Žene

Žene718

Od istog autora u nakladi FraktureDr. SeksPričaj, pričaj 728

T. C. Boyle Ženeprevela s engleskog Ivana Šojat-Kuči Fraktura 738

Naslov izvornika The Women© T. Coraghessan Boyle, 2009© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011.© za prijevod Ivana Šojat-Kuči i Fraktura, 2011.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojemobliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-264-1CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebupod brojem 772326 748

Posvećeno Karen Kvashay 758

768

Autorova bilješkaTekst koji slijedi fikcija je koja oslikava određene događaje u životu Franka Lloyda Wrighta, njegovih triju supruga – Catherine Tobin,Maude Miriam Noel i Olgivanne Lazovich Milanoff – i njegove ljubavnice,Mamah Borthwick Cheney. Stvarni događaji i povijesne ličnosti prikazanisu vjerno, no sve su situacije i dijalozi izmišljeni, osim izravnih navodaizvučenih iz novinskih izviješća toga vremena. Duboko sam zahvalan broj-nim biografima i piscima memoara koji su pisali o životu Franka LloydaWrighta, osobito Meryleu Secrestu, Brendanu Gillu, Robertu C. Twom-blyju, Finisu Farru, Edgaru Tafelu, Juliji Meech, Anthonyju Alofsinu, JohnuLloydu Wrightu i Adi Louise Huxtable, a osobitu bih zahvalnost htio is­kazati Keiranu Murphyju i Craigu Jacobsenu iz Taliesin Preservation Inc.za pomoć koju su mi pružili, kao i Charlesu i Minervi Montooth te SarahLogue kojima zahvaljujem na ljubaznosti i gostoljubivosti. 778

788

Rano tijekom života morao sam birati između poštene arogancije i licemjerne poniznosti; arogancija mi je draža. Frank Lloyd Wright 798

7 10 8

Prvi dioOlgivanna 7 11 8

7 12 8

Uvod u prvi dioOautomobilima tada nisam baš bog zna što znao – a ne znam ni danas, ako ćemo iskreno – no upravo sam se automobilom u jesen 1932. od-vezao do Taliesina, kroz krajolik naizmjenično porubljen stablima ili kaosag rasprostrt sve do stražnjih zidova štagljeva, stogova sijena i farmerskihkuća, kroz gradove poput Black Eartha*, Mazomanija i Coon Rocka** ukojima nitko za života još nije vidio lice nekog Japanca. Ili Kineza. Kadabih zastao da natočim gorivo, kupim si sendvič ili iskoristim priliku i skok­nem u toalet, ljudi bi valjda mislili da sam sišao s Marsa i sjeo za upravljačsavršeno uobičajenog crnog i kanarinski žutog otvorenog dvosjeda StutzBearcata. (Kad smo kod toga, što je zapravo bearcat, medvjeđa mačka?Hibridno čudovište iz ormara nekog reklamnog stručnjaka, pretpostavljam,stvar koja bi cestom trebala urlikati, grepsti i orati onako kako je to činioovaj auto, u skladu s reklamom.) Na cesti, tijekom dana koji je bio pretjeranotopao, pretjerano miran i jasan za listopad, tako da se činilo kako se godiš-nje doba nikada neće promijeniti, ljudi bi u mene uglavnom zurili sve dokne bi shvatili da bulje i odvratili pogled kao da nisu ni shvatili što vide, kaoda sam bio tek nepostojana slika na rožnici njihovih očiju. Samo je jedan– ne kanim ukoriti ga, jer bio je neuk, a do tada sam se na to već bio privik­nuo – na moju zamolbu da mi posluži hamburger odgovorio tako što jedonju čeljust objesio u čuđenju i uzviknuo: “Isusa ti Krista, pa ti si Kinez, ha?” Sve je zakomplicirala činjenica da se pokretni krov automobila nije dao* Crna Zemlja (op. prev.)** Rakunova Stijena (op. prev.) 7 13 8

podignuti, tako da mi je lice bilo izloženo ne samo blještavilu sunca i nemi-losrdnoj kanonadi prašine, kokošjeg perja i sitnih čestica gnojiva nego itupim pogledima svakog stanovnika Wisconsina pokraj kojega sam prošao.Ubijala me jednoličnost putovanja, rupe na cesti pune bezbojne vode kojaje poput gejzira štrcala u vis valjda svakih tridesetak metara. A tek kukci:nikada u životu još nisam bio vidio toliko kukaca koji kao da su nastajali niiz čega, kao da ih je zemlja iz utrobe izbacivala poput polena, jer bilo ih jebeskonačno mnogo, poput zrnaca pijeska, čestica prašine. Rasprskavali suse na vjetrobranskome staklu u blistavim nakupinama sluzi i tekućine, takoda sam naposljetku jedva vidio cestu kroza sav taj kaos. Posvuda su iskakalilajavi psi, lutajuće guske, dezorijentirane svinje i samoubilački raspoloženekrave, same prepreke koje su se u nedogled nizale u mome vidnom polju,sve dok nisam počeo kočiti u svakom zavoju, na svakom raskrižju. Prošaosam pokraj najmanje stotinu teretnih kola. Tisuću polja. Pokraj bezbrojstabala. Čvrsto sam držao upravljač i škrgutao zubima. Tri dana ranije, proslavio sam svoj dvadeset i peti rođendan – sam, unoćnome vlaku kojim sam iz Grand Centrala putovao do Chicaga i postajeUnion – posve sam, s prigodnim telegramom što sam ga primio od oca ukuferu, zajedno s od listanja raskupušenim primjerkom Wendingena*, Wa-smuthove monografije o Wrightovim radovima i novom odjećom za kojusam bio uvjeren da će mi u unutrašnjosti biti potrebna; trapericama, ko-motnim košuljama i sličnim. Odjeću čak nisam bio ni raspakirao. Ovu samekspediciju doživljavao kao obredni pothvat, kao nešto što zahtijeva for-malnu odjeću i konvencionalno ponašanje, usprkos neumoljivosti ceste ionome što bih nazvao smetnjama koje ladanje za sobom povlači. Moja kosa,koju sam neprestano uvijek iznova češljao zbog vjetra koji ju je mrsio, bilaje zaglađena, blistavo čudo istančanog ukusa i profinjenosti. Na sebi samimao svoje najbolje odijelo, novi ovratnik i kravatu koju sam odabrao bašza ovu priliku. I premda se nisam opredijelio za zaštitne naočale ili kapu,ipak sam svratio do Marshall Field’sa kako bih kupio rukavice za vožnju(golubljesive, od jareće kože) i bijeli svileni šal koji mi je trebao nehajnolepršati oko vrata, no nakon samo desetak kilometara vožnje pretvorio seu oznojenu i zapetljanu omču koja me je gušila.* Časopis za kulturu i umjetnost (op. prev.) 7 14 8

