Poruka u boci

Nicholas SparksPoruka u boci S engleskog prevela Bisera Fabrio

PrologBoca je bačena s palube u more jedne tople ljetne večeri, nekolikosati prije nego što je počelo kišiti. Krhka, kao i sve boce, da je bilabačena na zemlju, razbila bi se. Ali dobro začepljena i bačena umore, kao ova, bila je jedna od najpogodnijih, ljudskom rodu po-znatih, stvari koje plove. Mogla je slobodno plutati i ništa joj nisumogli ni uragani, ni tropske oluje, ni snažne struje. Bila je, zapravo, savršen dom za poruku koju je nosila u sebi,poruku koja je poslana da bi se ispunilo obećanje. Kao i sve boce prepuštene ćudima oceana, i ovoj je kurs bionepredvidiv. Vjetrovi i struje igraju važnu ulogu u određivanjupravca kojim plove sve takve boce, a smjer im znaju promijeniti ioluje i otpaci. Ponekad se zakvače za ribarsku mrežu koja ih ondaponese na desetke kilometara u suprotnom pravcu od onog kojimsu se kretale. Tako dvije boce istovremeno bačene u ocean moguzavršiti svaka na svom kontinentu ili čak na suprotnim stranamasvijeta. Ne može se predvidjeti kamo će boca otputovati i to je diotajne koju ona skriva. Ta tajna kopkala je mnoge otkako ljudi bacaju boce u more,ali samo su malobrojni pokušali saznati nešto više o tome. Godine1929. skupina njemačkih znanstvenika pokušala je pratiti put jed-ne boce. Bačena je u južni dio Indijskog oceana s porukom nekaonaj tko je nađe zabilježi mjesto na kojem ju je našao i potom jeponovo baci u more. Boca je do 1935. godine obišla svijet i prešlaotprilike dvadeset i pet tisuća kilometara, što je službeno najvećazabilježena udaljenost.

10 Stoljećima se pisalo o porukama u bocama i za njih su vezananeka od najpoznatijih imena u povijesti. Ben Franklin je, naprimjer,sredinom 18. stoljeća koristio boce s porukama kako bi prikupioosnovna saznanja o strujama na istočnoj obali Amerike, a podacido kojih je došao koriste se i dan-danas. Čak i mornarica Sjedinje-nih Država koristi boce radi prikupljanja podataka o plimi, oseci istrujama, a pomoću njih vrlo se često prati kretanje naftnih mrlja. Najslavnija poruka u boci ikada poslana tiče se mladog mornaraChunosukea Matsuyame koji je nakon brodoloma 1784. godineostao zarobljen na koraljnom grebenu bez hrane i vode. Prije negošto je umro, na komadu drveta urezao je ono što se dogodilo, azatim tu poruku stavio u bocu. Stotinu i pedeset godina kasnije,1935. godine, boca je nađena u malom obalnom selu u Japanu gdjeje Matsuyama rođen. Međutim, boca bačena jedne tople ljetne večeri nije nosilaporuku o brodolomu niti joj je svrha bila istraživanje mora. Ipak,nosila je poruku koja će zauvijek promijeniti živote dvoje ljudi,koji se inače nikada ne bi sreli, i zbog toga se može nazvati sud-bonosnom. Šest dana boca je polako plovila prema sjeveroistoku,nošena vjetrovima koji su nastali u pojasu visokog tlaka zraka nadMeksičkim zaljevom. Sedmog dana vjetar je stao, a boca je nastavilaprema istoku, pronašla Golfsku struju pa dobivši na brzini, krenulana sjever prelazeći gotovo stotinu kilometara dnevno. Nakon dva i pol tjedna boca je i dalje pratila Golfsku struju. Alisedamnaestog dana jedna druga oluja – ovoga puta nad središnjimAtlantikom – donijela je jake istočne vjetrove koji su bili dovoljnosnažni, pa su otpuhali bocu prema Novoj Engleskoj. Bez Golfskestruje koja ju je gurala boca je ponovo usporila i idućih pet danaplutala u svim pravcima u blizini obala Massachusettsa, sve dok senije zaplela u ribarsku mrežu Johna Hanesa. On je pronašao bocumeđu stotinama ulovljenih riba i bacio je u stranu kako bi prvopregledao ulov. Sudbina je htjela da se boca ne razbije, ali brzo jezaboravljena, pa je ostala na pramcu ostatak popodneva, a potomi predvečer, u vrijeme kada je brod krenuo natrag u zaljev CapeCod. U osam i trideset te večeri, kad je brod već uplovio u zaljev,Hanes je ponovo naletio na bocu dok je palio cigaretu. Kako jesunce već bilo gotovo zašlo, u njoj nije vidio ništa neobično, pa ju

11je bez razmišljanja ponovo zavitlao u more i tako pomogao da seboca pojavi u blizini jednog od mnogih malenih obalnih naseljau zaljevu. No to se nije odmah dogodilo. Boca je nekoliko dana plutalaamo-tamo, kao da odlučuje kojim će smjerom krenuti, i naposljet-ku ju je more izbacilo na plažu u blizini Chathama. I ondje je nakon dvadeset šest dana i gotovo tisuću dvjestokilometara konačno završila svoje putovanje.

