Grey

E L James GreyS engleskog prevela Tamara Kunić

Ova je knjiga posvećena onim čitateljima koji su je tražili, tražili, tražili i tražili. Hvala vam na svemu što ste učinili za mene. Zbog vas je sve vrijedilo.

Zahvale Hvala: Anne Messite na inicijativi, na smislu za humor i vjeri umene. Na vremenu koje mi je velikodušno poklanjala i na tomešto je rasplela klupko moje proze u koje se vječito zapletem. Tonyju Chiricu i Russelu Perreaultu što uvijek paze namene, hvala na sjajnoj produkciji editorijala i ekipi dizajnerakoji su knjigu vidjeli prije no što je bila gotova. Niallu Leonardu na njegovoj ljubavi, potpori i vođenju išto je jedini muškarac koji me zaista, ali zaista može nasmijati. Valerie Hoskins, mojoj agentici, bez koje bih još radila naTV-u. Hvala ti na svemu. Kathleen Blandino, Ruth Clampett i Belinda Willis: hvalašto ste prve pročitale knjigu. Izgubljenim djevojkama na njihovu prijateljstvu i terapiji. Bunker Babes na smislu za humor, mudrosti, potpori iprijateljstvu. Ženama iz FP-a na njihovoj pomoći s amerikanizmima. Peteru Branstonu na pomoći s BDSM-om. Brianu Brunettiju na pomoći kad je u pitanju upravljanjehelikopterom. Profesorici Dawn Carusi na pomoći pri naviganju krozamerički obrazovni sustav.

8 E L James Profesoru Chrisu Collinsu na edukaciji o poljoprivrednoj znanosti. Dr. Raini Sluder na upoznavanju sa psihologijom. I posljednje, ali ne manje bitno, mojoj djeci. Volim vas više nego što to riječima mogu izraziti. Donosite takvu radost u moj život i u živote drugih oko vas. Divni ste, smiješni, ra- dosni, strastveni mladi muškarci i ne mogu biti ponosnija na vas nego što jesam.

Ponedjeljak, 9. svibnja 2011. Imam tri autića koji jure po podu. Jako brzo. Jedan je crveni.Jedan je zeleni. Jedan je žuti. Najviše mi se sviđa zeleni. Taj je inajbolji. I Mamica ih voli. Volim kad se Mamica sa mnom igraautićima. Ona najviše voli crvenoga. Danas Mamica sjedi na kauču isamo gleda u zid. Zeleni auto zaletio se u tepih. Crveni ide za njim,a onda još i žuti. Sudar! Ali Mamica to ne vidi. Pokazujem joj nazeleni autić pokraj njezinih nogu. Ali, on završi ispod kauča. Nemogu ga dohvatiti. Ruka mi je prevelika i ne stane u taj procjep.Mamica to ne vidi. Hoću svoj zeleni auto. Ali Mamica ostaje sjediti na kauču i buljiti u zid. Mamice, mojauto. Ali ona me ne čuje. Mamice. Potežem je za ruku, a ona leži izatvara oči. Ne sada, Maggot. Ne sada. Tako kaže. Moj zeleni autoostaje ispod kauča. Uvijek zapne ispod kauča. Vidim ga, ali ga nemogu dohvatiti. Moj zeleni autić sad je u neredu. Pokriven je sivimkrznom i prljavštinom. Želim ga natrag, ali ne mogu ga dohvatiti.Nikad ga ne mogu dohvatiti. Izgubio sam svoj zeleni autić. Izgubio.I nikad se više neću moći igrati s njim. Otvaram oči i san me napusti čim do mene dopre sunčevasvjetlost. Dovraga, što je to bilo? Pokušavam povezati fragmente sna dok oni blijede, ali ne us-pijevam uloviti nijedan od njih.

