Important Announcement
PubHTML5 Scheduled Server Maintenance on (GMT) Sunday, June 26th, 2:00 am - 8:00 am.
PubHTML5 site will be inoperative during the times indicated!

Home Explore Moj sin samo malo sporije hoda

Moj sin samo malo sporije hoda

Published by Mondo, 2015-03-17 06:34:45

Description: Dijalozi, ogoljeni do gotovo beznačajnih rečenica, govore o svađama, ljubavi i patnjama koje su se već dogodile, odnosima koji su završeni, ali još uvijek postoje. Branko je već odavno u kolicima. Mirjana je već odavno ostavljena. Jakov je već prevario. Ritin sin oduvijek je homoseksualac. U svojoj potrazi za uzbuđenjem najviše što ćemo dobiti jest supstitut: Riti umire mačka prije nego što se ona vratila kući, a Grozdanu muž ipak ne ostavi kao što ona očekuje. Sporedni likovi, neka nevidljiva mačka i neki nevidljivi muž, dobivaju najintenzivniji moment unutar dramske strukture. Otkud im to pravo? Patnja ne bira između bogatih i siromašnih, plavih i smeđih očiju, mačke i djeteta. Kao i bolest, s kojom živiš i učiš život. Vježbaš. Kad bismo samo to mogli prihvatiti.

Search

Read the Text Version

1 Moj sin Ivor samMoj osin malosamo malo sMporiaje rhotdianić sporije hodai Drama o Mirjani i ovima oko nje Drama o Mirjani iovima oko nje

2

3ivor martinićMoj sin samo malosporije hodaiDrama o Mirjani iovima oko njeFraktura / ZKM

4 © Ivor Martinić i Fraktura, 2013.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-532-1 (Fraktura) ISBN 978-953-98139-5-4 (ZKM)CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863957

5Moj sin samo malosporije hoda

6 likovi mia, 50 godina branko, njezin sin, 25 godina robert, njezin muž, 50 godina doris, njezina kći, 20 godina ana, njezina majka, 70 godina oliver, njezin otac, 70 godina rita, njezina sestra, 45 godina mihael, Ritin muž, 55 godina sara, Dorisina i Brankova prijateljica, 25 godina tin, Dorisin prijatelj, 28 godina

7 jedanmia: Mrak.mia: Za stolom sjedi Ana. Zna da je u mraku, ali ne zna zašto nije upaljeno svjetlo. Nekad davno za stolom je sjedila pod svje- tlom. Ulazi Mia. U rukama nosi vrećicu u kojoj su dva jogurta. Umorna je iako se nije žurila. Sporo hoda svojoj kući. Upali svjetlo. Ugleda gdje to živi i onda još umornije sjedne do svoje majke. Opet si bila u mraku. Tišina. Nisu ti upalili svjetlo. Nisi ga mogla pronaći? Tišina.

8mia: Odmah kraj hladnjaka, tamo se pali.ana: Štedim.mia: Nije dobro da si u mraku. Tišina.mia: Sunčano je vani. Pune ulice ljudi, svi izašli. Tišina.ana: A gdje je Slavko? Nisam ga dugo vidjela. Tišina.mia: Umro, mama.ana: Umro? Umro. A Nevio?mia: Isto umro. Prošle godine, nisi mogla na sprovod.ana: A Oliver?mia: Živ.ana: Kurvin sin.mia: Mama…ana: Za kojeg sam se na kraju udala? Tišina.

9mia: Za Olivera, mama. Ana šuti.mia: Donijela sam jogurte, hoćeš? Ana šuti.mia: Nisi ništa jela jutros. Ana šuti.mia: Pojedi bar jogurt? Ha? Jogurt? Ana šuti.mia: Ajde onda hodaj malo, mama. Trebaš hodati, doktor je tako rekao. Ajde, bit će ti bolje. Ana ustaje i hoda. Polako. Ulazi Robert.robert: Dobro jutro.