1. poglavljePuhao je hladan prosinački vjetar i Theresa Osborne prekrižilaje ruke na prsima dok je gledala u pučinu. Nešto ranije kad jestigla, obalom je šetalo nekoliko ljudi, ali uočili su oblake i otišli.Sad je bila sama na plaži i upijala je prizor pred sobom. Ocean jeodražavao boju neba i izgledao poput tekućeg željeza, a valovi suuporno zapljuskivali obalu. Polako su se spuštali teški oblaci, maglaje postajala sve gušća i skrivala obzor. Na nekom drugom mjestu iu neko drugo vrijeme zadivila bi je veličanstvena ljepota krajolikakoji se pružao pred njom, ali sad dok je stajala na plaži, shvatila jeda ne osjeća ama baš ništa. Zapravo, na neki način osjećala se kaoda i nije ondje, kao da je sve samo san. Još jutros dovezla se ovamo, ali gotovo se i nije sjećala puta.A kad je već odlučila doći, isplanirala je ovdje i prenoćiti. Sve jeorganizirala i čak se radovala mirnoj noći daleko od Bostona, alidok je gledala ocean kako se pjeni i kovitla pred njom, shvatila jeda zapravo ne želi ostati. Odvest će se kući čim završi, bez obzirana to koliko kasno bilo. Kad je konačno bila spremna, Theresa je polako krenula premaoceanu. Pod rukom je imala torbu koju je tog jutra pažljivo spa-kirala vodeći računa da ništa ne zaboravi. Nije nikome rekla štonosi sa sobom ni što toga dana kani učiniti. Samo je rekla da ide ubožićnu kupovinu. Bio je to savršen izgovor i iako je bila sigurnakako bi je razumjeli i da je rekla istinu, ovo putovanje nije željelani s kim dijeliti. Bila je sama i kad je ono započelo, pa ga je željelasama i završiti.

14 Theresa je uzdahnula i pogledala na sat. Uskoro će stići plimai tad će napokon biti spremna. Na maloj uzvisini pronašla je mje-sto koje joj se činilo udobnim pa sjela na pijesak i otvorila torbu.Prevrtala je po njoj i izvukla omotnicu. Duboko je uzdahnula ipažljivo je otvorila. U njoj su bila tri pažljivo presavijena pisma koja je pročitalanebrojeno puta. Držala ih je pred sobom, sjedila je na pijesku igledala u njih. U torbi je bilo još stvari, ali još ih nije bila spremna pogledati.Umjesto toga usredotočila se na pisma. Pisao ih je kemijskom olov-kom, pa se na nekim mjestima tinta razmrljala. Papir s naslikanimjedrenjakom u gornjem desnom kutu s vremenom je na nekimmjestima posve izblijedio. Znala je da će doći dan kad riječi višeneće biti čitke, no vjerovala je kako ih nakon ovog dana više nećeimati toliku potrebu čitati. Kad je završila, polako je vratila pisma u omotnicu jednakopažljivo kao što ih je izvadila. Nakon što je spremila omotnicu utorbu, ponovo je pogledala prema plaži. S mjesta na kojem je sjedilamogla je vidjeti i gdje je sve počelo. Sjetila se kako je u cik zore otišla trčati po plaži; još je jasnovidjela to ljetno jutro. Počinjao je divan dan. Promatrala je svijetoko sebe i slušala prodorne krike čigri dok su valovi blago zaplju-skivali pijesak. Iako je bila na odmoru, rano je ustala da ne morapaziti kuda trči. Za nekoliko sati plaža će biti prepuna turista kojiće ležati na ručnicima i sunčati se na vrućim zrakama novoengle-skog sunca. Cape Cod u to je doba godine uvijek bio krcat, nokako je većina turista spavala malko dulje, ona je mogla uživati utrčanju po čvrstom glatkom pijesku koji za sobom ostavlja plima.Za razliku od nogostupa u Bostonu, pijesak je bio mnogo ugodnijapodloga za trčanje, pa je znala da je koljena neće boljeti kao što suje ponekad boljela nakon što bi trčala po betonu. Oduvijek je voljela trčati. Tu je naviku stekla još u školi, kad jetrčala i u prirodi i po atletskim stazama. Iako se više nije natjecalai malokad je mjerila vrijeme, trčanje joj je njoj prilika da budesama sa svojim mislima. Smatrala je to nekom vrstom meditacijei zato je voljela trčati sama. Nikad nije shvaćala ljude koji trče uskupinama.

