Zlatarovo zlato

august šenoaZlatarovo zlatonakladnikSpiritoso j. d. o. o.Lomnička 23, Zagrebza nakladnikaAndrija PećarićurednicaTanja Konfortaoblikovanje ovitkaTomislav-Jurica KaćunićIvana VučićHamper studiografičko oblikovanjei prijelomTomislav-Jurica KaćunićIvana VučićIva SindikHamper studiotisakOg Grafika d. o. o.Ogulin, studeni 2015.isbn978-953-58478-1-6cip zapis dostupan je u računalnomekatalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem000915672.

Historička pripovijest xvi. vijeka Zagreb, 2015.

sadržaj 7 Zlatna ostavština Augusta Šenoe 17 Iz memoara Milana Šenoe 21 Štiocu 25 Zlatarovo zlato335 Tumač Augusta Šenoe

zlatna ostavština augusta šenoeVladar epohe,miljenik publikeOtkad se latio pera i papira do danas, više od 130 godi-na nakon njegove smrti, rad Augusta Šenoe nije mogaoproći nezamijećen ni pasti u zaborav. Upravo je onstvorio hrvatsku čitateljsku publiku naučivši je da čitana materinskome jeziku kada su povijesne prilike itradicija nalagale drugačije.Antun Gustav Matoš nazivao ga je Augustom Prvimne skrivajući koliko ga cijeni: „Šenoa je najzagrebačkijisin, Orfej koji je dao glas i riječ tome kamenju da pro-govara narodnom dušom.“ U svome mišljenju Matošnije bio usamljen. Povjesničari književnosti i dalje seslažu da je Šenoa udario kamen temeljac modernojhrvatskoj književnosti, a koliko je vladao literarnomscenom druge polovine 19. stoljeća, svjedoči činjeni-ca da se razdoblje između 1860. i 1881. naziva upravoŠenoinim dobom.August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa rođen je 14. stu-denoga 1838. u Zagrebu u ponijemčenoj obitelji češ-ko-slovačkog podrijetla i prve, dječačke, stihove napi-sao je na njemačkom jeziku. Otac Alois i majka Terezijaprenijeli su mu svoju ljubav prema umjetnosti – glazbii kazalištu te književnosti. Nakon završene pučke ško- 7

zlatna ostavština augusta šenoele u gornjogradskoj zagrebačkoj gimnaziji, tadašnjemsredištu nacionalnog ponosa, hrvatskome jeziku podu-čavali su ga Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, vrsnihrvatski lingvisti. Ne čudi stoga što je Šenoa izvrsnovladao hrvatskim jezikom, a kasnije je svojim djelimai sam stvarao i ujednačavao jezičnu normu.Pravo je studirao u Zagrebu i Pragu. Studij nije završio,ali ubrzo počinje raditi u brojnim redakcijama pišućiza časopise Glasonošu, Slawische Blätter, Naše gore listi Pozor, čime je postao još jedan od brojnih sinova di-ljem svijeta koji razočaraju svoje očeve. Javnost nijedijelila mišljenje Aloisa Schönoe jer su Zagrebulje, felj-tonski tekstovi objavljivani u Pozoru i Vijencu, britkimjezikom, ironijom i satirom privukli brojnu publikui postali najčitanije štivo na hrvatskome jeziku. Jed-nako uspješan kao novinar, bio je i urednik – Vijenacje uređivao sve do smrti. Nadalje, bio je umjetničkiravnatelj i dramaturg u Hrvatskome zemaljskomkazalištu, gradski bilježnik i senator, potpredsjednikMatice hrvatske, prevodio je na hrvatski s njemačkoga,francuskoga, češkoga i engleskoga jezika. Proslavio sesvojim kazališnim kritikama i reformirao hrvatskoglumište postavljajući na scenu klasike i suvremenike.Budući da je poznavao mnoge europske jezike, gutaoje tekstove svojih suvremenika i upozoravao hrvat-ske pisce da se ugledaju na Charlesa Dickensa i IvanaTurgenjeva. Pozivao je na realističnost u književnostiuvjeren da je stvarnost neiscrpan izvor nadahnuća.Dok se danju aktivno bavio svim poslovima kojima jezarađivao za život, noći je posvećivao onom što mu jebilo najdraže – pisao je. Kažu da je bio i likovno nada-ren pa je mnoge likove doslovno crtao prije no što biih oslikao i riječju. Od šestero djece koliko ih je imaou braku sa Slavom rođenom Ištvanić dvojica su sinovabaštinila njegove umjetničke talente – dok je Milan,8

