Čudesni grm

Bolest Timothyja FrisbyjaGOSPOĐA FRISBY, glava obitelji poljskih miševa,živjela je u podzemnom domu u povrtnjaku far-mera koji se zvao gospodin Fitzgibbon. Bila jeto kuća za zimu, kuća u koju se poljski miševisele kad ozbiljno ponestane hrane i život na paš-njacima i u šumama postane pretežak. Nakonšto ljudi pokupe prirod, u mekanom tlu gredicagraha, krumpira, graška i šparoge preostane do-voljno hrane za miševe. Gospođa Frisby i njezina obitelj imali su poseb-nu sreću sa samom kućom. Bio je to malo ošte- 9

Robert C. O’Brienćeni betonski blok, šupalj, s dvije ovalne rupe;ostao je nekako zaboravljen u vrtu ljeti i sad jeležao gotovo posve ukopan; tek mu je jedan kutvirio iznad zemlje pa ga je tako gospođa Frisbyi pronašla. Ležao je na boku i čvrsti su dijelovibloka tvorili krov i pod, i jedan i drugi nepro-močivi, dok su šupljine postale dvije prostranesobe. Obložena djelićima lišća, trave, krpa, vate,perja i ostalih mekih materijala koje su gospo-đa Frisby i njezina dječica skupili, kuća je cijelezime bila suha, topla i udobna. Tunel prokopando površine tla u vrtu, malčice veći od miša imalčice manji od mačje šapice, osiguravao jeprilaz, zrak, pa čak i priličnu količinu svjetladnevnoj sobi. Spavaća soba, u drugoj ovalnojšupljini, bila je topla ali mračna, čak i u podne.Kratak tunel kroz zemlju iza bloka spajao jedvije sobe. Premda udovica (muž joj je umro tek proš-loga ljeta), gospođa Frisby je uspijevala, uzpomoć malo sreće i mnogo napornog rada,prehraniti svoju obitelj od četvero djece i dr-žati ih na okupu. Siječanj i veljača bili su najtežimjeseci; oštra, kruta studen koja je počinjala uprosincu trajala je do ožujka, a već u veljači grahi grašak bili su posve pokupljeni (uz pomoć pti-ca), korijenje šparoge smrzlo se kao kamen, a10

ČUDESNI GRMkrumpiri su se otopili i ponovo zamrznuli tolikoputa da su postali sluzavi na površini i užegli.Ipak, Frisbyjevi su se s onim što im je bilo naraspolaganju snalazili kako su najbolje znali inikad nisu gladovali. A tada se jednoga dana, pri samom krajuveljače, razbolio mlađi sin gospođe Frisby, Ti-mothy. Dan je počeo suhim, vedrim, ledenim jutrom.Gospođa Frisby ustala je rano kao i obično. Onai njezina obitelj spavali su zagrljeni u posteljiod nagomilanih pahuljica, paperja i komadićatkanine, toploj kao lopta od krzna. Pažljivo je ustala da ne probudi djecu i tihopošla kratkim hodnikom u dnevnu sobu. Tunije bilo tako toplo, ali nije bilo ni hladno. Posvjetlu koje je prodiralo kroz ulazni tunel vidje-la je da je sunce već izišlo. Pogledala je hranuu smočnici, izdubljenom prostoru obzidanomkamenčićima u zemlji iza dnevne sobe. Bilo jedovoljno hrane za doručak, a zapravo i za objedi za večeru; ali ipak ju je pogled na tu hranusnuždio, jer pred njom su bile iste one dosadnenamirnice koje su jeli svakoga dana za svakiobrok cijeli protekli mjesec. Da joj je bar bilonaći listak zelene salate, ili jedno malo jaje, ili 11

