Čarobna kost

Naslov izvornika C. J. Sansom Heartstone Copyright © 2010 C. J. Sansom Karte © 2010 Neil Gower Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

C. J. SANSOMČAROBNA KOST Preveo s engleskoga Mate Maras



SHARDLAKEOVO PUTOVANJE DO  PORTSMOUTHA

Prvi dioL O N DO N

cTrekmvaplarska Shardlakeova kućaVr t o v i Guyeva ordinacija Crkva sv. Evelyn  S   t a  n     M     i c  h  aC  eallafhilla Bedlam Prijašnji glavni samostanski posjed Značajne zgrade Glavne ulice RIJEKA TEMZA

Prvo poglavljeNa groblju je vladalo spokojno ljetno popodne. Pošljunčana   staza bila je pokrivena prućem i granama što su ih sa stabalaotrgn­ uli vihori koji su poharali zemlju toga olujnoga lipnja godine1545. U Londonu smo bili pošteđeni, samo je nekoliko kapa na dim­njacima nastradalo, ali na sjeveru su vjetrovi ostavili pustoš iza sebe.Ljudi su govorili o zrnima tuče koja su bila velika kao šaka i imalaobrise lica na sebi. Ali priče postaju dramatičnije dok se šire, kao štosvaki odvjetnik zna. Bio sam u prostorijama svoga ureda u Lincoln’s Innu cijelo ju­tro, proučavajući neke nove pismene sažetke o parnicama na Sudu zazahtjeve. Sada više neće biti ročišta do jeseni; ljetno sudbeno zasjeda­nje završilo je ranije po kraljevoj naredbi s obzirom na opasnost odinvazije. Posljednjih su me mjeseci uznemirivali uredski poslovi. Uz vrlomalo iznimaka parnice su neprestano stizale na Sud za zahtjeve: vele­posjednici su željeli otpustiti zakupnike poljodjelce sa svojih posjeda dabi napasali ovce radi unosne trgovine vunom, ili su zbog istoga razlogapokušavali prisvojiti seoske javne površine o kojima je ovisila sirotinja.Parnice vrijedne truda, ali uvijek iste. I dok sam radio, oči su mi stal­no letjele prema pismu koje mi je izručio teklič iz Hampton Courta.Ležalo je u kutu radnoga stola: bijela pačetvorina s izbočinom crvenog 3

C. J. Sansompečatnog voska koja je blistala u sredini. Pismo me je zabrinjavalo,posebice zbog pomanjkanja pojedinosti. Naposljetku, kad više nisammogao spriječiti lutanje misli, odlučio sam poći u šetnju. Kad sam napustio ured, vidio sam kako je neka prodavačica cvije­ća, mlada žena, prošla pokraj vratara na ulazu Lincoln’s Inna. Stajala jeu kutu Gatehouse Courta i pružala kite cvijeća pravnicima u prolazu.Bila je u sivoj haljini s prljavom pregačom, a lice joj je uokvirivala bijelakapica. Dok sam prolazio, doviknula mi je da je udovica, jer joj je mužpoginuo u ratu. Vidio sam da u košari ima šeboja; to me je podsjetiloda gotovo mjesec dana nisam pohodio grob svoje pokojne domaćice,jer je šeboj bio najdraži Joanin cvijet. Zatražio sam buket i ona mi gaje pružila rukom koja je ogrubjela od rada. Dao sam joj pola penija;naklonila se prignuvši koljeno i ljupko mi zahvalila, iako su joj oči bilehladne. Produžio sam ispod svodova Great Gatea te uz novopopločenuChancery Lane do crkvice na vrhu. Dok sam koračao, počeo sam koriti sam sebe zbog nezadovolj­stva, podsjećajući se da mi mnogi kolege zavide na položaju savjetnikapri Sudu za zahtjeve i da k tomu povremeno dobijem poneku unosnuparnicu zahvaljujući kraljičinu odvjetniku. Ali mnoga zamišljena izabrinuta lica s kojima sam se mimoilazio na ulici podsjetila su mekako su vremena dovoljno teška da uznemire svačiju dušu. Govorkalose da su Francuzi okupili trideset tisuća vojnika u lukama La Manchea,spremnih da provale u Englesku s velikom flotom ratnih brodova nakojima je katkada bilo i pregradaka za konje. Nitko nije znao gdje bise mogli iskrcati, a diljem zemlje novačili su ljude i slali ih da braneobalu. Svako plovilo u Kraljevskoj floti otisnulo se na more, a velikitrgovački brodovi bili su zaplijenjeni i pripremljeni za ratovanje. Kraljje bio nametnuo nezapamćene poreze da pokrije troškove svoje provaleu Francusku prethodne godine. Bio je to potpun promašaj i od prošlezime engleska je vojska ležala opsjednuta u Boulogneu. A sada je ratmogao prijeći k nama. Prošao sam kroz crkvena vrata. Koliko god čovjek bio lišen po­božnosti, groblje ga potakne na smireno razmišljanje. Kleknuo sam ipoložio cvijeće na Joanin grob. Vodila je moje malo kućanstvo gotovodvadeset godina; kad je došla k meni bila je četrdesetogodišnja udo­vica, a ja neiskusan, netom osposobljen odvjetnik. Ostavši udovicombez obitelji, sav je svoj život posvetila skrbi o mojim potrebama; tiha, 4

