Igre gladi 1

Prvi dio Posvećenici



1Kad se probudim, druga strana kreveta je hladna. Rastegnem prstetražeći Priminu toplinu, ali pronalazim samo grubo platno kojim jeprekriven madrac. Zasigurno je loše sanjala pa se uvukla majci podpokrivač. Naravno. Danas je dan žetve. Poduprem se laktom. U spavaćoj sobi dovoljno je svjetla daih vidim. Moja mlađa sestra, Prim, sklupčana je na svojoj strani,učahurena u majčino tijelo, obraza spojenog s njenim. U snu majkaizgleda mlađe, još uvijek iscrpljeno, ali ne i smoždeno. Primino jelice svježe kao kišna kapljica, ljupko poput primule po kojoj je idobila ime. I majka je nekoć bila vrlo lijepa. Ili mi bar tako govore. Na Priminim nogama, čuvajući je, sjedi najružniji mačak na svijetu.Ulubljenog je nosa, nedostaje mu polovica jednog uha, a oči sumu boje trule bundeve. Prim ga je nazvala Ljutić, ustrajavajući danjegovo zagasitožuto krzno odgovara boji tog jarkog cvijeta. On memrzi. Ili mi, u najmanju ruku, ne vjeruje. Iako su od toga prošle većgodine, mislim da se sjeća kako sam ga pokušala utopiti u kantikad ga je Prim donijela kući. Bio je tada žgoljavi mačić po kojemsu puzale buhe, trbuha podbuhlog zbog glista. Zadnje što mi jetrebalo bila su još jedna gladna usta. Ali Prim je preklinjala, čak iplakala, pa sam morala dopustiti da ostane. Ispalo je OK. Majka gaje oslobodila nametnika, a pokazao se kao rođeni mišolovac. Štoviše,zna uhvatiti i pokojeg štakora. Koji put, kad čistim lovinu, nahranimga iznutricama. Prestao je psikati na mene. Iznutrice. Bez psikanja. Više ljubavi između nas dvoje nije moguće. Spustim noge s kreveta i uguram ih u lovačke čizme. Meka kožaveć je poprimila oblik mojih stopala. Oblačim hlače, košulju, dugu

10 Suzanne Collinscrnu pletenicu uguram pod kapu, pa dohvatim torbu za skupljanjehrane. Na stolu, pod drvenom zdjelom, zaštićen kako od gladnihštakora, tako i mačaka, nalazi se cijeli komadičak kozjeg sira omotanlišćem bosiljka. Primin dar za mene na dan žetve. Potiho izlazim,pažljivo stavljajući sir u džep. Naš predio Okruga 12, poznat kao Ležište, u ovo doba običnovrvi rudarima koji odlaze u jutarnju smjenu – muškarcima i ženamapogrbljenih ramena, otečenih zglobova na prstima s čijih slomljenihnoktiju mnogi više i ne pokušavaju očistiti ugljenu prašinu, kao nitiiz bora svojih ispijenih lica. Ali danas su ulice od crne troske prazne.Prozorski kapci niskih sivih kuća su zatvoreni. Žetva počinje u dva.Može se još odspavati. Ako tko uspije. Naša je kuća gotovo na samom rubu Ležišta. Dovoljno mi je proćimimo tek nekoliko dvorišnih ulaza kako bih stigla do zapuštenog poljazvanog Livada. Visoka, mrežasta ograda s petljama bodljikave žicena vrhu odvaja Livadu od šume, no zapravo okružuje cijeli Okrug12. Teoretski, trebala bi biti elektrizirana dvadeset četiri sata dnevnoi tako odvraćati grabežljivce što žive u šumi – čopore divljih pasa,samotne pume, medvjede – koji su nas znali ugrožavati. No kakosmo sretni što navečer uopće imamo dva ili tri sata struje, u praviluje nije opasno dodirivati. Unatoč tome, uvijek na trenutak pažljivooslušnem ne bih li čula zujanje koje znači da je ograda pod naponom.Trenutno je posve nečujna. Skrivena gustim grmljem, ispružim sena trbuhu pa kliznem ispod