Robert C. O’Brienkriškicu sira, ili kolačić. Jaja je bilo u izobiljuposve blizu, u kokošinjcu. Ali kokoši i kokošjajaja preveliki su da bi poljski miševi izišli s njimana kraj; a osim toga, izmedu vrta i kokošinjcabio je široki pojas trave i grmlja, mjestimice vrlovisokog. Mačje carstvo. Izvukla se kroz tunel, brcima naprijed, ioprezno se ogledala oko sebe. Zrak je bio oštar,a bijeli je mraz prekrivao zemlju i opalo lišće narubu šume s druge strane vrta. Gospođa Frisby zaputila se preko blago uzo-rane zemlje i kad je stigla do ograde, skrenula jedesno, obilazeći rub šume, strijeljajući okruglimsjajnim očicama na sve strane ne bi li ugledalakakav ostatak mrkvice, smrznuti pastrnak ilibilo što zeleno. Ali u to doba godine nije bilonikakva zelenja osim borovih iglica i lišća bo-žikovine, koje miš – a ni jedna druga životinjauostalom – ne može jesti. A tada je ravno pred sobom ipak spazilanešto zeleno. Došla je do najudaljenijeg uglavrta i ondje, na rubu šume gdje se ona sastajalas ogradom, ugledala panj. U panju je bila rupa,a iz nje je stršalo nešto nalik na list, ali nije biolist.12

ČUDESNI GRM Gospođa Frisby je bez napora prošla krozžičanu ogradu, ali rupi se približavala oprezno.Ako je panj šupalj, kao što se činilo, nije se mo-glo predvidjeti tko ili što živi u njemu. Nekoliko koraka od rupe je stala, nepomič-no, i gledala i osluškivala. Niotkuda nije čula niglaska, ali je sada sa svoga mjesta mogla vidjetišto je ono zeleno. Zapravo, bilo je žućkasto– smećkasto zeleno: djelić komušine od kuku-ruza. Ali što je kukuruzna komušina tu radila?Kukuruzište je bilo na posve drugom krajuimanja, daleko iza pašnjaka. Gospođa Frisbyse primaknula još bliže, a onda se opreznouspuzala uz panj i zavirila unutra. Kad su jojse oči privikle na tamu, shvatila je da je naišlana blago: cijelu zimsku zalihu hrane, brižljivospremljenu i onda, tkozna zašto, zaboravljenuili napuštenu. Ali tko ju spremio? Možda rakun? Malovjerojatno, tako daleko od potoka. Vjerojatnijevjeverica ili svizac. Znala je da su i jedna i dru-ga životinja smatrale da se svake godine smijuposlužiti mladim kukuruzom i da su dovoljnosnažne da odnesu klipove i spreme ih. Ali ma tko to učinio, zašto je onda napus-tio zalihe? I tada se sjetila. Još u studenome s 13

Robert C. O’Brienruba šume odjeknuo je onaj zvuk koji smjestanatjera sve životinje u šumi da dršćući pojure uzaklon – zvuk pucnja iz lovačke puške, zvuk uzkoji netko osjeti žestoku prodornu bol. A tadatome nekome nikad više neće trebati njegovazaliha hrane. No, budući da gospođa Frisby nije znala čakni kakva je to životinja bila, a kamoli njezinoime, nije mogla za njom dugo liti suze – a hranaje hrana. Nije bila ona zelena salata za kojom ječeznula, ali ona i njezina djeca silno su voljelikukuruz, a u panju je bilo osam velikih klipova,vrlo obilna zaliha za malenu mišju obitelj. Doljeispod kukuruza opazila je i hrpicu svježeg kiki-rikija (sa sasvim drugog dijela imanja), nekolikooraha i red osušenih, mirisnih gljiva. Prednjim je šapicama i oštrim zubima otrg-nula dio komušine s najgornjeg klipa i savilaga na dvoje da joj posluži kao neka vrsta torbe.Tada je poskidala koliko je god mogla žutogazrnja i spremivši ga u torbu hitro odskakutalakući. Vratit će se po daljnje zalihe poslije doruč-ka i povesti i djecu sa sobom. Uvukla se natraške kroz tunel u kuću i, pote-žući kukuruz za sobom, veselo dozivala:14

ČUDESNI GRM “Djeco! Probudite se! Gledajte što imamo zadoručak! Iznenađenje!” Svi su istrčali, uzbuđeno trljajući oči, jer jebilo kakva neočekivana hrana usred ciče zimebila rijetka i svečana zgoda. Teresa, najstarija,došla je prva; odmah za njom tiskao se Martin,najveći, snažan, hitar miš, tamnokos i naočit po-put svog nesretnog oca. Zatim je naišla Cynthia,najmlađa, vitka, dražesna mlada mišica, svijetledlake i, iskreno, pomalo praznoglava i pretjera-no zaljubljena u ples. “Gdje je?” upitala je. “Što je? Gdje je toiznenađenje?” “Gdje je Timothy?” upitala je gospođaFrisby. “Majko” rekla je Teresa zabrinuto, “kaže damu je zlo i da ne može ustati.” “Glupost. Martine, idi i reci bratu neka smjes-ta ustane ili neće dobiti doručak.” Martin je poslušno otrčao u spavaću sobu, alise za čas vratio sam. “Kaže da mu je previše zlo i da ne želi doru-čak, čak ni iznenađenje. Opipao sam mu čelo:sav gori.” 15