ČAROBNA KOSTdjelotvorna, ljubazna. Dobila je gripu u proljeće i umrla za tjedandana. Silno mi je nedostajala, to više što sam shvatio kako sam svihtih godina smatrao da se njezina odana briga razumije sama po sebi.Gorka je bila usporedba s bijednikom kojega sada imam za dvornika. Ustao sam s uzdahom, koljena su mi zaškripala. Smirio me jeposjet grobu, ali je uzburkao sjetne tjelesne sokove kojima sam odu­vijek bio prirodan plijen. Nastavio sam hodati između nadgrobnihspomenika jer su ondje ležali pokopani i drugi moji znanci. Zaustaviosam se pred lijepom mramornom pločom: ROGER ELLIARD Odvjetnik, član Lincoln’s Inna Voljeni muž i otac 1502. — 1543. Sjetio sam se razgovora koji sam vodio s Rogerom prije dvijegodine, malo prije njegove smrti, i tužno sam se osmjehnuo. Rasprav­ljali smo o tome kako je kralj potratio bogatstvo što ga je dobio odsamostana, trošeći ga na palače i raskoš, ne čineći ništa da bi nado­mjestio ograničenu pomoć koju su redovnici dijelili sirotinji. Položiosam ruku na kamen i tiho kazao: — Ah, Roger, kad bi mogao vidje­ti do čega nas je sada doveo. — Starica što je namještala cvijeće nasusjednom grobu, okrenula se da me pogleda, na naboranu licu pojaviose tjeskoban izraz kad je vidjela grbava odvjetnika kako razgovara smrtvacem. Udaljio sam se. Malo dalje stajao je još jedan spomenik, onaj koji sam ja ondjepostavio kao i Joanin, ali s kraćim natpisom: GILES WRENNE Odvjetnik iz Yorka 1467. — 1541. Taj spomenik nisam dodirnuo niti sam se obratio starcu koji ležiispod njega, ali sjetio sam se kako je Giles umro shvativši kako uistinusâm prizivam tmurno raspoloženje da me obuzme. Tada me je iznenadan zvuk trublje gotovo oborio s nogu. Staricaje stajala i razrogačenih očiju ogledavala se oko sebe. Nagađao sam štose moralo zbivati. Prišao sam k zidu što odjeljuje crkvište od Poljane 5

