Sveti lopov

William Ryan • SVETI LOPOV



William RyanSveti lopov Preveo s engleskoga Zoran Juras

Naslov izvornika William Ryan The Holy Thief Copyright © William Ryan, 2010 Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2013.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

Za Joanne



U miru sakristije, sve što se moglo čuti bilo je kapanje krvi namramorni pod i šapat njezina disanja. Udisaj, izdisaj, udisaj, izdisaj— zatim duga stanka, a onda iznova isti, rastrzani ritam. Bila jena samrti. Bila je to gadna gužva. Znatno je iskrvarila, što se moglo i oče-kivati, premda mu je i dalje bilo neugodno zbog toga. Ali, što je dru-go mogao učiniti? Kad nemaš vremena mentalno slomiti osobu, tadamoraš upotrijebiti bol i strah. Čak i ako to nije baš najprofesionalniji,pa ni najdjelotvorniji pristup. Nadao se da će je šokom dovesti dopokoravanja, ali, na kraju, izdržala je dulje nego što je imao vreme-na. Sramota. Katkad je samo trebao navući jednu rukavicu, polako,možda k tome stisnuti šaku tako da kruta koža zaškripi dok mu sezateže preko članaka — i to bi bilo dovoljno. Propjevali bi tako brzoda bi jedini problem bio hoće li daktilograf biti dovoljno brz da svezapiše. Najviše je volio kad bi ispalo tako, naravno — takva jed-nostavna ispitivanja bila su ugodnija. Ali, na svaku brbljavu kokošdošao bi i tvrd orah — a ova je djevojka imala ljusku poput granita. Što god da je pokušao, nije dalo rezultata. Da je imao više vre-mena, možda bi uspio, ali imao je samo dva sata. Dva sata za takavum? Jak — zaključan poput metalne kutije. Nije bilo dovoljno. Nećeim biti drago, ali, što su i očekivali? Na kraju krajeva, upozorio ih 1

William Ryanje. Da ju je mogao najprije smekšati — nekoliko dana bez sna, vrućaćelija, ledena ćelija, potpuna tama, potpuna tišina. U tom je slučajumoglo biti napretka. Uz dovoljno vremena i prikladnih oruđa izvu-kao bi iz nje čak i ono što ni sama nije znala da zna. Umjesto toga,nije imao zapravo ništa na raspolaganju — samo kožnatu pregaču,rukavice i dva sata u pozadini nekakve crkve. Ni to mu nije bilo drago. Bilo je odobreno, naravno — kako surekli, od samog vrha. No, svejedno. Kad bi ga otkrili, teško bi biloobjasniti što radi — pogotovo sada, dok se pred oltarom širila lokvanjezine krvi. Tko god bi s ulice došao u crkvu, pomislio bi da je neka-kav luđak. Disanje joj se ponovno usporilo, a on je pogledao rezultat svogavečerašnjeg rada. Njezine oči, dvije ogromne crne zjenice okruženetankim prstenom smeđih šarenica sa zlatnim mrljicama, prihvaćalesu to što se zbiva s njom, a svjetlost u njima polagano se gasila. Tra-žio je strah u njima, ali nije ga našao. Znalo se to često dogoditi; uizvjesnom trenutku nadišli bi strah, čak i bol, a onda ih je bilo vraškiteško vratiti. Nagnuo se bliže, pitajući se hoće li prije ili kasnije imatipriliku zaviriti u drugi svijet kroz oči nalik na njezine. Tražio je, alinije našao ništa — pogled joj je bio uprt u strop iznad njih, i to jebilo sve. Tamo se nalazila slika svetaca u raju, a ona se možda bašusredotočila na njih. Nadnio se glavom nad njezinu, uskraćujući jojvidik, ali njezine su oči gledale pravo kroza nj. Ako ništa drugo, kad bi joj se približio, zadah nije bio takoneugodan. I dalje je mogao nanjušiti vlažni i ljepljivi vonj njezinekrvi, ali osjećao je i miris sapuna i vlažne kose, a ta ga je mješa-vina podsjećala na dijete. Sjećao se tog mirisa kad mu se rodio sin— topao, radostan miris koji mu je ispunio srce. Pitao se otkuda jojsapun — ove ga je godine u običnim prodavaonicama bilo vrlo malo.Moglo ga se pronaći preko sindikata ili u komisionu, ali ni tamo ganije bilo uvijek. Mozgao je nekoliko trenutaka o podrijetlu sapuna, aonda se sjetio — vjerojatno ga je donijela sa sobom. Američki sapun.Naravno, to je imalo smisla. Kapitalistički sapun. Ipak, iznenadilo ga je što je prema djevojci osjetio nešto sličnosuosjećanju. Suze su joj isprale nešto krvi s obraza i izgledala je pre-lijepo dok su joj se nježne nosnice neznatno pomicale dok je disala. 2

