América

América —1—

Od istog autora:ŽenePričaj pričajDr. Seks —2—

T. C. BoyleAmérica prevela s engleskog Ivana Šojat-Kuči Fraktura —3—

Naslov izvornika The Tortilla Curtain© T. Coraghessan Boyle, 1995© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012.© za prijevod Ivana Šojat-Kuči i FrakturaSva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojemobliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-400-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice uZagrebu pod brojem 812137 —4—

Za Pabla i Theresu Campos —5—

—6—

Nisu oni ljudska bića. Ljudsko biće ne bi živjelo onako kako onižive. Ljudsko biće ne bi moglo podnijeti da bude tako prljavo ibijed­no. John Steinbeck, Plodovi gnjeva —7—

—8—

prvi dioArroyo Blanco —9—

— 10 —

1.Naknadno se upinjao svesti to na apstraktne pojmove, nanezgodu u svijetu punom nezgoda, na sraz suprotnih sila – na sudarbranika njegova automobila i krhkog, pogurenog i koprcavog oblikatamnoputog čovječuljka divljega pogleda – nije međutim bio pretje­rano uspješan u tome. Nije to bio statistički podatak iz aktuarsketablice koju je netko zaturio u nekakvoj ladici, nije to bilo slu­čajnoi neosobno. Dogodilo se to baš njemu, Delaneyju Mossbacheru sPiñon Drivea broj 32, iz Arroyo Blanco Estatesa, liberalnome hu-manistu bez ijednog prometnog prekršaja, u svježe ulaštenom ja-panskom automobilu s personaliziranim registracijskim tablicama,i potreslo ga je do srži njegova bića. Kamo god bi pogledao, posvudaje vidio krvave bjeloočnice, iskrivljena usta, trule zube te nesuvisloprotuslovlje sjedina i oštrih crnih dlaka u četki njegovih brkova – tomu je opsjedalo snove, prožimalo mu budne sate kao prozor s pogle­dom na drukčiju stvarnost. Svoju je žrtvu vidio u knjizi s markamau poštanskom uredu, vidio je njegov odraz na staklenim plohamadvokrilnih vrata koja su se polagano zatvarala na ulazu u Jordanovuosnovnu školu, zurio je u njega iz omleta aux fines herbes kod Emi­lio’sa na koncu večeri. Sve se dogodilo tako brzo. Jurio je kroz kanjon sa stražnjimsjedalom punim časopisa, staklenki majoneze i limenki dijetalneCoca-Cole za recikliranje, ne razmišljajući ni o čemu, baš ni o čemu,a već trenutak poslije automobil je proklizao u stranu u oblakuprašine koja se slijegala. Čovjek je sigurno čučao u grmlju kao kakvadivlja životinja, kao pas lutalica ili mačka koja vreba pticu, a zatim — 11 —

se u posljednji čas zaputio preko ceste u ludi samoubilački trk. Imaoje zaprepašten pogled, žbun brkova i usta širom otvorena u nije-mome poviku, a zatim kočenje, udarac, zveket i škripa kamenčićaispod automobila, i konačno: prašina. Automobil se zaustavio, kli­matizacijski uređaj radio je punom snagom, glas na radiju klepetaoje o uvoznim kvotama i radnim mjestima u Americi. Čovjeka nijebilo. Delaney je otvorio oči i opustio čeljusti. Nezgoda se okončala,već je bila trenutak u prošlosti. Na svoju sramotu, Delaney je prvo pomislio na automobil (je lise udubio, ogrebao, oštetio?), zatim i na cijenu osiguranja, koja ćeporasti (koliko će ovo utjecati na njegov bonus-malus?), a tek je nakraju, sa zakašnjenjem, pomislio na žrtvu. O kome je riječ? Kamoje otišao? Je li u redu? Je li ozlijeđen? Krvari li? Umire li? Delaneyjevesu ruke drhtale na upravljaču. Mehanički je pošao prema ključu iušutkao radio. Tek tada, još sapeta sigurnosnim pojasom i preplav-ljena adrenalinom, pogodila ga je spoznaja koliko je stvarno to štomu se dogodilo; ozlijedio je, a možda čak i ubio drugo ljudsko biće.Nije to bilo njegovom krivnjom, Bog mu je bio svjedok – čovjek jeposve izvjesno bio lud, poremećen, samoubilački raspoložen, ni-jedna ga porota zbog toga neće osuditi – no svejedno se dogodilo.Dok mu je srce divljački tuklo, provukao se ispod sigurnosnogpojasa, otvorio vrata i nesigurno stupio na sprženu traku gologakamena i sitnoga krša koja je predstavljala zaustavni trak ceste. Istoga trena, prije no što je uspio doći do daha, pomeo ga je udarzraka stvoren prolaskom kolone automobila koji su vozili kanjonomjedan tik iza drugog, uvijajući se kao kakav zlokoban vlak. Čvrstose stisnuo uz bok svog automobila dok mu je sunce udaralo u glavupoput malja, a žega s ceste u lice kao pesnica što zadaje udarac kojiobara. Projurila su još dva automobila. Vrtjelo mu se u glavi. Zno-jio se. Činilo se da nema nadzor nad vlastitim rukama. “Doživio sam nezgodu”, rekao je samome sebi, ponavljao to kaomantru. “Doživio sam nezgodu.” Ali gdje je žrtva? Zar ga je odbacio u stranu? Delaney je bespo-moćno pogledavao oko sebe. Automobili su se spuštali niz kanjonobasjani svjetlima koja kao da su ih pržila; drugi su se automobili — 12 —

