Povijest poplave

Igor ŠtiksPOVIJEST POPLAVEFraktura 3

Copyright ∂ Igor Štiks i Fraktura, 2008.All rights are represented by Fraktura, ZaprešiÊSva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproduciratiu bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-063-0CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalnei sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 680247 4

PristaniπtePoplava je pošla za tobomVidio si je kako probijalijepu haussmannovsku peterokatnicuna bulevaru Saint-Micheltmurnog proljetnog danaVikao si ljudima da se skloneda je tuda pune vreće pijeskomda se istog časa uspnu na krovovei gledaju u pravcu mosta Mirabeaus kojeg se odbacio Celans uspomenama iz Bukovinemjesto kamenja u džepuŠirio si panikutvoj glas na francuskomkao da ti nije pripadaono ipak si nastavio buncatiSmirivali su te poslijepastisom i mokrim krpamaJedna djevojka iz komitetaza zaštitu usmene predaje 5

držala ti je glavu među dlanovimai uspavljivala te pričamao bretonskim noćimaNisi usnuo svjestan valovakoji ustrajno drobe i tu obalu.Slična se stvar dogodilausred čikaške noćiČuo si vatrogasceČuo si kola civilne zaštiteJezero Michigan opasno se ljuljaloSirene su dopirale dalekosve do žutih polja Midwestai luteranske crkve na brdu u IowiZnao si da je nekomevoda došla do grlano nastavio si mirno spavatina najvišem katuZnao si da imaš još nekoliko danaNisi nazvao 911nisi nikoga želio spasiti 6

kao onda u ParizuVoda je već bila tuPenjala seJezero ti je namigivalo danimaZnalo je da znaššto znači kad krene poplavaZnalo je da je ona u tebida si je donio i na njegove obaleda je puštaš posvudada iza tebe na stolici ostaje lokvau autobusu, u caféu, u kinu...Oni koji primijeteispraćaju te sažalnim pogledimaIpak, ponekad u taksijunaiđeš na razumijevanjeZnate, ja sam iz Kašmira, kaže ti vozačsve je OK, govori s osmijehomi pokazuje ti ponosno svoje sjedištena kojem drži veliku spužvuCijedi je na kraju radnog dana. 7

Prepoznaju te slični tebipa mahnu na pozdravkad ti dolaze u susretPonekad pratiš njihove lokvicekoje te vode u niske mansardei zagušljive podrumeno nekad neočekivano završišu otmjenom restoranuStolica je obično vlažna kad stigneši pored nje je znak za klizav podsa crtežom čovjekakoji pada direktno na vlastitu kičmuNapojnica na stolu je izdašnaza sav učinjeni neredza prouzročenu gnjavažu...Znaš sve o tomeKaplje iz tebe posvudaiz prstiju najčešćeNe koristiš kompjuterjer se bojiš električnog udara 8

Papir se pak brzo navlažiInače, ne pišeš mnogoPoplava prezire svoju povijestNe usuđuješ se pomilovati nečiju kosujoš manje ući nekome u krevetZato si naklonjen ljubavi pod tušemMutna voda brzo se gubi u slivnikuNitko ne primjećujeNe moraš objašnjavatida ti je poplava dala prezimeda mu ne znaš izvorda se i sam čudiš kad ga izgovorišda u sebi ustrajno prizivašobilatu i zloćudnu kišukoja će obezvrijediti poznatu geografijui zamesti tvoj tragna preostalom kopnu.Ponekad u gomiliugledaš ruku sličnu tvojojPrepoznaješ odmah te smežurane prste 9

jer dobro znaš teksturu talasastog podau Crkvi sv. Marka u VenecijiMeđu njima još ne rastu perajejer iskustvo poplave ne vrijedi mnogoSvaki put kad naiđe kao da je prviRadost se javlja samo kad ti voda nanesepredmet, pogled, njezinu maramuili pjesmu o kući pored moraStvari za koje si mislioda su nepovratno nestaleu snažnom i dubokom virukoji je zauvijek progutao Virginiju Woolfsarajevsko djetinjstvoi obalu za pristajanje. 10

