Muha zunzara

MUHA ZUNZARA 9 1 DOKTORICA KAY SCARPETTA POMIČE SIĆUŠNU STAKLENU BOČICUprema svjetlu svijeće, rasvjetljujući ličinku koja pluta u otrovnojkupki etanola. Dovoljan joj je jedan pogled kako bi znala točan stupanj meta-morfoze na kojem se mlječnobijelo tijelo, ne veće od zrna riže, nala-zilo prije nego što je bilo sačuvano u posudi za uzorke, zatvorenojcrnim poklopcem na odvijanje. Da je ličinka poživjela, sazrela bi umuhu Calliphora vicina, muhu zunzaru. Mogla je položiti jaja u usti-ma ili očima mrtvog ljudskog tijela ili u smradnim ranama živoga. “Hvala vam mnogo”, kaže Scarpetta, prelazeći pogledom okostola za kojim sjedi četrnaestero policajaca i forenzičnih tehničara,diplomska generacija Nacionalne forenzične akademije, godina2003. Oči joj se zadržavaju na nedužnom licu Nic Robillard. “Neznam tko je ovo pokupio s lokacije o kojoj je bolje ne razmišljati zavečerom i spremio to imajući mene na umu… ali…” Prazni pogledi i slijeganje ramenima. “Moram reći kako je ovo prvi put da sam na dar dobila ličinku.” Nitko ne preuzima odgovornost, ali ako postoji činjenica u kojuScarpetta nikad nije sumnjala, onda je to murjačka sposobnost zablefiranje i, kad je to nužno, izravno laganje. Budući da je primijetilatrzaj u kutu usana Nic Robillard prije nego što je itko shvatio da imse za večerom pridružila ličinka, Scarpetta ima svoje mišljenje osumnjivcu. Svjetlost plamena pomiče se preko bočice koju Scarpetta drživršcima prstiju čiji su nokti uredno podrezani i četvrtasti. Ruke sujoj mirne i otmjene, ali snažne poslije godina pomicanja nevoljkihmrtvaca i rezanja njihova tvrdoglava tkiva i kosti.

10 P a t r i c i a C o r n w e l l Na Nicinu nesreću, njezini se kolege ne smiju i poniženje jesustiže poput ledenog propuha. Poslije deset tjedana provedenih smurjacima koje bi sad trebala smatrati drugovima i prijateljima, onaje još uvijek Seljančica Nic iz Zacharyja u Louisiani, grada s dvanaesttisuća stanovnika u kojem je, donedavno, ubojstvo bilo gotovo neču-veno divljaštvo. Nije bilo neobično da u Zacharyju protekne i čitavagodina bez ijednog ubojstva. Većina Nicinih kolega već je toliko zasićena radom na ubojstvimada je smislila i vlastite kategorije za njih: prava ubojstva, prekršajnaubojstva, čak i urbana obnova. Nic nema svoje omiljene kategorije.Ubojstvo je ubojstvo. Zasad je, u svojoj osmogodišnjoj karijeri, radilasamo na dva, a oba su bila kućne pucnjave. Bilo je grozno prvog dananastave, kad je instruktor išao od murjaka do murjaka i ispitivao ihkoliki je godišnji prosjek ubojstava u njihovim odjelima. Nijedno,rekla je Nic. A onda je pitao za brojnost odjela svakog od policajaca.Trideset pet, rekla je Nic. Ili manje od broja učenika u mom osmomrazredu, kako je to rekao jedan od njezinih novih kolega. Od samogpočetka onoga što je trebala biti najveća prilika njezina života, Nicje odustala od pokušaja da se uklopi, prihvaćajući da, prema policij-skom načinu definiranja svemira, pripada u grupu oni, a ne mi. Njezina prilično hirovita vragolija s ličinkom, shvaća ona sa žalje-njem, bila je neka vrsta prekršaja (nije sigurna kakvog), ali nemanikakve sumnje kako nikad nije trebala odlučiti darovati nešto,ozbiljno ili ne, legendarnoj forenzičnoj patologinji, doktorici KayScarpetti. Nic se zajapuri u licu i hladan joj znoj vlaži pazuha dokčeka reakciju svoje junakinje, nesposobna da je iščita, vjerojatnozato što je privremeno oglupavjela od nesigurnosti i neugode. “Nazvat ću je Maggie, iako još zapravo ne možemo odreditispol”, odlučuje Scarpetta, a od njezinih se naočala sa žičanim okvi-rom odbija lelujava svjetlost svijeće. “Ali mislim da je to priličnodobro ime za ličinku.” Stropni se ventilator pokreće i šiba plamensvijeće u njegovoj staklenoj kugli, dok Scarpetta podiže bočicu.“Tko će mi reći u kojem je stadiju Maggie? Na kojem je životnomstupnju bila prije nego što ju je netko” – prelazi pogledom preko licaoko stola, ponovno zastajući na Nic – “spustio u ovu malu bočicuetanola? I, usput, slutim da je Maggie udahnula i utopila se. Ličin-kama treba zraka kao i nama.” “Koji je kreten utopio ličinku?” ispaljuje jedan od murjaka.

