Princ magle

Princ MaglePRINC MAGLE R1R

Od istog autora:MarinaAnđelova igraSjena vjetra R2R

Carlos Ruiz ZafónPrinc Magle prevela sa španjolskog Silvana Roglić Fraktura R3R

Naslov izvornika El Príncipe de la Niebla© Dragonworks, S.L. 1993© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012.© za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2011.Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproduci-rati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-381-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem 800611 R4R

Za mog ocaR5R

R6R

Dragi čitatelju,  Princ Magle prvi je roman koji sam ikada objavio i ozna-čio je početak moje spisateljske karijere 1992. Čitateljiupoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetrai Anđelove igre, možda ne znaju da su moja prva četiriromana prvotno izdana kao “knjige za mlade”. Iako suponajprije namijenjeni mladima, nadao sam se da ćeprivlačiti čitatelje bez obzira na godine. Stvarajući teknjige, pokušao sam napisati romane kakve bih i sambio volio čitati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zani-mljivi i u dobi od dvadeset tri, ili četrdeset, ili osam-deset tri godine. Prava na te knjige godinama su bila “zarobljena” upravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uži-vati čitatelji diljem svijeta. Nasreću, ta moja ranija djelaod prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni netoliko mladi. Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi R7R

ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam dačitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskuše-nju da istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolo-vina. I na kraju, nadam se da ćete i vi, novi čitaoci,uživati u ovim knjigama kada se otisnete u vlastitepu­stolovine u svijetu knjiga.  Sretan put!   Carlos Ruiz Zafón, prosinac 2009. R8R

R9R

R 10 R

Prvo poglavljeMorat će proći još mnogo godina prije nego što Max zaboravi ljeto kad je otkrio, gotovo sasmaslučajno, magiju. Bila je 1943. i vjetrovi rata neumitnosu vukli svijet nizbrdo. Sredinom lipnja, na dan kad jeMax navršio trinaest godina, njegov otac, urar i u slo-bodno vrijeme izumitelj, okupio je obitelj u salonu teobjavio da je to njihov posljednji dan u kući koju suposljednjih deset godina nazivali svojim domom. Obi-telj se seli na obalu, daleko od grada i rata, u kuću naplaži u malenom selu na obalama Atlantika. Odluka je bila konačna: kreću sutradan u svitanje.Dotad moraju spakirati sve stvari i pripremiti se za dugput do novoga doma. Obitelj je primila vijest bez iznenađenja. Gotovo susvi naslućivali da se zamisao o napuštanju grada u po-trazi za prikladnijim mjestom već neko vrijeme motalapo glavi dobroga Maximiliana Carvera; svi osim Maxa.Za njega je ta vijest polučila isti učinak kao ulazak po­bjesnjele lokomotive u dućan s kineskim porculanom. R 11 R

Zastao je bez riječi, sa širom otvorenim ustima i od-sutnim pogledom. Tijekom toga kratkog transa nje-govom je glavom prošla užasna izvjesnost da će čitavnjegov svijet, uključujući prijatelje iz škole, ekipu izulice i dućan sa stripovima na uglu, ubrzo nestati za-uvijek. U hipu. Dok su ostali članovi obitelji bili usredotočeni nato da se počnu ravnodušno pakirati, Max je ostao ne-pomičan promatrajući oca. Dobri je urar kleknuo predsina i položio mu ruke na ramena. Čitao je Maxov po­gled bolje od knjige. “Sad ti se čini kao da je kraj svijeta, Max. Ali obeća-vam da će ti se svidjeti mjesto kamo idemo. Steći ćešnove prijatelje, vidjet ćeš.” “To je zbog rata?” upitao je Max. “Zato moramootići?” Maximilian Carver zagrlio je sina pa, i dalje se smi-ješeći, izvukao iz džepa jakne sjajan predmet koji jevisio na lancu te ga stavio u Maxove ruke. Džepni sat. “Napravio sam ga za tebe. Sretan rođendan, Max.” Max je otvorio sat izrađen od srebra. Svaki je satna brojčaniku bio označen crtežom mjeseca koji jerastao i opadao u ritmu kazaljki oblikovanih kao zrakesunca, koje se smiješilo u sredini ure. Na poklopcu, R 12 R

