Lala

-2-

Jacek Dehnel Lala preveo s poljskog Adrian CvitanoviÊ Fraktura -3-

Naslov izvornika Lala∂ by Wydawnictwo W.A.B., 2006.∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010.∂ za prijevod Adrian CvitanoviÊ i Fraktura, 2010.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije sereproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenjanakladnika.ISBN 978-953-266-185-9CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne isveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 745715 -4-

I. poglavljeDanas kuÊa u Oliwi izgleda ponešto drugaËije. A kad bakaumre ∑ a umrijet Êe uskoro, i mogu to napisati mirne dušejer smo se, kao prvo, veÊ odavno svi pomirili s tom mišlju,a kao drugo, ona ionako nikada neÊe ovo proËitati, jerviše uopÊe ne Ëita ∑ sve Êe se promijeniti do neprepoznat-ljivosti. Stvari Êe se naslijediti i morat Êe pronaÊi drugepolice i ormare u drugim stanovima. Stendhal s Julekovomposvetom, koji je posljednjih trideset godina stajao hrbatuz hrbat s Flaubertove Tri pripovijesti, izgubit Êe se meuostalim knjigama. I što Êe se dogoditi sa zbirkom stakla,s onih tristo ili Ëetiristo komada vaza, Ëašica, vrËeva iboËica, crvenih, safirnih, žutozelenih, s mjehuriÊima i beznjih, šarolikih, napuklih, prekrivenih patinom? Kada tako sjedi poput kineske carevne, zaboravivši navladanje i obveze, umotana u neku deku i veliki plastron,tako suhonjava, lagana i sitna, teško ju je povezati s našimsjeÊanjem, u kojem nema mjesta brisanju nosa, pelenamai neprestanoj šutnji. Samo Ëinjenica da se smiješi dovoljnanam je utjeha što je na svoj naËin sretna, premda je to kaoda govorimo o osjeÊajima meduze ili koraljnoga gre-bena. To je dakle kraj te priËe. A gdje je poËetak? Možda u Lisówu? U malenom zapuštenom Lisówu,koji miriše po opalim jabukama i koji me tako razoËaraokada sam se zaputio prema toj obeÊanoj zemlji, u Kanaan,koji sam iz njezine priËe poznavao kao vlastiti džep, znaosam gdje su vrtna vratašca koja je konj otvarao glavom, -5-

gdje je salon, a gdje soba tete Ruže, gdje je Napoleonova,a gdje Lenjinova bista, gdje je veliki stol na Ëiji su rublopovi polagali srebrninu i, konaËno, gdje je pisaÊi stol zakojim je devedesetogodišnja praprabaka Broklowa istje-rala Nijemca. A što je ovdje? Najdojmljiviji dio imanjabilo je ognjište oko kojeg su stajali ostaci zidova. Na zemljisu ocrtavali nekakav nejasan pravokutnik, mjestimice vi-sok pola metra, mjestimice metar, sigurno znatno manjiod negdašnjeg imanja, jer je sredinom nekoliko soba pro-lazila mea, a na negdašnjemu mjestu glasovira rastao jekrumpir ili heljda. Ne, možda je prije u podstanarskoj kuÊi na tom i tomprospektu, toËna adresa u Kijevu, gdje su stanovale triobitelji ∑ Bieniecki, Karnauchovi i Korytkovi, a strah jeobavijao njihove stanove zamršenom mrežom niti? A možda je ipak u ovoj Ëudesnoj zemlji koju si nikakone mogu predoËiti, jer nisam mladi-poljski-pobunjeni--pisac-koji-putuje-na-istok, u ovoj Ëudesnoj zemlji zvanojUkrajina, gdje su rasle biljke drugaËije od naših i gdje suživjeli ljudi drugaËiji od naših, koji su govorili dubokimali melodioznim glasovima, ti seljaci koji su hodali u gru-bim platnenim košuljama i s motkama i vilama natjeravaliautomobil prapradjeda Brokla? Ne znam odakle poËeti tu priËu, jer sam je veÊ poËinjaotoliko puta; i sada, i prije deset godina, kada sam pa-tetiËno, svojstveno Ëetrnaestogodišnjaku koji piše, zami-slio naslov, “Poljske gazele”, jer je gazela* “stih poputbiserne ogrlice”, dakle kao stvorena za zasebne i isto-dobno povezane narativne bakiËaste motive; i, konaËno,još toliko puta kada nisam ništa zapisivao, nego samokazivao svojim prijateljima, roacima, djevojkama i put-* Vrsta srednjovjekovne turske lirske pjesme. (Op. prev.) -6-

nicima brzog vlaka na liniji Gdanjsk ∑ Varšava i Varšava∑ Gdanjsk. Istina je ipak negdje drugdje. PriËa uistinu poËinje, kaoi obiËno, u dijelovima, malo ovdje, malo ondje, na najra-zliËitijim mjestima i tijelima, koja uglavnom više ne po-stoje, a njezina je kljuËarica, Ëuvarica kljuËeva dosad bilabaka. Baka napravljena od postojanih, trajnih materijala,koja je nakon nekoliko sitnih popravaka i velike generalkejoš nekoliko godina potom zadržala toliko blještavila iËari te sam prijatelje, kada bi mi došli u posjet iz udaljenihpodruËja, odvodio ravno k njoj, jer je upravo ona, od svihznamenitosti mojega sjevernoga gradiÊa, bila najfascinant-nija.Bakinim Ëarima ∑ u vrijeme dok je još govorila ∑ pripadajupoËeci pripovijesti. U suštini, bila je to uvijek (i jest) jednate ista pripovijest, zapetljana i potamnjela do neprepo-znatljivosti pod naslagama raznovrsnih lakova i Ëai, kojaje poËinjala na mnogo raznih mjesta i u naËelu nije nikadzavršavala, u najveÊem broju sluËajeva prekidana svršet-kom posjeta ili kada bi se stalo mraËiti. Dodajmo da smra-Ëivanje u smislu svršetka razgovora i poËetka ceremonijeodlaska u krevet u Oliwi najËešÊe poËinje oko ponoÊi inije uvijek konaËno, jer je velika pripovijest karakteri-stiËna po tome što se grana, uskovitlava, umnožava poperiferijama i zapravo ona nas, kada to najmanje oËeku-jemo, zauzda, a ne mi nju. PoËetak se uglavnom zapleÊe poput nekog napola bilj-nog brka, a napola životinjskog prijemËivog repa; obavijase oko predmeta, osobe, mirisa, anegdote, a zatim stanebjesnjeti, mahnitati, pušta izdanke i razmnožava se u cijelešumarke rijeËi i poanti; nezaustavljiv, množi se bez glavei repa, hladi Ëaj, prekuhava tjesteninu, tjera iz glave bitnestvari. Tako vam je to. -7-

Može npr. izgledati ovako: “Kada bijah u posjetu kodgrofova Krasin´skih, sruših s gveridona araukarije…”, ili:“Kada je djed Leonard stajao ispred carskog streljaËkogvoda…” ili, konaËno, recimo: “Kada je u Lisówu nekilopina poËupao u polju cijeli kupus…” ∑ rijeËju, nikad sene zna gdje Êe se pronaÊi slušatelj koji Êe se zagledati usredište svijeta kroz iznenada podignute leÊe. Mislim nasluËajnog slušatelja, jer ako je rijeË o nama, mi znamocijelu priËu ∑ podijeljenu na zasebna poglavlja, ali uvijek∑ do najsitnijih detalja. “Jednom je baka Wanda, možete li to zamisliti, tadaje veÊ imala devedeset i nešto godina, oko podneva jed-nostavno nestala iz Lisówa. Bio je rat, Nijemci posvuda.Tražimo je ovdje, tražimo ondje, nema koËije, nema koËi-jaša. TrËimo, zabrinuti smo… zašto imate takve face?” “Znamo.” “Znate?” pita baka u nevjerici, ali nije se smela, ništazato. “A kako je svršilo?” “Vratila se od frizera…” “Stvarno, znate”, i baka se na trenutak namrštila, alije u trenu povratila sigurnost, “ali to uopÊe ne smeta.Jednom je baka, zamislite, a tada je veÊ imala devedeset…i vratila se. S trajnom frizurom. ‘Imam više od devedesetgodina’, rekla je, ‘i bilo bi glupo umrijeti, a da nijednomnisam imala trajnu.’”Margot hoda po mojoj sobi sa šalicom u ruci i traži neštonovo. Kada sam ja kod nje, Ëinim to isto. “Otkud ti ovo?”pitam. “A što je ovo?” pitam. Njezin je svijet vrlo lijep iharmoniËan, što znaËi da su svi njegovi dijelovi jednakozadivljujuÊi. Margot se zove Małgorzata, tj. Margareta,ili Biserka, a biser je svugdje jednako biseran. Prilazi ormariÊu i podiže fotografiju. “Ovo si kupio na Kolu?” -8-

