Kuća za g. Biswasa

PrologDeset tjedana prije nego što je umro, gospodin Mohun Biswas,novinar iz Ulice Sikkim, u četvrti St. James, u Port of Spainu,dobio je otkaz. Već je neko vrijeme bolovao. U manje od godinudana proveo je više od devet tjedana u Kolonijalnoj bolnici ioporavljao se kod kuće čak i duže. Kad mu je liječnik savjetovaoda se posve povuče, Trinidad Sentinel nije imao izbora. Dao jegospodinu Biswasu tromjesečni otkazni rok i nastavljao mu, svedo smrti, svako jutro slati besplatan primjerak novina. Gospodin Biswas imao je četrdeset šest godina i četvero djece.Novca nije imao. Ni njegova supruga Shama nije imala novca.Na ime kuće u Ulici Sikkim gospodin Biswas se zadužio na tritisuće dolara, i to je otplaćivao već četiri godine. Kamata je, odosam posto, narasla na dvadeset dolara na mjesec; zakupnina zazemlju iznosila je deset dolara. Dvoje se djece školovalo. Dvojeje starije djece, na koje bi se gospodin Biswas mogao osloniti,bilo u inozemstvu na stipendijama. Gospodinu je Biswasu bilo drago barem to da u tim okolno-stima Shama nije odmah ravno odjurila svojoj majci po pomoć.

V. S. NaipaulPrije desetak godina, to bi joj prvo palo na um. Sada je pokušalautješiti gospodina Biswasa i sama skovati kakav plan. — Krumpir — reče. — Mogli bismo početi prodavati krumpir.Cijena se kreće oko osam centa za pola kile. Ako ga kupimo zapet i prodamo za sedam… — Vjeruj zloj Tulsijevoj krvi — reče gospodin Biswas. — Znamda su neki od vas Tulsija financijski geniji. No, pogledaj malobolje oko sebe i prebroji koliko ljudi prodaje krumpir. Bolje jeprodati stari auto. — Ne. Auto, ne. Ne brini se. Već ćemo se snaći. — Da — razdražljivo će gospodin Biswas. — Snaći ćemo se.Krumpiri se više nisu spominjali, a gospodin Biswas nikad višenije zaprijetio da će prodati auto. Nije mu više bilo stalo do togada čini išta protiv volje svoje supruge. Počeo je prihvaćati njezineprosudbe i cijeniti njezin optimizam. Vjerovao joj je. Otkad su sepreselili u kuću, Shama je stekla novu privrženost, privrženostnjemu i njihovoj djeci; kad nije bila blizu svoje majke i sestara,mogla je tu privrženost izražavati bez srama, što je za gospodinaBiswasa bila pobjeda velika gotovo kao kupnja vlastite kuće. Kuću je smatrao svojom, premda je godinama bila nepovratnopod hipotekom. Tijekom tih mjeseci bolesti i očaja uvijek biga se iznova dojmila ta čudesna činjenica da je u svojoj kući,smjelost toga čina — ući kroz vlastita ulazna vrata, zatvoritivrata kome poželi, zatvoriti svoja vrata i prozore svaku noć, nečuti glasa drugoga osim svoje obitelji, lunjati slobodno iz sobeu sobu i svojim dvorištem, umjesto da bude osuđen, kao prije,povući se, onaj čas kad uđe u kuću, u pretrpanu sobu u jednoj ilidrugoj kući gospođe Tulsi, kući zagušenoj Shaminim sestrama,njihovim muževima i djecom. Kao dječak selio se iz jedne kućestranaca u drugu; a otkad je u braku, činilo mu se da i niježivio drugdje osim u kućama Tulsijevih, u Kući Hanuman uArwacasu, u oronuloj drvenoj kući na Shorthillsu, u nezgrapnojbetonskoj kući u Port of Spainu. A sada, na kraju, u svojoj jekući, na svojoj parceli, na svojem komadiću zemlje. Tijekom tih

KUĆA ZA G. BISWASA posljednjih mjeseci činilo mu se čudesnim što je upravo on zato zaslužan.Kuća se vidjela i s udaljenosti od dvije, tri ulice, i bila je poznatau cijelom St. Jamesu. Bila je poput goleme, zdepaste stražarnice— visoka, četvrtasta, katnica, s kosim krovom od valovita lima.Sagrađena je prema nacrtu odvjetničkoga službenika koji je uslobodno vrijeme gradio kuće. Odvjetnički je službenik imaomnogo veza. Kupio je zemlju za koju je Gradski ured objavio danije za prodaju; nagovorio vlasnike zemlje da podijele zemljištena parcele; kupio je golu zemlju isušene močvare pokraj Mucu-rapa i dobio dopuštenje da tu gradi. Na cijelim parcelama ili natri četvrti parcele gradio je prizemnice, šest na osam metara,koje su mogle proći gotovo nezapaženo; na polovicama parcelegradio je katnice, šest na četiri metra, koje su se već vidjele.Sve su njegove kuće bile sklepane od konstrukcija rastavljenihkasarni američke vojske na Docksiteu, u savani Pompei i na FortReadu. Konstrukcije se nisu uvijek uklapale, ali su omogućileodvjetničkom službeniku da održava svoj hobi uz malu stručnupomoć. U prizemlju katnice gospodina Biswasa odvjetnički je službe-nik smjestio malu kuhinju u jedan kut; preostali je dio prostorau obliku slova L, nenarušen, služio kao blagovaonica i dnevnasoba. Između kuhinje i blagovaonice bio je dovratak, ali nijebilo vrata. Gore, iznad kuhinje, službenik je smjestio betonskuprostoriju u kojoj su bili zahodska školjka, umivaonik i tuš;zbog tuša ta je prostorija uvijek bila vlažna. Preostali prostoru obliku slova L bio je podijeljen na spavaonicu, verandu i opetspavaonicu. Budući da je kuća gledala na zapad i nije imalazaštitu od sunca, poslijepodne su samo dvije prostorije bileugodne za stanovanje — kuhinja u prizemlju i vlažna kupaonicasa zahodom na katu. Prema izvornom nacrtu čini se da je odvjetnički službenikbio zaboravio na stepenice koje bi povezale kat i prizemlje pa jeono što je nadogradio izgledalo kao naknadno smišljeno. Ulaznaje vrata probio na istočnom zidu i grube su drvene stepenice— teške planke na neravnom postolju s iskrivljenom neoboje-

10 V. S. Naipaulnom ogradom, sve prekriveno nakošenim krovom od valovitalima — nesigurno visile na stražnjem dijelu kuće, u napadnomkontrastu s bijelo obojenim prednjim zidom, s bijelom drveninomi sjajnim mutnim staklom vrata i prozora. Za tu je kuću gospodin Biswas platio pet i pol tisuća dolara. Gospodin je Biswas i sam sagradio dvije kuće i proveo dostavremena razgledajući kuće. Pa ipak, bio je neiskusan. Kuće kojeje on sagradio bile su seoske kuće od neobrađena drva, ništabolje od koliba. A tijekom svoje potrage za kućom uvijek je mislioda su nove i suvremene betonske kuće, svijetlo obojene, iznadnjegovih mogućnosti; malo je takvih i pogledao. Pa kad se suočios jednom takvom kućom koja mu je bila dostupna, sa čvrstim,pristojnim, modernim pročeljem, odmah je bio zaslijepljen.Nikad nije posjetio tu kuću za poslijepodnevnoga sunca. Prvoje otišao jednoga kišnoga poslijepodneva, a sljedeći put, kad jepoveo i djecu, navečer. Naravno, bilo je kuća i za dvije do tri tisuće dolara, na cijelojparceli, u novim dijelovima grada. Ali ta su zdanja bila starai oronula, bez ograde i bilo kakva komfora. Često je na jednojparceli bio konglomerat od dvije ili tri bijedne kuće, i u svakojje kući u nekoj od soba živjela obitelj koja se zakonski nijemogla iseliti. Kakva promjena — sa stražnjih dvorišta, punihpilića i djece, na dnevnu sobu odvjetnikova službenika koji jebez sakoa, kravate i u papučama, djelovao opušteno i udobno usvojem naslonjaču, dok su teški crveni zastori, odražavajući sena ulaštenom podu, stvarali ugodan i raskošan osjećaj kao nareklami! Kakva promjena u odnosu na kuću Tulsijevih! Odvjetnički je službenik stanovao u svakoj kući koju je sagra-dio. Dok je živio u kući u Ulici Sikkim, gradio je drugu kuću napristojnoj udaljenosti, u Morvantu. Nikad se nije ženio, i živioje s majkom udovicom, susretljivom ženom koja je gospodinaBiswasa ponudila čajem i kolačima što ih je sama ispekla. Velikaje ljubav vladala između majke i sina, i to je dirnulo gospodinaBiswasa, čija je majka, koju je on zanemario, umrla prije petgodina u velikoj bijedi. — Ne mogu vam reći koliko mi je žao napustiti ovu kuću— reče odvjetnički službenik, i gospodin Biswas je zapazio da

