju volove, mazge, konje… ali nedovoljno. Većina će pješačitii biti loše naoružana i neuvježbana. Oružje koje će nositi vjerojatnije ćebiti od kamena i kosti nego od čelika. Opterećeni su ženama, djecom,stadima ovaca i koza i svim svojim svjetovnim dobrima. Ukratko, iakosu brojni, oni su ranjivi… i ne znaju da smo ovdje. Ili se za to moramomoliti.” Znaju, pomisli Chett. Ti prokleta stara vrećo gnoja, znaju, sigurno kaošto će sunce izaći. Qhorin Poluruki nije se vratio, zar ne? Ni Jarman Buc-kwell. Ako su i jednog od njih uhvatili, znaš prokleto dobro da bi divljaciiz njih dosad već iscijedili pjesmu ili dvije. Smallwood stupi naprijed. “Mance Rayder kani slomiti Zid i donijetikrvavi rat u Sedam kraljevina. Pa to je igra koju dvoje može igrati. Sut-radan ćemo donijeti rat njemu.” “Jašemo u zoru sa svom svojom silom”, reče Stari Medvjed dok ježamor prolazio skupom. “Jahat ćemo na sjever i skrenuti na zapad. Har-mina prethodnica dobrano će mimoići Šaku prije nego što se vratimo.Pobrđa Mrazočnjaka puna su uskih zavojitih dolina stvorenih za zasje-

OLUJA MAČEVA 19du. Njihova linija marša protezat će se mnogo milja. Napast ćemo ih nanekoliko mjesta odjednom i natjerati ih da prisežu kako nas je bilo tritisuće, a ne tri stotine.” “Udarit ćemo žestoko i udaljiti se prije nego što se njihovi konjaniciuspiju postrojiti da nam se suprotstave”, reče Thoren Smallwood. “Akonas budu progonili, navući ćemo ih na uzaludnu hajku, a onda se okre-nuti i udariti ponovno niže niz kolonu. Zapalit ćemo im kola, rastjeratistada i ubiti ih koliko god uzmognemo. Samog Mancea Raydera, ako gapronađemo. Ako se slome i vrate u svoje kolibe, pobijedili smo. Ako ne,tlačit ćemo ih cijelim putem do Zida i pobrinuti se da ostave trag trupa-la kojim će obilježavati svoje napredovanje.” “Ima ih na tisuće”, dovikne netko iza Chetta. “Umrijet ćemo.” Bio je to Maslynov glas, zelen od straha. “Umrijet”, krikne Mormontov gavran, lepršajući svojim crnim krili-ma. “Umrijet, umrijet, umrijet.” “Mnogi od nas”, reče Stari Medvjed. “Možda svi mi. Ali kao što jejedan drugi Vrhovni zapovjednik rekao prije tisuće godina, zbog toganas i odijevaju u crno. Sjetite se svojih riječi, braćo. Jer mi smo mačeviu tami, promatrači na zidovima…” “Vatra koja gori unatoč studeni.” Ser Mallador Locke isuče svoj dugimač. “Svjetlo koje donosi zoru”, odvrate drugi, i još se više mačeva izvučeiz korica. Tada su svi sukali, bilo je gotovo tri stotine podignutih mačeva i jed-nako toliko glasova koji su vikali: “Rog koji budi spavače! Štit koji čuvakraljevstvo ljudi!” Chett nije imao izbora već pripojiti svoj glas ostalima.Zrak je bio maglovit od njihovih dahova, a svjetlost vatri ljeskala se sačelika. Bio je zadovoljan što vidi Larka, Lakonogog i Ljupkog DonnelaHilla kako se pridružuju, kao da su bili budale poput ostalih. To je bilodobro. Nije imalo smisla privući pozornost, kad je njihov čas bio takoblizu. Kad je vikanje zamrlo, ponovno je začuo zvuk vjetra koji je glodaoprstenasti zid. Plamenovi su se vrtjeli i drhtali, kao da je i njima bilohladno, i u iznenadnoj tišini gavran Starog Medvjeda zagrakće glasno ijoš jednom reče: “Umrijet.” Pametna ptica, pomisli Chett dok su ih časnici raspuštali, upozorava-jući svakoga da pojede dobar obrok i dovoljno otpočine noćas. Chett ot-puže pod svoja krzna blizu pasa, glave pune događaja koji su mogli poći

20 George R. R. Martinpo zlu. Što ako ona prokleta zakletva nagna jednoga od njegovih da sepredomisli? Ili što ako Mali Paul zaboravi i pokuša ubiti Mormonta zavrijeme druge straže umjesto treće? Ili Maslyn izgubi hrabrost, ili se net-ko pokaže prokazivačem, ili… Zatekao se kako osluškuje noć. Vjetar je zaista zvučao poput djete-ta koje jauče, i s vremena na vrijeme mogao je čuti ljudske glasove, rza-nje konja, cjepanicu kako pucketa u vatri. Ali ništa drugo. Tako tiho. Mogao je vidjeti Bessino lice kako lebdi pred njim. Nije nož bio onošto sam htio metnut u te, želio joj je reći. Brao sam ti cvijeće, divlje ruže,vratić i zlatice, trebalo mi je cijelo jutro. Njegovo je srce udaralo poputbubnja, tako glasno da se bojao kako će probuditi logor. Led je oblije-pio njegovu bradu oko usta. Odakle je to poteklo, s Bessom? Kad god jepomislio na nju prije, bilo je to samo da se sjeti kako je izgledala umi-rući. Što nije bilo u redu s njim? Jedva je mogao disati. Je li usnuo?Kleknuo je, a nešto mokro i hladno dotakne mu nos. Chett pogleda uvis. Padao je snijeg. Mogao je osjetiti kako mu se suze lede uz obraze. Nije pošteno, htioje kriknuti. Snijeg će upropastiti sve na čemu je radio, sve njegove brižnokovane planove. Padao je gusto, debele bijele pahuljice spuštale su sesvuda oko njega. Kako će pronaći skrovišta hrane u snijegu ili stazu zadivljač koju su kanili slijediti na istok? Neće im trebat ni Dywen ni Ban-nen da nas uhvate, budemo li hodali po svježem snijegu. A snijeg je skri-vao oblik tla, posebice noću. Konj bi mogao posrnuti preko korijena,slomiti nogu na kamenu. Gotovi smo, shvati. Gotovi prije nego što smo ipočeli. Izgubljeni smo. Neće biti kneževskog života za sina skupljača pi-javica, ni utvrde koju bi nazvao svojom, ni žena, ni kruna. Samo divljačkimač u trbuhu i zatim neoznačen grob. Snijeg mi je sve to oduzeo… prok-leti snijeg… Snow1 ga je već jednom upropastio. Snow i njegov praseći ljubimac. Chett ustane. Noge su mu bile ukočene, a pahuljice koje su padalepretvarale su udaljene baklje u nejasne narančaste žarove. Osjećao sekao da ga napada oblak blijedih hladnih kukaca. Spustili su se na nje-gova ramena, na njegovu glavu, ulijetali mu u nos i oči. Psujući, on ihotare. Samwell Tarly, sjeti se. Još se mogu obračunati sa Ser Pajcekom.Omota šal oko lica, navuče svoju kukuljicu i pođe dugim koracima krozlogor gdje je kukavica spavao.1 Snow = snijeg.

