Što nas ne ubije

LISBETH SALANDER SE VRATILA Millennium IV. svezak DAVIDLAGERCRANTZ ŠTO NAS NE UBIJE STIEGANASTAVAK SERIJALA MILLENNIUM LARSSONA j 1i

Iz dnevnika Davida Lagercrantza:“Imam ludi dnevni ritam: budim se u pola 4 ujutro i krenem pisati.Prekidam rad u 7, kad se djeca probude, i odvedem ih u školu. Putemkući intrige bubre u meni i nastavljam pisati sve do 11, kad se srušimu krevet od umora. U 1 se budim i ponovno pišem sve do pola 4, kadodem po djecu. Večeri provodim pišući.” 6. 10. 2013.“Trčim kao manijak na pokretnoj traci u teretani. Odjednom misrce počne jako lupati i prisiljen sam čučnuti i jedva se nekako do-vučem do svlačionice. Dok se vraćam kući kroz ledeni Stockholm,opsjedne me ideja da će me zadesiti ista sudbina kao StiegaLarssona.” 9. 10. 2013.“Vodim tajni život: pišem na kompjoteru bez interneta kako bih sezaštitio od hakera, a kad me netko pita na čemu sada radim, izbje-gavam odgovor. Sad mi izdavač kaže da žele objaviti preko medijašto spremaju, a meni samo dođe da vrištim upomoć. Ali onda po-mislim kako je to dobra ideja. Ne žjelim2 sie više skrivati.” 30. 11. 2013.

David LagercrantzŠto nas ne ubije prevela sa švedskog Željka »ernok Fraktura j 3i

Naslov izvornika Det som inte dödar oss ∂ David Lagercrantz & Moggliden AB, Prvo izdanje Norstedts, Švedska, 2015. Objavljeno prema sporazumu s Norstedts Agency. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. ∂ za prijevod Željka »ernok i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-643-4 (meki uvez) ISBN 978-953-266-649-6 (tvrdi uvez)CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000911413 (tvrdi uvez) i 000911411 (meki uvez) j 4i

PROLOGU zoru, godinu dana prijeOvo je priËa koja poËinje snom, i to ne nekim neobiËnim snom.RijeË je samo o jednoj ruci koja ritmiËno i uporno udarau madrac u sobi u Lundagatanu. Ali to je navelo Lisbeth Salander da ustane iz kreveta u ranuzoru, sjedne za kompjutor pa krene u potragu. j 5i

9. poglavlje noÊ na 21. studenogaK ad se Lisbeth probudila, ležala je dijagonalno na velikombraËnom krevetu i shvatila da je sanjala oca. OsjeÊaj prijetnje pre-krio ju je poput kaputa. Tada se sjetila juËerašnje veËeri i shvatilada bi to mogla biti i kemijska reakcija u tijelu. Bila je strašnomamurna. Uspravila se na nesigurnim nogama i otišla povraÊatiu veliku kupaonicu s jacuzzijem, mramorom i cijelim tim idiotskimluksuzom. Ali ništa se nije dogodilo, samo se spustila na podi teško disala. Ustala je i pogledala se u ogledalu, što takoer nije bilo naroËitopoticajno. OËi su joj bile zakrvavljene. Ali tek je prošla ponoÊ.Spavala je samo nekoliko sati. Izvadila je Ëašu iz kupaoniËkogormariÊa i natoËila vode. Ali u tom se trenutku sjetila sna i takostisnula Ëašu da se razbila i porezala joj kožu na dlanu. Krv jekapala na pod. Opsovala je shvaÊajuÊi da neÊe moÊi ponovnozaspati. Da pokuša dešifrirati onaj kriptirani dokument koji je juËerskinula? Ne, ne bi bilo ništa od toga. Stoga je zamotala ruËnikoko ruke, otišla do police za knjige i uzela novu studiju fiziËarkeiz Princetona Julie Tammet, koja je opisivala kako velike zvijezdekolabiraju u crnu rupu, i legla na crveni kauË pored prozora kojije gledao na Slussen i Riddarfjärden. Kad je poËela Ëitati, osjeÊala se malo bolje. Istina, krv joj jekapala s ruËnika na stranice knjige, a glava je nije prestajala boljeti.Ali zadubila se u knjigu i povremeno pravila bilješke na margi-nama. To ustvari nije bilo ništa novo za nju. Znala je bolje od j 112 i

veÊine ljudi da zvijezda živi zbog dvije opreËne sile, termonukle-arne reakcije u njoj koja je želi proširiti te gravitacije koja držimasu zvijezde na okupu. Smatrala je to ravnotežom, borbom silakoja dugo bude izjednaËena, ali ipak na kraju, kad ponestane gorivau jezgri i nuklearne reakcije oslabe, dobije pobjednika. Kad gravitacijska sila prevlada, nebesko se tijelo stisne poputispuhanog balona i smanjuje se. Na takav naËin zvijezda moženestati. U nadasve elegantnoj formuli Rs = 2GM/c2, u kojoj jeG gravitacijska konstanta, Karl Schwarzschild opisao je još zavrijeme Prvog svjetskog rata taj stadij u kojem se zvijezda tolikosažme da ni svjetlost ne može izaÊi iz nje i iz tog stadija nemapovratka. U takvoj je situaciji nebesko tijelo prisiljeno raspasti se.Tada se svaki atom povlaËi unutra prema toËki u kojoj vrijemei mjesto završavaju, a možda se dogaaju i Ëudnije stvari, pojaveËiste iracionalnosti u ureenom svemiru. Taj singularitet, koji je ustvari više dogaaj nego toËka, krajnjastanica za sve poznate zakone fizike, okruži se horizontom i za-jedno tvori takozvanu crnu rupu. Lisbeth je voljela crne rupe.OsjeÊala je srodnost s njima. Ali kao ni Julie Tammet nisu je zanimale samo crne rupe negoi procesi koji ih stvaraju i prije svega Ëinjenica da kolaps zvijezdapoËinje u velikim svemirskim prostranstvima koja obiËno objaš-njavamo Einsteinovom teorijom relativnosti, ali završavaju u tomemalenom svijetu u nestajanju koji slijedi principe kvantnemehanike. Lisbeth je bila uvjerena da kad bi barem mogla opisati taj pro-ces, mogla bi spojiti dva nespojiva jezika svemira, kvantnu fizikui teoriju relativnosti. Ali to je sigurno bilo izvan njenih moguÊno-sti, baš kao i to prokleto kriptiranje, i zato je opet poËela razmišljatio ocu. Tijekom njezina djetinjstva taj je gad neprestano silovao njenumajku. Silovanja su trajala sve dok majka nije zadobila neizljeËiveozljede, a Lisbeth, tada dvanaestogodišnjakinja, provela svojustrašnu osvetu. U to vrijeme nije imala pojma da joj je otac bivšivrhunski špijun vojne tajne službe GRU, a još manje da ga je j 113 i