Sjedio sam uspravno kao svijeća, jednom rukom držao upravljač, dokmi je druga počivala na zagonetnome mjenjaču brzina, baš kako mi je srdačnii uslužni gospodin iz agencije za prodaju automobila i pokazao večer ranije,u Chicagu, gdje sam auto i kupio. Bio je to model iz 1924., polovan, ali“veoma sportski”, uvjeravao me – “u strašno dobroj kondiciji, prvoklasan,stvarno prvoklasan” – platio sam ga čekom s računa što ga je moj otacotvorio kada sam se, prije četiri godine, iskrcao u San Franciscu (na koji je,velikodušno i obzirno, nastavio uplaćivati svakog prvog u mjesecu). Moram priznati da mi se svidio sveukupan dojam kad sam ga ugledaouz rub pločnika, zaustavljenog, suspregnutog, premda sam se pitao što bimoj otac rekao da ga vidi. Pri pogledu na ovakav automobil, čovjeku suneizbježno na pamet padale raskalašene žene i studenti u bundama od ra-kunova krzna – ili još gore: gangsteri – no u usporedbi s njim, ostali suautomobili djelovali obično. Čak smrtno dosadno. Bio je ondje jedan crnidurant kojemu su trebali na prozor postaviti oznaku pogrebnoga društva,a bilo je čak desetak, pa i više fordova koji su izgledali bljutavo poput prljavevode nakon pranja posuđa, onako premazani bojom koju je Henry Fordnazvao japanskicrnom (uopće mi nije jasno zašto, osim ako je možda naumu imao štapiće za tuš i kanji, no kako bi on ili bilo koji od njegovih dizaj­nera iz ksenofobičnih prigradskih područja oko Detroita mogao znati ištao kanjiju?) Činilo se kako u odbojnicima nema rupa od metaka, barem ih nisamuočio, a automobilski je motor veoma ugodno pljuckao i brundao. Uskočiosam u auto, provozao se krug ili dva oko bloka zgrada, dok je prodavačpokraj mene sjedio i glasno mi davao upute kamo skrenuti, te hvalio mojepočetničko umijeće upravljanja vozilom. Zatim sam međutim bio prepuštensam sebi, pa sam gotovo gmižući napustio grad, priječeći put fordovima ichevroletima koji su mi režali za leđima ili me jednostavno zaobilazili uzgrmljavinu. Nisam se ni osvrtao na njih, dok su kolege-vozači kroz bočnastakla pravili grimase i ismijavali me, pozdravljali nepriličnim gestama. Ne,bio sam previše zaposlen mjenjačem, kvačilom, kočnicom i papučicom gasakoji su zahtijevali moju potpunu pozornost. (U teoriji je vožnja automobilapuka sitnica, najbanalnija refleksna radnja – svatko je u stanju voziti, čak ižene – u praksi je međutim za mene to bilo poput opetovanog uskakanja upregrijanu javnu kupelj.) A kada je o seoskome krajoliku riječ, slično sam iskustvo imao samo na 7 15 8

Harvardu, gdje je prozor moje spavaonice gledao na dobro održavane trav-njake, ukrasno grmlje i duboku sjenu hrastova i brijestova koji su se uzdizaliiznad brojnih generacija koje su prije mene pohađale sveučilište. Nikadanisam vidio neko seosko gazdinstvo, čak ni nakratko, a meso i jaja kupovaosam u trgovini, poput svih ostalih ljudi. Ne, bio sam posve urbano stvorenje,jer odrastao sam po stanovima na području tokijskoga, Akasaka distrikta,a zatim i u Washingtonu D. C., gdje je moj otac šest godina u japanskomeveleposlanstvu obnašao dužnost kulturnog atašea. Privlačili su me pločnici.Popločene avenije. Ulična svjetla, trgovine i restorani u kojima čovjek možepronaći francuskoga kuhara koji umije pripraviti bechamel ili čak umak bér­naise i poslužiti ga umjesto široko rasprostranjenog umaka od pečenja ipire-krumpira. Putovao sam vlakom, automobilom i gradskim fijakerom, ajedine životinje koje sam počesto viđao bili su golubovi. I psi. Oni na uzici. Pa ipak sam se zatekao ovdje, u borbi s mjenjačem brzina i kvačilom kojeje bilo toliko kruto da mi se koljeno raspadalo kada god bih mijenjao brzinu,dok sam vrludao nepopločenim puteljkom, bogu iza leđa, u unutrašnjostiWisconsina, prekriven sve dubljim slojem prašine i tjelesima kukaca, fru-striran, bijesan, izgubljen. I to ne samo izgubljen: nepovratno izgubljen.Isto sam seosko gospodarstvo vidio već triput, baš kao i ista napuštenateretna kola kroz čije je paoke na zahrđalim kotačima probijala trava, istešarene krave na istome polju tupo su me iritantno gledale svojim goveđimočima, a ja nisam znao što bih. Nekako sam zapao u cestovni trans, udovisu mi se počeli ponašati poput automata, mozak mi se isključio, sve što sammogao bilo je skrenuti lijevo, pa desno i opet lijevo, tako da sam neprestanoistim putem prolazio u svome glatkom stroju koji je režao, koji se pretvoriou moje osobno čistilište i zatvor. Na raspolaganju sam imao tek rukom nacrtanu kartu koju mi je poslaoKarl Jensen, tajnik Fondacije Taliesin koja me je nedavno primila kao di-plomanta, no karta je prikazivala odoka ucrtanu cestu koja se protezala uzjednako odoka ucrtanu rijeku koja, činilo se, uopće nije ni postojala. Pitaosam se gdje sam pogriješio, dok mi je uporno cviljenje motora u glavu slalovibracije pune suosjećanja. U trenutku kada sam se po četvrti put zaputioistom trasom čitav se prizor iznenada promijenio: ondje je bio štagalj, teretnakola, a bile su i krave, no nešto je novo ušlo u cjelokupnu sliku. Uz cestu jestajala krupna žena u običnoj sivoj haljini s pregačom, a uz nju i šareni pas,kao i dva malena dječaka. Kada sam joj ušao u vidokrug, počela je mlatarati 7 16 8