uspinjali; neki su skretali u skladište drvne građe smješteno zdesna,nekoliko stotina metara dalje, svi su prolazili pokraj njega kao daga nema. Jedno za drugim lica vozača dolazila su mu ususret, za-sjenjena i neprepoznatljiva iza oklopa vjetrobranskih stakala. Nitkose nije ni osvrnuo. Nitko se nije zaustavio. Zaobišao je prednji dio automobila, prelazio pogledom prekonijemoga, tajnovitoga grmljem obraslog prostora uz cestu – divljatrava, čičci, pjegavi dvornik – u potrazi za tragovima koji bi murekli što se dogodilo. Zatim se okrenuo prema automobilu. Staklodesnog svjetla bilo je napuklo, žmigavac je bio izbačen iz ležišta,no osim toga auto je bio neoštećen. Obuzet nelagodom, bacio jepogled prema grmlju, pošao uz auto sve do stražnjega kraja, oče-kujući najgore, meso koje krvari i smrskane kosti, jer sada je biosiguran da je čovjek još zatočen ispod auta. Sagnuo se, osovio nadlanove, spustio koljeno na tlo i prisilio se da pogleda. Vrhunacnapetosti, a zatim opuštanje: ispod je bila samo prašina i ništa osimprašine. Registracijska pločica – pilgrim – uhvatila je svjetlost dok jeustajao i strugao kamenčiće s dlanova, ponovo pogledavajući premagrmlju. “Hej!” iznenada je povikao trudeći se nadglasati buku koju sustvarali automobili što su se kretali u oba smjera. “Ima li koga?Jeste li dobro?” Polako se osvrtao oko sebe, jednom, dvaput, kao da je neštozaboravio – ključeve, naočale, novčanik – a zatim je ponovo obišaoautomobil. Kako je moguće da nitko nije vidio što se dogodilo?Kako to da nitko nije zastao da priskoči u pomoć, svjedoči, začu-đeno zuri ili dovikne nešto podrugljivo – bilo što? Pokraj njega jeu posljednjih pet minuta prošlo barem stotinu ljudi, pa ipak seosjećao kao da je izgubljen usred Great Painted Deserta. Bacio jepogled na cestu, sve do skretanja prema skladištu drvne građe itrgovini mješovitom robom iza njega, ugledao je udaljeni lik čovjekakoji je ulazio u parkirani automobil, a zatim i teška crvena svjetlakoja su se upalila oko njega poput eksplozije. A zatim, boreći seprotiv silovitoga poriva da skoči na vozačevo mjesto, stisne papu- — 13 —