10 Tišina.mia: Oprosti što sam sinoć plakala. Tišina.robert: Kupit ću novine. Robert zalupi vratima.ana: Je li to bio Viktor?mia: Ne. To je bio Robert, moj muž.ana: Kurvin sin.mia: Mama…ana: A gdje je Viktor?mia: Umro.ana: Umro? Umro. A Ante?mia: Umro.ana: Goran?mia: Umro.ana: Je li to bio neki požar ili što?mia: Ne, mama. Samo si stara. To je sve. Ana se sjeti da je stara.

11mia: Ajde, hodaj, mama. Moraš hodati, doktori rekli. Bit će ti bolje. Ana hoda. Poput starice. Ulazi Doris.doris: Branko još uvijek spava?mia: Da.doris: Budi dobra danas.mia: Doris…doris: Molim te, mama. Gdje je tata?mia: Izašao.doris: Idem do njega, trebam novaca.mia: Ako hoćeš doručak? Tišina.doris: Doručak? Doručak?mia: Da, ako hoćeš? Ako si gladna?doris: Što?

12 Što?mia: Ima jogurt. Jogurt?doris: Popit ću kavu vani. Čekaj… Doris priđe majci. Nije dugo bila tako blizu majci.doris: Imaš tu krmelj, od spavanja, čekaj. Doris joj obriše oko.doris: Evo.mia: Valjda se nisam dobro umila.doris: Sad je sve u redu. Kod mene? Mia je pogleda u oči.mia: Dobro je.doris: Lijepa sam? Tišina.

13doris: Eto, sad smo obje lijepe. Sve tri. I Branko, na- ravno, i Branko. On ima najljepše oči. Vidimo se. Vidimo se, bako. Ulazi Oliver.doris: Vidimo se, djede.oliver: Vidimo se, malena. Doris izađe.mia: Vidimo se. Tišina.oliver: Idem u knjižnicu čitati novine.mia: Robert je rekao da će ih on kupiti.oliver: Neka, tamo mi je draže čitati, na miru.ana: Sporo čitaš jer si glup. Tišina.oliver: Vidimo se.mia: Vidimo se, tata.

14 Oliver izlazi.ana: Kurvin sin. Skoro sam se za njega udala. Tišina.mia: Umorna?ana: Umorna?mia: Od hodanja?ana: Ne.mia: Kad se umoriš, sjedni. Ana sjedne. Mia i Ana sjede. Na trenutak se ne zna tko je stariji od njih dvije.mia: Već je trebao ustati.ana: Neka spava.mia: Neka spava. Tišina.ana: Ma, samo da se zaljubi.

15 Šute.mia: Hoćeš jesti? Nisi ništa jela cijelo jutro.ana: Štedim. I tako sjede za tim praznim stolom. Taj stol nekad nije bio prazan. No već neko vrijeme u ovoj kući ljudi nisu gladni. Ili samo nemaju što jesti. Ulazi Branko u invalidskim kolicima. Sporo.branko: Dobro jutro. Tišina.mia: Dobro jutro!branko: Tko mi je premjestio kolica od kreveta? Tišina.mia: Ne znam.ana: Možda ih je propuh otpuhao?! Tišina.

16mia: Drugi put vikni i zovi da ti pomognem, nije mi teško. Mia poljubi Branka.branko: Na radiju kažu da je lijep dan. Kako si jutros, bako?ana: branko: Evo, stara sam.mia: Mogle ste otvoriti prozore, da uđe malo sunca. Otvorit ću. Tišina.mia: Ima jogurt? Tišina.branko: Neću. Tišina.ana: Mama te rađala cijeli dan.mia: Bio si tvrdoglava beba. Ja sam te istiskivala izana: sebe, ali se nisi dao. Dugo smo te čekali.