ÐAVONA PROVINCIJSKOJ KATEDRALI 11

Staza koja sijeËe otok na polaKrenimo stazom koja siječe otok na polaTi najavljuješ meku budućnostkoju ništa ne može promijenitiČelični su zakoni povijestii oni sklanjaju neprijatelje s našeg putaOtrov nestaje iz zubiju poskokaGušterov ružičasti repne može nam nauditiSitni pauci učvršćuju traku u tvojoj kosiSve je nevinokao porub tvoje haljineIdemo kroz makijutiho i opreznokao nekada partizaniuvjereni u pobjedu koja dolaziu žrtvu koja se isplatiu smrt nemaniu raskidane niti paučineu svijet u kojem Spartak uvijek pobjeđujeNijedan oblak ne može zastrti to sunce 13

osim možda za sjenu preko tvog okaza kratki intervalkada mi dozvoljavaš da te ljubimPenješ se na vrh brdapred nama se otvara arhipelag...Vrijeme je tada trebalo statikad sam ti stavio ruku na potiljakkad si uzdahnulaod prizora ili topline mojih prstiju, ne znamkad smo vjerovali da se voda ne može podićikad ništa u toj slici nije najavljivaloda će te plima učiniti modromi pretvoriti tvoje oči u bunaru koji se spuštam da čujem porukukoju mi šalješu melodiji koju po površinisviraju kapljice vodeNikad je neću odgonetnutiKoliko god pokušavao potonuti 14

uvijek sam na početkustaze koja siječe otok na polaS tobom je nestala i čarolijaPreostaje mi još samo jedan život. 15

Prepoznaješ crkvu na brduPrepoznaješ crkvu na brdutalijanskog gradićaUtjeha purpurnog cvijećana prozorima udovicaUlica koja vodi do kapelice lokalnog svecaneizgovorljivog imena i kontroverzne biografijeBdije nad snovima siročadii fantazijama kapetanskih ženaDomaći gušter mu čuči na ramenus odrezanim repomTumači tvrde da je to sretna vijestŠto je izgubljenovratit će se jednog danaŽeliš vjerovati u tu pričukao i u ljekovitost lokalne kvasinekao i u to da će ključkoji svuda nosiš u džepuotvoriti vrata djedove kućeNećeš ući u njuNećeš uznemiriti nepoznatu obiteljPozdravit ćeš pospanog psa na pragu 16

i ključ ostaviti u braviNeka mu se čude ukućanikad ga pronađuPostavit će ga na zidda ih štiti od panonskih gujaPutovat ćeš preko Jadranazbog ornamenta na patricijskoj vilizbog đavola koji se kesina provincijskoj katedralizbog lopte ostavljene u dvorištu školekoja će mirovati tamosve do ponedjeljkaNapustit ćeš grad lokalnim vlakomUroniti u plahtu u seljačkoj kućiDotaknut ćeš ogledaloi sliku vojnika poginulog na SočiRijeku koja teče dolinomsunce zabljesne tik pred zalazakBit ćeš tamo večeras. 17

Sve se može opjevatiSve se može opjevatiI prašina u popodnevnom svjetluI mačkin lijeni hod po olukuI tvoja ruka s ožiljcima iz borbi noževimana obalama La PlateMajčina fotografija s ekskurzijeu Prag s kraja šezdesetihCipele koje nitko neće nositia koje otac još uvijek čistiSvemu si sada našao mjestoI sahranama bližnjih koje si propustioPitaš se da li su tu tik ispod površineI najmanja sitnica ih može razbuditiKao onaj uzdignuti kažiprstna reklami za ljetovanjeDa li zaboravljaš okrutnost prema onimakoji ne mogu dešifrirati tvoja buncanjaprema ženama koje pitajuza otisak zubiju iznad tvog srcaprema onoj koja ih je zabila u to mjestokažnjavajući te i nagrađujući istovremeno 18

Sve ti se čini da zauzima solidno mjestou tekstu kojemu ne znaš žanru književnosti koju možeš čitatisamo u vlastitoj glaviNikada se ništa neće izliti na papiručvrstiti u dijaloguTvoje uspomene ionako su izobličeneumorom od putovanjaSve možeš opjevati sadakada te nitko više ne slijedikada nitko više ne pokušavaući u tvoj svijetiz kojeg si ionako izbacio svjedokeZato budi milostivprema crvenookom zecu u snijeguOpiši s nježnošću hrvače na livadiZapamti šarenu ukosnicudjevojčice na visokom zidukoja u svoju bilježnicu upravo upisujeda bi mogao bitipismonoša 19

odbjegli kraljtrgovac pokućstvomili demon koji će uzburkatiprovincijski gradićAko joj sada pružiš rukunikada te neće napustiti. 20