15 Koliko god da je voljela svog sina Kevina, bilo joj je drago štonije s njom. Svaka majka povremeno treba predah i radovala setome što će se ovdje moći opustiti. Neće ga morati voziti na večer-nje nogometne utakmice ili plivanje ni slušati treštanje MTV-ja upozadini, neće mu morati pomagati oko domaće zadaće ni buditise usred noći i tješiti ga kada ga uhvate grčevi u nogama. Prije tridana odvela ga je na aerodrom odakle je otputovao u Kalifornijusvom ocu, njezinom bivšem mužu. Na rastanku poljubio ju je izagrlio tek kad ga je podsjetila na to. “Oprosti, mama”, rekao jojje potom. “Volim te. Nemoj da ti previše nedostajem, u redu?” A onda se okrenuo i dodao kartu stjuardesi pa gotovo uskočiou avion i ne osvrnuvši se. Nije mu zamjerala što je gotovo zaboravio na nju. Kevin imadvanaest godina i u onoj je nezgodnoj fazi kad klinci misle danije nimalo kul zagrliti i poljubiti majku na javnom mjestu. Osimtoga, mislio je o drugim stvarima. Radovao se tom putovanju jošod prošlog Božića. S tatom će posjetiti Grand Canyon, provest ćetjedan dana na raftingu po rijeci Colorado i naposljetku otići uDisneyland. Svakom djetetu to je putovanje iz snova i ona je zbogtoga bila sretna. Iako ga neće biti šest tjedana, znala je da je za njegadobro provesti neko vrijeme s ocem. Otkako su se razveli prije tri godine, David i ona ostali su uprilično dobrim odnosima. Iako nije bio najbolji suprug, Kevinuje bio dobar otac. Nikad mu nije propustio poslati rođendanskučestitku ili poklon za Božić, zvao ga je svakog tjedna i nekoliko putagodišnje putovao s jednog kraja Amerike na drugi samo kako biproveo vikend s njim. Bila su tu, naravno, i viđanja koja je odrediosud – šest tjedana preko ljeta, svaki drugi Božić i jedan tjedan prekouskrsnih praznika. Annette, Davidova nova žena, imala je puneruke posla oko bebe, ali Kevinu se sviđala i nikad se nije vratiokući ljutit ili s osjećajem da je bio zanemaren. Zapravo, uglavnom jeoduševljeno pričao o svojim posjetima i o tome koliko se zabavljao.Bilo je trenutaka kad je zbog toga osjećala i ubod ljubomore, alitrudila se to prikriti pred njim najbolje što je mogla. Sad je na plaži trčala umjerenim tempom. Deanna će je pričeka-ti s doručkom dok ne otrči svoje, a Brian će dotad već otići. Theresase radovala tom druženju. Njih dvoje bili su stariji par, oboje blizušezdesetih, ali Theresa nije imala bolje prijateljice od Deanne.

16 Deanna je bila izvršna urednica u novinama za koje je i Theresaradila i sa svojim mužem Brianom već je godinama dolazila u Cape.Uvijek su boravili na istom mjestu, u Fisherovoj kući, i kad je čulada Kevin ide kod oca u Kaliforniju i da će tamo provesti dobar dioljeta, nagovarala je Theresu da ode s njima u Cape. “Brian svakogadana ionako igra golf, a meni bi bilo drago imati društvo”, reklajoj je. “Uostalom, što ćeš raditi? Moraš katkad izaći iz tog stana.” Theresa je znala da je Deanna u pravu i nakon nekoliko danarazmišljanja konačno je pristala. “Tako mi je drago”, rekla je De-anna s pobjedonosnim izrazom lica. “Vidjet ćeš da će ti se svidjeti.” Theresa je morala priznati da je mjesto zaista prekrasno. Fis-herova kuća bila je predivno restauriran dom jednog kapetana inalazila se na samoj ivici litice koja gleda na zaljev Cape Cod. Čimjoj se ukazala na obzoru, Theresa je malko usporila. Za razliku odmladih trkača koji ubrzaju pri kraju trčanja, ona je voljela usporitii trčati polako. U trideset i šestoj godini više se nije oporavljalabrzo kao nekad. Dok joj se disanje smirivalo, razmišljala je kakoprovesti ostatak dana. Na odmor je ponijela pet knjiga koje je željela pročitati jošprošle godine, ali nikako nije stizala. Činilo joj se da jednostav-no nema dovoljno vremena. Ne uz Kevina i njegovu nepresušnuenergiju, ne uz kućne obaveze i svakako ne uz toliko posla koji jojse neprestano gomilao na radnom stolu. Kao kolumnistica BostonTimesa bila je pod neprestanim pritiskom rokova i svakog je tjednamorala napisati tri teksta. Većina njezinih kolega bila je uvjerenada je to lako – samo treba natipkati tri stotine riječi i završiti s po-slom za taj dan – ali uopće nije bilo tako. Nije joj bilo lako uvijekpronalaziti nove i zanimljive originalne teme vezane uz roditeljstvoi odgoj, posebno ako je željela da te njezine kolumne objave i udrugim medijima. Njezinu kolumnu “Moderno roditeljstvo” već jeprenosilo šezdeset časopisa diljem zemlje, ali uglavnom jednom ilidvaput tjedno. A kako su ponude o objavljivanju njezine kolumneu drugim časopisima počele stizati tek prije godinu i pol, u većinitih časopisa bila je nova i nije si mogla priuštiti slobodne dane.Prostor za kolumne u većini tih novina bio je jako ograničen, a zanjega su se otimale stotine drugih kolumnista. Theresa je prvo usporila, a potom i posve prestala trčati dok jeiznad nje kružila kaspijska čigra.