čicu gasa i sprži gume, a onog idiota prepusti vlastitoj sudbini iponaša se kao da se ništa nije ni dogodilo – zaboravi datum, vrijeme,mjesto, pa čak i vlastiti identitet i sunce na nebu – Delaney se po-novo okrenuo prema šikari. “Hej?” ponovo je povikao. Ništa. Automobili su jurili pokraj njega. Sunce mu je udaralo uramena, vrat i potiljak. S lijeve strane, preko ceste, stijena se uzdizala kao zid; s desnese strane kanjon spuštao prema pješčenjaku crvenom kao hrđa kojije prekrivao korito Topanga Creeka, tristotinjak metara niže. De-laney je mogao vidjeti samo šikaru i krošnje stabala, no sada je znaogdje je onaj čovjek – tamo dolje, među kržljavim stablima hrasta idrugog bilja. Acurin visokootporni branik od prešane smole bi-jednu je gvalju mesa, kostiju i hrskavice odbacio u kanjon kao ping--pong-lopticu izbačenu iz topa, i kakve su šanse bile da to preživi?Iznenada ga je obuzela mučnina, mozak su mu preplavili prizori iztelevizijskih izvješća o nesrećama – pucnjave, probadanja nožem,smrskani automobili, beskrajna povorka žrtava koje nam svježeposlužuju svakoga dana – i osjetio je nešto usijano i gorko u grlu.Zašto se to dogodilo baš njemu? Zašto mu se baš ovo moralo do-goditi? Baš kada je htio odustati i otrčati do skladišta drvne građe popomoć, po policiju, vozilo hitne pomoći – oni će valjda znati štoim je činiti – kroz gusti mu je pokrov šikare pozornost privuklokratkotrajno iskrenje svjetla. Glupavo je, slijepo počeo teturatiprema toj svjetlosti kao riba prema mamcu – htio je učiniti onopravo, htio je pomoći, uistinu je htio. No gotovo se istoga trenaobuzdao. To ljeskanje nije bilo ono čemu se nadao – nije to bilakovanica ili raspelo, ni kopča na opasaču, lanac za ključeve, meda-lja ili željezom okovani vrh čizama na žrtvinim nogama – samokolica za kupovinu, prekrivena hrđom i skrivena u grmlju pokrajputeljka koji se strmo spuštao niz padinu i nestajao u desnomezavoju, manje od sedam metara dalje. Delaney je ponovo dozivao. Skupio je dlanove oko usta i vikao.A zatim se uspravio, iznenada oprezan, pripravan kao mačka. Onakovisok sto osamdeset centimetara i težak osamdesetak kilograma — 14 —

djelovao je kompaktno, jak u ramenima, a budući da je bio prirodnopogrbljen, neprestano je izgledao kao da će svakoga trena pastiravno na lice. Nije međutim bio u dobroj formi, niti je bio spremanza bilo kakva iznenađenja. Ono što ga je trgnulo i uznemirilo bilaje uvjerenost da je sve ovo inscenirano – čitao je o tome u rubrici“Razno”, o razbojničkim skupinama koje insceniraju prometnenezgode, a zatim hvataju u klopku naivne građane koji poštujuzakone i propise, koji žele pružiti pomoć na cesti, a voze osiguranavozila… Ali gdje je ovdje banda? Skriva se u okuci one staze? Moždašćućureni čekaju da izađe iz vidnoga polja vozačâ na cesti? Mogao je tako nagađati i čitavo poslijepodne, slučaj s nestalomžrtvom prometne nezgode kao stvoren za emisiju Neriješene zago-netke ili televiziju Home Video Networka, da nije postao svjestanslabašnoga šapata koji je dopirao iz raslinja odmah zdesna. Bilo jeto međutim više od šapata – duboko bolno, grleno stenjanje, odkojega mu se nešto stisnulo u grlu, očitovanje najprimitivnijeg ielementarnog, nama poznatog iskustva: bola. Delaneyjev je pogledskočio s kolica za kupovinu na grm zdesna i tamo ga ugledao, čo-vjeka s bjeloočnicama prošaranim krvlju i brkovima prošaranimsjedinama, vratolomnog, samoubilački raspoloženog čovjeka kojije poput pajaca iz kutije iskočio pred njegov automobil i uništio mučitavo poslijepodne. Čovjek je ležao na leđima dok su mu se udoviklatili kao da su mu zglobovi popustili, kao u lutke koju je nekahisterična djevojčica bacila u kut sobe. Niz ugao usana cijedio muse trak krvi debeo kao prst, a Delaneyju se činilo kako nikada nijevidio ništa tako blistavo. Dva oka tupa od bola ščepala su ga kaoralje. “Vi ste… Jeste li u redu?” Delaney je čuo samoga sebe kakogovori. Čovjek se lecnuo i pokušao pomaknuti glavu. Delaney je tektada vidio da je lijeva strana čovjekova lica – strana koja mu je bilaskrivena – oguljena, izribana i iskidana poput komada mesa s kojegje svježe oguljena životinjska koža. A zatim je uočio i da su čovjekulijeva ruka, iskidani rukav košulje i koža ispod rukava prekrivenimrljama od krvi, zemlje i suhoga lišća te da tom krvavom rukom — 15 —

