Triptih

SVJETSKI BESTSELER Troje ljudi koji nešto skrivaju i ubojica koji nema što izgubiti»Fascinantan i neodoljiv…« San Francisco Chronicle

»Izvrsna, zanimljiva i kompleksna priča, s mnogo napetosti.« Daily Express »Triptih je briljantno strukturiran i odmjerena tempa; napetost ni u jednom trenutku ne popušta.« THE TIMES»Karin Slaughter jedna je od najboljih spisateljica kriminalističkih romana u SAD-u.« Washington Post »Nemojte ovo čitati sami. Nemojte čitati kada padne mrak. Ali svakako pročitajte.« Daily Mirror »Fascinantan i neodoljiv…« San Francisco Chronicle »Ova knjiga ima sve: tajnu, napetost, ljubavnu priču, izvrstan rasplet.« Kirkus Reviews »Zanimljiva, mračna priča o povezanim sudbinama troje ljudi...Zaplet i karakterizacija likova domišljati su kao uvijek, s nekoliko velikih i neočekivanih preokreta.« Romantic Times »Karin Slaughter je bolja nego što će to Patricia Cornwell ikada biti. Triptih je uzdiže na vrh popisa najboljih autora kriminalističkih romana.« Cleveland Plain Dealer »Slaughter uvlači čitatelje u problematične živote svojih likova, a istovremeno majstorski gradi napetost. Likovi su složeni, a poneki skrivaju i neočekivane tajne...« Freshfiction.com



KARIN SLAUGHTER Triptih Prevela s engleskoga Mirta Jambrović

Naslov izvornika Karin Slaughter TriptychCopyright © 2006 by Karin Slaughter

Za Kate i Kate



PRVI DIO



DECATUR CITY OBSERVER 17. LIPNJA 1985.UBIJENA TINEJDŽERKA IZ DECATURARoditelji su jučer ujutro sinoć je izjavio kako je uvje-pronašli petnaestogodišnju ren da će policija privestiMary Alice Finney mrtvu u pravdi ubojicu njegove kćeri.njihovoj obiteljskoj kući u Odlična učenica srednje školeAdamsovoj ulici. Policija nije u Decaturu, Mary Alice aktiv-objavila detalje o zločinu. Izja- no je sudjelovala u treninzimavili su samo da se slučaj vodi navijačica i nedavno je oda-kao ubojstvo i da ispituju one brana za predsjednicu drugihkoji su posljednji viđeni s ubi- razreda. Izvori bliski istrazijenom. Paul Finney, djevojčin potvrdili su da je djevojčinootac i pomoćnik okružnog tijelo unakaženo.tužitelja u okrugu DeKalb,



PRVO POGLAVLJE5. VELJAČE 2006.Detektiv Michael Ormewood slušao je prijenos utakmice na radiju,vozeći se Avenijom DeKalb prema naselju Grady Homes. Što jebliži bio tome socijalnom naselju, to je veću napetost osjećao, a dotrenutka kada je skrenuo udesno i ušao u ono što većina policajacasmatra ratnom zonom, tijelo mu je već gotovo vibriralo od napora.Dok je Atlantsko stambeno tijelo (AST) polako proždiralo samosebe, poticana stanogradnja, poput Grady Homesa, postajala jeprošlost. Nekretnine u gradu bile su previše vrijedne, mogućnostuzimanja mita previsoka. Poviše ceste bio je grad Decatur, s otmje-nim restoranima i kućama koje vrijede milijun dolara. Otprilikekilometar u drugome smjeru uzdizala se zlatom optočena kupolazgrade Kongresa u Georgiji. Naselje Grady Homes prostiralo seizmeđu njih kao živi dokaz da je grad koji je bio previše zaposlenda bi mrzio, bio i previše zaposlen da se pobrine za svoje. Zbog utakmice, ulice su bile poprilično prazne. Dileri i svod-nici uzeli su slobodnu večer kako bi svjedočili najvećemu čudu: nalu Super Bowla u kojemu igraju Atlantski Sokoli. Budući da jebila nedjelja navečer, prostitutke su još zarađivale za život, pokuša- 5