17 Vlaga je bila velika, pa je podlakticom obrisala znoj s lica.Duboko je udahnula, na trenutak zadržala dah i onda ga ispu-stila pogledavši prema oceanu. Budući da je bilo rano, ocean jei dalje bio tmurnosiv, ali to će se promijeniti čim se sunce jošmalo digne. Izgledao je primamljivo. Začas je izula tenisice ičarape pa krenula prema rubu vode i pustila da joj mali valovizapljusnu noge. More je osvježavalo, pa je nekoliko minuta ga-zila naprijed-natrag po pijesku. Odjednom joj je bilo drago štose posljednjih mjeseci potrudila napisati nešto više tekstova paovaj tjedan ne mora misliti na posao. Više se nije mogla sjetitikad se posljednji put dogodilo da joj računalo nije u blizini ili danema sastanak na koji mora stići, ili neki rok koji mora ispoštovati.Tako daleko od svog radnog stola osjetila se slobodnom. Goto-vo kao da opet ima sudbinu u svojim rukama, kao da život tekzapočinje. Istina, kod kuće ju je čekalo mnogo stvari koje je morala oba-viti. Kupaonicu je dosad već trebalo obnoviti, zalijepiti nove zidnetapete i prekriti rupe koje su ostavili čavli u zidovima. I trebalo jeokrečiti cijeli stan. Prije dva mjeseca kupila je zidne tapete i boju,držače za ručnike, kvake, novo ogledalo i alat, ali te kutije još nijeni otvorila. Neprestano je to odgađala za idući vikend premdaje vikendima bila jednako zaposlena kao radnim danima. Sve tekupljene stvari i dalje su stajale u vrećicama u kojima ih je donijelakući. Smjestila ih je iza usisavača i svaki put kad bi otvorila ormar,činilo bi joj se kao da se rugaju njezinim dobrim namjerama. Mož-da, pomisli, kad se vratim kući… Okrenula je glavu i malo dalje na plaži ugledala muškarca. Bioje stariji od nje, možda u pedesetima, lica preplanula kao da ovdjeprovodi cijelu godinu. Doimalo se kao da se ne miče. Jednostavnoje stajao i puštao da mu valovi zapljuskuju noge. Primijetila je da jezatvorio oči. Kao da uživa u ljepoti svijeta oko sebe, a da ga pritomne mora gledati. Na sebi je imao izblijedjele traperice zavrnute dokoljena i široku košulju koja je padala preko njih. Dok ga je gledala,odjednom je poželjela da je i sama neka druga osoba. Kako bi bilohodati plažom bez ijedne jedine brige? Kako bi bilo svakoga danadolaziti na neko mirno mjesto, daleko od buke i gužve Bostona, isamo uživati u onome što život nudi?

18 Zakoračila je dublje u more i oponašala muškarca nadajući se daće osjetiti što i on, ma što god to bilo. Ali kad je zatvorila oči, bila jeu stanju misliti samo na Kevina. Sâm Bog zna da je željela provoditiviše vremena s njim, a najviše od svega htjela je biti strpljivija kadsu zajedno. Bilo bi joj drago da može sjediti i razgovarati s njim,igrati monopoly ili jednostavno gledati televiziju bez nagona daustane s kauča i radi nešto važnije. Bilo je trenutaka kad se osjećalakao varalica, kad je Kevinu tvrdila kako joj je on na prvom mjestui kako će mu obitelj uvijek biti oslonac u životu. Ali problem je bio u tome što ju je uvijek čekao neki posao.Trebalo je oprati posuđe, srediti kupaonicu, isprazniti mačju posu-du; popraviti auto, oprati rublje, platiti račune. I iako joj je Kevinmnogo pomagao oko kućanskih poslova, i on sam bio je zauzetgotovo koliko i ona. Imao je obaveze u školi, prijatelje, svoje aktiv-nosti. Tako se događalo da časopisi završavaju u smeću nepročitani,pisma ostaju nenapisana, a ponekad, kao u ovakvim trenucima,plašila se da život prolazi pored nje. Ali kako to promijeniti? “Živi život od danas do sutra”, uvijekjoj je govorila majka, ali njezina majka nije morala raditi izvankuće niti je morala sama odgajati jakog i samouvjerenog ali brižnogsina, i to bez muške ruke. Nije shvaćala pritisak s kojim se Theresasuočavala na dnevnoj bazi. Nije to shvaćala ni njezina mlađa sestraJanet koja je krenula majčinim stopama. Ona i njezin muž bili suu sretnom braku već skoro jedanaest godina i imali su tri predivnedjevojčice. Edward nije bio neki sjajan tip, ali bio je iskren, napornoje radio i sam doprinosio obitelji, pa Janet nije morala raditi. Biloje dana kad je Theresa mislila kako bi se možda i njoj sviđao takavživot, pa makar to značilo da se mora odreći karijere. Ali to nije bilo moguće. Ne otkako su se ona i David rastali.Već su prošle tri godine, četiri ako se računa i godina dana tijekomkoje su živjeli odvojeno. Nije prezirala Davida zbog onoga što jeučinio, ali više ga nije poštovala. Preljub, bilo da se radi o seksuza jednu noć ili dugoj vezi, nije bio nešto preko čega je moglaprijeći. Nije ju tješilo ni to što se nije oženio tom ženom s kojomju je varao dvije godine. Uništeno povjerenje nije se dalo popraviti. David se vratio u rodnu Kaliforniju godinu dana nakon što suse rastali i nakon nekoliko mjeseci upoznao je Annette.

