Greška u našim zvijezdama

John GreenGreška u našim zvijezdama S engleskog prevela Iva Ušćumlić Gretić

Dok se plima približavala, Nizozemski Tulipandžija okrenuo se oceanu: “Ono što spaja, ono što povezuje, ono što truje, ono što sakriva, onošto otkriva. Pogledaj kako se podiže i spušta, i odnosi sve sa sobom.” “Što je to?” upitao sam. “Voda”, odgovorio je Nizozemac. “Pa, i vrijeme.” PETER VAN HOUTEN, Kraljevska tuga

Autorova bilješkaOvo nije toliko autorova bilješka koliko podsjetnik na ono štoje sitnim slovima napisano prije nekoliko stranica: ova je knjigadjelo mašte. Izmislio sam je. Ni romanima ni čitateljima ne koriste pokušaji otkrivanjakriju li se u priči činjenice. Takvi pokušaji štete samoj ideji ovažnosti izmišljenih priča što je temeljna pretpostavka naše vrste. Zahvalan sam vam na suradnji u tom smislu.

Prvo poglavljeKasne zime moje sedamnaeste godine moja je majka zaključilakako sam depresivna, vjerojatno zato što sam malokad napuštalakuću, dosta vremena provodila u krevetu, neprestano čitalajednu te istu knjigu, neredovito jela i velik dio svojeg slobodnogvremena posvećivala razmišljanju o smrti. Kad god čitate brošuru ili web-stranicu o raku, depresija jeuvijek među nuspojavama raka. Ali zapravo depresija nije nus­pojava raka. Depresija je nuspojava umiranja. (Rak je takođernuspojava umiranja. Zapravo, gotovo sve je nuspojava umira-nja.) Ali moja je majka vjerovala da mi je potrebno liječenje pame odvela mojem redovnom liječniku Jimu koji se složio danedvojbeno plivam u paralizirajućoj i posve kliničkoj depresijipa je stoga tome potrebno prilagoditi terapiju lijekovima, a iposlati me na redovne tjedne sastanke grupe za podršku. U toj se grupi za podršku nalazila rotirajuća skupina likovau različitim stadijima rakom potpomognute nevolje. Zašto seskupina rotirala? Nuspojava umiranja. Grupa za podršku je, naravno, bila vraški depresivna. Sa-stajala se svake srijede u podrumu kamene episkopalne crkve uobliku križa. Svi smo sjedili u krugu usred križa, na mjestu nakojem bi se spajale dvije daske, gdje bi se nalazilo Isusovo srce.

12 Primijetila sam to jer je Patrick, voditelj grupe za podrškui jedina osoba u prostoriji koja je bila starija od osamnaest, pri-čao o Isusovom srcu na svakom prokletom sastanku, o tomekako mi, mladi ljudi koji su preživjeli rak, sjedimo točno usredKristova presvetog srca i tako dalje. Evo što se događalo u Božjem srcu: šestero, sedmero ilidesetero nas ušetalo bi/ili se dovezlo, poslužilo skromnomponudom kolača i limunade, sjelo u Krug povjerenja i slušalokako Patrick po tisućiti puta prepričava svoju deprimirajućejezivu životnu priču: o tome kako je imao rak u mudima i kakosu mislili da će umrijeti, ali nije. I sad je ovdje, posve odra-stao čovjek u podrumu crkve, u 137-om na ljestvici najljepšihgradova Amerike, razveden, ovisan o videoigrama, uglavnombez prijatelja, dok krpa kraj s krajem na račun svoje rakovskeprošlosti, polako se probija prema magisteriju koji mu nećepomoći u karijeri, i čeka – baš kao i svi mi, da mu Damoklovmač ponudi olakšanje kojem je izbjegao prije mnogo godinakad mu je rak zahvatio oba testisa, ali mu poštedio ono što bisamo najvelikodušniji mogli nazvati životom. I VI BISTE MOGLI BITI TE SREĆE! A tad bismo se predstavljali: ime; dob; dijagnoza. I kako smodanas. “Ja sam Hazel”, kažem kad dođe red na mene. Šesnaest.Izvorno štitnjača, ali dojmljiva i duboko ukorijenjena kolonijau mojim plućima. I dobro sam. Kad bismo zatvorili krug, Patrick bi uvijek pitao želi linetko nešto podijeliti s drugima. I tad bismo pokrenuli krugnatezanja podrške: govorili o borbi i natezanju i pobjeđivanjui smanjivanju i skeniranju. Da budem poštena prema Patricku,puštao nas je i da govorimo o umiranju. Ali većina ih nijeumirala. Većina će doživjeti odraslu dob, baš kao i Patrick. (Što je značilo da je oko toga bilo mnogo natjecanja jer susvi željeli pobijediti ne samo rak nego i druge osobe u prostoriji.