grčevito privija ispuhanu papirnatu vrećicu na prsa. Stakleno iverjeprobilo se kroz papir poput kandži, a narančin sok natopio je čo-vjekovu kaki košulju; na međunožju mu je, kao da je prilijepljen zanjega, ležao plastični paketić u kojemu se, što je Delaney mogaojasno vidjeti, nalazio snop tortilja. “Mogu li vam pomoći?” u dahu je izgovorio Delaney, neodre-đeno mašući rukama i pitajući se bi li trebao pružiti ruku i pomoćimu da ustane – treba li ga uopće pomicati? Smije li? “Mislim, stvarnomi je žao, ali – zašto ste tako istrčali na cestu? Što vas je spopalo?Jeste li me vidjeli?” Muhe su zujale u zraku. Ispred njih se pružao kanjon, pločestijena uspravnih kao zid i razbacano, od vremena isprano kamenje,svjetlo i sjena u ratu. Čovjek se pokušavao sabrati. Trzao je nogamakao kukac priboden pribadačom na stiropor. Pogled zatim kao damu se razbistrio, pa je zastenjao i pridigao se u sjedeći položaj.Rekao je nešto na nekom stranom jeziku, proizveo nekakvo grglja-nje, nakašljavanje, a Delaney nije znao što bi. Nije to bio francuski jezik, bilo je sasvim izvjesno. A nije bio ninorveški. Granica duga tri tisuće kilometara Sjedinjene Države nijedijelila od Francuske – a ni Norveške. Ovaj je čovjek bio Meksi­kanac, Latinoamerikanac, tako su stajale stvari, a govorio je špa-njolski, do usijanja ludi, kotrljavi jezik kojemu je Delaney nakončetverogodišnjeg učenja francuskog u srednjoj školi imao tek ogra-ničen pristup. “Docteru?” pokušao je. Čovjekovo lice bilo je bezizražajno. Prikrivena brkovima, krvse uporno slijevala i kapala preko ugla njegovih usana. Nije bio baštako mlad kao što se Delaneyju u prvi mah učinilo, a ni vitak – ko-šulja mu je bila napeta u ramenima te je bila uočljiva i oveća izbočinaoko pupka, iznad paketa s tortiljama. A imao je i sjedine u kosi.Čovjek je iskrivio lice u grimasu i usisao zrak, pokazujući neujed-načeni niz zuba koji su nalikovali na kolce u truloj ogradi. “No quieroun matasanos”, zastenjao je trzajući se pri pokušaju da ustane uciklonu i kaosu grančica, prašine i izgažene pustinjske trave, “no lonecesito.” Dugo su samo stajali tako, promatrali jedan drugoga, zbunjeni — 16 —

egzekutor i zbunjena žrtva. Tek je zatim čovjek ispustio iz ruke,uza zveket stakla, onu nepotrebnu papirnatu vrećicu. Ostala mu jeležati do nogu, u prašini, obojica su zurila u nju, zaustavljeni uvremenu, sve dok onaj nije posegnuo rukom i dohvatio tortillas,koje još uvijek kao da su bile zalijepljene za njegove hlače na među-nožju. Izgledao je kao da se stresao, kao pas koji je izašao iz kupke,zatim je čvrsto dohvatio tortillas neozlijeđenom rukom, klimavo senagnuo naprijed pa hračnuo krv na zemlju. Delaney je osjetio kako ga obuzima osjećaj olakšanja – čovjekneće umrijeti, neće ga ni tužiti, sve će biti u redu i sve je sretnozavršilo. “Mogu li išta učiniti za vas?” upitao je, osjećajući se ple-menito. “Mislim, hoćete li da vas nekamo odvezem ili tako nešto?”Delaney je pokazao automobil te podigao stisnute šake, kao da držiupravljač i vozi. “Dans la voiture?” Čovjek je ponovo pljunuo. Lijeva strana njegova lica ljeskala sena oštrom svjetlu sunca, ružna i vlažna, prekrivena trunčicamazemlje i zdrobljene vegetacije te komadićima mesa. Pogledao jeDelaneyja kao luđak pobjegao iz ludnice. “Daaa?” ponovio je kao jeka. Delaney je vukao stopala po tlu. Postajalo mu je vruće. Poguraoje naočale uz nos. Ponovo je pokušao: “Znate – pomoći. Mogu li vam pomoći?” I tada se čovjek nasmiješio, ili je barem pokušao. Neravni zubibili su mu presvučeni tankim slojem krvi, koju je polizao jezikom.“Novac?” šapnuo je i protrljao prste slobodne ruke. “Novac”, ponovio je Delaney, “dobro, da, novac.” Posegnuo jeza novčanikom dok se sunčana svjetlost zabijala u kanjon poputsvrdla, automobili su psičući prolazili pokraj njih, a visoko iznadglava kružio im je lešinar na stupu usijanoga zraka koji se uzdizaos tla.Delaney se poslije nije mogao sjetiti kako je došao do automobila,no nekako se našao za upravljačem, pritiskao je kočnice i papučicugasa slijedeći stražnja svjetla automobila koji se ispred njega uspi- — 17 —