10 E L James Otresam taj san od sebe, kao što to činim gotovo svakog jutra,pa izađem iz kreveta i krenem u garderobu pronaći svježe izglačanutrenirku. Vani olovno nebo obećava kišu. Nisam baš raspoloženpokisnuti na jutarnjem trčanju pa se uspinjem u teretanu i dokgazim na traku za trčanje, palim televizor kako bih čuo jutarnjeposlovne vijesti. Razmišljam o danu koji je preda mnom. Ne čekame ništa osim sastanaka, iako mi kasnije u ured dolazi privatnitrener. Vježbati s Bastilleom uvijek je poseban izazov. Možda da nazovem Elenu? Da. Možda. Možemo ovaj tjedan na večeru. Kad zaustavim traku posve sam bez daha i spuštam se u prize-mlje pod tuš da bih započeo još jedan monotoni dan. „Sutra“, odrješito promrmljam Claudeu Bastilleu kada se pojavina pragu mog ureda. „Golf ovaj tjedan, Grey?“ ceri se on arogantno, sigurno zatošto zna da mu je pobjeda na golf-terenu zajamčena. Namrgođenoga gledam kako se okreće i odlazi. Njegove riječi padaju mi kaosol na ranu jer, unatoč tome što se junački trudim na treninzi-ma, moj mi je trener isprašio tur. Bastille je jedini koji me moženadjačati, a sada traži žrtvu i na golf-terenu. Prezirem golf, alitoliko je poslovnih dogovora sklopljeno na tim terenima da jed-nostavno moram izdržati njegove lekcije. Usto, premda me tosramota priznati, zahvaljujući tome što igram protiv Bastillea, isam igram bolje. Dok kroz prozor promatram nebo iznad Seattlea, poznata dosa-da lagano mi se ulijeva u svijest. Raspoloženje mi je tmurno i sivo,baš kao i to vrijeme. Dani mi se pretaču jedan u drugi bez ikakverazlike i treba mi nešto drugačije. Radio sam cijeli vikend i sada,u tom zatvoru od ureda, postajem nemiran. Ne bih se trebao takoosjećati, pogotovo ne nakon nekoliko rundi s Bastilleom. Ipak,osjećaj je tu. Mrštim se. Okrutna je istina da je jedina stvar koja je u meni uzadnje vrijeme pobudila neki interes odluka da pošaljem dva punateretnjaka u Sudan. To me podsjetilo – Ros se već trebala vratiti sbrojevima i statistikom. Što je, dovraga, zadržava? Pregledavam svojraspored i posežem za telefonom. Prokletstvo.

Grey 11 Moram još istrpjeti intervju s upornom gospođicom Kavanaghza studentske novine Washingtonskog državnog sveučilišta. Zaštosam, pobogu, pristao na to? Gnušam se intervjua – prazna pitanja poluinformiranih, zavid-nih ljudi koji žele gurati nos u moj privatni život. I još je pritom studentica. Zazuji mi telefon. „Da?“ ispalim na Andreu, kao da je ona išta kriva. Barem moguskratiti taj intervju. „Stigla je gospođica Anastasia Steele, gospodine Grey.“ „Steele? Očekivao sam gospođicu Kavanagh.“ „Ali došla je gospođica Anastasia Steele, gospodine.“ Mrzim neočekivano. „Uvedite je.“ Vidi, vidi... Gospođica Kavanagh je spriječena. Poznajem njezina oca Eamona, vlasnika Kavanagh medija.Surađivali smo. Činio mi se kao lukav operativac i racionalnoljudsko biće. Pristao sam na ovaj intervju iz usluge njemu, uslugekoju ću unovčiti kada mi to bude odgovaralo. Osim toga, morampriznati da me dijelom zanimala ta njegova kći, samo da bih vidioje li jabuka pala daleko od stabla. Naglo ustanem, na što me navede kaos dugačke kose boje lješ-njaka, blijedih udova i smeđih čizama koji naglavačke upada u mojured. No, potisnem koliko me živcira takva traljavost i požurimpomoći djevojci koja se dočekala na ruke i koljena. Uhvatio sam jeza tanašna ramena i osovio na noge. Sjajne, posramljene oči susrećumoje i skreću me od mojih misli. Najneobičnije su boje, puderastoplave i bezazlene, i na jedan stravičan trenutak osjećam da moževidjeti u mene, vidjeti da sam... izložen. Ta me pomisao obeshrabri,pa je brzo odbacim. Djevojka ima sitno, ljupko lice koje se sadacrveni, nevino je ružičasto. Nakratko se pitam je li joj sva koža takobesprijekorna i bi li se zaružičastila i zagrijala od udarca štapom. Prokletstvo. Zaustavljam odlutale misli alarmiran smjerom u kojem sukrenule. Kog’ to vraga misliš, Grey? Ta je djevojka premlada. Zuri u mene, a ja se suzdržavam dane preokrenem očima. Da, da, dušo, to je samo lice i prilično je plitko.

