I dođe ljubav

1 CorneliaM o j život – moj pravi život – počeo je kad je u njega ušao jedan muškarac, zgodan stranac u savršeno skrojenom odi-jelu i, da, znam kako to zvuči. Moja prijateljica Linny otpuhnulabi i izrazila upravo onakvo višekrako gađenje u kakvo se uvijekod nje pouzdajem. Jedan krak bio bi feminističko zgražanje nadsamom idejom da muškarac mijenja ženin život, iako je, kako seposlije pokazalo, muškarac više imao ulogu glasnika promjenenego što je bio sama promjena. Drugi krak gađenja odnosio bise na netočnost izjave da mi je život počeo tek nakon što samga živjela trideset jednu godinu. A treći krak bio bi neka vrstaopće zgađenosti nad ljudskom sklonošću da trenutke svojegživota pretvaraju u prizore iz filma. Ja to činim više nego što bih trebala, to joj moram priznati,ali njegov dolazak kroz vrata kafića koji vodim zaista je bioiznenadan i osvijetljen nekakvim kontrasvjetlom. Da je pod bioprazan a ne prekriven stolovima, stolicama, ljudima i psima,I dođe ljubav 7

jesensko sunce kasnog prijepodneva dramatski bi mu razvuklousku sjenku cijelom njegovom dužinom, baš kao u kadru OrsonaWellesa. A Linny me može bockati svojim trokrakim gađenjemkoliko god je volja, ja ću i dalje tvrditi da je moj život počeo togjutra u listopadu kad je jedan muškarac ušao kroz vrata. Bio je to običan dan – opipljivo običan, ako takav izraz imasmisla, kao da naglašava svoju glatku običnost. Subota, glasna,dim se već nakupio i lebdio poput olujnog oblaka iznad menei posjetitelja Caféa Dora. Sjedila sam tamo gdje uvijek sjedimkad nikoga ne uslužujem – na visokome stolcu iza šanka – igledala kako Hayes i Jose igraju šah. Svi kažu da dobro igraju.I oni sami kažu da dobro igraju. “Ne tako dobro kao genijalci”,kaže Hayes. “Ne kao Rusi, ne onako dobro kao ono prokletoračunalo Duboko plavetnilo koje je pobijedilo Kasparova. Aliza kog vraga.” Hayes je bio iz Teksasa i pisao je kolumnu o vinuza Philadelphia Inquirer. Volio je neobične psovke, volio je ući,bučno okrenuti stolicu od stola i zajahati je. Dok sam ih gledala, Jose je uspravio svoju kuštravu glavu,uputio Hayesu tužan pogled vodnjikavim očima i pomaknuofiguru s jednog polja na drugo. Ne razumijem se baš dobro ušah, ali što god to bilo što je Jose učinio, vjerojatno je bilo neštovažno, jer je Hayes zabacio glavu i zatulio: “Plameno prokletstvo,momče! To si izvukao ravno iz guzice!” Hayes me pogledao uzkiseli osmijeh i srdačnu kaubojsku iskricu u očima, a ja samuzdigla jedan kraj usnica kao da žalosno sliježem licem umjestoramenima. ‘A što možeš?’ govorilo je moje lice. Ali nemojte se vezivati uz Hayesa. S obzirom na to da jeveć bio u kafiću, on očito nije taj muškarac koji je u njega ušaonoseći novi život na ramenima i on u konačnici nije osobitovažan za ovu priču. Nisam sigurna zašto sam počela s Hayesom,osim što je on u mnogočemu zgodno malo utjelovljenje starogaživota: čovjek koji je sam osmislio kako će se prikazivati, prilič-no elegantan, poluzavodljiv vinski snob prerušen u kauboja, ne8 Marisa de los Santos