rukama kao da smo na moru i kao da je preko zaštitne ograde pala u zagrljajvisokih, sivih valova, tako da sam odmah pomaknuo mjenjač i nagaziokočnicu i zaustavio se nekih desetak metara iza nje. Čekala je da se prašinaslegne, a zatim se smirena izraza lica zaputila niz cestu, dok su dječaci(moglo im je biti sedam ili osam godina) skakutali ispred nje, a pas im jeveselo lajao za petama. “Zdravo!” nježnim je glasom povikala kao bez daha. “Zdravo!” Stigla je do automobila, dok su dječaci, valjda stidljivo, u posljednji trenuskočili u do pojasa visoko, gusto raslinje pokraj ceste i nepovjerljivo megledali. Bio sam svjestan razdaljine koja nas je dijelila, visine sjedala mogastutza i goleme kosine mojih odbojnika. Trava prošarana jesenjom hrđommjestimično je prekrivala cestu, koja ionako nije bila šira od poljskoga puta.Jedan od dječaka ubrao je vlat trave i umetnuo je između prednjih zuba.Nisam znao što bih rekao. Promatrao sam izraz njezina lica, dok su me odmjeravale njezine svijetleirske oči, dok je promatrala moje lice, odjeću, moj veličanstveni automobil. “Tražite li nešto?” upitala je bez ikakva okolišanja, ni ne čekajući da jojodgovorim na pozdrav. “Jer ovom cestom prolazite već četvrti put. Jeste lise izgubili” – i tada joj je do mozga doprlo ono što su oči već vidjele: činje-nica da sam stranac, pa čak i gore od toga – egzotičan stranac – “ili neštotako?” “Da”, rekao sam pokušavajući se nasmiješiti. “Čini se da sam u škripcu.Tražim Taliesin?” posljednju sam rečenicu izgovorio kao pitanje. Tada jošnisam bio svjestan da pogrešno izgovaram ime mjesta za koje do tada za-pravo nisam ni znao kako se izgovara. Pretpostavljam da sam imenu pridaojapanski naglasak, u stilu – Tal-jaj-sin, umjesto mekšeg Tal-i-esina, jer ženaje samo tupo zurila u mene. Dvaput sam ponovio isto, a tada se javio jedanod dječaka: “Mislim da misli na Taliesin, mama.” “Taliesin?” ponovila je i lice joj se zgrčilo oko kiselosti tog vlastitogimena. “Zašto želite onamo ići?” upitala je, a glas joj se podigao do nečegnalik na prigušeno cičanje u trenutku kada je izgovarala posljednji (pretje-rano naglašen) slog. No još dok je izgovarala pitanje, odgovor joj je već biovidljiv u pogledu. Do kakvih god da je zaključaka došla, oni nisu bili ugodni. “Imam, uh”, automobil je ispod mene podrhtavao i rigao vatru, “dogo-voren sastanak.” “S kime?” 7 17 8

Odgovor mi je preko usana prešao i prije nego što sam bio svjestan onogšto izgovaram: “S Wrieto-Sanom.” Oči su joj se skupile, usta ponovo kiselo iskrivila, pas je soptao, dječaciskakutali, a posvuda oko nas letjeli su kukci: “S kime?” “Gospodinom Lloydom Wrightom”, rekoh. “Arhitektom. Tvorcem...”Wasmuthovu monografiju sam prelistavao sve dok se stranice nisu izlomile,sve dok napamet nisam naučio svaku kuću i zgradu, no u hitnji mi je napamet pao tek ponos Tokija – “Hotel Imperial.” Na nju to nije ostavilo baš nikakav dojam. Počeo sam se živcirati. Mojengleski je bio savršeno razgovijetan – a njime sam vladao dovoljno da samuz malo truda mogao izgovoriti čak i onaj bolni suglasnik koji je mojimsunarodnjacima toliko mučio nepce. “Gospodin Lloyd Wright”, ponoviosam, pažljivo naglašavajući ono dvostruko L. Na meni je sada bio red da pažljivo promotrim cjelokupnu situaciju: Tkoje ta žena? Ta seljanka s neurednim dječacima, stražnjicom nevjerojatnihproporcija i obrazima koji izgledaju kao da će se rasprsnuti? Tko je ona dami postavlja pitanja? Nisam znao, barem ne tada, no nekako sam slutio dazapravo nikada nije ni čula za Hotel Imperial ili nezemaljsku ljepotu njegovihnacrta i revolucionarno građevinsko umijeće zahvaljujući kojemu je uspiopreživjeti najveću seizmičku katastrofu našega vremena nakon koje je nahotelu bilo nužno tek nekoliko kozmetičkih zahvata. A kada smo kod toga,jednako sam tako sumnjao i da je ikada čula za moju zemlju ili veliki kotaoustalasane vode Tihog oceana koji se prostire između ovog ovdje i onog tamo.Ime Lloyd Wright joj je međutim bilo poznato. Ta joj je činjenica poput to-povskoga taneta eksplodirala u dubini očiju, stisnula joj usne u ravnu crtu. “Ne mogu vam pomoći”, rekla je, a zatim podigla i spustila ruku, okre-nula se i zaputila dalje. Dječaci su kratko oklijevali, jer zadivio ih je prizorblistavog, prvoklasnog sportskog automobila žuto-crne boje koji je na rubnjihova polja dovezao egzotični čovjek. Zatim su međutim slegnuli rame-nima i pošli za ženom. Ostao sam s kukcima, travom i psom, koji je kratkozastao u prašini kako bi iza uha otjerao buhu. I on je zatim otišao za njima.Naposljetku sam ipak pronašao put do Taliesina, kakvu god to simbolikuza sobom povlačilo ili podrazumijevalo – jer da nisam, ne bi imalo smislazapisivati sve ovo. Bilo kako bilo, jedno sam vrijeme samo sjedio u automo- 7 18 8

bilu, zabezeknut ravnodušnošću i neznanjem koji su ovdje možda bili uo-bičajeni, ali istodobno neviđeni u mojoj domovini – Amerikanci, promrsiosam. Nisam mogao ne pomisliti na svoga oca, čovjeka nevjerojatne energije,vječnog tragača kojega su godine provedene u Washingtonu zbog silnefrustracije umalo stajale života. Povukao sam zatim mjenjač i zaputio se usuprotnome smjeru. Ovoga mi je puta ono seosko gazdinstvo bilo s lijevestrane, a nedugo zatim, nakon čitavog niza nasumičnih skretanja, počeosam otkrivati nove štagljeve, nove puteljke i olupine, sve dok se naposljetku– mirabile dictu – preda mnom nije ukazala u kartu ucrtana rijeka, a zatimi tražena cesta. Živnuo sam. Stvari su krenule nabolje. Još samo malo, neprestano sam si ponavljao, još samo malo, a zatim, usredradosti u zamahu, počela me obuzimati moja poslovična nesigurnost. Nisamimao pojma čemu se mogu nadati. I dok sam bio siguran u obrazovanje kojesam dotada stekao – nakon cjelovitoga studija na Carskom sveučilištu uTokiju, prvo sam se upisao na Harvard, a zatim i m. i. t. kako bih se usa-vršio, jer htio sam dobiti uvid u zapadnjačko gledanje na arhitekturu, a biosam spreman raditi i danju i noću kako bih to u konačnici i postigao – uTaliesin sam se ipak zaputio impulzivno. Bilo je ovako: jednoga poslije­podneva, prošloga proljeća, vukao sam se kroz predvorje zgrade studijaarhitekture s gomilom knjiga ispod jedne ruke, dok sam u drugoj nosiokovčežić s crtaćim priborom. Osjećao sam se slomljeno i deprimirano (obu­zelo me ono što moderni glazbenici nazivaju “bluesom”, istinska plima iz-gubljenosti i beznađa, jer moja me inamorata bila ostavila zbog bijelca kojije svirao trombon, instrument s krajnje faličkim konotacijama, dok mi semoj studij doimao suhoparno i repetitivno, drevno poput jonskoga stupaili podnožja na kojima takvi stupovi stoje), a upravo sam tada, u tom mut-nom trenutku kada sam se osjećao kao da sam umoran od života, zastaoispred oglasne ploče pokraj dekanova ureda. Pogled mi je privukao oglas. Prelijepo otisnut oglas na gustom papirubež boje kojim je objavljeno osnivanje Fondacije Taliesin pod pokrovitelj-stvom Franka Lloyda Wrighta, kojoj će sjedište biti u njegovu domu i ate-lijeru u Wisconsinu. Školarina od 675 dolara uključuje smještaj i hranu, kaoi zajednički rad sa samim Učiteljem. Vratio sam se ravno u svoju studentskusobu i načinio skicu zamolbe. Pet dana kasnije, Wrieto-San osobno mi jeposlao telegram kojim me izvijestio da sam primljen, te da očekuje prispijećemog čeka. 7 19 8