njao kanjonom što se zatvorio oko njega. Vozio je kao omamljen,jedva svjestan klimatizacijskog uređaja koji mu je puhao u lice, bioje toliko zaokupljen mislima da se odvezao pet ulica dalje od centraza recikliranje i tek tada postao svjestan da je promašio skretanje.Nakon što je izveo dvojbeno polukružno skretanje preko prometnedvotračne ceste, ponovo se zanio i promašio, sada dolazeći iz su-protnoga smjera. Novac je prešao iz jednih ruku u druge, nije bilosvjedokâ, a čovjek je zauvijek otišao iz njegova života. Pa ipak,koliko god da se upinjao, Delaney se nikako nije uspijevao otrestinjegova lika. Dao mu je dvadeset dolara – činilo se kako je to najmanje štomože učiniti – a ovaj je novčanicu brzo ugurao u džep umrljanihhlača, usisao zrak kroza zube pa se okrenuo bez kimanja ili bilokakvog znaka zahvalnosti. Naravno, vjerojatno je bio u šoku. De-laney nije bio liječnik, no momak je djelovao prilično uzdrmano iugruvano – a i lice mu je bilo u kaosu, istinskome kaosu. Kada senagnuo kako bi pružio novčanicu, Delaney je zgrožen promatraomuhu koja se plešući uz liniju čovjekove čeljusti udaljavala od iski-danog mesa, dok je druga, debela i crna, sletjela kako bi zauzelanjezino mjesto. U tom se trenutku čudno lice ispred njega pre­obrazilo, zažarilo na nemilosrdnom jarkom svjetlu, čvrsti, ledenikomad lica doimao se čudnovato opušteno u svojoj bakrenoj koži,lijeva lična kost bila je natečena i iskrivljena – je li bila natučena?Polomljena? Ili je možda baš tako morala izgledati? Prije no što jeDelaney uspio išta zaključiti, čovjek se naprasno okrenuo i šepajućizaputio strmom stazom neobično brzim korakom koji bi u druk-čijim okolnosti čak djelovao komično – Delaneyju je prvi pao napamet Charlie Chaplin, koji bi tako hodao nakon nekakve zami-šljene ozljede – zatim je iščeznuo iza okuke, a poslijepodne se na-stavilo poput izlizane tkanine sazdane od neproživljenih trenutaka. Mrk, s još drhtavim rukama, Delaney je istovario konzerve istaklenke iz automobila – zelene, smeđe i prozirne, sve urednoodijeljene – ubacio ih u točno određene kontejnere pa odvezaoautomobil na veliku industrijsku vagu ispred poslovnog ureda kakobi ga izvagao natovarenog starim novinama. Dok je žena za pro- — 18 —