Robert C. O’Brien “Oh, zaboga”, rekla je gospođa Frisby. “Zvu-či kao da je zaista bolestan.” Znalo se da Timo-thy ponekad misli da je bolestan, premda nije.“Hajde, idite sada svi doručkovati – Timothyjevdio sačuvajte – a ja idem gore vidjeti što se do-gađa.” Otvorila je zelenu torbu i stavila kukuruz nastol, podijelivši ga na pet jednakih dijelova. Stolza blagovanje bio je komad letvice položen nadva kamena. “Kukuruz!” povikao je Martin. “Mama, pagdje si ga našla?” “Najprije jedite,” odgovorila je gospođa Fris-by, “a malo kasnije ću vam pokazati gdje, jerga ondje ima još mnogo.” I nestala je u malompredvorju koje je vodilo u spavaću sobu. “Još mnogo”, ponovio je Martin kad je sjeouz svoje dvije sestre. “Zvuči kao da ima dovolj-no do dana selidbe.” “Nadam se”, rekla je Cynthia. “Kad je uopćetaj dan selidbe?” “Za dva tjedna”, odgovorio je Martin samo-uvjereno. “Možda tri.” “Ali, Martine, kako možeš biti tako siguran?”pobunila se Teresa. “Što ako zima potraje?16

ČUDESNI GRMA osim toga, recimo da Timothy još sasvim neozdravi?” Na samu tu užasnu pomisao, tako usputnabačenu, svi su se zabrinuli i ušutjeli. Tada seoglasila Cynthia: “Teresa, ne smiješ biti tako mračna. Naravnoda će ozdraviti. Samo se malo prehladio. Ništadrugo.” I dovršila je svoj kukuruz, a svi ostaliza njom. U spavaćoj sobi, gospođa Frisby opipala jeTimothyju čelo. Bilo je zaista vruće i vlažno odznoja. Počela mu je mjeriti bȉlo i naglo mu ispus-tila ruku, preplašena onim što je osjetila. “Osjećaš li mučninu u želucu?” “Ne, majko. Osjećam se dobro, samo mi jehladno, a čim sjednem, vrti mi se u glavi. I malomi je teško disati.” Gospođa Frisby mu se zabrinuto zagledala ulice. Bila bi mu pogledala i jezik, ali u mračnojprostoriji mogla je razaznati tek obris glave. Bioje najmršaviji od sve njezine djece, i tamnoputpoput oca i brata. Lice mu je bilo usko; a oči,neobično velike i blistave, zračile su snagomduha dok je govorio. Gospođa Frisby je znalada je on njezino najbistrije i najmudrije dijete,premda to nikad ne bi naglas priznala. Ali bio je 17

Robert C. O’Brieni najosjetljiviji pa kad bi se pojavila kakva pre-hlada ili gripa ili virusna infekcija, uvijek je prvibio na udaru i posljednji koji će se oporaviti.Bio je i – možda baš zbog toga – pomalo umiš-ljeni bolesnik. Ali nije bilo dvojbe da je ovajput uistinu bolestan. Čelo mu je gorjelo, a bȉlostrašno ubrzano. “Jadni Timothy. Samo mirno leži i dobrose pokrij.” Prekrila ga je s nekoliko komadićatkanine koji su im služili kao pokrivači. “Malokasnije napravit ću ti ležaj u dnevnoj sobi takoda imaš više svjetla. Jutros sam našla divnu za-lihu kukuruza, više nego što ćemo stići pojestido kraja zime. Da ti malo donesem?” “Ne, hvala. Nisam gladan. Za sada.” Zatvorio je oči i za nekoliko minuta zaspao.Ali bio je to nemiran san, u kojem se nepresta-no vrtio i stenjao. Kasnije toga jutra gospođa Frisby, Martini Cynthia zaputili su se prema onom panju daponesu kući još kukuruza, a i kikirikija i gljiva(orahe će ostaviti, jer su pretvrdi i prenaporniza mišje vilice). Ostavili su Teresu kod kuće dapazi na Timothyja, kojega su dobro umotali ipomogli mu da se preseli na privremeni boles-nički ležaj u dnevnoj sobi. Kad su se vratili oko18