KUĆA ZA G. BISWASA 11je, unatoč tome što govori dijalektom, očito obrazovan i da rabinarječje i pretjerani naglasak samo da bi izrazio iskrenost isrdačnost. — Stvarno, čovječe, samo zbog majke! Ona je jedinirazlog zašto se moram seliti. Staroj su kraljici stube prenaporne.— Glavom je pokazao prema stražnjem dijelu kuće, gdje jestubište bilo zamaskirano teškim crvenim zavjesama. — Srce,znaš. Može umrijeti svaki dan. Shama je od početka negodovala i nikad nije otišla pogleda-ti kuću. Kad ju je gospodin Biswas upitao: — Pa, što misliš?— Shama je odgovorila: — Mislim? Ja? Otkad bih ja to po tebiuopće o nečemu mogla misliti? Ako već nisam dovoljno dobrada pogledam tvoju kuću, ne vidim kako bih mogla biti dovoljnodobra da kažem što mislim. — Ah! — reče gospodin Biswas. — Napuhujemo stvari. Uzne-mirena si. Kladim se da bi već rekla nešto drugo da je riječ otvojoj majci i da ona troši svoj prljavi novac na tu kuću. Shama je uzdahnula. — Ha? Tebe bi veselilo samo to da nastavimo živjeti s tvojommajkom i ostatkom tvoje velike, sretne obitelji? Ha? — Ništa ja ne mislim. Novac je tvoj, ti želiš kupiti kuću, i jane moram ništa o tome misliti. Vijesti o tome da gospodin Biswas pregovara o kupnji kućepronijele su se Shaminom porodicom. Suniti, nećakinja, staradvadeset sedam godina, udana, s dvoje djece, koju je njezin su-prug ostavljao na duža razdoblja samu, inače pristao besposličar,nadglednik željezničke zgrade na postaji Pokima na kojoj sevlakovi zaustavljaju dvaput na dan, Suniti je rekla Shami: — Vidim da si postala velika zvjerka, teta. — Nije krila svojeiznenađenje. — Kupuješ kuću i tako to. — Da, dijete — odvrati Shama, na svoj patnički način. Taj se razgovor vodio na stražnjim stepenicama i gospodinBiswas ga je načuo, ležeći u hlačama i potkošulji na krevetumarke Slumberking, u sobi u kojoj je bila većina njegova imutkašto ga je skupio u četrdeset jednu godinu. Ratovao je sa Sunitijoš dok je bila dijete, ali njegov prezir nikad nije uspio suzbitinjezin sarkazam.

12 V. S. Naipaul — Shama — povikao je — reci toj djevojci nek’ se vrati pomoćisvojem bezvrijednom mužu u uzgoju koza u Pokimi. Koze je izmislio gospodin Biswas i to bi Suniti uvijek razja-rilo. — Koze! — viknula je prema dvorištu i zaškrgutala zubima.— Pa, neki barem imaju i koze. Što je više nego što bi se mogloreći za neke druge. — Tja! — reče gospodine Biswas meko; odbivši da budeuvučen u svađu sa Suniti, okrenuo se i nastavio čitati Razgovoresa samim sobom Marka Aurelija.Onoga dana kad je kuća kupljena, na vidjelo su počele izlazitinjezine mane. Stepenice su bile opasne; gornji kat naheren; nijebilo stražnjih vrata; većina prozora nije se mogla zatvoriti; jednase vrata nisu dala otvoriti; poispadale su oplate od celotexaispod strehe i ostavile pukotine kroz koje su šišmiši mogli ućina tavan. O tome su raspravljali što su mirnije mogli i trudilise ne iskazati otvoreno svoju razočaranost. I pravo je čudo kakoje brzo ta razočaranost izblijedjela, kako su se brzo prilagodilisvakoj osobitosti i neobičnosti kuće. A kad su jednom njihoveoči prestale biti kritički raspoložene, kuća je jednostavno postalanjihova. Kad se gospodin Biswas prvi put vratio iz bolnice, otkrio jeda su kuću pripremili za njegov povratak. Uredili su mali vrt,oličili zidove u prizemlju. Auto “Prefect” bio je u garaži kamoga je jedan prijatelj dovezao prije tri tjedna iz Sentinela. Bolnicaje predstavljala prazninu. Iz nje je stupio u taj svijet koji ga jedočekao dobrodošlicom, nov, uređen svijet. Nije mogao posvevjerovati da je on stvorio taj svijet. Nije vidio zašto bi on moraoimati u njemu svoje mjesto. I sve što ga je okruživalo istražio jei iznova otkrivao, zadovoljno, pun iznenđenja, nevjerice. Svakiodnos, svaku stvar. Kuhinjski kredenc. Star je više od dvadeset godina. Kupioga je netom nakon ženidbe, bijel i nov, od stolara u Arwacasu, Celotex — ploča napravljena od ostataka šećerne trske.

KUĆA ZA G. BISWASA 13neobojene mreže, drva još mirisava; a onda, i to nakon nekogvremena, prašina bi se lijepila za prste kad biste prošli njimapo policama. Kako ga je samo često bojio i lakirao! I oslikavao!Zakrpe na mreži su se zgrudale, lak i boja stvorili su debeluneravnu površinu na drvu. I u koje ga je boje samo bojio! Plavu,zelenu, pa čak i crnu. Godine 1938., onoga tjedna kad je umroPapa i Sentinel izišao s crnim obrubom, naišao je na velikukantu žute boje i sve obojio u žuto, čak i pisaći stroj. To je učiniokad je imao trideset tri godine i odlučio postati bogat pišući zaameričke i engleske časopise; bilo je to kratko, sretno razdobljeispunjeno nadom. Pisaći je stroj ostao besposlen i žut, i njegovaje boja odavno prestala zaprepaštavati. I zašto su, osim zatošto su je posvuda selili sa sobom i smatrali je svojim posjedom,zadržali vješalicu za šešire, čije je ogledalo sada bilo gubavo,većina kuka slomljena, a drvo ružno i obojeno? Policu za knjigenapravio je u Shorthillsu neki nezaposleni kovač kojega su Tulsijizaposlili kao stolara; on je pak svoju vještinu iskazivao izvornimzanatskim umijećem na svakom djeliću drva koji je oblikovao,na svakom spoju, svakom ukrasu koji je pokušao izdjelati. A stolza ručavanje — jeftino kupljen od zaslužnoga siromaha koji jedobio nešto novca od Sentinelove Zaklade zaslužnih siromaha ipokušao pokazati svoju zahvalnost gospodinu Biswasu. I krevetmarke Slumberking, na kojemu više nije mogao spavati jer je biona katu, a njemu su zabranili penjati se stepenicama. I staklenavitrina — kupljena da bi ugodila Shami, još otmjena, i još gotovoprazna. I garnitura u morrisovskom stilu — posljednja nabava,pripadala je odvjetničkom službeniku i ostavio im ju je na dar.A vani u garaži, “Prefect”. Ali veća od svega bila je kuća, njegova kuća. Kako bi strašno bilo, u tom času, biti bez nje — umrijetimeđu Tulsijevima, sred nečisti te velike, ravnodušne obitelji uraspadanju; ostaviti Shamu i djecu s njima, u jednoj sobi; jošgore, živjeti a da nije ni pokušao zatražiti pravo nad svojimkomadićem zemlje; živjeti i umrijeti onako kako je čovjek rođen,nepotrebno i nezbrinuto.



Prvi dio



1. PastoralaNetom prije no što se on rodio, posvađali su se Bipti, majkagospodina Biswasa, i njegov otac Raghu, pa je Bipti uzela svojetroje djece i hodala po vrelom suncu cijelim putem do sela ukojemu je živjela njezina majka Bissoondaye. Ondje je Biptiplakala i ispričala staru priču o Raghuovoj škrtosti — kakoje nadgledao svaku paru koju joj je dao, brojio svaki keks ulimenki, i kako bi radije hodao petnaestak kilometara nego daokoji novčić za kartu. Biptin se otac, beskoristan zbog astme, propeo na svojemžičanom krevetu i rekao, kao što je uvijek govorio u nesretnimprilikama: — Sudba. Mi tu ništa ne možemo. Nitko nije obratio pažnju na njega. Sudbina ga je dovela izIndije na plantažu šećerne trske, brzo ga postarala i ostavilada umre u trošnoj kolibi od blata na močvarnom tlu; a ipakje često govorio o Sudbini, i to nježno, kao da je već pukimpreživljavanjem posebice povlašten. Dok je stari muškarac nastavio govoriti, Bissoondaye je pos­lalapo babicu, skuhala jelo za Biptinu djecu i pripremila im postelju.