OLUJA MAČEVA 21 Snijeg je padao tako teško da se izgubio među šatorima, ali napokonopazi udobni mali vjetrobran koji je debeli dječak načinio za sebe iz-među stijene i kaveza gavranova. Tarly je bio zakopan ispod brežuljkavunenih gunjeva i čupavih krzna. Snijeg je navirao unutra da ga pokri-je. Nalikovao je na neku vrstu meke okrugle planine. Čelik šapne pokoži tihano poput nade dok je Chett oslobađao svoj bodež iz korica. Je-dan od gavranova grakne. “Snow”, promrmlja jedan, vireći kroz rešetkecrnim očima. Prvi doda “Snow” na svoju ruku. On se provuče pokrajnjih, polažući svako stopalo vrlo oprezno. Htio je brzo metnuti svoju li-jevu ruku preko usta debelog dječaka da mu priguši krikove, a tada… Uuuuuuuhoooooooooo. Zaustavi se u pola koraka, progutavši kletvu dok je zvuk roga drhtaokroz logor, tih i dalek, no razaznatljiv. Ne sada. Prokleti da su bogovi, neSADA! Stari Medvjed sakrio je dalekovidnike u prstenu drveća okoŠake, da upozore na bilo čiji pristup. Jarman Buckwell se vratio s Ori-jaševih stuba, zaključi Chett, ili Qhorin Poluruki iz Piskutavog prolaza. Je-dan prasak roga značio je povratak braće. Ako je to bio Poluruki, JonSnow mogao bi biti s njim, živ. Sam Tarly sjedne natečenih očiju i zapilji se u snijeg u zabuni. Gavra-ni su bučno kreštali, a Chett je mogao čuti svoje pse kako laju. Pola prok-letog logora je budno. Njegovi prsti u rukavicama stegnuše se oko drškabodeža dok je čekao da zvuk zamre. Ali netom što je nestao kadli evo gaopet, glasniji je i dulji. Uuuuuuuuuuuuhooooooooooooooo. “Bogovi”, začuje kako Sam Tarly cvili. Debeli dječak posrne na ko-ljena, nogu zapetljanih u plašt i gunjeve. Šutne ih nogom i posegne zadugačkom košuljom od veriga koju je objesio o obližnju stijenu. Dok jeprovlačio golem šator od odore preko glave i migoljio se u nju, ugledaChetta kako ondje stoji. “Jesu li bila dva?” upita. “Usnuo sam da samčuo dva huka…” “Nije bio san”, reče Chett. “Dva huka da pozovu Stražu na oružje.Dva huka za prilazak dušmanina. Tamo negdje je sjekira s imenom Paj-cek napisanim na njoj, debeli. Dva praska znače divljaci.” Strah na onomvelikom poput mjeseca okruglom licu natjera ga na osmijeh. “Odjebi ihsve u sedam pakala. Prokletu Harmu. Prokletog Mancea Raydera. Prok-letog Smallwooda, rekao je da neće biti kod nas još—” Uuuuuuuuuuuuuuuhooooooooooooooooooooooooo.

22 George R. R. Martin Zvuk je trajao i trajao i trajao, sve dok se nije činilo kako nikad nećezamrijeti. Gavrani su lepršali krilima i kričali, leteći po kavezima i uda-rajući o rešetke, a svuda po logoru braća Noćne straže ustajala su, nav-lačila oklope, kopčala pojaseve s mačevima, posezala za ratnim sjekira-ma i lukovima. Samwell Tarly stajao je tresući se, lica boje kao i snijegkoji je u vrtlozima padao oko njih. “Treći,” cikne Chettu, “to je bio treći,čuo sam tri. Nikad nisu puhali triput. Nikad u stotinama i tisućama go-dina. Tri znači—” “—oni drugi.” Chett ispusti zvuk koji je bio napola smijeh i napolajecaj, i odjednom je njegovo donje rublje bilo mokro; mogao je osjetitikako mu mokraća curi niz nogu, mogao je vidjeti paru kako se uzdiže izprednjice njegovih hlača.

JAIMEIstočni je vjetar puhao kroz njegovu zamršenu kosu, mekan i mirisan poput Cerseinih prstiju. Mogao je čuti ptice kako pjevaju i osjetiti ri-jeku kako se pomiče pod brodom dok su ih zamasi vesala slali ususretblijedo ružičastoj zori. Nakon toliko dugo vremena u tami, svijet je biotako sladak da je Jaime Lannister osjećao vrtoglavicu. Živ sam i opijensunčanom svjetlošću. Smijeh provali s njegovih usana, iznenadan poputprepelice istjerane iz skrovišta. “Tiho”, progunđa djevojčura, mršteći se. Mrštenje je pristajalo nje-zinu širokom neuglednom licu bolje od smiješka. Rijetko ju je Jamie vi-dio nasmiješenu. Zabavljao se zamišljajući je u jednoj od Cerseinih svi-lenih haljina umjesto njezina čavlićima posutog kožnog haljetka. Bilo bito kao odjenuti kravu u svilu. Ali ta je krava znala veslati. Ispod njezinih grubo tkanih smeđih hlačabijahu listovi nalik na konopce drveta, a dugački mišići njezinih rukupružali su se i zatezali sa svakim zamahom vesala. Čak i nakon pola noćiveslanja nije pokazivala znakove umora, što se nije moglo reći za nje-gova rođaka Ser Cleosa, koji se mučio za drugim veslom. Krupna snažnaseljačka djevojčura kad biste je pogledali, no govori kao netko visoka rodai nosi dugi mač i bodež. Ah, ali umije li ih rabiti? Jaime je kanio to doz-nati čim se otarasi lisičina.