zorčićem zapisivala iznos na njegovu priznanicu, uhvatio se kakorazmišlja o ozlijeđenom čovjeku, hoće li mu lična kost pravilnozarasti ako je slomljena – na tu se kost ne može postaviti udlaga,zar ne? A gdje će oprati i dezinficirati rane? U potoku? Na benzin-skoj postaji? Bila je prava ludost odbiti liječnički tretman, uistinu prava lu-dost. No on je to učinio. A to je značilo da je ilegalac – otići liječnikuza njega znači deportaciju. Bilo je očaja u čitavoj toj priči, pa jeDelaneyja obuzela tuga, koja ga je izbezumila i zbog koje je dugosamo stajao ispred onog ureda, zureći u prazno s priznanicom uruci. Pokušavao si je predočiti život tog čovjeka – skučena prostorija,vrećica drugorazrednih naranči kupljenih na uglu, jad i bijeda,hladni grah sastrugan sa dna jeftine konzerve. Tortillas koje hladnjaknisu ni vidjele. Gazirani narančin sok. Limena glazba s harmoni-kama i minijaturnim usnim harmonikama. Ali što je uopće radiona Topanga Canyon Boulevardu u pola dva poslijepodne, usredničega? Radio? Bio na stanci za objed? A onda iznenada, Delaneyju je sve postalo jasno, spoznaja ga jeuzdrmala poput izravnog udarca: kolica za kupovinu, tortillas, onautabana staza – kampirao je tamo, eto što je radio. Kampirao. Živio.Boravio. Pretvorio je stabla i grmlje, prirodni okoliš državnogaparka Topanga u privatno boravište, srao u makiji, bacao otpad izastijenja, zagađivao vodu u potoku, svima uništavao ugođaj. Onotamo dolje bilo je u državnome posjedu, buldožerima i građevin-skom lobiju pristup je bio zabranjen, da javnost može uživati uprirodnim ljepotama, a ne kako bi se stvorio nekakav geto. A štoje s opasnošću od požara? Kanjon je u ovo doba godine bio pravobure baruta, svi su to znali. Delaney je osjetio kako osjećaj krivnje prerasta u gnjev i ogor-čenje. Bože, kako li je samo mrzio takvo što – već je otpad sam po sebibio dovoljan da ga razbjesni. Koliko li se samo puta sa skupinomdragovoljaca zaputio ovim ili onim putom, s grabljama, lopatamai crnim vrećama za smeće? Koliko li se tek puta znao vratiti na isto — 19 —

mjesto samo nekoliko dana poslije i ponovo sve pronaći prekrivenosmećem? Nema staze u planinama Santa Monica na kojoj nemazdrobljenih konzervi piva, razbijenog stakla, omota od slatkiša iopušaka, a njih su iza sebe ostavljali ljudi poput onog Meksikancaili što god on bio, nemarni, glupi ljudi, ljudi koji čitav svijet želepretvoriti u veliko smetlište, Tijuanu u malome… Delaneyju je prekipjelo, bio je spreman pisati svome kongre-sniku, nazvati šerifa, učiniti bilo što – no tad se obuzdao. Moždaje olako zaključivao. Tko zapravo zna tko je onaj čovjek i što radi?To što govori španjolski uopće ne znači da je kriminalac. Možda jeizletnik, promatrač ptica, ribič; možda je prirodoslovac s južnestrane granice koji proučava kanjonskog palčića ili kolibrića… Da, baš. A Delaney je kralj Salomon. Kada je došao k sebi, shvatio je da se uspio vratiti u automobil,proći pokraj kontejnera za staklo i aluminij te ući u ogromno skla-dište s brdima papira i kartona, gdje su se crnomanjasti upadljivimuškarci probijali kroz nanose starih novina – ljudi koji su, potre-slo ga je to, izgledali baš kao onaj pajac koji mu je u kanjonu iskočiona cestu, koji su imali jednako duboko usađene oči i jednako guste,crne i čekinjaste brkove. Na sebi su čak imali iste kaki radne košu-lje i vrećaste hlače. Prije gotovo dvije godine bio je u Los Angelesui nikada prije nije o tome stvarno razmišljao, no bili su posvuda, tiljudi, široko rasprostranjeni, ljudi koji tiho rade svoj posao, bilo dabrišu podove u McDonald’su, prazne kante s otpadom u uličici izarestorana Emilio’s ili dvaput tjedno marljivo kose i grabljaju trav-njake oko djevičanski čistih bazena naselja Arroyo Blanco Estates.Odakle li su svi došli? Što su htjeli? Zašto su se bacali pod kotačenjegova automobila? Otvorio je stražnja vrata pa čvrsto povezane snopove papira izautomobila prebacivao na najbližu gomilu, kada se oštar, ali isto-dobno i prigušen zvižduk probio kroz buku strojeva, motora upraznome hodu, vrata i prtljažnika koji se glasno zatvaraju. Delaneyje podigao pogled. Do njega se dovezao viličar, a čovjek koji je njimeupravljao, čovjek čije je lice bilo skriveno ispod oboda krutogažutog šešira gestikulirao je pokušavajući mu nešto reći. Rekao je — 20 —