poseban odjel SOA-e pod imenom Sekcija štitio pod svaku cijenu.Ali veÊ je onda shvaÊala da ima neËeg zagonetnog oko oca, mrakkojem se nitko nije smio približiti ni pokazati da postoji. »ak niu jednostavnim stvarima kao što je njegovo ime. Na svim pismima i pisanim dokumentima stajalo je “Karl AxelBodin” i svi su ga morali zvati Karl. Ali obitelj je znala da je tolažno ime i da je njegovo pravo ime Zala, toËnije Alexander Za-lachenko. Bio je Ëovjek koji je uz pomoÊ malih stvari znao nasmrtprestrašiti ljude i bio je neuništiv, tako se to barem Lisbeth Ëinilo. Iako onda nije znala njegovu tajnu, shvatila je da otac možeuËiniti bilo što i izvuÊi se. Bio je to jedan od razloga što se takoodvratno grandiozno držao. Bio je osoba do koje se nije moglodoÊi uobiËajenim naËinom i bio je itekako svjestan toga. Drugese tate moglo prijaviti centru za socijalnu skrb i policiji. Ali Zalaje za leima imao snage koje su bile jaËe od svega toga i Lisbethse upravo sjetila da je sanjala onaj dan kad je pronašla svoju mamubez svijesti na podu i odluËila da Êe ona uništiti oca. To i još jedna stvar bile su njene prave crne rupe.Alarm se oglasio u 1.18 i Frans Balder naglo se probudio. Zar jenetko u kuÊi? Osjetio je neobjašnjiv strah i ispružio ruku. Augustje ležao pored njega. DjeËak se zacijelo uvukao u njegov krevetkao i obiËno i sada je nemirno stenjao, kao da mu je pištanje alarmaušlo u snove. Mali moj, pomislio je Frans. A onda se ukoËio. Jesuli to bili koraci? Ne, sigurno je samo umislio. Ionako se nije ništa Ëulo osimalarma. Zabrinuto je pogledao nevrijeme vani. Nikada nije vidiotakvu oluju. More je zapljuskivalo mol i obalu. Prozorska su sestakla tresla i izvijala od oluje. Je li moguÊe da su naleti vjetraukljuËili alarm? Možda je objašnjenje tako jednostavno. Ipak, mora provjeriti i nazvati pomoÊ ako to bude potrebnoi pogledati jesu li konaËno stigli oni zaštitari koje je GabriellaGrane sredila za njega. Dva muškarca iz redarstvene policije veÊsu satima bila na putu ovamo. Kakva parodija. Usporavali su iholuja i niz drugih naredbi: doite ovamo pomoÊi s ovim i ovim! j 114 i

Svako malo nešto bi im se isprijeËilo na putu i morao se složiti sGabriellom: Ëinili su se strašno nekompetentnima. Ali time Êe se morati pozabaviti poslije. Sada mora nazvati. NoAugust se probudio, ili se poËeo buditi, i zato Frans mora brzonešto poduzeti. HisteriËan August koji se baca i udara o uzglavljekreveta posljednje je što mu sada treba. »epiÊi za uši, palo mu jena pamet, oni stari zeleni ËepiÊi koje je kupio u zraËnoj luciu Frankfurtu. Izvadio ih je iz noÊnog ormariÊa i oprezno ih stavio sinu u uši.Pokrio ga je, poljubio u obraz i pogladio po kovrËavoj, raskuštranojkosi. Zatim mu je popravio ovratnik na pidžami i jastuk. Neshvat-ljivo. Frans se bojao i naravno da mu se žurilo, ili bi mu se baremtrebalo žuriti. Ali rastezao je ovo ušuškavanje sina. Možda je to bila nekasentimentalnost u trenutku krize. Ili je htio odgoditi susrets onime što ga je Ëekalo vani i na trenutak je stvarno poželio daima neko oružje. No ionako ga ne bi znao upotrijebiti. Bio je vražji programer kojeg su pod stare dane obuzeli oËinskiosjeÊaji i to je sve. Nije trebao završiti u ovoj kaši. Neka vrag nosiSolifon i NSA-u i sve kriminalne organizacije! Ali sada mora sti-snuti zube. Zato se odšuljao u hodnik i prije nego što je uËiniobilo što drugo, prije nego što je pogledao na cestu vani, iskljuËioje alarm. Ta mu je buka poremetila cijeli živËani sustav. U izne-nadnoj tišini ostao je stajati u hodniku, nesposoban za bilo kakvuakciju. Tada mu je zazvonio mobitel i iako je poskoËio od straha,ipak mu je bilo drago što mu je nešto odvuklo pozornost. “Da”, javio se. “Dobra veËer, ovdje Jonas Anderberg, dežurni iz Milton Se-curityja. Je li sve u redu kod vas?” “Ah, da... Mislim da je. Alarm mi se ukljuËio.” “Znam, i po našim uputama u takvim biste sluËajevima trebaliotiÊi do posebne prostorije u podrumu i tamo se zakljuËati. Jesteli tamo?” “Da”, lagao je. “Dobro, vrlo dobro. Znate li što se dogodilo?” j 115 i