C. J. SansomLincoln’s Inna i otvorio drvena vrata. Prošao sam kroz njih i pogledaoprizor koji mi se ukazao. Poljana Lincoln’s Inna bila je prazno otvoreno zemljište gdje su stu­denti prava lovili zečeve na travnatoj uzvisini Coney Garth. Utorkompopodne tuda bi obično prolazilo malo ljudi. Ali danas se okupilačitava gomila promatrajući kako pedeset mladića stoji u pet nepravil­nih redova. Mnogi su od njih bili u košuljama i džemperima, ali nekisu imali na sebi modre šegrtske halje. Neki su izgledali mrzovoljno,neki zabrinuto, neki bodro. Većina ih je nosila ratne lukove koje sumuškarci u dobi za vojsku morali po zakonu imati radi vježbanja ustrijeljanju, iako su mnogi kršili to pravilo birajući radije kuglanje ilisu se pak kockali i kartali što je sada bilo nedopušteno onima bezplemićkoga naslova. Ratni su lukovi bili dugački dva jarda, najčešće višiod svojih vlasnika. Neki su ipak nosili manje lukove, a u nekolicine subili od slabije brjestovine umjesto tisovine. Gotovo svi su nosili kožnutraku oko jedne ruke i štitnik za prste na drugoj. Lukovi su im bilinategnuti i spremni za uporabu. Sredovječni vojnik četvrtasta lica postrojavao je ljude u desetero­redove; imao je kratku crnu bradu i na licu strog izraz neodobravanja.Blistao je u odori londonskih Uvježbanih družina noseći bijeli prsluks rukavima i dugačke hlače s razrezima da se vidi crvena podstava, teuglačanu okruglu kacigu. Na udaljenosti od dvjesta jarda bili su zemljani nasipi, obrasli tra­vom i visoki šest stopa. Tu su ljudi sposobni za službu trebali vježbatisvake nedjelje. Zažmirio sam i razabrao postavljenu slamnatu lutku,odjevenu u dronjke, s ulupljenom kacigom na glavi i grubo naslika­nim francuskim ljiljanovim cvijetom na prednjoj strani. Shvatio samda je riječ o još jednoj Smotri oružja: trebalo je da se što više građanapodvrgne ispitu uvježbanosti kako bi se odabrali oni koje će poslati upostrojbe što su se slijevale na obalu ili na kraljevske brodove. Bilo mi jedrago što sam kao grbavac od četrdeset tri godine pošteđen vojne službe. Zdepast i nizak čovjek na krasnoj sivoj kobili promatrao je kakose ljudi polagano svrstavaju. Konj je bio pokriven pokrovcem s grbomGrada Londona i nosio je na licu oklop s rupama za oči tako da mu jeglava sličila na lubanju. Jahač je imao na sebi poluoklop, ruke i gornji 6