vajući vjernicima dati nešto što će ispovjediti sljedeći tjedan. Nekeod djevojaka mahnule su Michaelu kad je prošao pokraj njih, a onim je mahnuo na pozdrav, pitajući se koliko se neoznačenih auto-mobila zaustavi ovdje usred noći, koliko policajaca kaže Centralida idu na desetominutnu stanku, a onda mahanjem pozovu nekuod djevojaka kako bi im pomogle da se malo ispušu. Ulaz broj devet bio je na kraju naselja, oronula zgrada od cr-vene cigle, pod kontrolom Ratza, jedne od novih bandi koje su sedoselile u naselje. Ispred zgrade bila su četiri policijska automobilai još jedan neoznačeni. Svjetla su se rotirala, radioprijamnici bučili.Na parkirnim mjestima stanara stajali su crni BMW i nabrijani te-renac Lincoln Navigator, čiji su naplatci od tisuću dolara na svjetluuličnih svjetiljaka svjetlucali zlatnim odsjajem. Michael se oduproporivu da trzne upravljač i sastruže malo boje s terenca vrijednogsedamdeset tisuća dolara. Prošlog je mjeseca Michaelov mali nara-stao 10 centimetara i prerastao sve traperice, ali novu odjeću moratće pričekati do sljedeće Michaelove plaće. Tim je izgledao kao da gaje nanijela plima, dok je novac koji je njegov tata morao davati kaoporezni obveznik pomagao tim banditima da si plaćaju stanarinu. Umjesto da iziđe iz automobila, Michael je pričekao još neko-liko sekunda slušajući prijenos utakmice, uživajući u trenutku miraprije nego što mu se svijet okrene naglavačke. Bio je u snagama re-da već gotovo petnaest godina. Iz vojske je prešao ravno u policiju,prekasno shvativši da osim frizure i nema prevelikih drugih razli-ka između tih dviju organizacija. Znao je da će se onoga trenutkakada iziđe iz automobila sve pokrenuti kao sat koji je bio previšenavijen. Besane noći, beskrajni tragovi koji nikamo neće voditi,šefovi koji će mu disati za vrat. Vjerojatno će se i mediji zakvačitiza to pa će mu svaki put kad bude izlazio iz zgrade gurati kamereu lice i pitati zašto slučaj nije riješen, a sin će mu sve to gledati navijestima i pitati ga zašto su svi tako ljuti na njega. Collier, mladi kvartovski policajac čiji su bicepsi bili takopuni mišićne mase da nije mogao spustiti ruke uz tijelo, rukom jepokazao Michaelu da otvori prozor. Mesnatim dlanom napravio jepokret kao da okreće ručku prozora, iako vjerojatno nikada nijebio u automobilu u kojem se prozor otvara okretanjem ručke. 6

Michael je pritisnuo tipku na upravljačkoj ploči i dok se pro-zor spuštao, rekao: »Da?« »Tko vodi?« »Atlanta ne«, odgovorio mu je Michael, a Collier je kimnuokao da je i očekivao loše vijesti. Posljednji Atlantin pohod na SuperBowl dogodio se prije nekoliko godina. Denver ih je zgazio 34:19. Collier upita: »Kako je Ken?« »On je Ken.« Michael odgovori ne ulazeći u detalje o par-tnerovu zdravlju. »Dobro bi nam došao ovdje.« Policajac napravi pokret gla-vom prema zgradi. »Poprilično je gadno.« Michael je svoje mišljenje zadržao za sebe. Dečko je bio u ra-nim dvadesetima, vjerojatno je živio u majčinu podrumu i vjerovaoda je muškarac zato što svaki dan stavlja pištolj o remen. Michaelje sreo nekoliko Colliera u iračkoj pustinji kada je prvi Bush odlu-čio poslati vojsku onamo. Svi su oni bili nadobudni štenci sa sjajemu oku koji je govorio da su se pridružili vojsci zbog više od triobroka na dan i besplatnog školovanja. Bili su opsjednuti dužnošćui čašću, i svim tim sranjima koja su vidjeli na televiziji i kojima suih hranili regruteri koji su ih ubirali iz srednjih škola kao da suzrele trešnje. Obećano im je tehničko usavršavanje, zadaci koje ćeobavljati iz baza smještenih u blizini njihovih domova i sve ostalozbog čega će se potpisati na iscrtanoj liniji. Većina njih prvim jetransportnim zrakoplovom prebačena u pustinju, gdje su ubijeniprije nego što su uspjeli staviti kacige na glave. Ted Greer izišao je iz zgrade navlačeći kravatu kao da mu jepotreban zrak. Iako je bio crnac, poručnik je izgledao popriličnoblijedo jer je većinu vremena provodio za stolom, okupan uores-centnim svjetlom lampe, čekajući da ode u mirovinu. Ugledao je Michaela kako još sjedi u automobilu i namrštiose. »Večeras radiš ili si se samo otišao malo provozati?« Michaelu se nije žurilo izići. Izvadio je ključ u trenutku kadaje na radiju počela emisija u poluvremenu. Večer je bila topla zaveljaču, a klimatizacijski uređaji koje su ljudi postavili na prozorimazujali su kao pčele oko košnice. 7