“Nemam pojma. Probudio me alarm. Nemam pojma što ga jeukljuËilo. Je li moguÊe da je samo oluja?” “Teško... Samo malo!” Glas Jonasa Anderberga postao je dekoncentriran. “Što je?” upitao je Frans nervozno. “Izgleda da...” “Kvragu, recite veÊ jednom. Sav se tresem.” “IspriËavam se, smirite se... Upravo pregledavam snimke s jedneod naših kamera i izgleda da...” “Da što?” “Da ste dobili posjet. Muškarac, da, možete kasnije i samipogledati, priliËno mršav muškarac s tamnim naoËalama i s kapomna glavi mota vam se po posjedu. Dva je puta bio tamo, kolikosam shvatio, ali, kao što sam rekao... Upravo sam to vidio. Moramto malo bolje prouËiti kako bih vam mogao više reÊi.” “O kakvom se tipu radi?” “Ha, Ëujte, nije lako reÊi.” ZvuËalo je kao da Jonas Anderberg pomno prouËava snimke. “Ali možda... Ne znam... Ne, ne bih trebao nagaati ovakorano”, rekao je. “Samo nagaajte. Trebam nešto konkretno. Kao terapiju.” “OK, u tom sluËaju mogao bih reÊi da postoji barem jednaokolnost koja je umirujuÊa.” “A to je?” “To je njegov hod. Hoda kao narkoman ∑ kao netko tko sedobro našmrkao. Ima neËeg pretjerano pompoznog i isprekidanogu naËinu kako se kreÊe, a to bi mogao biti znak da se radi samoo nekom obiËnom narkiÊu i sitnom lopovu. S druge strane...” “Da?” “Malo zabrinjavajuÊe dobro skriva lice, tako da...” Jonas je ponovno utihnuo. “Nastavite!” “»ekajte malo.” “Sad ste me unervozili, znate to?” “Nisam htio. Ali, znate...” j 116 i

Balder se ukoËio. ZaËuli su se zvukovi motora s prilaza u nje-govu garažu. “...upravo vam stiže posjet.” “Što da radim?” “Ostanite tamo gdje ste.” “OK”, rekao je Frans i ostao stajati, gotovo ukoËen, ali nije bioondje gdje je Jonas Anderberg pretpostavljao da jest.Kad mu je mobitel zazvonio u 1.58, Mikael Blomkvist još je uvijekbio budan. Ali buduÊi da mu je mobitel bio u trapericama na podu,nije se stigao javiti na vrijeme. Osim toga zvao je netko s tajnogbroja, tako da je samo opsovao, ponovno se uvukao u kreveti zatvorio oËi. Ne smije probdjeti još jednu noÊ. Još otkada je Erika zaspalaoko ponoÊi, ležao je , vrtio se i razmišljao o svom životu, u kojemumu se puno toga nije Ëinilo dobrim, Ëak ni njegov odnos s Erikom.VeÊ je desetljeÊima voli i ništa nije upuÊivalo na to da i ona neosjeÊa isto prema njemu. Ali veza više nije bila jednostavna kao nekada i možda je MikaelpoËeo osjeÊati suosjeÊanje prema Gregeru. Greger Beckmanumjetnik je i Erikin muž i stvarno nije ni zavidan ili sitniËav.Naprotiv, kad je Greger shvatio da Erika nikada neÊe preboljetiMikaela, niti Êe se uspjeti suzdržati da ne strgne odjeÊu s njega,nije poludio ni prijetio da Êe se preseliti u Kinu s njom. Dogovorilisu se: “Smiješ biti s njim ∑ samo se uvijek vrati meni.” Tako je i bilo. Živjeli su u takvome ménage à trois, nekonvencionalnoj kon-stelaciji u kojoj je Erika veÊinu noÊi spavala kod kuÊe u Saltsjöba-denu s Gregerom, ali ponekad i kod Mikaela u Bellmansgatanu,i Mikaelu se godinama to Ëinilo kao fantastiËno rješenje kakvo biviše parova koji žive pod diktaturom standardnog braka trebaloprakticirati. Svaki put kad bi Erika rekla “Više volim svog mužakad smijem biti i s tobom”, ili kada bi ga Greger bratski zagrliona nekom koktel-partiju, Mikael bi zahvalio svojoj sretnoj zvijezdina takvom aranžmanu. j 117 i

Ali u posljednje je vrijeme poËeo sumnjati, možda zato što jeimao više vremena za razmišljanje o vlastitom životu, i shvatio jeda sve što se zove dogovorom nije uvijek to. Naprotiv, netko može samovoljno nešto provesti pod krinkomzajedniËke odluke, ali dugoroËno se uvijek pokaže da je netkoipak patio usprkos tome što je tvrdio suprotno, a i iskreno reËeno:Erikin razgovor s Gregerom kasno sinoÊ nije bio doËekan plje-skom. Tko zna, možda i Greger sada leži budan. Mikael je pokušao misliti na nešto drugo. Neko je vrijeme Ëaki pokušavao sanjariti. Ali nije pomagalo i zato je na kraju ustao,odluËan da umjesto ovoga barem nešto pametno napravi, moždada poËne Ëitati o industrijskoj špijunaži ili, još bolje, skicirati al-ternativni financijski plan za Millennium? Obukao se, sjeo zakompjutor i pogledao ima li pošte. VeÊinom su to bile gluposti, kao i obiËno, iako mu je nekolikomailova dalo malo snage. Jedan je bio mail ohrabrenja od Chri-stera, Malin, Andreja Zandera i Harriet Vanger pred nadolazeÊuborbu sa Sernerom i odgovorio je na njega tonom u kojem je biloviše borbenosti od onoga što je osjeÊao. Zatim je provjerio Lis­bethin dokument bez nekih veÊih oËekivanja. A onda se ozario.Odgovorila je. Prvi put u dugo, dugo vremena pokazala je znakoveživota: “Balderova inteligencija nije nimalo umjetna. Kako je tvojainteligencija ovih dana? I što Êe biti, Blomkviste, ako napravimo stroj koji je malo pa-metniji od nas?” Mikael se nasmiješio i sjetio kako je bilo kad su se posljednjiput sastali na kavi u Kaffebaru u St Paulsgatanu i zato je malopotrajalo prije nego što je shvatio da njen pozdrav ustvari sadržavadva pitanja. U prvome je bilo malo prijateljskog zadirkivanja,u kojem je, nažalost, i bilo istine. Ono što je u posljednje vrijemepisao u novinama nije bilo ni naroËito inteligentno niti je imalopravu snagu vijesti. Kao i toliki novinari samo je radio i služio seisprobanim frazama i formulacijama. Ali kako je, tako je, pa jepoËeo razmišljati o njezinu drugom pitanju, njenoj malenoj za- j 118 i