zlatna ostavština augusta šenoe profesor geografije, naslijedio dar za pisanu riječ i pi- sao pripovijetke, putopise, crtice, pa i povijesni roman, brat mu Branimir kreativnost je radije izražavao likov- no. Bio je slikar, ilustrator, scenograf, graver. Supruga je Šenoi bila velika potpora i nadahnuće. Udo-vicom je postala u 31. godini i do kraja života odbijala je ljubavne ponude i prosce želeći ostati zauvijek samo supruga (ne udovica!) Augusta Šenoe. Proživjela je tako još 63 godine poštujući uspomenu na svoju ljubav, najplodnijega i najpopularnijega hrvatskog pisca uširim čitateljskim krugovima. iz obiteljskog albuma: Slava i August s Milanom (4), Dragom (3) i Stankom (1) 1873. godine.Augustu Šenoi nijedna književna vrsta nije bila strana– uz političke i programatske članke te feljtone, cijeloga 9

zlatna ostavština augusta šenoeje života uspješno pisao raznovrsne stihove – roman-ce, balade, sonete, povjestice, rodoljubnu, pobožnui šaljivu liriku. Autor je drame Ljubica, a čitateljskupubliku najviše je osvojio svojom prozom. U nizu nje-govih pripovijedaka izdvajaju se Prosjak Luka, PrijanLovro, Kanarinčeva ljubovca, Karanfil s pjesnikova groba,Turopoljski top; pisao je socijalne romane (Mladi gospo-din, Vladimir, Branka), no najveću pozornost privukaoje svojim povijesnim romanima Zlatarovo zlato, Ču-vaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva ukojima pokazuje pravo pripovjedačko umijeće. Bio jevrlo produktivan i prštao stvaralačkom energijom, novjerojatno su upravo stalni napor i iscrpljivanje dovelido njegove bolesti i prerane smrti u 43. godini života.Franjo Marković navodi u svojoj studiji iz 1892. godineda je Šenoa ležeći bolestan od upale pluća i diktirajućiKletvu maštao o idućem proljeću koje je namjeravaoprovesti u Italiji. Tamo je zabilježeno da je vjerovaou život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti,kada je najednom predosjećajući kraj, zavapio: „Nedajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati!“Kletvu ipak nije stigao dovršiti jer ga je smrt snašla13. prosinca 1881. u Mesničkoj ulici, ulici u kojoj se zbi-va i dio radnje romana pred vama.Ljubavnici napovijesnoj pozorniciSlijedeći model povijesnoga romana Waltera Scotta,Šenoa 1871. objavljuje Zlatarovo zlato koje se smatraprvim umjetničkim povijesnim romanom u hrvatskojknjiževnosti, u kojem isprepliće fikciju i fakciju, stvar-na povijesna zbivanja i likove s onima izmišljenima.Roman će odmah privući brojne čitatelje i doživjeti10