SVETI LOPOVNa trenutak je zaustavio dah, nerazumno zabrinut kako bi izdisajmogao zamagliti te beskrajno duboke oči. Progutao je knedlu i otjeraoosjećaje od sebe. Nije bilo vrijeme za popuštanje svojim potrebama.Od samog početka govorili su mu o opasnostima nepotrebnog saža-ljenja, kao i pogreškama koje je ono izazavalo. Morao ju je oživiti,pokušati bar još jednom. Pritisnuo joj je vrat prstom: mogao je osjetiti puls, ali jedva.Ustao je i potražio mirišljavu sol. Na bočici je bilo tragova krvi —dvaput ju je već upotrijebio — a jedan dio njega htio ju je pustiti daode u miru, no on je imao zadatak, pa čak i ako je bila mala vje-rojatnost da će mu reći bilo što, morao je pokušati. Odčepio je bočicui povukao joj glavu prema njoj. Pokušala je okrenuti glavu ustranu,ali slabo. Isprva se činilo da nema nikakve promjene, ali, dok je vraćaobočicu u torbu, slijedila ga je pogledom — a značajnije od toga biloje što je izgledala kao da želi nešto reći. Primio je nož i oštricom jojprošao uz obraz, režući i kožu i povez preko njezinih usta. Zaka-šljala se kad je uklonio tkaninu — krv joj je zamrljala bijele zube,a tek tada je primijetio kako su joj usnice tanke i sive. Disanje joj senakratko ubrzalo, ali sad se malo smirila, progutala krv i usredoto-čila se na nj. Malo je nakrenuo glavu kako bi je mogao bolje čuti,ali nije prekidao kontakt očima, a ona je šapnula nešto neodgonet-ljivo. Odmahnuo je glavom i nagnuo se još bliže, čekajući da pokušaponovno. Duboko je udahnula i nastavila gledati u njegove oči. »Opraštam ti«, rekla je, gotovo kao da je to zabavlja. 3



1. poglavljeBilo je kasnije nego obično kad se kapetan Aleksej Dmitrijevič   Koroljev uspeo stubama koje su vodile u stožer moskovskog Mili-cijskog odjela za kriminalistička istraživanja. Jutro je počelo loše, nijebilo naznaka da bi moglo biti bolje, a on se još nije uspio riješiti gla-vobolje od sinoćnjeg opijanja votkom, tako da je otvorio jedno kriloteških vrata od hrastovine osjećajući pomirenje sa sudbinom, a ne sta-hanovsko oduševljenje. Njegovim je očima, zabljesnutim šetnjom pojutarnjem suncu, trebao trenutak da se naviknu na relativnu tamuvestibule, a zadatak su im otežavali gusti oblaci prašine koji su se vrtlo-žili na mjestima na kojima je očekivao vidjeti časnike u odorama iužurbanu aktivnost. Zastao je na trenutak, zbunjen, pitajući se što seto kvragu događa, te potražio uzrok prašine i smeća. Bio je nagrađennejasnim komešanjem izmaglice na vrhu stuba — tamo gdje je stajaokip bivšega generalnog komesara Narodnog sekretarijata unutrašnjihposlova, Genriha Grigorjeviča Jagode. Kretanje je prekinuo tresaknečega vrlo teškog po, pretpostavio je, postolju na kojemu je stajaokomesarov kip. Udarac, pojačan mramornim podom i zidovima atrija,udario je Koroljeva kao pljuska. Koroljev je oprezno krenuo naprijed i počeo se penjati stubamado mjesta gdje je stajao kip, dok su mu se krhotine drobile pod stopa-lima. Komesar, umotan u plahte, predstavljao je bezobličan oblik oko 5

William Ryankojega su četvorica radnika, golih do pojasa, nabijali željeznim polu-gama, čekićima i bušilicom. Činilo se da im je namjera ukloniti kip,ali podnožje se nije slagalo s tom zamisli. Kad im je Koroljev prišao,jedan je radnik podigao pogled prema njemu i nasmiješio se, bijeli suse zubi pojavili u pukotini na licu prekrivenom sivom prašinom. »Očito su zamislili da drug komesar ostane stajati čak i ako seoko njega sruši cijela zgrada«, povikao je kroz buku. »Zacementiranje u pod. Bit ćemo sretni ako ga odnesemo u jednom komadu.« Koroljev je gledao kako drugi radnik zamahuje teškim dvoruč-nim čekićem i udara o metalni klin koji se dublje zabio pod mramorniblok na kojemu je stajao komesar, razbacujući krhotine na sve strane.Koroljev je progutao nekoliko puta pokušavajući iscijediti nešto slinena jezik koji je bio suh kao da je jeo pijesak. »Ovdje. Pomaknuo se. Ipak ćemo ga odvojiti«, povikao jeradnik s čekićem i pljunuo. Crni je ispljuvak sletio na krhotinu prednjegovim stopalima. Koroljev je zamišljeno klimnuo glavom, gestomkoja se pokazala korisnom u prilikama kad nije imao pojma o tomešto se zbiva i oklijevajući krenuo dalje. Koliko je znao, Jagoda je i daljebio viši član Politbiroa i uživao poštovanje prikladno svojem položaju— ali očito se nešto promijenilo čim su mu uklanjali kip. Koroljev je odrezao grubim i čvrstim glasom: »Dobro jutro, dru-govi!« i prošao pokraj radnika, pomislivši kako u Moskvi, listopadaljeta Gospodnjeg tisuću devetsto trideset šeste, nije baš bilo zgodnokomentirati takve stvari, pogotovo ne u mamurnom stanju.Koroljev je bio natprosječno visok, barem prema prošlotjednim nor-mama Ministarstva zdravstva, preko metar i osamdeset. Također je bioi teži od prosječnoga sovjetskog građanina, ali to je pripisivao visini, asvakako ne prejedanju, kao da bi tako nešto i mogao provesti u djelou ovom razdoblju prijelaza u komunizam. U svakom slučaju, veličinamu je davala izvjesne prednosti kad je trebalo pokazati snagu. Izgledao je baš kao što bi iskusni milicijski istražitelj i trebaoizgledati. Odavale su ga čvrste crte lica, česte u miliciji, čvrsta vilica,široke jagodične kosti i koža ogrubjela od godina izlaganja suncu isnijegu. Čak je i kratka smeđa kosa koja mu se lijepila uz tjeme poputmrtve trave ukazivala na to da je murjak. Ipak, bilo je zanimljivo štomu je debela pruga ožiljka od lijevog uha do vrha brade, uspomena 6