18 V. S. NaipaulDjeca su već pozaspala kad je primalja došla. Nešto poslije pro-budilo ih je vrištanje gospodina Biswasa i primaljin vrisak. — Što je? — upita starac. — Dječak ili djevojčica? — Dječak, dječak — glasno će primalja. — Ali kakav? Imašest prstiju i rođen je na zadak. Starac uzdahnu, a Bissoondaye reče: — Znala sam. Nema sreće za mene. I odjednom, premda je bila noć i put je bio na osami, ona iziđeiz kolibe i otpješači do sljedećega sela, u kojemu je bila živica odkaktusa. Vratila se s kaktusovim lišćem, isjeckala ga na trakice iobjesila po jednu trakicu na svaka vrata, svaki prozor i na svakupukotinu kroz koju bi zao duh mogao prodrijeti u kolibu. Ali primalja reče: — Što god da učiniš, ovaj će dječak koštati života rođenogaoca ili rođenu majku. Sljedeće jutro, kad se na jasnom svjetlu činilo da su svi zli dusisigurno napustili zemlju, dođe pandit, nizak, mršav muškaracjetkoga podrugljivog lica i nezainteresiran. Bissoondaye ga jeposjela na žičani krevet, s kojega su izbacili starca, i rekla mušto se dogodilo. — Hm. Rođen na zadak. U ponoć, kažeš? Bissoondaye nije mogla reći točno vrijeme, ali i ona i primaljapretpostavljaju da je bila ponoć, zloslutan sat. Iznenada se, kako je Bissoondaye sjela pred njega pognute ipokrivene glave, pandit prosvijetli: — Oh, dobro. Nema veze. Uvijek postoji način da se nadiđute nesretne stvari. — Razmotao je svoj crveni smotak i izvadioastrološki godišnjak, snop olabavljenih debelih stranica, dugihi uskih, između kartona. Papiri su potamnjeli od starosti injihov pljesnivi vonj miješao se s mirisom crvene i oker pasteod sandalovine pokapane po njima. Pandit je okrenuo stranicu,čituckao, jezikom ovlažio prst pa okrenuo još jednu stranicu. Na kraju je rekao: — Prvo, osobine ovoga nesretnoga dječaka. Imat će dobrezube, ali bit će mu prilično široko poredani pa će ostati dosta

KUĆA ZA G. BISWASA 19prostora između njih. Pretpostavljam da znaš što to znači. Dječakće biti razvratan i rastrošan. Vjerojatno i lažljiv. Teško je bitisiguran s tim rupama među zubima. Mogu značiti samo jednuod tih stvari, ali i sve. — A što je sa šest prstiju, pandite? — To je strašan znak, naravno. Mogu vam preporučiti samoto da ga držite podalje od drveća i vode. Posebice vode. — Pa zar da ga nikad ne okupam? — Nisam to mislio. — Podiže desnu ruku, skupi prste, i glavenagnute na jednu stranu, polako reče: — Potrebno je protumačitiono što u knjizi piše. — Otvorio je rasklimani godišnjak lijevomrukom. — Kad knjiga kaže voda, mislim da to označava vodu unjezinu naravnu obliku. — Naravnu obliku. — Naravnu obliku — ponovi pandit, ali nesigurno. — Mislim— reče brzo i s nekom dosadom — držite ga podalje od rijeka ijezera. I naravno, od mora. I još nešto — dodao je zadovoljno.— Kad kihne, bit će nesreće. — Počeo je pakirati dugačke listovesvojega godišnjaka. — Velikim će dijelom zlo koje će ovaj dječaknesumnjivo donijeti biti ublaženo ako se njegovu ocu zabranida ga vidi dvadeset jedan dan. — To će biti lako — reče Bissoondaye, prvi put progovorivšiosjećajno. — Na dvadeset prvi dan otac mora vidjeti dječaka. Ali neuživo. — U zrcalu, pandite? — Ne bih to savjetovao. Upotrijebi mjedeni tanjur. Dobroga ulašti. — Naravno. — Moraš taj tanjur napuniti kokosovim uljem — koje ćeš,usput rečeno, sama iscijediti iz kokosa koji si svojim rukamaubrala — i u odrazu toga ulja otac mora ugledati lice svojegasina. — Povezao je godišnjak i zamotao ga u crveni omot kojije također bio pokapan sandalovom pastom. — Mislim da je tosve.

20 V. S. Naipaul — Zaboravili smo jedno, cijenjeni pandite. Ime. — Tu ne mogu biti od velike pomoći. Ali čini mi se posvesigurnim da bi prvi dio trebao biti Mo. Na vama je da smislitenešto što ćete tome dodati. — Oh, cijenjeni pandite, morate mi pomoći. Na pamet mipada samo hun. Pandit se iznenadio i iskreno razveselio. — Pa to je odlično! Odlično. Mohun. Ni sam bolje ne bihizabrao. Jer Mohun, kao što znaš, znači voljen, i ime je koje sumljekarice dale gospodaru Krišni. — Oči mu se raznježiše pripomisli na legendu i načas kao da je zaboravio na Bissoondayei gospodina Biswasa. Iz čvora na kraju svoga vela Bissoondaye izvadi florin i ponudiga panditu, mrmljajući ispriku što mu ne može dati više. Panditreče da je dala najviše što je mogla, i da se ne treba brinuti zbogtoga. Zapravo je bio zadovoljan; očekivao je manje.Gospodin Biswas izgubio je šesti prst prije nego što je navršiodeveti dan života. Jednostavno mu je jedne noći otpao i Biptije doživjela neugodu kad je protresajući plahte, jedno jutrougledala taj mali prst kako je pao na tlo. Bissoondaye je tosmatrala odličnim znakom i pokopala je prst iza kravljega oboraiza kuće, nedaleko od mjesta na kojemu je pokopala pupkovinugospodina Biswasa. Sljedećih su se dana prema gospodinu Biswasu odnosili spažnjom i poštovanjem. Njegova braća i sestre dobili bi pljuskukad bi ga smetali dok spava, a pokretljivost njegovih udovasmatrana je vrlo važnom stvari. Ujutro i navečer masirali suga kokosovim uljem. Vježbali su mu sve zglobove; ruke i nogepresavijali su mu dijagonalno preko crvenoga, sjajnog tijela;veliki prst desne noge dodirivao mu je lijevo rame, a veliki prstlijeve noge desno rame, a oba bi mu nožna prsta dodirivalanos; na kraju, sve bi mu udove skupili na trbuhu i zatim ih uzpljesak i smijeh pustili. Gospodin Biswas dobro je reagirao na te vježbe i Bissoondayese toliko okuražila da je odlučila prirediti proslavu na deveti dan.

KUĆA ZA G. BISWASA 21Pozvala je ljude iz sela i nahranila ih. Došao je pandit i bio jeneočekivano susretljiv, premda je držanjem davao do znanja dabez njegove intervencije ne bi ni bilo te proslave. Brijač Jhagrudonio je svoj bubanj, a Selochan je zaplesao Šivin ples u kravljemoboru, cijelo mu je tijelo bilo namazano pepelom. Mala je neugodnost nastupila kad se pojavio Raghu, otacgospodina Biswasa. Ušetao je; dhoti i jakna bili su mu oznojenii prašni. — Pa, vrlo lijepo — reče. — Slavite. A gdje je otac? — Smjesta da si napustio ovu kuću! — reče Bissoondayeizlazeći iz kuhinje sa strane. — Otac? Kakav si ti to otac kadotjeraš svoju ženu uvijek kad oteža? — To se tebe ne tiče — reče Raghu. — Gdje je moj sin? — Samo daj! Bog će ti već naplatiti za tu tvoju oholost ipodlost. Daj, pogledaj samo svojega sina. Smoždit će te. Imašest prstiju, rođen je na zadak. Samo ga pogledaj. A kad kihne,to je znak nesreće. Raghu zastade. — Kihat’ za nesreću. — Upozorila sam te. Možeš ga vidjeti tek kad navrši dvadesetjedan dan. Ako sada učiniš kakvu glupost, ti ćeš odgovarati. Starac je sa svojega žičanoga kreveta promrmljao pogrdu naRaghuov račun. — Besramnik, pokvarenjak! Kad vidim kako se taj čovjekponaša, čini mi se da su crna vremena već došla. Uslijedila je svađa, pa prijetnje, sve je to pročistilo zrak.Raghu je priznao da je pogriješio, ali i da je već mnogo zbog togapropatio. Bipti je potvrdila da će mu se vratiti. A on je pristaoponovo doći na dvadeset prvi dan. Da bi se pripremila za taj dan, Bissoondaye je počela skupljatikokos. Ljuštila ga je, čistila koštice i počela cijediti ulje premapanditovoj preporuci. Bio je to dugotrajan posao kuhanja i Dhoti — donji dio muške odjeće u Indiji, nosi se oko bokova, jedan kraj je provučen kroz noge i zadjenut za pas.