zlatna ostavština augusta šenoe mnoga izdanja, a prvi je put objavljen u Vijencu (od 31.do 52. broja). U broju s prvim dijelom romana autordonosi bilješku u kojoj stoji: „Roman ovaj zasniva sevećim dijelom na istini. Skoro sva lica u njem opisa- na živjela su. Kušao sam crtati u svem sliku davnoga hrvatskoga života. Kako su malo poznate potankosti naše povijesti, trebalo bi gdjegdje opazaka. U zabavnu listu nije ih moguće smjestiti. Ugleda l’ jednom ova pripovijest o sebe svijet, dodat ću i povijesne bilješke.“Tako je i bilo. Već 1872. Zlatarovo zlato izlazi u zaseb- nom izdanju i Šenoa mu dodaje predgovor Štiocu. Zaautorova života objavljeno je još jedno izdanje, 1878.,obogaćeno njegovim „Tumačem Zlatarovom zlatu“, neizostavnim dijelom kasnijih izdanja i dokazom koliko se romanopisac oslanjao na povijest i tragao zadokazima po povijesnim arhivima.Na historiografskim temeljima pred čitatelja dono- si sukob Zagrepčana s medvedgradskim velmožom Stjepkom Gregorijancem iz 16. stoljeća. Događaj koji nam pripovijeda služi tek kao okosnica oko koje gradi sliku tadašnjeg Zagreba i cjelokupne Hrvatske kojoj prijete turski napadi. Paleta živopisnih likova – plemi-ća i građana, visokih dužnosnika, svećenika i spletkara– prikazuje svu raznovrsnost društva o kojem je Šenoa pisao te još više onoga u kojem je i sam živio, i koje je htio razotkriti te osvijestiti svoje čitatelje.Ta su zbivanja kulise velike ljubavne priče jer su pravi junaci romana Dora Krupićeva, kći zlatara Petra, jed- noga od najuglednijih gradskih stanovnika, i PavaoGregorijanec, sin silnika Stjepka koji za Zagrepčane nema razumijevanja niti bi Doru mogao prihvatiti za snahu. Zabranjenih je ljubavi bilo oduvijek, ali još se nije našao onaj tko bi je uspio zaustaviti. Tako je i s Pavlom i Dorom, hrvatskim inačicama Romea i Julije. Rođeni su na suprotstavljenim stranama, ali neodo- 11

zlatna ostavština augusta šenoeljivo se privlače i spaja ih iskrena ljubav i plemenitostčistih srca. Iako se Šenoa u svojim programatskim tek-stovima zalagao za realizam, svoje likove crta posveromantično – u svojoj su ljubavi oni savršeni, ponosnii bezgrešni: Ona je čedna i nevina, On hrabar i pošten –te održava romantičnu koncepciju ljubavi koja postojisamo dok je nesretna i nemoguća. Kad se tome dodajulikovi Grge Čokolina, gradskog intriganta, sebeljubi-vog i pohlepnog zlobnika, Klare Grubarove, zlobnefatalne ljepotice, i Jerka, nesebičnog dobročinitelja izsjene, ne čudi što je Zlatarovo zlato postalo bestseler tedoživjelo niz izdanja i prijevoda. Već 1874. prevedenoje na njemački jezik, 1879. na francuski, 1880. na češkii poljski, 1911. čak i na esperanto. Tiskano je i na brajici,a 2012. objavljeno je i kao strip. Od 2015. godine ovaj seroman može čitati i na engleskome jeziku.Zlatarovo zlato čita se i danas – kao srednjoškolskalektira, ali i kao bezvremenska ljubavna i povijesnapriča te je neizostavan simbol hrvatskoga kulturnogidentiteta. Izdanje pred vama rezultat je želje da se kla-siku hrvatske književnosti podari novo ruho i da se svečitatelje podsjeti na tu pravu zagrebačku priču. Svje-tlo dana ugledalo je upravo na 177. Šenoin rođendan.Mnogi će putnici koje put nanese u Zagreb zasigurno,i ne znajući da to čine, obići upravo mjesta zbivanja izovoga romana. Vjerujemo da će neki od njih posegnutiza ovim izdanjem i čuvati ga na polici s knjigama kaodragu uspomenu na svoj boravak u Zagrebu.Šetnja stazamaZlatarovog zlataPričajući priču o Zagrepčanima, Šenoa je ispripovije-dao i priču o Zagrebu. Rečenicom po rečenicom, sli-12