Greer je zarežao na Colliera: »Imaš nekog posla?« Collier je bio dovoljno razuman da ode, spuštajući bradu naprsa kao da ga je netko udario po nosu. »Potpuno je unakažena«, Greer je rekao Michaelu. Izvadioje rupčić i obrisao znoj sa čela. »Dočepao je se neki bolesni per-verznjak.« Michael je to već bio čuo kada se javio na poziv zbog kojegase na kraju morao dići s kauča u dnevnoj sobi. »Gdje je ona?« »Na šestome katu.« Greer je složio rupčić u pravilan četve-rokut pa ga spremio u džep. »Utvrdili smo da je poziv Službi 911došao s one govornice.« Pokazao je prema drugoj strani ceste. Michael se zagledao u telefonsku govornicu, relikviju iz proš-losti. Danas su svi imali mobitele, posebno dileri i članovi bandi. »Ženski glas«, rekao je Greer. »Sutra ćemo dobiti vrpcu.« »Koliko je trebalo da netko dođe ovamo?« »Trideset dvije minute«, odgovorio je Greer, a Michaela jezačudilo samo to da im nije trebalo i dulje. Prema istraživanju ko-je je provela mjesna novinarska ekipa, vrijeme odziva na poziveiz Gradyja bilo je otprilike četrdeset pet minuta. Hitnoj pomoćitrebalo je i više. Greer se ponovo okrenuo prema zgradi kao da bi ga moglaodriješiti od grijeha. »Morat ćemo zatražiti pomoć u ovom slu-čaju.« Michael se narogušio na taj prijedlog. Statistički, Atlanta jebila jedan od gradova s najvećim brojem zločina u Americi. Mrtvakurva teško da je bila veliko iznenađenje, posebno uzme li se uobzir gdje je pronađena. Rekao je Greeru: »To je baš ono što mi treba — još seljačinakoje će mi govoriti kako da radim svoj posao.« »Ova seljačina misli da upravo to trebaš«, odvratio je poruč-nik. Michael je znao da se ne treba svađati s njim. I to ne zato štoGreer nije trpio neposluh, nego zato što će se složiti s Michaelomkako bi ga ušutkao, a onda svejedno napraviti što želi. Greer je dodao: »Ovo je zaista gadno.« 8