ČAROBNA KOSTdio tijela pokrivao mu je uglačani čelik, paunovo pero zadjeveno uširoku crnu kapu lelujalo se na povjetarcu. Prepoznao sam EdmundaCarvera, jednoga od starijih gradskih vijećnika; za njega sam prije dvijegodine dobio sudsku parnicu. Činilo se da mu je neudobno u oklopudok se nespretno namještao na konju. Bio je pristojan čovjek, članCeha trgovaca svilom, a upamtio sam da ga je najviše zanimalo dobrogošćenje. Kraj njega su stajala još dva vojnika u odori Uvježbanih dru­žina, jedan je držao dugačku limenu trublju a drugi helebardu. Do njihje stajao pisar u crnom prsluku, o vratu mu je visio prijenosni pisaćistol sa svežnjem papira. Vojnik s helebardom položio je oružje na zemlju i podignuo ne­koliko kožnih tobolaca za strijele. Potrčao je duž prednjega reda novak­ aprosipljući strijele po tlu. Vojni zapovjednik i dalje je oštrim pogledomprocjenjivao ljude. Pretpostavio sam da je profesionalni časnik, poputonih koje sam prije četiri godine susreo na Velikom kraljevu hodočašćuu York. Sada je vjerojatno radio s Uvježbanim družinama, dragovoljač­kim postrojbama koje su prije nekoliko godina osnovane u Londonuradi vojnih vježbi subotom i nedjeljom. Govorio je ljudima snažnim glasom koji se daleko čuo. — Engle­ska treba ljude da joj služe u času najveće pogibli! Francuzi su spremniprovaliti, osuti vatru i pomor na naše žene i djecu. Ali mi pamtimoAzincourt! — Dramatično je zastao, a Carver je uzviknuo: — Takoje! — potaknuvši novake da mu se pridruže. Časnik je nastavio. — Znamo od Azincourta da jedan Englezvrijedi kao tri Francuza, i poslat ćemo svoje legendarne strijelce daih dočekaju! Koji danas budu odabrani, dobit će ogrtač i tri penijana dan! — Glas mu je otvrdnuo. — Sada ćemo vidjeti koji su od vasmomaka vježbali svakoga tjedna kako propisuje zakon, a koji nisu.Oni koji nisu — zastao je radi dramatična učinka — mogli bi umjestotoga biti unovačeni kao kopljanici, da se izbliza suoče s Francuzima!Stoga nemojte misliti da će vas slaba vježba spasiti od odlaska u rat. —Preletio je pogledom preko ljudi koji su se vrpoljili i ostavljali dojamnelagode. Bilo je nešto teško i srdito na časnikovu bradatom licu. — Sada — uzviknuo je — kad se ponovno oglasi trublja, svaki ćečovjek odapeti šest strijela u cilj, najbrže što možete, počevši s lijeve stra­ne prednjega reda. Pripremili smo lutku posebno za vas, tako možetezamisliti da neki Francuz dolazi obeščastiti vaše majke, ako imate majke! 7

C. J. Sansom Promotrio sam gomilu koja je gledala u njega. Bilo je u njoj uz­buđenih mladaca i starijih ljudi siromašnijega staleža, ali i nekolikomladih žena zabrinuta izgleda, možda djevojaka ili supruga okupljenihmuškaraca. Vojnik je prinio trublju usnama i ponovno zatrubio. Prvi čovjek,snažan i pristao momak u kožnom haljetku, istupio je samopouzdano slukom. Podignuo je strijelu i zadjenuo je u luk. Zatim se hitro i gipkonagnuo natrag, uspravio i izmetnuo strijelu koja je u velikom lukupoletjela preko čistine. Muklo se zabila u ljiljan na poljskom strašilukoje se od snažna udarca potreslo kao živo biće. Za manje od jedneminute on je napeo i otpustio još pet strijela i sve su pogodile u lutku.Čulo se isprekidano dječje klicanje. On se nasmiješio i slegnuo širokimramenima. — Nije loše! — doviknuo je časnik zavidno. — Pođi da ti upi­šu ime! — Novak je pošao prema pisaru odmahujući gomili ratnimlukom. Visok mladić ovješenih udova u bijeloj košulji, koji je jedvaimao dvadeset godina, bio je sljedeći. Imao je brjestov luk i snuždenoje izgledao. Primijetio sam da nema štitnika na ruci ni oko prstiju.Časnik ga je mrko pogledao kad je sklonio čuperak neuredne plavekose s očiju, zatim se prignuo, uzeo strijelu i namjestio je na tetivi.Nategnuo je luk s očitim naporom i otpustio ga. Strijela je pala pre­kratko, zabivši se u travu. Od natezanja luka izgubio je ravnotežu igotovo pao, poskakujući na jednoj nozi i tjerajući djecu na smijeh. Druga je strijela otišla sa strane i pala na padinu nasipa, a mladićje vrisnuo i presavio se od boli držeći se jednom rukom za drugu. Krvmu je curila između prstiju. Časnik ga je ljutito pogledao. — Nisi vjež­bao, je li tako? Ne znaš ni pravilno odapeti strijelu. Ići ćeš u kopljanike,sigurno! Visok momak kao ti bit će koristan u borbi izbliza. — Mladićje izgledao preplašeno. — Nastavi — viknuo je časnik — moraš odapetijoš četiri strijele. Nije važna ruka. Čini se da bi ovoj gomili dobrodošao smijeh. Okrenuo sam se na drugu stranu. I sâm sam jedanput bio pon­ iženpred gomilom pa mi nije bilo drago gledati kako to drugi podnose.  8