zlatna ostavština augusta šenoekom po slikom, pozvao nas je u šetnju Gričem, ali izagrebačkom okolicom.Prva su nam postaja Kamenita ili, kako ih Šenoa zove,Kamena vrata. Sagrađena su u 13. stoljeću i dio suobrambene utvrde zagrebačkoga Gradeca. Obrambe-ne kule nekoć su bile otvorene, s otvorima za izbaciva-nje strelica i kopalja, a kasnije su se pokrivale te su seuz njih gradile i čvrste zgrade. I pokraj ovih vrata ostalaje stara kula, pregrađena kasnije u kuću u Kamenitoj 2,gdje je mogao živjeti i zlatar Krupić.Na samom izlazu iz Gradeca, u niši Kamenitih vrata,smješten je brončani kip Zlatarovo zlato, rad kipara IveKerdića. Prikazuje Doru Krupićevu, junakinju ovogaromana, u svoj plemenitosti i ljepoti – oličenje ljepoteZagrepčanki i svih vrlina koje mogu imati. BrončanaDora u rukama drži ključ grada i cehovsku škrinju sblagom.Kamenita vrata jedina su sačuvana gradska vrata odnekadašnjih pet u Zagrebu. Oduvijek su bila mjestomvažnih zbivanja, a stare legende i danas privlače turistei bude maštu. U kuli Kamenitih vrata nekoć su zatva-rane i mučene „vještice“ zbog čega je i danas na krovuvidljiv vještičji buzdovan koji je tjerao coprnice (jer biim se za nj zakvačile haljine tijekom leta) kako ne bipomogle svojoj kolegici da pobjegne.U prolazu vrata danas se nalazi zavjetna kapelica MajkeBožje od Kamenitih vrata, koju je kardinal Franjo Ku-harić 1991. proglasio zaštitnicom grada, s Bogorodiči-nom slikom koja je neokrnjena preživjela veliki požar1731. godine. Većina je kuća, pa i sama vrata, tada iz-gorjela, no slika Majke Božje izvučena je iz pepela neo-štećena, što su ljudi proglasili čudom. U prolazu vrataizgrađen je oltar i na njemu postavljena slika. Na 200.godišnjicu velikoga požara, 1931., okrunjena je kru-nom od zlata i dragulja. Na tome mjestu mnogi vjernici 13

zlatna ostavština augusta šenoe paljenjem svijeće iskazuju svoju zahvalnost Gospi i upućuju joj molitve. Ugođaj će natjerati i nevjernike i slučajne prolaznike da zastanu i razmisle o moćima toga mjesta. Blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata slavi se 31. svibnja te je ujedno i Dan grada Zagreba. U neposrednoj blizini, u Kamenitoj 3 sjedište je družbe„Braća hrvatskoga zmaja“ koja je svojim zalaganjem i spriječila rušenje Kamenitih vrata. Šenoa nas dalje vodi na Trg sv. Marka gdje Magda nudi svoje paprenjake. Ta se tradicionalna hrvatska slastica od 90-ih godina prošloga stoljeća izvukla iz škrinje zaborava i ponovo počela proizvoditi na radost svih sladokusaca. Danas su paprenjaci dostupni u suve- nirnicama i delikatesnim trgovinama, a miris meda i pikantnih začina priziva duh 16. stoljeća, baš poput Proustovih kolačića madeleine. Na tome najstarijem gornjogradskom trgu smjestila se crkva sv. Marka, jedna od najstarijih zagrebačkih građevina koju danas okružuju zgrade Hrvatskoga sabora i Vlade. Iako prava povijest crkve nije poznata, zasigurno je postojala već sredinom 13. stoljeća. Ra- znobojni zvonik i krov od ocakljenih crepova, doda- nih u 19. stoljeću, čine je vrlo prepoznatljivom. Krov krase dva grba: grb Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te grb grada Zagreba. Upravo maketa crkve sv. Marka predstavlja Hrvatsku u parku Mini Europa u Bruxellesu. Neke od ulica kojima su koračali Dora i Pavle ili se smucao Čokolin i danas nose ista imena. Od Kame- nitih vrata lako ćete stići do Opatičke ulice, jedne od starih i otmjenih zagrebačkih ulica koja je ime dobila po opaticama klarisama čiji je samostan bio u toj ulici. Na kraju Opatičke nekoć su stajala Nova vrata, a da- nas su u toj ulici Muzej grada Zagreba i Državni arhiv. Još jedna vrata nalazila su se u strmoj Mesničkoj ulici 14