I tako, bližio se trenutak istine. Bio sam na životnome raskrižju, i je limi itko mogao zamjeriti što sam blago tjeskoban? Osjećao sam se poputbrucoša koji se prvi put pojavljuje na sveučilištu, koji se pita gdje će spavati,što će jesti, kako će ga prihvatiti njegovi vršnjaci, hoće li ga uopće prihvatiti,hoće li doživjeti uspjeh, ili potonuti u nemilost i neuspjeh. Nesvjesno, počeosam ubrzavati, vjetar mi je mrsio kosu, dok mi je šal po ramenima palucaokao napola rasporen, mokar ručnik. Mislim da je sama Božja providnostpodalje od ceste držala šugave pse i glupe krave tijekom posljednje etapeputa do Taliesina. Rijeka je protjecala, a s njom i cesta. Prošlo je pet, deset minuta. Biosam nestrpljiv, bijesan na sebe sama, tjeskoban i obuzet mučninom, sveistodobno – pitao sam se gdje je, gdje je to arhitektonsko čudo koje samdosad viđao isključivo na stranicama knjiga i časopisa, gdje je čudesnozdanje, utjelovljeni raj u kojemu ću provesti sljedećih godinu dana svogaživota, a možda i više? Gdje je? Glasno sam psovao, motor je tutnjao, rasli-nje uz cestu povijalo se kao da ga udara nevidljivi bič, pa ipak je oko menesve izgledalo kao i prije. Polja i samo polja, gomile kukuruza, brežuljci kojise uzdižu i padaju niz dolinu, štagljevi i samo štagljevi, u nedogled – a ondase iznenada pojavilo. Podigao sam pogled i materijaliziralo se poput GenjiMonogatarija, poput optičke varke, oblika koji ne možeš vidjeti dok ga neugledaš. Ili ne: nije se toliko pojavilo, koliko se razvilo s brijega preda mnom,pa zatvorilo, ponovo razvilo, iznova zatvorilo. Jesam li vozio prebrzo? Da. Da, vozio sam. A pritišćući kočnicu, nekakosam zanemario kvačilo – a i upravljač koji kao da je vodio vlastiti život izvanmoga nadzora – tako da je moj Bearcat ispustio kratak urlik i po cesti sepočeo okretati u tornadu sazdanom od prašine i kamičaka, a zatim se umjestu zaustavio okrenut u pogrešnome smjeru. Vrlo važno! Sama je kuća stajala ondje, divovski prostor nepravilnaoblika, širok i nizak prostirao se preko brežuljka meni sučelice. Onakoobasjana poslijepodnevnim suncem, ispred mene se zlaćano ljeskala kuća--Feniks izgrađena 1911., koja je tri godine kasnije izgorjela u požaru, nakonkojega je obnovljena, a zatim ponovno izgorjela kako bi iznova izrasla uzlatnome veličanstvu. Iz misli si nisam mogao odagnati Schellinga, jer velikaarhitektura ponaša se kao zaleđena glazba, kao glazba u prostoru, jer to jebilo upravo to. Nije ovo bila tek maketa, nego simfonija skladana za stogla-sni zbor, kuća Wrieto-Sana, njegov dom i utočište. A upravo sam tamo bio 7 20 8

pozvan kao učenik velikog Učitelja. Dobro. Lupkajući se otro sam prašinusa sakoa, počešljao se i potrudio sabrati se. Zatim sam uključio motor auto-mobila i pošao u potragu za ulazom na posjed. To uopće nije bilo lako. U zbrci cesta i puteljaka nisam mogao odreditikoji put vodi do posjeda, a kada sam konačno pronašao pravu cestu, kojase protezala kroz farmu svinja, zaustavila me plima znakova koji su zabra-njivali prolaz preko privatnoga posjeda. Oni teško da su se odnosili na mene,pomislio sam, no ipak me je na mjestu zadržala prirođena nesigurnost –stidljivost, ako hoćete, ili urođeno, kulturološki određeno duboko štovanjeprema društvenim pravilima i normama. Automobil je podrhtavao u blatu.Povukao sam mjenjač i postavio ga u ler, kratko zurio u najbliži znak. Nje-govo je značenje bilo prilično jasno – zapravo nepobitno. zabranjen, pisaloje, prolaz. Tek sam tada postao svjestan lika koji me je promatrao iza drvene ograde,meni slijeva. Bio je to, koliko sam shvatio, farmer u prljavim hlačama snaramenicama i umrljanim čizmama. Stajao je u do gležnja dubokom talogusvinjskih izmetina, nasred svinjca, a životinje su oko njega njuškale, stvaralenajžešći i najneugodniji smrad što sam ga ikad osjetio. Kratko sam gledaokako me gleda – cerio se sada, a u pogledu sam mu slutio nešto zajedljivoi puno osude – a zatim sam povikao kako bih nadglasao brundanje motorai roktanje svinja. “Pitam se mogu li...” zaustio sam, no on me je odmahprekinuo glasnim i oštrim smijehom. “Oh, ma samo naprijed”, rekao je. “...Neće mu to uopće smetati. Znakovi su samo za turiste.” Zbunjeno me zatimpogledao. “Ti nisi turist, ha?” Zatresao sam glavom, kratko mu se naklonio, ubacio mjenjač u prvubrzinu i zaputio se uz brijeg koji je, nažalost, bliže zidovima od vapnenca iblago nakošenim krovovima, postajao sve strmiji. Ispod kotača mi je sadabio sitan šljunak. Kada je veličanstveni bearcat to shvatio, čvrsto ga ješčepao, pa su kotači počeli drobiti cestu, a motor ispuštati zvukove kao daje kakva mitska zvijer s krilima koja riga vatru. Išao sam gore, sve više i više– sve dok šljunak nije prešao u žitko blato, a kotači počeli oklijevati i grep-sti, sve dok nisu došli do opake stijene. Baš kada sam htio posegnuti zapapučicom kočnice, dopro sam do samog vrha brijega i prednjim dijelomsvoga automobila udario o branik ondje parkiranog auta. Bio sam silnouzbuđen, drhtao sam od silnoga napora i napetosti, od uzvišenosti cjelokup­noga pothvata. I što ako sam zbog svega toga pogreškom krenuo sporednom 7 21 8

