Zar baš moram u školu?

drugo SANJA PILIĆizdanjeZuarškboalšum? oram



Od iste autorice dosada objavljeno: ŠTO MI SE TO DOGAĐA? JESAM LI SE ZALJUBILA? SASVIM SA POPUBERTETIO E, BAŠ MI NIJE ŽAO! HOĆU I JA! ZAR BAŠ MORAM U ŠKOLU? Što cure govore? Što dečki govore?



Sanja PilićZar baš moram u školu?

BIBLI O TE K A Sanja Pilić za mlade Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Zdravko Kafol Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Marija Morić Ilustracije Niko Barun Korektor Jakov Lovrić Prvo izdanje travanj 2008. Drugo izdanje siječanj 2009. Tisak Impress, Iv. Gorica ISBN 978-953-14-0292-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 661345Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelostini djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektron-skom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bezvlasnikova prethodnog dopuštenja.

SANJA PILIĆZar baš moram u školu? DRUGO IZDANJE



ZAR BAŠ MORAM U ŠKOLU? Došla sam s mora. Crna sam kao crnkinja. A kosa mi je plava. I svasam još morska. Morskozaljubljena, zapletena u ribar-ske mreže, začarana jednim Ivanom iz Rovinja. Jednim Markom iz Splita. Hm, i jednim Kristijanom iz Pule. Ups! Nisam to smjela priznati. Trebam glumiti pristoj-nu djevojčicu, počinje škola, a meni se neeeee ideeeeu školu. Neee ideee! Otišla sam teti doktorici sama samcata i rekla dabih uzela bolovanje. Moja mama često uzima bolova-nje i onda hoda po stanu u najgroznijim kućnim halji-nama, posprema, poziva goste i potajno piše pjesme.Telefonira. Kad je netko nazove namješta iznemogliglas i izmišlja da ima temperaturu i da je bole kosti.Zaključim li da laže, objašnjava mi kako je umornaod života, a biti umoran je bolest. 7

Sanja Pilić Zar baš moram u školu? Teti doktorici objasnila sam da sam umorna od škole koja nije još ni počela, a da sam totalno neu- morna od ljeta. Zatim sam joj priznala da sam zaljubljena, a ču- la sam da se i to smatra bolešću pa sam je zamolila jedno bolovanje od desetak dana. Teta doktorica je razrogačila oči, otvorila usta i uzdahnula: – Oh! Ah! Uh! Što vama djeci pada na pamet? Ti si jednostavno predugo bila na moru. Nedostaje ti disciplina. Zdrava si kao dren, hm, iako bi mogla bi- ti nešto deblja... – Deblja? – Da. Mogu ti dati lijek za pojačavanje apetita. – Hvala, ne bih. Možda bih trebala uzeti neki li- jek za početak školske godine, da mi škola ne bude baš teška, iako je teško da mi ne bude teško u školi. Znate li koliko mi moramo učiti? – Znam – rekla je doktorica. Počele smo pričati o životu, obvezama, domaćim zadaćama, radnom vremenu. Rekla sam joj kako je Marko pametan, Ivan zgodan, a Kristijan igra dobro nogomet. Doktorica se nasmijala. – Mislim da ti treba lijek protiv zaljubljenosti. – Da? Ne slažem se – odgovorila sam. – Radije ću ići u školu. I pod odmorom čitati ljubavne poruke na mobitelu. Misliti na more...8

Zar baš moram u školu? Sanja Pilić – Može i tako – rekla je doktorica. Izašla sam iz ordinacije. Ah, škola, pomislila sam,nisam te uspjela izbjeći. Ali nema veze. Zoran, Miro-slav i Zvonko baš su zgodni dečki! Kad sam već takozaljubljiva, mogla bih se i u njih zaljubiti. Zašto da mijesen bude tužnija od ljeta, recite mi? Recite! Zašto bi mi rujan trebao biti jesenski, kišovit isav u rasporedu sati? Ne znate? Naravno. Pa dobro,kad već nisam uspjela dobiti bolovanje, uzet ću uži-vovanje! Uživat ću u svemu! Pih! Ipak sam ja jača od godišnjih doba i školskihprograma, zar ne? 9