»Sva su ona zaista gadna«, podsjetio ga je Michael otvarajućistražnja vrata automobila i vadeći sako. »Djevojka nije imala šanse«, Greer je nastavio. »Pretučena,razrezana, izjebana na sto načina. Imamo posla s ozbiljno poreme-ćenim bolesnikom.« Michael je odjenuo sako, razmišljajući o tome kako Greerzvuči kao da je na audiciji za HBO. »Ken je izišao iz bolnice.Rekao je da svratiš kad god hoćeš.« Greer je promrmljao nešto o tome kako je u posljednje vri-jeme jako zaposlen, a onda je otišao prema svojem automobilu,osvrćući se preko ramena kao da se boji da bi ga Michael mogaoslijediti. No, on je pričekao da mu šef uđe u automobil i izveze ses parkirališta i tek je onda krenuo prema zgradi. Collier je stajao na vratima, s rukom na dršku pištolja. Vjero-jatno je mislio da drži stražu, ali Michael je znao da se osoba kojaje počinila ovaj zločin neće više vratiti. Dovršio je posao. Ništa višenije želio učiniti. Collier je rekao: »Šef je brzo otišao.« »Hvala ti na toj informaciji.« Michael je otvorio vrata i pustioda ga vlažna, mračna zgrada polako usiše. Tko god da je osmislioovo naselje, nije na umu imao sretnu djecu koja se iz škole vraćajukući na tople kekse i mlijeko. Usredotočili su se na sigurnost, na toda bude što manje otvorenih prostora i na čelične okvire koji su bilipostavljeni oko žarulja. Zidovi su bili betonski, s uskim prozorimauguranima u malene, uske kutove, a sigurnosne žice utkane u sta-klo izgledale su poput paukovih mreža. Površine koje su nekoć bileoličene u bijelo sada su bile prekrivene gra tima. Prekrivale su ihoznake bandi, upozorenja i različite informacije. Desno od ulaznihvrata netko je nažvrljao: Kim je kurva! Kim je kurva! Kim je kurva! Michael je pogledao prema stubama brojeći šest katova, ka-da su se uz škripu otvorila vrata. Okrenuo se i ugledao prastarucrnkinju kako očima tamnim poput ugljena pilji u njega kroz rubčeličnih vrata. »Policija«, rekao je i pokazao joj značku. »Ne bojte se.« 9

Vrata su se još otvorila. Preko traperica i umrljane bijelemajice kratkih rukava nosila je pregaču s cvjetnim uzorkom. »Nebojim se ja tebe, kujo.« Načičkane iza nje, stajale su četiri starice. Sve osim jedne bi-le su crnkinje. Michaelu je bilo jasno da nisu ovdje kako bi mupomogle. Kao svaka druga mala zajednica, i Grady je živio odgovorkanja, a ovo su bila usta koja su ih širila. Ipak je morao upitati: »Je l’ neka od vas vidjela nešto?« Složno su odmahnule glavom. »Odlično«, rekao je Michael spremajući značku u džep prijenego što se okrenuo prema stubištu. »Hvala vam što se brinete zasigurnost svoje zajednice.« »To je tvoj posao, pederčino«, obrecnula se. Zaustavio se s nogom na najdonjoj stubi, pa se okrenuo pre-ma njoj i zagledao joj se u oči. Nije skrenula pogled; njezine mutneoči strijeljale su ga kao da čitaju knjigu njegova života. Žena je bilamlađa od ostalih, vjerojatno u ranim sedamdesetima, ali nekakomanja i više sijeda od svojih prijateljica. Oko usana mreškale sujoj se paučinaste linije, bore nastale zbog godina uvlačenja dimaiz cigareta. Imala je sijedi izrast, a sijede su bile i dlake koje su jojstršile iz brade poput dreadlocksa. Još nikada na ženi nije vidiotoliko uznemirujuću nijansu ruža poput narančaste kojom su bilenamazane njezine usne. »Kako se zovete?« upitao je. Prkosno je podignula bradu, ali mu je ipak odgovorila: »No-ra.« »Netko je pozvao 911 s one govornice.« »Nadam se da je nakon toga oprao ruke.« Michael si je dopustio da se nasmiješi. »Jeste li je poznavali?« »Sve smo je mi poznavale.« Ton kojim je izgovorila te riječidavao je naslutiti da bi se još mnogo toga moglo reći, ali neće onabiti ta koja će to podijeliti s ovim glupim bijelim policajcem. Noraočito nije imala fakultetsko obrazovanje, ali Michaelu takve stvarinikada nisu bile pretjerano bitne. Vidio je iz njezina pogleda da 10