ČAROBNA KOSTKad sam se vratio u Gatehouse Court, prodavačica cvijeća već je bilaotišla. Pošao sam u uredske prostorije gdje je moj mladi pisar Skellyprepisivao neke naloge. Bio je nagnut nad pisaćim stolom i kroz nao­čale pozorno piljio u dokument. — Na Poljani Lincoln’s Inna održava se Smotra oružja — rekaosam mu. Podignuo je pogled. — Čuo sam da Uvježbane družine morajunaći tisuću ljudi za južnu obalu — rekao je on tihim glasom. — Misliteli da će se Francuzi uistinu iskrcati, gospodine? — Ne znam, Skelly. — Nasmiješio sam se da ga obodrim. — Alitebe neće pozvati. Imaš ženu i troje djece, a potrebne su ti i naočaleda vidiš. — Tako se i ja nadam, gospodine. — Ja sam uvjeren u to. — Ali ovih dana nitko nije siguran. — Zar se Barak nije vratio iz Westminstera? — upitao sam bacivšipogled na prazan stol svoga pomoćnika. Bio sam ga poslao u Ured zazahtjeve da pohrani neke iskaze. — Nije, gospodine. Namrštio sam se. — Nadam se da je s Tamasinom sve u redu. Skelly se nasmiješio. — Mislim da kasni samo zbog toga što sene može ukrcati na skelu. Poznato vam je koliko su zauzeti tegljenjemčamaca za opskrbu. — Možda. Reci Baraku da dođe k meni čim stigne. Moram sevratiti svojim papirima. — Prošao sam kroz prijamnu prostoriju i ušaou svoj ured, ne sumnjajući nimalo da Skelly misli kako sam previšezabrinut. Ali Barak i njegova žena Tamasina bliski su mi prijatelji.Ona za dva mjeseca očekuje dijete, a prvo joj se dijete rodilo mrtvo. Suzdahom sam se svalio na stolicu i nastavio čitati pojedinosti zahtjevakojim sam se prije bavio. Oči su mi opet odlutale na pismo u kutustola. Prisilio sam se da pogledam ustranu, ali uskoro su mi se mislivratile na Smotru oružja: razmišljao sam o invaziji, o onim mladićimašto će biti izmrcvareni i poklani u bitci. Pogledao sam kroz prozor, zatim sam se nasmiješio i odmahnuoglavom kad sam vidio visoku, mršavu figuru svoga starog neprijate­lja, Stephena Bealknapa, kako korača preko osunčana dvorišta. Već 9