PRVI DAN U ŠKOLI Mama je došla po mene u školu. Bilo mi je vrlo zabavno. Upoznao sam novu uči- teljicu. Nalikuje mojoj mami. Katkad mi izgleda da sve dobre osobe nalikuju mojoj mami. Učiteljica je rekla da sam sladak. Volim biti sladak. Također volim biti najdraži. Zatim ljubljeni. Osobito obožavam biti najdraži, mileni i naj­pa­ metniji. Nije loše ni kada sam najljepši. Ili najbolji. Sanja iz prve klupe rekla je da imam zgodnu maji- cu, a Tamari iz druge klupe sviđaju se moje pjegice. Danas sam samo skupljao najljepše rečenice koje su mi bile upućene. Doduše, slušao sam i nešto o učenju, domaćim zadaćama i školskom priboru. Upoznao sam školskog domara i tete kuharice. Tete kuharice također su nalikovale na moju ma- mu, jedino su bile starije. Smiješile su se i rekle su mi da će me malo podebljati.10



Sanja Pilić Zar baš moram u školu? Nisam baš bio siguran što to znači, zapravo. Nadam se da neću morati jesti juhu jer juhu izbje- gavam. A bogme i griz na mlijeku. Sprijateljio sam se s Tomislavom koji ima psa, a tata mu je pomorac. Zapravo, mislim da je škola zabavna. Kažu da je učenje prava dosada, ali meni, valjda, neće biti. Imam tri ujaka i svi vole učiti i nose nao- čale. Završili su nekakve fakultete i uvijek su dobre volje. Znači, nije učenje baš tako opasno! Mama je rekla da je ponosna na mene jer sam krenuo u školu. I ja sam bio ponosan. Više nisam vrtićki klinac, već sam prvašić. Nije to mala stvar! Živjela škola i živio ja! I živio prvi razred, zajed- no s naj, naj, najljepšim pohvalama koje sam danas primio!12

ŠKOLA POČINJE Mama mi je kupila torbu za školu. Tata mi je kupio knjige. Teta Antoaneta mi je kupila pernicu. Nitko mi nije kupio automobil (onaj najobičniji inajmanji), strip ili računalnu igricu. Izgleda da je ta škola opasna stvar. I ozbiljna. Svisu se oko mene uozbiljili. Dok šećemo gradom, ma-ma me ispituje čitanje i zbrajanje. Ponavlja da sam velik. I da moram još narasti. Baš mi se i ne raste ukoliko je to tako naporno.I pomalo dosadno. Moj tata je velik i često kasno dolazi kući. Uvijekje na nekakvim sastancima. Moja mama je velika i prilično je umorna svakidan. Teta Antoaneta je također velika i nema vremenaza gledanje crtanih filmova i škakljanje. Zašto je biti velik takva fora? Pogledajte mene! Sladak sam kao šećer i simpatičan. I još nemamsedam godina. Pa to je divno! Umiljat sam kao zečić,mačić, psić, dražestan kao cvjetić i listić. 13

Sanja Pilić Zar baš moram u školu? Imam pjegice i susjedi me obožavaju. Zašto moram ići u školu i napustiti svoje najdra- že tete iz vrtića, Jelicu i Vericu? Mislim da se odrasli ne igraju u pješčaniku i ne valjaju po travi. I što ću sad? – Kakav je to život? – pitam se. – Školski – veli mama. – Ne možemo se vječno igrati – ozbiljan je tata. Onda sretnem učiteljicu: – Još malo pa se vidimo – kaže. I smije se. – Su- per ćemo se zabavljati. – Škola me neće pojesti? – pitam. – Oh, ne, samo će te proljepšati – kaže učiteljica. Jedino je ona vesela i ne boji se škole. Onda dobro, pomislim. Sretnem Pericu, Tomicu, Janka, Zlatku i Emu iz svoje vrtićke grupe. Preživjet ćemo i ovo, zaključim. Oni čak i ne poznaju sva slo- va! Pa dobro! Nekoć nisam znao vezati cipele, a sad sam u tome pravi umjetnik. Snaći ću se. Ali nikad neću postati sasvim velik i sasvim oz- biljan... Zbilja. Časna riječ! 14

NOVO I STARO Mama mi je kupila nove cipele. Dobio sam novu majicu. Imam nove knjige. I teke su mi nove. Torba mi je sasvim najnovcijatija. Nov sam cijeli. Imam i nove pjege. Sunčane. Zatim nove učiteljice: Mirelu i Anabelu. Imam sasvim nove zadatke: ići u školu i učiti. Prvi put idem u prvi razred. Priznajem da me strah. Bojim se klupa, školskog zvona, ranog ustajanjai čitanja. Jao! Imam i novi strah, znači! Moja sestra Sara kaže da se ne trebam bojati. La-ko njoj – njoj je sve to staro. Ni ja se ne bojim dječjeg vrtića, ljučljački, pjeva-nja pjemica, tete Zore i Štefice, vožnje na vrtuljku ipopodnevnog spavanja. Joj, najradije bih bio onaj stari, pa makar i u sta-rim cipelama i sa starom majicom. 15