13Probajte me skužiti; znam da je ovo iracionalno, ali kad vamkažu da imate, recimo, 20 posto šanse proživjeti još pet godina,onda se ubaci matematika i shvatite da je to jedan od pet... Pase ogledate oko sebe i pomislite, kao što bi to učinila i svakazdrava osoba: “Moram nadživjeti petero gadova ovdje.”) Jedina iskupiteljska figura te naše grupe za podršku bioje dečko po imenu Isaac, mršav momak dugog lica s ravnomplavom kosom koja mu je padala preko jednog oka. A upravo su njegove oči bile problem. Imao je neki fanta-stično nevjerojatan rak očiju. Jedno mu je oko bilo izvađenojoš kao djetetu i sad je nosio nekakve debele naočale zbog kojihsu mu oči (i ono pravo i ono stakleno) izgledale neprirodnogoleme, kao da mu je cijela glava ustvari veliko lažno i pravooko koje pilji u vas. Koliko sam shvatila u onim rijetkim pri-likama kad bi Isaac nešto podijelio s grupom, povratak bolestiugrozio mu je i to drugo oko. Isaac i ja komunicirali smo gotovo isključivo uzdasima. Kadgod bi netko govorio o prehrani protiv raka, šmrkanju mlje-vene peraje morskog psa ili nečemu sličnom, pogledao bi mei jedva čujno uzdahnuo. Ja bih mikroskopski zavrtjela glavomi uzdahnula umjesto odgovora.Grupa za podršku bila je promašaj pa sam, nakon nekolikotjedana, počela urlati i buniti se protiv cijele te priče. Ustvari,one srijede kad sam upoznala Augustusa Watersa, sjedeći na ka-uču s majkom, tijekom trećeg dijela dvanaestosatnog maratonalanjske sezone America’s Next Top Modela koji sam, priznajem,već odgledala, ali svejedno, dala sam sve od sebe da izbjegnemodlazak na grupu za podršku. Ja: “Odbijam ići na grupu zapodršku.” Mama: “Jedan od simptoma depresije nedostatak je zani-manja za aktivnosti.”

14 Ja: “Molim te, ostavi me da gledam America’s Next TopModel. To je aktivnost.” Mama: “Televizija je pasivnost.” Ja: “Ugh, mama, molim te.” Mama: “Hazel, ti si tinejdžerica. Nisi više dijete. Morašpronaći prijatelje, izaći iz kuće i živjeti svoj život.” Ja: “Ako želiš da budem tinejdžerica, nemoj me slati u gru-pu za podršku. Kupi mi lažnu osobnu da mogu ići u klubove,piti votku i uzimati travu.” Mama: “Za početak, trava se ne uzima.” Ja: “Vidiš, to bih znala da mi nabaviš lažnu osobnu.” Mama: “Ideš na grupu za podršku.” Ja: “UGGGGGGGGGGG.” Mama: “Hazel, zaslužuješ život.” To me ušutkalo, iako nisam shvaćala kako odlazak na grupuza podršku spada u definiciju života. Ipak, pristala sam otićinakon što sam se izborila za pravo na snimanje 1,5 epizodeANTM-a koje ću propustiti. Otišla sam na grupu za podršku iz istog razloga zbog kojegsam nekoć dopuštala medicinskim sestrama s osamnaest mje-seci prakse da me truju kemikalijama egzotičnih naziva: htjelasam usrećiti roditelje. Samo je jedna stvar na svijetu usranijaod borbe s rakom kad ti je šesnaest, a to je imati dijete koje sebori s rakom kad mu je šesnaest.Mama se zaustavila na kružnom prilazu iza crkve u 16:56.Pravila sam se da nekoliko sekundi prtljam po boci s kisikomkako bih ubila vrijeme. “Želiš li da ti ja to unesem?” “Ne, u redu je”, odgovorila sam. Cilindrična zelena bocabila je teška svega nekoliko kilograma i imala sam malena če-lična kolica na kojima sam je vukla za sobom. Isporučivala mi