MUHA ZUNZARA 11 “Da. Zamisli da udahneš alkohol…” “O čemu ti pričaš, Joey? Ti ga udišeš cijelu večer.” Mračno i zlokobno raspoloženje počinje grmjeti poput udaljeneoluje i Nic ne zna kako da joj se skloni s puta. Uvaljuje se u stolac,križa ruke na prsima i daje sve od sebe kako bi se doimala ravnodu-šnom dok joj u mislima neočekivano odjekuje jedno od izlizanihočevih upozorenja o olujama: Pazi, Nic, dušo, kad sijeva, nemoj sta-jati sama ili se nadati da ćeš se zaštititi ako staneš među stabla. Pronađinajbliži jarak i zalegni u njega što niže možeš. U ovom trenutku, nemože se sakriti drugdje osim u vlastitu šutnju. “Hej, doktorice, pa već smo pisali zadnji test.” “Tko je donio domaću zadaću na naš tulum?” “Da, pa nismo na dužnosti.” “Niste na dužnosti, shvaćam”, razmišlja Scarpetta. “Znači, akoniste na dužnosti, a upravo je otkriveno truplo nestale osobe, nećetese javiti na poziv. To želite reći?” “Ja bih morao pričekati da mi ishlapi burbon”, kaže policajac čijaje obrijana glava tako sjajna da se čini kao da je uglačana voskom. “To je dobra ideja”, kaže ona. Sad se policajci smiju – svi osim Nic. “To se može dogoditi.” Scarpetta odlaže bočicu uz svoju vinskučašu. “U bilo kojem danom trenutku možemo dobiti poziv. I može sepokazati da je to najgori poziv u našoj karijeri, a eto nas, lagano smoomamljeni od nekoliko pića u slobodno vrijeme, možda smo bolesni,možda usred svađe s ljubavnicom ili prijateljem, jednim od djece.” Odguruje napola pojeden odrezak žutopere tune i preklapa rukena kariranom stolnjaku. “Ali slučajevi ne mogu čekati”, dodaje. “Sad ozbiljno. Zar nije točno da neki mogu?” pita čikaški detek-tiv kojega kolege zovu Popaj zbog tetoviranog sidra na lijevoj nad-laktici. “Kao kosti u bunaru ili one zakopane u podrumu. Ili tijelopod komadom betona. Mislim, pa neće pobjeći.” “Mrtvi su nestrpljivi”, kaže Scarpetta.