“Ne, to mi je od doma. IskamËio sam od bake, jer suostale samo dvije takve.” Gotovo da nemam njezinih fotografija iz djetinjstva.Ne znam kako su izgledali baka Wanda, djed Leonard,ujak Maciej, teta Eva, teta Saša, Milewski, Apollo s ho-zntregerima, ne znam Ëak ni kako je izgledao Lisów. Ti-jekom ofenzive Rusi su ∑ Sovjeti, kaže baka, Rusi su biliprije revolucije, a zatim su postali sovjetska banda ∑ za-palili u kaminu fotografije koje su stajale u velikoj drvenojškrinji u predsoblju. Izgorjela je fotografija Romusie nadhrpom jaja koja je svakodnevno morala, jedno za drugim,ispijati, što svejedno nije pomoglo njezinoj galopirajuÊojtuberkulozi, izgorjela je fotografija djeda Brokla u bijelomprugastom odijelu, oslonjenog na cakleÊu karoseriju prvogautomobila u Ukrajini, izgorjele su fotografije oca s uvijekistim šeširom na uvijek Êelavoj glavi, izgorjele su fotogra-fije mame u širokim haljinama, izgorjele su dopisnice izdalekih gradova bombastiËnih naziva i tamnosmee re-produkcije skulptura i slika iz velikih dvorana udaljenihmuzeja. Nema lica. Nema ruku. Nema vratnica, stolova, gra-fika, kupova Ëasopisa i knjiga pozlaÊenih hrptova. Tih nekoliko, doslovce nekoliko tamnosmeih polaro-ida… barem toliko. Prabaka se protegnula poput žice,odrezana u struku, oslonjena o crni kišobran, na zemlji jesvjetlo koje sije kroz lišÊe stabala stranog podrijetla, vje-rojatno platana i u kutu bijeli potpis “Abbasia”*. Moj Bože… Abbasia… “Mama je bila tako lijepo graena”, Ëujem iza leabakin glas, “tako lijepa… izgleda visoka, a bila je tako* Vjerojatno naša Opatija, od iskrivljenog talijanskog naziva Abba-zia. (Op. prev.) -9-

malena, bila mi je do tu, do ramena, kada sam bila mlada,a sada mi je sigurno do brade, s godinama postaješ sveniži… no, pogledaj, izgleda kao visoka žena, a do ovdjeje odrezana u pasu. I uvijek se kretala brzim korakom,sitnim kasom; ne sjeÊam se da je ikad normalno hodala.Kad je bila bolesna, vukla je polako noge, sve do posljed-njeg dana, kad je umrla, sjedeÊi u tom naslonjaËu… ali daje normalno hodala? Ne. Uvijek je trËala.”Kada je svijet još bio vrlo mlad, u gradovima mramorno--zlatan, po selima težak od mirisa voÊa i kravlje balegekoji su ležali u travi, ljudi su bili niži. Možda se nisu imalipo što uspinjati i rjee su nego danas stajali na prstima,možda su jeli ne mareÊi za mudra naËela zdravog življenjai razvijali se u drugaËijem smjeru, a možda im jednostavnonije bilo stalo da budu viši, jer su sve što im je bilo po-trebno nalazili nadomak zemlje. Djed Leonard imao je metar pedeset i nešto sitno, kosucrnu poput vrane ∑ dok se nije preobrazio u bijelu vranu∑ tamnu put i plave oËi. “Wandeczka”, pisao je u spomenaru, koji je baka na-kon njegove smrti pronašla s Julekom u ladici inkrustira-noga pisaÊeg stola, “misli da nisam Brokl, nego grof, DeBroglie, samo da se prezime izobliËilo, zato što imamtakve južnjaËke pravilne crte lica. Ali, koliko mi je po-znato, došli smo iz NjemaËke siromašni poput crkvenihmiševa, i nastanili se ovdje, od davnina kao Brokli, even-tualno Brockle…” Onog ledenog sijeËanjskog dana Sovjeti su spalili svedjedove fotografije, stoga je krhka struktura mekih tkivakoja su prekrivala njegov kostur i formalno prestala po-stojati za buduÊe naraštaje. Pokušao sam ne jednom za-misliti tog veselog, uglaenog starijega gospodina (koji jecijeli život izgledao poput starijega gospodina, jer ga jetakvim zapamtila njegova unuka), poklonika i kolekcio- - 10 -

nara umjetnosti, bibliofila i erudita, koji je po zanimanjubio kemiËar, a u životu ∑ zemljoposjednik, premda mu nijedno ni drugo baš i nije išlo od ruke. “A stariji je gospodin”, priËao mi je pogrbljeni stariTarapatka kad sam se uputio prema Kanaanu, “obiËavaonedjeljom nakon mise pokraj crkve kupovati vreÊice bom-bona i mi djeca trËali smo za njim sve do kuÊe, jer bi svete bombone razdijelio… stariji gospodin je djed vaše bake,gospodin veleposjednik.” Gospodin veleposjednik uopÊe se nije rodio kao vele-posjednik, nego kao graanin, i uz to siromašan. Vjero-jatno je pripadao prvom naraštaju koji je govorio poljskii dajem glavu ako se nije rodio u NjemaËkoj. Ali Ëim jenauËio poljski, nauËio je i što su kontuš*, karabela** i husar,zatutnjilo je u njemu nekakvo slavensko bilo i sa žaromsvojstvenim osamnaestogodišnjacima odluËio je boriti seu SijeËanjskome ustanku***, nakon Ëega je otišao u Sibirkao pravi poljski domoljub. U gotovo nezapamÊenim okolnostima djed Brokl svr-šio je studij kemije, vratio se iz Sibira, nastanio se u Kijevu,upoznao i najdublje probleme šeÊerne industrije, postaoprofesor i oženio baku Wandu, koja je bila vrlo mudražena, ali ne odveÊ inteligentna, a poslije je napravio Ëetverodjece i postao milijunaš. Pogriješio bi onaj tko bi nesretnog Leonarda Broklazamijenio za brižljivo prikrivenog financijskog magnata.Djed nije znao ništa o kamatnim stopama, dividendamaili teËajevima; živio je kao da je pao s Marsa. SluËaj jeipak htio da mu je netko savjetovao kupnju poveÊeg pa-* Staropoljski ogrtaË razrezanih rukava. (Op. prev.)** Vrsta sablje. (Op. prev.)*** Misli se na ustanak Poljaka protiv ruskih okupacijskih vlasti1863.∑1864. (Op. prev.) - 11 -