15je dvije litre kisika u minuti kroz kanilu, prozirnu cijev kojami se dijelila iza vrata, ovijala oko ušiju i ponovno mi se spajalau nosnicama. Ta je sprava bila nužna jer moja pluća nisu bilabogznakakva pluća. “Volim te”, rekla je dok sam izlazila. “I ja tebe, mama. Vidimo se u šest.” “Nađi prijatelja!” viknula je kroz spušteni prozor dok samodlazila. Nisam htjela ići dizalom jer je vožnja dizalom neka vrstaaktivnosti Posljednjih dana u grupi za podršku pa sam se spu-stila stubama. Zgrabila sam kolačić i natočila si limunadu uplastičnu čašu pa se okrenula. Jedan dečko gledao je u mene. Bila sam prilično sigurna kako ga prije nisam vidjela. Ispodnjega, visokog i mišićavog, plastični se stolac za osnovnoškolcena kojem je sjedio činio prilično sitnim. Imao je kosu boje ma-hagonija, ravnu i kratku. Djelovao je kao moj vršnjak, moždagodinu stariji i sjedio je ključnim kostima oslonjen o naslonstolca držeći se jako loše, s rukama dopola gurnutim u džeptamnih traperica. Odvratila sam pogled, iznenada svjesna svojih brojnih ne-dostataka. Na sebi sam imala stare traperice koje su nekoć bileuske, a sada su visjele na čudnim mjestima i žutu majicu koja jeoglašavala bend koji više nisam voljela. A tu je bila i moja kosa:imala sam nekakvu dječačku frizuru koju mi se više nije dalo ni,ono, počešljati. Uza sve to sam, kao posljedicu liječenja, imalapresmiješno debele obraze vjeverice. Izgledala sam kao osobanormalnih proporcija s balonom umjesto glave. A da uopće nespominjem situaciju s otečenim nožnim zglobovima. Svejednosam bacila pogled na njega, a on me i dalje promatrao. Palo mi je na pamet da se zbog ovakvih situacija to zovekontakt očima.

16 Prišla sam krugu i sjela do Isaaca, dva mjesta dalje od dečka.Ponovo sam ga pogledala. I dalje me promatrao. Gledajte, reći ću to jednostavno: bio je zgodan. Ako netkotko nije zgodan netremice pilji u tebe to je, u najboljem slučajučudno, a u najgorem neka vrsta napada. Ali zgodan dečko... pa. Izvukla sam telefon i kliknula da mi pokaže vrijeme. 16:59.Krug se napunio nesretnicima od dvanaest do osamnaest godi-na i tad nas je Patrick pokrenuo molitvom strpljenja: Bože, dajmi strpljenja da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrostida promijenim one koje mogu i mudrosti da prepoznam razliku. Tipme i dalje gledao. Došlo mi je da pocrvenim. Konačno sam se odlučila za strategiju piljenja natrag u njega.Uostalom, nisu samo dečki ti koji imaju monopol na piljenje.Pa sam ga pogledala dok je Patrick po tisućiti puta priznavaosvoju bezmudost i tako dalje. Uskoro smo se natjecali u piljenju.Dečko se nakon nekog vremena nasmiješio i naposlijetku sunjegove plave oči skrenule pogled. Kad me ponovno pogledao,podigla sam obrve kao da želim reći, Pobijedila sam. Slegnuo je ramenima. Patrick je nastavio i konačno je došlovrijeme za predstavljanje. “Isaac, možda bi ti danas želio krenutiprvi. Znam da te čeka zahtjevna faza.” “Aha”, rekao je Isaac. “Ja sam Isaac. Imam sedamnaest godi-na. I čini se da ću za nekoliko tjedana na operaciju nakon kojeću ostati slijep. Ne žalim se, ili nešto, jer znam da je mnogimaod vas gore, ali da, sljepoća je nekako usrana. Ipak, cura mipomaže. I prijatelji poput Augustusa.” Kimnuo je prema dečkukoji je sad imao ime. “Dakle, da”, nastavio je Isaac. Gledao jeu svoje ruke koje je sklopio poput vrha vigvama. “Tu se ništane može učiniti.” “Tu smo za tebe, Isaac”, rekao je Patrick. “Neka vas Isaacčuje, ekipo.” I onda smo svi monotono ponovili: “Tu smo zatebe, Isaac.”