nesimpatičan, s prilično zanimljivim komentarima koji mu vrcajus jezika i vjerojatno s nekom istinskom osobnošću negdje ispodsvega toga, ali možda i bez nje. Dok sam bila na faksu, čitala samspjev Orač Piers, u kojem se taj neki Will otputi na putovanje inailazi na ovakve likove: Sveta crkva i Nezasitnost. O Hayesurazmišljajte kao o takvome liku: Tipični žitelj Cornelijina starogživota. Alegorije su na mene uvijek nekako utješno djelovale.Kad naiđete na ljude po imenu Lažac i Suzdržanost, možda nistebaš ludi za njima, ali točno znate u što se upuštate. Još jedna redovita posjetiteljica, Phaedra, osvanula je, punaraščupanih kestenjastih kovrči, u kožnim hlačama i s grudimamajke-dojilje, tegleći za sobom golema crna kolica – onakvakakva su koristile engleske dadilje, s visokim, bijelim gumenimkotačima. Petero ljudi je poskočilo i zamalo razbilo jedno dru-gome glave u nastojanju da joj pridrže vrata. Pheadra je uputilamolećivi pogled prema paru koji je sjedio za stolom odmah dovrata, pogled koji sve u svemu nije bio potreban. Muškarac ižena već su žurno gutali svoj kapučino, pobirali jakne, torbices fotoaparatima i naprtnjače s metalnim okvirima, bez imalozamjeranja. “Cornelia!” zapjevušila mi je Phaedra preko prostorije bašonakvim muzikalnim glasom kakav biste i očekivali iz njezinihusta. “Bi li mogla? Bijelu kavu? S puno, puno šećera? I neštogrešno!” Kod nas se naručuje za šankom. Pheadra je rame-nima i dugačkim šakama izvela bespomoćni, uzdišući pokretpokazujući na dijete, svoju iscrpljenost, cijelo to od pamtivijekapoznato breme majčinstva. Pheadra je bila gnjavež. Ali Allegraje bila sasvim druga priča. S kavom i kroasanom, zaobišla samšank i prokrivudala između stolova i pasa, za ljubav Pheadrinadjeteta, Allegre. A ona se, zamotana u dekicu s uzorkom leoparda, upravobudila. Plavooka, prozirne puti, očaravajuća mala čarobnica,svježa kao svježi kruh u toj zadimljenoj prostoriji. Allegra je sličilaI dođe ljubav 9

Phaedri, s tom istom bijelom kožom, istim veličanstvenim čelomkao u Carole Lombard, ali s kosom crvenom poput mrkvice kojajoj leti na sve strane. Pričekala sam grč žudnje; grč se pojavio.Nisam mogla pogledati Allegru a da je ne poželim dotaknuti,točnije, da ne poželim zaspati držeći je obgrljenu svojom desnomrukom. Stavila sam kroasan i kavu pred Phaedru, a zatim sešakama primila za laktove. Allegra je spavala i micala ustimakao da siše, jer o čemu bi drugome bebe sanjale? “Priznaj si. Želiš dijete”, rekla je Phaedra. S naporom, skrenu-la sam pogled s fantastičnog djeteta na fantastičnu gnjavatoricu,njezinu majku. “Vidiš?” rekla je Phaedra. “Doslovce si moralaodlijepiti oči od nje.” Jao, pomislila sam, a onda sam sjela danakratko porazgovaramo, jer je Pheadrina pogrešna upotrebariječi “doslovce” zagrijala djelić mojeg srca, malen ali dovoljnovelik da potakne petominutni razgovor. “Kako posao?” upitala sam. Pheadra je bila dizajnerica na-kita. “Nije dobro. Počinjem misliti da ljudi jednostavno ne kuže”,rekla je Phaedra. Njezin prepoznatljivi nakit, ili ono što bi bionjezin prepoznatljivi nakit kad bi ga itko kupovao i nosio, bioje izrađen od stakla koje je izbacilo more i platine, u supostav-ljanju običnog i rijetkog, tvrdila je Phaedra, koje nas tjera dapreispitamo svoju percepciju “vrijednosti” i “dragocjenosti”.Možda to ljudi ne kuže. A možda i kuže, ali ih to ne motiviradovoljno da bi pljunuli osamsto dolara za narukvicu izrađenuod starih boca Heinekena. Phaedra je prinijela kavu usnicama, mjerkajući me sjajnimočima kroz paru. “Cornelia, kako bi bilo da ti nosiš neke koma-de u kafiću, tek toliko da stvoriš za-ni-ma-nje?” Iz njezina tonadalo bi se zaključiti da joj je ta zamisao upravo pala na pamet.Zapravo, pita me to već treći put. “Ne mogu nositi nakit na poslu”, rekla sam, bez obrazloženja,ali uz kolutanje očima na način koji, nadala sam se, ukazuje na10 Marisa de los Santos

neke nevidljive autoritete koji se nadvijaju nada mnom i zabra-njuju nakit. Istina je zapravo da ja nikada ne nosim nakit, nigdje.Visoka sam sto pedeset dva centimetra i građena kao curicau pretpubertetu, teška četrdeset pet kilograma kad se dobrosmočim, kako kaže moj otac, i bojim se da bih s nakitom, s ob-zirom na to kako sam sitna, izgledala kao kuglica za bor ili nekafrčkica, neki bljeskavi ukras koji se vješa na drvce. A baš šteta,jer obožavam nakit. Ne toliko onakav kakav izrađuje Phaedra– hladne, uglaste predmete – nego ozbiljne dragulje: dijamante,pripijene narukvice i ogrlice, broševe u obliku kometa, tijare.Onakve dragulje kakve je nosila Jean Harlow, Irene Dunne nabrodu u Ljubavnoj aferi. Allegra se promeškoljila u svojem gnijezdu s leopardovimuzorkom, zijevnula i izbacila van ručicu. Phaedra ju je podigla nakrilo, istoga trena ponikavši svojim labuđim vratom, spuštajućilice na narančastu kosu, udišući fini miris svog djeteta. Autenti-čan pokret, automatski, bez promišljanja. Osjetila sam bockanjecijelom dužinom ruku. Prstom sam dotaknula Allegrinu ručicu,a ona ga je čvrsto zgrabila i nastavila ga držati. “Trebala bi imati dijete, znaš”, rekla je Phaedra, gudeći uvijekistu pjesmu, od čega sam se odmah nakostriješila, sve dok jojnisam ugledala lice, koje je bilo nekako dobrohotno. Phaedraje uvijek postala bolja osoba kad je u rukama imala Allegru. Pasam samo nakratko zaćurlikala smijehom i rekla, bezbrižno: “Jas djetetom. Možeš li ti to zamisliti?” “Mogu, naravno. Savršeno dobro”, rekla je Phaedra. “A mo-žeš i ti.” Premda mi je njezin samozadovoljni osmijeh išao na živcei premda bih prije umrla nego joj to priznala, sebi sam moralapriznati da je bar djelomice u pravu: nisam to mogla zamislitisavršeno dobro, ali mogla sam to zamisliti. Zamišljala sam to,zapravo, i to ne jedanput. Ali svaki put prizemljilo bi me mojeuvjerenje da bi prije nego što neka osoba donese novi životI dođe ljubav 11

na ovaj svijet vjerojatno bilo poželjno prvo sebi pribaviti praviživot. Istini za volju, tapkala sam na mjestu, i to već dulje vrijeme.Ako se pitate zašto se žena od trideset i nešto godina, koja sepotrudila otići na fakultet i proklipsati kroz sve te srednjovjekovnealegorijske tekstove, nije profesionalno uzdigla na hranidbenomlancu ništa više od položaja poslovotkinje kafića, uopće vam nemogu zamjeriti. I sama sam se pitala. A najbolji odgovor kojisam smislila glasio je da nisam otkrila ništa bolje – bar ne još.Budem li ikada imala istinsku punokrvnu vokaciju, a ne zbrkanuzanimaciju, morat ću to voljeti, a, sudeći