polumetarskog nezategnutog dijela kojitakav stoji već godinama. Ograda ima još nekoliko slabih točaka, aliova je najbliža kući da najčešće ovdje ulazim u šumu. Čim se nađem među stablima, izvadim luk i tobolac sa strijelamaiz šupljeg debla. Bila pod naponom ili ne, ograda uspješno zadržavamesoždere podalje od Okruga 12. Unutar šume međutim lutajuslobodno, a tu su i dodatne opasnosti poput zmija otrovnica, bijesnihživotinja i nedostatka utrtih staza. Ali u šumi je i hrana za one kojije znaju pronaći. Moj je otac znao i naučio me pokojoj vještini, prijeno što ga je eksplozija u rudniku raznijela u komadiće. Nije biloničeg što smo mogli sahraniti. Tada mi je bilo jedanaest godina.Pet godina kasnije, još se uvijek znam probuditi s krikom kojim gapozivam da pobjegne. Iako je neodobreni ulazak u šumu protuzakonit, a krivolov senajstrože kažnjava, više bi se ljudi odlučilo na taj rizik da posjeduje

IGRE GLADI 11oružje. Većina ih nije dovoljno hrabra upustiti se u takav pothvatsamo s nožem. Moj luk je rijetkost, ovaj i još nekoliko njih očevesu rukotvorine i čuvam ih dobro skrivene u šumi, pažljivo zaštićenevodootpornim navlakama. Otac je mogao dobro zaraditi prodajućiih, ali samo potajice. U suprotnom, dužnosnici bi ga javno pogubilizbog poticanja na pobunu. Većina Mirovnjaka zažmiri na jedno okozbog nas nekoliko koji lovimo jer su i oni gladni svježeg mesa kao isvi ostali. Zapravo, oni su naši ponajbolji kupci. Ali ni u kom slučajune bi bilo dopušteno da netko naoružava Ležište. Ujesen se nekoliko hrabrih duša ušulja u šumu da ubere jabuke, nonikad predaleko od Livade. Uvijek dovoljno blizu za bijeg u sigurnostOkruga 12 u slučaju nevolje. “Okrug dvanaest. Mjesto gdje možešu sigurnosti umrijeti od gladi”, promrsim, pa se hitro osvrnem. Čaki ovdje, čak i Bogu iza leđa, treba pripaziti da netko ne prisluškuje. Kad sam bila mlađa, prestravljivala sam majku stvarima koje bihizbrbljala o Okrugu 12, i o ljudima koji iz dalekoga grada Kapitolavladaju Panemom, našom zemljom. S vremenom sam shvatila da nasto može dovesti u još veće nevolje. Stoga sam naučila držati jezik zazubima i praviti se ravnodušnom, tako da nitko ne može shvatiti štozapravo mislim. Biti tiha u školi. Na tržnici tek uljudno proćaskati.U Pećnici, gdje zarađujem najviše novca jer to je naša crna burza,raspravljati uglavnom o trgovini. Čak i kod kuće, gdje nisam tolikosuzdržana, izbjegavam raspravljati o osjetljivim temama. O žetvi,primjerice, nestašicama hrane ili Igrama gladi. Prim bi mogla ponovitimoje riječi i što bi onda bilo s nama? U šumi me čeka jedina osoba s kojom mogu biti svoja. Gale.Osjećam kako mi se mišići lica opuštaju, korak mi je sve brži dokse brežuljcima uspinjem do našeg skrovišta, stjenovite zaravni podkojom se pruža dolina. Guštik bobica štiti je od neželjenih pogleda.Osmjehnem se ugledavši ga kako ondje čeka. Gale kaže da se, osimu šumi, nikad ne smiješim. “Bok, Catnip1”, pozdravi Gale. Moje pravo ime je Katniss, alikad sam mu se bila predstavila, jedva da sam ga i prošaptala. Stogaje mislio da sam rekla Catnip. A kad me neki ludi ris počeo slijeditisvuda po šumi tražeći milodare u hrani, za Galea sam i službeno1 Mačja metvica, ljekovita biljka čiji miris neodoljivo privlači mačke.