cestom, onom kojom prolaze samo traktori i tegleći konji? Što ako sam sezaletio u stražnji branik Wrieto-Sanova Cord Phaetona, najbržeg i najveli-čanstvenijeg automobila ikad proizvedenog na kugli zemaljskoj? Stigao sam.Došao sam kući. Moji prvi dojmovi? Mir, obilje ljepote, gracioznosti i elegancije linijaStaroga svijeta. A bilo je tu i nečeg znatno većeg: duboka duhovna prisutnostkoja kao da je proizlazila iz same zemlje, kao da je riječ o svetome mjestu,o hramu gdje su se domorodačka plemena okupljala tijekom svetkovina,davno prije dolaska Wrieto-Sanovih predaka, prije Lloyda Jonesesa koji jedošao iz Walesa, prije Kolumba, u doba kada je Edo još bio odsječen odsvijeta. Osjećao sam se kao da sam upravo ušao u jedan od hramova uKyotou – u Nanzenji, ili još bolje: Kinkakuji u čijim se zlatnim listićimagnijezdi sama svjetlost. Tjeskoba me je minula. Osjetio sam smirenost,trenutačnu smirenost. Bila su četiri sata poslijepodne. Sunce je iznad krošnji stabala visjelopoput talismana na nevidljivoj uzici. Isključio sam motor i sve su pticesvijeta unisono zapjevale. Gotovo trenutačno, umor je iščeznuo, a ja sampostao svjestan lakoće i čistoće zraka. Zrak je mirisao na djetelinu, borovinu,klorofil mlade trave, dok se kroza sve to provlačio jedva zamjetan miris dimaod zapaljena drveta – ali i miris hrane, miris kuhanja koji me je podsjetioda nisam jeo od onog zloslutnog hamburgera. Kratko sam stajao i dubokodisao, razmišljao hoću li pripaliti cigaretu, a onda se dosjetio nečeg boljeg.Taliesin me je čekao. Baš dok sam izlazio iz automobila, svlačio pritom svoje (znojem namo-čene) rukavice, u namjeri da zatim raspetljam šal, iz jedne od garaža nadvorištu, točno iza blistave cordove haube, pojavio se čovjek. Trebalo mi jevremena – vid mi je znatno bolji na manjoj udaljenosti, poput one crtaćegastola – da shvatim, dok mi je srce sve brže tuklo, da je preda mnom Učiteljosobno. Naklonio sam se. Duboko. Nikome se još nisam tako duboko naklonio,čak ni svome časnome djedu ili rektoru Tokijskog Carskog sveučilišta. I on se meni naklonio na sebi svojstven način – kratko se naklonio samoglavom i ramenima kako bi mi pristojno uzvratio jednakom mjerom. Isto-dobno me je iznenadio pozdravom na japanskome jeziku. “Konnichi wa”,rekao je i pogledao me. “Hajimemashite”, odgovorio sam i ponovo se naklonio. 7 22 8

Wrieto-Sanu bilo je šezdeset pet godina, premda nije htio priznati višeod šezdeset tri, a izgledao je i ponašao se kao deset, pa čak i petnaest godinamlađi muškarac. U autobiografiji, koja je te godine dočekana aklamacijama,ustvrdio je kako je visok 172 centimetra, no bio je znatno niži (osobno samvisok 170 centimetara, a u tjednima koji su uslijedili u brojnim sam prigo-dama vlastitu visinu mogao usporediti s njegovom, te ustanoviti kako je odmene niži dva i pol do pet centimetara). Bio je odjeven kao estet koji ide naizložbu: beretka, pelerina, visoki ovratnik, vunene štucne i Malacca štapzahvaljujući kojemu je dobivao na eleganciji, ali i autoritativnosti. Kosa muje, onako valovita i razbarušena, padala preko ovratnika. “Ogenki desu-ka?” pitao me. (Kako ste?) “Genki desu”, odgovorio sam. “Anata wa?” (Dobro. A vi?) “Watashi-mo genki desu.” (Također.) Čini se kako je tada iscrpio svoje znanje japanskoga, jer na cordovu sehaubu naslonio kao da traži bolji kut iz kojega će me promotriti, a zatim jeprešao na engleski. “A vi ste?” Ponovo sam se naklonio što sam dublje mogao. “Sato Tadashi.” “Tadashi? U Tokiju sam upoznao jednog Tadashija – Tadashi Itoa,pripadnika skupine barona Okure.” Ispitivački me promatrao, zadržao sena blistavilu mojih cipela, prljavštini na mojim hlačama, na mome ovratnikui kravati. “Vaše prezime znači ‘ispravan’, zar ne?” Naklonio sam se kako bih to potvrdio. “I jeste li u skladu s vlastitim prezimenom? Jeste li ‘ispravni’, gospodineTadashi?” Rekao sam mu kako “barem za crtaćim stolom doista jesam takav” – aon se nasmijao. Bio je fantastičan po pitanju smijeha, Wrieto-San, istinskariznica razigranosti i veselja, čovjek s urođenim šarmom kojim je umirivaoljude, kojeg je nadvisiti mogao tek magnetizam njegove genijalnosti. Bio je,dakako, poznat i po zajedljivosti, promjenama raspoloženja i karakteru,osobito u trenucima kada bi osjetio da mu netko ne iskazuje poštovanje –laskanje, pa čak i obožavanje – koje je smatrao da zaslužuje. “A čisti?” Ponovo sam se naklonio. 7 23 8

Sada se smiješio i čitavo mu se lice preobrazilo. “Kažem vam, Tadashi, da je to osobina koju kod vašega naroda ponajvišecijenim”, rekao je i uspravio se, počeo oko mene koračati u malenim krugo-vima po kamenom popločenom dvorištu – nikada nije bio u stanju predugoostati statičan, jer njegov je polet bio neiscrpan, energija vulkanska. “Pridržavati se normi i strogih pravila. I ja mogu biti takav”, rekao je,zatim namignuo prije no što će nastaviti. “Nadam se međutim da vas nećušokirati, Sato-San, ako vam kažem da sam češće nečist nego čist. Ne želiteipak sputati čovjeka, zar ne? Zapriječiti ga konvencijama?” Nisam shvaćao u kojem je smjeru pošao razgovor, no bilo mi je jasnokako je riječ o zadirkivanju i kako je moj jedini mogući odgovor bilo tihoizgovoreno “ne”. “No, vi ste preko Tehnološkog instituta došli s Harvarda, zar ne?” “Da.” “Koliko sam imao prilike vidjeti”, – kasnije ću tek doznati da uživa uvelikim izjavama, te da je ovu već rekao ranije, pred drugima – “Harwardkao studente prihvaća savršeno dobre ljude i pretvara ih u mrtva puhala.” Intonacija njegova glasa pozivala je na neizostavan smijeh, pa sam senasmijao i rekao da je u pravu. Svjestan činjenice koliko je na njega dubokutjecaj izvršilo arhitektonsko nasljeđe moga naroda, jednostavnost i čistoćalinija naših kuća i hramova, ponovo sam se naklonio i rekao: “U Japan sejednostavno nisam mogao vratiti s klasičnim i ornamentalnim obrazovanjemšto sam ga primio na sveučilištu...” “Pa ste zato došli k meni.” “Htio sam dobiti izravan pristup, organičku arhitekturu, korištenjeprirodnih materijala i dizajna koji ne dominira nad prirodom, nego je na-dopunjuje, pristup svemu onome u čemu ste upravo vi bili prvi kada steprojektirali kuću Robie, Darwin Martin, zatim, zatim, Willits, pa...” Izraz njegova lica – a ovom usporedbom uopće ne iskazujem nepošto-vanje – podsjećao je na izraz njuške luksuznog psića kojeg vlasnik mazi ipazi. Izgledao je zadovoljno – kao da sam rekao pravu stvar, baš ono što setražilo – a on je samome sebi čestitao što je upravo Sato-Sana odabrao zaučenika. “Dobro”, rekao je, pružajući pritom ruku kako bi me spriječio daišta kažem. “Odlično. Upozoravam vas međutim da nisam učitelj i da ovdjeneće biti nikakvih predavanja. Fondacija, onakva kakvom sam je zamislio, 7 24 8