17mia: Morala sam hodati malim koracima po bolnici.ana: Doktori su mi govorili: hodajte, trebate se otvo- riti, hodajte. Treba hodati. Bio si lijepa beba. Šteta. Tišina.branko: Idem u park.mia: Da te odvezem?branko: Sam ću. I otvorite prozore.mia: Drži se hlada! Branko izađe. Neko vrijeme Ana i Mia šute. Nešto su zaboravile. Mia se sjeti, ustaje i zatrči se prema vratima.mia: I sretan rođendan! Branko je nije čuo. Otvara prozor.mia: Sretan rođendan! Sretan rođendan!

mia: 18ana: Branko je nije čuo.mia: ana: Jučer sam ga rodila, a danas ima dvadeset i pet godina. Dvadeset i pet je pola od pedeset, a pede- set je pola od sto, a sto je cijela vječnost. Tako me živcira što ga je bolest odabrala, baš me živcira. Još uvijek ne znam što mu kupiti. Ona kolica smo masno platili. Da je bar kasnije obolio, pa da mu ih sada mogu pokloniti. On bi se nasmiješio i rekao hvala, to mi je baš trebalo, sada mogu otići u park, voziti se okolo, opsovati tu i tamo, pa onda malo hraniti golubove. Pička materina golubovima, njima noge ne tre- baju, kurvini sini imaju krila! Tišina. Ajde, mama, hodaj. Doktor je rekao da trebaš hodati. Ajde, to je zdravo. Ana hoda. Ma, samo da se zaljubi! Rita i Mihael šapuću i proviruju ispred otvorenih vrata. Rita u ruci nosi konopčić na kojoj su privezani deseci šarenih ba- lona.

19rita: Nećemo dugo, u redu?mihael: rita: Ja bih te čekao ispred.mihael: Ne može, moramo čestitati, takav je red. Nećemorita: dugo, vjeruj mi, neću te prevariti. Znam da ti je teško. Kad sam svojima rekla da se udajem,mihael: mama je povratila. Čudno mi je bilo vidjeti blju-rita: votinu vlastite mame od mesa i krumpira.mihael: rita: Nikad me nije zavoljela. Nikad! Štoviše, mrzi te! Zašto lagati!? Odrastao si čovjek, nije jedina koja te mrzi. I moj otac te mrzi. Ja sam bila pametna cura, a ti prodavač u butiku ženske odjeće. Na vjenčanju mi je snažno stisnuo ruku. Tada je već bio pijan kao svinja! Idemo. Nećemo dugo. Nećemo dugo? Nećemo dugo. Rita i Mihael udahnu i uđu.rita: Došli smo!mihael: Nema ih.rita: Negdje se skrivaju.mihael: Možda nisu kod kuće.rita: Ima li koga? Ima li nekoga u ovoj kući? Ljuuudi? Gdje ste? Ljuuuudi?

20 Rita i Mihael ugledaju Miju i Anu.mia: Dobro jutro. Tišina.rita: Dobro jutro.mihael: Dobro jutro.mia: Rita.rita: Mia.mia: Baš lijepo što ste već sada navratili.rita: Popodne imamo posla, zato.mia: Popodne imate posla.mihael: Nećemo dugo. Tišina.mihael: Vi, gospođo Ana, svakim danom sve mlađe izgle- date.ana: rita: Ne seri. Mama... Opet ružne riječi, ha? A vidi kako lijepo izgledaš, daj da te poljubim! Rita priđe mami i poljubi je u kosu.