gonetki, ne zato što ga je to pretjerano zanimalo, nego zato štoje htio napisati pametan odgovor. Ako napravimo stroj koji je pametniji od nas, razmišljao je, štoÊe biti? Otišao je do kuhinje, otvorio bocu mineralne vode i sjeoza stol. Gospoa Gerner na katu ispod jako je kašljala, a dalekou gradskome metežu tulila je sirena hitne pomoÊi. Da, odgovorioje sam sebi, onda Êemo dobiti stroj koji Êe raditi sve one pametnestvari koje i mi možemo, plus još neke, na primjer... Glasno senasmijao kad je shvatio kamo je ciljala pitanjem. Takav stroj moramoÊi zamisliti nešto inteligentnije od sebe jer smo to mi moglizamisliti, i što onda? Ako taj novi stroj može i raditi nešto pametnije, a isto takoi sljedeÊi stroj i sljedeÊi i sljedeÊi, uskoro ništa, ukljuËujuÊi i ljude,sljedeÊem kompjutoru neÊe biti zanimljivije od malih bijelih mi-ševa. Dobit Êemo eksploziju inteligencije bez ikakve kontrole, kaou filmovima Matrix. Mikael se nasmiješio, vratio do kompjutorai napisao: “Ako napravimo takav stroj, onda Êemo dobiti svijet u kojemËak ni Lisbeth Salander nije tako umišljena.” Nakon toga je ostao sjediti neko vrijeme i gledati kroz prozor,ono što se uopÊe moglo vidjeti u snježnoj oluji, i povremeno bibacio pogled prema otvorenim vratima sobe u kojoj je Erika spa-vala dubokim snom i nije znala ništa o strojevima koji Êe biti in-teligentniji od ljudi, ili je to barem u ovom trenutku nije muËilo.Posegnuo je za mobitelom. UËinilo mu je da je Ëuo signal da je dobio poruku. I zaista:nova poruka. Malo se zabrinuo, iako nije znao toËno zašto. Jerosim bivših ljubavnica koje su zvale pijane i htjele seks, noÊu obiË­n­ o stižu samo loše vijesti i zato je odmah pogledao o Ëemu jerijeË. Glas na sekretarici zvuËao je uznemireno: “Zovem se Frans Balder. Stvarno je nepristojno što zovemovako kasno. IspriËavam se. Ali moja je situacija postala kritiËna,barem mi se tako Ëini, i upravo sam saznao da ste me tražili, štoje stvarno neobiËna sluËajnost. VeÊ vam neko vrijeme želim ispri­Ëati neke stvari koje bi vas mogle zanimati. Bilo bi mi drago kad j 119 i

biste mi se javili što prije možete. Imam osjeÊaj da nemam punovremena.” Frans Balder ostavio mu je telefonski broj i mail, koje je Mikaelzabilježio. Neko vrijeme sjedio je i bubnjao prstima po stolu. Po-tom ga je nazvao.Frans Balder ležao je u krevetu, još uvijek uznemiren i uplašen.Ali sada se veÊ malo smirio. Auto koji je došao do njegove kuÊebio je konaËno policijski. Bila su to dvojica muškaraca u Ëetrdese-tima, jedan jako visok i jedan priliËno nizak, Ëega su obojica, Ëinise, bila svjesna i to ih je malo muËilo. Imali su iste kratke, stilizi-rane frizure, ali opÊenito su bili pristojni i ispriËali se što kasne. “Milton Security i Gabriella Grane iz Sigurnosne izvijestili sunas o situaciji”, objasnili su. Dakle znali su da se jedan muškarac s kapom i tamnim na­oËalama šuljao oko kuÊe i da moraju biti oprezni. Zato su odbilinjegovu ponudu da popiju Ëaj u kuhinji. Htjeli su pregledati kuÊu,što se Fransu Ëinilo kao profesionalna i mudra odluka. Nisu ga sedojmili osobito pozitivno, ali ni negativno. Uzeo je njihove brojevemobitela i vratio se u krevet, gdje je August još uvijek spavaoskvrËen sa zelenim ËepiÊima u ušima. Ali Frans nije mogao ponovno zaspati. Osluškivao je Ëuje li senešto vani u oluji i naposljetku se uspravio u krevetu. Mora neštoraditi. InaËe Êe poludjeti. Pregledao je mobitel. Imao je dvijeporuke od Linusa Brandella, koje su istovremeno zvuËale i ljutitoi defenzivno, i Frans je isprva samo poželio prekinuti vezu. Nijeimao snage slušati Linusovo gnjavljenje. Ali onda je ipak Ëuo par zanimljivih stvari. Linus je razgovaraos Mikaelom Blomkvistom iz Ëasopisa Millennium i sada je Blom-kvist htio popriËati s njim. Frans se zamislio. “Mikael Blomkvist”,mrmljao je. “HoÊe li on biti moja veza sa svijetom?” Frans Balder nije znao puno o švedskim novinarima. Ali Ëuoje za Mikaela Blomkvista i, koliko je shvatio, rijeË je o osobi koja j 120 i

uvijek pošteno istražuje svoje priËe i nikada ne uzmiËe pred pri-tiscima. Što ne znaËi, samo po sebi, da je pravi Ëovjek za ovajposao, jer Frans se sjetio da je Ëuo i neke druge, manje laskavestvari o Blomkvistu. Zato je ustao i ponovno nazvao GabrielluGrane, ona je znala puno o medijima, a i rekla je da Êe raditi cijelunoÊ. “Halo”, odmah se javila. “Upravo sam te htjela nazvati. Bašgledam ovog muškarca kojeg je uhvatila nadzorna kamera. Mislimda bismo te ipak trebali preseliti nekamo.” “O, Isuse, Gabriella, pa policija je sada tu. Sjede mi predvratima.” “On ti ne mora uÊi u kuÊu kroz vrata.” “Zašto bi se uopÊe vratio? Ovi iz Miltona su rekli da izgledakao neki stari narkiÊ.” “Nisam tako sigurna u to. Nosi nekakvu kutiju, nešto tehniËko.Bolje je da budemo oprezni.” Frans je bacio pogled na Augusta pored sebe. “Preselit Êu se sutra. To bi moglo biti dobro za moje živce. Aline noÊas ∑ ti se tvoji policajci Ëine profesionalnima, ili baremdovoljno profesionalnima.” “Opet si tvrdoglav?” “Da.” “OK, onda Êu se pobrinuti da se Flinck i Blom malo pokrenui pregledaju cijelo imanje.” “Dobro, dobro, ali nisam te zbog toga nazvao. Savjetovala sime da izaem sa svime u javnost, sjeÊaš se?” “Da... da... Što nije uobiËajen savjet koji Ëovjek Ëuje iz Sigur-nosne, zar ne, ali ipak još uvijek mislim da bi to bila dobra ideja.Ali prvo hoÊu da nam ispriËaš što znaš. Sve ovo mi djeluje dostazlokobno.” “Ajmo onda razgovarati sutra ujutro kad se naspavamo. »uj,što misliš o Mikaelu Blomkvistu iz Millenniuma? Je li on osobas kojom bih mogao porazgovarati?” Gabriella se nasmijala. j 121 i