19 Njegova nova žena bila je vrlo religiozna i malo-pomalo iDavida je zainteresirala za crkvu. Njezin bivši muž, koji je dotadbio agnostik, kao da je oduvijek bio gladan za nečim značajnijim uživotu, za nekom spoznajom. Sad je redovito odlazio u crkvu i čakje bio angažiran kao bračni savjetnik uz tamošnjeg pastora. Čestose pitala što on to može savjetovati nekome tko čini isto ono što jeučinio on sam, kako može pomoći drugima kad nije mogao obuz-dati samoga sebe? Nije znala, a nije ni željela znati. Jednostavno jojje bilo drago što ga i dalje zanima njihov sin. Naravno, kad su se ona i David rastali, pukla su i mnoga prija-teljstva. Sada kad više nije bila dio bračnog para, činilo joj se kao daza nju nema mjesta na božićnim zabavama ili roštiljima u dvorištu.No nekoliko je prijatelja ostalo, pa je na telefonskoj sekretarici znalazateći njihove pozive na ručak ili kod njih na večeru. Povremenobi i otišla, no uglavnom je odbijala takve pozive. Nijedno od tihprijateljstava nije joj se činilo isto kao nekad, a, naravno, i nije bilo.Stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, a život ide dalje. Nakon razvoda izašla je s muškarcima svega nekoliko puta. Nijestvar u tome da nije privlačna. Često su joj to govorili. Tamno-smeđa kosa do ramena, ravna kao niti paučine. U njezinim očima,na račun kojih je najčešće dobivala komplimente, svijetle točkiceboje lješnjaka u kojima se kad bi bila vani, bljeskala svjetlost. S ob-zirom na to da je svakodnevno trčala, bila je u formi i izgledala jemlađe. Nije se ni osjećala starom, ali u posljednje vrijeme kad bi sepogledala u ogledalo, činilo joj se da je godine sustižu. Nova borau kutu oka, sijeda vlas koja kao da je izrasla preko noći, pomaloumoran izraz lica kao posljedica neprestane žurbe. Prijatelji su mislili da je luda. “Izgledaš bolje sad nego prijenekoliko godina”, uporno su joj ponavljali, a čak je i u trgoviniprimjećivala kako je muškarci mjerkaju u prolazu. Ali više nemadvadeset i dvije godine i više ih nikad neće imati. Nije da je toželjela čak i kad bi mogla vratiti vrijeme. Osim, ponekad bi pomi-slila, kad bi pritom mogla zadržati i ovaj zreliji um. U suprotnomopet bi završila s nekim Davidom, zgodnim tipom koji je u životužudio za dobrim stvarima i pritom podrazumijevao da ne mora usvemu igrati po pravilima. Ali, zaboga, pravila su važna, naročitoako se tiču nečijeg braka. Ta se pravila nikako nisu smjela prekršiti.