167drama se tu već dogodilaDosljednost s kojom Ivor Martinić gradi i artiku-lira svoje drame gotovo je geometrijski precizna.Drama Moj sin samo malo sporije hoda, iako sadržajnodrugačija, strukturno je i jezično slična ili gotovojednaka Drami o Mirjani i ovima oko nje, do te mjereda se možemo usuditi (iako je autor mlad, a opusmu je neznatan) govoriti o autorskom izričaju, ojednoj poziciji koja promišlja svijet i taj svijet izra­žava i/ili oblikuje u vlastitom jeziku. Ono zbogčega je postalo, ili će tek postati, teško ignoriratiMartinića u korpusu hrvatskoga dramskog pismaupravo je način na koji upotrebljava jezik. Neupušta­jući se u romantizirane hvalospjeve umjet­ničkog osjećaja za svijet, i bez potrebe da progla-šavamo Martinića (ili bilo koga drugoga) glasomjedne, odnosno nove generacije, možemo reći daMartinić kirurški detektira jezik koji u determi-nantama vremena i prostora u kojem se nalazimogovori nešto te je Martinić utoliko zaista u svijetui od svijeta, ovoga ovdje i sada. No to nešto nijesmisao svijeta, a nije ni zanatska dovršenost. Ilijest i jedno i drugo. Ipak, koliko se god činilo daje to sasvim dovoljno, zapravo nije i ne smije biti,jer time postaje ideološka pozicija. Nešto je mnogo

168bolje od apsolutnosti smisla jer traži da tekstudamo priliku koju ono traži skromnošću, jer gaje tako lako pročitati i jer ga je na osnovnoj raziničitanja tako lako probaviti. Obje drame, duboko uronjene u problematikuobiteljskih odnosa, u kojima se najlakše i najtoč-nije prokazuje dekadencija suvremenog života,koji nije luksuz, iako se ponašamo kao da bi tre-bao biti – jer neki jednostavno nemaju novca, pasi ne mogu priuštiti Ameriku, a neki ne moguhodati iako imaju noge – bave se jezičnim kon-strukcijama koje proizvode određenu bastardnostu iskazima koji nisu istiniti, ali nisu ni dovoljnolažni da bismo ih odbacili (svi se, eto, malo pre-tvaramo). Zato su, između ostaloga, dijalozi takoosnovni, krhki i plošni. Krajnji je cilj da se likovis dozvolom pretvaraju da su ono što kažu da jesu(muž, žena, majka, kći itd.) da bi s predmetimai ljudima oko sebe mogli djelovati prema pre-dodžbi kojom ih jezik predstavlja. Da bi ta slikapreživjela vrijeme, koje ovdje definiramo kao tra­janje, da bi funkcija majke bila potpuna i pri-znata čak i ako majka nije dovoljno majka ili jezaboravila to biti, jer npr. u drami Moj sin samo malosporije hoda Mia nije dovoljno majka svojoj kćerizato što mora biti više majka svom sinu, njezinajoj funkcija mora osigurati postojanje, što namaostalima osigurava onu osnovnu razinu potreb-nog značenja iako je smisao izgubljen (premdane i nestao). Isto tako, u Drami o Mirjani i ovima oko

169nje Simon zadržava funkciju oca usprkos svojojizmještenosti i potpunoj promašenosti u toj ulozi(u čemu, zapravo, ima i neke utjehe). Prepozna-vanje vlastite funkcije ujedno je i pokazatelj od-maka od te uloge, što se u uvodnim scenama obijudrama eksplicira brehtijanskim očuđivanjem –likovi su odjednom, ničim izazvani, iznenađenimjestom na kojem se zateknu, kućom u kojuulaze već godinama ili desetljećima, odnosimakoji su im determinirani bez njihova pristankaili sa suglasnošću koju su negdje nekoć dali. Teumjetne konstrukcije nisu samo na toj kompozi-cijskoj razini odnosa, one nose i psihološki i emo-cionalni naboj – dobro nam je jer ne plačemo preddrugima, ljuti smo jer psujemo (a ljuti ljudipsuju), zaboravljamo jer smo stari, a u braku smojer trebamo nekoga zagrliti dok gledamo horore.Te konstrukcije, osim što nam daju osjećaj daznamo što treba obaviti i kako (jer smo vjerojatnoto već vidjeli, u vlastitoj obitelji ili na TV-u), i lju-bav pretvaraju u vrstu mehaničkog obavljanja,stva­raju lažan osjećaj pokornosti nekoj samoživojzaigranoj volji višeg reda (koju je onda lako i okri-viti za nesreće ovoga svijeta jer smo mi oni kojitrpe) te nam na kraju daju i neka umišljena prava.Vjerujemo da je bogomdana prilika svima da bu-demo na televiziji, da budemo obožavani, damožemo hodati pod reflektorima bez straha odsamospoznaje, da smijemo imati ljubavničke iine priče koje bi posramile i kamene kipove na