“Ako hoÊeš da moji kolege dobiju moždani udar, onda bi de-finitivno trebao popriËati s njim.” “Zar je tako loše?” “Ovdje u Sigurnosnoj mrze ga kao kugu. Kažu: ako ti MikaelBlomkvist doe na vrata, onda znaš da ti je godina uništena. Nitkoovdje, ukljuËujuÊi Helenu Kraft, ne bi ti to savjetovao.” “Ali ja tebe pitam.” “I ja ti odgovaram da je to dobra ideja. On je prokleto dobarnovinar.” “Ali nisu li ga i kritizirali?” “Jasno, u posljednje se vrijeme priËa da je njegovo vrijemeprošlo i da ne piše dovoljno pozitivno i veselo ili tako nešto. Onje najbolji istraživaËki novinar staroga kova. Imaš njegov brojmobitela?” “Moj bivši asistent mi ga je dao.” “Dobro, odliËno. Ali prije nego što stupiš u kontakt s njim,moraš prvo nama sve ispriËati. ObeÊavaš?” “ObeÊavam, Gabriella. A sad idem odspavati par sati.” “Dobro, a ja Êu biti u kontaktu s Flinckom i Blomom i za sutrati srediti tajnu adresu.” Kad je prekinuo vezu, pokušao se smiriti. Ali ni sada mu tonije polazilo za rukom, a ni nevrijeme mu nije pomagalo u tome.Imao je osjeÊaj kao da nešto zlokobno prelazi preko jezera i dolaziovamo, pa je, iako to nije htio, napeto osluškivao svaku promjenuzvukova oko sebe i postajao sve nemirniji i zabrinutiji. Istina je da je obeÊao Gabrielli da Êe prvo s njom razgovarati.Ali nakon nekog vremena Ëinilo mu se da ne može Ëekati. Sve štoje držao u sebi sada je htjelo izaÊi, iako je znao da to nije racion­alno. Ništa nije toliko hitno. NoÊ je i, što god Gabriella rekla,vjerojatno je sada sigurniji nego prije. Policija mu Ëuva kuÊu i imaprvorazredni alarmni sustav. Ali nije pomagalo. Bio je uznemireni zato je uzeo broj koji mu je Linus dao. Nazvao je, ali, naravno,Blomkvist se nije javljao. A i zašto i bi? Bilo je puno prekasno i zato je Frans ostavioporuku, napetim šapatom kako ne bi probudio Augusta. Zatim j 122 i

je upalio lampu na svom noÊnom ormariÊu. Promotrio je policus desne strane kreveta. Na polici je stajala literatura koja nije imala veze s njegovimposlom te je ponovno pomalo rastreseno i nemirno poËeo listatistari roman Stephena Kinga Groblje kuÊnih ljubimaca. Ali ondaje samo još više razmišljao o zlim prikazama koje putuju kroz noÊi mrak i dugo je tako stajao s knjigom u ruci. Tada se nešto do-godilo. Opsjela ga je jedna misao, intenzivna slutnja koju bi moždana danjem svjetlu odbacio kao glupost, ali koja mu se sada Ëinilavrlo stvarnom i osjetio je želju da porazgovara s Farah Sharif, ilimožda radije sa Stevenom Warburtonom u Los Angelesu, koji jesasvim sigurno budan. Dok je razmišljao o tom pitanju i predoËa-vao si sve moguÊe užasne scenarije, gledao je prema jezeru, noÊii nemirnim oblacima koji su jurili preko neba. I u tom je trenutkuzazvonio telefon, baš kao da je odgovorio na njegove molitve. Ali,naravno, nisu to bili ni Farah ni Steven. “Mikael Blomkvist ovdje”, rekao je glas. “Nazvali ste me.” “Da. IspriËavam se što sam nazvao tako kasno.” “Nema problema. Budan sam.” “I ja. Možete li sada razgovarati?” “Naravno, ustvari, upravo sam odgovorio na mail osobe koju,mislim, obojica poznajemo. Zove se Salander.” “Tko?” “IspriËavam se, možda sam sve krivo shvatio. Ali stekao samdojam da ste je unajmili da pregleda vaše kompjutore i pronaetragove hakiranja.” Frans se nasmijao. “Da, Isuse Bože, to je stvarno posebna cura”, rekao je. “Alinikada mi nije rekla svoje prezime, iako smo neko vrijeme inten-zivno kontaktirali. Pretpostavljam da je imala svoje razloge za to,pa nisam ni inzistirao. Upoznao sam je na jednom od svojih pre-davanja na fakultetu. Rado Êu vam ispriËati, stvarno me iznenadila.Ali ono što sam vas sada htio pitati... Ovaj, sigurno Êete misliti daje to luda ideja.” “Ponekad volim lude ideje.” j 123 i

“Jeste li možda voljni odmah doÊi ovamo? Puno bi mi znaËilo.Imam priËu koja bi mogla biti priliËno eksplozivna. Mogu vamplatiti taksi ovamo i natrag.” “Lijepo od vas, ali mi uvijek plaÊamo svoje troškove. Zaštomoramo razgovarati sada, usred noÊi?” “Zato što...” Frans je oklijevao. “Zato što imam osjeÊaj da jehitno, ustvari, to je više nego osjeÊaj. Upravo sam saznao da mije život u opasnosti, a prije samo nekoliko sati netko mi se motaooko kuÊe. Bojim se, da budem sasvim iskren, i htio bih olakšatidušu i ispriËati što znam. Ne želim to više držati u sebi.” “OK.” “Što OK?” “Dolazim ∑ ako uspijem pronaÊi taksi.” Frans mu je dao adresu i prekinuo vezu. Potom je nazvao pro­fesora Stevena Warburtona u Los Angeles i dvadeset, tridesetminuta koncentrirano i intenzivno razgovarao s njim na kriptiranojliniji. Zatim je ustao, obukao traperice i crnu majicu od kašmirai izvadio bocu Amaronea, za sluËaj da Mikael Blomkvist buderaspoložen za takve stvari. Ali nije stigao dalje od vrata. Uplašenose trgnuo. UËinilo mu se da je vidio kako se netko kreÊe, nešto je brzoprošlo preko njegova vidnog polja. Nervozno je pogledao premamolu i moru. Ali nije vidio ništa. Bio je to isti pusti, olujni krajolikkao i prije i rekao je samom sebi kako je to vjerojatno umislio, bioje to samo proizvod njegove nervoze, tako se barem pokušaouvjeriti. Izašao je iz spavaÊe sobe i krenuo uz veliki prozor premakatu. Ali onda ga je opet obuzela nelagoda. Brzo se okrenuo i ovajje put stvarno vidio nešto, tamo kod kuÊe susjeda Cedervalla. Jedan je lik trËao u zaklonu drveÊa i iako ga je Frans vidio samonakratko, primijetio je da je rijeË o jakome muškarcu u tamnojodjeÊi s ruksakom. TrËao je pogrbljen i nešto u njegovim pokre-tima izgledalo je profesionalno, kao da je mnogo puta tako trËao,možda u nekom dalekom ratu. Bilo je u tome neËeg uËinkovitogi uvježbanog, što je Fransa asociralo na nešto filmsko i zastrašujuÊe j 124 i