20Njezini majka i otac nisu ih prekršili, njezina sestra i njezin mužnisu ih prekršili, ni Deanna i Brian. Zašto je onda on morao?I zašto ona, pitala se dok je stajala na obali, o tome razmišlja i sadnakon toliko vremena? Pretpostavljala je da je tako zato što se kad je dobila papire zarazvod, osjećala kao da je umro jedan mali dio nje. Onaj početnibijes koji je osjećala pretvorio se u tugu, a sad je postao nešto drugo,gotovo kao neko tupilo. Premda je uvijek bila u pokretu, činilo jojse da joj se više ne događa ništa posebno. Svaki joj je dan bio posveisti i teško ih je razlikovala. Jednom prije godinu dana sjedila je zastolom petnaestak minuta pokušavajući se sjetiti kad je posljednjiput napravila nešto spontano. I nije se mogla sjetiti. Prvih nekoliko mjeseci bilo joj je teško. Zatim je bijes nestao iviše nije imala poriv skočiti na Davida i natjerati ga da plati za onošto je učinio. Mogla se jedino sažalijevati. Kevin je bio uz nju, alinije nimalo ublažio njezin osjećaj da je sama na svijetu. U jednomkratkom razdoblju noću nije mogla spavati više od nekoliko sati, aponekad dok je bila na poslu, ustajala bi od stola, otišla u automobili tamo bi neko vrijeme samo sjedila i plakala. Sad, nakon tri godine, iskreno, nije znala hoće li ikada moćiponovo nekoga voljeti onako kako je voljela Davida. Kad se David pojavio na zabavi koju je priredilo njezino se-strinstvo na trećoj godini studija, na prvi je pogled znala da želibiti s njim. Njezina mladenačka ljubav tada se činila tako snažnom.Posve ju je obuzimala. Ležala bi budna i mislila na njega, a kad ješetala po kampusu, toliko se često smiješila da su joj ljudi uzvraćaliosmijehom kad god bi je vidjeli. Ali takva ljubav ne traje, barem koliko ona zna. S godinamabrak se pretvorio u nešto drugo. Ona i David su odrasli i udaljilise. Bilo se teško prisjetiti što ih je zapravo zbližilo. Kad bi se osvr-nula na to doba, Theresa je osjećala kako je David postao sasvimdrugačija osoba, a nije mogla točno odrediti trenutak kad se počeomijenjati. No sve je moguće kad se plamen ljubavi počne gasiti,pa je tako bilo i u njegovom slučaju. Slučajan susret u videoteci,razgovor koji ih je doveo do ručka i naposljetku do hotelskih sobana širem području Bostona. U svemu tome nije bilo pošteno što joj je ponekad još nedo-stajao, ili makar one njegove dobre strane. Brak s Davidom bio je

21udoban, kao krevet u kojem je godinama spavala. Navikla je nato da je netko uz nju, samo da mu priča ili da ga sluša. Navikla sebuditi uz miris netom skuhane kave i nedostajala joj je prisutnostjoš jedne odrasle osobe u stanu. Mnogo joj je toga nedostajalo, alinajviše od svega ona bliskost koja je proizlazila iz zagrljaja i šapu-tanja iza zatvorenih vrata. Kevin još nije bio dovoljno zreo da sve to shvati i mada ga jeduboko voljela, nije to bila vrsta ljubavi kakvu je sad željela. Pre-ma Kevinu osjećala je majčinsku ljubav, vjerojatno onu najdubljui najsvetiju na svijetu. Čak je i sad voljela ući u njegovu sobu kadabi zaspao, sjesti na njegov krevet i samo ga gledati. Kevin je uvi-jek izgledao tako mirno i lijepo dok je odmarao glavu na jastukuušuškan među pokrivačima. Tijekom dana nikad nije imao mira,ali noću kad ga je gledala tako mirnog i usnulog, mislila je o njemukao da je još beba. No čak ni ti divni osjećaji nisu promijenili činjenicu da će jojkad ode iz njegove sobe i spusti se stepenicama u prizemlje po čašuvina, jedino društvo biti mačak Harvey. I dalje je sanjarila o tome da će se zaljubiti u nekoga, da će jenetko držati u naručju i da će se pored njega osjećati kao da mu jenajvažnija na svijetu. Ali danas je teško, gotovo nemoguće upoznatinekog pristojnog. Većina muškaraca koje je poznavala, a koji su biliu tridesetima već su bili oženjeni, a oni razvedeni tražili su nekumlađu da je mogu oblikovati kako to njima odgovara. Preostajalisu joj samo stariji muškarci i mada je mislila da bi se mogla zaljubitiu nekog starijeg, morala se brinuti i za sina. Željela je muškarcakoji će se prema Kevinu odnositi kako treba, a ne samo kao premaneželjenom privjesku žene koju želi. U stvarnosti stariji muškarciuglavnom su imali stariju djecu i malokoji bi se u današnje vrijemeupustio u izazov odgoja pubertetlije. “Ja sam svoje već odradio”,jednom joj je oštro rekao muškarac s kojim je izašla. To je bio krajnjihovog odnosa. Priznavala je i da joj nedostaje fizička bliskost koja proizlazi izljubavi, povjerenja i dodira. Nije bila ni s jednim muškarcem ot-kako se razvela. Bilo je prilika, naravno, privlačnoj ženi nikad nijeteško naći nekoga tko će s njom otići u krevet, ali to jednostavnonije bio njezin stil. Nije bila tako odgojena i sad se nije imala namje-ru mijenjati. Seks je previše važan i poseban da bi tek tako spavala