SVETI LOPOVna susret s bjelogardistom tijekom Građanskog rata, davala više prija-zan nego opasan izgled, a njegove su oči, ljubazne i lagano začuđenepriječile da ga se doživi kao grubijana. Iz nekog su razloga građanizbog tih očiju Koroljeva doživljavali kao dobrog momka, čak i kad biih uhićivao, a vrlo su često baš zbog njegova pogleda otkrivali mislii informacije koje bi inače radije zadržali za sebe. Ali, te su oči bilevarljive; Koroljevljev ratni put trajao je punih sedam godina, od Ukra-jine do Sibira i natrag, protiv Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka i svihdrugih koji bi nanišanili u njegovu pravcu, a on je ostao manje-višečitav. Kad je trebalo, kapetan Aleksej Dmitrijevič Koroljev uopće nijebio nježan — ni govora. Koroljev se počešao po vratu dok se uspinjao stepenicama na prvikat i razmišljao što bi uklanjanje kipa komesara Jagode moglo značiti zamoskovski Milicijski odjel za kriminalistička istraživanja. Sve do sada,Radnička i seljačka milicija, da je nazovemo punim imenom, u svoje jedužnosti ubrajala održavanje javnog reda i mira, održavanje prometa,zaštitu važnijih ustanova i još gomilu drugih dužnosti od kojih svakakonije najbeznačajnija bila istraživanje i prevencija kriminalnih aktivnosti— dužnost njega i drugova iz odjela. Većina je političkog posla prepu-štena NKVD-u — državnoj sigurnosnoj službi — premda, kad živiš uradničkoj državi, gotovo je sve u nekoj mjeri ispolitizirano. U očimanekih, svaki je zločin predstavljao udar na cijeli socijalistički sustav, alirazlika između običnih i političkih zločina ipak je postojala, barem tre-nutačno. Naravno, milicija u uniformama često je pomagala NKVD-u upolitičkim slučajevima — s vremena na vrijeme uskakala im je u pomoćčak i Crvena armija — ali Koroljev i ostali milicijski istražitelji uglav-nom su se bavili onim u čemu su bili najbolji, traženjem i uhićivanjempočinitelja ozbiljnih zločina koji nisu bili političke prirode. Rezultat jebio takav da kad bi Moskovljanin spomenuo Ulicu Petrovka 38, sjedištemoskovske milicije, to je značilo isto što i Londoncu Scotland Yard, anarod ih je gledao posve drugim očima nego Ljubjanku, ako bi se uopćeusudili spomenuti strašni stožer NKVD-a. Koroljev se nadao da će sepozitivna percepcija Petrovke uspjeti održati i u vremenima previranja. Nezgodna je činjenica bila ta da je sada Milicija, a tako i moskov-ski MOZKI1, bila dio Ministarstva državne sigurnosti, a kad bi građani1 Milicijski odjel za kriminalistička istraživanja 7