i zato je možda potrajalo nekoliko sekundi prije nego što je izvu-kao mobitel iz džepa i pokušao dokuËiti koji od brojeva pripadaonim policajcima vani. Nije ih upisao meu svoje kontakte, samo ih je nazvao kako biimao njihov broj, i sada nije bio siguran. Koji je broj njihov? Nijeznao. Drhtavim je rukama probao jedan koji mu se Ëinio ispravan.Isprva se nitko nije javljao. Zvonilo je tri, Ëetiri, pet puta prije negošto se javio zadihani glas: “Ovdje Blom, što se dogaa?” “Vidio sam jednog muškarca kako trËi uz drveÊe kod susjedovekuÊe. Ne znam gdje je sada. Ali mogao bi biti gore kod ceste,blizu vas.” “OK, provjerit Êemo.” “Izgledao je...” nastavio je Frans. “Kako?” “Ne znam, brz.”Dan Flinck i Peter Blom sjedili su u policijskom vozilu i razgovaralio svojoj mladoj kolegici Anni Berzelius i veliËini njene guzice.I Peter i Dan bili su svježe rastavljeni. Razvodi su bili priliËno bolni. Obojica su imala malu djecui žene koje su se osjeÊale prevarenima, i punice i punce koji su ih,u raznim varijacijama, zvali neodgovornim seronjama. Ali kad sesve slegnulo i kad su poËeli dijeliti skrbništvo nad djecom i uselilise u nove, još uvijek poluprazne stanove, obojica su shvatila isto:da im je nedostajao život neženja, pa su se u posljednje vrijeme,onih tjedana kada djeca nisu bila kod njih, provodili kao nikadaprije, a poslije, baš kao u pubertetu, razgovarali o svim detaljimazabave. Promatrali su žene od glave do pete i u detalje im recen-zirali tijela i sposobnosti u krevetu. Ali ovaj se put nisu stiglipozabaviti stražnjicom Anne Berzelius koliko su htjeli. Peteru je zazvonio mobitel i obojica su poskoËila, dijelom zatošto je Peter promijenio signal u priliËno ekstremnu verziju “Satis-factiona”, ali najveÊim dijelom, naravno, zato što je bila olujna noÊ j 125 i

i što ih je samoÊa uËinila plašljivima. Osim toga Peter je držaomobitel u džepu hlaËa, a buduÊi da su mu hlaËe bile tijesne ∑ trbuhmu je narastao od svih tih zabava ∑ potrajalo je dok ga je izvukao.Kad je prekinuo vezu, izgledao je zabrinuto. “O Ëemu se radi?” upitao je Dan. “Balder je vidio nekog muškarca, priliËno brzog, izgleda.” “Gdje?” “Dolje kod drveÊa pored susjedne kuÊe. Ali vjerojatno je krenuogore prema nama.” Peter i Dan izašli su iz auta i hladnoÊa ih je ponovno šokirala.Mnogo su puta te duge veËeri i noÊi bili vani. Ali nijednom nisutoliko prozebli do kosti i na trenutak su ostali samo stajati i gledatilijevo-desno. Tada je Peter ∑ onaj viši ∑ preuzeo komandu i rekaoDanu da ostane tu kod ceste, dok Êe on krenuti dolje prema vodi. Pored drvene ograde i kratke aleje tek posaenog drveÊa pro-tezao se potoËiÊ. Napadalo je dosta snijega i bilo je hladno, a doljeje bilo more, zaljev Baggensfjärden, pomislio je Peter i zaËudio sešto se voda nije zaledila. Možda su valovi bili preveliki za to. Olujaje bila straviËna i Peter je opsovao oluju i noÊnu smjenu koja muje uništila san. Ipak, pokušao je obaviti svoj posao, iako mu srcebaš nije bilo u tome. Osluškivao je Ëuje li što, ogledao se oko sebe i isprva nije ništavidio. Bio je mrak. Samo je jedna lampa obasjavala imanje toËnoispred mola. Krenuo je dolje, pored sivih ili zelenih vrtnih stolacakoje je oluja razbacala, i u sljedeÊem trenutku ugledao FransaBaldera kroz veliki prozor. Balder je stajao malo dublje u kuÊi nagnut nad velikim kreve-tom, tijelo mu je bilo napeto. Možda je popravljao pokrivaË, nijebilo lako reÊi. Izgledao je koncentriran na neki detalj u krevetu,što Petera ustvari ne bi trebalo zanimati. Trebao bi pregledatiposjed oko kuÊe. Ali u Balderovu je držanju bilo neËega što ga jefasciniralo i zato je na sekundu, dvije izgubio koncentraciju. Tadase vratio u stvarnost. Odjednom se ukoËio, imao je osjeÊaj da ga netko promatra. j 126 i