C. J. Sansomse poprilično pogrbio: u crnoj odvjetničkoj halji i s bijelom perikomdoimao se kao golema svraka što po zemlji traži crve. Bealknap se naglo ispravio i pogledao naprijed, a ja sam ugledaoBaraka koji mu je dolazio ususret, noseći kožnu torbu o ramenu. Pri­mijetio sam kako se trbuh moga pomoćnika već ispupčio pod zelenimprslukom. I lice mu je postalo punašno, crte su mu se smekšale i izgle­dao je mlađe. Bealknap se okrenuo i požurio prema kapeli. Prije dvijegodine taj čudni jadnik zadužio se kod mene za manju svotu. Inačeje bio drzak i smatrao pitanjem ponosa da se nikada se ne rastaje snovcem, pa se okretao i žurno odlazio kad god bi me ugledao. Bio jetrajnim predmetom šala u Lincoln’s Innu. Očevidno je i sada izbjegaoBaraka. Moj pomoćnik je zastao i široko se nacerio za Bealknapomkoji je šmugnuo. Osjetio sam olakšanje; vjerojatno se ništa nije dogo­dilo Tamasini. Nakon nekoliko minuta pridružio mi se u mojem uredu. — Je lisve u redu s iskazima? — upitao sam. — Jest, ali teško je bilo naći čamac kod Westminsterskih stuba.Rijeka je puna plovila što prevoze opskrbu za vojsku, skele su se moraleprivući k obali da ih propuste. Bio je i jedan veliki ratni brod kodTowera. Mislim da je doplovio iz Deptforda da bi ga mogao vidjetinarod. Ali nisam čuo nikakva klicanja s obala. — Narod se sada na njih naviknuo. Drukčije je bilo kad su isplov­ljavali Mary Rose i Great Harry; stotine su se nizale duž obala da imkliču. — Mahnuo sam prema stolcu ispred radnoga stola. — Priđi,sjedni. Kako je Tamasina danas? Sjeo je i kiselo se nasmiješio. — Čangrizavo. Vruće joj je i nogesu joj natečene. — I dalje je sigurna da nosi djevojčicu? — Da. Jučer se obratila nekoj primalji što mami klijente u Che­apsideu, rekla joj je ono što je željela čuti, naravno. — A ti si i dalje siguran da će biti dječak? — Jesam. — Odmahnuo je glavom. — Tammy ustrajava da nastavikao obično. Kažem joj da gospođe iz viših staleža provode posljednjihosam tjedana prije poroda u svojim odajama. Mislio sam da će je toopametiti ali nije. — Ostalo je još samo osam tjedana? 10

ČAROBNA KOST — Tako kaže Guy. Sutra će je posjetiti. O njoj se i dalje brinegospoja Marris. Tammy je bila radosna kad je vidjela da idem na posao.Kaže da samo smetam. Nasmiješio sam se. Znao sam da su Barak i Tamasina sada sret­ni. Poslije smrti njihova prvog djeteta bilo je nastupilo ružno doba iTamasina ga je napustila. Ali on ju je opet pridobio trajnom i nese­bičnom upornošću, iako sam nekoć mislio da za nju nije sposoban.Pomogao sam im da nađu kućicu u blizini i sposobnu domaćicu ugospoji Marris koja je radila kao dojilja i bila naviknuta na djecu. Kimnuo sam prema prozoru. — Vidio sam kako je Bealknapskrenuo da te izbjegne. Nasmijao se. — To je odnedavno počeo činiti. Boji se da ću zatra­žiti tri funte koje vam duguje. Stara budala. — Oči su mu pokvarenozaiskrile. — Trebali biste zatražiti četiri, s obzirom na to koliko je palavrijednost novca. — A cijelo se vrijeme sve više bogati. Kažu da je nešto od svogazlata prodao Kovnici za prekivanje i da ga još više posuđuje ljudimakoji traže novac da plate poreze otkad je posuđivanje uz kamate posta­lo zakonito. — Ima ih nekoliko u Lincoln’s Innu koji su morali to učiniti dabi platili Nadarbinu. Hvala Bogu što sam imao dovoljno zlata. Alinačin kako se ponaša Bealknap ne pokazuje uravnotežen duh. Barak mi je uputio prodoran pogled. — Postali ste spremni daolako vidite ludost u ljudima. To je zbog toga što previše vremenatrošite na Ellen Fettiplace. Jeste li odgovorili na njezinu posljednjuporuku? Načinio sam nestrpljivu kretnju. — Nemojmo opet o tome. Od­govorio sam i sutra ću poći u Bedlam. — Možda joj je mjesto u Bedlamu, ali igra se s vama kao ribičkad poteže povraz. — Barak me je ozbiljno pogledao. — Znate li zašto? Promijenio sam predmet razgovora. — Ranije sam prošetao.Bila je Smotra oružja na Poljani Lincoln’s Inna. Časnik je prijetioljudima da će one koji nisu obavljali strjeljačke vježbe unovačiti kaokopljanike. Barak je odgovorio uvredljivo: — Oni znaju, kao i svatko drugi,da redovito vježbaju samo oni koji vole strjeljaštvo, usprkos svim zako­ 11