keta dionica jedne tvrtke. Taj isti ili drugi sluËaj htio je dasu dionice u nekoliko dana dobile na vrijednosti, jer jeCarstvo proživljavalo gospodarski boom. Djed, koga jeta razonoda jako zabavljala, stao je pak štedjeti i dokupiojoš nekoliko paketa dionica. A buduÊi da je vrijednostdionica ponovno porasla, za mjesec dana postao je jedanod najbogatijih ljudi u Kijevu. Tako moraju svršiti sve priËe. Ali uglavnom, na žalost, traju mnogo duže. Djed je kupio šeÊeranu, automobil i veliku kuÊu. Pu-tovao je po cijelom svijetu, kupujuÊi naveliko slike, laki-rane paravane, skulpture i namještaj; vodio je prepisku svodeÊim struËnjacima za šeÊernu industriju u Berlinu iParizu. “No, otud i te košulje u Lisówu”, govorila je bakaslažuÊi rublje skinuto s konopca za sušenje, kad se veÊosušilo na podnevnom povjetarcu, “djed je putovao Eu-ropom i svaki se put tužio na tamošnje praonice kako lošeperu i stavljaju peËate gdje god stignu… uostalom, i samasam se u to uvjerila, jer kad je Julek ostavio u Bruxellesukošulju na pranje, udarili su mu peËat s prednje strane, aposlije su se još Ëudili što im je pravio scene zbog toga.Djed se nije svaao ∑ jednostavno je kupovao toliko ko-šulja i ovratnika koliko je trebao i vraÊao se u Kijev, Mninili Morawice s kovËezima prepunima rublja. Još su u Li-sówu, mnogo godina kasnije, seljaci odnosili te košulje upunim košarama. Razumiješ, sušile su se na konopcima,a oni mic po mic, i odnesoše polovicu. Ili bi se uveËer,popevši se na košare ispod prozora, potiho ušuljali i uju-tro im ne bi bilo ni traga. A ormari su svejedno bili pre-puni.” Baka Wanda iz obitelji Dziewia˛tkiewicz bijaše omalena,sitna žena, razumna koliko su joj to prilike dopuštale.Doživjela je duboku starost, devedesete ∑ možda zbog - 12 -

toga što je njezino neveliko tijelo trošilo male koliËinevremena, a znaËajni su je dogaaji mimoilazili u širokomluku. Još kao malu Wandicu nakon smrti roditelja dali suje u crkvu, veliku neuglednu zgradu debelih zidova i du-gaËkih hodnika kojima je po cijele dane odjekivala tihajeka sitnih koraka Ëasnih sestara i gimnazijalki, koja ih jesvake sekunde uvjeravala koliko su malene spram moÊiGospodina i pitanja miraza. I odande je, iza kameno-drve-nog relikvijara, donesenog odnekud iz istoËnjaËkih pra-šuma, izmeu gustiša u kojima se sve rojilo od utvara ijezera punih vodenih vila, Wandicu uzeo Leonard Brokl,koji se vratio iz progonstva i odluËio uploviti u braËnevode. A kada je Wanda poželjela Nijemca, ovaj ju je ože-nio pred Bogom, u dobru i u zlu, nesvjestan Ëinjenice daÊe uskoro postati milijunaš. Wandica je te Ëinjenice bilasvjesna još manje od Leonarda, koji je, u najmanju ruku,bio muškarac, imao je neke svoje planove i zamisli kojesu se polako raale u ovojnicama njegova znanstvenogmozga; a ona ∑ što je s njom? Što, ako je siroËe iz crkve,lišena miraza, znaËi li to da Ëeka nekog milijunaša? I tako je, kao u kakvoj pobožnoj priËici, vrlina skro-mnosti i rezignacije nagraena bogatstvom, raskošju iobiljem svijeta ∑ logika pobožnih priËica naizgled je sum-njiva ∑ a Wandica je upala u visoke krugove ovoga svijeta∑ svijeta Kijeva iz 1875. godine, blistavog od svijeÊa kojesu plamtjele u visokim kandelabrima, blještavog u balet-nim dvoranama od toaleta iz Pariza i frakova iz Londona,u kojem su se slijevali potoci šampanjca i bujice perli. “Navodno su se jako voljeli; baka Wanda mi je priËala,ah, ah, kako ju je djed znao svu izljubiti, posvuda, odglave do pete, nijednoga komadiÊka tijela nije ostavio bezpoljupca”, i baka hihoÊe, vjerojatno nesvjesna Ëinjeniceda je isto tako zasigurno hihotala njezina baka prepri-ËavajuÊi to svojoj unuËici, “ne znam što je djed u njoj - 13 -

vidio, jer nije bila odveÊ privlaËna, a ni inteligentna…dvadeset pet ili trideset godina živjela je u Kijevu i nijenauËila ruski, samo je natucala francuski; ono što je po-kupila iz samostana. Bila je u svim tim metropolama, uParizu i Rimu, Bruxellesu i BeËu… no, izuzev Londona,New Yorka i Japana, jer je kad su isplovili u kanal LaManche dobila takvu morsku bolest da su morali okrenutibrod natrag… lijeËnik je rekao da neÊe preživjeti do prveobale… i otad je, kako je Julek zlobno ponavljao, djedputovao samo preko velike bare… ali neÊu o tome. Ra-zumiješ, putovala je i putovala, ali kad bih je upitala kakoizgleda Dresdenska galerija, a kako Povijesni muzej uBerlinu, odgovorila bi mi da su u Dresdenu trgovine uža-sne, a da je iz Berlina donijela lijep komad svile, ali da segalerija ne sjeÊa; djed ih je obilazio, oduševljavao se neËim,kupovao umjetniËka djela, ali njoj je sve to bilo dosadno.Zato se znala snaÊi u životu, zahvaljujuÊi Ëemu je dobrihnekoliko puta spasila život Leonardu Broklu, koji je,premda nije bio odveÊ visok, po cijele dane hodao s gla-vom u oblacima, bio lakovjeran i nevješt poput dje-teta.” Tu slijedi priËa koju baka prepriËava svaki put kadaima posla s nekim kompliciranim ureajem. Bilo je do-voljno da za doruËkom ∑ o, nesvakidašnji oliwski doruËci,zaslužni za poseban red! ∑ iz tostera glasno iskoËi prženikruh, bilo je dovoljno da roditelji donesu elektriËni Ëajnik(“Takvo što! Ja sam mislila da Êe se u tren oka zapaliti jerne zviždi, a ako ne zazviždi, zaboravit Êu na njega, a ovajovdje se sam ugasio! Doduše sve to kratko traje, jer bihobiËno stigla staviti vodu, narezati bagete, namazati ihmaslacem, napraviti sendviËe, pripremiti krastavce i pa-radajz, i tek bi tada Ëajnik zapištao. Tad bih zakuhala Ëaji podigla poklopac da se ohladi… a sada hop, i gotovo.Ali zato ima ravan poklopac, pa na njega mogu staviti - 14 -

ibrik”), bilo je dovoljno da netko popravlja štednjak iliperilicu, a baka bi na to: “No, molim, eto što ti je vešmašina (toster, radio, dže-pna svjetiljka). Koliko je samo u njima vijaka, koliko tihlimenih dijelova i ruËica i lampica. Znaš kako je djed Broklputovao Ukrajinom?” “Ne znam”, kažem, ali baka u tome ne Ëuje ironiju, ilije ne želi Ëuti. “Djed je imao automobil, prvi u Ukrajini. Imao je,naravno, i vozaËa, ali je Ëesto vozio sam, tek tako, jer bimu se prohtjelo. Bilo je fotografija na kojima stoji poredautomobila s vozaËkim oËalama dignutima na Ëelo, saspecijalnim rukavicama, u ogrtaËu prebaËenom prekoprugastog odijela… tako luksuzan i uredan od glave dopete, kao da su ga proizveli zajedno s automobilom i Ëi-tavim odijelom samo za tu fotografiju. No ako je putovaos bakom, uzeli bi vozaËa i prolazili ukrajinskom divljinom,preko beskrajnih polja i kroz nepregledne šume, po ne-ugodnim cestama, pod beskonaËnim nebom. A vjetar biim mrsio kosu, razumiješ, i tako dalje. I jednom su se takoispod tog beskrajnog ukrajinskog neba morali iznenadazaustaviti nasred seoskog puta jer ih je okružila rulja za-raslih ukrajinskih seljaka, napola pobjesnjelih, napolazastrašenih, koji su tresli srpovima, sjekirama i motikamaderuÊi se na sav glas kako ide vrag. Djed je naredio vozaËuda se probije kroz gomilu, ali je baka uzela stvari u svojesitne, junaËke ruke, naredila da joj otvori vrata, izišla nacestu, podigla veo i upitala ∑ razumije se, na poljskome,jer ukrajinski nije znala ∑ o kakvom se sad vragu radi.Oni se i dalje deru, samo malo tiše, da ide vrag, vražjakoËija, jer se kreÊe, a nema konja. Baka: ‘A lokomotivuste vidjeli?’ Nisu je vidjeli. ‘A jeste li Ëuli za stroj za sjeËuslame?’ Nisu Ëuli. KonaËno je došla do neke mlatilice zažito, ili neËeg sliËnog ∑ za to su Ëuli. ‘Ali’, dokazuju lu- - 15 -

kavci, ‘mlatilica ima motor!’ ‘I ovo ima motor’, odgovorilaje baka i zazvala vozaËa, koji se izgubio u gomili, jošuvijek Ëvrsto držeÊi u rukama težak kurbl, koristan usluËaju borbe prsa o prsa, naredila mu da podigne haubui pokaže seljacima motor, hladnjak i još nešto. I odstupilisu. I tako su u susjedna sela proširili vijest da se ne radi ovragu, da ima motor ∑ i otad ih više nisu zaustavljali.” - 16 -