je žena oštroumna. Školovala ju je ulica. Ne doživiš te godine namjestu poput Gradyja ako si glup. Michael je maknuo nogu sa stube i vratio se do skupine žena.»Radila je?« Nora ga je i dalje oprezno promatrala. »Većinu noći.« Bjelkinja koja je stajala iza nje dodala je: »Poštena djevojka.« Nora je coknula jezikom. »Tako mlado stvorenje.« U glasujoj se osjetio izazov kada je rekla: »Nije to bio život za nju, ali štoje drugo mogla?« Michael je kimnuo praveći se da razumije. »Je li imala redo-vite mušterije?!« Ponovo su odmahnule glavama u isti tren, a Nora je rekla:»Nije nosila posao kući.« Michael je čekao, pitajući se hoće li još što dodati. Odbroja-vao je sekunde u glavi, rekavši samome sebi da će brojiti do dva-deset. Iznad zgrade prelijetao je helikopter, a nekoliko ulica daljegume automobila škripale su na asfaltu, ali nitko nije obraćao po-zornost na to. U ovome naselju ljudi su postajali nervozni ako nisučuli pucnjeve barem nekoliko puta na tjedan. U njihovim životimapostojao je prirodni red, i nasilje — ili opasnost od njega — bilo jejednak dio toga reda kao hrana iz restorana brze prehrane i je inialkohol. »U redu«, rekao je Michael nakon što je izbrojio do dva-deset pet. Izvadio je posjetnicu, pružio je Nori i rekao: »Evo daimate čime obrisati guzicu.« Zaroktala je s gađenjem i uhvatila posjetnicu između palca ikažiprsta. »Moja je guzica veća od toga.« Znakovito joj je namignuo pa rekao dubokim glasom: »Ne-moj misliti da nisam primijetio, draga.« Hrapavo se nasmijala i zalupila mu vratima pred nosom. Ipakje zadržala posjetnicu. Morao je to shvatiti kao pozitivan znak. Michael se vratio do stubišta i počeo se uspinjati preskačućipo dvije stube odjedanput. Sve zgrade u naselju Grady imale sudizala, ali čak su i ona koja su radila bila opasna. Prve godine kako 11

je postao pozornik Michael je morao otići u Grady zbog dojave oobiteljskome nasilju i ostao je zaglavljen u jednoj od tih škripavih,čudnih sprava, s pokvarenim radioprijamnikom. Proveo je otprilikedva sata pokušavajući se ne obazirati na preplavljujući smrad mo-kraće i rigotine prije nego što je njegov narednik shvatio da se nijeprijavio pa je poslao nekoga da ga potraži. Stariji policajci najprijesu mu se pola sata smijali što je bio tako glup, a tek su mu ondapomogli da se izvuče iz dizala.Dobro došao u bratstvo.Kada se Michael počeo uspinjati na drugi kat, osjetio je pro-mjenu u zraku. Najprije ga je zapuhnuo vonj: uobičajeni mirispržene hrane, pomiješan s pivom i znojem, iznenada presječennepogrešivim smradom nasilne smrti.Zgrada je na uobičajen način reagirala na smrt: umjesto stal-nog, muklog odzvanjanja rap melodija iz mnogo zvučnika, Mi-chael je čuo samo mrmljanje glasova iza zatvorenih vrata. Zvukna televizorima bio je stišan, emisija koja je išla u poluvremenušumila je kao pozadinska buka dok su ljudi razgovarali o djevojcisa šestoga kata i zahvaljivali Gospodinu na tome što je danas tobila ona, a ne njihova djeca, njihove kćeri, oni.U toj relativnoj tišini zvukovi su počeli odzvanjati stubištem:poznati ritmovi mjesta zločina dok se skupljaju i fotogra raju do-kazi. Michael se zaustavio na četvrtome katu kako bi došao dodaha. Prestao je pušiti prije dva mjeseca, ali njegova pluća baš inisu povjerovala u to. Dok se uspinjao stubama osjećao se kao as-tmatičar. Netko iznad njega nasmijao se i začuo je kako su mu sepridružili i drugi policajci. Bilo je to uobičajeno razmetanje bezkojega ne bi mogli obavljati svoj posao.Čuo je kako su se u prizemlju ulazna vrata otvorila uz tresaki nagnuo se preko ograde na stubištu: dvije žene pokušavale suugurati nosila u ulaz. Bile su odjevene u tamnoplave kabanice i naleđima im je jarkožutim slovima pisalo » «.»Ovdje«, Michael ih je zazvao.»Koji kat?« upitala je jedna od njih.»Šesti.« 12