12 Suzanne Collinspostala Catnip. Risa sam naposljetku morala ubiti jer je plašio divljač.Skoro da mi ga je bilo žao jer nije bio loše društvo. No dobila sampristojnu svotu za njegovo krzno. “Pogledaj što sam ustrijelio”, Gale digne visoko štrucu kruhaprobodenu strijelom, a ja se smijem. To je pravi pekarski kruh, ne sličiplosnatim i zbijenim štrucama koje spravljamo od našeg sljedovanjažita. Dohvatim ga, izvadim strijelu i držim rupu u kori ispred nosa,udišući opojni miris od kojeg mi se usta pune slinom. Kruh dobarpoput ovog samo je za posebne prilike. “Mmm, još je topao”, kažem. Gale je tržio u pekari zacijelo veću cik zore. “Koliko te koštao?” “Samo jednu vjevericu. Stari je jutros bio vrlo osjećajan”, kažeGale. “Čak mi je poželio sreću.” “Pa, danas se svi osjećamo malčice bliskijima, zar ne?” kažem, beznamjere da zazvučim ironično. “Prim nam je ostavila sir”, izvadim ga. Lice mu se ozari zbog takve poslastice. “Hvala ti, Prim. Imatćemo pravu gozbu.” Odjednom progovori kapitolskim naglaskomimitirajući Effie Trinket, mahnito poletnu ženu koja dolazi jednomgodišnje kako bi pročitala imena na žetvi. “Umalo sam zaboravio!Sretne Igre gladi!” Iz grmova koji nas okružuju otkine nekolikokupina. “I neka izgledi—” Hitne bobicu u visokom luku prema meni. Uhvatim je ustima i zubima probijem meku opnu. Slatko-kiselkastiokus rasprsne mi se na jeziku. “—uvijek budu na vašoj strani!”dovršim s jednakim zanosom. Moramo se šaliti jer nam inačepreostaje jedino prepustiti se užasu. Uz to, kapitolski je naglasaktako izvještačen, da s njim gotovo sve zvuči smiješno. Gledam kako Gale izvlači nož i reže kruh na kriške. Izgleda kaoda mi je brat. Glatka crna kosa, maslinasta put, a i oči su mu sive,kao i meni. Ali nismo u srodstvu, bar ne bliskom. Većina obiteljikoje rade u rudniku na isti način nalikuju jedna drugoj. Zato majka i Prim, s njihovom svijetlom kosom i plavim očima,izgledaju kao da ne spadaju ovamo. Doista je tako. Majčini roditeljipripadali su malobrojnom trgovačkom staležu koji je potrepštinamasnabdijevao dužnosnike, Mirovnjake i pokojeg kupca s Ležišta. Vodilisu ljekarnu u ljepšem dijelu Okruga 12. Kako si gotovo nitko ne možepriuštiti liječnika, ljekarnici su naši iscjelitelji. Otac je upoznao majkujer je katkad, loveći, ubirao ljekovito bilje koje bi prodavao njenoj

IGRE GLADI 13trgovini radi spravljanja lijekova. Morala ga je jako voljeti kad je izsvog kraja otišla živjeti na Ležište. Pokušavam se usredotočiti na tokad se prisjetim kako nije poduzimala ništa, prazna i nedostupna,dok su joj se djeca pretvarala u kost i kožu. Pokušavam joj oprostitizbog mog oca. Ali, da budem iskrena, nisam od onih koji opraštaju. Gale namaže meki kozji sir na kriške kruha, pa na svaku pažljivostavi list bosiljka, a ja skupim bobice posve ogolivši grmlje. Smještamose straga, u zakutak među stijenama. Na ovom smo mjestu nevidljivi,ali imamo jasan pogled na dolinu koja obiluje ljetnim životom,povrćem za skupljanje, korijenjem što ga valja iskopati, ribama kojese u duginim bojama ljeskaju na suncu. Prekrasan dan. Nebo jeplavo, puše nježni povjetarac. Hrana je izvrsna, topli kruh upija sir,a bobice nam prskaju u ustima. Sve bi bilo savršeno da je danas doistablagdan, kad bi sve slobodno vrijeme bilo namijenjeno tumaranjuplaninama s Galeom i lovu za današnju večeru. No umjesto toga,u dva sata moramo biti na trgu i čekati izvikivanje imena. “Mogli bismo to učiniti”, reče Gale tiho. “Što?” upitam. “Napustiti Okrug. Pobjeći. Živjeti u šumi. Ti i ja, uspjeli bismo”,reče Gale. Ne znam kako bih mu odgovorila. Zamisao je posve besmislena. “Da nemamo toliko djece”, doda on brzo. Naravno, nisu to naša