Posežeš rukomPosežeš rukom za metalnom narukvicomSamo za tebe ima vrijednostIzronili ste je jedne noćis dna kanala St. Martinna čijim si kejevimasanjao snove s filmskim referencamaUkradeni poljupci, Hôtel du Nord400 i više udaracakoji nas nisu učinili jačimaJedan je teretnjak prošao kanalommeđu pariškim balkonimadok si ispijao jutarnji espressos lokalnim Oslobođenjem u rukamaIme broda - Zadar - vratilo teljetnim mjesecima bojenim lavandinim uljemi pričama o preživljavanju logoradrači koja ti reže koljenazelenoplavom zatonugdje će u kućnom kaminuzauvijek gorjeti vatra, kako si vjerovaoDanas tamo ničeg više nema 21

umjesto staračkih rukusada miluješgrobljansku ploču na obližnjem brdus kojeg se vidi tvoje cijelo djetinjstvoNa pariškim ulicama sve je punopodsjetnika iz prošlog životaPonekad pomišljaš da se radi o urotida te vlastita čula varajuNe žele se navići na tuđinuodbijaju znati novoNe žele odrasti s tobomNe razumiju da nakon poplaveviše neće pronaći stvarikoje su pružale utjehuda moraju bolovatipod okrutnim nebomčiji svod nosiš na vlastitim rukamada se ne srušina glave nevinih. 22

Tamni kontinentZvuk sirene raspršio se ribarskim mjestomIpak stojiš i dalje nepomičaniako samo na tebe čekajuNaslonjen si uz vrata kamene kućeIspod badema koji cvjetamačka spava na vrelom betonuTako bi rado legao pored nje sadaČuo si kad su izvukli sidrolupilo je o čeličnu stijenku arkeKrećemo prema kopnuPlovidba će potrajati kroz maglukoja guta arhipelag pred zoruZnaš svaku milju tog putano ipak ti se ne podiže koferne jošZnaš da te netko gleda kroz žaluzineda tvoje oklijevanje djeluje sumnjivoNitko te ne može optužiti ni za štoosim za kašnjenjeUskoro će poslati dječaka po tebeKapetan će se očinski nasmijati 23

tvojim nevještim lažimaPonudit će ti grozd duhanai pričati cijelu noćo danima mladosti i divljem srcuelegantno i bez stereotipa o mornarskom životuPripovijedat će o galebovimana golim ramenima kormilarao bratstvu na moru kojem ne treba jeziko šaci kineskog svjetioničarašto se otvara i zatvaranajavljujući jeseno večeri u lučkoj kapetanijina istočnoj obali Afrikepod svijećama i u svečanim uniformamao učenoj raspravi o Vasku da Gami:razbojnik ili neustrašivi moreplovac?Kada pristaneteposljednji ćeš napustiti lađuDodirnut ćeš napete konopei prstima pomilovati ime brodaNoah 24

iako si sve svoje životinjepoveo na put spasenjane možeš im osigurati opstanakpod zvijezdama tuđih zastava. 25

Na putu za AraratIgor Štiks nije krenuo u nas uobičajenim književnim putem. Nijedakle na brzinu odradio jednu,ponajviše dvije knjige stihova,priskr-bio si tako i inače jeftinu ulaznicu u još jeftiniji i sve bagateliziranijiknjiževni život, da bi potom, kada je odrađena i ta, tobože pjesničkafaza,mirno ostatak života posvetio puno,u baš svakome smislu ispla-tivijoj prozi i njezinu sumnjivu glamuru. Knjigu koju upravo držiteu rukama,znano je,objavljuje nakon dva izuzetno dobro prihvaćenaprozna naslova kojima je postigao,uz važne domaće nagrade,i posvepristojnu internacionalnu karijeru.Dobra poezija uvijek je,na posveodređeni način, mukotrpna jezična kondenzacija, namjesto počestofatičke naracije - gravitacija koja nas vuče,između ostaloga,i k srcutame i bilu traume koja se ovdje čita kao neposredno životno iskustvo(post)ratnoga lutanja kao dosuđene, neželjene sudbine, ali i kao mo-žebitni ključ za čitanje bar novovjekoga čovječjega udesa općenito- za bezdomništvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvanžidovstva kao njegove još uvijek najizravnije,i u Štiksa često prisutne,“altmodisch” metafore.Bezdomništvo je deklarirana moderna ljudskasudbina s ratom u pozadini progonstva ili ne, potpuno je svejedno.Ili, hajdemo malo jeftino filozofirati, pa se upitati čega je, zapravo,metafora koliko dom toliko i bezdomništvo? Od pada u što (kada smoveć pali, kako je to sjajno pisao Sloterdijk, u jezik) nas spašava ta ilu- 91