nešto što Delaney nije uspio skopčati. “Molim?” doviknuo je nad-glasavajući buku koja je ovdje vladala. Usijani vjetar nahrupio je kroz vrata skladišta i razbacao prašinu.Podigao je u zrak reklamne letke i ilustrirane dodatke novinama,Parada, Praznici, Deset sjajnih provoda za vikend. Motori su brujili upraznome hodu, ljudi su vikali, viličari trubili i brundali. Čovjek jezurio u njega sa svog visokog sjedala, blistave, od rada izlizanevilice na viličaru stenjale su pod teretom novina kao da nisu dora-sle svome zadatku, kao da se čitavo vozilo nakrivilo pritisnuto te-žinom svih tih silnih tiskanih vijesti. “Ponlos allá”, rekao je upirući prstom u suprotni ugao zgrade. Delaney je gledao gore u njega, ruke su mu bile pune papira.“Molim?” ponovio je. Dugo je taj čovjek samo sjedio i zurio dolje u njega. Dovezao sejoš jedan automobil. Sa stropne grede doletjela je grlica i tada jeDelaney shvatio da je ondje nekoliko desetaka ptica ispod visokogakrova zgrade. Čovjek s krutim šeširom na glavi sagnuo se i pažljivopljunuo na tlo. A zatim je iznenada, bez ikakva upozorenja viličarkrenuo unatraške, okrenuo se oko svoje osi i iščeznuo u visokimnanosima tiskanog papira.“I, što si udario – jelena? Kojota?” Delaney se nalazio u izložbenom salonu predstavništva Acure,u zgradi koja mu nikada nije bila draga, koja je nalikovala na velikuružnu kutiju s krovištem – ta se zgrada nije uklapala u okolna brda,nije ni pokušavala, uopće nije – no danas je nekako na njega djelovalautješno. Vozeći se prema njoj s napuklim staklom na prednjemsvjetlu i žmigavcem izbačenim iz ležišta, doživio ju je kao bastionprisnoga i urednoga, mjesto gdje se pregovara kao što je red, ustolcima visoka naslona, s čekovnim knjižicama, ugovorima i bilan-cama. Bilo je ondje radnih stolova, telefona, zrak je bio hladan,podovi ulašteni do visokoga sjaja. A automobili sami po sebi, onakočvrsti i neosvojivi, tako novi da su mirisali isključivo na vosak zalaštenje, plastiku i gumu, djelovali su umirujuće, kao masivno po-kućstvo raspoređeno po špilji, na koju je prostor zapravo nalikovao. — 21 —

Sjedio je na rubu radnoga stola Kennyja Grissoma, dok se KennyGrissom, poletni momak okrugla lica od trideset pet godina kojimu je prodao automobil, upinjao djelovati zabrinuto. Već pružajući ruku prema telefonu, Delaney je slegnuo rame-nima. “Pas. Mislim da je to bio pas. Možda i kojot, ali bio je maloprevelik za kojota. Sigurno je bio pas. Sigurno. Da. Pas.” Zašto je lagao? Zašto su mu se u glavi neprestano vrtjeli mračnicrno-bijeli filmovi, ljudi sa šeširom na glavi koji se naginju kako bipripalili cigaretu, vozači koji bježe s mjesta nesreće, koje zatimuhvate zahvaljujući ljuskama boje – ili napuklom prednjem svjetlu?Zato što je sve pokušavao zataškati, eto zašto. Zato što je nesret-noga kurvina sina ostavio uz cestu, napustio ga, i zato što mu jebilo drago što je tako, zato što je osjetio olakšanje što ga je uspiopotkupiti s dvadeset dolara krvavoga novca. A kako se to slagalo snjegovim liberalnohumanističkim idealima? “Naletio sam jednom na psa”, nadovezao se Kenny Grissom,“dok sam još živio u Arizoni, znaš? Bio je to veliki sivi kudravi pas,ovčarski, mislim da je bio ovčarski pas. Vozio sam kamionet, polatone težak ford, sa mnom je bila moja djevojka. Nisam ni vidioodakle se stvorio – bezbrižno sam vozio, a samo trenutak poslijemoja djevojka bila je u suzama, dok je iza mene, nasred ceste ostalata stvar koja je nalikovala na stari tepih. Ne znam. Vratio sam seunatraške, ali pas se pridigao. Imao je međutim samo tri noge, pasam pomislio, tako mi svega, otkinuo sam mu nogu, no onda je Kimizašla iz auta pa smo pretražili okolinu, nije bilo krvi, ničega, samonekakav panj u blizini.” Kennyjevo lice bilo je u pokretu, kao da nešto zarobljeno ispodnjegove kože pokušava pobjeći van. “Prokleta je zvijer od samogapočetka imala samo tri noge”, iznenada je povikao, “nije ni čudošto se nije mogao maknuti s puta!” Njegov se smijeh pronosio krozvelike prazne prostore zgrade, tipično trgovački smijeh, previšenapadan i zadovoljan samim sobom. Lice mu je zatim ponovo po-primilo izraz primjeren trenutku, iznenada ozbiljno, sabrano okožutosmeđeg, svijetlog žbuna brkova. — 22 —