prema svojem iskustvu,nije uvijek baš lako shvatiti što voliš. Misliš da bi trebalo biti, alinije. Osim toga, ako u njemu ostaneš malo dulje, kao i bilo gdjedrugdje, kafić ti postane cijeli svijet. Iznenada sam se osjećala iscrpljenom, gledajući Phaedru iAllegru i sjajna crna kolica. I ako žena s manje od pedeset ki-lograma može to reći, teškom mukom sam se odigla sa sjedalai odteglila se na svoje mjesto iza šanka. A sve to treba ilustrirati koliko je običan bio taj dan i kakoje ta običnost već poprimala tonove sumornosti i jalovosti. Jermorate shvatiti kakav je bio moj život u fazi “prije” da biste vi-djeli koliko se promijenio u razdoblju “poslije”. Običan, običan.Osim što se – a ja u to uistinu vjerujem, bez obzira na Linnynootpuhivanje na filmske scene – maloprije, minutu prije negošto su se vrata kafića još jedanput otvorila, običan dan malčiceuzdigao, u iščekivanju. Svjetlo koje padalo kroz visoke prozore s lukovima presijavalose od blagih do blještavih tonova, tako da su bakreni dijelovi strojaza espresso sjali poput čistoga zlata. A glazba – Sarah Vaughan,koju obožavam, pjevala je nešto od Georgea i Ire, koje obožavam– je odjednom lebdjela i ponirala kao nekakva ptica na čistiniiznad dima cigareta i čavrljanja. Kava je božanstveno mirisala,cvjetovi koje sam kupila toga jutra probadali su zrak svojom12 Marisa de los Santos

modrinom, šalice za kavu više nisu imale krhotine i bljeskale suse tanke poput ljuski jajeta, a ja sam se, stojeći u svojem crvenompuloveru i pretpotopnoj suknji od antilopa, s čizmicama čvrstona podu, osjećala gotovo visokom. Vrata Caféa Dora su se otvorila i ušao je Cary Grant.Ako niste gledali Philadelphijsku priču, prekinite što god to biločime se upravo bavite, posudite film i pogledajte ga. Vjerojatnoje pretjerano reći da vodite nepotpun i bezbojan život sve dokga ne odgledate. Međutim, taj film zasigurno ima mjesto na po-pisu savršenih stvari. Znate što mislim, popis na kojem se nalazizvjezdano nebo nad pustinjom, sendviči s pohanim sirom, VelikiGatsby, Chryslerova zgrada, Ella Fitzgerald kad pjeva “It Don’tMean a Thing (If You Ain’t Got That Swing)”, bijeli božuri ione male skice šaka koje je narisao Leonardo da Vinci. Ako ste ga gledali, onda znate da ima onaj trenutak kadKatharine Hepburn, u ulozi Tracy Lord, izađe iz kabine za pres-vlačenje pokraj bazena. Na sebi ima ravnu božanstvenu bijeluhaljinu koja joj visi s krhke ključne kosti, haljinu kaneliranu ipreciznu poput grčkih stupova, ali laganu i prozračnu poput dima.Haljinu koja je paradoks, združivanje suprotnosti od kojeg vamtrnu zubi, koliko je savršena. Bilo mi je četrnaest godina kad sam ga prvi put gledala. Biloje to tri dana prije Božića, a to je u kući moje obitelji značilo,znači i uvijek će značiti, predbožićno preopterećenje osjetila:svaka soba do stropa krcata girlandama i božikovinom, čitavomkućom odjekuje Johnny Matis, a čudovišna jelka ustobočenau dnevnom boravku, grana svinutih pod težinom ukrasa svakevrste, uključujući i desetke onih neopisivih koje smo tijekomgodina školovanja izradili moja braća, sestra i ja. Četrnaesta godina mi nije bila dobra. Kasnila sam u razvojuviše od svih koji su kasnili u razvoju. Naravno, visoka oko metari žgoljava kao mačka, još uvijek sam odjeću kupovala na dječjemI dođe ljubav 13