II. poglavljeNa ovom je mjestu potrebno nekoliko dodatnih objašnje-nja. Bakina priËa, kako sam veÊ napomenuo, nema niokvira ni kraja ∑ razvijena je, razgranata uzduž i popri-jeko, neograniËena. Štoviše, sve što ovdje zapisujem priËaosam veÊ mnogo puta jer je mnogo od onog što je priËalabaka jednoÊ netko drugi njoj prepriËao. Ponavljanje lijepihi mudrih stvari lijepo je i mudro samo po sebi i ubraja seu vrline poput hranjenja gladnih, skrbi za životinje, zali-jevanja bilja i davanja milodara. Ali priËa završava u vremenu, i to dvaput ∑ prvi putopisuje minulo, potrošeno, rasprodano vrijeme, smještenou provjerljiv vremenski slijed i red dogaaja, a drugi gaput takoer opisuje ∑ samo u obliku razgovora. I tako seondje pojavljuje mnogo likova koji se naizgled Ëine ne-važnima. Poznanici i poznanice, sluËajni prolaznici, bližai daljnja rodbina, a prije svega moje prijateljice i prijatelji∑ ne junaci, nego slušatelji. Ali koliko su razliËite priËe zasvakoga od njih! Koliko su jednostavnije, lišene zvuka,ako služe samo kao ilustracija dogaaja, kao skraÊenakronika iz dnevnih novina za potrebe gospoe Władzie iligospoe na trgu ∑ a kako su samo vrckaste ako se bakapotrudi… Još prije nekoliko godina, kada je veÊina neg-dašnjih uzvanika raznih imendana i roendana veÊ bilapomrla, baka je poËesto glumila božanstvo i kraljicu sa-lona, i to obiËno za moje prijatelje, otud su i oni u ovojpripovijesti. Uostalom, ako su u mojem životu ∑ isto su - 17 -

tako i u bakinu, sliËno kao Jadzia Kontrymówna ili ja-panski špijun, svi ti stranci, a opet moji ljudi.Pojavljivat Êe se dakle, i to posve neusiljeno. Stoga vasmolim da se ne Ëudite ako neka priËa poËne s jednim li-kom, a završi u nazoËnosti nekog drugog. To je zbogtajnovite naravi priËe; sliËan poËetak može takoer pred-stavljati razliËite svršetke, a razliËiti poËeci mogu dovestido istoga kraja. Sve je podložno velikoj naraciji, kojapoËinje negdje u Kijevu, na toËnoj adresi, u velikoj kuÊi skarijatidama… i samo ona dovodi u red ove epizodne,premda u biti nužne likove koji je prepriËavaju. Tako Êeprošlo vrijeme urediti minulo vrijeme.Isto tako, postoje i priËe koje predajemo tek nekoliciniljudi. Ne zato što netko drugi ne bi mogao shvatiti njiho-vu pouku ili se ne bi nasmijao njihovoj poanti; ne zbogtoga što bismo ih željeli saËuvati za posebne prilike; nekepriËe jednostavno do nekih ljudi jure navrat-nanos, lete,frcaju, padaju kao lude, skakuÊu poput napaljenih pasa.Margot obiËno znadem priËati o duhovima, o osjeÊajnostiumrlih, o lijepim mjestima i slikama, poput onih na koji-ma bijela oglavlja Ëitaju molitvenike ili o duhovima kojiprelijeÊu iznad narcisa pored djeËjeg vrtiÊa samostana uBruggeu. Basi pripovijedam o zlobnim tetkama, iznenad-nim bjegovima, neoËekivanim obratima radnje i perver-znim oroivanjima. Skandali je takoer pomalo uzbuuju.Radek voli slušati o sebi, dakle nije za ovu knjigu, ali zatoje za neke druge. I tako dalje, i tako dalje, svaka priËicaima svojeg omiljenog slušatelja, a svaki slušatelj ∑ priËu.Zna se takoer dogoditi da pronaemo mjesto na kojemse najbolje sluša ili trenutak koji je smjesta spreman zaovu ili neku drugu priËu. O djedu Broklu, baki Wandi i njihovoj djeci priËao samBasi u Pelplinu. - 18 -

Ako niste bili u Pelplinu, svakako ga posjetite. NaiÊiÊete na malu postaju s koje ujutro polaze puni vlakovi, adolaze prazni, a uveËer se dogaa suprotno; malo daljeproÊi Êete pored razrušene tvornice tko zna Ëega, moždašeÊera, zatim su ondje mali trg, nekoliko kuÊa na raskrižju,i kada izgubite svaku nadu, naiÊi Êete na golemu srednjo-vjekovnu katedralu koja, poput ciglene kutije s umjet-niËkim svodovima, u sebi Ëuva nezamislive gotiËke ibarokne amorete i kardinale, pehare nagomilane u reli-kvijarima, rasplesanoga Krista i mnogo drugih fenome-nalnih stvari. Upravo sam ondje priËao Basi: “Basio, vidi kakva bi to sjajna fotografija bila, ta svje-tla s vitraža na prezbiteriju.” A Basia se namrštila. “Ne može. Ne ide.” “Bujakici bi”, pogledao sam je svisoka, “išlo.” No, i konaËno ju je napravila, uspjelo joj je, i sadahoda puna sebe. Mnogo se toga onog dana dogodilo. Na vratima ka-tedrale vidjeli smo djevojËicu… pisati o tome potpuno jebesmisleno, jer ovdje moram pisati o Wandi i Leonardu,i Evi, i Ruži, i tako dalje, no gdje Êu napisati nešto o tojdjevojËici? Stoga eto nešto i o njoj. Stajali smo u predvorju. Jedno krilo širokih vrata biloje odškrinuto i kroz rešetke smo vidjeli mjedenu unutraš-njost katedrale ∑ pozlaÊen sjaj baroknih oltara, aneoskopleme i mraËan prezbiterij. Basia me povukla za rukav. Okrenuo sam se i ugledaodjevojËicu. Kao da sam je vidio prije, ali upravo sam bioušao prepriËavajuÊi neku priËu, sav sretan što je BasiaopËinjena, a ja još i više ∑ i onda se pojavi ta djevojËica,koja se odnekud umiješala, štrkljasta, bljedolika, modri-Ëasta. Bilo joj je možda Ëetrnaest godina. Stajala je nakamenom pragu, izmeu vrata i rešetaka, gotovo cijela - 19 -