22 V. S. Naipaulobiranja i ponovnog kuhanja, i bilo je čudno koliko je kokosatrebalo za malo ulja. Ali ulje je bilo gotovo na vrijeme, Raghuje došao, uredno odjeven, zalizane i blještave kose, podrezanihbrkova, i stvarno je vrlo dobro izgledao kad je skinuo šešir iušao u mračnu sobu kolibe koja je mirisala na toplo ulje i staruslamu. Držao je šešir s desne strane svojega lica i gledao dolje,u ulje na tanjuru. Gospodina Biswasa, skrivena od svojega ocašeširom, i dobro umotana od glave do pete, okrenuli su licemulju. Nije mu se to svidjelo; nabrao je čelo, čvrsto stisnuo oči iproderao se. Ulje namreškano, poput jantara, odražavalo je licegospodina Biswasa, izobličeno od bijesa, i gledanje je završilo. Nakon nekoliko dana Bipti se sa djecom vratila kući. A ondjeje važnost gospodina Biswasa svakim danom splašnjavala. Došaoje dan kad bi čak i dnevna masaža izostala. Ali još su držali do njega. Nikad nisu zaboravljali da je onnesretno dijete i da njegovo kihanje posebice donosi nesreću.Gospodin Biswas bi se lako prehladio i za kišnoga razdobljanjegova bi obitelj zapala u oskudicu. Ako bi, prije nego štoR­aghu krene na plantažu šećerne trske, gospodin Biswas kihnuo,Raghu bi ostao kod kuće, radio u svojem povrtnjaku ujutro, aposlijepodne bi proveo izrađujući štapove za hodanje i drvenecokule, ili bi rezbario drške noževa i štapova za hodanje. Najvišeje volio izrezbariti na njima par gumenih čizama; nikad nije imaogumene čizme, ali ih je vidio na nadgledniku. Što god da je radio,nikad nije napuštao kuću. Pa čak i tada bi neka manja nezgodačesto bila posljedica kihanja gospodina Biswasa: tri penija biizgubili pri kupovini, razbila bi se boca, polomilo neko posuđe.Jedanput je gospodin Biswas kihnuo tri jutra za redom. — Ovaj će dječak svoju obitelj doista dokrajčiti — rečeR­aghu. Jedno jutro, netom nakon što je Raghu prekoračio jarakšto vodi između ceste i njegova dvorišta, iznenada se zaustavi.Gospodin Biswas je kihnuo. Bipti je istrčala van i rekla: — Nema veze. Kihnuo je kad si već bio na cesti. — Bipti, čuo sam ga. Vrlo jasno.

KUĆA ZA G. BISWASA 23 Bipti ga je nagovorila da ode na posao. Sat ili dva kasnije, dokje čistila rižu za ručak, čula je viku s ceste i izišla te ugledalaRaghua kako leži na volovskoj zaprezi, desna mu noga sva ukrvavim zavojima. Stenjao je, ne od bola nego od bijesa. Muš-karac koji ga je dovezao odbio mu je pomoći da uđe u dvorište— predobro se znalo za kihanje gospodina Biswasa. Raghu jemorao odšepati oslanjajući se na Biptino rame. — Taj će nas dječak dovesti na prosjački štap — rečeR­aghu. Rekao je to u velikom strahu. Premda je štedio i uskraćivaomnogo toga svojoj obitelji, nikad nije prestao misliti da je nakorak od bijede. Što je više zgrtao, to je više osjećao da će moratitrošiti i izgubiti, pa je postajao oprezniji. Svake bi subote stao u red s ostalim radnicima ispred plan-tažnoga ureda da podigne plaću. Nadglednik bi sjedio za malimstolom, na kojemu bi odložio svoj pluteni šešir kaki boje, kojije zauzimao mnogo prostora, ali je bio znak bogatstva. S lijevestrane bio mu je službenik Indijac, važan, strog, točan, malih,urednih ruku koje su upisivale male, uredne brojke crnom icrvenom tintom u veliku knjigu. Kako je službenik upisivaobrojke i izvikivao imena i svote svojim visokim, preciznim gla-som, nadzornik bi odvajao kovanice iz kolona srebrnoga i hrpabakrenoga novca pred sobom, vrlo smjerno bi izvlačio papirnenovčanice iz plavoga svežnja novčanica od jednoga dolara, izmanjega crvenog svežnja novčanica od dva dolara i iz vrlo tan-koga zelenog svežnja novčanica od pet dolara. Samo je nekolikoradnika zarađivalo pet dolara na tjedan; te su novčanice zapravobile za one koji su došli podići i ženinu, ili muževu i svoju plaću.Oko nadglednikova plutena šešira, kao da ga čuvaju, bile sunezgrapne plave papirnate vrećice, uredno nazupčane na vrhu,ispisane velikim brojkama, i uspravne zbog težine kovanica unjima. Kroz čiste okrugle rupice nazirale su se kovanice, a kroznjih, rekli su Raghuu, unutra dopire zrak. Te su vrećice fascinirale Raghua. Uspio ih je nekoliko nabavitii, nakon mnogo mjeseci i malo varanja, napuniti — razmijenivšišiling u dvanaest penija, primjerice. Više se nije mogao zaustaviti.Nitko, pa čak ni Bipti, nije znao gdje skriva te vrećice; ali pročulo

24 V. S. Naipaulse da je zakopao svoj novac i da je možda čak i najbogatiji uselu. Te su glasine bile znak za uzbunu pa je Raghu, da bi imse suprotstavio, postao neprijazniji.Gospodin Biswas je rastao. Udovi koje su masirali uljem dvaputna dan, danas su prašni, blatni i danima neoprani. Uslijedneishranjenosti zbog koje je dobio šesti prst, znak loše sreće,sada je imao ekceme i rane koje su otjecale, otvorile se, pa bise stvorila krasta koja bi se ponovo otvorila, sve dok se ne biusmrdjele; zglobovi, koljena, zglavci i laktovi posebici su bilinapadnuti, pa su rane ostavljale trag poput ožiljaka od cijepljenja.Zbog neishranjenosti je imao i najplići prsni koš, najtanje rukei noge; sprečavala mu je rast i zbog nje je imao mek, povećitrbuh. Ipak je, zamjetljivo, rastao. Nikad nije bio svjestan gladi.Nije ga uopće smetalo to što nije išao u školu. Život mu je bionezgodan samo zato što mu je pandit zabranio da se približavarijekama i jezerima. Raghu je bio vrstan plivač i Bipti bi tražilaod njega da uči plivati braću gospodina Biswasa. Tako bi svakenedjelje ujutro Raghu poveo Pratapa i Prasada na plivanje uobližnjoj rijeci, a gospodin Biswas bi ostao kod kuće, da ga Biptiokupa, a sve bi mu se rane otvorile od njezina čvrstog trljanjaplavim sapunom. Ali za sat-dva nestali bi crvenilo i osjetljivostrana, počele bi se stvarati kraste i gospodin Biswas bi opet biosretan. Igrao se kod kuće sa sestricom Dehuti. Pomiješali biglinu s vodom i gradili ognjište od blata; kuhali bi pokoje zrnoriže u praznim limenkama kondenziranoga mlijeka; a poklopcekonzervi rabili bi kao tave na kojima bi pekli rotije. U tim zabavama Prasad i Pratap nisu sudjelovali. U devetoji jedanaestoj godini, bili su prestari za takve isprazne igre, većsu bili počeli raditi radosno surađujući s vlasnicima imanja ukršenju zakona o upošljavanju djece. Poprimili su navade odraslihosoba. Govorili su držeći travku među zubima; glasno su pili iduboko uzdisali, otirući rukom usta; jeli su goleme količine riže,tapšali se po trbuhu i podrigivali; svake su subote stajali u reduza plaću. Posao im je bio nadzirati bivole koji su vukli kola za Roti — beskvasni indijski plosnati hljepčić.

KUĆA ZA G. BISWASA 25prijevoz šećerne trske. Bivoli su uživali u blatnom, prezasićenoslatkom jezeru nedaleko od tvornice; tu su, s tucetom ostaledjece tananih udova, glasnom, sretnom i preživom djecom s vrločvrstim osjećajem vlastite važnosti, Pratap i Prasad provodilicijeli dan u blatu s bivolima. Kad bi došli kući, noge bi im bileslijepljene bivoljim blatom koje bi, kad se osuši, pobijeljelo, pasu izgledali poput drveća u vatrogasnim i policijskim postajamakoja su okrečena do polovice debla bijelim vapnom. Premda je to silno želio, bilo je vrlo nevjerojatno da im segospodin Biswas pridruži na bivoljem jezeru kad je i sam došaou tu dob. Bila je tu panditova odluka protiv njegova približa-vanja vodi; moglo se tvrditi da blato nije voda, i premda bi tomožda i prekinulo Raghuov strah, ni Raghu ni Bipti nisu htjeliprekršiti panditov savjet. Za dvije-tri godine, kad mu se budemogao povjeriti srp, gospodin Biswas pridružit će se dječacimai djevojčicama iz kosačke družine. Između njih i čuvara bivolauvijek su vladale svađe, i nema sumnje tko je bio nadmoćniji.Čuvari bivola, sa svojim dokoljenicama od blata, dražeći bivolei udarajući ih štapovima, vičući na njih i držeći ih pod kontro-lom, iskazivali su moć. Dok su djeca iz družine kosača, okretnohodajući duž ceste jedan za drugim, glava tako reći skrivenihvisokim, širokim snopovima vlažne trave, jedva išta videći,zbog težine na svojim glavama i trave koja im je prekrivala lice,nejasno izgovarajući kratke odgovore na podrugivanja, bila lakpredmet podsmijeha. A za gospodina je Biswasa bila družina kosaca. Kasnije možeprijeći na polja šećerne trske, da plijevi, čisti, sadi i žanje; bitće plaćen prema zadatku, a zadatke će mu odmjeravati vozačs dugačkim bambusovim prutom. I tu će i ostati. Nikad nećepostati vozač ni vagač, jer ne zna čitati. Možda će, nakon mnogogodina, uštedjeti dovoljno da unajmi ili kupi nekoliko jutarazemlje, na kojoj će zasaditi šećernu trsku, koju će prodavatiplantaži po cijeni koju će oni odrediti. Ali to će postići samo akobude imao snagu i optimizam svojega brata Pratapa. Jer to jeučinio Pratap. I Pratap će, premda zauvijek nepismen, postatibogatiji od gospodina Biswasa; imat će svoju kuću, veliku, čvrstu,dobro sagrađenu kuću, mnogo prije gospodina Biswasa.