“Ali gadno je to, znam”, rekao je glasom koji je zvučao kao jod-lanje. “I ne brini, ubrzo ćemo popraviti tvoj automobil, ponovo ćebiti kao nov. Slobodno se posluži telefonom.” Delaney je samo kimnuo. Birao je Kyrin broj na poslu i slušaokako zvoni. “Molim?” Glas joj je bio jasan, glasan, bio je tu samo za njega. “Ja sam, draga.” “Što se dogodilo? Je li Jordan? Nešto se dogodilo Jordanu?” Delaney je duboko udahnuo. Iznenada je osjetio bol, osjetio jeda je spreman sve izbaciti iz sebe. “Doživio sam nezgodu.” Sada je ona bila na redu – oštri udah, glas koji joj zamire u grlu. “Jordan je ozlijeđen, zar ne? Reci, reci mi najgore. Brzo! Nemogu podnijeti čekanje!” “Nitko nije ozlijeđen, draga, svi smo u redu. Nisam još ni otišaopo Jordana.” Tupa tišina, čuju se sekunde kako protječu, bljeskaju neuroni. “Jesi li ti u redu? Gdje si?” “U predstavništvu Acure. Popravljaju mi prednje svjetlo.” Kra­tko je podigao pogled, spustio je glas, Kennyja Grissoma nije bilona vidiku. “Udario sam čovjeka.” “Udario si čovjeka?” U njezinu se glasu osjećala natruha bijesa.“O čemu to govoriš?” “Meksikanca. Barem mislim da je Meksikanac. Na cesti krozkanjon. Bio sam na putu do reciklažnog dvorišta.” “Bože moj. Jesi li nazvao Jacka?” Jack je bio Jack Jardine, susjed, savjetnik i odvjetnik, ali i pred-sjednik udruge vlasnika kuća u naselju Arroyo Blanco Estates.“Ne”, uzdahnuo je Delaney, “tek sam došao ovamo i samo sam tihtio javiti, htio sam da znaš.” “Gdje ti je bila pamet? Jesi li skrenuo s uma? Što misliš da će tioni beskrupulozni odvjetnici učiniti kada doznaju što si učinio?Udario si čovjeka? Je li ozlijeđen? Jesi li ga odvezao u bolnicu? Jesili nazvao autoosiguranje?” Delaney je pokušavao sve posložiti u glavi. Bila je razdražljiva,Kyra, eksplozivna, s tako kratkim fitiljem da je neprestano bila na — 23 —

rubu živčanog sloma, čak i u snu. U njezinu životu nije bilo nevaž-nih stvari. “Ne, slušaj me, Kyra, momak je u redu. Mislim, samo je… na-tučen, to je sve. Otišao je, otišao je svojim putem. Dao sam mudvadeset dolara.” “Dvadeset?” A zatim, prije no što je stigao dvaput promisliti, riječi su mujednostavno izletjele iz usta: “Rekao sam ti – u pitanju je Meksika-nac.” — 24 —

sadržajprvi dio 9Arroyo Blanco drugi dio 153El Tenksgeevee t r e c´ i d i o Socorro 269Zahvale 365O autoru 367O prevoditeljici 369 — 371 —

Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićGlavni urednik Seid SerdarevićUrednica Iva Karabaić KraljevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaDizajn naslovnice Ana BukvićGodina izdanja 2012., rujan (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-400-3www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 — 372 —

— 373 —

— 374 —