»A u kurac«, opsovala je. Michael se uhvatio za ogradu pa preskočio sljedećih nekolikostuba. Čuo je još psovki kada su se žene počele uspinjati, a nosilasu udarala o metalne šipke poput neispravnoga zvona. Bio je jedankat od vrha kada je osjetio kako se naježio. Natopljena znojem, ko-šulja mu se zalijepila za leđa, ali tijelom su mu svejedno prostrujililedeni žmarci. Bilo je to neko šesto čulo koje ga je upozoravalo. Iskočila je bljeskalica i fotoaparat je zazujao. Michael je opre-zno obišao crvenu cipelu na petu. Stajala je na stubi kao da jenetko sjeo i skinuo je s noge. Na sljedećoj stubi vidio se savršenkrvavi otisak ruke koja se uhvatila za ogradu. Na sljedećoj je biojoš jedan, pa još jedan koji je za sobom ostavio netko tko je puzaouza stube. Između petog i šestog kata stajao je Bill Burgess, iskusnikvartovski policajac koji je vidio otprilike svaki zločin koji Atlan-ta može ponuditi. Pokraj njega nalazila se tamna lokva zgrušanekrvi s čijih je rubova curkala krv i kapala s jedne stube na drugupoput domino pločica koje se ruše. Michael je procijenio prizor:netko je ovdje posrtao i, pokušavajući ustati, posvuda razmazivaokrv pokušavajući pobjeći. Bill je gledao niza stube, odvrativši pogled s krvi. Lice muje bilo blijedo, usne tanka ružičasta crta. Michael ja naglo zastao,razmišljajući o tome kako još nikada nije vidio Billa uzrujanog. Onje bio čovjek koji bi nakon što je pronašao šest odsječenih prstijuu kontejneru za smeće iza kineskog restorana, otišao večerati pilećakrilca. Dvojica muškaraca nisu ništa rekla dok je Michael opreznoprekoračivao preko lokve krvi. Držeći se za ogradu, skrenuo je nasljedeći dio stubišta. Kada je ugledao prizor pred sobom, bio jezahvalan što se imao za što uhvatiti. Žena je bila djelomično odjevena: uska, crvena haljina bila jerazrezana po sredini poput ogrtača. Kroz nju se nazirala koža bojetamnoga kakaa i čuperak crnih, stidnih dlaka obrijanih u tankuliniju koja se spuštala do rascjepa. Grudi su joj bile neprirodnovisoko na prsima, umetci su ih držali savršeno uzdignutima. Jedna 13

joj je ruka bila ispružena uz tijelo, a druga iznad glave. Prstima jeposezala prema rukohvatu, kao da su joj posljednje misli bile dase pridigne. Desna noga bila joj je savijena u koljenu, izvrnuta navan, a lijeva izbočena pod određenim kutom, tako da su njeziniintimni dijelovi bili potpuno izloženi. Michael je napravio još jedan korak, ignorirajući sve što se do-gađa oko njega, pokušavajući vidjeti ženu onako kako ju je ubojicavidio. Šminka joj je bila razmazana po licu, ruž obilno nanesen utamnim linijama kako bi joj naglasio crte lica. Kovrčava crna kosabila je prošarana narančastim pramenovima. Tijelo joj je bilo lijepo,odnosno ljepše nego što bi se očekivalo od osobe na kojoj tragoviuboda na rukama daju naslutiti što je bila: žena koja je svoju ovi-snost prehranjivala prostitucijom. Modrice na bedrima mogle subiti od ubojice ili mušterije koja je voljela biti gruba. Ako je u pi-tanju potonje, tu je grubost vjerojatno dobrovoljno trpjela, znajućida će za grubost moći dobiti više novca — znajući da više novcaznači i više užitka kada zabode iglu i toplina joj prostruji venama. Oči su joj bile širom otvorene, pogled prazno zagledan u zid.Jedna od umjetnih trepavica odlijepila se i izgledala je poput trećetrepavice ispod lijevoga oka. Nos joj je bio slomljen, jagodična kostpomaknuta od sredine lica na mjestu gdje su joj smrskane kostiispod oka. Svjetlost se odbijala o nešto u njezinim otvorenim usti-ma. Michael se još malo približio i shvatio da su joj usta do vrhapuna tekućine i da je ta tekućina krv. Svjetlo iznad njezine glavepresijavalo se na crvenome bazenu poput punoga mjeseca. Pete Hanson, mrtvozornik na dužnosti, stajao je na vrhustuba i razgovarao s Leom Donnellyjem. Leo je bio seronja kojije uvijek glumio opakog policajca, izrugivao se svemu, predugo ipreglasno smijao, ali Michael ga je dovoljno puta vidio u ka ćukako drhtave ruke ispija jedan viski za drugim pokušavajući ispratiokus smrti iz usta. Leo je ugledao Michaela i nasmiješio se kao da su stari prija-telji koji su se našli kako bi se zabavili. U ruci je držao plastičnuvrećicu s dokazima i bacao je u zrak pa hvatao kao da se spremazaigrati bejzbol. 14