170oltarima (jer su im udovi stvoreni na sliku čo-vjeka). I onda, kada nas težina realnosti zadržitu gdje jesmo, u toj kući koja treba biti muzej (jertko bi htio da njegova kuća svjedoči o uzaludnostinjegova života), u tom istom krevetu s tom istomosobom, i u tome istome mraku sadašnjosti, jakosmo uvrijeđeni i povrijeđeni, i uzimamo si pravona patnju, i tražimo barem, ako ništa drugo, dadrugi jednako pate. Tko danas ima pravo biti sre-tan? Neka taj prvi baci kamen na nas osuđenikeda mu budemo suci. Budući da se te stvari događaju na razini jezikau drami, a ne govora, ne možemo govoriti o psiho­loškom realizmu likova ili o izrazu individualnesvijesti. Često se spominje Martinićeva sposob-nost da prikaže ženske likove, no to je zamka ukoju je lako upasti, a ne daje ništa ni Martinićuni njegovim likovima. Kao prvo, u to je lako po­vjer­ ovati zato što su njegovi muški likovi blje­dunjavi u svojim odnosima, oni su trpniji ilivegetativniji od žena, njihovo je djelovanje odvo-jeno od njih samih i čine ili ono što misle da mo-raju (Jakov govori Ankici da treba nazvati sina,Robert Miji da Branku treba poklon za rođendan)ili ono što bi trebali prema društvenim pravilima(Mihael treba doći na Brankov rođendan jer ježenidbom postao dio obitelji, koja ga malo mrzi,ali to ne mijenja funkciju obitelji). Ženski likovi,iako jednako bljedunjavi, onda odjednom, u us-

171poredbi s muškima, dobiju žile, mišiće, krv imeso. Ali čemu zavaravanje? Likovi se moždapretvaraju da su realistični, ali oni su snažnoartificijelni jer usvajaju perspektivu slike – de-kontekstualizirani su, klišejizirani, pojednostav-ljeni i izmješteni – te mogu biti bilo tko i bilo gdje.Oni nam mogu biti susjedi, obiteljski prijatelji,dalja rodbina, znanci. Mirjana može biti prijate-ljica s kojom pijemo kavu, tajnica na poslu. Ilinaša majka. Odnosi koji nam se definiraju već upopisu likova, uza svako od tih više-manje kla-sično građanskih imena ostaju gotovo nepromi-jenjeni do kraja. U Martinićevim se dramamaništa ne mijenja i stoga kao da se ništa i ne doga­­đa, barem ništa bitno. Drama se tu već dogodila.Njihovi dijalozi, ogoljeni do gotovo beznačajnihrečenica, govore o svađama, ljubavi i patnjamakoje su se već dogodile, odnosima koji su zavr-šeni, ali još uvijek postoje. Branko je već odavnou kolicima. Mirjana je već odavno ostavljena.Jakov je već prevario. Ritin sin oduvijek je homo-seksualac. U svojoj potrazi za uzbuđenjem najvišešto ćemo dobiti jest supstitut: Riti umire mačkaprije nego što se ona vratila kući, a Grozdanu mužipak ne ostavi kao što ona očekuje. Sporedni li-kovi, neka nevidljiva mačka i neki nevidljivi muž,dobivaju najintenzivniji moment unutar dram-ske strukture. Otkud im to pravo? Patnja ne biraizmeđu bogatih i siromašnih, plavih i smeđih