12 E L James Moram eliminirati taj zadivljeni pogled kojim pilji u mene, alimogao bih se pritom prvo zabaviti! „Gospođice Kavanagh. Ja sam Christian Grey. Jeste li dobro?Želite li sjesti?“ Evo opet tog crvenila. Još jednom obuzet, proučavam je.Prilično je privlačna – mršava, blijeda, sa slapom tamne kose kojujedva pridržava traka. Brineta. Da, zgodna je. Pružam joj ruku dok prestravljeno sriče početak isprike i pružami ruku. Koža joj je hladna i meka, ali njezin je stisak iznenađu-juće čvrst. „Ovoga... Zapravo... Gospođica Kavanagh ne osjeća se dobro,pa je poslala mene. Nadam se da vam to ne smeta, gospodine Grey.“Glas joj je tih, oklijevajuće muzikalan, a ona neizvjesno trepćedugačkim lepršavim trepavicama. Ne mogu suzbiti fascinaciju usvom glasu dok se prisjećam njezina sve samo ne elegantnog ulaskau moj ured i pitam je tko je. „Anastasia Steele. Studiram englesku književnost s Kate, ovoga...Katherine... Ovoga... Gospođicom Kavanagh, na Washingtonskomdržavnom sveučilištu u Vancouveru.“ Stidljiv, knjiški tip, ha? Tako i izgleda: odjevena je skromno, vitka figura skrivena je is-pod bezličnog džempera, smeđe suknje A-kroja i vojničkih čizama. Ima li ona uopće ikakvog stila? Nervozno se osvrće po uredu, gleda svuda osim u mene, pri-mjećujem to s ironičnim divljenjem. Kako ova mlada žena može biti novinarka? Nema nijednu sa-mosvjesnu kost u svom tijelu. Plaha je i krotka... Pokorna. Udubljenu svoje neprikladne misli, odmahujem glavom i pitam se jesu li prvidojmovi pouzdani. Promumljam neku plitku rečenicu i ponudimjoj da sjedne, a zatim primijetim njezin pronicljiv pogled dok pro-matra slike u uredu. Prije no što se uspijevam suzdržati, objasnimjoj: „Ovdašnji umjetnik. Trouton.“ „Predivne su. Čine obično neobičnim. I izvanrednim“, odgo-vori mi sanjivo, očito izgubljena u nevjerojatnoj, finoj umješnostiTroutonova rada. Profil joj je nježan – prćast nos i meke, pune usne– i u svojim je riječima bez pogreške ulovila ono što osjećam i ja.