Progovorio je: »Grozna noć da čovjek bude dežuran.« Michael nije riječima potvrdio svoje slaganje. »Što se dogo-dilo?« Leo je i dalje bacao vrećicu u zrak, važući je u ruci. »Doktorkaže da je iskrvarila.« »Možda«, Pete ga je ispravio. Michael je znao da se liječnikuLeo sviđao jednako kao i svima drugima u policiji, što znači danije mogao podnijeti gada. »Znat ću više kada mi dođe na stol.« »Lovi«, progovori Leo i baci vrećicu Michaelu. Michael ju je gledao u usporenoj snimci kako leti zrakomokrećući se poput lopte. Uhvatio ju je prije nego što je pala napod, a prsti su mu se omotali oko nečega debelog i očito mokrog. »Nešto za tvoju mačku«, dobaci Leo. »Koji…« Michael zašuti. Shvatio je što je u vrećici. »Pogledaj mu facu!« Leov odsječan smijeh odjekivao je zgra-dom. Michael se mogao samo zagledati u vrećicu. Osjetio je krv ugrlu, naslutio onaj metalni ubod neočekivanoga straha. Glas kojimu je sišao s usana nije zvučao kao njegov. Zvučao je kao da je podvodom, možda kao da se utapa. »Što se dogodilo?« Leo se i dalje smijao pa je Pete odgovorio: «Odgrizao joj jejezik.« 15

Policijski detektiv iz Atlante Michael Ormewood stiže na mjestozločina u ozloglašenom prigradskom naselju koje većina policajaca smatra ratnom zonom. Zatiče jedan od najstravičnijih prizora u karijeri: prostitutka Aleesha pronađena je mrtva na stubištu, brutalno unakažena tijela. No to je tek jedan u seriji sličnih napada i Michael je prisiljensurađivati s karizmatičnim specijalnim agentom Willom Trentom, čovjekom prema kojemu je odmah osjetio nagonsku odbojnost. Dvadeset četiri sata poslije, čini se da je misterij smrti Aleeshe Monroe neraskidivo povezan s tajnama iz prošlosti koje ne žele ostati zakopane… »Tripntiihujjeebdrnioljmanttrneonusttrkuuktnuerpiroapnu; šntaap.«etost The Times »Karin Sklraiumgihntaelirstjeičdkniah jreoomdannaajuboSlAjihD-sup.i«sateljica Washington Post »Nemojte ovo čitati sami. Nemojte čitati kada padne mrak. Ali svakako pročitajte.« Daily Mirror »Izvrsna, szamnnimogljoivnaaipkeotmosptil.e«ksna priča Daily Express Karin Slaughter (1971.) nagrađivana je američka autorica trilera. Njezin prvijenac Blindsighted (2001.) preveden je na 30 jezika i postao je svjetski hit, a prodaja njezinih knjiga dosegla je 30 milijuna primjeraka. Najpoznatija je po serijalu o specijalnom agentu Willu Trentu (Triptih, Fractured) s radnjom u Atlanti u kojoj i sama živi.