17 Sljedeći je bio Michael. Imao je dvanaest. I leukemiju. Odu-vijek je imao leukemiju. Bio je dobro. (Ili je tako barem rekao.Došao je dizalom.) Lida je imala šesnaest i bila je dovoljno lijepa da je zgodnidečko pogleda. Bila je redovna ovdje – duga remisija nakonraka slijepog crijeva za koji prije nisam ni znala da postoji. Reklaje – kao i svaki drugi put otkako sam dolazila na grupu – dase osjeća snažno, što se meni činilo kao hvalisanje dok su micjevčice s kisikom škakljale nosnice. Prije njega je bilo petero drugih. Kad je došao red na njega,blago se nasmiješio. Glas mu je bio dubok, hrapav i strašno sek-si. “Zovem se Augustus Waters”, rekao je. “Imam sedamnaest.Imao sam sitnicu od osteosarkoma prije godinu i pol, ali ovdjesam na Isaacov zahtjev.” “I kako se osjećaš?” upitao je Patrick. “Oh, sjajno sam”, Augustus Waters se nasmiješio kutomusana. “ Na vrtuljku sam koji ide samo prema gore, prijatelju.” Kad je red došao na mene, rekla sam, “Zovem se Hazel.Imam šesnaest. Rak štitnjače s metastazama u plućima. Dobrosam.” Sat je išao svojim tokom: prepričavale su se borbe, dobi-vene bitke u ratovima koji će zasigurno biti izgubljeni, držalose za nadu, obitelji se slavilo i odbacivalo, slagalo se oko togakako to prijatelji jednostavno ne razumiju, plakalo se, nudila seutjeha. Ni Augustus Waters ni ja nismo ponovno progovorilidok Patrick nije rekao, “Augustuse, možda bi htio podijelitisvoje strahove s grupom.” “Moje strahove?” “Da.” “Bojim se zaborava”, rekao je bez trenutka stanke. “Osjećamse poput slijepca koji se boji mraka.” “Požurio si”, rekao je Isaac s iskrivljenim osmijehom.

18 “Jesam li bio bezosjećajan?” upitao je Augustus. “Znam bitiprilično slijep na tuđe osjećaje.” Isaac se smijao, ali Patrick je prijekorno podigao prst i rekao,“Molim te, Augustuse. Možemo li se vratiti tebi i tvojim borbama.Rekao si da se bojiš zaborava?” “Tako je”, odgovorio je Augustus. Patrick je djelovao izgubljeno. “Želi li tko, uh, reći neštoo tome?” Tri godine nisam bila u pravoj školi. Najbolji su mi prijateljibili roditelji. Treći najbolji prijatelj bio mi je književnik kojinije znao da postojim. Bila sam prilično stidljiva osoba – nenetko tko bi podigao ruku. A ipak sam, samo taj put, odlučila progovoriti. Napola sampodigla ruku i Patrick je, vidljivo oduševljen, odmah rekao,“Hazel!” Sigurna sam kako je pretpostavio da sam se počelaotvarati. Postajati Dijelom Grupe. Pogledala sam Augustusa Watersa koji mi je uzvratio po-gled. Oči su mu bile toliko plave da su bile gotovo prozirne.“Doći će vrijeme”, rekla sam, “kad ćemo svi biti mrtvi. Svi mi.Doći će vrijeme kad neće biti niti jednog ljudskog bića koje bi se sjećalo da je itko postojao ili da je naša vrsta ikad išta uči-nila. Neće biti nikog tko bi se sjećao Aristotela ili Kleopatre, a ponajmanje tebe. Sve što smo učinili i izgradili i napisalii mislili i otkrili, bit će zaboravljeno i sve će ovo” – rukom sam obuhvatila prostoriju – “biti ni za što. Možda to vrijemeubrzo dolazi, možda je daleko milijunima godina, ali čak i ako preživimo kolaps našeg Sunca, nećemo preživjeti zauvijek.Postojalo je doba prije nego su organizmi iskusili svjesnost ipostojat će vrijeme nakon toga. A ako te brine neizbježnostljudskog zaborava, preporučujem ti da ga ignoriraš. Bog znada to svi drugi rade.” To sam bila naučila od svojeg prethodno spomenutog trećegnajboljeg prijatelja Petera Van Houtena, samotnjačkog autora