ČUDESNI GRMručka, pod teškim teretom hrane, zatekli su jena rubu suza od brige. Timothyju je bilo mnogo gore. Oči su mu bileizbezumljene i čudne od vrućice; neprestano jedrhtao i s najvećim naporom hvatao dah. “O, mama, tako sam sretna što ste se vratili”,rekla je Teresa. “Ružno sanja i neprestano vičeo nekakvim monstrumima i mačkama, a kad muja nešto kažem, uopće me ne čuje.” Ne samo da Timothy nije čuo; oči mu, premdaraširene, ništa nisu vidjele ili, ako jesu, nisu pre-poznavale ono što vide. Kad je majka pokušalas njim razgovarati držeći ga za ruku i raspitujućise kako mu je, zurio je u prazno kao da onane postoji. Zatim je duboko, mučno zastenjao ičinilo se da pokušava nešto reći, ali riječi se nisudale oblikovati i nisu ga uopće razumjeli. Ostala su djeca preplašeno šutke zurila predsebe. Napokon je Martin upitao: “Majko, što je? Što se to s njim događa?” “Jako je bolestan. Ima tako visoku vrućicuda je počeo buncati. Nema nam druge – moratću otići do gospodina Mudrog. Timothy moradobiti lijek.” 19

Gospodin MudriGOSPODIN MUDRI bio je bijeli miš; živio je s onustranu imanja, u kući koja je bila dio zida odopeke, nekadašnjeg zida podruma jedne ve-like seljačke kuće. Sama je kuća izgorjela joštako davno da više nitko nije pamtio ni kako jeizgledala ni tko je u njoj stanovao. Podrum jeostao kao prostrana četvrtasta jama u zemlji; unjegovim ruševnim zidovima, zaštićeno od vje-tra i snijega, živjelo je bezbroj malih stvorenja.Ljeti je tu bilo zmija, opasnih za gospođu Frisby,ali sada, zimi, nije se morala bojati.20

ČUDESNI GRM Unatoč tome, bio je to dug i naporan put,a možda i pogibeljan ne bude li vrlo oprezna.Bio je tako dalek, zapravo, da gospođa Frisbyu normalnim okolnostima ne bi ni krenula odkuće u taj kasni sat, od straha da je mrak nezatekne prije nego što se stigne vratiti. Ali Ti-mothy očito nije mogao čekati još jedan dan.I tako je, samo pet minuta pošto je objavila daće otići, već krenula. Da je mogla ići ravno za nosom, to jest, naj-kraćim putem do skrovišta gospodina Mudrog,putovanje bi bilo posve lako. Ali budući da bije to dovelo u blizinu kuće i hambara, i budućida se mačak neumorno šuljao tim područjem,morala je ići zaobilaznim putem oko čitavogprostranog dvorišta i uz rub šume. Okretno je grabila naprijed, krećući se onimlaganim kasom nalik na konjski kojim se miševisluže kad žele prevaliti veću udaljenost. Kreta-nje joj je bilo gotovo posve nečujno; nastojala jeprolaziti samo onuda gdje je zemlja bila gola ilipokrivena travom, i izbjegavala je suho lišće, kojebi šuškalo i pucketalo čak i pod njezinom malomtežinom. Pritom je neprestano pazila da ne budedaleko od mogućih skrovišta – panjeva, korijenja,kamenja – predmeta pod koje se može zavućiako naiđe na neku veću i možda neprijazniju 21