William Ryanrekli »organi« — organi državne sigurnosti — mislili bi istodobno i naNKVD i na miliciju, a svatko je znao da bi uloga milicije mogla postatiznatno više politička pod utjecajem novoga komesara, Ježova. Dodatno,sudeći prema uklanjanju kipa, Ježovljeva će prethodnika neumitno uhi-titi, ako već nisu. A ako se to dogodi, vjerojatno slijedi čistka organa.Koroljev je već dobro naučio što to znači — on je bio na jednom odnajviših položaja u odjelu, ali kad krenu čistke, nitko nije siguran. Pre-više je toga vidio u zadnjih nekoliko godina da bi imalo sumnjao u to. Koroljev je ušao u sobu 2 F uz pozdrav koji je više zvučao mrzo­voljno nego srdačno, okrenuo se prema vješalicama za kapute na unu-trašnjoj strani vrata i počeo se izvlačiti iz zimskoga kaputa koji ga jeneugodno stezao u ramenima jer ga je zadnji put obukao prije polagodine. Soba je bila oličena mornaričkom sivom bojom, a u njoj su senalazila dva para sučeljenih stolova i osam metalnih ormara za spiseuza zidove. Vonjalo je na muškarce i cigarete, a svjetlost koja je dopi-rala kroz prozore hrvala se s dimom koji su tri istražitelja neumornoizbacivali iz sebe. Zidove su krasili funkcionalni zemljovid Moskve iStaljinov portret. Sve do jučer uz njih je bio i portret komesara Jagode,ali sada se na zidu samo mogao vidjeti pravokutnik svjetlije nijanse.To je bilo dovoljno da svatko zapali cigaretu. Koroljev je napokon uspio skinuti kaput sa sebe i otkrio uni-formu koju je rijetko nosio. Okrenuvši se, shvatio je da je potpunoprivukao pažnju blijedih lica i velikih očiju svojih kolega. Dok su gapromatrali, vrhovi njihovih cigareta žarili su se kao jedan. Koroljev imje klimnuo glavom i slegnuo ramenima, a uniforma ga je stezala višenego kad ju je nosio prošli put. »Dobro jutro, drugovi«, ponovio je, ovaj put razgovjetnije. Lari-njin je prvi došao k sebi. »Zar se sada dolazi na posao, druže? Prošlo je pola devet. To nijeono što partija očekuje. Dužnost mi je to reći na Radničkom vijeću.« Larinjin je Koroljevu izgledao poput svinje, a splet okrhnutih islomljenih sivih zuba između debelih usnica izgledao je baš poput pra-sećih. Ipak, glas mu je danas bio viši no obično, a debeli i kratki prstikojima je držao cigaretu lagano su se tresli. Uzdrman je, pomislio jeKoroljev gledajući ga. To ga nije iznenadilo. Oduvijek je bio na oprezus ćelavim istražiteljem čiji se trbuh prelijevao na stol poput plimnogvala, ali danas bi on mogao biti još oprezniji. Udarci čekića koji su 8

SVETI LOPOVdopirali iz hodnika mogli su značiti kraj političke karijere za ljudepoput Larinjina. Na kraju krajeva, položaj je nedavno naslijedio od»Boksera« Mendeljejeva, a način na koji ga je osvojio nije mu stvorionova prijateljstva. Mendeljejev je bio grub i učinkovit istražitelj koji jebio strah i trepet za moskovske kriminalce, sve dok ga Larinjin, promet-ni milicajac, nije optužio za širenje antisovjetske propagande. Sada jeLarinjin sjedio među Mendeljejevljevim bivšim kolegama, na njegovommjestu, a nitko nije bio siguran kamo je Bokser nestao, osim da jevjerojatno negdje na dalekom sjeveru, protiv svoje volje, zbog običnogaglupog vica o čekistima koji je prometni milicajac čuo i iskoristio. Zatonije bilo čudno što je Larinjin izgledao nervozno, znao je kako je uzadnje vrijeme vjetar neočekivano mijenjao smjer, svjestan toga da zatri tjedna među njima nije riješio niti jedan jedini slučaj. To baš i nijebilo dostignuće kojime se mogao pohvaliti svojim partijskim kolegama. »Znam koliko je sati, Grigoriju Denisoviču«, rekao je Koroljev.»Morao sam posjetiti pukovnika Gregorina u Ljubjanki. Morao samčekati na prijem. Želiš li njegov telefonski broj, pa da provjeriš?« Pogledavši dolje, vidio je da su moljci ljetovali na njegovu ruka-vu. Protrljao je nagriženo sukno i sjeo za stol pa spremio krznenu kapuna svoje mjesto, u donju ladicu. Upalio je stolnu svjetiljku i počeolistati papire u dosjeu koji je trebao proslijediti isti dan u prokuratorovured, te zastao kad je postao svjestan čudne tišine koja je zavladala uprostoriji. »Drugovi?« upitao je Koroljev podigavši pogled. Istražitelji suga gledali otvorenih usta, a na licima im se odražavala mješavina užasai sažaljenja. Larinjin je rukavom košulje brisao znoj s tjemena. »U Ljubjanki, Alekseje Dmitrijeviču?« rekao je mlađi poručnikIvan Ivanovič Semjonov. Semjonov je bio najmlađi od njih, bile su musamo dvadeset dvije godine, premda je katkada, primjerice baš sada,izgledao prilično mlađi. Podsjećao je na model s komsomolskih poste-ra, s opuštenom plavom kosom, lijep gotovo poput djevojke, pristojnogponašanja. Bio je s njima dva mjeseca — uglavnom učeći osnove poslai pomažući Koroljevu pri jednostavnijim zadacima — a još nije naučioda ne treba glasno izgovoriti sve što mu se mota po glavi. »Da, Ivane Ivanoviču«, odgovorio je Koroljev. »Drug Grego-rin želi da održim predavanje kadetima završne godine Više školeNKVD-a.« 9