skrivena iza velikih pribijenih dasaka, zasjenjena ∑ takoda sam vidio samo stršeÊe koljeno, duge prste, jedan obrazi potkovano sivilom, beživotno oko ispod tanke vjee.Bila je kao naslikana. Basia me povukla u stranu, kao da mi pokazuje nekinatpis. “Misliš da bi pristala pozirati?” “Mislim da je možeš pitati.” Za trenutak sam se osjeÊao poput turista iz Anno Do-mini 1923. ∑ istoËna pograniËna podruËja*, ispijena djeca,tragaËi za mjesnim koloritom u pumpericama i jaknamaod tvida. Pomaknuo sam se još dalje u stranu i zapisaonešto u bilježnicu, a Basia je pregovarala, nakon Ëega jenapravila snimke ∑ ali je prizor izgubio na draži. I ponovnota vizija ∑ huculski kraj** 1923. i ja koji govorim: “Ali ne,draga Klementino, možda u svemu tome ima i neke uzvi-šene nezgrapnosti, neke nepokolebljivosti iz talijanskihnaivaca, ali ljupkost toga djevojËeta bila bi puno veÊakada ne bi bila svjesna da je želiš ovjekovjeËiti… uostalom,ne želiš li kušati neke ovdašnje specijalitete?” KonaËno su nas pustili unutra. Vodio nas je ∑ kao iobiËno ∑ neki sjemeništarac; bio je mlad i nevješt (kakobi rekla baka). Govorio je o nekom Rubensu, koji se nalaziu Staroj pinakoladi u Münchenu. Rekao sam mu da jepinakolada takoer dobra, premda možda ne odveÊ stara,ali u Münchenu se nalazi pinakoteka. »ak dvije. “Oprostite, pogriješio sam. Ali ovdje sam od deset* U izvorniku kresy wschodnie ∑ misli se na istoËne pograniËnepokrajine uz granicu s Litvom i Ukrajinom koje su nekad bile usastavu Poljske. (Op. prev.)** PodruËje istoËnih Karpata u kojem žive Huculi, gorštaci koji na-stavaju podruËja ukrajinskih i rumunjskih dijelova Karpata. (Op.prev.) - 20 -

ujutro”, odgovorio je s razoružavajuÊim osmijehom, “isliËne sam gluposti veÊ danas izgovorio.” Basia se izgubila, ali smo se za trenutak ponovno sreli∑ ja sam sa skupinom turista poslušno po tko zna koji putslušao kako se autor gotiËkog prezbiterija naslikao blizuzemlje tobože iz pokore, a zapravo je to uËinio iz Ëisteoholosti jer mu se svatko, molim vas lijepo, ne bi li vidiosliku, mora pokloniti, a Basia je tapkala na ulazu, sopÊuÊi,natovarena svim svojim torbicama, aparatima, objekti-vima i zaslonima. “Zove se Liliana Lilian´ska.” “Tko?” “DjevojËica. ObeÊala sam da Êu joj poslati fotografiju.I napravila sam drugu, unutra. Sigurno neÊe uspjeti.” Obišli smo redom sva skrivena mjesta i zakutke; i opetsam vidio Sobieskog* portretiranog kao svetkujuÊeg bo-gataša, i opet kršÊane koje su rastrgale zvijeri, i opet ciglekoje su ispolirali redovnici, koji su o njih brusili noževena putu prema refektoriju. Basia bi me s vremena na vrijeme povukla za rukav. Ilija nju. Eto rasplesanoga Krista na vrhu orgulja (“E, neÊemi uspjeti. Ali, ako želiš, mogu pokušati”), eto šarenesvjetlosne sjene, koja se presijava kroz vitraž na ažuruprezbiterija (“E, neÊe mi uspjeti”, “Znaš, Bujakici biuspjelo”, “Možda i bi, ali meni neÊe. Uostalom, pokušatÊu, nemam što izgubiti”). “A relikvijar”, upitao sam, “može li nam ga sveÊenikpokazati?” “No… još nisam sveÊenik.” “Oprostite.” “Sitnica. ObiËno se to ne radi…” ∑ Sigurno, pomislio* Misli se na Jana Sobieskog (1629.∑1696.), poljskoga kralja, veli-koga nacionalnog junaka. (Op. prev.) - 21 -

sam, gotovo uvijek to radite ∑ “…ali možemo napravitiiznimku…” I ponovno sam stajao ispred drvenih vratašca skrivenihu oltaru, iza kojih su se gomilali redovi pehara zamotanihu crveni i modri baršun. A krune vezene biserima bliještalesu uzvišeno, sliËno nekoj kronologiji monarhâ prekrivenojpatinom, opjevanoj u heksametrima. “Vidiš”, šapnuo sam Basi, “upravo to je vjeËnost. Pe-hari u baršunu, tamjan i pozlaÊene starine.”Ali dosta više o djevojËici koja se zvala Liliana Lilian´ska,što nam se jako svialo, dosta o sjemeništarcu, dosta omuzeju u Ëijem postavu imaju Gutenbergovu Bibliju ipopriliËan broj gotiËkih skulptura i slika, i gdje smo sesusreli sa strahovitim pustošenjima koja je poËinio mjesnikonzervator oliËivši gotiËke oltare metalik temeljnom bo-jom, od koje vas pomalo zabole oËi, pomalo zubi, a najvišeduhovni organi. Ne znam kako smo uspjeli probaviti sve što smo do-živjeli toga dana, ali Basia mi je još priËala o Loleczku, aja njoj o tetkama, i to su bile vrlo osobne priËe na vrloosobnim mjestima, sa seoskim grobljem, picerijom i, za-kljuËno, postajom. A sve je poËelo jako nevino. “Slušaj”, upitala je Basia žustro koraËajuÊi, tako jojnekad doe, “a ta tetka o kojoj je priËala tvoja baka zadoruËkom, kakva ti je to tetka? I zašto je toliko mrzilatvoju prabaku?” “Teta Eva, luakinja.” “Ona generalova?” “Ne, nije generalova.” “Ona od violinista?” “Ne, to je bila teta Saša.” “Objasni mi onda. Redom.” “No, dobro. Bio je djed moje bake, Leonard Brokl, ibaka, Wanda iz obitelji Dziewia˛tkiewicz.” - 22 -

“Da, da, za njih znam. Dalje.” “Dalje znaËi kasnije, jer ono što je bilo ranije nekakonije previše. Znam samo toliko da je postojala neka strinaiz familije Scipio del Campo*, a to je vrlo znaËajna i dobraobitelj, no, i motali su se tamo po genealogiji mnogidrugi, u rodu s generalom-knezom Zaja˛czekom**. DjedBrokl…” “A što je s tim Zaja˛czekom?” “Zaja˛czek je nevažan, buduÊi da je bio general i knez.Dosadan Ëovjek. Ali mi smo u srodstvu s njime prekonjegove žene, Francuskinje. I to je zanimljiv lik” ∑ naovome mjestu, obratite pozornost na pripovjedaËevuumješnost, Ëista srca žrtvujem ustaniËkoga generala zaskandalima sklonu generalicu, koja Êe zasigurno razvese-liti Basiu ∑ dakle zamislite je ∑ “ta je Zaja˛czkowa bila jakolijepa žena. Još kao osamnaestogodišnjakinja imala jeljubavnike iz ËasniËke škole.” “Vjerojatno je bila karijeristica?” “Ne iskljuËujem tu moguÊnost, ali to je druga stvar.Jer, vidiš, bila je konzervirana. Okružila se svježim me-som…” “»asnicima?” “Ne, svježijim, onim mesarskim. Komadima dobrogmesa. I spavala je na krevetu ispod kojeg su cijele godineležali veliki grumeni leda. I mazala je rumenilom pete,koljena i ušne resice. I tako dalje. ZahvaljujuÊi tome saËu-vala je jedrost i svježinu. Ali mi ne potjeËemo od nje, jerje general umro bez potomstva. Zato potjeËemo od nekenjezine sestre, šogorice ili možda sestriËne, takoer ne* Poznata poljska plemiÊka obitelj podrijetlom iz Italije. (Op.prev.)** Józef Zaja˛czek (1752.∑1826.), poljski i francuski general, prvinamjesnik Kongresne Poljske (1815.∑1826.). (Op. prev.) - 23 -