C. J. Sansomnima što ih kralj izdaje. To je težak posao i moraš se njime ustrajnobaviti ako želiš biti dobar. — Ozbiljno me je pogledao. — Nije dobrodonositi nepopularne zakone koji se moraju silom provoditi. To jedobro znao lord Cromwell, on je znao gdje treba povući crtu. — Ovo sada provode na silu. Nikada ništa slično nisam vidio. Ijučer sam vidio redarstvenike kako pročešljavaju ulice tražeći prosjakei skitnice jer je kralj naredio da se pošalju veslati na ratnim galijama.Jesi li čuo posljednje vijesti? Kažu da su se Francuzi iskrcali u Škotskoji da su Škoti također spremni navaliti na nas. — Posljednje vijesti — ponovio je Barak podrugljivo. — Tko lisamo prosiplje te priče o Francuzima i Škotima koji će skupa provaliti?Kraljevi službenici, eto tko. Možda zato da spriječe narod da se pobuniprotiv poreza i obezvrjeđenja novca, kao 1536. Evo, pogledajte ovo.— Rukom je posegnuo u kesu. Izvukao je srebrni novčić i bacio ga nastol. Podignuo sam ga. Kraljevo debelo lice snažne čeljusti gledalo jeodozdo u mene. — Jedan od novih šilinga — rekao je Barak. — Glavan. — Nisam ga dosad vidio. — Tamasina je jučer išla s gospojom Marris u kupnju u Che­apside. Ima ondje mnogo ovakvih. Pogledajte samo kako je taman.Srebro je pomiješano s toliko bakra da ne dobijete ni pola njegoveprotuvrijednosti u robi. Cijene kruha i mesa dižu se u nebo. Što neznači da ima dovoljno kruha, s obzirom na to da ga toliko plijeneza vojsku. — Barakove su oči gnjevno bljesnule. — A kamo je otišlododatno srebro? Njemačkim bankarima koji su kralju posudili novacza rat. — Ti doista misliš da francuska flota uopće neće izvršiti invaziju? — Možda. Ne znam. — Oklijevao je, zatim naglo dodao: — Mi­slim da i mene pokušavaju pridobiti za vojsku. — Što? — Uspravio sam se na stolici. — U petak je redarstvenik s nekoliko vojnika obilazio sve kućeu četvrti, popisujući muškarce u dobi za vojnu službu. Rekao sam imda imam ženu i dijete na putu. Vojnik je rekao da izgledam sposobno.Zaprijetio sam mu prstom i rekao da se gubi. Nevolja je u tome štomi je Tamasina rekla da se jučer vratio. Vidjela ga je kroz prozor alinije otvorila vrata. 12