ugravirano krasopisom, stajalo je: “Maxov stroj zavrijeme”. Toga dana, i ne znajući, dok je promatrao svoju obi­telj kako baulja gore-dolje s kovčezima i držao sat kojimu je otac darovao, Max je zauvijek prestao biti dijete. ***U noći svoga rođendana Max nije oka sklopio. Dok sudrugi spavali, čekao je sudbonosni dolazak one zorekoja će obilježiti konačni oproštaj od malenog univer-zuma koji je stvorio tijekom godina. Proveo je sate utišini, ispružen na krevetu, s pogledom izgubljenim uplavim sjenama koje su plesale na stropu njegove sobe,kao da je očekivao da će u njima vidjeti proročanstvokoje može ocrtati njegovu sudbinu od toga dana. Dr-žao je u ruci uru koju je njegov otac napravio za njega.Mjeseci koji su se smiješili sjali su u noćnom polu-mraku. Možda oni kriju odgovor na sva pitanja koja jeMax počeo gomilati toga popodneva. Napokon, prva je svjetlost praskozorja pukla nadplavim obzorom. Max je skočio iz kreveta i zaputio seu salon. Maximilian Carver sjedio je u naslonjaču, odje­ven, i držao knjigu uz svjetlost petrolejke. Max je vidio R 13 R

da nije samo on proveo besanu noć. Urar se nasmiješioi zatvorio knjigu. “Što čitaš?” upitao je Max pokazujući na debelisvez­ ak. “To je knjiga o Koperniku. Znaš li tko je Koper-nik?” upitao je urar. “Idem u školu”, odvratio je Max. Njegov mu je otac običavao postavljati pitanja kaoda je pao s Marsa. “Što znaš o njemu?” bio je uporan. “Otkrio je da se Zemlja okreće oko Sunca, a neobratno.” “Tako nekako. Znaš li što je to značilo?” “Probleme”, odgovorio je Max. Urar se široko osmjehnuo i pružio mu debeluknjigu. “Izvoli. Tvoja je. Pročitaj je.” Max je proučavao tajanstveni svezak uvezan u kožu.Činilo se kao da ima tisuću godina i kao da pruža uto-čište duhu kakvoga staroga genija zatočena stoljetnimurokom na njegovim stranicama. “No”, rekao je njegov otac, “tko će probuditi tvojesestre?” Max je, ne dižući pogled s knjige, pokazao glavom R 14 R

da mu prepušta tu čast da izvuče Aliciju i Irinu, njegovesestre od petnaest i osam godina, iz duboka sna. Onda, dok se njegov otac spremao probuditi čitavuobitelj, Max se smjestio u naslonjač, nasumce otvorioknjigu i počeo čitati. Pola sata nakon toga čitava jeobitelj posljednji put prešla prag prema novom životu.Počelo je ljeto. ***Max je jednom u nekoj od očevih knjiga pročitao dase određene slike iz djetinjstva usijeku u mentalni al-bum poput fotografija, poput prizora kojima se makoliko vremena prošlo čovjek uvijek ponovno vraća iprisjeća ih se. Max je shvatio smisao tih riječi onogačasa kad je prvi put ugledao more. Proveli su već višeod pet sati u vlaku, kad se iznenada, nakon što su izašliiz mračnoga tunela, beskrajna ploča svjetlosti i bistrinepoput prikaze pružila pred njihovim očima. Blještavamodrina mora koje je sjalo pod podnevnim suncemurezala se u njegovu mrežnicu poput nadnaravneutvare. Dok je vlak nastavljao put svega nekoliko ko-raka od mora, Max je provukao glavu kroz prozor iprvi put na svojoj koži osjetio vjetar natopljen mirisom R 15 R