12 P a t r i c i a C o r n w e l l 2 NOĆ U MOČVARNOM RUKAVCU PODSJEĆA JAYA TALLEYJA NA CA-junski orkestar u kojem goleme žabe sviraju kontrabas, gatalinkevrište na električnim gitarama, a cvrčci i zrikavci stružu po daskamaza pranje i guslama. Uperi ručnu svjetiljku u blizinu tamnog, artritičnog orisa starogčempresova stabla, a aligatorove oči bljesnu i nestaju pod crnomvodom. Svjetlost krčka zlokobnim tihim zvukom komaraca dokBayStealth pluta, isključenog vanjskog motora. Jay sjedi na kapetan-skom stolcu i lijeno prelazi pogledom preko žene u spremištu za ribu,nedaleko od njegovih stopala. Kad je prije nekoliko godina kupovaobrod, ovaj model BayStealtha posebno ga je uzbudio. Spremište zaribu ispod palube dugačko je i dovoljno duboko da u njega stanešezdeset kilograma ribe i leda ili žena građena po njegovu ukusu. Njezine razrogačene, uspaničene oči blistaju u tami. Na danjojsvjetlosti su plave, prekrasno tamnoplave. S mukom ih stišće i zatvaradok je Jay miluje zrakom baterijske svjetiljke, počevši od njezina zre-log, lijepog lica, pa dolje, sve do crveno lakiranih noktiju na nogama.Plavuša je, vjerojatno u srednjim četrdesetima, no izgleda mlađe,sitna, ali s oblinama. Spremište za ribu od fiberglasa obrubljeno jenarančastim brodskim jastucima, prljavima i umrljanima od starekrvi. Jay je bio pažljiv, čak i drag dok joj je vezivao zapešća i gležnje-ve, lagano, kako joj najlonski konopac ne bi zaustavio cirkulaciju.Rekao joj je kako konopac neće izgrepsti njezino meko tijelo, samoako se ne bude otimala. “Ionako od otimanja nema koristi”, rekao je baritonom koji savr-šeno pristaje njegovu prelijepom izgledu plavokosog boga. “I neću tivezati usta. Nema koristi ni od vrištanja, zar ne?”

MUHA ZUNZARA 13 Kimnula je glavom, što ga je nasmijalo, jer je kimala kao da odgo-vara da, iako je, naravno, mislila ne. Ali on shvaća kako sluđeni ljudirazmišljaju i ponašaju se kad su prestravljeni, što je riječ koja mu seuvijek činila posve neodgovarajućom. Pretpostavlja da Samuel John-son, mukotrpno sastavljajući mnoga izdanja svoga rječnika, pojmanije imao što ljudsko biće osjeća kad predosjeća užas i smrt. Predosje-ćaj stvara divlju paniku u svakom neuronu, u svakoj stanici tijela, pa-niku koja je više, mnogo više od obične strave, ali čak ni Jay, kojitečno govori mnogo jezika, nema bolje riječi koja bi opisala patnjunjegovih žrtava. Drhtaj užasa. Ne. Proučava ženu. Ona je janje. U životu postoje samo dvije vrsteljudi: janjad i vukovi. Jayeva odlučnost da na savršen način opiše ono što osjeća nje-govo janje pretvorila se u neumornu, opsesivnu potragu. Hormonepinefrin – adrenalin – jest ona alkemija koja normalnu osobu pre-tvara u niži oblik života, s manje kontrole i logike nego što je imažaba kojoj su odrezali krake. Fiziološkom odgovoru koji ubrzavaono što kriminolozi, psiholozi i drugi takozvani stručnjaci nazivajuborba-ili-bijeg treba dodati i čimbenike kao što su janjetova prija-šnja iskustva i mašta. Što je više nasilja janje iskusilo čitajući knjige,prateći televiziju, filmove ili vijesti, na primjer, to bolje janje možezamisliti noćnu moru koja bi mogla uslijediti. Ali riječ. Savršena riječ. Večeras mu izmiče. Silazi na palubu broda i sluša kako njegovo janje ubrzano i plitkodiše. Drhti, dok potres užasa (u nedostatku savršene riječi) pokrećesvaku njezinu molekulu i nepodnošljivo hara njezinim tijelom. Onposeže u spremište za ribu i dodiruje joj ruku. Hladna je kao smrt.Pritišće dva prsta uz njezin vrat, pronalazi karotidnu arteriju i služise fluorescentnim brojčanikom svog sata kako bi joj izmjerio puls. “Sto osamdeset, tu negdje”, kaže joj. “Nemoj dobiti srčani udar.Imao sam jednu kojoj se to dogodilo.” Ona pilji u njega očima većim od punog mjeseca, a donja joj seusnica trza. “Ozbiljno ti kažem. Nemoj dobiti srčani udar.” Ozbiljan je. To je zapovijed.