djeca. Ali kao da jesu. Galeova dva mlađabrata i sestra. Prim. Njima se mogu pribrojiti i naše majke jer kakobi preživljavale bez nas? Tko bi hranio tolika usta koja uvijek tražejoš? Iako oboje svakodnevno lovimo, divljač povremeno treba trampitiza mast, vezice ili vunu. Da, još ima noći kad liježemo s kruljenjemu želucu. “Nikad ne bih htjela imati djecu”, kažem. “Ja bih htio. Samo da ne živim ovdje”, reče Gale. “Ali živiš ovdje”, kažem razdraženo. “Zaboravi”, odbrusi on. Razgovor nam je pošao naopako. Otići? Kako bih mogla ostavitiPrim, jedinu osobu na svijetu za koju sam sigurna da je volim?Gale je, pak, privržen svojoj obitelji. Ne možemo otići, i zašto ondarazgovarati o tome? No čak i da odemo… čak i da odemo… odakle

14 Suzanne Collinsmu sad ta djeca? Nikada između Galea i mene nije bilo romantičnihosjećaja. Kad smo se upoznali, bila sam dvanaestogodišnja mršavica,a premda je on bio tek dvije godine stariji, već je izgledao kao zreomuškarac. Trebalo nam je mnogo vremena da uopće postanemoprijatelji, da se prestanemo natezati oko svake razmjene i počnemosi međusobno pomagati. Osim toga, ako želi djecu, Gale neće imati nikakvih problema straženjem žene. Zgodan je, dovoljno je snažan za rad u rudnicima,a zna i loviti. Po tome kako djevojke u školi šapuću dok prolazipokraj njih, jasno je da im je poželjan. To me čini ljubomornom,ali ne iz razloga koji se nameće kao očit. Teško je pronaći dobrogpartnera za lov. “Što ćemo danas?” upitam. Možemo loviti divljač, ribariti iliskupljati plodove i korijenje. “Ajmo ribariti na jezeru”, odgovori Gale. “Ostavit ćemo štapovei u šumi prikupiti nešto ukusno za večeras.” Za večeras. Nakon žetve, svi bi trebali slaviti. Mnogi ljudi to i činezbog olakšanja – djeca su im pošteđena za bar još godinu dana. Alinajmanje će dvije obitelji spustiti prozorske kapke, zaključati vratai pokušati dokučiti kako preživjeti mučne tjedne koji ih očekuju. Bili smo uspješni. Grabežljivci nisu marili za nas jer danas je sveobilovalo lakšim i ukusnijim plijenom. Do kasnog jutra ulovili smodesetak riba, vreću napunili povrćem i, najbolje od svega, skupilinekoliko kilograma jagoda. Pronašla sam tu parcelu prije par godina,dok je Gale došao na zamisao da je mrežama zaštitimo od životinja. Na povratku kući svratili smo do Pećnice, crne burze u napu-štenom skladištu. Nekad se u njemu držao ugljen. Kad se došlo doefikasnijeg sustava transportiranja ugljena, izravno iz rudnika dovlakova, Pećnica je postupno preuzela prostor. Većina je dućanaveć zatvorena radi žetve, ali je još uvijek prilično prometno. Lakosmo trampili šest riba za dobar kruh, i još dvije za sol. Masna Sae,koščata starica koja na zdjele prodaje vruću juhu iz velikog kotla,uzela nam je iz ruku pola povrća u zamjenu za dva komada parafina.Drugdje smo mogli proći malko bolje, ali se trudimo ostati u dobrimodnosima s njom. Jedino će Masna Sae baš uvijek kupiti divljeg psa.Ne lovimo ih hotimice, ali ako si napadnut i pritom ubiješ psa ili dva,tja, meso je meso. “Kad ga stavim u juhu, za mene je to govedina”,

IGRE GLADI 15namigne Masna Sae. Nitko s Ležišta ne bi odbio dobar but divljegpsa, tek si Mirovnjaci koji dolaze u Pećnicu mogu dopustiti da budumalo izbirljiviji. Obavili smo razmjene na burzi, pa smo otišli do stražnjih vratanačelnikove kuće da prodamo polovicu jagoda znajući da ih jako voli,te da si ih može priuštiti. Madge, načelnikova kći, otvori vrata. Naistoj smo godini u školi. Od načelnikove bi se kćeri moglo očekivatida bude snob, ali ona je OK. Samo se drži po strani. Kao i ja. Kakonijedna od nas nema svoju grupicu prijatelja, u školi često završimozajedno. Tako skupa ručamo, sjedimo jedna