24 George R. R. Martin Nosio je željezne okove na zglobovima i jednak par oko gležnjeva,spojene komadom teškog lanca ne duljeg od stope. “Čovjek bi pomislioda moja riječ kao jednog Lannistera ne vrijedi dovoljno”, našalio se doksu ga vezivali. Dotad je već bio vrlo pijan, zahvaljujući Catelyn Stark.Sjećao se samo komadića i djelića njihova bijega iz Rijekotoka. Bilo jeneke nevolje s tamničarem, ali krupna djevojčura ga je svladala. Nakon toga uspinjali su se beskonačnim stubištem, ukrug i ukrug.Njegove su noge bile slabe poput trave, posrnuo je dvaput ili triput, svedok mu djevojčura nije ponudila ruku da se osloni. U jednom trenutkuumotali su ga u putnički plašt i gurnuli u dno skifa. Sjećao se da je slušaokako kneginja Catelyn nekome zapovijeda da podigne željezne rešetkena Vodenim dverima. Slala je Ser Cleosa Freya natrag u Kraljev gru-dobran s novim uvjetima za kraljicu. Njezin ton nije trpio prigovor. Vjerojatno je tada zadrijemao. Vino ga je uspavalo, a bio je ugodanosjećaj protegnuti se, užitak koji mu njegovi lanci nisu dopuštali u ćeliji.Jaime je odavno naučio uhvatiti san u sedlu tijekom marša. Ovo nijebilo ništa teže. Tyrion će se smijati dok mu ne pozli kad dozna da samprespavao vlastiti bijeg. Sada je međutim bio budan, a lisičine su bile za-morne. “Moja gospo,” zovne on, “ako mi odsiječete ove lance, zamije-nit ću vas na tim veslima.” Ona se ponovno namršti, lica puna konjskih zuba i mrgodne sum-njičavosti. “Samo vi nosite svoje lance, Kraljosječino.” “Misliš veslati cijelim putem do Kraljeva grudobrana, djevojčuro?” “Zvat ćete me Brienne. Ne djevojčura.” “Moje ime je Ser Jaime. Ne Kraljosječina.” “Niječete li da ste ubili kralja?” “Ne. Niječete li vi svoj spol? Ako je tako, razdriješite te hlače i po-kažite mi.” Uputi joj nevin osmijeh. “Zamolio bih vas da rastvorite svojprsluk, ali prema vašem izgledu to ne bi mnogo toga dokazalo.” Ser Cleos se uzvrpolji. “Rođače, sjeti se pristojnosti.” Lannisterska krv je rijetka u njemu. Cleos je bio sin njegove tetke Gen-ne po onom dosadnjakoviću Emmonu Freyu, koji je živio u strahu odkneza Tywina Lannistera od dana kad se oženio njegovom sestrom. Kadje knez Walder Frey uveo Blizance u rat na strani Rijekotoka, Ser Em-mon je izabrao ostati vjeran ženi umjesto svome ocu. Bacačeva hrid iz-vukla je deblji kraj te pogodbe, pomisli Jaime. Ser Cleos je izgledao po-put lasice, borio se poput guske, te posjedovao hrabrost iznimno

OLUJA MAČEVA 25kuražne ovce. Kneginja Stark obećala mu je slobodu ako prenese njezi-nu poruku Tyrionu, a Ser Cleos je svečano prisegao da će to izvršiti. Svi su obavili prilično mnogo prisezanja u onoj ćeliji, Jaime najvišeod svih. To je bila cijena kneginje Catelyn za njegovo oslobađanje. Po-ložila je vršak mača krupne djevojčure na njegovo srce i rekla: “Priseg-nite da nikad više nećete podići oružje protiv Starka ili Tullyja. Priseg-nite da ćete primorati brata da poštuje svoje obećanje da će vratiti mojekćeri žive i zdrave. Prisegnite na svoju vitešku čast, na svoju lannister-sku čast, na svoju čast Zakletog brata Kraljevske straže. Prisegnite naživot svoje sestre, i svojeg oca, i svojeg sina, prisegnite starim bogovimai novim, i poslat ću vas natrag vašoj sestri. Odbijte, i imat ću vašu krv.”Sjećao se bockanja čelika kroz dronjke dok je izvijala vršak mača. Pitam se što bi Veliki septon imao reći o nepovredivosti prisega po-loženih dok ste mrtvi pijani, zavezani lancima o zid, s mačem utisnutim usvoje grudi? Nije se Jaime uistinu brinuo o toj debeloj varalici, ili o bo-govima za koje je tvrdio da im služi. Sjećao se vjedra koje je kneginjaCatelyn gurnula nogom po njegovoj ćeliji. Neobična žena, kad povjera-va svoje djevojčice čovjeku s govnima umjesto časti. Iako mu je vjerova-la onoliko malo koliko se usuđivala. Ona polaže svoje nade u Tyriona, neu mene. “Možda ona naposljetku i nije tako glupa”, reče glasno. Njegova uzničarka to pogrešno shvati. “Nisam glupa. Ni gluha.” Bio je ustvari pažljiv prema njoj. Izrugivati joj se bilo je tako lako dau tome ne bi bilo zabave. “Govorio sam samom sebi, i ne o vama. To jenavika u koju je lako upasti u ćeliji.” Namrštila se na njega, gurajući vesla naprijed, povlačeći ih natrag,gurajući ih naprijed, ne kazujući ništa. Okretna na jeziku kao što je lijepa u licu. “Po vašem govoru, sudim daste plemenitog roda.” “Moj otac je Selwyn od Tartha, milošću bogova knez Večernjih dvo-ra.” Čak je i to ustupila nerado. “Tarth”, reče Jaime. “Ogavna velika stijena u uskom moru, koliko sesjećam. A Večernji dvori prisegnuti su Krajoluji. Kako to da služite Rob-ba od Oštrozimlja?” “Kneginja Catelyn je ta kojoj služim. Zapovjedila mi je da vas pre-dam živa i zdrava vašem bratu Tyrionu u Kraljevu grudobranu, a ne das vama izmjenjujem riječi. Šutite.” “Puna mi je utroba šutnje, ženo.”