odjelu i bila sam neizlječivo alergična na svakog člana svojeobitelji, uvjerena da me ništa na svijetu ne može usrećiti. Ali onda me moje zlovoljno pretraživanje televizijskih pro-grama lansiralo ravno u crno-bijeli raj: Tracy, ta haljina. Tako sam se zablenula da sam zaboravila progutati i počelase uistinu gušiti gutljajem tonika. A onda, malo kasnije, kad jeTracy otpustila remen svoje vitičaste haljine i iskliznula svojimbesprijekornim oblikom iz te besprijekorne oprave, ustala sami viknula: “Ti vrapca, pa to joj je ogrtač za kupanje!” što mojemocu, koji je sjedio na podu i pričvršćivao – ne šalim se – božićnezvončiće našim mačkama na ogrlice, nije bilo baš drago. Svakim svojim atomom prepustila sam se filmu do njego-va kraja. Kroz sobu su sigurno jurcali ljudi, jer ljudi su uvijekjurcali kroz naše sobe, osobito moja braća Cam i Toby, u tovrijeme bilo im je osam i devet godina. Ali tik uz mene i vulkanje mogao rigati užarenu lavu, ja ne bih primijetila. Sjedila sam.Gledala sam. Ako neka djevojka preko svojeg kupaćeg kostimamože nabaciti pjesmu kao da je stara majica, što bi još moglobiti moguće? Prešla sam prstima preko svojeg lica, tražeći Tracyne uzdi-gnute jagodice. A kad ju je Dexter (Cary Grant) pozvao na red irekao joj: “Nikada nećeš biti prvorazredna žena ili prvorazrednoljudsko biće sve dok ne stekneš malo razumijevanja za ljudskuslabost”, shvatila sam to kao mudrost i zapitala se imam li ja to,tu vrstu razumijevanja, i kako bih to mogla steći ako nemam. Na faksu, upisala sam kolegij iz filmske umjetnosti s pod-nazivom otprilike “Okretanje formule naglavce”, u kojem jeprofesor govorio kako je uspjela dosjetka iz Philadelphijske priče.Sve je išlo u prilog njezinu neuspjehu: stvorena je fantastičnaljubavna scena između dva lika za koje znate da nisu zaljubljenijedno u drugo, nekako vas dobiju da svim srcem navijate za njihdok prizor traje, ali na kraju ste potpuno zadovoljni kad završes nekim drugim.14 Marisa de los Santos

Prije nego što steknete pogrešan dojam, trebate znati da janisam, i nikada nisam ni bila, jedna od onih ljudi zaluđenih fil-mom, od onih koji do sitnih sati raspravljaju o teoriji “auteura”i je li Spielberg novi Capra ili utječe li John Huston, na nevidljivnačin, na svaku sekundu američkog življenja. Ne znam ništa okutovima kamere i ne posjedujem enciklopedijsko poznavanjenjemačke kinematografije prije Drugog svjetskog rata, ali po-malo sam se zaljubila u profesora filmske umjetnosti kad nasje pogledao blistavim očima i svečano izjavio: “Sve, sve je išlou prilog tome da neće uspjeti. Ali uspjela je!” jer je bio takostrastven i tako u pravu. Kad sam začula Mikea (Jimmy Stewart) kako govori Tracyblagim, začuđenim glasom: “Ne, ti si od krvi i mesa. Baš to takototalno, grozomorno iznenadi. Ti si zlatna djevojka, Tracy”,sklopila sam ruke pod svojom šiljatom bradom, pomolila seda pobjegne s njim i zaklela se Bogu da će jednoga dana nekimuškarac te riječi takvim glasom izgovoriti meni, ili ću inačeumrijeti. A onda, na kraju