Sanja Pilić Zar baš moram u školu? Ali bih onda imao samo šest godina! A sad imam sedam! Sedam novih novcatih godina. Ipak je to velika stvar! Zbilja velika. Stavio sam torbu na ramena, a Sara me vodi u ško- lu. Svi me gledaju. Pozdravljaju me. Osjećam se pono- sno. Prodavačica Micika poklonila mi je lizalicu. Bojim se, a to se ne kuži. Svi mi čestitaju zbog toga što sam krenuo u školu. Dolazim pred novu školu. – Sad počinje tvoj novi život – kaže mi Sara. Ona je obična štreberica. – Više ništa neće biti po starom. – Hm, dobro – odgovoram. – Ali ako je novi život lijep poput nove torbe, možda to i nije tako loše. – Nije – kaže Sara. Ulazim u školu. I osjećam se nekako ponosno. Super nov osjećaj. I baš dobar!16

FACA Imam jednog strica koji se zove Stipe. Svi ga zovu Barba. Ovo ljeto naučio me plivati i loviti ribe. Osjećao sam se kao morski vuk. Kad sam se morao vratiti u Zagreb, bilo mi jebljakasto. Mislio sam da imam morsku bolest. I imaosam – od same pomisli na školu, zavrtjelo bi mi se uglavi i pozlilo. Na moru sam bio faca. U školi sam zato običan prvašić. Mama me vodiza ruku preko raskrižja. I odijeva u žute i narančastemajice tako da sav svijetlim. Iako već znam čitati, ai pisati neka slova, mama se prema meni odnosi kaoda idem u vrtić. Zaboravila je kako sam se borio s ribama i valo-vima, a da ne spominjem kako se nisam bojao kad jebilo nevrijeme i puhao orkanski vjetar. Zajedno sa Sti-pom rješavao sam križaljku u Mikijevom zabavniku. Svjetiljka bi katkad žmirnula. Kiša je lijevala niz ulicu. Šalaporke su bile čvrstozatvorene. Stric Stipe bi mi namignuo. Hm, škola mi je bez veze. 17

Sanja Pilić Zar baš moram u školu? U razredu ima previše djece i uopće nisam neka- ko poseban. Nitko mi se ne divi. Utapam se u jadnoći. Mama kaže da ću uskoro postati faca. Ona već je faca. Piše knjige. Ah. U klupi do mene sjedi Mirna. Danas mi je rekla da imam lijepe oči. Progutao sam knedlu. To s očima je dobar početak. Možda i škola nije tako dosadna. Vidjet ću. Prije sam se bojao mora, ali naučio sam plivati. I u školi ću naučiti plivati. I loviti ribe. Pardon, petice, nadam se! I Mirnu, hm, kad bolje razmislim! 18

SMAK SVIJETA Došao je smak svijeta! I ja sam smaknut. Poma-knut. I ćaknut. Uopće mi se ne ide na ljetovanje, pra-znikovanje, uopće mi se ne završava škola. Školovaobih se do besvijesti, sjedio u klupici s Maricom. Marica ima najljepši nosić na svijetu, malo izvi-jen prema nebesima. I plave oči, goleme, zelene po-put lišća lopoča i usne boje trešanja. Marica je sva zagledati i onda je gledam pod nastavom. Dok je učiteljica nije preselila u moju klupu, ni-sam je zamjećivao. A onda odjednom: Zblam! Tko je to? Što je to?Tornado, orkanska bura, tuča, električna struja, zvu-kovi s gradilišta, mješalice, bušilice – moje srce počeloje ubrzano drhtati, pa lupati, pa se tresti. Izgubio samglas kad sam shvatio da je Marica nevjerojatno zgod-na, a i sva posebna. Zatim nježna. Kad bi me slučajnotrknula, ispričala bi se. – Oprosti, nije namjerno. – Nema veze – jedva bih propiskutao. Nedosta-jalo mi je zraka. Dugo mi je trebalo da se naviknemna stanje zaljubljenosti i smanjim crvenilo obraza kadgod bi me Marica pogledala. Grozno. Taman sam se 19

od iste autorice: 59,00 knISBN 978-953-14-0292-7