uz drugu na zborovimaprije nastave, partnerice smo si na tjelesnom. Rijetko razgovaramo,što posve odgovara i njoj i meni. Umjesto neuglednog školskog kompleta, danas nosi skupu bijeluhaljinu, a plava joj je kosa svezana ružičastom vrpcom. Odjeća zažetvu. “Lijepa haljina”, reče Gale. Madge ga ošine pogledom pokušavajući shvatiti radi li se o iskrenomkomplimentu ili ironičnoj opaski. To doista jest lijepa haljina, noMadge je nikad ne bi nosila u uobičajenim prilikama. Skupila jeusne, a onda se osmjehnula. “Pa, ako se dogodi da odem za Kapitol,želim izgledati lijepo.” Sada je Gale zbunjen. Misli li Madge ozbiljno? Ili se šali s njim?Rekla bih da je ovo drugo. “Nećeš ti otići za Kapitol”, reče Gale mirno. Pogled mu se spustina mali, okrugao broš koji joj ukrašava haljinu. Čisto zlato. Prelijepoizrađen. Mogao bi jednu obitelj hraniti mjesecima. “Koliko prijavaimaš? Pet? Ja sam ih imao šest već s dvanaest godina.” “Nije ona kriva za to”, kažem. “Ne, nitko nije kriv. Tako stoje stvari”, reče Gale. Madgeino je lice postalo bezizražajno. U ruku mi gurne novacza jagode. “Sretno, Katniss.” “I tebi”, odvratim joj, nakon čega zatvori vrata. Šutke hodamo prema Ležištu. Nije mi drago što je Gale pecnuoMadge, ali u pravu je, naravno. Sustav žetve je nepravedan, a siromašniprolaze najgore. Čim tko napuni dvanaest godina, udovoljava uvjetimaza žetvu i njegovo se ime prijavljuje jednom. S trinaest godina

16 Suzanne Collinsprijavljuje se dvaput i tako sve do osamnaeste godine, posljednjegodine sudjelovanja, kad svatko ulazi u bubanj sedam puta. Ovakavsustav vrijedi za sve građane u svih dvanaest okruga Panema. Ali evo kvake. Recimo da je tko siromašan i gladuje poput nas.On se može odlučiti za dodatne prijave u zamjenu za žetone. Svakije žeton vrijedan oskudne godišnje zalihe žita i ulja za jednu osobu.Isto se može napraviti i u ime svakog člana obitelji. Tako sam se sdvanaest godina prijavila četiri puta. Jednom jer sam morala, a joštriput za žetone odnosno zalihe žita i ulja za mene, Prim i majku.Svake sam godine bila prisiljena postupiti jednako. Prijave se zbrajaju,pa ih sada, kad mi je šesnaest, imam dvadeset. Gale, kojemu jeosamnaest i prehranjuje peteročlanu obitelj već sedam godina, imadvadeset četiri prijave. Jasno je zašto ga netko poput Madge, koja nikad nije bila unestašici zbog koje bi joj trebao žeton, može razljutiti. Mogućnostda će njezino ime biti izvučeno vrlo je mala u odnosu na nas kojiživimo na Ležištu. Nije nevjerojatna, ali je mala. I premda pravilaodređuje Kapitol, a ne okruzi, te Madgeina obitelj nema ništa stime, teško je ne biti ogorčen na one koji se ne moraju prijavljivatiu zamjenu za žetone. Gale dobro zna da mu je ljutnja na Madge pogrešno usmjerena.Duboko u šumi slušam njegove zdušne govore o žetonima kao jošjednom sredstvu kojim nas se drži u bijedi, o načinu sijanja mržnjeizmeđu izgladnjelih radnika Ležišta i onih koji u pravilu moguračunati na večeru, čime se osigurava trajno nepovjerenje međunjima. “Kapitolu odgovara što smo podijeljeni”, možda bi rekao dau blizini nema nikoga osim mene. Da nije dan žetve. Da djevojkasa zlatnim brošem i nijednim žetonom nije izgovorila, sigurna sam,posve bezazlenu dosjetku. Hodajući, bacim pogled na Galeovo lice koje, iako ukočeno, jošuvijek tinja. Njegovi izljevi bijesa čine mi se besmislenima, iakomu to nikad ne kažem. Nije da se ne slažem s njim. Naprotiv. Aliod kakve su koristi protesti protiv Kapitola usred šume? Njima seništa neće promijeniti. Njima stvari neće postati pravedne. Njimanećemo napuniti naše želuce. Zapravo, galama samo plaši divljač.Unatoč tome, puštam ga da viče. Bolje da to radi u šumi nego uokrugu.