filma, moj je otac začuo navijanje iostavio vodu neka teče u sudoperu da bi gledao kako njegovaodnedavna distancirana, narogušena kći udara pesnicama ponaslonima fotelje i okreće mu se sva u suzama, “licem otvorenimpoput cvijeta” (nevjerojatne riječi mojeg oca) i bez daha mugovori: “Udaje se za Dextera, tata.” Priznajem. Oduvijek se prilično ponosim sobom zbog toga štomi je bilo četrnaest godina, bila sam potpuna neznalica u vezi sgotovo svime, a ipak sam imala dovoljno pameti prepoznati neštošto je sasvim pouzdano opća istina: Jimmy Stewart je uvijek ibez dvojbe najbolji muškarac na svijetu, osim kad se tu nekimslučajem pojavi i Cary Grant.Ime mu je bilo Martin Grace. Izvrsno ime koje, možda ste pri-mijetili, ima ista slova, osim tri, kao i “Cary Grant”. Naravno,ako niste neki čudni hir prirode, vjerojatno niste primijetili iI dođe ljubav 15

laknut će vam kad saznate da to ni meni nije baš odmah palo napamet. Tek poslije, dok sam navečer ležala u krevetu, shvatilasam da je tako, u mislima križajući slova zamišljenom olovkom,uz prilično koncentracije, ali pomalo se praveći da imam leže-ran, poluzainteresiran stav o tome, uzdižući povremeno glavu sjastuka, premda u sobi nije bilo nikoga da me vidi. Istini za ljubav, pomalo sam praznovjerna kad se radi o imeni-ma. Na faksu sam hodala s jednim velikim, plavokosim, tupavimpripadnikom fakultetske bratovštine, dečkom iz Baton Rougeačiji je glas zvučao poput sirene za maglu, isključivo na temeljutoga što mu je ime William Powell, kojega svi znaju iz filmovao Mršavku, ali koji je još bolji u Oklevetanoj dami i jedan je odonih muškaraca za koje ste potpuno uvjereni da su zgodni iakoznate da nije tako. Moja majka je upoznala tog dečka i odmah je znala što mi jena pameti. “Imaš nos kao Myrna Loy”, rekla je. “Neka ti to budedovoljno.” Unatoč tome, nisam nogirala Billa sve do nekolikovečeri poslije, kad sam stajala u georgijanskoj palači pretvorenoju vlažnu špilju, u kojoj je bilo sjedište njegove bratovštine, i gle-dala Billa kako bez košulje pleše na stolu, a njegov goli, nesretnitrbuh pulsira poput prestrašene meduze. Trbušasta meduza jepulsirala, a William Powell je, uz gotovo neprimjetno slijeganjeramenima, odabrao upravo taj trenutak da se zauvijek odvoji odBilla i šmugne u noć ispunjenu mirisom cvijeta kozje krvi. Nepouzdano je to, imena. Ipak: Martin Grace. Dobro. Jakodobro. Stajao je na dovratku. Tamnook i s blagim osmijehom. Visok.Odijelo, kosa, linija vilice, sve besprijekorno. “Carski vitak”, tafraza mi je uskočila u misli iz čitanke za četvrti osnovne. Alimuškarac iz te pjesme na kraju se ubio metkom u glavu, poslijesam se sjetila, a jasno je da ovaj muškarac, moj muškarac, predsobom ima nepokrpan, profinjen, dobro potkovan život. Pre-tjerujem, ali ne jako, kad kažem da su se dok je prilazio šanku16 Marisa de los Santos