19knjige Kraljevska tuga, čija je knjiga bila moja Biblija. Peter VanHouten bio je jedina osoba koja se činila da (a) razumije štoznači umirati i (b) još nije umrla. Kad sam završila, nastala je duga šutnja dok sam proma-trala kako se osmijeh širi po Augustusovu licu – ne iskrivljenosmijeh dečka koji pokušava biti seksi dok me promatra, većpravi osmijeh, prevelik za njegovo lice. “Prokletstvo”, rekaoje Augustus tiho. “Ti si stvarno nešto posebno.” Niti jedno od nas dvoje nije reklo ništa tijekom ostatkatrajanja grupe za podršku. Na kraju smo se trebali uhvatiti zaruke i Patrick nas je poveo u molitvi. “Gospodine Isuse Kriste,okupili smo se ovdje u Tvome srcu, doslovno u tvome srcu, kaopreživjeli nakon raka. Ti i samo ti nas poznaješ onako dobrokako mi poznajemo same sebe. Vodi nas u život i Svjetlost kroznaše izazovno vrijeme. Molimo za Isaacove oči, Michaelovui Jamiejevu krv, za Augustusove kosti, za Hazelina pluća, zaJamesovo grlo. Molimo da nas iscijeliš kako bismo mogli osjetititvoju ljubav i tvoj mir koji nadilazi svako shvaćanje. A u našimse srcima sjećamo onih koje smo poznavali i voljeli, a koji su sevratili kući, k tebi: Marije i Kadea i Josepha i Haley i Abigaili Angeline i Taylora i Gabriela i...” Popis je bio dugačak. Na svijetu je mnogo mrtvih ljudi. Adok je Patrick nastavljao čitati imena s lista papira jer je popisbio predug da bi ga zapamtio napamet, držala sam oči zatvo-renima pokušavajući molitveno razmišljati, ali uglavnom samzamišljala dan kad će moje ime dospjeti na taj popis, na saminjegov kraj, kad svi već prestanu slušati. Kad je Patrick završio, izgovorili smo zajedno tu glupumantru – DANAS ŽIVIMO SVOJ NAJBOLJI DAN – i sve jezavršilo. Augustus Waters odgurnuo je stolac i prišao mi. Hodmu je bio iskrivljen poput osmijeha. Nadvio se nada mnom, alije zadržao distancu kako ne bih morala kriviti vrat gledajućiga u oči. “Kako se zoveš?” upitao je.

20 “Hazel.” “Ne, puno ime.” “Um, Hazel Grace Lancaster.” Spremao se reći još nešto,kad je Isaac prišao. “Čekaj”, rekao je Augustus, podigao prst iokrenuo se Isaacu. “Ovo je bilo gore nego što si govorio.” “Rekao sam ti da je depresivno.” “Zašto se onda gnjaviš?” “Ne znam. Nekako pomaže?” Augustus se nagnuo kako ja – mislio je – ne bih čula. “Re-dovna je ovdje?” Nisam mogla čuti Isaacov komentar, ali Au-gustus je odgovorio, “I ja kažem.” Zgrabio je Isaaca za ramenapa se odmaknuo korak od njega. “Ispričaj Hazel za kliniku.” Isaac se rukom oslonio o stol s grickalicama i svoje golemooko fokusirao na mene. “U redu, znači bio sam jutros u klinicii rekao svom kirurgu da bih radije bio gluh, nego slijep. A onje rekao, ‘To ne funkcionira tako’, a ja sam bio, ono, ‘Da, znamda ne funkcionira tako, jednostavno sam rekao da bih radijebio gluh nego slijep kad bih imao izbora, što očito nemam’,a on je rekao, ‘Pa, dobra vijest je da nećeš biti gluh’, a ja sambio, ono, ‘Hvala što ste mi objasnili da me moj rak očiju nećenapraviti gluhim. Osjećam neizmjernu sreću što će se takavintelektualni div poput vas udostojiti operirati me’.” “Zvuči kao prava faca”, rekla sam. “Pokušat ću dobiti rakočiju samo da ga upoznam.” “Sretno s tim. U redu, moram ići. Monica me čeka. Moramje gledati dok još mogu.” “Igramo sutra?” upitao je Augustus. “Svakako.” Isaac se okrenuo i pojurio uza stube, grabeći podvije odjednom. Augustus Waters se okrenuo prema meni. “Doslovno”, re-kao je. “Doslovno?” upitala sam.