IGRE GLADI 17 Podijelimo plijen tako da svakome pripadnu dvije ribe, dvije štrucedobroga kruha, četvrtina jagoda, te nešto povrća, soli, parafina inovca. “Vidimo se na trgu”, kažem. “Obuci nešto lijepo”, odvrati on odrješito. Kod kuće, majka i sestra već su spremne za polazak. Majka nosilijepu haljinu iz svojih ljekarničkih dana. Prim je u mojoj prvojodjeći za žetvu, suknji i bluzi s nabranim ovratnikom. Malčice jojje prevelika, no majka ju je učvrstila pribadačama. Unatoč tome naleđima joj se neprestano izvlači iz suknje. Čeka me kada s toplom vodom. Ribam sa sebe znoj i prljavštinuiz šume, čak operem i kosu. Na moje iznenađenje, majka mi jepriredila jednu od svojih prekrasnih haljina, nenapadne plave boje,s odgovarajućim cipelama. “Jesi li sigurna?” upitam je. Nastojim ne odbijati njezinu pomoć.Neko sam vrijeme bila vrlo ljutita na nju i nisam joj dopuštala daučini bilo što za mene. A ovo je nešto doista posebno. Odjeća iznjezine mladosti iznimno joj je dragocjena. “Naravno. Daj da ti smotam kosu”, ponudi ona. Pustim je da mikosu osuši ručnikom i isplete je u punđu. Jedva da se mogu prepoznatiu napuklom zrcalu na zidu. “Izgledaš prekrasno”, reče Prim prigušenim glasom. “Ne sličim sebi”, kažem i zagrlim je jer znam da za nju slijedinekoliko užasavajućih sati. Njezina prva žetva. Prilično je sigurna jerje prijavljena samo jednom. Ne bih joj dopustila da uzme ma ijedanžeton. Ali zabrinuta je za mene. Zabrinuta da bi se nezamislivomoglo dogoditi. Štitim Prim na sve moguće načine, ali glede žetve sam bespomoćna.Bol koju uvijek osjetim kad ona pati navire mi iz grudi, prijeteći da ćemi se ukazati na licu. Primjećujem da joj se bluza na leđima ponovoizvukla iz suknje i prisiljavam se ostati pribrana. “Uvuci rep, patkice”,poravnavam joj bluzu gurajući je natrag u suknju. “Kvak”, zahihoće se Prim. “Kvak i tebi”, nasmijem se vedro. Takav smijeh samo Prim možeizvući iz mene. “Dođi, idemo jesti”, kratko je poljubim u tjeme. Varivood ribe i povrća već se kuha, no to će nam biti večera. Odlučujemo

18 Suzanne Collinsda ćemo za navečer sačuvati i jagode i pekarski kruh, i tako obrokučiniti posebnim. Sada pijemo mlijeko Primine koze Dame i jedemograham ispečen od žita dobivenog žetonom, premda nijedna od nasbaš i nema teka. U jedan sat krećemo prema trgu. Dolazak je obvezan, osim onimana samrti. Večeras će dužnosnici svratiti do umirućih ne bi li seuvjerili da je doista tako. Ako nije, bit će utamničenja. Zaista je prava šteta da se žetva održava na trgu – jednom odnekoliko mjesta Okruga 12 koja mogu biti ugodna. Trg je okruženprodavaonicama, i u dane trženja na otvorenom, osobito ako je lijepovrijeme, dobiva blagdanski ugođaj. No danas, unatoč zastavama jarkihboja koje vise na zgradama, ozračje je turobno. Ekipe kamermana,smještene na krovovima poput lešinara, samo pojačavaju takav dojam. Ljudi se tiho pomiču u koloni i upisuju se. Žetva je dobra prilikaza Kapitol da evidentira stanovništvo. Svi u dobi od dvanaest doosamnaest godina odvajaju se