– prilazio meni – psi, šahisti, kolica i tako dalje razmicali prednjim poput Crvenog mora. “Zdravo”, rekao je, a glas mu nije bio umilan niti gromoglasan,nije se topio niti je odjekivao, ali je svejedno bez ikakve dvojbebio glas muškarca u glavnoj ulozi. Kao što ste i očekivali, imaoje rupicu na bradi, a tijekom jedne ili dviju neobuzdanih sekundidošlo mi je da je dodirnem i upitam ga kako se tu obrije, jer akoveć mislite nekoga kopirati, zašto to ne bi bila Audrey Hepburn.Nisam to učinila, ali sam sasvim jasno osjetila kako mi se rupicaurezuje u podsvijest, ako je tako nešto moguće. “Bok”, glasio je moj odgovor. “Kavu, molim. Crnu.” I jednostavno ste vidjeli da je to onošto on zaista voli i niste iza toga naslućivali nesigurno oponaša-nje muževnosti onog muškarca iz reklama za Marlboro koje seopsesivno vuče za tom narudžbom kao dugačak, glupavi rep. Kad sam mu dodala kavu, pustila sam da mi ruka na njojostane trenutak duže, tako da je još bila tamo kad je on pose-gnuo. Volim si utvarati da je šalica postala mali vodič i da ju jeprodrmao naš elektricitet. Kako god bilo, kava mi se izlila naruku i ja sam jauknula i prislonila je na usta kao da su mi dvijegodine. Pogledao me zaista zabrinut i rekao: “Mene bi trebalo držatiu kavezu.” “Rizik koji ide uz ovaj posao.” Slegnula sam ramenima. “Sveje u redu.” “U redu je? Zaista? Jer ako nije, morate mi reći pa da seodem utopiti u rijeci Delaware.” “Ne budalite”, rekla sam. “Rijeka Schuykill je bliže.” “Delaware je dublja. Nemam se petlje utopiti u plićaku, čakni zbog vas.” Čak ni zbog vas, čak ni zbog vas! pjevalo je moje srce. “Međutim”, rekao je.I dođe ljubav 17

“Međutim što?” otresla sam se, otresito. “Međutim, morat ću to obaviti u Temzi. Krećem u Londonza dva sata.” Vama to možda ne zvuči tako znakovito, tako bajkovito domi-šljato ili romantično, ali vjerujte mi, bilo je. Od samog početka,nas dvoje smo jednostavno bili u skladu, imali isti intuitivni ritamkoji bih možda mogla usporediti sa šestim čulom koji džez glaz-benici ponekad imaju kad sviraju zajedno, kad bih imala imalopojma o džezu. Gledali ste filmove s Tracyjem i Hepburnicom,zar ne? Bio je to upravo onakav razgovor na kakav sam čekalacijelog svoga života. I nastavilo se tako, to nabacivanje loptice. Pričao je o svojemposlovnom putovanju – četiri dana u Londonu, financijsko ovoili ono – i o magli, kako je cijela stvar u tome da je u Londonuzaista puno magle. Koža mi se zategnula i peckala me i crvenjela se, kao da samnavukla posve novu, ali nisam zapravo bila nervozna. Nekimčudom, bila sam dorasla izazovu susreta s tim muškarcem, sa-vršenim kakav već jest. Bila sam “uključena”. Čak sam imala iprisutnost duha, u prisutnosti Martina Gracea, da nastavim sasvojim poslom, a to je prava sreća, jer takav je život, zar ne? Čaki kad vi i Utjelovljenje svih vaših nadanja stojite i polako puć-kate vlastitu klimu, zasigurno će se pojaviti dvojica pubertetlijasa skateboardima pod miškom, prekriti šank sitnišem i naručitiekstra veliku kavu s čokoladom i mlijekom. I po običaju, neće tobiti dok su vam oči uprte u one omamljujuće oči, čokoladne bojei uokvirene crnim trepavicama koje muškarac vaših snova očitonosi na svojem licu cijeli dan kao da su to neke sasvim obične,nego dok živčano ubacujete kovanice u blagajnu da začujetekako vam govori: “Zašto ne bi pošla sa mnom?” Jer on je to rekao, Martin Grace, da. Meni. Ponovno sam to čula, sablasno vjernu slušnu uspomenu,dok sam te večeri ležala u krevetu i prvi od bolje da ne znate18 Marisa de los Santos