William Ryan Tri su se muškarca opustila. Larinjinovo bezbojno lice odjednomviše nije bilo tako bezbojno, Semjonov se nasmiješio, a Dmitrij Alek-sandrovič Jasimov, žilavi momak Koroljevljevih godina, cinične vispre-nosti i sličan na kakvog profesora, zabacio se na naslonjaču stolca,zažmirkao zbog rastezanja ozljede na trbuhu pa povukao kraj tankog,ufitiljenog brka. »Pa sad, Ljoška, zato si obukao uniformu. Bit će da smo misli-li kako postoji neki drugi razlog. Ne možemo te baš često vidjeti unjoj.« Jasimov je Koroljeva zvao nadimkom, to je bilo njegovo pravonakon dvanaest godina zajedničkog rada i druženja uz piće. Koroljevje pogledao izgriženi rukav i namrštio se. Istina, više je volio nositicivilnu odjeću. Ništa nije moglo djelotvornije spriječiti građana da sepovjeri istražitelju od smeđe uniforme, barem je on tako mislio. »Ne zaboravi da je bilo vrijeme da ugleda svjetlo dana. Pogledajšto su učinili ti vražji moljci.« »A čini se kao da ti je sada tjesnija. Nabio si kilažu, zar ne?«Jasimovljeve su oči sjale, a Koroljev se smiješio, stari ožiljak od sabljena njegovoj vilici potegnuo mu je lijevo oko prema van što mu jedavalo sanjiv izraz, naglašen odsutnim pogledom ispod gustih obrva.Jasimov se znao šaliti da su se Koroljevljeve oči mogle usredotočitisamo na objed. No Koroljev, premda je priznavao da u toj tvrdnjiima nešto istine, mislio je da mu zbog tog sanjivoga izraza ljudi lakševjeruju, a to je svakako bilo korisno u njegovu zanatu. »To su mišići, Dmitriju. Vježbao sam. Dobro je za kondiciju, ai sprječava starice da me izbodu nožem.« Semjonov je frknuo iza na brzinu otvorenog spisa, a Larinjin senasmijao zaboravivši brige koje su ga mučile. Čak se i Jasimov moraonasmijati dok je trljao mjesto gdje ga je škarama ubola neka staricakad joj je pokušao pomoći da prijeđe ulicu. Bilo je to zbog uniforme,rekla im je poslije, a Koroljeva to nije iznenadilo: u zadnje su vrijemeuniforme ljude činile nervoznima. Pomislila je da će je Jasimov uhititi,premda nije učinila ništa loše, a Koroljev ju je nježno podigao rukamakako bi je spriječio da Jasimova ubode drugi put. U zadnje su se vrije­me i potpuno nedužni plašili vlastite sjene, a ona je naprosto imalaškare u rukama kad se to dogodilo. Koroljev je nastojao ne nasmijatise, ali smijeh njegova prijatelja bio je tako rijedak događaj da je moraostaviti ruku na usta. Jasimov je odmahivao glavom u nevjerici. 10

SVETI LOPOV »Jako smiješno. No ipak, Ljoška, sada slijedim tvoj primjer. Na-kon tog doživljaja, samo civilna odjeća. No dobro, reci nam, kad većprenosiš svoju mudrost mladim čekistima, na kojoj ćeš temi iskazatisvoje pedagoške sposobnosti?« Koroljev je našao dosje koji je tražio i otvorio ga pred sobom;prijestupnik ga je gledao s fotografije, s masnicama na mladom, blije­dom licu. Nije to bio ugodan slučaj, ali svejedno mu je proradilasavjest kad je pogledao izubijano lice. Koroljev nije bio u prostoriji ukojoj su mlatili mladića, a nije mogao ni osuditi uniformirane batinaše— na kraju krajeva, i oni su imali sestre i kćeri. Ipak, kažnjavanje jetrebalo prepustiti Narodnim sudovima — jer u suprotnom stanje nećebiti ništa bolje nego prije revolucije. Udubivši se u fotografiju, nije obraćao pažnju na Jasimova, akad je podigao pogled opsovao je potiho uz smiješak, vidjevši da su iSemjonov, pa čak i Larinjin prihvatili igru. »Daj, druže«, rekao je Jasimov, »to je velika čast. Morašpodijeliti novosti sa svojim kolegama. U kakvom si ti to područjutako strašan stručnjak da je pukovnik odabrao baš tebe, postarijegkapetana u Moskovskom MOZKI-ju, da držiš govor mladim čeki-stima Više škole državne sigurnosti F. E. Džeržinski? Kremi sovjetskemladosti, ništa manje. Čak i naš dječački junak ne bi imao šansemeđu njima.« Klimnuo je glavom prema Semjonovu koji se dobrodušnonasmije­šio. Njih su trojica čekali Koroljevljev odgovor, premda su gaunaprijed znali. »Organizacija spisa u ladičarima, cinkeru jedan«, izvalio je Ko-roljev, ne uspjevši se ne nasmijati na vlastiti račun. Ostala su ga trojicanagradila lavinom smijeha. »Hvalevrijedna tema, Alekseju«, rekao je Jasimov, sretan što jeprirodni poredak ponovno uspostavljen. »Mali čekisti će doznati nekestvari od stare garde.« »Nadam se, Dimka, iako sam iznenađen što nisu pozvali tebeda im održiš lekciju o samoobrani.« Jasimov je Koroljevu priprijetio prstom, a Koroljev je još uvijekbio iznenađen što mu je uspio smjestiti čak dva puta u istom danu.Semjonov se nakašljao nad svojim papirima, a Larinjin je nešto tražio 11