Brzo se okrenuo i divlje se ogledao. Ali isprva nije ništa vidioi upravo se malo smirio, kad je shvatio dvije stvari istovremeno ∑iznenadno kretanje kod metalnih kanti za smeÊe pored ogradei zvuk auta gore na cesti. Auto se zaustavio i otvorila su se vrata. Ništa od toga samo po sebi ne bi bilo važno. Kretanje kod kantimogla bi biti neka životinja, i naravno da ovuda prolaze auti, Ëaki ovako kasno noÊu. Ipak, Peterovo se tijelo napelo i na trenutakje samo stajao tamo, ne znajuÊi kako da reagira. Tada je zaËuoDanov glas. “Netko dolazi!” Peter se nije pomaknuo. Imao je osjeÊaj da ga netko promatrai gotovo nesvjesno poËeo je pipati po svom pištolju na bokui odjednom se sjetio svoje majke i bivše žene i djece, kao da Êe sestvarno nešto ozbiljno dogoditi. Ali dalje nije stigao razmišljati.Dan je ponovno viknuo, ovaj put oËajnijim glasom: “Policija, stanite, kvragu!” Peter je potrËao gore prema cestiiako se takva akcija nije podrazumijevala. Nije se mogao osloboditimisli da ostavlja nešto prijeteÊe i neugodno dolje kod kanti zasmeÊe. Ali ako njegov kolega tako viËe, onda nema izbora, zar ne,i potajice je osjetio olakšanje. Bojao se više nego što je htio priznatii zato je pojurio i posrÊuÊi se uspeo na cestu. U daljini Dan je trËao za Ëovjekom širokih lea u puno pre-tankoj odjeÊe koji je teturao i iako je Peter pomislio da bi tog likateško mogli okarakterizirati kao “brzog”, pojurio je za njima.Ubrzo su ga srušili u jarak pored dva poštanska sanduËiÊa i maleneuliËne svjetiljke koja je bacala mutnu svjetlost na cijeli taj spektakl. “Tko si ti?” zaurlao je Dan iznenaujuÊe agresivno ∑ valjda sei on bojao ∑ i muškarac ih je pogledao zbunjenim i uplašenimpogledom. Nije imao kapu i mraz mu se skupio na bradi i kosi i vidjelo seda je promrzao i da se opÊenito loše osjeÊa. Ali bilo je neËega jakopoznatog na njegovu licu. Peter je na trenutak povjerovao da su uhvatili poznatog zloËincakojeg svi traže i osjetio ponos. j 127 i

Frans Balder vratio se u spavaÊu sobu i ušuškao Augusta, moždakako bi ga sakrio pod pokrivaËem za sluËaj da se nešto dogodi.Iznenada ga je opsjela luda pomisao proizašla iz straha koji jemaloprije osjetio i koju je pojaËao razgovor sa Stevenom Warbur-tonom. Isprva ju je odbacio kao veliku glupost, nešto što možešpomisliti samo usred noÊi, kad ti je mozak uzbuen i uplašen. Tada je shvatio da ta ideja nije toliko nova, nego je ustvaribubrila u njegovoj podsvijesti sve one beskrajne besane noÊiu Americi. Zato je uzeo svoj laptop, vlastiti maleni superkompjutorkoji je bio povezan s nizom drugih strojeva kako bi postigaodovoljan kapacitet za njegov program za umjetnu inteligencijukojemu je posvetio život i... Neshvatljivo, zar ne? Bez razmišljanja izbrisao je dokumente i sve backupove osjeÊa-juÊi se kao zloban bog koji gasi život, a možda je upravo to i uËinio.To nitko nije mogao znati, Ëak ni on, i neko je vrijeme ostao sjeditirazmišljajuÊi hoÊe li požaliti i osjetiti kajanje. Njegovo životnodjelo nestalo je s nekoliko stisnutih tipki. Ali, zaËudo, to ga je smirilo, kao da se sada barem doneklezaštitio. Ustao je i ponovno pogledao van u noÊ i nevrijeme.I tada mu je zazvonio mobitel. Bio je to Dan Flinck, onaj drugipolicajac. “Samo sam vam htio reÊi da smo uhvatili osobu koju ste vidjeli”,rekao je policajac. “Drugim rijeËima, možete biti mirni. Imamosituaciju pod kontrolom.” “Tko je to?” upitao je Frans. “Ne bih mogao reÊi. Jako je pijan i moramo ga smiriti. Samosam vam htio javiti. »ujemo se još.” Frans je stavio mobitel na noÊni ormariÊ pored svog laptopai pokušao Ëestitati samom sebi. Muškarac je uhvaÊen, a njegovoistraživanje ne može dospjeti u krive ruke. Ali to ga nije smirilo.Isprva nije shvaÊao zašto. Odjednom je shvatio: ovo s pijanstvomnije se poklapalo. Onaj koji je trËao uz drveÊe bio je sve, samo nepijan. j 128 i

Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je Peter Blom shvatio danisu uhvatili nekog slavnog i traženog zloËinca, nego glumcaLassea Westmana, koji je doduše glumio kriminalca i ucjenjivaËau televizijskim serijama, ali teško da je stvarno tražen, i ta spoznajaPetera nije naroËito smirila. Ne samo zato što mu je ponovno palona pamet da je bila pogreška otiÊi od onog drveÊa i kanti za smeÊenego i zato što je odmah shvatio da bi ovo moglo dovesti doskandala i novinskih naslova. Koliko je znao, Lasse Westman vrlo je Ëesto završavao u tablo-idima što god da je radio, a sada stvarno nije izgledao naroËitosretno. Bacakao se, psovao i pokušavao osoviti na noge dok jePeter pokušavao shvatiti što on uopÊe radi ovdje usred noÊi. “Stanujete li ovdje?” upitao je. “Ne moram ja tebi niš reÊi”, obrecnuo se Lasse Westman. Peterse okrenuo prema Danu kako bi shvatio kako je uopÊe došlo dosvega ovoga. Ali Dan je veÊ stajao malo dalje i razgovarao na mobitel, oËitos Balderom. Valjda se htio pokazati kao vrijedan policajac i javitimu da su uhvatili sumnjivca, ako je to uopÊe bio sumnjivac. “Jeste li se šuljali oko kuÊe profesora Baldera?” nastavio je Petersvoje ispitivanje. “Je l’ Ëuješ ti mene što ti priËam? Ništa ti neÊu reÊi. Jebote,mirno se šetam i onda doe ovaj luak i poËne mahati pištoljem.Pa to je skandal. Znate vi tko sam ja?” “Znam tko ste, i ako smo se loše ponašali, ispriËavam se. Si-gurno Êemo imati priliku još popriËati o tome. Ali trenutaËnoimamo jednu priliËno napetu situaciju i zato hoÊu da mi kažetejesti li došli posjetiti profesora Baldera. A, ne, ne, ne pokušavajtepobjeÊi!” Lasse Westman konaËno se uspravio i stvarno nije pokušavaopobjeÊi. Bilo mu je teško održati ravnotežu i zato se malo me-lodramatiËno nakašljao i pljunuo u zrak. PljuvaËka nije dalekostigla, nego se vratila poput projektila i zaledila mu se na obrazu. “Znaš što?” upitao je i obrisao lice. j 129 i