zlatna ostavština augusta šenoekoja ime duguje drvenim mesnicama što su u njoj bilesmještene. Kasnije su u toj ulici živjeli mnogi hrvatskiuglednici, uključujući i Augusta Šenou koji je životskončao upravo u stanu u Mesničkoj 34.Nekadašnja Duga ulica današnja je Radićeva, a uz njuje Krvavi most, uličica u pješačkoj zoni, čije ime pod-sjeća na stara vremena kada su se biskupski Kaptol islobodni kraljevski Gradec sukobljavali, često i krvavo.Harmica je i dalje središnji trg, današnji Trg bana Jela-čića, ali jednako živopisan i uzavreo – srce grada.Onaj kome su draži mir i tišina, možda će se uputiti dosvetišta Majke Božje Remetske, svetišta intime i mirakoje okuplja mnoge hodočasnike i vjernike. O vreme-nu nastanka crkve dvoje i povjesničari, a najstariji tra-govi sežu do 13. stoljeća kada je u Remete pristigao prvipavlin, redovnik Iskvirin. Tu je osnovao pavlinski red,nazvan po prvome pustinjaku sv. Pavlu, no od sredine20. stoljeća remetski samostan pripada karmelićanka-ma koje i dalje nastoje da se u svetište dolazi ponajprijena molitvu, ne na izlete. Gospinu kipu u crkvi tijekomstoljeća pripisana su mnoga čuda, a čudotvornoj GospiRemetskoj obraća se i Magda paprenjarka.I lokaliteti izvan Zagreba, kojima šeću Šenoini junaci,jednako su privlačni. Trag Stjepka Gregorijanca od-vest će nas najprije do Medvedgrada, staroga grada najužnim obroncima Medvednice, koji je sagrađen jošu 13. stoljeću na mjestu koje mu omogućuje izvrstanpregled okolice kako bi se na vrijeme spriječili napadi.Ime utvrde povezuje se s imenom planine Medvednicei špiljskim medvjedima koji su na tome prostoru bilibrojni. Danas se pred južnim bedemom Medvedgradanalazi Oltar domovine, rad kipara Kuzme Kovačića,spomenik žrtvama Domovinskoga rata te je mjestona kojemu su svi dobrodošli, pred vječnim plamenom,odati počast hrvatskoj domovini i svim stradalnicima. 15

zlatna ostavština augusta šenoeGregorijančev Susedgrad, u samom susjedstvu Med-vedgrada i Samobora, srednjovjekovna je utvrdakoja se u povijesnim izvorima spominje od početka14. stoljeća. Uspio se razviti u dobro opremljen i utvr-đen grad, a napušten je nakon požara u 17. stoljeću.Bio je u vlasništvu nekoliko velikaških obitelji, a naj-poznatiji od njegovih vlasnika bio je zloglasni FranjoTahi u 16. stoljeću. Iako je zaštićeno kulturno dobroRepublike Hrvatske, nažalost, danas su od nekadašnjemoćne utvrde ostale samo ruševine.Baš kao i okolica, i Zagreb se od Gregorijančeva, pai Šenoina vremena umnogome promijenio, ali i da-lje istom snagom poziva na šetnju, na upoznavanjei istraživanje njegovih ulica i u njima skrivenih priča.Priđi, putniče! Upoznaj Zagreb. Osluhni žamor kajkav-skoga govora, zagrizi paprenjak, priđi kumicama naDolcu, upoznaj stanovnike… Možda ćeš naići na nekunovu Doru ili neustrašivog Pavla.Tanja Konforta

štiocuIznosim pred tebe, prijatelju hrvatske knjige, malenusliku burne naše davnine. Nadam se da će ti mila biti,jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostitigdje je pogriješilo, jer da je peru bilo toliko vještinekoliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi ova bilabez prigovora. O tom je tebi suditi. Nu, ne mogu da tine dokažem kako je knjiga postala. Premećući u ar-hivu grada Zagreba stare zaprašene hartije, u koje odsto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh i na ljutu ikrvavu pru* među silnim podbanom Gregorijancem pra – rasprava,i građanima zagrebačkim. Starina Krčelić znao je za tu parnica, sporpravdu, al nije joj znao za razlog. A ja otresi prašinu, ieto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podbani Zagreb razvadiše i zašto da je silni velikaš pao. Eto tigotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero.Stao sam slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupiosam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune,učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ru-ševine staroga Zagreba, kopao da uskrisim iz grobastare Hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu.I pomože bog. U duši mojoj oživješe davne slike, ja samih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi. Gledao sam da bude to vjerna prilika onoga vremena.Tko mari uvjeriti se o tom, pročitaj tumač ovoj knji-zi i vidjet će da se je sve što evo pripovijedam s većestrane uistinu zbilo, da su skoro sva lica mojega djel-ca uistinu živjela i za života tako radila kao što ti se 21