26 George R. R. Martin “Onda razgovarajte sa Ser Cleosom. Nemam riječi za čudovišta.” Jaime hukne. “Zar ima čudovišta u blizini? Skrivaju se pod vodom,možda? U onoj guštari vrba? A ja bez svojega mača!” “Čovjek koji bi obeščastio vlastitu sestru, ubio svog kralja i gurnuonevino dijete u smrt ne zaslužuje drugog imena.” Nevin? Nevoljni nas je dječak uhodio. Sve što je Jaime htio bio je satvremena nasamo s Cersei. Njihov put na sjever bio je jedno dugomučenje; gledati je svaki dan, u nemogućnosti da je dotakne, znajući daje Robert pijano teturao u njezinu postelju svake noći u onoj golemojškripavoj kući na kotačima. Tyrion se trudio što je najbolje mogao daga zadrži u dobrom raspoloženju, ali to nije bilo dovoljno. “Bit ćeš pris-tojna što se tiče Cersei, djevojčuro”, upozori je on. “Moje ime je Brienne, ne djevojčura.” “Što te briga kako te jedno čudovište zove?” “Moje ime je Brienne”, ponovi ona, uporna poput psa tragača. “Kneginja Brienne?” Izgledala je tako uznemireno da je Jaime osje-tio slabost. “Ili bi Ser Brienne bilo više po tvom ukusu?” Nasmije se.“Ne, bojim se da ne bi. Možeš prerušiti kravu muzaru u podrepnjak, štit-nik za vrat i glavu i oklopiti je svu u svilu, ali to ne znači da na njoj možešodjahati u bitku.” “Rođače Jaime, molim te, ne bi smio govoriti tako grubo.” Pod svo-jim plaštem, Ser Cleos je nosio surku razdijeljenu na kule blizanke kućeFrey i zlatnog lava Lannisterovih. “Moramo prijeći dalek put, ne bismose smjeli prepirati.” “Kad se ja prepirem, činim to s mačem, rođače. Govorio sam s gos-pom. Reci mi, djevojčuro, jesu li sve žene na Tarthu tako neugledne kaošto si ti? Šteta za muškarce, ako je tako. Možda ne znaju kako pravežene izgledaju, živeći na turobnoj gori usred mora.” “Tarth je prelijep”, progunđa djevojčura između dva zaveslaja. “Sa-firni otok, tako ga zovu. Budi tiho, čudovište, ako me ne želiš primoratida ti začepim usta.” “I ona je nepristojna, zar ne, rođače?” Jaime upita Ser Cleosa. “Iakoima čelik u svojoj kičmi, priznajem ti. Ne bi se mnogo muškaraca usu-dilo nazvati me čudovištem u lice.” Iako iza mojih leđa govore priličnoslobodno, u to ne sumnjam.

OLUJA MAČEVA 27 Ser Cleos se nervozno nakašlje. “Gospa Brienne dobila je te laži odCatelyn Stark, nema sumnje. Starkovi se ne mogu nadati da će vas po-bijediti mačevima, Ser, te sada ratuju zatrovanim riječima.” Ali oni me jesu porazili mačevima, ti bezbradi kretenu. Jaime se zna-lački osmjehne. Ljudi će pročitati svakojake stvari u znalačkom osmije-hu, ako im dopustite. Je li rođak Cleos zaista progutao ovaj kotao izmetaili se pokušava dodvoravati? Što imamo ovdje, poštenu budalu ili podlogulizicu? Ser Cleos nastavi veselo brbljati. “Svaki čovjek koji bi povjerovao dabi Prisegnuti brat Kraljevske straže naudio djetetu, ne zna značenječasti.” Podli ulizica. Istinu govoreći, Jaime je požalio što je gurnuo Brando-na Starka s onog prozora. Cersei ga kasnije nije prestajala gnjaviti, kadje dječak odbio umrijeti. “Imao je sedam godina, Jaime”, izgrdila ga je.“Čak i da je razumio što je vidio, bili bismo sposobni zaplašiti ga dašuti.” “Nisam mislio da želiš—” “Ti nikad ne misliš. Ako se dječak probudi i povjeri svom ocu što jevidio—” “Ako ako ako.” Povukao ju je na svoje krilo. “Ako se probudi, rećićemo da je sanjao, nazvat ćemo ga lašcem, a ako dođe do najgorega,ubit ću Neda Starka.” “A što misliš da će tada Robert učiniti?” “Neka Robert čini što ga je volja. Zaratit ću i s njim ako moram. Ratza Cerseinu pizdu, nazvat će ga pjevači.” “Jaime, pusti me!” bjesnila je, boreći se da ustane. Umjesto toga on ju je poljubio. Na trenutak se opirala, ali tada su senjezina usta otvorila pod njegovima. Sjećao se okusa vina i klinčića nanjezinu jeziku. Zadrhtala je. Njegova je ruka pošla k njezinu prsluku ipovukla, rasparavši svilu tako da su se njezine grudi prosule van, i naneko vrijeme mali Stark je bio zaboravljen. Je li ga se Cersei sjetila kasnije i unajmila ovog čovjeka o kojem jekneginja Catelyn govorila, da se pobrine da se dječak nikad ne probu-di? Da ga je željela mrtva, poslala bi mene. A nije u njezinu stilu da izabe-re šeprtljavog ubojicu koji bi načinio takvu kraljevsku pizdariju od uboj-stva.