“Što?” “Nisam ja negativac u ovoj priËi.” Peter je zabrinuto pogledavao dolje prema vodi i aleji ponovnose pitajuÊi što je to vidio tamo dolje. Ali ostao je stajati ovdjeparaliziran apsurdnom situacijom. “Tko je onda negativac?” “Balder.” “Zašto?” “Zato što je uzeo sina moje cure.” “Zašto bi to uËinio?” “Što mene pitaš? Pitaj toga genija tamo! Taj vrag nema nikakvopravo na njega”, rekao je Lasse Westman kopajuÊi po unutarnjemdžepu kaputa, kao da nešto traži. “Nema nikakvog djeteta u toj kuÊi, ako to misliš”, rekao jePeter. “Naravno da ima, jebote.” “Stvarno?” “Stvarno!” “I zato ste sada došli ovamo usred noÊi pijani ko majka dauzmete to dijete”, nastavio je Peter i upravo je htio još neštosarkastiËno dodati, kad ga je prekinuo neki zvuk, neko tiho zvec-kanje koje je doprlo do njega iz smjera mora. “Što je to?” upitao je. “Koje?” odgovorio je Dan, koji je sada ponovno stajao porednjega i, Ëini se, nije ništa Ëuo. Istina, zvuk nije bio glasan. Ali Peter se naježio. Zvuk ga je podsjetio na ono što je osjetiokod drveÊa i kanti i upravo se htio spustiti da vidi što se dogaa,ali onda je ponovno zastao. Možda se bojao, ili je možda bioopÊenito neodluËan i nedovoljno dobar, nije lako znati. Ali zabri-nuto se ogledao oko sebe, a onda Ëuo da se približava još jedanauto. Bio je to taksi koji je prošao pored njih i zaustavio se kod ogradekuÊe Fransa Baldera, što je Peteru dalo izliku da ostane gore nacesti i dok su vozaË i putnik sreivali plaÊanje, bacio je još jedan j 130 i

zabrinuti pogled prema vodi i ponovno mu se uËinilo da neštoËuje, a ni to nije bio neki umirujuÊi zvuk. Ali nije bio siguran, a sada su se vrata otvorila i iz auta je izašaomuškarac, kojeg je Peter nakon nekoliko sekundi zbunjenostiprepoznao kao novinara Mikaela Blomkvista. Kvragu, zašto odjednom svi slavni moraju usred noÊi doÊi bašovamo. j 131 i

j 440 i

Švedski pisac i novinar David Lagercrantz roen je 1962.Odrastao je u Solni i Drottningholmu u blizini Stockholmas majkom Martinom i ocem Olofom. Studirao je filozofiju, reli-giju i novinarstvo u Göteburgu, a nakon diplome prvi je posaou struci dobio u nacionalnoj dnevnoj tiskovini Expressen, gdje sepoËeo baviti istraživaËkim novinarstvom vezanim uz sluËajevezloËina i kriminala, od kojih Êe neki poslije poslužiti i kao motiviu njegovim književnim djelima. Godine 1997. objavio je svoj autorski prvijenac, knjigu o šved-skom zaljubljeniku u ekstremne sportske aktivnosti i planinaruGöranu Kroppu i njegovu avanturistiËkom usponu na MountEverest. Uspjeh knjige proslavio je Lagercrantza i omoguÊio munastavak spisateljske karijere. Postupno se profilirao njegov interesza biografiju. Tri godine nakon knjige o Kroppu objavio je biogra­fiju švedskoga izumitelja Håkana Lansa koja je takoer poluËilaizniman uspjeh i doživjela nekoliko izdanja. Lagercrantz nastavljaspajati svoju sklonost biografiji s elementima žanrovske literature.Nakon trilera Himmel över Everest (Nebo nad Everestom), 2005.objavljuje Pad Ëovjeka u Wilmslowu, povijesni roman o englesko-me matematiËaru Alanu Turingu. ZahvaljujuÊi tome djelu Lager-crantz dospijeva na svjetske top-liste bestselera. S obzirom na to da tijekom Ëitave spisateljske karijere nije skri-vao svoju fascinaciju talentiranim pojedincima koji se odbijajupokoriti društvenim konvencijama i bezuvjetno ostaju privrženisvojoj životnoj strasti, i dalje je biografska literatura njegov kljuËni j 441 i

profesionalni interes. Tako je tržišno najuspješnije djelo DavidaLagercrantza biografija švedskoga nogometaša Zlatana Ibrahimo-viÊa, Ja sam Zlatan objavljena 2011., prevedena na 30 svjetskihjezika i u prva dva mjeseca od objavljivanja prodana u 500.000primjeraka. Lagercrantz je 2013. potpisao ugovor sa švedskom naklad-niËkom kuÊom Norstedts, koja je u posjedu prava na književnuostavštinu Stiega Larssona. Uz suglasnost Larssonove obiteljiDavid je odabran kao autor koji Êe napisati Ëetvrti dio planetarnopopularnoga serijala Millennium. Roman Što nas ne ubije u životvraÊa nezaboravni dvojac: Lisbeth Salander i Mikaela Blomkvista.David Lagercrantz danas živi u Stockholmu sa suprugom Annekoja je urednica na državnom radiju i troje djece. j 442 i

Željka »ernok (1973.) diplomirala je engleski i švedski jeziki književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao stipen-distica SveuËilišta Mälardalen studirala je kreativno pisanje uŠvedskoj. Objavila je zbirku poezije Kad se previše nagneš krozprozor vlaka. Prevela je romane P. O. Enquista, Tove Jansson, Kjella Westöa,Hjalmara Söderberga, Erlenda Loea, Frode Gryttena, Ellen Matt-son, Stiega Larssona, Stevea Sem-Sandberga, Larsa Keplera, Maj-gull Axelsson, Torgn­ y­j­a Lindgrena, Roberta Åsbacke, HeleneHenschen i mnogih drugih. Prevodi priËe i poeziju sa švedskogi engleskog jezika za brojne festivale i predstavljanja. »lanica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. j 443 i

j 444 i

Sadržaj Prolog 5 Prvi dio Pod budnim okom 9 Drugi dio Labirinti sjeÊanja 155 TreÊi dioAsimetriËni problemi 345 Zahvala 439 O autoru 441 O prevoditeljici 443 j 445 i