William Ryanu donjoj ladici dok su mu se ramena podizala i spuštala. Jasimov sespremao odgovoriti kad se iz stubišta začuo glasan tresak. Zvučalo jekao da je kip generalnog komesara državne sigurnosti propao krozpod i razbio se na komade, unatoč omotanim dekama. Četiri su semuškarca pogledavala u tišini. Buka je poslužila kao podsjetnik, anaročito Larinjinu, da je nastupilo vrijeme za pokazivanje rezulta-ta, a ne za dokono smijanje. Uskoro se u prostoriji nije čulo ništadrugo osim ubacivanja papira u spise i struganja sovjetskih olovakapo sovjetskim papirima. Drug Staljin ih je promatrao odozgo s odo-bravanjem.Koroljev je po navici pregledavao svaku stranicu u omotnici za spiseprije no što je proslijedi u prokuratorov ured. S jedne strane, svrha togpostupka bila je osigurati da dosje sadrži sve što je potrebno proku-ratorovu uredu da osigura uspješnu optužbu, ali Koroljev je takođerhtio vidjeti je li u istražnom postupku previdio nešto što bi mogloprije zaključiti slučaj. Taj je postupak često davao zanimljive rezultatei nije bio baš potpuni gubitak vremena. Katkad bi Koroljev pronašaoponavljajući uzorak ponašanja koji bi ga zaintrigirao i pohranio garadi budućeg razmatranja. Sada, dok je gledao fotografiju studentaVorošiljova, Koroljev se pitao bi li silovatelj ikada počinio zločine daje ostao u gradiću pokraj Smolenska u kojem je odrastao. Očito jenaginjao takvoj vrsti nasilja, ali ipak, da nije poslan na studiranje uMoskvu, možda bi se skrasio, oženio pristalu djevojku i bio koristančlan društva. Ovako, kad su ga primili na jednu od novih moskovskihtehničkih akademija, otkrio je prednosti i mogućnosti anonimnostiu srcu sovjetskoga grada u tranziciji, gdje su ljudi, stambene zgradei cijela susjedstva bila u neprestanom vrtloženju. Radnici su dolazilii odlazili, tvornice se otvarale, pokretali novi konstrukcijski projekti:razvoj Moskve u glavni grad dostojan velike Sovjetske revolucije mla-dom je Vorošiljovu dalo prostora i mogućnosti da siluje šest mladihžena u četiri tjedna, a on se nije libio iskoristiti tu priliku. Tisak nije objavio ništa o tome, pa opet su se glasine raširile.Moskva je i u najboljim vremenima bila opasan grad — mukotrpanrad, mršavi obroci i votka bili su zapaljiva mješavina — ali serijskinasilni silovatelj koji neprestano napada, u kratkim intervalima, bioje neuobičajen. Žene su se oprezno kretale noću, pogotovo po ulicama 12

SVETI LOPOVbez rasvjete, no Vorošiljov je ipak uspijevao pronaći prilike. Nakonprvog silovanja, objasnio je kad su ga uhitili, nije više mislio ni našto osim na nasilno uzimanje žena. Svaki je novi napad bio nasilnijii samo pukom srećom nije nikoga uspio ubiti. Koroljev je okrenuostranicu i ugledao fotografiju pretučene i krvave Marije Naumove, sčetiri izbijena zuba, iskrivljenim nosom i šljivama na očima. Koroljev jepoželio da ga je uhvatio ranije, ali katkada se kriminalca moralo pustitida nastavi svoje zločine kako bi ga se moglo identificirati. I tako gaje pratio uz strpljivu srdžbu, izdvajao informacije iz svakog zločina tesilovatelja polako, ali neumitno, doveo pred lice pravde. Prva je žrtva potjecala iz grada ni četrdeset kilometara od Voro-šiljovljeva rodnog mjesta i prepoznala je njegov naglasak. Druga sesjećala njegovih novih visokih kožnatih čizama — što je bilo krajnjeneobično blago za jednog studenta, pomislio je Koroljev gorko, pomi-čući nožni palac u pohabanoj čizmi i pitajući se hoće li mu obućapreživjeti zimu. Treća je djevojka uspjela vidjeti dovoljno lica silovateljada bi dala dobar opis, za koji se na kraju ispostavilo da je bio najbolji.Četvrta žrtva, Maša Naumova, jedva da se nakon Vorošiljovljeva tret­mana mogla sjetiti vlastita imena, ali peta mu je iz džepa uspjela ukra-sti komad papira kad ju je ščepao u pustopoljini nedaleko od Moskve.Zgužvala ga je u šaci i sakrila ispod sebe. Bio je to raspored predavanja.No, trebao im je čitav dan da otkriju na kojoj je akademiji studirao —a to je vrijeme Vorošiljov iskoristio za napad na šestu, posljednju žrtvu. Čekali su ga kad se vratio u studentski dok, u kojemu je dijeliomalenu sobu s još tri mladića. Posve običan mladac, tako je izgledaoKoroljevu kad ga je prvi put vidio, osim što je imao krvavu ogrebotinuna obrazu. Nije se opirao, a kad su ga odveli u crni milicijski auto-mobil, činilo se da osjeća olakšanje, a ne strah. Milicionari u lokalnojstanici počastili su ga udarcima boksera, a zatim ga bacili u ćeliju sLopovima. Do jutra, Vorošiljov je već shvatio kako desetogodišnjateška robija može biti neugodna za silovatelja, a počeo je i shvaćatišto Lopovi mogu učiniti »lovcima na mufove« kad im padnu šaka. Koroljev je zatvorio dosje i elegantnim rukopisom napisao kratkisažetak. Ruka svećenika, majka je običavala ponosno reći, opčinjenamogućnošću da mladi Koroljev uđe u carsku birokraciju ili možda čaku samu crkvu. No tada je počeo Njemački rat i on se prijavio, a kad suse riješili Nijemaca i Austrijanaca, počeo je Građanski rat u kojemu se 13