zlatarovo zlatotude prikazuju. Stavih pripovijetku ovu u “Vijenac”,nu pošto me je mnogo prijatelja i znanaca nukalo dato djelo o sebe ugleda svijet, odvažih se na to i sada jupolažem na tvoje krilo, štioče dragi. Bude li ti u slast,nitko sretniji od mene, tvoja zahvala, moja nagrada.Primi ju, štioče dragi, prijazno, pa bude li u tebe dobrevolje, a u mene zdravlja, otpremit ću joj više drugaricau svijet. Gradiva ne fali, neće ni faliti truda. A za sada,(da) si mi zdravo.Pisah na staro ljeto 1871.22





i.Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Mak- crkva sv. marka se Drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovi- nalazi se naća1 nizahu se oko župne crkve Sv. Marka* oniske da- istoimenom trgu, pokraj Hrvatskogaščare2 gdje su kramari i piljarice* obzirnim građanima sabora. Jedna je od najstarijihplemenitoga varoša na “grčkih goricah”3 tržile lojanica, zagrebačkihulja, pogača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz građevinamalen novac. i zaštićenoStari Zagrepčani, premda u vječnoj zavadi sa preča- kulturno dobro Republikesnom kaptolskom gospodom, bijahu ljudi dosta po- Hrvatske.božni; pohvališe se dapače jedanput pred kraljevskom kramari i piljari – trgovčići, sitničari,svjetlošću da, hvala budi bogu, u njihovu gradu toliko prodavačipopova i fratara koliko i građana ima4. Ali kraj sve te koječegaobilne i silne pobožnosti slabo su se sjećali Svetogapisma, gdjeno se čita da je sin božji bičem protjeraonovčare i trgovce iz pridvorja hrama božjega. Daščarestajahu mirno pod okriljem Sv. Marka, pače i samasvjetska i duhovna gospoda zaustavila bi se kadštopred njima.Ponajznatnija glava u tim daščarama bijaše Magda“paprenjarka*”. I staro i mlado i veliko i malo po varošu paprenjak je tradicionalnipoznavalo je Magdu bolje nego i samoga varoškoga hrvatski kolačićbubnjara, Đuru Garuca5, dugoljana, komu bjehu prišili koji pravi omjernadimak “biskupska palica”. meda i pikantnih začina pretvara u Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava pravu poslasticu.kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri krajuzavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavubradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora 25