Grey 13 Učiniti obično neobičnim. Kakva promišljena opservacija.Gospođica Steele je bistra. Slažem se i zadivljeno gledam kako se rumenilo ponovo ra-zlijeva njezinim obrazima. Dok sjedam nasuprot nje, trudim sesložiti misli. Ona iz svoje goleme torbe izvlači izgužvane papire idiktafon. Sva je smotana i prokleta joj stvar dvaput ispada iz rukuna moj stolić za kavu. Očito je da nikad prije nije ovo radila, alizbog nekog razloga koji ne mogu dokučiti, upravo to me zabavlja.U normalnim okolnostima njezina bi me nespretnost iritirala doboli, ali sada skrivam smiješak iza kažiprsta i suzdržavam se da jojga sam ne namjestim. Što je ona više zbunjena i sve više i više uzne-mirena, pada mi na pamet da bih bičem mogao poboljšati njezinemotoričke sposobnosti. Vještom upotrebom može ukrotiti i onenajusplahirenije. Zbog odlutalih misli prisiljen sam promeškoljitise u fotelji. Pogledava me i grize svoju punu donju usnicu. Jebote! Kako nije primijetila koliko su primamljiva ta njezina usta? „Is-ispričavam se. Nisam naviknuta na ovo.“ Vidim, dušo, ali trenutno me baš boli briga jer ne mogu skinuti pogleds tvojih usana. „Samo polako, gospođice Steele.“ I meni treba malo vremenada posložim svoje odbjegle misli. Grey, prestani s tim... Odmah. „Imate li što protiv da snimam vaše odgovore?” pita me saslatkim iščekivanjem na licu. Suzdržavam se od smijeha. „To me pitate sada, nakon što stese toliko namučili da uključite diktafon?” Ona zatrepće, oči joj postanu velike i na tren izgubljene, a meneoblije nepoznat osjećaj krivnje. Nemoj biti takvo smeće, Grey. „Ne, nemam ništa protiv.“ Ne želim biti odgovoran za tajpogled. „Je li Kate, mislim, gospođica Kavanagh, objasnila koji je po-vod razgovoru?“ „Jest. Trebao bi izaći u posebnome broju studentskog listaposvećenom diplomantima jer ću na ovogodišnjoj promociji jadijeliti diplome.“ A zašto sam, dovraga, na to pristao, ni sam neznam. Sam iz odnosa s javnošću uvjerava me da odjel za ekologiju

14 E L JamesWashingtonskog sveučilišta treba dodatni publicitet da bi privu-kao donacije i njima podebljao sredstva koja sam im dao. A Sam jespremna otići daleko da bi dobila medijski prostor. Gospođica Steele trepne još jednom, kao da to prvi put čuje ine izgleda baš kao da odobrava. Zar se nije nimalo informirala omeni prije intervjua? Da jest, znala bi to. Ta mi pomisao ledi krvu žilama. Ne sviđa mi se, nisam to očekivao od nekoga tko mioduzima dragocjeno vrijeme. „Dobro. Imam nekoliko pitanja, gospodine Grey.“ Zataknulaje pramen kose iza uha, odvraćajući me od dosade. „To sam i mislio“, kažem oporo i poželim da se uzvrpolji odneugode. Kao da me čula, ona to i učini, a zatim uspravi ta svojasitna ramena. Ona je došla raditi. Nagne se naprijed i pritisne du-gme za snimanje na diktafonu, a onda se stane mrštiti i pogne senad svoje zgužvane bilješke. „Vrlo ste mladi izgradili tako veliko carstvo. Čemu možetezahvaliti takav uspjeh?“ Sigurno možeš bolje od toga. Koje glupo pitanje. Bez trunkeoriginalnosti. Razočaravajuće. Izvlačim svoj uobičajeni odgovor otome kako imam izvanredne ljude koji rade za mene, ljude kojimavjerujem - kao da ikome vjerujem - i koje dobro plaćam. Bla, bla,bla... Ali, gospođice Steele, jednostavna je činjenica, briljantan samu onome što radim. Za mene je to mačji kašalj. Kupujem slabe,loše vođene kompanije i popravljam ih. Neke od njih zadržim, aako su zaista upropaštene, razlamam njihovu imovinu i prodajemih najboljem ponuđaču. Stvar je u tome da znaš razliku izmeđujednog i drugog, a na kraju se sve svodi na ljude koji ih vode. Zauspjeh u poslu trebaš dobre ljude, a ja jako dobro mogu procijenitineku osobu, bolje nego većina ljudi. „Možda ste samo imali sreće?“ kaže mi tiho. Sreće? Drhtaj bijesa prostruji mi tijelom. Sreće? Kako se usuđuje? Izgleda neupućeno i sramežljivo i sada odjed-nom takav zaključak. Nitko nikad nije tvrdio da je za moj uspjehzaslužna sreća. Puno rada, dovođenje dobrih ljudi na koje pomnomotrim, i koje odbacujem ako nisu dorasli zadatku.