William Ryanborio protiv Bjelogardista, a zatim i Poljaka. Kad se vratio kući, majkaje bila mrtva, a crkvenih je namještenja bilo daleko manje u novomdruštvenom poretku. Kako je njegova jadna majka mogla i pretpo-staviti da će, za svega dvadeset godina, sve što je preostalo od starogrežima biti nekoliko strašila finih manira koja su jedva zarađivala zapreživljavanje rijetkim fizičkim poslovima, a posljednje ostatke imutakamijenjali za hranu u komisionima? I da će ostati svega nekoliko crkviu gradu koji ih je imao praktično na svakom koraku? Dovršio je saže-tak i dohvatio jedan iz niza pečata koji su stajali na prozorskoj dasci.Sa zadovoljstvom je otisnuo riječi Na razmatranje Uredu moskovskogprokuratora, i bio sretan što je imao prilike pridonijeti stvaranju novogdruštva, premda je to bio težak proces. »Dobar posao, Alekseje«, rekao je Jasimov, ovaj puta ne šaleći se. »Ne gine mu Kolima2«, rekao je Koroljev, ustao i zataknuoomot­nicu pod ruku. »Neće tamo dugo preživjeti«, rekao je Larinjin, potaknut vese-lom atmosferom od maločas. »Lopovi će ga zgrabiti već na željeznič-koj postaji. Lovca će uloviti prije no što uopće stigne do Zone.« Valovi smijeha protresli su mu košulju, a trbuh mu se uzdizaopedalj iznad površine stola. Njegove oči, u najboljem slučaju napolaskrivene salom, sada su bile raspukline u koži s kojih je brisao suze, neprimijetivši da ga ostali ne prate. Jasimov se namršteno okrenuo, a čakje i Semjonov izgledao kao da je progutao žabu. Koroljev se pitao koli-ko je Bokser dobio godina zahvaljujući Larinjinovim dokazima, te štosu Lopovi radili bivšim milicionarima u Zoni. Brzo je izišao iz sobe doksu mu prsti žudjeli od želje da stežu Larinjinov vrat sve dok ne pukne. Na stubištu je Koroljev duboko udahnuo i čuo kako je smijehzamukao, a zatim Larinjina kako pita zašto nije smiješno to što će silo-vatelja silovati. Nije čuo odgovor na to pitanje. Što će Lopovi učinitidrotu kao što je Bokser? Nikad se ne zna. Njihov kodeks časti bio ječudan. A Bokser je na svoj način bio fer igrač. Možda je ipak imao šanse. Nitko nije odgovorio kad je pokucao na generalova vrata, nosvejedno ih je otvorio — poznavajući običaje svog šefa. Popov je pro-matrao promet na ulici — leđima okrenut prostoriji dok su mu masiv-2 Regija na krajnjem istoku Sibira. Tijekom većeg dijela godine posve je zaleđena. Bila je poznata po zloglasnim gulazima i radnim logorima. 14

SVETI LOPOVna ramena zaklanjala prozor, a duga kožnata jakna reflektirala sunčevusvjetlost. »Druže generale«, rekao je Koroljev, nastojeći mu privući pozor-nost. U generalu Popovu bilo je nešto što je navodilo njegove ljude dase ponašaju poput carskih stražara. »Zar je kucanje izašlo iz mode u ovom prokletom svijetu?«zarežao je general ne okrenuvši se. »Ispričavam se, druže generale. Kucao sam, ali možda nisamdov­ oljno glasno.« Nakon duge stanke, general Popov okrenuo se da bi pogledaoKoroljeva, podigao naočale sa stola da bi ga mogao bolje vidjeti. Čaki s naočalama, izgledao je kao pravi sovjetski heroj, lijep kao kip, spoput ugljena crnom kosom i očima. Kad je shvatio da je maglovitaprilika ispred njega zapravo Koroljev, njegove su se isklesane crte licapreobrazile u smiješak. »To si ti, Alekseje Dmitrijeviču? Došao si zaključiti Voroši-ljovljev slučaj? Taj štakor! Deset godina, tko bi rekao? Da se menepita…« Ali, general je znao da je Koroljevu dobro poznat njegov stav opravednoj kazni kriminalcima i zato je samo čvrsto udario dlanom ostol. »Očekujem da će uskoro poći za Sibir, generale.« »Neće on dočekati proljeće. Lopovi takvima poput njega poka-zuju da batina ima dva kraja. Neće dugo izdržati.« General se nasmije-šio pri toj pomisli. »No, dosta o tom jadniku. Sjedni, Alekseje, i poslu-šaj što ću ti reći. Imam novosti.« General je uzeo dosje od Koroljevai brzo se potpisao ispod njegove bilješke. »Napravio si dobar posao.Odličan posao. I ne prvi put, naravno. Dajem ti teške slučajeve, zločinekoje kao da su počinile utvare, a ti ipak uvijek pronalaziš vragove idovodiš mi ih. Loviš najviše kriminalaca u odjelu, a čak im ne morašbatinama iznuđivati priznanja.« General je zastao načas kako bi pogledao Koroljeva blago prije­korno, a neposlušne su mu se obrve namrštile dok je razmišljao oistražiteljevim sumnjivo liberalnim metodama. »Trudim se što bolje mogu, druže generale«, rekao je Koroljev,a Popov je uzdahnuo u znak odgovora. 15