22s nekim. Zapravo, u životu je bila samo s dvojicom. Naravno, sDavidom i Chrisom, svojim prvim pravim dečkom. Nikad niježeljela povećati taj popis samo radi nekoliko minuta zadovoljstva. I sad dok se odmarala na Cape Codu, sama na svijetu i bezikakvog muškarca u doglednoj budućnosti, ovog tjedna željela jeučiniti nešto za sebe. Čitati knjige, podići noge na kauč, popiti čašuvina, a da u pozadini ne trešti televizor. Napisati pisma prijateljimas kojima se već dugo nije čula. Spavati dokasna, prejedati se i trčatiujutro prije nego što se pojavi itko tko bi joj mogao to pokvariti.Željela je ponovo okusiti slobodu, makar nakratko. Također, ovog tjedna željela je otići i u kupovinu. Ne u JC-Penney ili Sears, ili mjesta na kojima su se reklamirale tenisice Nikei majice Chicago Bulls, već u male dućane sa svaštarijama, one ukojima je Kevinu bilo dosadno. Željela je probati neke nove haljinei kupiti onu koja će joj istaknuti figuru samo da se osjeti živom, dapostoji. Možda čak ode kod frizera. Godinama nije imala novufrizuru i već je bila umorna od toga da svaki dan izgleda isto. Aako je neki zgodan tip ovoga tjedna pozove navečer van, moždaće i izaći samo kako bi imala opravdanje odjenuti nove stvari kojeće kupiti. Donekle ohrabrena takvim razmišljanjem, okrenula se i pogle-dala je li muškarac u podvrnutim trapericama još ondje, no već jebio otišao tiho baš kako je i došao. I sama je bila spremna krenuti.U hladnome moru ukočile su joj se noge, pa joj je sjesti i obutise bilo teže nego što je očekivala. Budući da nije ponijela ručnik,na trenutak je oklijevala bi li navukla čarape, ali onda je odlučilada i ne mora. Bila je na odmoru i na plaži. Što će joj tenisice iličarape? Noseći ih u ruci, krenula je prema kući. Hodala je uz more iugledala kako neki kamen viri iz pijeska nedaleko od mjesta dokojeg je jutros u trenutku najveće plime dopiralo more. Čudno,pomislila je, izgleda kao da mu tamo nije mjesto. Dok se približavala, primijetila je da izgleda neobično. Bio jegladak i dugačak, a kad se posve približila, shvatila je da to uopćenije kamen. Bila je to boca koju je vjerojatno bacio neki nemaranturist ili lokalni tinejdžeri koji su noću voljeli dolaziti ovamo. Osvrnula se i vidjela kantu za smeće privezanu za postolje zaspasioce i odlučila je napraviti dobro djelo za današnji dan. Kad je

23posegnula za bocom ne bi li je podigla, iznenadila se kad je vidjelada ima čep. Podigla ju je, okrenula prema svjetlu kako bi je boljepogledala i u njoj vidjela poruku povezanu končićem. Na trenutak, kad se nečega prisjetila, srce joj je stalo brže kucati.Kad je kao osmogodišnjakinja ljetovala s roditeljima na Floridi, onai prijateljica poslale su poruku u boci. Nikad nisu dobile odgovor.Pismo je bilo jednostavno, dječje, ali kad se vratila kući, još jetjednima trčala provjeriti poštanski sandučić u nadi da je netkopronašao poruku i odgovorio na nju. Kako nikada ništa nije stiglo,bila je razočarana i ta je uspomena blijedjela sve dok nije posve ne-stala. Sad joj se vratila. Tko je tada bio s njom? Djevojčica njezinihgodina… Tracy? Ne… Stacey? Da, Stacey! Zvala se Stacey! Plavo-kosa… Ljetovala je s bakom i djedom… I… I… I tu je uspomenibio kraj jer se više ničega nije mogla sjetiti ma koliko se trudila. Krenula je izvlačiti čep, gotovo u očekivanju da će ovo biti istaona boca koju je ona sama poslala iako je znala da to nije moguće.Vjerojatno ju je u more bacilo neko drugo dijete i ako poruka budezahtijevala odgovor, ona će ga napisati. Možda će ga poslati zajednos malim poklonom i razglednicom s Capea. Boca je bila čvrsto začepljena i prsti su joj skliznuli dok je poku-šavala izvaditi čep. Nije ga mogla dobro uhvatiti. Zabola je kratkenotke u dio koji je virio i polako okrenula bocu. Ništa. Pokušalaje drugom rukom. Čvrsto stežući, stavila je bocu između nogukako bi imala više snage i već kad je mislila odustati, čep se malopomaknuo. Ponovo je pokušala drugom rukom, stisnula… polakookretala bocu, čep je izlazio… i konačno popustio. Okrenula je bocu naopako i iznenadila se kad joj je porukagotovo odmah pala pred noge na pijesak. Sagnula se, dohvatila jei tad primijetila da je čvrsto svezana. Sad joj je bilo jasnije zašto jetako lako skliznula iz boce. Pažljivo je odvezala tanku uzicu i prvo ju je iznenadio papir.Djeca ne koriste takav papir. Bio je skup, debeo i čvrst, a u gor-njem desnom kutu imao je reljefni ukras u obliku jedrenjaka. Sâmpapir bio je smežuran, izgledao je vrlo staro, kao da je u moru većstotinu godina. Zadržavala je dah. Možda je poruka stara. Mogla je biti. Pričalose kako se boce znaju pojaviti i nakon stotine godina. Možda je is ovom tako. Možda u rukama drži pravu dragocjenost. Ali čim