Robert C. O’Brienživotinju. Jer premda je mačak bio glavni, bilo jejoš stvorenja u šumi koja su lovila miševe. A uza sve to, neprestano ju je mučila brigaza Timothyja i iskreno se nadala da će gospodinMudri naći načina da mu pomogne. Prošlo je više od dva sata kad je primijeti-la da se približava zidu u kojem je stanovao.Premda je njezin muž bio veliki prijatelj gos-podina Mudrog i često ga posjećivao, samagospođa Frisby bila je ondje samo jedanput, ito ljeti. Ipak, svega se vrlo jasno sjećala. Bilaje to čudnovata čistina u šumi. Nekoć davno,kad se u staroj kući još stanovalo, prije negošto je izgorjela, oko nje se vjerojatno prostiralaširoka tratina. Kako su godine prolazile, ta ječistina obrasla čudnovatom mješavinom visoke,bujne trave, gustoga korova, bobica i poljskogacvijeća. Ljeti je to bilo divlje i prekrasno mjes-to, blistavo od raznobojnog raslinja i prepunomirisa kupine u cvatu i ljubičaste djeteline. Biloje ondje i oporih biljaka – bodljikavih čičakai otrovnog velebilja, i pčela koje su neumornozujale uokolo. Ali zimi, sve je izgledalo sumorno i gotovosablasno, jer cvijeća i zelenog lišća više nije bilo22

ČUDESNI GRMpa su ostali samo suhi kosturi korova, optočenipeteljkama i sjemenjem i mahunama koje su šuš-kale na vjetru. Od toga je sjemenja, i od cvijećai korijenja pod njim, gospodin Mudri spravljaonapitke i praške koji su ponekad mogli spasitibolesnika od smrti. Posljednji put kad je bila na tom mjestu ta-kođer je došla zbog Timothyja, koji je bio jošbeba, jedva nešto veći od špekule. Dok se igraos drugom djecom, odlutao je od njih i ujelo gaje ili ubolo nešto otrovno. Nisu znali što. Kadsu ga druga djeca pronašla, ležao je smotan kaoloptica, ukočen tako da je jedva disao. Tada je njezin muž, gospodin Frisby, bio živ izajedno su, na smjenu, uspjeli odnijeti Timothy-ja do stana gospodina Mudrog. Bio je to tužani zastrašujući put pa kad su stigli, pobojali su seda je Timothy već mrtav. Gospodin Mudri ga jepogledao, pregledao mu jezik, opipao bȉlo, i ot-krio malu crvenu kvržicu blizu grla. “Pauk”, re-kao je. “Nije crna udovica, ali dovoljno gadan.”Silom je ulio nekoliko kapi mliječne tekućineu Timothyjeva usta i držao ga uspravno takoda mu sklizne niz grlo, jer Timothy nije mogaogutati. Za nekoliko minuta mali su mu se mišići 23

Robert C. O’Brienopustili i opet je mogao micati rukama i no-gama. “Ozdravit će,” rekao je gospodin Mudri,“ali još će nekoliko sati biti slabašan.” Put kući bio je mnogo veseliji i sva su djecablistala od sreće kad su vidjela Timothyja živai zdrava. A ipak, gospođi se Frisby činilo da jeto bio početak njegove krhkosti. Otada mu seznalo dogoditi da malo posrne u hodu, posebnoako je bio umoran; nikad nije narastao velik isnažan poput njegova brata Martina. Ali mnogoje više razmišljao, i u tome je bio sličan svomeocu. Napokon je stigla do kuće gospodina Mud-rog, rupe u ciglenom zidu gdje je jednom zavr-šavala teška podna greda. Nalazila se otprilikepola metra ispod gornjeg ruba zida, a da bi sedo nje stiglo, valjalo se spustiti niz neku vrstustubišta od krhotina cigle. Pokucala je na vra-ta, napravljena od djelića oblutka. “Oh, daj dabude kod kuće, molim te”, pomislila je, ali nijega bilo. Nije bilo nikakva odgovora pa je sjelana uski cigleni izboj pred vratima i odlučila če-kati. Prošlo je pola sata, dok se sunce spuštalosve niže na zapadu, kad je iznad sebe čula tiho24