William Ryan »A to ›što bolje‹ je jako dobro. Ti si terijer. Zar nas Lopovine zovu tako? Terijeri? Znaš, opis ti odgovara. Kad ti banditu stanešna trag, on komotno odmah može pružiti ruke da mu staviš lisice.A izvrsno obavljen posao zaslužuje priznanje i nagradu. Drug Staljinje osobno to istaknuo, a generalni sekretar zna što govori. Zato samporazgovarao s drugaricom Kuriljovom i pitao je može li iznaći štogodza moga najboljeg čovjeka. Ne mogu dopustiti da dijeliš sobu s rođa-kom u žabokrečini zauvijek, nije li tako? Želim da mi budeš blizu kadte zatrebam. A s obzirom na to da drug Staljin želi da najbolji radnicibudu nagrađeni, nemam drugog izbora po tom pitanju.« Koroljev je osjetio kako se u njemu budi nada. Još od razvodaprije dvije godine živio je s Mihailom, dvije tramvajske stanice i dobarkomad pješice od Ulice Petrovka. Volio je svog rođaka, ali htio je sta-novati bliže, a i da mu sustanar manje pije. »Hvala, druže generale. Zahvalan sam što ste se zauzeli za mene.« »Zauzeo? I više od toga. Jutros me nazvala i rekla da zna čovjekakoji je uhvatio toga prljavog silovatelja Vorošiljova — a kako ona zna zanjega, to ne znam, ali siguran sam da ta žena zna i kad vrabac prdnena Lenjinovim brdima. Ipak, to ti je dobro došlo — za čovjeka koji ješčepao Vorošiljova za vrat, ništa manje od velike sobe u Ulici BoljšojNikolovorobinski. Četrnaest kvadratnih metara. I nešto namještaja.Evo.« General mu je gurnuo rješenje iz stambenog odjela koje je pot-pisala anđeoska Kuriljova. Koroljev ga je uzeo, osjećajući vrelinu uobrazima. Ima četrdeset dvije godine, a još uvijek se crveni. Bilo muje drago što ga Jasimov nije mogao vidjeti. »Samo sam izvršavao svoju dužnost, druže generale«, počeo je,ali general ga je prekinuo. »Dosta. To je zajednički apartman, zato ne moraš biti tolikooduševljen. Ali imat ćeš vlastitu sobu, a što se mjesta tiče — Kitaj-gorod — ni to nije za baciti. Puno važnih osoba i partijskih kadrova.Neće im škoditi da za promjenu vide kako izgleda pravi radnik.« General se smiješio Koroljevljevoj nelagodi. »Ne brini, Alekseju, ne razgovaram ovako s Larinjinom i njemusličnima. A i Larinjin bi se mogao vratiti regulaciji prometa ako nedigne guzicu i ulovi kojeg kriminalca. Kao i svi, i mi imamo kvote 16

SVETI LOPOVza ispuniti, a on ne obavlja svoj dio posla. U svakom slučaju, uvalise prije nego što se predomisle — šef komiteta za stambenu upravuima ključeve. A kad se smjestiš, navrati. Dogodilo se ubojstvo u UliciRazin, reklo bi se da je posrijedi manijak — nešto baš za tebe. Idempogledati o čemu se radi.« Koroljev je ustao tako naglo da ga je na djelić trenutka obuzelavrtoglavica. »Druže generale«, počeo je i osjetio kako ga zahvalnost činipom­poznim, ali general je odmahnuo glavom gotovo sramežljivo ičvrsto stisnuo Koroljevljevu ruku dok ga je nekoliko trenutaka gledaos privrženošću. Zatim mu je lice ponovno postalo smrtno ozbiljno,kako i priliči sovjetskom vođi, okrenuo se prema prozoru i progovoriogrubim glasom. »Rekao sam dovoljno, druže, nema potrebe za govorom. Hajde,požuri — useli i unesi stvari. Zaslužio si to. Požuri, prije nego što seja predomislim!« I tako je Aleksej Dmitrijevič Koroljev dobio apartmanu u UliciSvetog Nikole i vrabaca. 17