28 George R. R. Martin Niže niz rijeku, izlazeće sunce svjetlucalo je na vjetrom šibanoj povr-šini rijeke. Južna obala bila je crvena glina, glatka poput svake ceste.Manji potoci hranili su veće, a istrunula debla potonulog drveća privi-jala su se uz sprudove. Sjeverna obala bila je divljija. Visoke stjenovitestrmine uzdizale su se dvadeset stopa nad njima, okrunjene stablimabukve, hrasta i kestena. Jaime opazi na klisu ispred njih stražarsku kulu,koja je bivala sve viša sa svakim zaveslajem. Puno prije nego što su bilipod njom, znao je da je stajala napuštena, njezin istrošen kamen obras-tao je ružama puzavicama. Kad je vjetar promijenio smjer, Ser Cleos pomogne krupnoj djevoj-čuri da podigne jedro, krut trokut prugastog crveno-modrog platna. Tul-lyjevske boje, koje će im sigurno prouzrokovati nevolje ako se susretnus kakvom lannisterskom silom na rijeci, ali bilo je to jedino jedro kojesu imali. Brienne se prihvati kormila. Jaime izbaci bočnu sjekiru, zvec-kajući lancima dok se pomicao. Nakon toga, postizali su bolju brzinu, svjetrom i strujom koji su oboje išli na ruku njihovu bijegu. “Mogli bis-mo se poštedjeti dobrog dijela putovanja kad biste me predali ocu um-jesto sestri”, istakne on. “Kćeri kneginje Catelyn su u Kraljevu grudobranu. Vratit ću se s dje-vojčicama ili nikako.” Jaime se okrene Ser Cleosu. “Rođače, posudi mi svoj nož.” “Ne.” Žena se ukoči. “Ne želim da ste naoružani.” Glas joj je bio ne-popustljiv poput kamena. Boji me se, čak i u okovima. “Cleose, čini se da ću te morati zamolitida me obriješ. Ostavi bradu, ali ostriži kosu s moje glave.” “Želiš biti obrijan do gola?” upita Cleos Frey. “Kraljevstvo poznaje Jaimea Lannistera kao bezbradog viteza dugezlatne kose. Ćelav čovjek s prljavom žutom bradom možda prođe neo-paženo. Radije bih da me ne prepoznaju dok sam u okovima.” Bodež nije bio tako oštar kao što je mogao biti. Cleos je odlučno sje-kao, pileći i trgajući put kroz čuperke i bacajući kosu preko ograde. Zlat-ni uvojci plutali su na površini vode, sve više zaostajući za brodom. Doksu čvorovi nestajali, jedna uš mu otpuže niz vrat. Jaime je uhvati i zdro-bi noktom na palcu. Ser Cleos pokupi ostale s njegova tjemena i baci ihu vodu. Jaime smoči glavu i natjera Ser Cleosa da ovlaži oštricu prijenego što mu dopusti da odstruže posljednji palac žutih čekinja. Kad jeto bilo gotovo, potkresali su i bradu.

OLUJA MAČEVA 29 Odraz u vodi prikazao je čovjeka kojeg nije poznavao. Ne samo da jebio ćelav, već je izgledao kao da je ostario pet godina u onoj tamnici, licemu je bilo mršavije, s udubinama pod očima i borama kojih se nije sjećao.Ovako ne nalikujem toliko mnogo na Cersei. To joj se neće svidjeti. Do podneva, Ser Cleos je zaspao. Njegovo hrkanje zvučalo je poputparenja pataka. Jaime se istegne kako bi gledao svijet kako protječe mi-mo; nakon mračne ćelije, svaka stijena i drvo bili su čudo. Nekoliko sojenica dođe i prođe, nataknute na visoke stupove zbogkojih su nalikovale na ždralove. Od ljudi koji su živjeli ondje nisu vidjelinikakva znaka. Ptice su letjele nad njihovim glavama, ili kričale iz drvećaduž obale, a Jaime je opazio srebrnu ribu kako reže vodu. Tullyjevska pas-trva, to je loš znak, pomisli, sve dok nije vidio nešto gore – jedna od plu-tajućih cjepanica koje su mimoišli zapravo je bio mrtav čovjek, beskrvani nadut. Njegov plašt bio je zapetljan o korijenje oborenog stabla, nje-gova boja očevidan lannisterski grimiz. Pitao se je li to truplo nekogakoga je poznavao. Rašlje Trozupca bile su najlakši način da se dobra ili ljudi prebacu-ju preko riječne krajine. U vremenima mira, susreli bi ribare u skifovi-ma, žitne teglenice kako se štapovima odguravaju nizvodno, trgovcekako prodaju igle i bale platna iz plutajućih trgovina, možda čak i vese-lo obojen glumački brod sa šarenim jedrima od pola stotine boja, kakoplovi uzvodno od sela do sela i od zamka do zamka. Ali rat je uzeo svoj danak. Jedrili su pokraj sela, ali nisu vidjeli ni-kakvih seljana. Jedna prazna mreža, rasječena i rastrgana i obješena snekog drveta bila je jedini znak ribara. Mlada djevojka koja je napajalasvog konja odjahala je čim je ugledala njihovo jedro. Poslije su mimoišlitucet seljaka koji su kopali u polju ispod ljuske izgorjele kule. Ljudi suzurili u njih bešćutnim očima i onda se vratili svojem poslu kad su uvid-jeli da im skif nije bio prijetnja. Crvene rašlje bile su široke i spore, vijugava rijeka petlji i zavoja po-suta sitnim pošumljenim otočićima i često začepljena pješčanim prudo-vima i naplavljenim deblima koji su vrebali točno ispod vodene površine.Međutim, činilo se da Brienne ima oštro oko za opasnosti, te je naiz-gled uvijek pronalazila maticu. Kad ju je Jaime pohvalio zato što takodobro poznaje rijeku, pogledala ga je sumnjičavo i rekla: “Ja ne poznamrijeku. Tarth je otok. Naučila sam upravljati veslima i jedrom prije negošto sam uopće sjela na konja.” Ser Cleos sjedne i protrlja oči. “Bogovi, ruke me bole. Nadam se daće vjetar potrajati.” On ga onjuši. “Mirišem kišu.”