u skupine okružene konopcima,razgraničene po dobi – najstariji naprijed, mlađi, poput Prim,prema natrag. Članovi obitelji s vanjske su se strane poredali uzkonopce držeći se čvrsto za ruke. No ima i drugih, kojima nitkokoga vole nije u opasnosti, ili onih koje više nije briga; šuljaju semeđu gomilom, skupljajući oklade na dvoje djece čija će imena bitiizvučena. Kladiti se može na njihovu dob, hoće li biti s Ležišta ilipripadati trgovačkom staležu, hoće li se slomiti i briznuti u plač.Većina ljudi odbija ponude tih nitkova, no pažljivo, vrlo pažljivo.Jer, oni znaju biti i doušnici, a tko nije bar jednom prekršio zakon?Svakog dana mogu biti ustrijeljena zbog lova, ali štiti me apetit onihna vlasti. Ne mogu svi računati na to. Kako bilo, Gale i ja se slažemo da bismo između smrti od gladii metka u glavu uvijek izabrali metak jer bi smrt bila mnogo brža. Prostor je sve tješnji i, kako ljudi pristižu, postaje klaustrofobičan.Trg je prilično velik, ali ne dovoljno da primi svih osam tisućastanovnika Okruga 12. Oni koji dolaze kasnije, upućuju se u okolneulice, gdje događaj mogu gledati na ekranima jer ga prenosi državnatelevizija. Stojim u skupini šesnaestogodišnjaka iz Ležišta. Pozdravljamo sekratkim kimanjem, a onda pozornost usmjeravamo na provizornupozornicu postavljenu ispred Palače pravde. Na pozornici su tri

IGRE GLADI 19stolca, govornica, te dvije velike staklene kugle, jedna za djevojkei jedna za dječake. Nepomično gledam cedulje u kugli za djevojke.Na dvadeset njih pažljivim je rukopisom ispisano Katniss Everdeen. Dva od tri stolca su zauzeta. Na jednom sjedi Madgein otac,načelnik Undersee, visok, proćelav muškarac, a na drugom EffieTrinket, pratiteljica Okruga 12, tek pristigla iz Kapitola sa svojimzastrašujuće blještavim osmijehom, ružičastom kosom, odjevena ujarko zeleni komplet. Razgovaraju šapatom, pa zabrinuto pogledavajuprazan stolac. Čim gradski sat odzvoni dvaput, načelnik se popne za govornicu ipočne čitati. Svake godine ista priča o povijesti Panema, zemlje koja seuzdigla iz pepela u koji se bila pretvorila nekadašnja Sjeverna Amerika.Nabraja prirodne nepogode, suše, oluje, požare, nadiruća mora što suprogutala goleme kopnene površine, svirepi rat za ono malo preostalehrane. Iz svega je nastao Panem, blistavi Kapitol okružen s trinaestokruga, koji je donio mir i blagostanje svojim stanovnicima. Tada jeuslijedilo Mračno doba, ustanak okruga protiv Kapitola. Dvanaest ihje poraženo, trinaesti je bio zbrisan s lica zemlje. Ugovorom o izdajiuspostavljeni su novi zakoni koji jamče mir, ali i Igre gladi, kao godišnjaopomena da se Mračno doba nikada ne smije ponoviti. Pravila Igara gladi su jednostavna. Kao kaznu za pobunu, svakiod dvanaest okruga mora dati po jednog dječaka i djevojku, posve-ćenike, za sudjelovanje. Dvadeset četiri posvećenika bit će zatočenau golemoj otvorenoj areni koja može biti kako užarena pustinja, takoi zamrznuta pustoš. U razdoblju od nekoliko tjedana suparnici semoraju boriti do smrti. Pobjeđuje