21 “Doslovno smo u srcu Isusovom”, rekao je. “Mislio samda smo u podrumu crkve, ali doslovno smo u Isusovom srcu.” “Netko bi trebao reći Isusu”, rekla sam. “Mislim, to je si-gurno opasno, čuvati u srcu djecu s rakom.” “Rekao bih mu sam”, rekao je Augustus, “ali nažalost samdoslovno zaglavio u njegovom srcu pa me neće moći čuti.”Nasmijala sam se. Zavrtio je glavom, samo me gledajući. “Što?” upitala sam. “Ništa.” “Zašto me tako gledaš?” Augustus se napola nasmiješio. “Jer si prelijepa. Uživamgledati lijepe ljude i davno sam odlučio ne uskraćivati si jed-nostavne užitke postojanja.” Nastala je kratka neugodna šutnja.Augustus je nastavio: “Mislim, posebno s obzirom na činjenicukoju si tako divno iznijela, da će ovo završiti zaboravom i sveto.” Podsmjehnula sam se ili uzdahnula ili izdahnula na načinkoji je izdaleka nalikovao kašlju pa rekla, “Ja nisam prel...” “Ti si kao Natalie Portman nove generacije. Kao NataliePortman u O za osvetu.” “Nisam to gledala”, rekla sam. “Stvarno?” upitao je. “Predivna djevojka vilenjačke koseima problem s autoritetom i ne može si pomoći, a da se nezaljubi u momka za kojeg zna da donosi nevolje. Koliko zasadvidim, to je tvoja autobiografija.” Svakim je slogom flertovao. Iskreno, nekako me palio. Ni-sam znala da bi me dečki mogli paliti – ne, ono, u stvarnomživotu. Mlađa je djevojka prošla kraj nas. “Kako je, Alisa?” upitaoje. Nasmiješila se i promrmljala, “Hej, Augustus.” “Ljudi izMemoriala”, objasnio je. Memorial je bila velika istraživačkabolnica. “Kamo ti ideš?”

22 “U dječju”, odgovorila sam, a glas mi je bio nježniji negošto sam očekivala. Kimnuo je. Razgovor je, čini se, bio zavr-šen. “Pa”, rekla sam i usput kimnula prema stubama koje sunas vodile iz Doslovnog Srca Isusova. Nagnula sam kolica nakotačiće i počela hodati. Šepao je pored mene. “Onda, možda se sljedeći put vidimo?” upitala sam. “Trebala bi ga pogledati”, rekao je. “O za osvetu, hoću reći.” “U redu”, složila sam se. “Potražit ću ga.” “Ne. Sa mnom. Kod mene”, rekao je. “Sad.” Stala sam. “Jedva te poznajem, Augustuse Watersu. Mogaobi biti ubojica sa sjekirom.” Kimnuo je. “Istina, Hazel Grace.” Prošao je pored meneispunjavajući ramenima zelenu pletenu polo-majicu, ravnihleđa, a koraci su mu se jedva vidljivo zanosili udesno dok jemirno i samopouzdano hodao na onome što je – kako samustanovila – bila proteza. Osteosarkom ponekad uzme ud dabi te procijenio. A onda, ako mu se svidi, uzme i ostatak. Slijedila sam ga uza stube, gubeći tlo dok sam se polakouspinjala – stube nisu bile područje stručnosti mojih pluća. A tad smo izašli iz Isusova srca i našli se na parkiralištu.Prohladni proljetni zrak bio je skoro savršen, a kasna poslije-podnevna svjetlost božanstvena u svojoj boli. Mama još nije stigla što je bilo neobično jer me gotovo uvi-jek čekala. Ogledala sam se oko sebe i ugledala visoku brinetu s oblinama koju je Isaac pribio o kameni zid crkve. Priličnoga je agresivno ljubila. Bili su mi dovoljno blizu da mogu čutineobične zvukove njihovih spojenih usana, a mogla sam čuti injega kako govori “Zauvijek” i nju kako odgovara “Zauvijek”. Iznenada je, stojeći tik do mene, Augustus napola prošaptao:“Oni jako vjeruju u javno iskazivanje osjećaja.” “Gdje je kvaka sa ‘zauvijek’?” Zvukovi mljackanja pojačali su se.