14 P a t r i c i a C o r n w e l l “Duboko udahni.” Ona to čini, drhtavim plućima. “Bolje?” “Da. Molim vas…” “Zašto ste svi vi janjci tako jebeno pristojni?” Njezinu prljavu, tamnoljubičastu pamučnu košulju razderao je irastvorio prije mnogo dana i raširio poderanu prednjicu, izloživšinjezine više nego pozamašne grudi. One drhte i svjetlucaju na sla-bašnom svjetlu i on prati njihove oble padine sve do njezina prsnogkoša koji se teško podiže i spušta, do udubine njezina ravnog trbuha,sve do otkopčanog zaporka njezinih traperica. “Žao mi je”, pokušava ona prošaptati dok joj se suza kotrljaobrazom ispruganim od prljavštine. “Evo nje opet.” On se vraća na svoje prijestolje, kapetanski sto-lac. “Zar ti zaista, zaista vjeruješ da će tvoja pristojnost promijenitimoje planove?” Pristojnost je u njemu zapalila spori, plamtećignjev. “Znaš li ti što meni znači pristojnost?” Očekuje odgovor. Ona pokušava navlažiti usnice, jezik joj je suh poput papira. Bilojoj vidljivo udara u vratu, kao da je u njemu zarobljena ptičica. “Ne.” Riječ je guši, suze joj teku u uši i kosu. “Slabost”, kaže on. Nekoliko žaba počinje s glazbom. Jay proučava golotinju zaro-bljenice, njezinu blijedu kožu sjajkastu od sredstva za odbijanje ku-kaca, malo čovječno djelo s njegove strane, motivirano gađenjemprema crvenim oteklinama. Komarci su kao siva, kaotična oluja okonje, ali ne slijeću. On ponovno silazi sa svog stolca i daje joj gutljajvode iz boce. Veći dio iscuri joj niz bradu. Ne zanima ga dodirivati jeseksualno. Ovo je već treća noć da je dovozi ovamo na brodu, jer želiu samoći razgovarati s njom i piljiti u njezinu golotinju, nadajući se daće se njezino tijelo nekako pretvoriti u tijelo Kay Scarpette i napo-sljetku postaje bijesan zato što je to nemoguće, bijesan zato što Scar-petta ne bi bila pristojna, bijesan zato što Scarpetta nije slaba. Bijesnidio njega boji se da je neuspješan, zato što je Scarpetta vučica, a onhvata samu janjad i ne uspijeva pronaći savršenu riječ, riječ.

MUHA ZUNZARA 15 Shvaća kako mu riječ neće nadoći s ovim janjetom u spremištu zaribu, baš kao što nije došla ni s drugima. “Postaje mi dosadno”, kaže on svom janjetu. “Ponovno ću tepitati. To ti je posljednja prilika. Kako glasi riječ?” Ona guta s mukom, njezin ga glas podsjeća na slomljenu osovinudok ona pokušava pomaknuti jezik kako bi progovorila. Može gačuti kako se lijepi za njezino nepce. “Ne razumijem. Žao mi je…” “Zajebi pristojnost, čuješ me? Koliko ti to puta moram reći?” Sićušna ptica u njezinu vratu divlje udara i suze joj brže teku. “Kako glasi riječ. Kaži mi što osjećaš. I nemoj reći uplašena sam.Ti si prokleta školska učiteljica. Zacijelo imaš vokabular veći od petriječi.” “Osjećam… osjećam prihvaćanje”, kaže ona, jecajući. “Osjećaš što?” “Nećete me pustiti”, kaže ona. “Sad to znam.”