26 V. S. Naipaul Ali gospodin Biswas nikad nije otišao raditi na plantažu.Okolnosti su ga udaljile od toga. Nisu ga odvele među bogataše,ali su mu omogućile da se u kasnijem životu utješi Razgovo-rima sa samim sobom Marka Aurelija, dok počiva na krevetumarke Slumberking u sobi u kojoj je bila većina onoga što jeposjedovao. Dhari, prvi susjed, kupio je steonu kravu; kad se tele otelilo,ponudio je, budući da mu je žena radila izvan kuće i nije imaosvoje djece, gospodinu Biswasu da poji tele tijekom dana za penina tjedan. Raghua i Bipti je to odobrovoljilo. Gospodin Biswas je volio tele, zbog njegove velike glave kojaje izgledala tako nesigurno pričvršćena za tanko tijelo, zbogkvrgavih drhtavih nogu, velikih tužnih očiju i glupih, rumenihnozdrva. Volio je gledati kako tele divlje i nemarno sisa majčinovime, tanke mu se noge nakose a glava gotovo posve skrije ispodmajčina trbuha. I nije ga samo pojio. Izvodio ga je u šetnjumočvarnim poljima britke trave i duž izbrazdanih uskih putovaizmeđu polja šećerne trske, gorljiv da ga nahrani što raznolikijomtravom i nesposoban razumjeti zašto tele odbija ići s jednogamjesta na drugo. Na jednoj je od tih šetnji gospodin Biswas otkrio potok. Nećebiti da je Raghu tu dovodio Pratapa i Prasada da plivaju — biloje to preplitko. Ali je posve sigurno da su tamo dolazile Biptii Dehuti nedjeljom poslijepodne da peru i vraćale se, bijelih izgrčenih prstiju. Među gomilom bambusa potok je tekao prekoglatkoga, raznolikog i raznobojnog kamenja, spokojan šumvode miješao se sa šuškanjem šiljastoga lišća, visoki bi bambusizaškripali kad bi se zanjihali i zaječali kad bi se otrli jedan odrugi. Gospodin Biswas stajao bi u potoku i upirao pogled u nj. Zbogbrzoga protoka vode i buke zaboravio bi na plitkoću potoka,kamenje bi mu se učinilo presklisko, i u panici bi se popeo naobalu i gledao vodu odatle, opet bezopasnu, dok bi tele bespo-sleno i nesretno stajalo pokraj njega, bez ikakva interesa zabambusovo lišće. Nastavio je odlaziti do zabranjenoga potoka. Užici koje mu jeon pružao, činili su se beskrajni. U malom viru, u hladu sjenovite

KUĆA ZA G. BISWASA 27obale, naišao je na skupinu male crne ribe koja je bojom takoodgovarala svojoj pozadini da se lako mogla pobrkati s korovom.Legao bi na bambusovo lišće i polako ispružio ruku, ali čim bi muprsti dotaknuli vodu, riba bi se izmigoljila i uz lak trzaj nestala.Nakon toga, kad bi ugledao ribe, ne bi ih pokušao uloviti. Gledaobi ih i bacao neke stvarčice u vodu. Suhi bambusov list katkadbi proizveo blag trepet među ribom; bambusova grančica bi ihjoš više zastrašila; ali ako bi se nakon toga umirio i ništa višene bi bacio, riba bi se ponovo smirila. Onda bi pljunuo. Premdanije mogao tako dobro pljunuti kao njegov brat Pratap, koji bi,uz uobičajenu silovitost, mogao postići da se njegova pljuvačkačuje gdje god da padne, ipak je gospodina Biswasa veselilo davidi svoju pljuvačku kako kruži polako iznad crne ribe prije negošto je struja odnese. Katkad bi pokušao loviti ribu, uz pomoćtankog bambusovog štapa, duže žice, savijene igle i bez mamca.Riba nije grizla; ali kad bi zamahnuo silovito žicom, ribe bi seprepale. Čim bi se nagledao riba, bacio bi štap u vodu; bilo jelijepo gledati kako cijela skupina u tom času bježi. A onda je jednog dana gospodin Biswas izgubio tele. Zaboravioje na njega gledajući ribe. I kad se, nakon što je bacio štap irastjerao ribu, sjetio teleta, ono je već bilo nestalo. Tražio ga jeduž obale i po okolnim poljima. Vratio se na polje na kojemu jeDhari to jutro bio ostavio tele. Željezni piket, spljoštena i izlizanavrha od stalnih udaraca, bijaše tu, ali ne i uže, ne i tele. Dugoje tražio, po poljima visoka korova pahuljastih glavica, i međušećernom trskom. Zazivao ga je, nježno mukao da ne privučepažnju drugih ljudi. Iznenada je pomislio da se tele zauvijek izgubilo; da je tele usvakom slučaju sposobno brinuti se za sebe i da će već nekakosamo naći put do svoje majke u Dharijevu dvorištu. U među-vremenu, za njega će biti najbolje da se skrije dok ne pronađutele, ili dok ga možda ne zaborave. Bilo je već kasno i donio jeodluku da je najbolje skriti se kod kuće. Poslijepodne je bilo gotovo već prošlo. Na zapadu je nebobilo zlatno i magličasto. Većina se seljana vratila s posla pa jegospodin Biswas morao oprezno kući, hodajući tik uz živicua ponekad se i skrivajući u jarcima. Neprimijećeno je došao

28 V. S. Naipauldo stražnje međe njihova zemljišta. Između kolibe i kravljegaobora ugledao je Bipti kako pere emajlirano, mjedeno i limenoposuđe pepelom i vodom. Skrio se iza živice od hibiskusa. Došlisu Pratap i Prasad, s travkama među zubima, s tijesno nabijenihšešira kapao im je znoj, lica im bila opaljena suncem i umrljanaznojem, noge presvučene bijelim blatom. Pratap je prebaciokomad pamučne tkanine oko svojih prljavih hlača i skinuo se sastručnom čednošću odrasle osobe prije nego što će uzeti tikvuda se polije vodom iz velike crne bačve za ulje. Prasad je stajaona daski i počeo strugati bijelo blato s nogu. Bipti reče: — Vi ćete, momci, morati po drva prije nego što se smrači. Prasad se ražesti; i kao da je strugajući bijelo blato sa sebeizgubio sabranost odraslosti, baci šešir na tlo i zakriči poputdjeteta: — Zašto to tražiš sada? Zašto svaki dan? Ne idem. Raghu dođe otraga, s nedovršenim štapom za hodanje u jednojruci i okađenom žicom u drugoj, kojom je urezivao uzorke udrvo štapa. — Slušaj, momče — reče Raghu. — Ne misli da si zato štozarađuješ muškarac. Uradi što ti mama kaže. I to brzo, prijenego što na tebi iskušam ovaj štap, premda još nije završen.— Nasmijao se sam svojoj šali. Gospodin Biswas se uznemirio. Prasad, još onako ljutit, podigne svoj šešir pa on i Pratapodoše putom ispred kuće. Bipti je suđe unijela u kuhinju na prednjoj verandi, gdje bijoj Dehuti pomagala u kuhanju večere. Raghu se vratio svojemkrijesu u prednjem dijelu. Gospodin Biswas se provukao krozživicu od hibiskusa, prešao preko uskoga, plitkog jarka, sivocrni šljapkajući pepeljastom vodom sa sudopera i blatnom vodomod Pratapova kupanja, domogao se male stražnje verande gdjestoji stol, jedini komad pokućstva u kolibi koji je napravio sto-lar. S verande je otišao u očevu sobu, podvukao se pod krevet— planke koje su počivale na okomitim cjepanicama potonulesu u zemljani pod — i pripremio se za čekanje.