salitre. Ponovno je pogledao oca, koji ga je promatraoiz kuta kupea, uz tajanstveni osmijeh kimajući na pi-tanje koje Max nije ni stigao oblikovati. U tom je tre-nutku znao da više nije važno kakva je sudbina togaputovanja ni na kojoj će se postaji vlak zaustaviti; odtoga dana nikad više neće živjeti na mjestu s kojeg nemože svako jutro vidjeti buđenje toga plavog i zaslje-pljujućeg svjetla koje se penjalo prema nebu poputmagične i prozirne pare. Bilo je to obećanje koje je daosam sebi. ***Dok je Max gledao s perona seoske stanice kako se vlakudaljava, Maximilian Carver ostavio je na nekolikomi­nuta svoju obitelj s prtljagom pred uredom šefa sta­nice kako bi s nekoliko mjesnih prijevoznika pogodiorazumnu cijenu za prijevoz sandukâ, osoba i ostalihdrangulija do njihova odredišta. Prvi Maxov utisak oselu i prizoru koji su nudile stanica i prve kuće čiji suse krovovi sramežljivo pomaljali iznad orezanih stabalabio je da to mjesto nalikuje na maketu, na jedno odonih sela izrađenih u minijaturi za kolekcionare elek-tričnih vlakova, u kojima čovjek ako se odvaži otići R 16 R

dalje nego što bi trebao može pasti sa stola. S tomidejom Max je počeo razmišljati o zanimljivoj inačiciKopernikove teorije o svijetu, kad ga je majčin glas, tikuz njega, istrgnuo iz njegovih kozmičkih sanjarenja. “I? Prolaz ili pad?” “Još je rano reći”, odgovorio je Max. “Izgleda kaomaketa. Poput izloga dućana s igračkama.” “Možda to i jest”, nasmiješila se majka. Dok je točinila, Max je na njezinu licu mogao vidjeti blijediodraz svoje sestre Irine. “Ali nemoj to reći ocu”, nastavila je. “Evo ga, stiže.” Maximilian Carver vratio se u pratnji dvaju snažnihprijevoznika u sličnoj odjeći umrljanoj uljem, čađomi nekim tvarima koje je bilo nemoguće razaznati. Obo-jica su imala bujne brkove i mornarsku kapu kao da imje to uniforma. “Ovo su Robin i Philip”, objasnio je urar. “Robinće odvesti kovčege, a Philip nas. Dobro?” I ne pričekavši pristanak, dva su se snagatora zapu-tila do brda sanduka te promišljeno digla najveći bezi najmanje natruhe napora. Max je izvukao sat i pro-matrao brojčanik s nasmiješenim mjesecima. Kazaljkesu pokazivale četrnaest sati. Stari sat na stanici poka-zivao je dvanaest i pol. R 17 R

“Sat na stanici ne ide dobro”, promrmljao je Max. “Vidiš?” odgovorio je otac razdragano. “Tek smodošli, a već imamo posla.” Majka se blago nasmiješila, kao što je uvijek činilapred izljevima optimizma kojim je zračio MaximilianCarver, ali Max je u njezinim očima uspio pročitatisjenu tuge i onu čudnu svjetlost koja ga je još od dje-tinjstva tjerala da vjeruje da njegova majka naslućuje ubudućnosti ono što drugi nisu mogli naslutiti. “Sve će biti dobro, mama”, rekao je Max, i osjetiose glupo već sekundu nakon što je izrekao te riječi. Majka ga je pomilovala po obrazu te mu se nasmi-ješila. “Naravno, Max. Sve će biti u redu.” U tom je trenutku Max bio siguran da ga netkopromatra. Brzo je skrenuo pogled i vidio kako ga međuželjeznim šipkama s jednog prozora stanice pozornogleda veliki tigrasti mačak kao da čita njegove misli.Mačak je trepnuo i u jednom skoku, koji je odražavaoneslućenu pokretljivost za životinju te veličine, bio tomačak ili neka druga životinja, došao do malene Irinete leđima okrznuo bijele gležnjeve Maxove sestre. Dje­vojčica je kleknula kako bi pomazila životinju, koja jetiho mijaukala. Irina ga je uzela u naručje, a mačak seumiljato prepustio ljuljuškanju ližući nježno prste dje­ R 18 R