24 je bolje pogledala rukopis, shvatila je da je u krivu. U gornjem lijevom uglu bio je datum. 22. srpnja 1997. Prije nešto više od tri tjedna. Tri tjedna? Samo tri tjedna? Pogledala je malo bolje. Poruka je bila dugačka, zauzimala je obje strane papira i činilo se da pošiljatelj ne očekuje nikakav od- govor. Kad ju je preletjela pogledom, nigdje nije vidjela ni adresu ni broj telefona, ali možda su ti podaci u samom pismu. Dok je držala poruku pred sobom, osjetila je ubod radoznalosti. I tada dok se sunce podizalo na vruć dan u Novoj Engleskoj, prvi put pročitala je pismo koje će joj zauvijek promijeniti život. 22. srpnja 1997. Najdraža moja Catherine, nedostaješ mi, draga moja, kao i uvijek, ali danas mi je posebno teško jer mi ocean pjeva, i to pjesmu našeg zajedničkog života. Gotovo da te mogu osjetiti pored sebe dok pišem ovo pismo, gotovo da osjećam miris divljeg cvijeća koje me uvijek podsjeti na tebe. Ali u ovome trenutku to mi ne pričinja nikakvo zadovoljstvo. Posjećuješ me sve rjeđe i ponekad mi se čini da najveći dio mene polako nestaje.Ali trudim se. Noću kada sam sam, dozivam te i kad god mi se učini da je bol neizdrživa, ti nekako pronađeš način da mi se vratiš. Sinoć u snu vidio sam te na pristaništu u blizini Wrightsville Beacha. Vjetar ti je mrsio kosu, a u tvojim očima svjetlucale su posljednje zrake sunca. Zapanjeno sam gledao kako se naslanjaš na ogradu. Prelijepa si, mislim dok te gledam, i to što vidim u tebi nikad neću naći ni u kome drugome. Polako krećem prema tebi, ali kad se konačno okreneš prema meni, primjećujem da te i drugi gledaju. “Poznajete li je?” ljubomorno šapću. Dok mi se ti smiješ, odgovaram im jednostavno i iskreno.“Bolje nego vlastitu dušu.” Zastanem kad stignem do tebe i zagrlim te. Čeznem za tim trenutkom više nego za bilo čim drugim. Za taj trenutak živim i kada si mi opet u naručju, predajem se, ponovo smiren.

25Podignem glavu i nježno ti dodirnem obraz, a ti zabaciš glavu i zatvorišoči. Ruke su mi grube, a tvoja je koža mekana i na trenutak se pitamhoćeš li ustuknuti, ali to, naravno, ne činiš. Nikad i nisi, i u ovakvimtrenucima znam koji je smisao moga života.Ja živim da bih te volio, držao te u naručju, štitio te. Ja sam tu kako bihod tebe učio i zauzvrat dobio tvoju ljubav. Ja sam tu zato što drugogamjesta za mene nema.Ali onda, kao i uvijek dok stojimo jedno uz drugo, pojavljuje se maglai osjećam kako me obuzima strah dok se približava. Polagano naszaklanja, prekriva svijet oko nas, obavija nas kao da nam neće dopustitida pobjegnemo. Poput oblaka koji se valja, obuzima sve, zatvara, svedok ne ostanemo jedino nas dvoje.Osjećam kako ostajem bez daha i kako mi se oči vlaže suzama jerznam da je vrijeme da odeš. Proganja me pogled koji mi u tom trenutkuupućuješ. Osjećam tvoju tugu i svoju vlastitu usamljenost, a bol u momesrcu, koja je samo nakratko prestala, sve je jača dok me puštaš. I tadaširiš ruke i nestaješ u magli jer je tamo tvoje mjesto. Tamo mene nema.Žudim da pođem s tobom, ali ti mi samo odmahuješ glavom jer obojeznamo da je to nemoguće.I dok mi se srce slama, gledam kako polako nestaješ. Naprežem se dase prisjetim svakog djelića tog trenutka, svega što je povezano s tobom.Ali brzo, uvijek tako prebrzo, tvoj lik nestaje i magla se vraća na svojedaleko mjesto, a ja ostajem sam na pristaništu i nije me briga što ostalimisle dok spuštam glavu i plačem, i plačem, i plačem.Garrett