Grey 15 To je ono što radim i to radim dobro. Nema to nikakve veze sa srećom.Jebote. Oslanjajući se na svoju elokvenciju, citiram riječi HarveyaFirestonea, mog omiljenog industrijalca. „Rast i razvoj ljudi naju-zvišeniji je poziv za rukovoditelja.“ „Meni sve to zvuči kao da ste opsjednuti kontrolom“, kaže onai pritom je potpuno ozbiljna. Koji vrag? Možda ipak vidi u mene. Kontrola je moje srednje ime, srce. Zabljesnem je pogledom u nadi da ću je uplašiti. „Oh, ja pri-mjenjujem kontrolu u svemu, gospođice Steele.“ I rado bih je primjenjivao na tebi, upravo sad. Privlačno rumenilo razlije se njezinim obrazima i ona ponovozagrize usnicu. Nastavljam mljeti samo da bih udaljio misli odnjezinih usta. „Osim toga, neizmjerna moć stječe se tako da uvjerite samisebe kako ste rođeni kontrolirati stvari.“ „Osjećate li vi da imate golemu moć?“ pita me mekoga, umi-rujućega glasa, ali izvija upitno obrvu s pogledom koji pokazujekako se pokušava cenzurirati. Pokušava li se ona meni namjernonarugati? Ljuti li me njezino pitanje, stav ili činjenica da mi jeprivlačna? Sve sam nervozniji. „Zapošljavam četrdeset tisuća ljudi, gospođice Steele. To midaje određenu odgovornost - moć, ako tako želite. Kada bih odlu-čio da me više ne zanima posao s telekomunikacijama, za otprilikemjesec dana dvadeset tisuća s mukom bi otplaćivalo kredite.“ Usta joj se širom otvore kad je čula moj odgovor. To mi se višesviđa. Progutaj to, dušo. Osjećam kako se vraćam u ravnotežu. „Zar ne morate odgovarati nekakvom odboru?“ „Vlasnik sam svoje tvrtke. Ne moram odgovarati nikakvomodboru.“ To bi baš i mogla znati. „Zanimaju li vas stvari koje nisu vezane uz vaš posao?” nastavljažurno, ispravno procjenjujući moju reakciju. Zna da sam iživcirani iz nekog neobjašnjivog razloga to mi je baš drago. „Zanimaju me razne stvari, gospođice Steele. Svakakve.“Glavom mi protutnji prizor nje u položaju Pokorne, u mojoj igra-onici: vezana na križu, raširenih udova na krevetu s baldahinom

16 E L Jamesi prebačena preko klupe za bičevanje. Evo ga, opet se rumeni. Tojoj je poput obrambenog mehanizma. „Ali ako tako naporno radite, što činite kako biste se opustili? “ „Opustio?“ Te riječi iz njezinih pametnih usta zvuče čudno,ali zabavno. Osim toga, kad ja to stvarno imam vremena za opu-štanje? Ona nema pojma što radim. Ali ponovo bulji u mene timnevjerojatno velikim očima i na moje iznenađenje, razmišljam onjezinu pitanju. Što radim da se opustim? Jedrim, letim, jebem... Testiram granice atraktivnih brinetapoput nje i pokazujem im pakao... Od takvih se primisli promeš-koljim u stolcu, ali odgovaram glatko, spominjući joj nekolikoomiljenih hobija. „Ulažete u proizvodnju. Zbog čega?“ „Volim graditi. Volim znati kako stvari rade, što ih pokreće,kako sastaviti i kako rastaviti nešto. I volim brodove. Što da vamkažem?“ A i prevoze hranu po svijetu. „Zvuči kao da iz vas progovara srce, a ne logika i činjenice.“ Srce? Ja? A ne, dušo. Moje je srce prije mnogo godina bilo zgaženo do neprepo-znatljivosti. „Moguće. Iako ima ljudi koji bi rekli da nemam srce.“ „Zašto bi to rekli?“ „Zato što me dobro poznaju.“ Upućujem joj opori smiješak.U stvari, nitko me dobro ne poznaje, osim možda Elene. Baš mezanima što bi ona napravila od malene gospođice Steele. Ova jedjevojka gomila kontradiktornosti: sramežljiva, čudna, bistra i pro-kleto privlačna. Da, priznajem. Zamamna je. Ona napamet sriče sljedeće pitanje. „Bi li vaši prijatelji rekli davas je lako upoznati?“ „Vrlo sam tajnovit, gospođice Steele. Silno se trudim sačuvatiprivatnost. Ne pristajem često na razgovore.“ Radeći ono što radimi živeći život koji sam odabrao, treba mi privatnost. „Zašto ste pristali na ovaj?“ „Zato što sam dobročinitelj fakulteta i zato što se, zapravo, ni-sam mogao riješiti gospođice Kavanagh. Dosađivala je i dosađivalamojim ljudima za odnose s javnošću, a ja cijenim takvu ustrajnost.“Ali mi je drago da si ti došla umjesto nje.