16 P a t r i c i a C o r n w e l l 3 SCARPETTINA PRITAJENA DUHOVITOST PODSJEĆA NIC NA UDALJE-nu munju na obzoru. Ona ne para nebo, ne pucketa i ne pravi sevažnom kao obična munja, ona je miran, drhtav bljesak za koji joj jemajka običavala govoriti da je to Bog koji snima fotografije. On fotografira sve što radiš, Nic, pa je bolje da se ponašaš pristojno,jer jednoga će dana doći Posljednji sud i te će fotografije ići ukrug i sviće ih vidjeti. Nic je u te gluposti prestala vjerovati kad je dorasla do srednješkole, ali njezina tiha partnerica, kako naziva svoju savjest, vjero-jatno je nikad neće prestati upozoravati na to kako će je njezinigrijesi razotkriti. A Nic vjeruje kako je mnogo griješila. “Istražiteljice Robillard?” kaže Scarpetta. Nic se trza na zvuk svog imena. Ponovno se usredotočuje naudobnu, tamnu blagovaonicu i policajce koji su je ispunili. “Recite nam, što biste vi učinili da vam u dva ujutro zazvoni tele-fon, a vi ste malo popili, ali trebaju vas na gadnom, zaista gadnommjestu zločina”, predstavlja joj Scarpetta problem. “Ali dopustitemi da najprije kažem kako nitko ne želi biti izostavljen kad se radi ogadnom, zaista gadnom mjestu zločina. Možda to nerado priznaje-mo, ali to je istina.” “Ja baš ne pijem mnogo.” Nic smjesta požali tu primjedbu, kadnjezini sudrugovi zastenju. “Gospode, curo, pa gdje si ti odrasla, na vjeronauku?” “Hoću reći, zapravo ne mogu piti jer imam petogodišnjeg sina…”Nic prekida rečenicu i čini joj se da će zaplakati. Ovo je najduže raz-doblje tijekom kojega je bila razdvojena od njega. Stol utihne. Postiđenost i nelagoda tište raspoloženje.

MUHA ZUNZARA 17 “Hej, Nic,” kaže Popaj, “imaš kod sebe njegovu fotku? Zove seBuddy”, kaže on Scarpetti. “Morate vidjeti njegovu sliku. Praviopaki mali čovjek koji sjedi na poniju…” Nic nije raspoložena da šalje u krug fotografiju iz novčanika kojase već izlizala do mekoće, a zapis na poleđini izblijedio je i umrljaose, zato što je ona stalno izvlači i gleda. Voljela bi kad bi Popaj pro-mijenio temu ili opet prestao s njom razgovarati. “Koliko vas ima djecu?” pita Scarpetta. Podiže se desetak ruku. “Jedan od bolnih aspekata ovog posla,” naglašava ona, “možda inajgora stvar u našem poslu – ili bi bilo bolje da kažem našoj misiji –jest to što ona čini ljudima koje volimo, bez obzira na to kako se misvim silama trudili da ih zaštitimo.” Nije ona nikakva udaljena munja. Samo svilenkasta crna tama,hladna i ugodna na dodir, misli Nic dok promatra Scarpettu. Blaga je. Iza tog zida vatrene neustrašivosti i briljantnog uma, ona jedobra i blaga. “U ovom poslu, i veze mogu postati žrtve. To se često događa”,nastavlja Scarpetta, uvijek se trudeći da poduči, jer njoj je lakše sdrugima podijeliti svoje misli nego dodirnuti osjećaje koje majstor-ski drži izvan dohvata. “A vi, doktorice, imate li vi djece?” Reba, forenzična tehničarkaiz San Francisca načela je novi koktel od viskija, limuna i šećera.Jezik joj se počinje plesti i nema takta. Scarpetta oklijeva. “Imam nećakinju.” “Oh, da! Sad se sjećam. Lucy. Često je na vijestima. Ili je bilaprije, mislim…” Glupa, pijana idiotkinja, u sebi, kroz bljesak ljutnje prosvjedujeNic. “Da, Lucy je moja nećakinja”, odgovara Scarpetta. “FBI. Majstorica za kompjutere.” Reba ne zna stati. “A poslije?Samo malo, da se sjetim. Nešto o pilotiranju helikoptera i AFT-u.” ATF-u, glupa pijanduro. Grom praska u pozadini Nicinih misli.