KUĆA ZA G. BISWASA 29 Čekanje se odužilo, ali on je izdržao bez neugodnosti. Ispodkreveta miris stare odjeće, prašine i stare slame pomiješao seu nesnosno pljesniv zadah. Besposlen, da mu vrijeme prođe,pokušao je razlikovati jedan miris od drugoga, dok su mu ušiosluškivale zvukove u kolibi i oko nje. Bili su daleki i dramatični.Čuo je kako su se dečki vratili i bacili na zemlju suho drvo kojesu donijeli. Prasad je i dalje bjesnio, Raghu ga opominjao, Biptise ulagivala. A onda je odjedanput gospodin Biswas postaooprezan. — Ej, Raghue? — prepoznao je Dharijev glas. — Gdje ti jenajmlađi sin? — Mohun? Bipti, gdje je Mohun? — S Dharijevim teletom, valjda. — Ma, nije — odvrati Dhari. — Prasade! — vikne Bipti. — Pratape! Dehuti! Jeste li vidjeliMohuna? — Ne, majko. — Ne, majko. — Ne, majko. — Ne, majko. Ne, majko. Ne, majko — reče Raghu. — Dovraga, kakav je to odgovor? Brzo ga potražite! — O, Bože! — viknu Prasad. — I ti, Dhari! To je bila tvoja zamisao, da Mohun čuva tele.Smatram te odgovornim. — Sudac bi drugačije mislio — reče Dhari. — Tele je tele, iza onoga tko nije tako bogat kao što ti nisi… — Sigurna sam da se ništa nije dogodilo — reče Bipti — Mo-hun zna da se ne smije približavati vodi. Gospodina Biswasa zapanjio je zvuk jadikovke. Dharijeve. — Voda, voda. O, nesretni dječak! Nije zadovoljan time dadokrajči oca i majku, nego hoće i mene. Voda! Oh, Mohunovamajko, što si to rekla? — Voda? — Raghu je zvučao zbunjeno.

30 V. S. Naipaul — Jezero, jezero — zajadikuje Dhari, a gospodin Biswas gaje čuo kako viče susjedima: “Raghuov sin mi je utopio tele ujezeru. Lijepo tele! Moje prvo tele. Moje jedino tele.” Ubrzo se skupilo brbljavo mnoštvo. Mnogi su od njih bili toposlijepodne na jezeru; dosta ih je vidjelo tele kako naokolo luta,a jedan, dvojica, čak i dječaka. — Glupost! — reče Raghu. — Banda ste lažljivaca. Dječakne ide blizu vode. — Zastao je i dodao: — Pandit mu je izričitozabranio da se približava vodi u njezinu prirodnom obliku. Lakhan, vozar, reče: — E, pa, ovo je krasan čovjek! On se uopće ne brine je li muse sin utopio ili nije. — Odakle ti znaš što on misli? — reče Bipti. — Ma, pusti ga, pusti! — reče Raghu, povrijeđenim, pomir-ljivim glasom. — Mohun je moj sin. I ako se ne brinem je li seutopio ili nije, to je moja stvar. — A moje tele? — upita ga Dhari. — Briga me za tvoje tele! Pratape! Prasade! Dehuti! Jeste lividjeli brata? — Ne, oče. — Ne, oče. — Ne, oče. — Zaronit ću ne bih li ga pronašao — reče Lakhan. — Baš se želiš praviti važan — reče Raghu. — Oh! — vikne Bipti. — Prestanite se rječkati i pođimo gapotražiti. — Mohun je moj sin — reče Raghu. — I ako ga tko izroni,onda ću to biti ja. I molim se Bogu, Dhari, da ću, kad budemna dnu jezera, pronaći tvoje bijedno tele. — Svjedoci! — reče Dhari. — Svi ste mi svjedoci. Jer te će seriječi morati ponoviti na sudu. — Na jezero! Na jezero! — povikaše seljani, a vijest se preno-sila onima koji su upravo pristigli: — Raghu će roniti za sinomu jezeru.

KUĆA ZA G. BISWASA 31 Gospodin Biswas je pod krevetom svojega oca isprva sveslušao uživajući, a zatim sa strepnjom. Raghu je ušao u sobu,teško dišući i psujući seljane. Gospodin Biswas je čuo kako sesvlači i doziva Bipti da dođe i namaže ga kokosovim uljem. Onaulazi, maže ga uljem i zatim oboje izlaze iz sobe. Zvuk brbljanjai koraka s ulice postupno se gubio. Gospodin Biswas je izišao ispod kreveta i snuždio se kad jevidio da je koliba u mraku. U drugoj sobi netko je zaplakao.Otišao je do vrata i pogledao. Bila je to Dehuti. Sa čavla zabi-jenog u zidu skinula je njegovu košulju i dvije potkošulje te ihprinijela licu. — Sestro — šapnuo je. Čula ga je i ugledala, a jecaji su prerasli u krik. Gospodin Biswas nije znao što mu je činiti. — U redu je, sve je u redu — reče, ali riječi nisu bile odkoristi, pa se vratio u očevu sobu. U pravom času jer je u tomtrenutku Sadhu, vrlo star čovjek koji je živio dvije kuće dalje,došao i pitao što se događa, a riječi su mu zviždale kroz rupemeđu zubima. Dehuti je nastavila vikati. Gospodin Biswas je zabio ruke udžepove od hlača i kroz rupe u njima pritisnuo bedra. Sadhu je odveo Dehuti. Vani, iz nepoznata smjera, zakreketala je žaba, zatim zasisalai zašuškala. Cvrčci su već cvrčali. Gospodin Biswas bio je samu mračnoj kolibi, i sav u strahu.Jezero je u močvarnom koritu. Travurina raste po svoj njegovojpovršini i iz daljine se čini kao da je riječ tek o plitkom usjeku.A uistinu, bilo je puno iznenadnih dubina, seljani su obično tvrdilida su one neizmjerive. Nije bilo drveća ni brda uokolo pa bi, kadbi zašlo sunce, nebo ostalo visoko i svijetlo. Seljani su stajali tihooko sigurnoga ruba jezera. Žabe su kreketale, a potu je počeopjevati žalobne riječi po kojima je i dobio ime. Komarci su se Izvorno poor-me-one bird ili doslovno ptica “jadna-ja”, iz porodice p­otua.

32 V. S. Naipaulveć dali na posao; s vremena na vrijeme seljanin bi se pljesnuopo ruci ili bi podignuo nogu da se pljesne po njoj. Vozar Lakhan reče: — Predugo je dolje. Bipti se namršti. Prije nego što je Lakhan uspio skinuti košulju, Raghu jeiskočio iz vode, naduo obraze, ispljunuo dug, tanak luk vodei duboko uzdahnuo. Voda mu je klizila niz nauljenu kožu, alibrkovi su mu se objesili iznad gornje usne i kosa mu pala načelo. Lakhan mu je priskočio u pomoć. — Mislim da je nešto dolje — reče Raghu. — Ali vrlo jemračno. U daljini nisko se drveće crnjelo u odnosu na izblijedjelo nebo;narančaste sunčeve pruge bile su umrljane sivom bojom, kaoda su ostali trgovi prljavih prstiju. Bipti reče: — Neka Lakhan zaroni! Netko reče: — Ostavimo to za sutra! — Za sutra? — reče Raghu. — Pa da otrujemo vodu svima? Lakhan reče: — Ja idem. Raghu, dašćući, zavrti glavom. — Moj sin. Moja dužnost. — I moje tele — reče Dhari. Raghu se nije obazirao na njega. Rukom je prošao kroz kosu,napuhnuo obraze, spustio ruke sa strane i podrignuo se. Učas jeopet bio u vodi. U jezeru se nije moglo roniti sa stilom; Raghuse jednostavno spustio na dno. Voda je pljusnula i zatalasala se.Odsjaj neba je blijedio. Dok su čekali, hladan vjetar se spustio sbrda prema sjeveru; između drhtavih travki voda je svjetlucalapoput šljokica. Lakhan reče: — Dolazi. Mislim da nešto nosi.

KUĆA ZA G. BISWASA 33 Znali su što, prema Dharijevu plaču. A onda je Bipti zaplakala,a i Pratap, i Prasad i sve žene, dok su muškarci pomagali izvućitele na obalu. Jedna mu je strana bila zelena od mulja; tankenoge bijahu obavijene vitičastom travom, još svježom, punom izelenom. Raghu je sjeo na obalu, uprijevši pogled između noguu tamnu vodu. Lakhan reče: — Pusti mene sad da potražim dječaka. — Da — obrati mu se Bipti. — Pusti ga! Raghu je ostao gdje je i bio, teško je disao, dhoti mu se pripiouz tijelo. A onda je opet bio u vodi i seljani su ponovo ušutjeli.Čekali su i gledali u tele, pa u jezero. Lakhan reče: — Nešto se dogodilo. Žena reče: — Mani se gluposti, Lakhane! Raghu je dobar ronilac. — Znam, znam — reče Lakhan. — Ali predugo roni. Zatim su se svi opet umirili. Netko je kihnuo. Okrenuli su se i ugledali gospodina Biswasa kako stoji namaloj udaljenosti u mraku, prstom jedne noge češkao je gležanjdruge. Lakhan je bio u jezeru. Pratap i Prasad su potrčali da otjerajugospodina Biswasa. — Taj dječak! — reče Dhari. — Ubio je moje tele, a sad je irođena oca stajao života. Lakhan je iznio Raghua onesviještena. Polegli su ga na vlaž-nu travu i ispumpali mu vodu iz usta i na nosnice. Ali bijašeprekasno.— Obavijestiti ljude. — Bipti je ponavljala. — Moramo ih oba-vijestiti. Obavijest su širili uzbuđeni seljani, dobrovoljno. Najvažnijaje obavijest otišla do Biptine sestre Tare u Pagotesu. Tara jebila ugledna. Sudbina joj je uskratila djecu, ali joj je isto tako