pružit će vam priliku da radite za mene, sudjelujete u svim fazama mojihprojekata, i to kao aktivan arhitekt. To vam je jasno, zar ne?” Rekao sam da mi je jasno. “Dobro, u redu. Krenut ćete od kuhinje. Gospođa Wright mi je reklakako je ondje potrebna ispomoć.” U tom se trenutku oglasilo zvono – ubrzoću doznati kako je riječ o kineskome artefaktu što ga je donio s jednog odsvojih izleta na Daleki istok. Zvono se svakoga dana oglašavalo u četiri sataposlijepodne kako bi pripadnike Fondacije vani okupilo na ispijanju čaja.Već mi je bio okrenuo leđa i zaputio se prema izvoru zvonjave, no zatim mise okrenuo i obišao oko mene. “A ovaj automobil, Tadashi – je li vaš?” “Da, Wrieto-San.” Obojica smo pogledali Bearcat koji je čučao iza corda, odbojnici su muse caklili, baš kao i kanarinskižuta hauba, usprkos sloju prašine kojim je bioprekriven. Lice Wrieto-Sana sada je bilo trezvenije, procjenjivačko, onakvokako je izgledao kada god bi raspravljao o novcu koji je, žalosno je reći, biosredišnji problem čitava njegova života. Činjenicu da se čovjek njegovastatusa – da ne spominjemo njegovu dob, mudrost i genijalnost – moraoneprestano boriti da spoji kraj s krajem duboko me šokirala kao očitovanjenjegove nesavjesnosti, a tako je doživljavam i dan-danas. I da, bio sam čuoglasine – da je bio u besparici, da je primao sramotno malo narudžbi zanove projekte, što je bilo posljedica zle sreće i skandala koji su ga u stopupratili posljednjih dvadesetak godina. Ali i glasine da je Velika depresijaiscrpila izvore potencijalnih klijenata, da su ga nova kretanja u arhitekturiodgurnula na začelje, te da je Fondacija samo način da novac izmuze odonih koji su dovoljno budalasti u vjerovanju da im njegova aura može pre-nijeti išta što bi se naknadno moglo unovčiti. Usprkos svemu, bio sam za-prepašten koliko su glasine ipak dijelom bile utemeljene. Čovjek je bioistinski škrtac, nema načina da to drukčije kažem. Možda čak pomalo iprofesionalni varalica. A kako su ga zvali u najbližem gradu, Spring Greenu?Sporo Plaćajući Frank. “Nije li to pomalo ekstravagantno?” pitao se naglas. “Ne bi li, na krajukrajeva, ipak bilo mudrije da ste taj novac uložili u Fondaciju? Onu škola-rinu – koja teško da će pokriti stan i hranu, a ostale pogodnosti da ni nespominjem – na umjetan sam način održavao onako niskom kako bi se 7 25 8

stvari pokrenule u ova teška vremena. Ali doista, Tadashi, ovo je... pretje­rano.” Ovime nisam htio ukazati na nesklad. Premda osobno moram reći kakoje cord jamačno bio i nekoliko puta skuplji od iznosa što sam ga isplatio – ilibolje rečeno: iznosa što ga je moj otac isplatio – za Bearcat koji je, morampriznati, pomalo ipak bio znak prenemaganja. No i meni su se sviđale finestvari – a nikada dotad nisam posjedovao automobil. Ono što sam međutimrekao – uz naklon – bilo je da automobil zapravo nije onakav kako se čini. “To je stutz, zar ne?”, pitao je i zaškiljio. “Hai, Wrieto-San. Tako je. No riječ je o autu starom osam godina. Po-lovnome. Kupio sam ga polovnog. Jučer. U Chicagu.” Pokušao sam nasmi-ješiti se, premda mi je, iskreno govoreći, raspoloženje bilo u opadanju. “Kakobih na vrijeme došao u Fondaciju, kako bih mogao raditi pod vašim vod-stvom i nadzorom.” Činilo se da kratko o tome razmišlja. “Dobro”, konačno je izjavio. “U redu. No ne očekujte da ćete od menedobiti ikakve upute. Nisam pedagog, ni u kojem slučaju. Ne zaboravite to.”Zvono se ponovo oglasilo. Nekoliko malenih ptica – lastavice ili čiope? –jurnule su sa streha i u brišućem letu preletjele preko dvorišta. Wrieto-Sanse okrenuo da ode, no zastao je. Ponovo me dugo promotrio. “Znate kuhati?” pitao me. “Zar ne?” A zapravo nisam znao kuhati. Odnosno, kuhao sam onoliko koliko usvim kulturama kuha bilo koji samac: minimalno. Znao sam skuhati jaje.Goveđi odrezak dvaput okrenuti na tavi. Pripremiti hrenovku u pecivu. Noto ionako uopće nije bilo važno, jer moj rad u kuhinji sastojao se uglavnomod rezanja kupusa, krunjenja kukuruza i guljenja krumpira što su ga drugipolaznici iskopali iz organskim gnojivom obogaćena tla. Kuharice su zapravobile dvije žene iz zajednice, sestre jednog od radnika koje je Wrieto-Sanunajmio da obnove školu Hillside Home (progresivna škola internatskogatipa koju su vodile tetke usidjelice Wrieto-Sana), koja se nalazila na kraj-njem, jugozapadnome rubu posjeda Taliesin, i u koju je trebao biti smještendio Fondacije. Ti su radnici Učitelja promatrali sa znatno manje divljenjanego ja. Bilo kako bilo, dok sam te prve večeri promatrao Wrieto-Sana ko-čoperno podignutih ramena kako se udaljava žustrim korakom, sa štapomkoji je neprestano bio u pokretu – skakao je lijevo-desno, uvrtao se u zrakupoput čarobnjakova štapića – nisam imao vremena zamisliti se nad svojim 7 26 8