vojčice, koja se smiješila opčinjena mačjim čarima. Irinaje s mačkom u naručju došla do mjesta gdje je čekalaobitelj. “Tek smo došli, a ti si već našla neku živinu. Tkozna što nosi na sebi”, odrezala je Alicia, očito uzrujana. “Nije živina. To je mačak i napušten je”, objasnilaje Irina. “Mama?” “Irina, nismo ni do kuće došli”, počela je njezinamajka. Malena je napravila sažaljivu grimasu, kojoj je ma-čak pridonio nježnim i zavodljivim mijaukanjem. “Može biti u vrtu. Molim te…” “To je debeo i prljav mačak”, dodala je Alicia. “Pu-stit ćeš je da opet istjera svoje?” Irina je uputila starijoj sestri prodoran i žučljiv po­gled koji je obećavao objavu rata ako ova ne zatvoriusta. Alicia je izdržala pogled nekoliko trenutaka, okre­nula se uz bijesan uzdah te se stala udaljavati premamjestu gdje su prijevoznici tovarili prtljagu. Putem jenaišla na oca, kojemu nije promaknulo Alicijino rume-nilo. “Već smo se posvađali?” upitao je Maximilian Car-ver. “Što je to?” “Sam je i napušten. Možemo ga uzeti? Bit će u vrtui ja ću ga čuvati. Obećavam”, požurila je objasniti Irina. R 19 R

Urar je nijemo pogledao mačka pa svoju ženu. “Ne znam što će reći tvoja majka…” “A što ti kažeš, Maximiliane Carveru?” odvratila ježena uz osmijeh koji je pokazivao da se zabavlja dile-mom koju je prebacila na muža. “Dobro. Trebalo bi ga odvesti veterinaru i osimtoga…” “Molim te…” cviljela je Irina. Urar i njegova žena izmijenili su sudionički pogled. “Zašto ne?” zaključio je Maximilian Carver, ne že­leći da ljeto počne obiteljskim sukobom. “Ali ti ćeš sebrinuti o njemu. Obećavaš?” Irinino se lice ozarilo, a mačje su se šarenice suža-vale sve dok nisu postale poput igle na zlatnom i svi-jetlom krugu njegovih očiju. “Idemo! Hajde! Prtljaga je utovarena”, rekao je urar. Irina je nosila mačka u naručju trčeći prema kami-onetima. Mačak, s glavom naslonjenom na djevojčičinorame, prikovao je oči uz Maxa. “Čekao nas je”, pomislioje. “Nemoj samo stajati, Max. Idemo!” bio je uporanotac dok je hodao prema kamionetu držeći pod rukunjegovu majku. Max je išao za njima. Tad ga je nešto natjeralo da se okrene i ponovno R 20 R

pogleda pocrnjeli brojčanik sata na stanici. Pozornoga je promotrio i uočio da nešto nije u redu. Max sesavršeno dobro sjećao da je kad su došli na stanicu satpokazivao dvanaest i pol. Sada su kazaljke pokazivaledeset do dvanaest. “Max!” začuo se glas njegova oca iz kamioneta.“Idemo!” “Evo”, promrmljao je Max za sebe, i dalje gledajućibrojčanik. Sat nije bio pokvaren; savršeno je radio, ali imao jejednu posebnost: išao je unatrag. R 21 R

Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićPrijelom FrakturaDizajn naslovnice © Opalworks / © CorbisGodina izdanja 2012., ožujak (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-381-5www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 R 230 R

R 231 R

Dok Drugi svjetski rat hara Europom, ekscentrični urari izumitelj, otac glavnog junaka Maxa Carvera, odlučipreseliti svoju obitelj iz grada u maleno mjesto na obali.Ali tek što su stigli, počinju iskrsavati čudnovate ineobične stvari. Max otkriva vrt prepun jezovitih kipova,njegovu mlađu sestru opsjedaju zastrašujući glasovi, akutija starih obiteljskih filmova otvara prozor u prošlost.Najviše ih uznemiruju glasine o prvim vlasnicima kuće,čiji je sin misteriozno nestao. Kada Max, njegova starijasestra Alicia i njihov novi prijatelj Roland odluče istražitiprošlost, otkrivaju strašnu priču o Princu Magle, čija sjenaizlazi noću da poravna stare račune, a nestaje s prvimsvitanjem...Princ Magle prvi je majstorski roman Carlosa RuizaZafóna, neodoljiva tajnovita priča prepuna romantike iavanture. R 232 R 99,90 kn www.fraktura.hr