34 V. S. Naipauludijelila muža koji se u isti mah oslobodio zemlje i obogatio;već je imao trgovinu rumom i suknenom robom, i bio je međuprvima koji su na Trinidadu kupili automobil. Tara je došla i uzela stvar u svoje ruke. Ruke su joj od šakedo lakta bile u narukvicama, koje je često preporučivala i Bipti:“Nisu posebno lijepe, ali jedan udarac ovom rukom sredit ćesvakog napadača.” Imala je i zlatne naušnice i nakphul, “nosnicvijet”. Oko vrata je imala čvrst zlatni lanac i debele srebrnegrivne na gležnjevima. Unatoč nakitu, bila je puna snage iokretna, i usvojila je zapovjednički stil svojega muža. Tugova-nje je prepustila Bipti, a sve ostalo je sama sredila. Dovela jesvojega pandita, kojega je stalno glasno oslovljavala; uputila jePratapa kako se treba ponašati tijekom obreda; čak je dovelai fotografa. Natjerala je Prasada, Dehuti i gospodina Biswasa da se držedostojanstveno i da ne smetaju, a Dehuti je naredila da se pobrineda gospodin Biswas bude primjereno odjeven. Budući da je naj-mlađi u obitelji, ožalošćeni su se prema njemu odnosili dostojno isuosjećajno, premda je u tome bilo trunka zastrašenosti. Zbunjennjihovom pažnjom, muvao se kolibom i dvorištem, misleći daosjeća nov, svjež miris u zraku. A i u ustima je imao čudan okus;nikad nije jeo meso, ali sad se osjećao kao da je jeo sirovo bijelomeso; stalno mu je dolazilo na povraćanje pa je stalno pljuvao,dok mu Tara nije rekla: — Što ti je? Da nisi trudan? Bipti se okupala. Još mokru kosu podijelila je po sredini irazdjeljak namazala crvenom henom. Zatim je ostrugala henui namazala razdjeljak ugljenom prašinom. Sad je bila zauvijekudovica. Tara je kratko jauknula i na njezin su znak druge ženepočele jadikovati. Na Biptinoj je crnoj kosi još bilo točkica hene,poput kapi krvi. Spaljivanje je zabranjeno pa su Raghua morali pokopati.Bio je u lijesu u spavaćoj sobi, odjeven u najbolji dhoti, sako iturban, brojanice mu oko vrata i spuštaju se niz sako. Lijes jebio posut nevenom u boji turbana. Pratap, najstariji sin, vodioje obred hodajući oko sanduka.

KUĆA ZA G. BISWASA 35 — Sad fotografiraj — reče Tara. — Brzo. Uhvati ih zajedno.Posljednji put. Fotograf, koji je pušio pod drvetom manga, ušao je u kolibui rekao: — Pretamno je. Muškarci su se zainteresirali i davali savjete dok su ženeoplakivale. — Slikaj izvana. Nasloni ga na mangovo drvo. — Upali svjetlo. — Ne može biti pretamno. — Ma što vi znate? Nikad se niste fotografirali. Nego, japredlažem… Fotograf, miješane kineske, crnačke i europske krvi, nijerazumio što mu govore. Na kraju su on i neki muškarci iznijelilijes na verandu i položili ga uza zid. — Pazite! Da ne ispadne. — Bože! Svi su neveni spali s njega. — Neka ih! — reče fotograf na engleskom jeziku. — Baš je tolijepo. Cvijeće na tlu. — Postavio je svoj tronožac u dvorištu, ispodrutave strehe od slame, i gurnuo glavu pod crnu tkaninu. Tara je prenula Bipti iz njezina jadikovanja, uredila joj kosui veo, i obrisala joj suze. — Petero ljudi na istoj slici — reče fotograf Tari. — Teškoih je složiti. Čini mi se da će dvoje morati biti s jedne strane, atroje s druge. Sigurni ste da ih želite svih petero? Tara je bila uporna. Fotograf je zaškrgutao zubima, ali ne na Taru. — Pogledajte, pogledajte! Zašto nitko nije ničim poduprolijes da ne padne? Tara je i to obavila. Fotograf reče: — U redu, onda. Majka i najstariji sin s jedne strane. Domajke, mlađi sin i kći. A do većega, najmanji sin.

36 V. S. Naipaul Muškarci su i dalje dijelili savjete. — Neka gledaju u lijes. — U majku. — I u najmlađega sina. Fotograf je smirio situaciju i rekao Tari: — Recite im da gledaju u mene. Tara je prevela a fotograf se podvukao pod svoje platno.Gotovo je odmah opet izvirio. — A kako bi bilo da majka i najstariji sin stave ruku na rublijesa? Učinili su tako i fotograf se ponovo podvukao pod svojeplatno. — Čekajte! — poviče Tara trčeći iz kolibe sa svježim vijencemod nevena. Stavila ga je Raghuu oko vrata i rekla fotografu naengleskome: — U redu. Sad slikajte!Gospodin Biswas nikad nije imao tu svoju snimku i nije ju vidiosve do 1937. godine, kad se pojavila, uokvirena, na zidu dnevnesobe Tarine lijepe kuće u Pagotesu, malo izgubljena među drugimfotografijama s pogreba, mnogim ovalnim portretima nejasnihrubova umrlih prijatelja i rođaka, i šarenih litografija engleskogapejzaža. Fotografija je izblijedjela i bila svijetlosmeđa, a djelomiceje bila nagrđena velikim heliotropskim znakom fotografa, jošjasnim, i njegovim umrljanim nepravilnim potpisom mekomcrnom olovkom. Kraste rana i ožiljci od ekcema jasno su se vidjelina njegovim kvrgavim koljenima i duž tankih ruku i nogu. Svisu na fotografiji bili neprirodno veliki, izbuljenih očiju koje kaoda su bile obrubljene crnom bojom.Tara je imala pravo kad je rekla da će ta fotografija biti posljednjauspomena okupljene obitelji. Jer za nekoliko će dana gospodinBiswas i Bipti, Pratap i Prasad, te Dehuti napustiti Parrot Tracei obitelj će se zauvijek razići. A počelo je te večeri nakon pokopa.

KUĆA ZA G. BISWASA 37 Tara je rekla: — Bipti, moraš mi dati Dehuti. Bipti se nadala da će joj Tara to ponuditi. Za četiri do petgodina Dehuti će biti za udaju i bolje je da bude s Tarom. Naučitće se ponašati i steći će pristojne manire, a s Tarinim mirazommožda će čak i naći dobru priliku. — Ako čovjek već nekoga mora imati — rekla je Tara — boljeje da to bude netko iz vlastite obitelji. To sam uvijek govorila.Ne želim da mi stranci zabadaju nos u kuhinju i spavaonicu. Bipti se složila da je bolje imati sluge iz vlastite obitelji.A Pratap i Prasad, pa čak i gospodin Biswas, koga nisu ništapitali, klimnuli su glavama, kao da je problem sa slugama pro-blem o kojemu su dugo razmišljali. Dehuti je zurila u pod, stresla kosom i promrmljala nekolikoriječi, što je značilo da je ona premalena da bi se nju što pitalo,ali da je zadovoljna. — Kupi joj novu odjeću — reče Tara, opipavajući prstoms­uknju od žoržeta i satensku podsuknju. — Nabavi joj neštonakita. — Obujmila je palcem i prstom Dehutino zapešće, zate-gnula lice i podignula ušnu resicu. — Naušnice. Dobro je što sijoj probušla uši, Bipti. Više neće trebati te štapiće. — U rupamau ušima Dehuti je nosila komade tanke tvrde srži kokosovegrane. Tara je živahno povukla Dehuti za nos. — I nakhpul.Voljela bi rinčicu u nosu? Dehuti se sramežljivo nasmija, ne dižući pogled. — Pa — reče Tara — moda se mijenja svaki čas. Ja samjednostavno staromodna, to je sve. — Pogladila je svoju zlatnunosnu rinčicu. — Skupo je biti staromodan. — Bit ćeš njome zadovoljna — reče Bipti. — Raghu nije imaonovaca. Ali je dobro odgojio djecu. Škola, pobožnost… — Dosta — reče Tara. — Vrijeme tugovanja je prošlo, Bipti.Koliko ti je novca Raghu ostavio? — Ništa. Ne znam.