odveÊ nevine, koja je pak redovito spavala s velikim kne-zom Konstantinom PavloviËem*, nakon Ëega je njezin mužsvu njihovu djecu, koliko mi je poznato, same djevojËice,priznao kao svoju. ZahvaljujuÊi tome imao je stalan pri-stup poËastima i bogatstvima.” “A otkud znate da su to bila kneževa djeca?” “Po nosovima. On je imao tako posebno ružan, prÊasti velik nos, znaš kako. I sve su djevojËice imale isti takav.Otud i ovaj moj uzdignuti nos. U svakom sluËaju, bilokako bilo, zahvaljujuÊi tome potomak sam carice Kata-rine.” “Ali trebao si priËati o tetkama.” “Bit Êe i o tetkama. I o ujaku, jer bio je još i ujak. Sveu svemu, bilo ih je petero, ali je jedno dijete umrlo još kaomalo… neka djevojËica, da, bila je to djevojËica. Aha,Zosia ∑ prekrasna, pametna, strah i trepet zloËeste djeceizvuËen ravno iz priËa guvernanti. Pisala je stihove nafrancuskome, lijepo je svirala glasovir i imala srce velikopoput PalaËe kulture**. Ili, bolje reËeno, katedrale u Ar-hangelsku. Ali u dvanaestoj je godini dobila napadaj sli-jepog crijeva, a lijeËnik je mislio da se radi o obiËnoj lošojprobavi i propisao joj ricinusovo ulje ne bi li se proËistila.Strašna smrt, kao u junakinja pouËnih priËa za djecu.Nakon nje slijedili su Eva, Ruža, Maciej i Irena, mojaprabaka. Svi su odrasli u velikoj, bogato ureenoj kuÊi jer* Misli se na Konstantija PavloviËa Romanova, ruskoga velikogakneza i potkralja Poljske. (Op. prev.)** PalaËa kulture i znanosti najviša je zgrada u Poljskoj, nalazi se usredištu Varšave i podignuta je nakon Drugoga svjetskog rata pouzoru na sliËne socrealistiËke graevine u ondašnjem SSSR-u. Tije-kom komunistiËke diktature u narodu je slovila kao simbol sovjet-ske okupacije. Nakon sloma komunizma bilo je mnogo prijeporao njezinoj daljnjoj sudbini. Danas je ipak zaštiÊeni spomenik kulture.(Op. prev.) - 24 -

je njihov otac, kao što veÊ znaš, sluËajnošÊu stekao velikoimanje na dionicama…” “A koja je od njih bila od onog violinista?” “Teta Saša, ali ona je bila pradjedova, a ne prabakinasestra. Nemoj me zbunjivati, o Saši Êu ti takoer priËati.U svakom sluËaju, svi su bili jako bogati i sretni, bakaWanda je imala lijepe haljine i brojnu poslugu, djeca suse igrala igraËkama iz najpoznatijih beËkih i peterburškihtrgovina, porculanskim lutkama, cijelim armijama metal-nih vojnika i tako dalje. I pohaali su škole, vrlo dobreškole, najbolje u Kijevu. A potom je djed Brokl bankro-tirao.” I sada slijedi digresija. Djed Brokl imao je tu osobinuda s vremena na vrijeme bankrotira. Potom bi nešto kupio,nešto prodao, potratio ostatke svojih rubalja u zlatu, dokiznenada Fortuna, božica posebice naklonjena djedu Bro-klu, ne bi iz Ëista mira, bez nekog posebnog razloga, spu-stila na njega zlatnu kišu i djed bi mogao npr. otkupitiautomobil. Ili šeÊeranu. U njegovim su se osjetljivim ru-kama, stvorenima za milovanje lakiranih paravana i dr-žanje šalica vieux Saxe, posjedi rasprodavali na nekitajanstven, neobiËan naËin ∑ kao da su još postojali, kaoda su zauzimali toliko i toliko hvati i gazdinstva, državaje od njih potraživala porez, a veÊ je odavno netko druginjima gospodario, netko drugi brao jabuke u voÊnjaku,netko drugi primao seljake u mraËnim salonima, a tuesu žene gacale meu žbunjem plamenaca i ružinim gr-mljem. RaËuni, mjenice, aktiva i pasiva preobrazili su sepod utjecajem nepromišljenih postupaka djeda Brokla uprave zvijeri koje su živjele vlastitim, neukrotivim životom,ostavljajuÊi svojeg skrbnika daleko otraga. Kao što sam rekao, nakon razdoblja zlatnog prospe-riteta na kijevskoj je burzi djed Brokl prvi put bankrotirao.Odgojen u Ëvrstoj vjeri u tehniku i elektriËnu energiju,slijed dogaaja i logiËko zakljuËivanje, morao se osjetiti - 25 -

prevarenim. Kako i ne bi ∑ kupio je dionice, kao nekada.Prodao je dionice ∑ kao nekada. A umjesto zarade ∑ izgu-bio je. Na žalost, Ëvrsti kemijski zakoni, toËno poveziva-nje elemenata u nizove i precizni razmjeri molekula bromai klora, u svijetu pohlepnih magnata maloruskih financij-skih krugova nisu imali razlog postojanja. Jednom ku-pljene dionice mogle su rasti ili padati, i nikakva koliËinakalija nije im u tome mogla pomoÊi ili odmoÊi. Djed Brokl ipak je bio odgojen ne samo u vjeri u teh-niku i elektriËnu energiju nego i u neko neobiËno shvaÊanjetrgovaËke Ëasti, koje bi Ëak i Buddenbrookove jako zabri-nulo, jer se pokazalo da je još neke prijatelje nagovoriona kupnju dionica (konaËno, ako je to najbolji naËin za-rade…) i nije izgubio samo svoj novac, nego se osjeÊaodužnim vratiti ga svima koje je nagovorio na kupnju. “I tada je”, govorila je baka Wanda unuËici, “moj muž,a tvoj djed, bankrotirao. Zatvorili smo kuÊu s Ëetiri za-suna, prestali primati i otpustili cijelu poslugu, tako da suostali samo kumordinar i sobarica…” Sada, buduÊi da sam previše zašao u monolog, Basiame fotografirala, pomalo jer je prizor bio lijep, a pomalone bi li svratila pozornost na sebe. “Hvala. Aha… i djed je bankrotirao. To da su ostalisamo kumordinar i sobarica, to su još mogli preboljeti,ali obitelj Brokl više nije mogla plaÊati školarinu za inter-nat. Maciek je bio na studiju u NjemaËkoj, što nije bilojeftino, no ipak, bio je momak. A gospoice… što, moralesu ostati kod kuÊe, svirati glasovir, slikati i vesti u oËe-kivanju ne tako loše prilike za udaju. I tada su mojojprabaki, Ireni, novËano pomogle prijateljice iz internata.Toliko su je sve voljele da su joj dvije ili tri godine plaÊaleškolarinu. Ruža se time nije odveÊ bavila jer nikada nijevoljela školu, meutim Eva, koja je bila jako inteligentna,bjesnjela je od srdžbe jer njoj prijateljice nisu ništa platile. - 26 -

Navodno je imala umjetniËkog dara, lijepo je vezla i sli-kala, ali samo neke mraËnjaËke motive.” “MraËnjaËki vez?” “No, možda vez i ne. Premda… jastuk u zamamnojrosulji… radilo se o slici. Na japanskom lakiranom orma-riÊu… baka je rekla: ‘Znaš, takva grozota, djed ju je donioiz Japana, ali što sam mogla.’ A što bih ja dao za japanskiormariÊ, no, nema veze. Na vratašcima je naslikala imanje,Lisów-ne-Lisów, ispred imanja rondelu, a na rondeli žabukrastaËu veÊu od kuÊe. Teta Eva je pomalo mrzila mojuprabaku jer joj je uskratila obrazovanje, a pomalo zatošto je jednostavno bila uvredljiva karaktera i vjerojatnoje patila od nemalog poremeÊaja…” “Ne Ëudim se toj Evi što ju je zamrzila…” “Tim više što je kada se djed izvukao, za Evu veÊ biloprekasno da se školuje, a Irena je upisala fakultet. Prvokonzervatorij, a kasnije je studirala astronomiju. Dotadje nauËila pet jezika: engleski, njemaËki, francuski, ruskii poljski. Za ono je doba toliko obrazovana žena, morašpriznati, bila rijetko viena pojava.” “Ja se ne Ëudim toj Evi…” “No, da. Uz to se djed, koji je ponovno imao novac,automobil i šeÊeranu, dopisivao s kemiËarima iz cijelogasvijeta, skupljao je umjetniËka djela i potucao se Europom,uvijek je sa sobom na putovanja vodio Irenu, koja je bilanjegova najvoljenija, najpametnija i najljepša kÊi.” “UopÊe se ne Ëudim toj Evi.” “Ni ja. Ali to još nije ništa. Eva je imala zaruËnika.Zvao se Mech. Što i nije neka sreÊa. Mech je bio, kakomu samo ime govori, drag. Isto tako bio je, što mu imeposebno ne govori, inteligentan i prelijep. Zato se Eva,koja se iz dosade i potrebe za nekim oblikom intelek-tualnog rada u meuvremenu poËela družiti s mladimanarhistima, smatrala slobodnom, emancipiranom ženom - 27 -