23 “Zauvijek je njihova stvar. Voljet će jedno drugo zauvijeki što već. Konzervativno procjenjujem da su si riječ zauvijekSMS-ali četiri milijuna puta prošle godine.” Prošli su i automobili koji su odvezli Michaela i Alisu. Sadsmo ostali samo Augustus i ja, promatrajući Isaaca i Monicukoji su nastavili svojim tempom, kao da nisu oslonjeni o zidcrkve. Njegova je ruka posegnula za njenom dojkom prekokošulje i zgrabila je tako da je dlan bio miran, dok su se prstipomicali. Pitala sam se je li osjećaj dobar. Nije se činilo kao dajest, ali odlučila sam oprostiti Isaacu budući da mu je prijetilosljepilo. Osjećaji moraju blagovati dok još postoji glad i sve to. “Zamisli posljednju vožnju u bolnicu”, rekla sam tiho. “Po-sljednji put da voziš auto. Ikada.” Bez da me pogledao, Augustus je rekao: “Ubijaš mi doživ-ljaj, Hazel Grace. Pokušavam promatrati mladu ljubav u svojnjenoj veličanstvenoj nespretnosti.” “Mislim da joj ozljeđuje cicu”, rekla sam. “Da, teško je procijeniti pokušava li je uzbuditi ili joj pre-gledati grudi.” Tad je Augustus Waters posegnuo u džep iizvukao – za nevjerovati – kutiju cigareta. Otvorio ju je i staviocigaretu među usne. “ Jesi li ti pri sebi?” upitala sam ga. “Misliš da je to kul? O,moj Bože, upropastio si cijelu stvar.” “Koju cijelu stvar?” upitao me, okrećući se prema meni.Cigareta je nezapaljena visjela s ozbiljnog kuta njegovih usana. “Cijelu stvar u kojoj dečko, koji nije neprivlačan, neinteli-gentan ili naizgled na drugi način neprihvatljiv, gleda u menei ukazuje na pogrešno korištenje doslovnosti, uspoređuje mes glumicama i poziva da kod njega gledamo film. Ali naravnoda uvijek postoji hamartia i tvoja je da, o, moj Bože, iako siIMAO VRAŽJI RAK, daješ novac nekoj kompaniji u zamjenuza priliku da DOBIJEŠ JOŠ RAKA. O, moj Bože. Uvjeravam

24te da je nemogućnost disanja, znaš, USRANA. Potpuno razo-čaranje. Potpuno.” “Hamartia?” upitao je, i dalje držeći cigaretu u ustima. Ste-gnula mu je vilicu. Imao je, nažalost, čudesnu vilicu. “Kobna mana”, objasnila sam i okrenula mu leđa. Zakoračilasam prema rubniku ostavljajući Augustusa Watersa iza sebe, atad sam niz ulicu začula automobil. Bila je to mama. Čekalaje da, ono, nađem prijatelje ili što već. Osjetila sam u sebi čudnu mješavinu razočaranja i ljutnje.Ne znam ni koji je to osjećaj zapravo bio, samo da ga je mnogoi htjela sam tresnuti Augustusa Watersa, ali i zamijeniti svojapluća plućima koja znaju svoj posao. Stajala sam u Starkama narubu ceste, lanci u obliku kisika bili su pored mene, i baš kadse mama zaustavila, osjetila sam ruku kako hvata moju. Istrgnula sam ruku, ali sam se okrenula prema njemu. “Ovo te ne ubija, ako ne zapališ”, rekao je upravo kad semama zaustavila. “A ja nikad ne zapalim. To je metafora, vidiš:staviš ubojitu stvar među zube, ali joj ne daš snagu da te ubije.” “To je metafora”, rekla sam sumnjičavo. Mama je mirnočekala. “To je metafora”, odgovorio je. “Biraš ponašanje prema metaforičkoj vrijednosti...”, reklasam. “O, da.” Nasmiješio se. Širokim, vragolastim, pravim osmi-jehom. “Ja ti jako vjerujem u metafore, Hazel Grace.” Okrenula sam se prema automobilu. Pokucala po prozoru.Spustio se. “Idem gledati film s Augustusom Watersom”, reklasam. “Molim te snimi mi sljedećih nekoliko epizoda ANTMmaratona.”