Grey 17 „Ulažete i u uzgojnu tehnologu. Zašto vas zanima to područje?“ „Ne možemo jesti novac, gospođice Steele, a na ovome pla-netu živi previše ljudi koji nemaju dovoljno hrane.“ Zurim u njupokeraškim izrazom lica. „To zvuči vrlo filantropski. Je li to vaša strast? Da nahranitesvjetsku sirotinju?“ upućuje mi znatiželjan pogled, kao da sam nekavrsta zagonetke, no nema šanse da ću joj dopustiti da vidi u mojumračnu dušu. To nije područje o kojem bismo trebali raspravljati. Ajmo dalje, Grey. „To je škakljivo područje“, promrmljam glumeći dosadu dokrazmišljam kako je jebem u usta ne bih li odagnao svoje misli odgladi. Da, njezina usta trebaju trening i zamišljam je kako klečipreda mnom. E da, te mi se misli sviđaju. Ona recitira svoje sljedećepitanje odvlačeći me od moje maštarije. „Imate li neku filozofiju?Ako imate, koju?“ „Nemam neku određenu filozofiju. Možda misao vodilju,Carnegiejevu izjavu: ‘Čovjek koji je sposoban posjedovati vlastitium, može posjedovati i ostalo na što ima pravo.’ Ja sam vrlo neo-bičan, opsjednut. Volim kontrolu. Nad sobom i ljudima oko sebe.“ „Znači, želite posjedovati stvari?“ Da, dušo. Tebe, za početak. Namrštim se zatečen tom pomisli. „Želim zaslužiti to da ihposjedujem, ali na kraju, da, želim posjedovati.“ „Zvučite kao pravi potrošač.“ Glas joj je obojen osuđivanjem,što me ponovo razbješnjuje. „To i jesam.“ Zvuči kao bogata klinka koja je uvijek dobivala sve što je htjela,ali kad bolje pogledam njezinu odjeću, stvari iz neke jeftine trgo-vine poput Old Navyja ili H&M-a, znam da nije. Nije odrasla uimućnoj obitelji. Zaista bih se mogao pobrinuti za tebe. Odakle je, dovraga, došla ta misao? Iako, sad kad razmišljam, trebam novu Pokornu. Prošlo je,koliko, dva mjeseca od Susanne? A evo me, slinim nad tom ženom.Pokušat ću sa smiješkom odobravanja. Nema ništa loše u tome,ionako je to ono što pokreće posrnulu američku ekonomiju. „Posvojeni ste. Što mislite, koliko vas je to oblikovalo kaoosobu?“