30 George R. R. Martin Jaime bi pozdravio dobru kišu. Tamnice Rijekotoka nisu bile najči-šće mjesto u Sedam kraljevina. Dosad već sigurno smrdi poput prezre-log sira. Cleos zaškilji niz rijeku. “Dim.” Tanak sivi prst pozivao ih je naprijed. Uzdizao se s južne obale ne-koliko milja naprijed, izvijajući se i vijugajući. Ispod, Jaime nazre za-dimljene ostatke golemog zdanja i živi hrast pun mrtvih žena. Vrane su jedva načele njihova trupla. Tanka užad duboko se usije-cala u meko meso njihovih vratova, a kad bi vjetar zapuhao, okretala suse i njihala. “To nije viteški posao”, reče Brienne kad su bili dovoljnoblizu da jasno vide. “Nijedan pravi vitez ne bi dopustio tako besciljanpokolj.” “Pravi vitezovi vide i gore od toga svaki put kad odjašu u rat, djevoj-čuro”, reče Jaime. “I čine gore, da.” Brienne okrene kormilo prema obali. “Neću ostaviti nevine da buduhrana za vrane.” “Bezdušna djevojčuro. I vrane moraju jesti. Ostani na rijeci i ostavimrtve na miru, ženo.” Pristali su uzvodno gdje se veliki hrast naginjao iznad vode. Dok jeBrienne spuštala jedro, Jaime se uspne van, nespretan u svojim lanci-ma. Crvene rašlje ispune mu čizme i namoče pohabane hlače. Smijućise, on padne na koljena, uroni glavu pod vodu i uspravi se mokar, cije-deći vodu. Ruke mu bijahu oblijepljene blatom, a kad ih je protrljao daih očisti u struji činile su se tanjima i bljeđima nego što ih se sjećao. Nje-gove noge bile su također ukočene i nestabilne kad ih je opteretio svo-jom težinom. Bio sam prokleto predugo u tamnici Hostera Tullyja. Brienne i Cleos izvukoše skif na obalu. Trupla su visjela nad njiho-vim glavama, zrijući u smrti poput gnusnog voća. “Jedan od nas moratće ih spustiti”, reče djevojčura. “Ja ću se uspeti.” Jaime dogaca na obalu, zvekećući. “Samo skiniteove lance.” Djevojčura je piljila u jednu od mrtvih žena. Jaime se dogega bližemalim isprekidanim koracima, jedinom vrstom koju je stopu dug lanacdopuštao. Kad je ugledao grub natpis obješen oko vrata najvišeg trup-la, osmjehne se. “Lijegale su s Lavovima”, pročita. “O, da, ženo, to nijebio viteški posao… ali s vaše strane, ne moje. Pitam se tko su bile težene?”

OLUJA MAČEVA 31 “Krčmarske djevojčure”, reče Ser Cleos Frey. “To je bila krčma, sadse sjećam. Neki muževi u mojoj pratnji proveli su ovdje noć kad smo seposljedni put vraćali u Rijekotok.” Ništa nije ostalo od zdanja osim ka-menog temelja i zapletaja porušenih pougljenjenih greda. Dim se još di-zao iz pepela. Jaime je prepuštao javne kuće i kurve svojem bratu Tyrionu; Cerseije bila jedina žena koju je ikad želio. “Čini se da su djevojke zadovolja-vale neke od vojnika mojeg oca kneza. Možda su im posluživale hranui piće. Tako su zaradile svoje izdajničke ogrlice, s poljupcem i peharompiva.” Bacio je pogled gore-dolje po rijeci da se uvjeri jesu li posve sami.“Ovo je Brackenova zemlja. Knez Jonos je možda zapovjedio da ih seubije. Moj otac je spalio njegov zamak, bojim se da nas ne ljubi.” “Moguće je da je ovo djelo Marqa Pipera”, reče Ser Cleos. “Ili onogšumskog duha Berica Dondarriona, iako sam čuo da on ubija samo voj-nike. Možda četa Sjevernjaka Roosea Boltona?” “Boltona je moj otac porazio na Zelenim rašljama.” “Ali nije ga slomio”, reče Ser Cleos. “Ponovno je došao na jug kadje knez Tywin marširao na gazove. Govorilo se u Rijekotoku da je preu-zeo Harrenhal od Ser Amoryja Lorcha.” Jaimeu se uopće nije sviđalo kako je to zvučalo. “Brienne,” reče, do-dijelivši joj priznanje njezina imena u nadi da će ona možda poslušati,“ako knez Bolton drži Harrenhal, i Trozubac i Kraljevska cesta vjero-jatno su pod stražom.” Pomislio je da vidi tračak nesigurnosti u njezinim velikim modrimočima. “Vi ste pod mojom zaštitom. Trebali bi mene ubiti.” “Mislim da im to neće zasmetati.” “Dobar sam borac poput vas”, ona će obrambeno. “Bila sam jednaod odabrane sedmorice kralja Renlyja. Vlastitim rukama ogrnuo meprugastom svilom Dugine garde.” “Dugine garde? Ti i šest drugih djevojaka, je li? Neki je pjevač jed-nom rekao da su sve djevice lijepe u svili… ali nikad nije susreo tebe,zar ne?” Žena pocrveni. “Moramo iskopati grobove.” Ode se uspeti na drvo. Niže grane hrasta bijahu dovoljno velike da ona može stajati na nji-ma kad se jednom popela uz deblo. Hodala je među lišćem, s bodežomu ruci, odsijecajući užeta s truplima. Muhe su se rojile oko tijela dok supadala, a vonj bivao sve gori sa svakim koji je spustila. “Zadajemo si