statusom. Jer u tom se trenutku niotkuda pojavio apsurdno visok i moćnograđen mladić, koji je poput pelivana preskočio obližnju ogradu i premameni pojurio s ispruženom desnicom. Na sebi je imao hlače s naramenicama,radne čizme i veoma opuštenu flanelsku košulju zavrnutih rukava. “Hej”, rekao je. “Ti si sigurno novi.” Pokušao sam nakloniti se, no njegova je ruka već bila ščepala moju iprisilila je na rukovanje, na napola prijateljski, napola agresivan i posvenehigijenski obred tijekom kojeg muškarci ove zemlje jedni druge iskušavajui procjenjuju. Njegova je ruka obuhvatila moju – gruba ruka prepuna žuljeva,kože ogrubjele od rada – a moja se ruka upinjala izvršiti jednak pritisak nanjegovu, preko kože i mesa mu poslati jednaku poruku. A on mi je poruči-vao kako ne gaji baš nikakve predrasude, premda je dvadeset i dva centi-metra viši od mene, a teži barem trideset i pet kilograma, premda je od­gojenna mjestu gdje čovjek Japance nije susretao ništa češće od Eskima ili Bantua.Moja je poruka bila da sam poput svih ostalih i da sam spreman učiniti svešto Učitelj bude od mene zatražio – pa čak i raditi u kuhinji. “Wes Peters”, predstavio se i još mi jednom energično stisnuo ruku(njegovu sam se stisku odupro također nimalo zanemarivim stiskom), azatim je ispustio kako bi obred priveo kraju. “A ti si Sato, zar ne?” Naklonio sam se u znak potvrde. Bio je to međutim skraćeni naklonnamijenjen meni jednakima. “Zovi me Tadashi”, rekoh. “Dobro”, rekao je. “Tadashi. Drago mi je što sam te upoznao. I dobronam došao.” “I ti si jedan od šegrta, pretpostavljam?” “Da”, odgovorio je i počeo se ceriti. “Sve nas je više, iz dana u dan.Gospodin Wright veli da će nas u konačnici biti tridesetak. Čitava momčad.Uključujući i žene. Njih pet. Iz Vassara.” Nisam znao što bih rekao na to – je li trideset velik broj? Ili malen?Koliko ćemo posla imati? Zamišljao sam da ću rame uz rame s Wrieto-Sanomraditi na važnim nacrtima, projektima velikih zdanja, poput Hrama Jedin-stva, kuće Fukuhara ili administrativne zgrade Larkin, da će moja olovkabiti pod njegovim izravnim nadzorom. A bile su tu i žene. Nisam ih očeki-vao, ne u arhitektonskome pothvatu. Zbunjen, samo sam promrmljao: “Dobro. To dobro zvuči.” Ili sam možda rekao samo: “Izvrsno.” Crtao sam još od djetinjstva. I dok su moji kolege na akademiji Yasinori 7 27 8

skicirali dvokrilne zrakoplove ili automobile, ja sam stvarao vlastiti svijet,crtao prizore iz gradova koje sam izmislio, u koje sam uključivao ljudskelikove, ljude od krvi i mesa koji su polako šetali prostranim bulevarima, svedo ladanjskih kuća koje sam im stvorio, osmislio s pomoću bezbrojnih skicaprizemlja i katova. (Prizemlja su me osobito fascinirala zato što se njimamoglo manipulirati u nedogled, sve u svrhu udovoljavanja ljudima kojimasam izmišljao imena i zanimanja, emocionalne povijesti, pomicao zidovekuća kako bih stvorio sobe za bilijar ili dječačke spavaonice s krevetima natri kata, kaubojskim šeširima i bizonovim glavama na zidovima.) Izgledada sam u ruci baš uvijek imao olovku kojom sam vazda nešto črčkao popapiru, skicirao, sjenčio ili bojao. Ponekad bih satima sjedio i sanjario iznadpapira, sve dok na njemu ne bih ugledao nešto što nitko drugi nije vidio, azatim i nacrtao s pomoću šestara, kutomjera i ravnala. Od uzbuđenja bihispod stola udarao koljenima. Čitavim bih bićem tragao za suvislošću. Biloje to čarobno, nalik na magiju, kao da je električna struja iz moga mozgapreko ruke iskrila kroz olovku, sve dok čitava stranica ne bi oživjela. “Ali, čuj”, govorio je Wes dok su mu oči skakale s mojih očiju na Bearcati natrag. “Mislim da ćemo morati propustiti današnje ispijanje čaja, jer namtrebaju namirnice. Mislim, stvarno nam trebaju namirnice, pa sam se pitaobi li htio...” okolišao je. Značajno je pogledao automobil. Trebalo mi je vremena da shvatim – ponekad sporo palim, osobito kadasam umoran, a bilo je prošlo tek desetak minuta otkako sam izašao iz auta,a moja prtljaga još je ležala na stražnjem sjedalu, dojmovi su me zapljuski-vali kao cunami – a onda mi je sinulo. “Oh, da”, rekao sam. “Naravno.” “Ako nemaš ništa protiv”, nastavio je mekšim glasom, glasom čovjekakoji je dobio što je tražio, pa je prema autu već stupao dugim koracima, aja sam pošao za njim. “To je samo pet kilometara dalje.” “Oh, ne”, rekoh širom otvarajući vrata s vozačeve strane i bacajući pogledprema paklenoj strmini niz koju se spuštala zavojita cesta i farmi svinja kojase nazirala u daljini, dok je on sjedao pokraj mene. “Nemam ništa protiv.Baš nimalo.”Žena u trgovini pogledala me je – pogledala nas je – jednako kao i ona se-ljanka koju sam ranije susreo: čvrsto stisnutih usana i užarena pogleda ukojemu nije bilo ni trunke simpatije ili ljudskosti dok je Wes od nje tražio 7 28 8

kečap, kavu, čaj, brašno, šećer, velike vreće sušena graha i riže, ukratko svešto čovjeku nije mogla priskrbiti farma, kao ni povrtnjak u Taliesinu. (Tajje pogled, usput budi rečeno, bio nešto na što ću se priviknuti tijekommjeseci koji su uslijedili. Bio je, dakako, povezan s mojom rasnom pripad-nošću, no jednako je bio namijenjen i Wesu i Herbertu Mohlu i svima kojisu ikako bili povezani s Taliesinom. Za njega je uglavnom bio odgovoranstav Wrieto-Sana prema plaćanju računa, kao i gomile njegovih ljubavnihavantura i ispada koje je duboko konzervativno okolno stanovništvo sma-tralo krajnje nemoralnim ponašanjem. U javnosti. Ovdje, duboko u konti-nentalnom dijelu zemlje. I to baš on, kojemu su i stričevi i otac bili svećenici.)Kada je Wes potpisao račun – dok nas je žena izbezumljena od bijesa,usijana, nabreklih vratnih žila, ubijala pogledom – ukrcali smo se u Bearcat,te smo se punih ruku vratili u Taliesin. A zatim sam se našao u kuhinji, gdje sam gulio luk. Šefica kuhinje (gospođica Emma Larson, četrdesetpetogodišnja, ener-gična i punašna žena kojoj je kosa prošarana sjedinama preko čela padalana način koji je desetljeće ranije možda i bio moderan među lutkama uizlogu neke robne kuće), sagnula se iznad čađavoga kotla koji je energičnozvečao na peći na drva dok je njezina sestra Mabel pjenjačom mutila jaja snekoliko kilograma dimljenoga mesa koje je iz tave za pečenje zatim preba-cila na pladanj. Nakon luka, ogulio sam i krumpire, a nakon krumpiramrkve. Zatim sam prao posuđe, stotine tanjura, tisuće, tjednima. I čemume to iskustvo poučilo? Naučio sam da Wrieto-San (odnosno gospodinWright, kako su ga zvali baš svi, uključujući i neprijatelje koje je među se-ljankama i trgovkinjama imao) voli hranu pripravljenu na najjednostavnijinačin. Volio je bijelu ribu, teleću jetricu s lukom, povrće kuhano na pari,dobre, stare pržene krumpiriće i borovnice u tučenome slatkom vrhnju,koje mu dok je bio dijete nisu dopuštali jesti. A doznao sam i da je Taliesinistinski i demokratičan zajednički pothvat kojemu je jedina iznimka bilonjegovo božanstvo koje je nesputano i na besramno despotski način uprav-ljalo svime, tako da sam istodobno doznao i da je djelatni arhitekt poputgenerala koji zapovijeda vojskom, poput generala nad generalima, te da sečitav niz užitaka, uljudnosti i još mnogo čega mora žrtvovati u ostvarenjuzapočetoga projekta. Ukratko: on je upravljao našim životima. Tatica Frank. Koliko li samsamo puta čuo kako ga šegrti i drugi tako nazivaju iza njegovih leđa? Tatica 7 29 8