koliko puta premetala po mislima tu zamisao muškarca kojemsu nedostajala samo tri slova da bude Cary Grant. Od zvukaMartinova glasa u mojoj glavi uspravila sam se u krevetu, ustalai otišla do prozora, dok je bijela spavaćica lelujala oko menekao duh, sjela na stolicu koju sam prošloga proljeća prekrilazelenom oslikanom svilom teškom poput olova koja je nekoćbila grozna balska haljina iz pedesetih godina koja je visjela usecond hand prodavaonici u Buena (izgovara se Biuna) Visti,u Virginiji. Otvorila sam krilo svojeg prozora na trećem katu,zagledala se u Philadelphiju – moj komadić nje – i pustila damoja ljubav prema njoj lagano odlebdi s mene kao miris s cvijetai odleprša u prohladni zrak. Ulica Spruce: automobili i svjetla;sinagoga na uglu; droce ispred njega, muške i žalosno mlade.Osjetila sam dva bolna trzaja koja uvijek osjetim kad pogledamte dječake: trzaj u smjeru želje da se automobili zaustave, trzaju smjeru želje da se ne zaustave. Upravo sad mogla bih biti u Londonu, pomislila sam. Upravosada, izvaljena na nepoznate mi engleske jastuke s MartinomGraceom pokraj sebe. Zašto nisam, duga je priča – tako duga da vjerojatno uopćenije priča. Vjerojatno se jednostavno radi o tome kakva sam. Alisljedeće što sam rekla, prvorazredni promašaj, konverzacijskiekvivalent padu na nos, uglavnom sve sažima. Stajala sam tamo usred svojih uzburkanih misli, odvagujućišto preteže, zdrav razum ili želja, strepnja ili pustolovnost, oprezili impulzivnost, i istovremeno u sebi lupala glavom o zid jer,sa strepnjom ili bez strepnje, moj odgovor je bio već unaprijedstvoren. Neizbježan zaključak: “Voljela bih, ali ne mogu. Mojoj majci se to ne bi svidjelo.” “Ništa zato, ovaj put ćemo je ostaviti doma. Može s namakad budemo išli u Pariz.” Dok sam tako sjedila uz prozor i ponavljala u glavi taj razgo-vor, osamljena, u kućnom ogrtaču, užarena lica, ali ipak nekakoI dođe ljubav 19

sretna, gledala sam kako u daljini helikopter spušta svoj snažansnop svjetla i polako ga okreće naprijed i natrag. Zamislila samneki par u večernjoj odjeći kako dolje na ulici pjeva i pleše, a dokse okreće, ženina suknja se nadiže poput bijelog karanfila. Zatim sam pokušala zamisliti svijet u kojem bi moja majkapošla sa mnom i mojim starijim (možda petnaest godina?) lju-bavnikom u Pariz i samo sam kratko otpuhnula jedno sarkastično“Ha!” Moja majka začine slaže po abecedi na policu, nosi staromod-ne tenisice Tretorn i u samoposluživanju nikada ne ide na brzublagajnu za do deset artikala ako ih ima jedanaest. Predsjednicaje vrtlarskog kluba, a to mislim i doslovno i u prenesenom zna-čenju. Izvana gledajući, moj život nije osobito sličan njezinu; zato sam se dobro pobrinula. Ali istina je da sam ja prava kći svojemajke, doslovno, u prenesenom značenju, zauvijek. Ipak, pobrinula sam se da Martin Grace ne izađe kroz vratabez mojeg broja. Nagnula sam se, odmaknula mu rever i osobnomu ga smjestila u unutrašnji džep sakoa. Zatim sam mu uputilapogled tako potpuno dostojan Veronice Lake da sam gotovoosjećala kako mi nepostojeći blond pramenovi padaju prekojednog oka.20 Marisa de los Santos