32 George R. R. Martinmnogo truda zbog kurvi”, potuži se Ser Cleos. “Čime bismo trebali ko-pati? Nemamo lopata, a ja neću rabiti svoj mač, ja—” Brienne ispusti povik. Skočila je umjesto da siđe. “U brod. Brzo. On-dje je jedro.” Požurili su što su više mogli, iako je Jaime jedva mogao trčati, te gaje njegov rođak morao uvući natrag u skif. Brienne ih odgurne veslom ižurno podigne jedro. “Ser Cleose, morat ćete i vi veslati.” Učinio je kako je tražila. Skif je počeo sjeći vodu malko brže; struja,vjetar i vesla radili su za njih. Jaime je sjedio vezan, zureći uzvodno.Samo je vrh drugog jedra bio vidljiv. Zbog načina na koji su Crvenerašlje činile petlju, izgledalo je da su na suprotnoj strani polja, krećućise na sjever iza zaklona od drveća dok su se oni okretali na jug, ali znaoje da je to bila varka. Podigao je obje ruke da zasjeni oči. “Blatno crve-na i vodeno modra”, objavi. Brienneina velika usta radila su bešumno, dajući joj izgled krave kojaje žvakala već napola probavljenu hranu. “Brže, Ser.” Krčma uskoro nestane za njima, a izgubili su iz vidika i vrh onog jed-ra, ali to ništa nije značilo. Kad jednom progonitelji skrenu oko petljeponovno će postati vidljivi. “Predmnijevam da se možemo nadati kakoće se plemeniti Tullyjevi zaustaviti da pokopaju mrtve kurve.”Mogućnost vraćanja u ćeliju nije se svidjela Jaimeu. Tyrion bi se dosadveć sjetio nečeg pametnog, ali jedino što mi pada na pamet jest da ih na-padnem mačem. Dobar dio sata igrali su se skrivača s progoniteljima, zaokrećući iza za-voja i između malih pošumljenih otočića. Upravo kad su se počeli nada-ti da su nekako uspjeli ostaviti potjeru za sobom, udaljeno je jedro po-novno postalo vidljivo. Ser Cleos zastane u zaveslaju. “Drugi ih odnijeli.”Otare znoj s čela. “Veslajte!” reče Brienne. “Ono je riječna galija koja dolazi za nama”, objavi Jaime nakon štoje promatrao neko vrijeme. Sa svakim zaveslajem činilo se da postajemalko veća. “Devet vesala sa svake strane, što znači osamnaest ljudi.Više, ako je nakrcana borcima kao i veslačima. A ima veća jedra odnašeg. Ne možemo joj pobjeći.” Ser Cleos se zaledi za veslima. “Osamnaest, govoriš?” “Šestorica na svakog od nas. Ja bih želio osmoricu, ali ove mi naruk-vice pomalo smetaju.” Jaime podigne zglobove. “Osim ako gospa Brien-ne ne bi bila tako ljubazna da mi skine okove?”

OLUJA MAČEVA 33 Ona se ne obazre na njega, usmjeravajući sav svoj napor u zaveslaj. “Imamo pola noći prednosti pred njima”, reče Jaime. “Veslali su odzore, odmarajući dva para vesala istovremeno. Sigurno su iscrpljeni. Up-ravo sada pogled na naše jedro pružio im je provalu snage, ali to nećepotrajati. Bili bismo sposobni mnogo ih ubiti.” Ser Cleos dahne. “Ali… njih su osamnaestorica.” “Najmanje. Vjerojatnije dvadeset ili dvadeset pet.” Njegov rođak zastenje. “Ne možemo se nadati da ćemo porazitiosamnaestoricu.” “Jesam li rekao da možemo? Najbolje čemu se možemo nadati jestda ćemo umrijeti s mačevima u rukama.” Bio je savršeno iskren. JaimeLannister nikad se nije bojao smrti. Brienne prestane veslati. Znoj joj je prilijepio pramenove kose bojelana za čelo, a grimasa ju je učinila još neuglednijom nego što jest. “Viste pod mojom zaštitom”, reče ona, glasom toliko promuklim od gnje-va da je bio gotovo režanje. Morao se nasmijati tolikoj žestini. Ona je Pas s cicama, pomisli. Ili bibila, da ima ikakvih cica vrijednih spomena. “Onda me zaštiti, djevojčuro.Ili me oslobodi da se sam zaštitim.” Galija je klizila nizvodno kao velebni drveni konjic. Voda oko nje bi-jelo se bućkala od divljeg rada vesala. Vidljivo ih je sustizala, ljudi na nje-zinoj palubi okupljali su se naprijed dok je napredovala. Kovina se svjet-lucala u njihovim rukama, a Jaime je mogao vidjeti i lukove. Strijelci.Mrzim strijelce. Na pramcu galije koja je jurišala stajao je zdepast muškarac s ćela-vom glavom, čupavim sivim obrvama i mišićavim rukama. Preko svoježičane košulje nosio je umrljanu bijelu surku sa žalosnom vrbom izve-zenom blijedozelenim koncem, ali njegov je plašt bio prikopčan srebr-nom pastrvom. Rijekotočki zapovjednik straže. U njegovo doba Ser Ro-bin Ryger bio je zamjetno žilav borac, ali njegovi su dani bili svršeni; bioje vršnjak Hostera Tullyja, i ostario je sa svojim gospodarom. Kad su brodovi bili pedeset lakata jedan od drugog, Jaime skupi rukeoko usta i vikne preko vode. “Došli ste mi poželjeti sretan put, Ser Robine?” “Došao sam vas odvesti natrag, Kraljosječino”, rikne Ser Robin Ryger.“Kako to da ste izgubili svoju zlatnu kosu?” “Nadao sam se da ću zaslijepiti svoje dušmane sjajem svoje glave. Dje-lovalo je prilično dobro na vama.”

34 George R. R. Martin Ser Robin nije bio zabavljen. Udaljenost između skifa i galije sma-njila se na četrdeset lakata. “Bacite vesla i oružje u rijeku, i nitko ne morabiti ozlijeđen.” Ser Cleos se okrene. “Jaime, reci mu da nas je oslobodila kneginjaCatelyn… zamjena zarobljenika, zakonita…” Jaime mu reče, koliko im god to dobra učinilo. “Catelyn Stark ne vla-da u Rijekotoku”, uzvrati povikom Ser Robin. Četiri strijelca zbiju se napoložaj sa svake njegove strane, dvojica stojeći, a dvojica klečeći. “Ba-cite mačeve u rijeku.” “Ja nemam mača,” odvrati on, “ali da ga imam, zabio bih vam ga u tr-buh i odsjekao jaja onoj četvorici kukavica.” Jato strijela mu odgovori. Jedna je udarila u jarbol, dvije su probilejedro, a četvrta je promašila Jaimea za stopu. Još jedna od širokih petlji Crvenih rašlji iskrsne pred njima. Brienneskrene skif preko zavoja. Križ jarbola se zanjiše dok su se okretali, nji-hova jedra zapucketaju dok su se punila vjetrom. Pred njima je usred ri-jeke bio smješten velik otok. Glavni kanal protjecao je zdesna. Slijevaje tekao prečac između otoka i visokih strmina na sjevernoj obali. Brie-nne pomakne kormilo te skif zasiječe ulijevo, mreškajući jedrom. Jaimeje promatrao njezine oči. Ljupke oči, pomisli, i mirne. Znao je čitati ljud-ske oči. Znao je kako izgleda strah. Ona je odlučna, ne očajna. Trideset lakata iza, galija je ulazila u zavoj. “Ser Cleose, prihvatitekormilo”, zapovjedi djevojčura. “Kraljosječino, uhvatite veslo i držitenas dalje od stijena.” “Kako moja gospa zapovijeda.” Veslo nije bilo mač, ali lopatica jemogla razbiti čovjeku lice ako se njome dobro zamahne, dok se držalomoglo upotrijebiti za pariranje. Ser Cleos gurne veslo u Jaimeovu ruku i uspentra se na krmu. Prešlisu rt otoka i oštro skrenuli niz prečac, šaljući slap vode u lice strminedok se brod naginjao. Otočić bijaše gusto pošumljen, zapletaj vrba, hras-tova i visokih borova bacao je duboke sjene po vodi koja se rušila, skri-vajući podvodne grebene i istrunula debla potopljenog drveća. S njiho-ve lijeve strane strmina se uzdizala okomita i stjenovita, a u njezinupodnožju rijeka se pjenila oko slomljenih gromada i odrona stijena kojisu pali s lica litice. Prešli su iz sunca u sjenu, skriveni od galije između zelenog zida dr-veća i kamene sivo-smeđe strmine. Nekoliko trenutaka olakšanja od stri-jela, pomisli Jaime, odgurnuvši ih od napola utonule gromade.