18 P a t r i c i a C o r n w e l l “Ne znam. Zar nije bio nekakav veliki požar u kojem je netko po-ginuo? Onda, čime se sad bavi?” Reba ispija svoj koktel i osvrće se upotrazi za konobaricom. “To je bilo davno.” Scarpetta joj ne odgovara na pitanja i Nicotkriva iscrpljenost, tugu nepromjenjivu i osakaćenu poput panjevai trupaca čempresovih stabala u močvarama i rukavcima njezinadoma u Južnoj Louisiani. “Pa zar to nije ludo, sasvim sam zaboravila da je ona vaša nećaki-nja. Ona je zaista nešto posebno. Ili je bila”, grubo kaže Reba, odmi-čući svoju kratku tamnu kosu od krvlju podlivenih očiju. “Uvalila se unekakve nevolje, zar ne?” Jebena lezbačo. Daj začepi. Munja para tamnu zavjesu noći i Nic na trenutak može vidjeti bi-jelu svjetlost dana na drugoj strani. Tako je to uvijek objašnjavaonjezin otac. Vidiš, Nic, govorio je dok bi zurili kroz prozor tijekombijesnih oluja, a munja bi iznenada i bez upozorenja, krivudavozarezala poput blistave oštrice. Tamo je sutra, vidiš? Moraš brzo gle-dati, Nic. Tamo, na drugoj strani, nalazi se sutra, to je ono blistavo,bijelo svjetlo. I vidiš kako brzo zarasta. I Bog tako brzo iscjeljuje. “Reba, vrati se u hotel”, kaže joj Nic istim onim odlučnim, suz-držanim glasom kojim se koristi kad Buddy ima napadaj bijesa.“Popila si dovoljno viskija za večeras.” “Pa, ispričavam se, Gospođice Učiteljičina Ljubimice.” Reba te-tura prema nesvijesti i govori kao da ima vatu u ustima. Nic osjeća Scarpettin pogled na sebi i žali što joj ne može poslatiznak koji bi je umirio ili poslužio kao isprika za Rebin neoprostiviispad. Lucy je ušla u prostoriju poput holograma, a Scarpettin diskretni,ali duboko emocionalni odgovor šokira Nic jer u njoj izaziva ljubo-moru, zavist za kakvu nije ni znala da je sposobna. Osjeća se manjevrijednom u odnosu na superpolicajku, nećakinju svoje junakinje,onu čiji su talent i svijet golemi u usporedbi s Nicinim. Srce je bolipoput ukočenog zgloba koji se konačno otkočio, onako kako jenjezina majka, svaki put kad bi joj udlaga skliznula, blago ravnalaNicinu slomljenu ruku koja je zacjeljivala. Bol je dobra, dušo. Da ništa ne osjećaš, ova bi tvoja ručica bilamrtva i smjesta bi otpala. Pa ti to ne bi željela, zar ne?

MUHA ZUNZARA 19 Ne, mama. Žao mi je zbog onoga što sam učinila. No, Nicci, to je bedasto. Pa nisi se namjerno ozlijedila! Ali nisam učinila ono što je tata rekao. Otrčala sam ravno u šumu itamo sam se spotaknula… Dušo, svi mi griješimo kad smo uplašeni. Možda je baš dobro da sipala – bila si nisko pri zemlji kad je munja letjela na sve strane.

20 P a t r i c i a C o r n w e l l 4 NICINE USPOMENE NA DJETINJSTVO NA DUBOKOM JUGU PUNE SUoluja. Čini se da su nebesa svakog tjedna dobivala strahovite napadajeljutnje, raznoseći se u bijesnoj grmljavini i pokušavajući utopiti ilistrujom ubiti svako živo biće na Zemlji. Kad god bi gromovi podiglisvoja ružna upozorenja i zapraskali svojim prijetnjama, Nicin bi otacpropovijedao o sigurnosti, a njezina lijepa plavokosa majka stajalabi uz rešetkasta vrata i domahivala Nic da se požuri u kuću, požurina toplo, suho mjesto, požuri u njezin zagrljaj. Tata bi uvijek isključivao svjetla i njih bi troje sjedilo u mraku,pripovijedajući biblijske priče i provjeravajući koliko stihova i psala-ma mogu citirati po sjećanju. Savršena recitacija vrijedila je četvrtdolara, ali otac nije htio platiti dok oluja ne bi prošla, jer sitniš je na-činjen od metala, a metal privlači munje. Ne poželi ništa bližnjega svoga. Nic je osjetila gotovo nepodnošljivo uzbuđenje kad je saznala daje jedna od Akademijinih gostujućih predavačica doktorica KayScarpetta, koja će u desetom i posljednjem tjednu obuke predavatiistragu smrti. Nic je brojila dane. Činilo joj se da prvih devet tjedananikad neće proći. A onda je Scarpetta stigla ovamo, u Knoxville, i nastrašnu Nicinu sramotu, prvi su se put srele u ženskom zahodu, ne-tom nakon što je Nic pustila vodu i izašla iz odjeljka, povlačeći smi-čak na tamnoplavim hlačama svoje terenske uniforme. Scarpetta je nad umivaonikom prala ruke i Nic se prisjetila tre-nutka kad je prvi put vidjela njezinu fotografiju i kako se iznenadilašto Scarpetta nije od tamne, španjolske sorte. Bilo je to prije otprili-ke osam godina, kad je Nic znala samo Scarpettino ime i nije imalarazloga očekivati da se radi o plavookoj plavuši čiji su preci došli iz