posljednji preživjeli posvećenik. Uzeti djecu iz okruga i prisiliti ih da se međusobno ubijaju dok migledamo – na taj nas način Kapitol podsjeća da smo mu u cijelostiprepušteni na milost i nemilost, i koliko bi nam male šanse bilepreživjeti još jedan ustanak. Koju god frazu da upotrijebe, stvarna jeporuka jasna. “Gledajte kako uzimamo i žrtvujemo vašu djecu, a vinam ništa ne možete. Podignite samo prst i uništit ćemo i posljednjegod vas. Kao što smo to napravili u Okrugu trinaest.” Da sve ne bude samo mukotrpno već i ponižavajuće, Kapitolzahtijeva da Igre gladi tretiramo kao svečanost, sportski događaj ukojem je svaki okrug suprotstavljen drugima. Posljednjeg preživjelogposvećenika kod kuće čeka lagodan život, a njegov će okrug biti

20 Suzanne Collinsobasut nagradama, uglavnom hranom. Cijelu godinu Kapitol ćepobjednički okrug darivati žitaricama i uljem, čak i delicijama poputšećera, dok će ostalo stanovništvo gladovati. “Ovo je vrijeme i pokajanja i zahvalnosti”, melodiozno recitiranačelnik. Zatim čita popis dosadašnjih pobjednika iz našeg okruga.U sedamdeset četiri godine imali smo ih točno dvoje. Samo je jedanjoš živ. Haymitch Abernathy, trbušasti sredovječni muškarac, koji seu tom trenutku pojavi teturajući po pozornici i nerazgovijetno vičući,sve dok se ne sruši u treći stolac. Pijan je. Vrlo pijan. Publika gapozdravlja simboličnim pljeskom, no zbunjen je i pokušava snažnozagrliti Effie Trinket koja se na jedvite jade uspijeva obraniti. Načelnik izgleda očajno. Budući da se sve ovo prenosi na televiziji,Okrug 12 izvrgnut je podsmijehu cijelog Panema, i on to zna. Hitropokušava vratiti pozornost na žetvu predstavljajući Effie Trinket. Zanesena i živahna kao i uvijek, Effie Trinket dojuri do govornicei svojstveno se oglasi: “Sretne Igre gladi! I neka izgledi uvijek budu navašoj strani!” Njezina je ružičasta kosa zacijelo vlasulja jer joj uvojcistoje malčice ukrivo otkad se Haymitch namjerio na nju. Nastavljakako je velika čast biti ovdje, iako svi znaju da žudi za premještajemu bolji okrug, gdje imaju dolične pobjednike, a ne pijance koji će jezlostavljati pred cijelom nacijom. Kroz mnoštvo opazim da me Gale gleda preko ramena jedva seprimjetno smiješeći. Ova je žetva, za razliku od uobičajenih, barmalčice zabavna. No tada pomislim na četrdeset dvije ceduljice sGaleovim imenom u velikoj staklenoj kugli, te da izgledi, u usporedbis mnogim dječacima, nisu na njegovoj strani. Možda i on jednakorazmišlja o meni jer mu se lice smrači i okrene glavu. “Ali ceduljicaje na tisuće”, poželim mu šapnuti. Vrijeme je za izvlačenje. Kao i obično, Effie Trinket uzvikne:“Dame imaju prednost!” i priđe staklenoj kugli s imenima djevojaka.Ispruži ruku, posegne duboko u kuglu, pa izvuče jednu ceduljicu.Publika zadržava dah, ne čuje se ni najtiši zvuk, a ja osjećam mučninuočajnički se nadajući da nisam izvučena ja, ne ja, ne ja… Effie Trinket vrati se do govornice, zagladi ceduljicu i zvučnopročita ime. Ne, nisam izvučena ja. Izvučena je Primrose Everdeen.