zlatarovo zlato i. klek je planina nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije u Gorskome ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod po- kotaru, iznad viriti smio, jer ih je starica zaklapala, pa bi tek kadšto požmirnula u božji svijet. grada Ogulina. U legendama Motreći je kako čuči zgurena u daščari pod bijelom krilatom kapom, pomislio bi bio svatko: Nije Magda i narodnim bez –, jaše Magda svakoga petka na Klek* ili na lomnič- pripovijetkama ki križeput6 da se u kolu sestara kopitnica nečastivo poveseli, nu, svatko bio bi pomislio, Magda je vještica. mjesto je na kojemu se sastaju Ali ne bijaše u nje duša pusta, srce himbeno; papre- njarka bijaše pače vrlo pobožna starica. U njezinoj da- vještice. ščari visila je čađava slika čudotvorne Gospe Remetske, a pred njom gorjela je na čast Bogorodici i za spas duše kamen(it)a vrata mjedena svjetiljka. Magda sjedeći vazdan u svom drve- sagrađena su nom zaklonu, motala je drijemljući zrnatu, posvećenu u 13. stoljeću krunicu, te bi samo kadšto ozeble ruke nadnijela nad i bila su dio lonac, pun žeravice, ili pokoju progovorila sa kakvom građankom ili sa zvonarom. Obično šaptaše “Oče naš”obrambene utvrde i “Zdravu Mariju”, sjalo sunce ili padala kiša. A toga zagrebačkog bome vještica ne čini! Gradeca. Prišivak “paprenjarka” pako nadjenuše joj zato: u svem gradu ne bijaše ni velikaške ni građanske žene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao što Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom dosta jagme za njezi- nim paprenjacima, i sam varoški sudac Ivan Blažeković znao je kadšto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi. Odavna bje starica obudovjela. Pokojnik joj muž bija- še zvonarom kod Sv. Marka. Tako je živarila bez roda i ploda, pekući obnoć paprenjake u svom stanu kod Ka- menih vrata*, a prodavajući ih obdan pred Sv. Markom. Ljudi nisu pamtili da je kada mlađa bila, niti su opa- zili da se stari; jednaka te jednaka kao starinska slika, koja, viseći godine i godine u zabitnoj kuli, svoga lika ne mijenja. Nu svatko je vidio da starica lijep dinar teče, da malo troši; svatko je pitao – kako već ljudi za svašta 26

i. august šenoapitaju – čemu Magdi novaca?Uistinu čuvala je Magda u prikrajku svoga pisanogasanduka staru čarapu punu dinara, groša, pače i starihcekina od kralja Matijaša. Čarapa se debljala, Magdase sušila.Ali čemu Magdi novaca?“Za pokoj duše”, odvratila bi starica mirno takvimdosadnicima, pa je dalje motala krunicu.Da, za pokoj duše! Dobra starica, osvojena pobož-nim sankom, odbijaše od svojih žuljeva dinar po dinarda uzmogne privrijediti novaca, da joj se po smrti zapokoj duše njezine i pokojnoga joj druga služi svakegodine na Magdino kod Sv. Marka misa.Zabavljena tom mišlju radila je revno, bila je sretna.Nije stoga ni čudo da je svemu gradu u volji bila, dase je sa svakim dobro gazila. Samo cigli čovjek bijašejoj uz volju – varoški brijač Grga Čokolin, koji je imaosvoj štacunčić* pod svodovljem stare varoške kuće na štacun – dućan, prodavaonicaćošku trga Sv. Marka7.Čudan svat taj Grga Čokolin! Suhonjast trčuljak. Gla-va mu debela, obla kao glava od kupusa, obrve gustenad nosom svedene, oči male, crne, bodljive kad ihnije vinska magla zastirala; nos tup, širok, uzvinut, acrven da se bojiš primaći mu puščana praha, lice oliza-no, nebradato, reć bi živ cimer Grgine meštrije. Takvobijaše vanjsko lice varoškoga brijačića. Ali ne bijašemu ni duša bolje podstavljena. Prevrtljivac, jogunica,podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svojeprste zabadao gdje ga i nije ništa koštalo.Svijet nije pravo znao odakle se Grga pobrao; riječ muje natucala na zagorsku, za silu je znao suca ili kapelanapozdraviti latinskim dobrim jutrom. Ljudi ga nisu nipitali za dom, i sve znajući da se je od nekuda na dobrusreću doskitao, klanjali se njegove zamjere, jer mu jejezik bio ama bič vražji. Svijeta je dosta obašao, tako 27