ČUDESNI GRMstruganje. Pojavio se pod teretom krpene vre-će pune nečega grudastog. Krzno mu je bilonježne sivkasto-bijele boje i tako glatko da jeupravo blistalo. Gospođa Frisby je čula da gos-podin Mudri nije pravi bijeli miš; to jest, danije rođen s bijelim krznom, već da je pobije-lio od starosti. Nije znala je li to istina ili nije.U svakom slučaju, činilo se da je vrlo star i vrlomudar; a ipak, hodao je žustro. “O, gospodine Mudri, tako mi je drago štoste se vratili”, rekla je. “Vi me se vjerojatno nesjećate. Ja sam gospođa Frisby.” “Naravno da vas se sjećam. I tako me rastu-žila vijest o jadnom gospodinu Frisbyju. A kakovaš sinčić – Timothy, je li tako?” “Upravo sam zbog njega i došla k vama.Strašno se razbolio.” “Je li? I bojao sam se da vjerojatno neće bititako snažan kao ostali.” “Nadam se da ćete mu moći pomoći.” “Možda i hoću. Uđite, molim vas, moramodložiti ovu vreću.” Kuća gospodina Mudrog, nešto veća odkutije za cipele, ali otprilike istoga oblika,nalikovala je na kuću pustinjaka. U njoj nijebilo nikakva pokućstva osim nešto posteljine u 25

Robert C. O’Brienjednom kutu, stolčića napravljena od komadacigle i još jednog komada cigle koji je bio posveuglačan jer je služio kao podloga na kojoj jegospodin Mudri batićem mrvio sastojke za svojelijekove. Duž cijelog jednog zida, uredno posla-gane u malim hrpicama, stajale su sirovine kojeje prikupio: korijenje, sjemenje, sasušeno lišće,mahune, komadići kore od stabla i smežuranegljive. Tome je nizu dodao sadržaj svoje vreće.U njoj je bilo mnogo sitnih biljki, sve iste vrste,žilava korijenja i tamnog, prošaranog zelenoglišća nalik na lišće metvice. “Medvjetka”, rekao je gospodin Mudri. “Bo-tanički precizno, Uva ursi. Zimzelena biljka, vrlodobra kao proljetni tonik. Većina ljudi koristisamo lišće, ali ja sam ustanovio da je korijen jošdjelotvorniji.” Skupio je bilje u urednu hrpicu.“Ali niste zbog toga ovdje. Što je Timothyju?” “Ima vrlo visoku vrućicu. Bunca. Ne znamšto da radim.” “Koliko visoku?” “Tako visoku da upravo peče na dodir, ob-liven je znojem, a ipak neprestano drhti odzime.” “Dobro ga umotajte u deku.”26

ČUDESNI GRM “Već jesam.” “A bȉlo?” “Tako je ubrzano da ne mogu ni brojiti otku-caje.” “Jezik?” “Tako je obložen da izgleda posve ljubi-často.” “Kako diše?” “Diše vrlo brzo i škripi mu u prsima. Isprvase žalio da ne može doći do zraka.” “Ali ne kašlje.” “Ne.” “Dobio je upalu pluća,” rekao je gospodinMudri. “Imam lijek koji će mu pomoći. Ali naj-važnije je da ga dobro utoplite. I mora strogoležati.” Otišao je u stražnji dio kuće i s jedne po-lice – koja je zapravo bila izbočena cigla – uzeotri omotića lijeka, prašaka uredno zapakiranihu bijeli papir. “Dajte mu večeras jedan od ovih. Razmutitega u vodi i prisilite ga da popije. Ako još bunca,začepite mu nos i ulijte mu lijek u grlo. Drugimu dajte sutra ujutro, a treći prekosutra.” Gospođa Frisby je uzela omotiće. “Hoće liozdraviti?” upitala je, strepeći od odgovora. 27

Robert C. O’Brien “Ovaj put hoće. Vrućica će mu pasti drugogadana, a posve nestati trećega, kad popije savlijek. To ne znači da će biti posve oporavljen;pluća će mu i dalje biti slaba i osjetljiva. Ako seimalo prehladi ili udahne hladan zrak – dostaje jedan udisaj ili dva – upala pluća će se sigur-no vratiti, i to gora nego prvi put. A drugi putmožda neće ozdraviti. Kritično razdoblje trajebar tri tjedna, a možda i cijeli mjesec.” “A poslije toga?” “Čak i poslije mora biti oprezan, premda seiskreno nadamo da će zima dotada popustiti.” Sada se sunce na zapadu već spuštalo, smje-štajući se u visoke planine iza šuma. GospođaFrisby zahvalila je gospodinu Mudrom i zaputilase kući što je brže mogla.28