zija bilo kojega identiteta, pa i onaj lutalice? Ili to mjesto rođenja iodrastanja doista jest topos autentične hajdegerovske događajnosti- ono na kojemu doista u jeziku i životu bljeska ta fatalno izgubljenakonekcija s izmičućom, zakrivenom suštinom? Pišem i pitam se tozato jer u ponajboljim trenucima ove knjige Štiks otvara problemskeslojeve duboko ispod pragova jeftine nostalgije, koja uvijek više mi-stificira negoli što doista osjeća ili misli, prije svega o samoj sebi. Usvojoj glavnoj riječnoj ili, ako baš hoćete, morskoj ili oceanskoj stru-ji,a motiv poplave dosljedno je proveden od prvoga pa do posljednjegastiha ove knjige kao metaforični kronotop za (post)ratni ljudski udes,Štiks propituje doslovni,i vidljivi i nevidljivi ožiljak koji jedno takvoiskustvo, a ponajviše iskustvo prognaništva, ostavlja na čovjeka. Upogledu drugih,možda,kao vidljiv ožiljak.Ali,što je i puno važnije,utrajnom pogledu iznutra kojim to (tekstualno) ja nastoji promotritisamoga sebe kroz dosuđenu koprenu i naraciju jedne takve traume- ta koprena neprestano levitira između samosažaljenja i tjeskobekoja se više nikada ne može potisnuti nego samo osvijestiti u stihu,u načinu na koji poezija ostvaruje jedno takvo oslobođenje kao svojevišeznačno.Štiksova poezija tako nastoji,prije svega samoj sebi obja-sniti što je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoritisućuti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek 92

i doslovno i perverzno uživalo u činjenici da smo mi dolje,neki tobo-žnji, za razliku od njih, divlji Drugi. A vidi li Štiks,s prozora svojega američkoga stana ponekoga grad-skoga goluba kako,pa makar i u snu,leti s grančicom u kljunu,koja ine mora biti baš s mediteranske masline, nadam se, čitat ćemo unekoj budućoj knjizi stihova jer,ponavljam,iskreni književni razlozinapisali su i ovu. Čiji patos ne laže.A i voda se uvijek negdje, iznovadiže. Ne mareći puno za naše zašto. I nije li Sizif onaj svoj kamen,zapravo, gurao, i danas gura, upravo na planinu Ararat? Delimir Rešicki 93

Sadržaj 5Pristanište 11ĐAVO NA PROVINCIJSKOJ KATEDRALI 13 16 Staza koja siječe otok na pola 18 Prepoznaješ crkvu na brdu 21 Sve se može opjevati 23 Posežeš rukom 26 Tamni kontinent 29 Čekajući osloboditelje 31 Uzdignute ruke stranca 33 Put kroz maglu 35 Nemoj reći da znaš sve 37 Oči sivog vuka 39 Poraz 41 Belle Époque 43 Jarac otkupitelj Probudiš se kao tigar 97

Zapisuješ loše snove 46 Kustos 49ALTMODISCH 51 Porijeklo 53 Crveno 56 Olivier, ti si đubre 58 Some of these days,you’ll miss me honey 61 Ne obraćaš pažnju na detalje 64 Tvoje ruke čekaju 67 Prava mjera 69 Nekad sam spavao čvrsto 71 Kroz gornju Belgiju 73 Krijumčar 74 Na nas se nije čekalo 76 Povratak 78 98

SAMOPROGLAŠENI APOSTOLI 81 83 Samoproglašeni apostoliNa putu za Ararat 91 95 Delimir RešickiO autoru 99