zlatarovo zlato i. bar reče; hvalio se da je služio u banovoj vojski podpetar erdödy zastavom Petra Bakača*, da je pod Ivanić-gradom bio bakač pripadnik je velikaške ranjen i začudo je umio zboriti o Turcima, o svojoj sr- čanosti, pa kad se svijetu prejunačko činilo to njegovoobitelji mađarskog junaštvo, otresnuo bi se Grga živo na njih te viknuo podrijetla; pokazav brazgotinu na čelu: “Lude vjere! Da nije isti- na? Evo gle’te! Tu me je turska sablja poljubila! Hvalite hrvatski ban 1557. – 1567. bogu da nije jače zasjekla, jer ne bi imali koga da vas brije!” Ljudi se dosjetili da možeš i kod pijačine dopasti brazgotine, ele Grga ostao junak te junak. Svetac baš nije Grga bio; šala i zabavica u njega i natašte puna torba, ni duša nije ostala od njega bez krpice. Liječio je građane kamforom i pijavicama, liječio marvu ho- stijom8, brijao je gospodu, brijao i trnjanske seljake na drvenoj žlici9. A za ostaloga vremena je pio, kockao se i vragovao. Govorkalo se da se bavi nečistim poslom – da vari kojekakvih napitaka i više toga. To se je dakako samo govorkalo, ali zastalno se je znalo da Čokolin srijedom i subotom ne posti. Stoga nije ni čudo da ga Magda nije vrlo milo gledala, ali se pridesi zgoda s koje se brijač i paprenjarka do- kraja razvadiše. Magda stanovaše do Kamenih vrata, baš nasuprot Draškovićevu vrtu u kući Petra Krupića, zlatara i starješine gradskoga. Petar Krupić, plemić iz Velike Mlake10, od malih je nogu živio u Zagrebu. Obišao bje poslije mnogo svijeta po zlatarskom nauku, došao dapače i do samih Mle- taka, gdje se zlato ponajfinije kuje i u tanke žice prede. Poslije puno muke i nauke povrati se u Zagreb, bude upisan u ceh, priženi tastov posao i zidanu kuću kod Kamenih vrata. Premda mu je posao uspijevao i sreća cvala, nikad se majstor Petar ne uzoholi niti krivim djelom ne omrlja imena, a građani ga rad poštena srca i bistra uma ubrzo zavolješe te izabraše starješinom. Nu 28

i. august šenoasreća brzo prođe, a nesreća brže dođe. Na veliku žalostzlatarovu preminu doskora vjerna žena, ostaviv nakonsebe nejačku jedinicu – po imenu Doru.Toj je Dori bila stara Magda kuma na krstu, to je kum-če pazila Magda kao oko u glavi. Krupiću nije bilo kadaupućivati njegovo mezimče. Turska sila dotuživala jena sve strane, pa je bilo kupiti i hrane i obrane da graduna pomoći bude. A i velika gospoda Zrinjski*, Bakači i zrinjski su hrvatska velikaškaAlapići zadavali su Zagrepčanima dosta jada, te prav- obitelj iz kojedanju ni kraja ni konca. I među sobom se Zagrepčani je potekao nizgrizli i klali po davnoj navadi, te je bilo miriti, suditi, a značajnih političkih iza nikakvu plaću, već za čast, hvalu i dva para čizama. kulturnihValjalo je dakle gledati da se živi, te snovati i kovati u ličnosti, a ime suzoru i u noć. Otkinut tako koje zlatarskim koje gla- dobili po Zrinju, srednjovjekovnomvarskim poslom od ognjišta svoga, veselio se Krupić gradu na podnožjuMagdinoj brizi, znajući da je starica duša kao zlato i da Zrinjske gore.će pobožnom rukom i naukom uputiti svoje kumče naput vremenite i vječne sreće.Nu Dori i nije trebalo toliko pažnje i brige. Mladicapo duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla putkojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra,živa, te se već za kasnijega djetinjstva toliko uslobodilada je već nisu smatrali djetetom, da su je dapače svinazivali “zlatarovom mudrijašicom”, jer se mala – anije to za ono doba šala – naučila bila čitanju i pisanjuod varoškoga školnika Blaža Dragšića11.Pa tek kad pupolj budne ružicom, djevojče djevicom!Divna li oku milja!Kad je nedjeljom i svetkom, idući od rane mise preko parta – tradicionalniMarkova trga kući svojoj, premetala drobne nožice, ukras na glaviobuvene crvenim šiljastim postolicama, kad joj se djevojke, oznakalijepa glavica njihala pod kitnom partom*, a bujne joj djevojaštva,se crne plete spuštale niz plavetni, janjećim krinom „kruna“ošiveni zobun*, kad je ručicama držala na prsima veli- zobun – krzneniki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajući pred topli prsluk 29