ČAROBNA KOST Uzdahnuo sam. — Tvoje preveliko samopouzdanje stajat će teglave jednoga dana. — Tako kaže i Tamasina. Ali ne uzimaju oženjene muškarce sdjecom. Ili barem ne previše njih. — Ozbiljno se pripremaju. Mislim da će biti pokušaja invazije, jerzašto bi inače novačili tolike tisuće vojnika? Ti bi se morao pripaziti. Barak je buntovno izgledao. — Ništa se od toga ne bi dogodiloda kralj nije prošle godine provalio u Francusku. Poslano je četrdesettisuća ljudi preko Kanala, i što se dogodilo? Nagnali su nas sve u bijegpodvita repa, osim onih jadnika što su opsjednuti u Boulogneu. Svikažu da bi trebalo otpisati gubitke, prepustiti Boulogne i sklopiti mir,ali kralj na to ne pristaje. Ne da se naš Harry. — Znam. Slažem se. — Sjećate li se prošle jeseni, kad su na svim cestama prema graduležali iznemogli vojnici, u dronjcima? — Lice mu je otvrdnulo. — No,meni se to neće dogoditi. Pogledao sam svoga pomoćnika. Prije nekog vremena Barak jemogao gledati na rat kao na nekakvu pustolovinu. Sada nije tako mi­slio. — Kako je taj vojnik izgledao? — Krupan čovjek vaših godina, crne brade, u odori londonskihUvježbanih družina. Izgledao je kao da ima vojnog iskustva. — Zapovijedao je Smotrom oružja. Mislim da je profesionalničasnik. Ne treba ga izazivati, rekao bih. — No, ako je zadužen za sve unovačene ljude, nadajmo se kakoće biti previše zauzet da bi i dalje vodio računa o meni. — I ja se tako nadam. Ako se vrati, moraš doći k meni. — Hvala vam — rekao je tiho. Posegnuo sam za pismom u kutu stola. — Zauzvrat, želio bih dapogledaš ovo. — Pružio sam mu ga. — Nije valjda još jedna poruka od Ellen? — Pogledaj pečat. Već si ga viđao. Bacio je pogled. — Kraljičin pečat. Šalje li ga zastupnik Warner?Još jedna parnica? — Pročitaj. — Oklijevao sam. — Zabrinjava me. Barak je otvorio pismo i pročitao ga naglas. 13

C. J. Sansom — Bio bi mi dragocjen vaš osobni savjet glede jedne parnice,stvar je privatne naravi. Pozivam vas da me posjetite u Hampton Co­urtu, sutra, u tri sata popodne. — U potpisu… — Znam. Kraljica Katarina, a ne zastupnik Warner. Barak ga je ponovno pročitao. — Prilično je kratko. Ali kaže dase radi o parnici. Nema znaka da je umiješana politika. — Ali to mora biti nešto što se izravno tiče nje kad mi osobnopiše. Dobro se sjećam kako je kraljica prošle godine poslala Warnerada na sudu predstavlja rođakinju njezine dvorske dame koja je bilaoptužena za krivovjerje. — Obećala je da će vas držati podalje od takvih stvari. A onaispunjava svoja obećanja. Kimnuo sam. Prije više od dvije godine, kad je kraljica Katarinajoš bila lady Latimer, spasio sam joj život. Obećala je da će mi bitizaštitnicom i da me nikada neće uplesti u političke stvari. — Kad ste je posljednji put vidjeli? — upitao je Barak. — Nisam je vidio od proljeća. Odobrila mi je audijenciju u Whi­tehallu da mi zahvali što sam riješio zamršen slučaj njezine imovine uMidlandu. Zatim mi je prošloga mjeseca poslala na dar knjigu svojihmolitava. Sjećaš se, pokazao sam ti je. Molitve i meditacije. Barak je otegnuo lice. — Sumorna stvar. Tužno sam se osmjehnuo. — Da, tako je. Tada nisam primijetiokolika je tuga ispunjavala kraljicu. Svojom je rukom napisala u knjizikako se nada da će se moje misli upraviti prema Bogu. — Nikada vas ne bi izvrgnula opasnosti. Bit će to još jedna ze­mljišna parnica, vidjet ćete. Nasmiješio sam se sa zahvalnosti. Barak je od najranije mladostiupoznao naličje političkoga svijeta i zato sam cijenio njegovo ohrabrenje. — Kraljica i Ellen Fettiplace u jednom danu! — rekao sam šaljivo. — Imat ćete radišan dan. — Da. — Uzeo sam od njega pismo. Sjetivši se posljednjeg putakad sam posjetio Hampton Court, želudac mi se grčevito stisnuo odstraha od same pomisli kako ću se opet ondje pojaviti. 14