Frank, pater familias Taliesina. Neprestano je mutio vodu, uplitao se u našeprivatne živote, naše ljubavi i prijepore, naše uzajamne veze, žestoko jegušio svaku inicijativu i individualnost, onako kako je generaciju ranije,tako je barem tvrdio, prema njemu postupao Louis Sullivan. Iskreno govo-reći, mislim da mu nikada neću oprostiti što je stao između mene i DaisyHartnett – ili pozajmicu koji je uspio izvući od moga oca (koju, dakako,nikada nije vratio). Ne žalim se međutim; ovo ne činim kako bih se žalio. Uopće. A i nepripadam podvrsti ruganju sklonih mudrijaša koji su se ponašali kao da jeFondacija neka vrsta ljetne škole, a Wrieto-San tek drevni lik iz magloviteprošlosti”, najveći živući arhitekt devetnaestoga stoljeća”, kako je jednomprilikom izjavio jedan od šaljivčina. Devet sam se godina zadržao u Talie-sinu, duže od praktično bilo kojeg drugog šegrta, izuzmemo li HerbertaMohla i Wesa koji je oženio Svetlanu, Wrieto-Sanovu pokćerku i s njomimao dug i sretan život. Devet godina. Devet uzvišenih godina proveo samuz čovjeka koji je bio u stanju sjesti i iz glave samo tako izbaciti nacrt zavaljda najznačajnije zdanje stoljeća – ovdje govorim o Fallingwateru – utrenutku dok izbezumljeni naručitelj prema nama putuje iz Milwaukeeja isvakoga časa može stići na naše parkiralište. Svjedočio sam tome. Pružiosam mu papir, našiljio olovke i preko njegova ramena, zajedno s pola tucetadrugih šegrta, s divljenjem, čak dubokim štovanjem promatrao ono što ječinio. Ne želim ovdje pretjerivati s važnošću vlastite uloge – jer tijekom jednogsam razdoblja bio tek zubac zupčanika, jedan od mnogobrojnih zubaca, iništa više od toga. No, poznavao sam ga, a upoznao sam i one koji su gapoznavali dok me je, kao dječaka u kratkim hlačicama od Taliesina dijeliojoš čitav kontinent i ocean – upoznao sam ljude poput starog Dad Signola,klesara čiji će trag na žutim dolomitskim stupovima ostati dokle god kućabude stajala gdje jest, i Billyja Westona, majstora drvodjelju, koji je polasvoga svijeta uložio i podložio viziji te iste kuće. Upoznao sam gospođuWright – Olgivannu, Wrieto-Sanovu treću i posljednju suprugu – i njezinekćerke, Svetlanu i Jovanu, baš kao i njegove šegrte i klijente, četiri sina idvije kćeri Wrieto-Sana iz prvoga braka. Jesam li međutim upoznao i njega? Bit će pritužbi, dakako – slutim ih unaprijed. Jer ovo je nesavršen proceskoji razmatra čitav niz godina, bavi se zbrkom uspomena, hvata u koštac sprizorima čiju točnost nitko živ više ne može ni potvrditi, ni zanijekati. A 7 30 8

moram se osloniti i na svog suautora i prevoditelja (mladog Amerikancairskoga podrijetla, Seamusa O’Flahertyja, supruga moje kćerke Noriko,koji je do sada preveo u Americi još neobjavljene, a kako sam čuo odličneromane Fukazawe i Shimizua) čije se jezične konstrukcije u konačnoj ana-lizi, moram priznati, doimaju pomalo neobično. Ipak, i dalje se namećepitanje: Jesam li poznavao čovjeka kojeg Japanci zovu Wrieto-San? Tko jeon zapravo bio? Junak koji je ulicama Tokija paradirao nakon petogodišnjegrada na Imperial Hotelu (čiji su prekomjerni troškovi ulagače barona Okuregotovo doveli do bankrota), praćen pobjedonosnim pokličima “Banzai,Wrieto-San! Banzai!” kako je zapisao u svojoj autobiografiji? Ili je bio raska-lašeni majstor prijevara kojemu je oduzet posao, te je uklonjen s gradilišta,iz zemlje dapače, nakon čega je, moglo bi se reći, čak zapao u nemilost? Jeli on bio povrijeđeni genij ili ženskar i sociopat koji je izigrao povjerenjegotovo svih ljudi koje je ikada poznavao, osobito žena, upravo žena? Tadashi Sato Nagoya, 9. travnja 1979. 7 31 8

7 32 8

Sadržajprvi dio 11Olgivanna 13 33 Uvod u prvi dio 46 Prvo poglavlje: Ples pred mrtvacima 60 Drugo poglavlje: Miriam u agoniji 81 Treće poglavlje: Kako gore stvari 96 Četvrto poglavlje: Jovana 110 Peto poglavlje: Richardsonovi 129 Šesto poglavlje: Miriam na vratima 151 Sedmo poglavlje: Nije plesačica 166 Osmo poglavlje: Roni suze, Miriam 181 Deveto poglavlje: Izlječenje u Taliesinu 183drugi dio 209Miriam 221 Uvod u drugi dio 235 Prvo poglavlje: Dies irae 244 Drugo poglavlje: Miriam stupa na scenu 258 Treće poglavlje: A sada slijedi strah 268 Četvrto poglavlje: Krv i meso 279 Peto poglavlje: Ljubavno gnijezdo 290 Šesto poglavlje: Zmija licemjerja 307 Sedmo poglavlje: U razvučenoj sjeni planine Fuji Osmo poglavlje: Deru Kugi Wa Utareru Deveto poglavlje: Osovina blaženstva 7 475 8

treći dio 323Mamah 325 349 Uvod u treći dio 359 Prvo poglavlje: Ženskaroš 371 Drugo poglavlje: Auf Wiedersehen, meine Kinder 385 Treće poglavlje: Časna duša 401 Četvrto poglavlje: Taliesin 420 Peto poglavlje: Stvoreno za prosječne 444 Šesto poglavlje: Na scenu stupa Carleton 458 Sedmo poglavlje: Plop-plop 471 Osmo poglavlje: Sve se urušava 473O autoru O prevoditeljici 7 476 8

7 477 8

Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Branka SavićGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaIlustracija na naslovnici © Joost SwarteGodina izdanja 2011., lipanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-264-1Svjetski bestseleri, knjiga 38www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 7 478 8

7 479 8