MUHA ZUNZARA 21sjeverne Italije, a neki su od njih radili na imanjima duž austrijskegranice i izgledali arijevski poput Nijemaca. “Zdravo, ja sam doktorica Scarpetta”, rekla je njezina junakinja,kao da uopće nije svjesna veze između Nic i povlačenja vode u za-hodu. “I ako mogu pogađati, vi ste Nicole Robillard.” Nic je zanijemjela i zajapurila se u licu. “Kako…” Prije nego što je uspjela izmucati ostatak pitanja, Scarpetta jeobjasnila: “Zatražila sam primjerke svih prijava, zajedno s fotografi-jama.” “Jeste?” Ne samo da se Nic zaprepastila zato što je Scarpetta tra-žila prijave, nego nije mogla dokučiti ni zašto bi ona imala vremenai zanimanja da ih pregleda. “Pretpostavljam kako to znači da znatemoj broj socijalnog osiguranja”, pokušala je Nic biti duhovita. “Sad, toga se ne sjećam”, rekla je Scarpetta, brišući ruke papirna-tim ručnicima. “Ali znam dovoljno.”

22 P a t r i c i a C o r n w e l l 5 “DRUGI STADIJ.” NIC SE PRAVI VAŽNA, ODGOVARAJUĆI NA ZABO-ravljeno pitanje o ličinki Maggie. Murjaci oko stola odmahuju glavama i izmjenjuju poglede. Nicima sposobnost živciranja svojih kolega i činila je to s vremena na vri-jeme tijekom posljednja dva i pol mjeseca. Na izvjestan način, onapodsjeća Scarpettu na Lucy koja je prvih dvadeset godina svog životaprovela optužujući ljude za uvrede koje zapravo i nisu počinili, te po-kazujući svoju darovitost gotovo do ekshibicionističke krajnosti. “Vrlo dobro, Nic”, hvali je Scarpetta. “Tko je pozvao pametnjakovićku?” Reba, koja se odbija vratiti uHoliday Inn, jednostavno je nepodnošljiva kad joj glava ne pada utanjur. “Mislim da Nic nije dovoljno popila i zato sad ima delirium tre-mens i posvuda vidi ličinke koje pužu”, kaže detektiv s blistavomobrijanom glavom. Način na koji gleda Nic prilično je proziran. Usprkos tome što jeona razredna štreberica, privlači ga. “A ti vjerojatno misliš da je stadium položaj na bejzbolskom igra-lištu.” Nic želi biti duhovita, ali ne uspijeva izmaknuti ozbiljnostisvog raspoloženja. “Vidiš onu malu ličinku koju sam donijela dokto-rici Scarpetti…?” “Ah! Konačno je priznala.” “U drugom je stadiju.” Nic zna da bi trebala zašutjeti. “Otkako seizlegla, već je jednom promijenila košuljicu.” “Ma nemoj. Otkud znaš? Svjedočila si tome? Baš si vidjela maluMaggie kako odbacuje svoju malu košuljicu?” ustraje detektiv obri-jane glave, namigujući joj.