172očiju, mačke i djeteta. Kao i bolest, s kojom živiši učiš život. Vježbaš. Kad bismo samo to mogliprihvatiti. Otuđenost od te vlastite uloge gdjelikovi ne prepoznaju čak ni kontekst u kojem senalaze, pa glume nešto drugo – neke druge likove,neka druga vremena i prostore (Ana izmišlja uz-budljivi život koji je živjela sa svojim izmišljenimljubavnicima) – jer ne mogu ispuniti zahtjeve kojenjihova uloga postavlja i zato konstantno tražesupstitute (drugu tortu, drugu haljinu, drugi tipljubavi) na jednom se drugom planu, koji je lakoprevidjeti, dodatno naglašava. Martinić se dida-skalijama koristi ne da bi dao uputu za upotrebuteksta, nego u njima ponavlja banalnost nekeakcije. Umjesto da je u didaskalijama anticipira,on je naglašava kao da ne vjeruje, ili kao da muje potrebna ta potvrda autorskog reda, jer njegovilikovi možda u sekundi zaborave tko su i što su.Zaborav i brisanje prošlosti sigurno su snažanmotiv koji se provlači kroz obje drame, iskorije-njenost u stranom jeziku, drugoj zemlji ili izmi-šljenoj prošlosti dodatno odvaja likove od njihsamih i proizvodi slike koje traže lakovjernike daih oduševe. Uz pisca koji u svojim dramama rabijezik koji je tako blizak onome što nam je svako­dnevno da ga gotovo bez otpora prihvaćamo nitkone veže poeziju, ali on je unatoč tome podmećetamo gdje je najmanje očekujemo. Ne u sapunicuili dramu, ne u nebo obojeno zvijezdama, ne uAmeriku, nego u podočnjake jedne majke.

173 Ovaj tekst, ako ništa drugo, neka bude korakprema onom nečemu koje čitatelju može pružitipriliku da u očitome vidi nešto više od banalnoga.Možda poeziju. Možda ljubav. Možda samo nešto. Diana Meheik

174

175Ivor Martinić rođen je 1984. u Splitu. Diplomiraoje dramaturgiju na Akademiji dramske umjet-nosti u Zagrebu. Kao dramaturg surađivao je skazalištima u Zagrebu i Rijeci. Redovito surađujes dramskim programom Hrvatskog radija, gdjesu izvedene sve njegove drame. Piše drame, radiodrame i scenarije. Drama o Mirjani i ovima oko nje praizvedena je uJugoslovenskome dramskom pozorištu u veljači2010. Iste godine postavljena je u Mestnom gleda­lišču ljubljanskom u režiji Dušana Jovanovića iHrvatskome narodnom kazalištu u režiji AnjeMaksić Japundžić. Drama Moj sin samo malo sporije hoda praizvedenaje u Zagrebačkome kazalištu mladih 2011. u režijiJanusza Kice. Drame su mu prevedene na desetak jezika idobitnik je niza nagrada.

176

177sadržajMoj sin samo malo sporije hoda 5 97Drama o Mirjani i ovima oko nje 167Drama se tu već dogodila 175 Diana MeheikO autoru

178Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kultureRepublike Hrvatske.NakladniciFraktura, ZaprešićZagrebačko kazalište mladih, ZagrebZa nakladnikeSibila Serdarević, FrakturaDubravka Vrgoč, Zagrebačko kazalište mladihGlavni urednik Seid SerdarevićUrednik Goran FerčecLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i layout Luka PredragovićPrijelom FrakturaGodina izdanja 2014., siječanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-532-1 (Fraktura)ISBN 978-953-98139-5-4 (ZKM)www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

179


Like this book? You can publish your book online for free in a few minutes!
Create your own flipbook