naprednih nazora. Napunila si je glavu razliËitim teori-jama koje su pronašle podesno tlo u neobraenom vrtunjezine glave, ne bi li se uzvišeno izražavala, i sada je že-ljela zgroziti Mecha svojom uËenošÊu i svojim anarhiz-mom. I tko joj je stao na put?” “Irenka?” “Irenka! A moja prabaka je bila ‘žena iznad svog vre-mena…’” “‘Nisu je zanimala udvaranja blijedih zavodnika’?” “Ne. Ali pametne mlace nije odbijala. U nju je prekoušiju bio zaljubljen Les´mian, kojeg je uvijek nazivala ‘Bo-lek Les´mian’*. Ona je svirala na glasoviru, on je stajao,naslonjen na tog lakiranog kita i gledao je ravno u oËi. Utom joj se trenutku mogao posve prepustiti. SliËno se po-našao i Mech: službeno je dolazio teti Evi, ali uvijek biprvo pokucao na vrata njezine omražene sestre i dugo bis njom raspravljao, malo o knjigama, malo o glazbi, maloo filozofiji. A Eva je Ëekala.” “Znaš što?” “Što?” “Ipak se Ëudim toj Evi. Kako joj nije uËinila ništa na-žao.” “Možda imaš pravo. Svejedno, na kraju je imala togsvog Mecha. Službeno joj je bio zaruËnik, službeno joj jepostao suprug. Ruža je prošla gore. Imala je nekolikorazliËitih obožavatelja u nizu, od kojih su poneke držaliËak pristojnim partijama, ali ih je sve redom odbila. Dokse na kraju, kada je veÊ bila uistinu stara cura, nakontridesete, nije pojavio general Szymiczek. Došao je u pro-* Bolesław Les´mian (1877.∑1937.) ∑ poljski meuratni pjesnik, držise jednim od najoriginalnijih pjesniËkih autora 20. stoljeÊa. Njegovobajkovito-filozofsko pjesništvo odlikuje se novatorstvom. (Op.prev.) - 28 -

sidbu, moli roditelje za ruku njihove kÊeri, a oni mu od-govaraju: ‘Dragi gospodine, vrlo rado bismo vas vidjelikao svoga zeta, ali, na žalost, posljednju rijeË ima Ruža,a ona obiËno odbija prosce.’ Odlaze do Ruže i govore:‘Ružice, bi li se udala za gospodina generala?’ A Ružica:‘Eeeh, možda i hoÊu.’ I udala se. Postala je generalicaSzymiczkowa. I u svakoj je prilici, kada bi netko rekao‘Szymiczek? Je li vaš suprug možda »eh?’, tetka crvenjelaod srdžbe i vikala ‘Kakav »eh, nije on nikakav »eh. Onje Austrijanac!’ Ili bi o njemu govorila: ‘Moj suprug, gos-podin Szymiczek. Austrijanac.’” “A tvoja prabaka?” “Irena? Irena se sretno zaljubila u doktora Bienieckoga,ubojito lijepog muškarca, vojnog lijeËnika koji je specija-lizirao, pazi sad, ginekologiju. I vjenËali su se. Dobili suRomusiu.” I tada sam Basi otkrio priËu o kuÊi u Kijevu, koju samjoj otad otkrio još možda tri puta. Ali ∑ znam, znam todobro ∑ moram se odjednom prebaciti iz Pelplina uGdanjsk, ne bih li je ispriËao onako kao što mi ju je ispri-Ëala baka. Sve poËinje rijeËju “Kijev”, koju sam toliko puta Ëuou djetinjstvu. “Kijev”? Što je meni mogao znaËiti Kijev,to Ëudno ime koje odzvanja poput drveta, hrska poputsuhog granja, to ime koje prosijava odsjaje Bizanta nauzdignutim kupolama? Znao sam da su na jednoj od naj-otmjenijih avenija ∑ koje je baka nazivala prospektima ∑svoju robu nudili trgovci tepisima koji su u grad dolazilis istoka. “»ak su i za vrijeme najveÊeg blata, tijekom kiše ibljuzgavice tepisi ležali na kaldrmi, na ploËniku. Tvoja mije prabaka priËala da nije htjela ni iziÊi na cestu, da se neuprlja, premda su ionako bile užasno zablaÊene, a trgovcisu, sjajnih oËiju i tamne puti, brada i brkova tako crnihda su izgledali modro, izlazili iz svojih šatora i pozivali - 29 -

kupce da gaze po tepisima. Bili su novi, a nitko izuzevskorojeviÊâ nije kupovao nove tepihe. I hodalo se ponjima, blatilo ih se i gazilo, vozili su se koËijama po njimadok nisu bili dovoljno pokriveni patinom da bi ih se ko-naËno moglo oËistiti i razvuÊi u šatoru. Izlazili su i pozivaliljude.” U zakucima mojeg djetinjstva upravo je takav živopisanoblik poprimio Kijev ∑ grada Ëije su ulice gusto prekriveneukrašenim perzijskim tepisima koje su nudili grleni trgovcibrada i brkova tako crnih da su se sjajili od modrine. U tom su gradu u velikoj stambenoj zgradi na pros-pektu tom i tom stanovale tri obitelji ∑ Bieniecki, Karnau-chovi i Korytkovi. Njihov su život pomno promatrali nesamo znatiželjni susjedi nego i secesijske glave velikih ustas proËelja zgrada i prsate karijatide koje podupiru balkoneslabašnim leima i buketima ljiljana; iako su bili odliËnoupoznati sa secesijskim pletenjem vjenËiÊa od bilja, nisuse mogli naËuditi spletu osjeÊaja i stalno su iznova podizaliobrve u nijemom Ëuenju, sve dok im se žbuka nije stalamrviti po Ëelima. Na prvom je katu stanovao savjetnik Valerijan Karnau-chov sa suprugom Ałłom, dvoje djece, dadiljom i sluški-njom. “Idemo, idemo”, govorila je baka zakopËavajuÊi ispodvrata sedefni broš, “uvijek nekamo kasnimo. Znaš li”,dodala bi veÊ na stubištu, “da sam to naslijedila od mame.Ona je takoer uvijek kasnila”, a u glasu joj je zveËao lakton gordosti. “Kad god bi se spremala za odlazak s tatomu kazalište ili na koncert, u posljednjem bi se trenutkuneËeg sjetila. Ili da je zaboravila nešto reÊi Gieni, ili danema dobru haljinu, ili da joj je šešir prekriËav ili preta-man… A ako su konaËno uspjeli krenuti na vrijeme, jerbi otac primjereno prerano otpoËeo s ceremonijom egzo-dusa, mama bi zastala na pragu, pogledom obuhvatila - 30 -