MUHA ZUNZARA 23 “Nic ima šator na Farmi leševa, spava tamo sa svojim ljigavim pri-jateljima”, kaže netko drugi. “Učinila bih to kad bi bilo potrebno.” Tome se nitko ne suprotstavlja. Nic je na glasu po svojim izletima udva rala veliko, pošumljeno istraživačko središte Sveučilišta Tennes-see, u kojem se proučava raspadanje doniranih trupala, kako bi seodredile mnoge važne činjenice o smrti, od kojih ona kad se smrt do-godila nikako nije najmanje važna. Kruži šala da ona posjećujeFarmu leševa kao da navraća u starački dom posjetiti rodbinu. “Kladim se da je Nic dala ime svakoj tamošnjoj ličinki, muhi,kukcu i strvinaru.” Zafrkavanje i crni humor nastavljaju se sve dok Reba, uz glasanzveket, ne ispusti svoju vilicu. “Ne dok ja jedem krvavi biftek!” prosvjeduje ona, previše glasno. “Špinat dodaje krasan dašak zelenila, prijateljice.” “Prava šteta što nisi dobila rižu…” “Hej, nikad nije kasno! Konobarice! Donesite ovoj gospođijednu dobru zdjelu riže. S umakom.” “A što su ove sitne crne točkice koje izgledaju kao Maggieneoči?” Scarpetta opet podiže staklenu bočicu prema svjetlosti svijeće,nadajući se da će se njezini učenici smiriti prije nego što ih sve izbaceiz restorana. “Oči”, kaže obrijani detektiv. “To su oči, zar ne?” Reba se počinje klatiti na stolcu. “Ne, to nisu oči”, odgovara Scarpetta. “Dajte, pa već sam vamprije nekoliko minuta dala naznaku.” “Meni izgledaju kao oči. Male crne okrugle očice kakve imaMagilla.” U proteklih deset tjedana, narednik Magil iz Houstona postao je“Gorila Magilla” zbog svog dlakavog, mišićavog tijela. “Hej!” prosvjeduje on. “Pitaj moju curu imam li ja oči kao crv.Ona se duboko zagleda u ove moje oči” – pokazuje prema njima –“i padne u nesvijest.” “Pa baš to i kažem, Magilla. Da te pogledam u oči, i ja bih seonesvijestio od straha.” “To moraju biti oči. Kako, k vragu, crv inače vidi kamo ide?”

24 P a t r i c i a C o r n w e l l “To su dihalice, a ne oči”, odgovara Nic. “To su ti te crne točkice.Kao male ronilačke cjevčice, da ličinka može disati.” “Ronilačke cjevčice?” “Samo malo. Hej, dodajte mi tu stvar, doktorice Scarpetta. Želimvidjeti nosi li Maggie masku i peraje.” Žgoljava istražiteljica državne policije iz Michigana spustila jeglavu na stol, tako se jako smije. “Kad sljedeći put pronađemo zrelo mrtvo tijelo, samo potražitecjevčice koje strše uvis…” Prigušeni smijeh prelazi u grohot, Magilla klizi sa stolca i pružase po podu. “Oh, sranje, zrigat ću se”, krešti on, smijući se. “Ronilačke cjevčice!” Scarpetta se predaje, šutke se uvaljuje u stolac, situacija je izmak-nula njezinoj kontroli. “Hej, Nic, nisam znao da si bila u Mornaričkim tuljanima!” To se nastavlja sve dok se upravitelj restorana Ye Old SteakHouse tiho ne pojavi na dovratku – što je njegov način da pokažekako društvo u stražnjoj prostoriji smeta ostalim gostima. “U redu, dečki i cure”, kaže Scarpetta pomalo zastrašujućim gla-som. “Dosta je bilo.” Veselje nestaje naglo, poput proboja zvučnog zida, dolazi krajvicevima o ličinki, a onda slijede drugi darovi za Scarpettu: svemir-ska olovka koja navodno može pisati “po kiši, mećavi, ali i ako vamslučajno pri obdukciji padne u prsni koš”; minijaturna baterijskasvjetiljka “da možete vidjeti i ona teško dostupna mjesta”; te ta-mnoplava bejzbolska kapa izvezena s toliko zlatnih pletenica kao daje rađena za generala. “Generalica doktorica Scarpetta. Pozdrav!” Svi salutiraju i žudno očekuju njezin odgovor, bezobrazne pri-mjedbe opet lete uokolo kao patrone iz sačmarice. Magilla dotače uScarpettinu čašu iz galonskog tetrapaka s otvorom na odvijanje. Onapretpostavlja da je jeftini Chardonay najvjerojatnije načinjen odgrožđa koje raste na samom dnu padine, gdje je drenaža najslabija.Ako ima sreće, berba je stara četiri mjeseca. Sutra će joj biti zlo. U toje sigurna.