18 E L James Kakve to veze ima s cijenama ulja? Koje smiješno pitanje. Dasam ostao s kurvom na cracku, vjerojatno bih bio mrtav. Pokušavamje otpiliti i ostaviti bez odgovora snižavajući ton glasa, ali ona sene da, zahtijevajući da joj kažem koliko sam godina imao kad samposvojen. Ušutkaj je, Grey! Moj glas postaje hladan. „To je javna informacija, gospođiceSteele.“ To bi isto trebala znati. Sad izgleda skrušeno i gura odbjeglevlasi kose iza uha. Dobro je. „Morali ste žrtvovati obiteljski život radi posla.“ „To nije pitanje“, pucam. Ona zastajkuje, očito joj je neugodno, ali ima obzira, pa seispričava i pretvara to u pitanje: „Jeste li morali žrtvovati obiteljradi posla?“ Što bih ja s obitelji? „Imam obitelj. Imam brata i sestru i roditelje koji me vole. Nezanima me proširenje obitelji izvan tih okvira.“ „Jeste li homoseksualac, gospodine Grey?“ Koji kurac?! Ne mogu vjerovati da je izrekla to naglas! Ironično, to mi pita-nje ne bi postavila ni moja vlastita obitelj. Kako se usuđuje! Imamneopisivu potrebu izvući je iz stolca, prebaciti preko koljena, izlu-pati po guzici, a zatim izjebati na svom stolu s rukama zavezanimaiza leđa. To bi joj odgovorilo na njezino glupo pitanje. Umjestotoga, duboko i smireno udahnem. Na moje opće oduševljenje, činise da je prestravljena. „Ne, Anastasia, nisam.“ Podignem obrvu, ali ne odajem previšeizrazom lica. Anastasia. Lijepo ime. Sviđa mi se kako mi se jezik vrti oko njega. „Ispričavam se. Ovoga... To piše ovdje.“ Opet popravlja kosuiza uha. Čini se da joj je to navika kada je nervozna. Zar to nisu njezina pitanja? Pitam je to, a ona problijedi. Dovraga, stvarno je privlačna, naneki nenametljiv način. „Ovaj... Ne. Napisala ih je Kate. Gospođica Kavanagh.“

Grey 19 „Radite zajedno u studentskom listu?“ „Ne, ona mi je cimerica.“ Nije ni čudo da je sva rastresena. Počeškam se po obrazu raz-mišljajući da li da joj stvarno zagorčam život. „Jeste li se sami ponudili da odradite ovaj razgovor?“ pitam, aona me nagrađuje pravim pogledom jedne Pokorne: nervozna jezbog moje reakcije. Sviđa mi se kako djelujem na nju. „Dodijelila mi ga je. Ne osjeća se dobro.“ Glas joj postajemekan. „To štošta objašnjava.“ Začuje se kucanje na vratima i pojavljuje se Andrea. „GospodineGrey, ispričavam se što smetam, ali vaš sljedeći sastanak je za dvijeminute.“ „Nismo još gotovi, Andrea. Molim te, otkaži moj sljedećisastanak.“ Andrea se zbunjeno zabulji u mene. Zurim u nju. Van! Odmah! Zauzet sam malom gospođicom Steele. „U redu, gospodine Grey“, kaže brzo se pribravši, pa se okrenena peti i ostavi nas. Vraćam svu pažnju na intrigantno, frustrirano biće na momkauču. „Gdje smo stali, gospođice Steele?“ „Nemojte da vas zadržavam, molim vas.“ A ne, srećo. Sad je na meni red. Želim znati ima li kakvih tajni koje mogu otkriti ispod togljupkog lica. „Želim znati više o vama. Mislim da je to pošteno.“ Dok senaslanjam i prstima dodirujem usnice, oči joj polete do mojih usanai ona proguta slinu. Oh da, uobičajena reakcija. Ugodno je znati da nije potpuno nesvjesna mog šarma. „Nema se bogzna što znati“, odgovori mi, a rumenilo joj sevrati. Plaši me se. „Što planirate nakon što diplomirate?“ „Nemam nikakve planove, gospodine Grey. Moram samo pre-živjeti završne ispite.“ „Imamo izvrstan pripravnički program.“