salon ili blagovaonicu i iznenada pala u napast da premje-sti komodu, pomakne stol ili, još gore, okrene tepih po-prijeko, za što bi trebalo podignuti sav namještaj; otac bipuhao i stenjao pomiËuÊi s mjesta malo naslonjaË, papoËivaljku, a mama bi komandirala vrškom kišobrana.Uvijek bi ulazili na poËetku drugog Ëina ili drugog dijelakoncerta. A jednom su, više se ne sjeÊam kada je to bilo,vjerojatno se radilo o Hofmanovom nastupu, ne, na njegovsam nastup išla sama, nekim sam Ëudom dobila karte odpoznanika, zamisli samo, kakav doživljaj, Hofman je iz-vanredno svirao, poneku je notu odsvirao mrvicu glasnije,sjedila sam kao pribijena za stolac…” ∑ (u meuvremenusmo se veÊ taksijem vozili kroz uspavani grad; vozaË sepomalo izgubio, gotovo se našao u središtu u naletu ispri-Ëane pripovijesti, ali morao se zadovoljiti kratkim “Ufilharmoniju”, jer baka nije namjeravala prekinuti tijekpriËe) ∑ “…i slušala sam te predivne zvukove, dok odjed-nom nakon stanke na scenu nije izišao u crno odjevenmuškarac i grubim glasom rekao da je upravo umro papa.A na programu je baš bila sonata iz posmrtnog marša.NeobiËno, zar ne?” i okrene se prema meni naglim po-kretom, kao da je oËekivala da Êu na tu objavu reagiratinekim “oh” ili malom pantomimom, kao da nijednomnisam Ëuo cijelu priËu. Ništa. Baka je povratila izgubljenunit, a vozaË napreduje u lutanju. “U svakom sluËaju, krenuli su na neki koncert ili uoperu. I mama se opet dohvaÊa nekog Êilima, traži ËekiÊi Ëavle. Otac je zastao, uputio joj pogled pun beskrajneljubavi, opraštajuÊi se s prvim Ëinom Traviate ili Norme,povukao me na stranu i šapnuo: ‘SjeÊam se kada smojednom Ałła i ja krenuli na neki prijam. Imala je lijepusvilenu haljinu boje višnje, s Ëetiri nabora dolje. I sluËajje htio da se jedan od njih zakvaËio za noge naslonjaËa išav je pukao. Rekao sam joj da Êu je priËekati dok se ne - 31 -

preodjene, a ona je samo rekla da kasnimo… i prrrrr!Pokidala je svilene nabore, bacila ih na naslonjaË i otišlismo.’” Ałła Karnauchov posjedovala je izuzev kidanja naborajednim naglim pokretom i mnogo drugih neobiËnih vrlina,bila je obrazovana i naËitana, neobiËno inteligentna i na-predna, vjerovala je u ideju boljitka ËovjeËanstva i oslo-baanja od ugnjetavanja, Ëitala je i javno govorila. “A djeca?” “Djeca? Što s njima?” Baka me pogledala s izrazitimnerazumijevanjem. “Irinkom se bavila dadilja, a IvanomkuÊni uËitelj.” Jednog dana, kad je imala dosta posla, Ałła je doživjelaprosvjetljenje. Isto je prosvjetljenje veÊ imala cijela kuÊa,od podruma do potkrovlja, jer su svi, ukljuËujuÊi i kari-jatide, glave s proËelja i malu djecu, znali da je gospodinKorytko alkoholiËar. Ałła je meutim da bi to spoznalamorala doživjeti prosvjetljenje. Gospodin Korytko, muš-karac jednako lijep kao što je bio pijan, jednostavno sejednoga dana pojavio na stubama koje su iz prizemljavodile na prvi kat u Ëitavoj divoti svoje ljepote i pijan-stva. “Valerijane”, rekla je Ałła nakon kratkog razgovora stim zarumenjelim Apolonom, “moram s tobom otvorenorazgovarati. Gospodin Korytko je muškarac s mnogimvrlinama, ali ima ženu koja ga vara, stoga je pao u strašnuovisnost koja Êe mu uništiti zdravlje i sve plemenite osje-Êaje. Njemu je potrebna snažna žena. Oboje znamo da seu takve i ja ubrajam. Moram se njime pozabaviti i probu-diti u njemu uspavano dostojanstvo i snagu. Odlazim.Vidiš”, pogladila ga je po obrazu, “ti Êeš se snaÊi i bezmene, Valerijane, ti znaš što i kako treba u životu. SliËnomeni, ti si Ëovjek od djela. Uostalom, pomoÊi Êe ti Marfai Olga. PosjeÊivat Êu i tebe i djecu.” I preselila se gospodinu Korytku. - 32 -

U meuvremenu smo stigli do filharmonije. ToËno nadrugi dio koncerta. “I što je bilo potom?” upitao sam pristojno kada smosat poslije izišli na svjež zrak. “Potom? Zaogrni se oko vrata.” “Ne treba, dobro mi je ovako. S gospodinom Koryt-kom, Ałłom, s Valerijanom.” “A, da. SluËaj je htio da Valerijan doživi prosvjetljenje.U navali svakodnevnih obveza pravnog savjetnika Jugo-zapadnih željeznica, usred dana, izmeu rasprave na sud-skom procesu koji je Jugozapadna željeznica vodila protivAndreja PorfiriËa Ketterla i veËernje zabave sviranja naviolini, doživio je prosvjetljenje jednog ledenog sijeËanj-skoga dana. Zaogrni se oko vrata. Svi su u kuÊi, od po-druma do potkrovlja, ukljuËujuÊi…” “…ukljuËujuÊi i karijatide, glave s proËelja, malu djecui poslugu…” “…i poslugu, znali da na broju šest s mužem i lijepomstasalom kÊeri živi tužna gospoa Bieniecka. Doktor Bie-niecki ju je godinama varao gdje god je stigao, imao jeneobiËan porok, još tijekom studija srela sam ga u Varšavi,bila sam baš s prijateljicom iz gimnazije, meusobno samih upoznala, a oni su potpuno pocrvenjeli… tada je veÊdobrano bio prešao šezdesetu, a ona je imala oko dvade-set godina. Dok je imao tih žena na bacanje, gospoaBieniecka se nije brinula, ali kad se zadovoljio jednom, ktome i susjedom, ‘nekom’ Korytkovom, oooo… tad jeshvatila da stvari baš i nisu ružiËaste. Mrsila im je raËune,remetila dogovorene znakove, premještala tegle za cvijeÊena prozorima, palila ili gasila svjeÊice na prozorskoj dasci.I bila je sve tužnija. To su znali svim osim Valerijana,kojem je bilo potrebno prosvjetljenje. Jednog ju je danasreo u prizemlju. ‘Dopustite mi’, pružio joj je ruku predizlazom iz zgrade, ‘danas je jako sklisko.’ A lijepa gospoaBieniecka podigla je na njega svoj tužni pogled, u kojem - 33 -

su se zasjajila dva intenzivno plava plamiËka, i s gordevisine od metar i pedeset centimetara odbrusila mu: ‘OdRusa? Od Rusa ne primam ruku.’ I razumije se, kako jekao i uvijek potrËala, prevalila se i za tren je ležala naledu, a Valerijan ju je sjetno promatrao. ‘I što?’ viknulaje. ‘Takav ste džentlmen, a ne mislite mi ni ruku pružiti?!’‘Od Rusa? Pa neÊete valjda prihvatiti ruku od Rusa?’Rekavši to, sagnuo se i pažljivo je podigao.” I kada se dva mjeseca poslije Ałła skrušeno vratila, sažaljenjem priznajuÊi da joj nije uspjelo u gospodinu Ko-rytku probuditi uspavano dostojanstvo i snagu, Valerijanjoj je rekao kako se razumije da se može ponovno nasta-niti na prvom katu na broju pet, ali da je on u meuvre-menu na broju šest, gdje se brine za lijepu i tužnu gospouBieniecku, Ëiji je suprug, vojni lijeËnik sa specijalizacijomu ginekologiji, napadno vara s gospoom Korytko. “I tako se ∑ kako bi rekao Julek ∑ rijeË po rijeË rodilaLala.” - 34 -

- 359 -

This publication has been subsidized by Instytut Ksia˛z˙ki ∑the ∂ POLAND Translation Programme.Ova je knjiga objavljena uz potporu Instituta Ksia˛z˙ki ∑the ∂ POLAND Translation Programme.Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊZa nakladnika Sibila SerdareviÊGlavni urednik Seid SerdareviÊUrednica Ana GrbacLektura i korektura Margareta MedjureËanGrafiËka urednica Maja GlušiÊDizajn i prijelom FrakturaGodina izdanja 2010., listopad (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-185-9www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 358 -

- 360 -