OLUJA MAČEVA 35 Skif se zanjiše. Začuo je tih pljusak, a kada se osvrnuo, Brienne jenestala. Trenutak kasnije ponovno ju je ugledao, izvlačila se iz vode upodnožju strmine. Gacala je kroz plitko jezerce, uspentrala se preko ne-kih stijena i počela penjati. Ser Cleos izbeči oči, otvorenih usta. Buda-la, pomisli Jaime. “Ne obaziri se na djevojčuru”, on prasne na svojegrođaka. “Kormilari.” Mogli su vidjeti kako se jedro pomiče iza drveća. Riječna galija po-javi se u cijelosti na vidiku na vrhu prečaca, dvadeset pet lakata iza. Nje-zin trup se oštro zanjiše dok se okretala; uzleti pola tuceta strijela, alisve završe prilično daleko. Kretanje dvaju brodova otežavalo je posaostrijelcima, ali Jaime je znao da će to uskoro naučiti nadoknaditi. Brien-ne je bila na pola puta uz lice litice, podižući se od rukohvata do rukoh-vata. Ryger će je sigurno vidjeti, a kad je spazi, imat će one strijelce da jespuste. Jaime odluči vidjeti hoće li ga starčev ponos učiniti glupim. “SerRobine,” vikne, “počujte me na trenutak.” Ser Robin podigne ruku, a njegovi strijelci spuste lukove. “Recite štoželite, Kraljosječino, ali brzo.” Skif zaokrene između mnoštva slomljenih stijena dok je Jaime dovi-kivao: “Znam bolji način da ovo riješimo – dvoboj. Vi i ja.” “Nisam rođen jutros, Lannisteru.” “Niste, ali vjerojatno ćete umrijeti poslije podne.” Jaime podigne rukekako bi onaj drugi mogao vidjeti lisičine. “Tući ću se s vama u lancima.Čega se možete bojati?” “Ne vas, ser. Da je izbor moj, ništa mi ne bi bilo draže, ali zapovjeđenomi je da vas dovedem živog ako je moguće. Strijelci.” On im da znak danastave. “Zatakni. Nategni. Oda—” Domet je bio manji od dvadeset lakata. Strijelci su teško mogli pro-mašiti, ali dok su natezali duge lukove, kiša šljunka obruši se oko njih.Kamenčići zaštropoću po njihovoj palubi, odbiju se o njihove kacige izapljusnu s obje strane trupa. Oni koji su imali dovoljno pameti da shva-te podigoše poglede upravo kad se gromada veličine krave odvojila odvrha strmine. Ser Robin povikne u očaju. Kamen se prebaci kroz zrak,udari o lice litice, prepukne napola i razbije se o njih. Veći komadprelomi jarbol, raspara jedro, pošalje dvojicu strijelaca naglavce u rije-ku i polomi nogu veslača dok se naginjao iznad vesla. Brzina kojom segalija počela puniti vodom ukazivala je na to da je manji komad prošaoravno kroz dno. Kormilarevi krici odjeknuše o strminu dok su strijelci

36 George R. R. Martindivlje mlatarali rukama i nogama u matici. Prema načinu na koji supljuskali, nijedan od njih nije znao plivati. Jaime se nasmije. U času kad su izronili iz prečaca, galija je tonula među jezercima, vi-rovima i podvodnim grebenima, a Jaime Lannister zaključio je da su bo-govi dobri. Ser Robina i njegove triput proklete strijelce čekat će dug mo-kar put do Rijekotoka, a riješio se i krupne neugledne djevojčure. Ni samnisam to mogao bolje osmisliti. Kad se jednom oslobodim ovih okova… Ser Cleos digne dreku. Kad je Jaime podigao pogled, Brienne je tro-mo trčala duž vrha litice dobrano pred njima, presjekavši preko izbočinekopna dok su oni slijedili zavoj rijeke. Bacila se s litice, izgledajući go-tovo skladno dok se savijala u skok. Bilo bi neljubazno ponadati se daće razbiti glavu o neki kamen. Ser Cleos okrene skif prema njoj. Na svusreću, Jaime je još držao svoje veslo. Jedan dobar zamah kad dopliva bližei oslobodit ću je se. Umjesto toga zatekao se kako pruža veslo preko vode. Brienne gadohvati, a Jaime je uvuče unutra. Dok joj je pomagao u skif, voda je cu-rila s njezine kose i kapala s promočenog ruha u lokvicu na palubi. Jošje ružnija mokra. Tko bi pomislio da je to moguće? “Prokleto si glupa dje-vojčura”, reče joj on. “Mogli smo odjedriti bez tebe. Predmnijevam kakoočekuješ da ti zahvalim?” “Ne želim tvoju zahvalnost, Kraljosječino. Položila sam zakletvu daću te dovesti živog u Kraljev grudobran.” “I zaista je misliš održati?” Jaime joj uputi svoj najblistaviji osmijeh.“Pa to je pravo čudo.”