20 E L James Što me dovraga spopalo? To je protiv pravila, Grey. Nikad sene jebi sa zaposlenicima... Ali... Ovu djevojku ne jebeš. Izgleda iznenađeno, a zubi joj ponovo uranjaju u usnicu. Zaštoje to toliko privlačno? „O. Imat ću to na umu“, odgovori mi. „Iako nisam sigurna dabih se uklopila ovdje.“ „Zašto to kažete?“ pitam. Što ne valja s mojom tvrtkom? „Pa, očito je, zar ne?“ „Meni nije“, zatečen sam njezinim odgovorom. Ponovo se svazbuni dok grabi diktafon. Sranje, ona odlazi. U glavi prolazim kroz svoj raspored za poslijepodne – nemaničeg što ne može čekati. „Želite li da vas provedem po zgradi?“ „Sigurna sam da imate previše posla, gospodine Grey, a i čekame duga vožnja.“ „Vozit ćete do Vancouvera?“ bacam pogled kroz prozor. Toje vraški duga vožnja, a pada kiša. Ne bi trebala voziti po tomvremenu, ali ne mogu joj zabraniti. I ta pomisao me živcira. „Pa,oprezno vozite.“ Glas mi zvuči ozbiljnije nego što sam mislio. Onase i dalje bori s diktafonom. Želi van iz mog ureda, a ja, na svoječuđenje, ne želim da ode. „Jeste li dobili sve potrebne informacije?“ pitam da bih je jošmalo zadržao. „Da, gospodine“, potiho mi odgovori. Zakucava me taj njezinodgovor, način na koji zvuče te riječi dok dolaze iz tih pamet-nih usta, i nakratko zamišljam da tako odgovara na svaku mojuzapovijed. „Hvala vam na razgovoru, gospodine Grey.“ „Hvala vama“, odgovaram iskreno jer već dugo nisam ni s kimbio tako fasciniran. Ta me pomisao uznemiri. Ona ustane i ja jojpružim ruku jedva čekajući da je dotaknem. „Do ponovnoga susreta, gospođice Steele.“ Kažem joj to dubo-kim glasom, dok ona spušta svoju ruku u moju. Da, želim išibati ijebati tu curu u svojoj igraonici. Svezati je i pustiti je da čeka... Dame treba, da mi vjeruje. Gutam slinu.

Grey 21 To se neće dogoditi, Grey. „Gospodine Grey“, kimne i brzo povuče ruku. Prebrzo. Nemogu je pustiti da samo tako ode. Očito jedva čeka otići. To meiritira, ali osjećam nalet inspiracije dok otvaram vrata ureda. „Samoželim biti siguran da ćete uspjeti proći kroz njih“, našalim se. Usnejoj se stisnu u čvrstu liniju. „To je vrlo obzirno od vas, gospodineGrey“, prosikće. Gospođica Steele uzvraća udarac! Povlačim se iza nje dok izlazii pratim je van. I Andrea i Olivia šokirano nas gledaju. Da, da, ispraćam djevojku. „Jeste li imali kaput?“ pitam. „Jaknu.“ Upitno pogledam Oliviju, a ona se odmah vraća s mornarič-kom jaknom i predaje mi je uz uobičajeni, usiljeni smiješak. Kriste,Olivia je naporna, visi mi za vratom sve vrijeme. Hmm. Jakna je iznošena i jeftina. Gospođica Anastasia Steele trebalabi se bolje odijevati. Držim joj jaknu, a dok je ona navlači na svojauska ramena, dodirujem joj kožu na vratu. Ona se ukoči od dodirai problijedi. To! Djelujem na nju. To je saznanje nevjerojatno ugodno. Kadpriđemo dizalu, pritišćem dugme dok ona stoji i vrpolji se pokrajmene. Oh, zaustavio bih ja to tvoje meškoljenje, dušo. Vrata se otvaraju i ona ulijeće u dizalo i okreće mi lice. I višeje nego privlačna. Čak bih rekao da je prekrasna. „Anastasia“, kažem umjesto pozdrava. „Christiane“, odgovori mi ona paperjastim glasom. I vrata di-zala se zatvaraju i ostavljaju moje ime da visi u zraku između nas,zvučeći čudno i nepoznato, ali prokleto seksi. Moram saznati više o toj djevojci. „Andrea“, graknem na povratku u ured. „Pozovi mi Welchana telefon, odmah.“ Dok sjedim za stolom i čekam poziv, pogledam sliku na zidu iu misli mi se vrate riječi gospođice Steele. „Učiniti obično neobičnim.“

22 E L James Mogla je isto tako opisati i sebe. Zazvoni mi telefon. „Imam gospodina Welcha na liniji.“ „Spoji ga.“ „Da, gospodine.“ „Welch, trebaš mi nekoga provjeriti.“