38 V. S. Naipaul — Kako to misliš? Želiš mi nešto zatajiti? Svi u selu znajuda je Raghu imao puno novaca. Sigurna sam da ti je ostaviodovoljno da otpočneš kakav poslić. Pratap je mljacnuo zubima. — Bio je škrtac, pravi. Skrivao je novac. Tara reče: — Je li to iskazivanje poštovanja kojemu te otac naučio? Tražili su. Izvukli su Raghuovu kutiju ispod kreveta i tragaliza lažnim dnom; na Biptinu sugestiju, tragali su za bilo kakvimsvežnjem koji se možda nalazi u kakvom skrovištu pod drvetom.Razgrnuli su čađavu slamu i ispipali rožnike krova; kuckali su popodu i po zidovima od bambusa i blata; pregledali su Raghuoveštapove za hodanje, skidali metalne kapice, jedinu Raghuovuekstravaganciju; rastavili su krevet i otrgnuli noge na kojimaje stajao. Ništa nisu našli. Bipti reče: — Pretpostavljam da uopće nije imao novaca. — Ti si luda — reče joj Tara, i to tonom koji je odavao dosadu,istim onim tonom kojim je naredila Bipti da spakira Dehutinzavežljaj i odvela je sa sobom.Budući da nisu mogli kuhati u svojoj kući, jeli su kod Sadhua. Jeloje bilo neslano i, čim bi počeo žvakati, gospodin Biswas bi imaoosjećaj da jede sirovo meso i ponovo bi mu došlo na povraćanje.Istrčao je van da isprazni usta i ispere ih, ali okus bi ostao uustima. I gospodin Biswas je jauknuo kad ga je, nakon što su sevratili u kolibu, Bipti spravila u postelju i pokrila Raghuovimpokrivačem. Pokrivač je bio dlakav i bockav; činilo se da je izvortog grubog, sirovog mirisa koji je udisao cijeli dan. Bipti ga jepustila da viče dok se ne umori i ne zaspi pod žutim, treperavimsvjetlom uljanice koje je kutove ostavljalo u mraku. Gledala jekako stijenj sve više sagorijeva dok nije začula Pratapovo hrka-nje, koji je hrkao kao pravi muškarac, i teško disanje Prasadai gospodina Biswasa. Sama je spavala tek na mahove. U kolibije bilo tiho, ali vani je buka bila jaka i stalna: komarci, šišmiši,

KUĆA ZA G. BISWASA 39žabe, cvrčci, kukci, potui. Ako cvrčak ne bi zacvrčao, ugođaj bibio narušen i probudila bi se. Iz lakoga sna probudio ju je nov zvuk. Isprva nije bila sigurna,ali uznemirili su je blizina buke i nepravilan zvuk. Bila je to bukakoju je čula svaki dan, ali sada je taj zvuk, izdvojen u noći, biloteško odgonetnuti. Čuje se ponovo: tutanj, stanka, produženoškljocanje, zatim niz tihih tutnjeva. I opet. Pa zatim drugizvuk, boce koje se razbijaju, prigušen, kao da su boce bile pune.I znala je da buka dolazi iz njezina vrta. Netko se spoticao međubocama koje je Raghu zakopao dolje, uz cvijetne lijehe. Probudila je Prasada i Pratapa. Gospodin Biswas, kojeg je probudio utišani razgovor i plessjena u sobi, zatvori oči ne bi li bio podalje od opasnosti; iznenada,kao i dan prije, sve je postalo dramatično i daleko. Pratap je dao štapove za hodanje Prasadu i Bipti. Pomno jeotkračunao mali prozor i zatim ga iznenada snažno otvorio. Vrt je bio osvijetljen zaštićenim fenjerom. Muškarac je vilamazabadao u zemlju među graničnicima od boca. — Dhari — poviče Bipti. Dhari nije podignuo pogled niti joj odgovorio. Nastavio jezabadati vilama, kopajući tim alatom po zemlji i trgajući korijenjekoje je održavalo zemlju. — Dhari! Počeo je pjevati svatovsku pjesnu. — Sablju! — reče Pratap. — Daj mi sablju. — O, Bože! Ne, ne — odvrati Bipti. — Idem van i izbost ću ga ko zmiju — reče Pratap, a višenije vladao glasom. — Prasade? Mama? — Zatvori prozor — reče mu Bipti. Dhari je prestao pjevati i reče: — Da, zatvori prozor i idi spavati. Tu sam ja da vas čuvam. Bipti silovito privuče prozor, navuče zasun i zadrži ruku nanjemu. Iskopavanje i razbijanje boca se nastavilo. Dhari je pjevao:

40 V. S. Naipaul U dnevnom poslu budi odlučan, nikoga se ne boj, i vjeruj u Boga. — Dhari u tome nije sam — reče Bipti. — Ne izazivaj ga! — Azatim je, kao da to ne samo što ublažava Dharijevo ponašanjenego im svima daje zaštitu, dodala: — Njemu je stalo samo donovca tvojega oca. Neka ga traži! Gospodin Biswas i Prasad uskoro su ponovo zaspali. Bipti iPratap su ostali na nogama sve dok nisu čuli posljednju Dharijevupjesmu, i dok nije prestao vilama prekapati zemlju i razbijatiboce. Nisu govorili. Samo je jedanput Bipti rekla: — Tvoj me otac uvijek upozoravao na ljude iz ovoga sela. Pratap i Prasad probudiše se još za mraka, kao i uvijek.Nisu razgovarali o onome što se dogodilo, a Bipti je ustrajalana tome da moraju otići na bivolsko jezero, kao i obično. Čim serazdanilo, izišla je u vrt. Cvjetne su lijehe bile prekopane; rosana razrovanoj zemlji, koja je djelomice pokrivala iskorijenjenebiljke, već mlitave i klonule. Povrtnjak nije bio prekopan, alirajčica je bila podrezana, kolci polomljeni a bundeve izrezane. — Oj, Raghuova ženo! — poviče muškarac s ceste i ona ugledaDharija kako preskakuje jarak. Odsutno je pokupio rosni list s hibiskusa, zdrobio ga u ruci,strpao u usta i žvakao prilazeći joj. Bijes joj je rastao. — Izlazi! Odmah! I ti sebe zoveš čovjekom? Besramna siskitnica. Besraman i kukavica. Prošao je pokraj nje, pokraj kolibe, do vrta. Žvačući, razmatraoje štetu. Bio je u radnom odijelu, nož za sječu u crnim kožnimkoricama o pasu, emajlirana posuda za hranu u jednoj ruci,tikva s vodom visila mu je s ramena. — O, ženo Raghuova, što su to učinili? — Nadam se, Dhari, da si našao nešto što će te usrećiti. Slegnuo je ramenima i pogledao uništene cvjetne lijehe. — Oni će i dalje nadgledati, maharadžinice.

KUĆA ZA G. BISWASA 41 — Svi znaju da si ostao bez teleta. Ali to je bio nesretanslučaj. A što… — Da, da. Moje tele. Nesretan slučaj. — Pamtit ću ti to, Dhari. A i Raghuovi sinovi. — Bio je velik ronilac. — Divljak! Odlazi! — Drage volje. — Ispljunuo je hibiskusov list na cvjetnulijehu. — Samo sam ti htio reći da će ti pokvareni ljudi opetdoći. Zašto im ne pomogneš, maharadžinice? Bipti nije imala koga pozvati u pomoć. Nije vjerovala policiji,a Raghu nije imao prijatelja. Štoviše, nije znala tko je u savezus Dharijem. Te su noći skupili sve Raghuove štapove i noževe i čekali.Gospodin Biswas zaklopio je oči i osluškivao, ali kako su satiprolazili, bilo mu je teško ostati budan. Probudili su ga šapat i muvanje u kolibi. Daleko je negdje,čini se, netko pjevušio sporu, tužnu ženidbenu pjesmu. Bipti iPrasad bili su na nogama, s noževima u ruci. Pratap se bijesnokretao između prozora i vrata, tako brzo da je plamen uljanicepalucao sad u ovom, sad u onom smjeru i u jednom se trenutkuuz tresak utrnuo. Soba je utonula u mrak. Čas poslije plamenje zasvijetlio, spasivši ih. Pjevušenje se čulo sve bliže, a kad im se gotovo posve približilo,čuli su da se s njim miješa mrmor i prigušen smijeh. Bipti otvori prozor uz tresak i ugleda vrt osvijetljen fenje-rima. — Trojica — prošapće. — Lakhan, Dhari, Oumadh. Pratap gurne Bipti u stranu, širom otvori prozor i poviče: — Odlazite! Van! Sve ću vas pobiti. — Šššš — Bipti će, odvlačeći Pratapa i pokušavajući zatvoritiprozor. — Raghuov sin — reče muškarac iz vrta. — Nemoj me ušutkivati — viknu Pratap na Bipti. Suze sumu navrle na oči i zajecao je. — Sve ću ih pobiti.

42 V. S. Naipaul — Glasan dečko — reče drugi muškarac. — Vratit ću se i sve vas pobiti — vikao je Pratap. — Obećavamvam. Bipti ga je privila uza se i tješila, poput djeteta, i istim onimnježnim, neuznemirenim glasom rekla: — Prasade, zatvori prozor. I pođite spavati. — Da, sine. — Prepoznali su Dharijev glas. — Pođi spavati.Mi ćemo dolaziti ovamo svaku večer da vas čuvamo. Prasad je zatvorio prozor, ali buka se i dalje čula — pjesma,razgovor, neužurbani zvukovi kopanja vilama i lopatom. Biptije sjela i buljila u vrata, pokraj kojih je, na zemlji, sjedio Pratap,nož pokraj njega, drška izrezbarena u obliku para gumenihčizama. Nepokretan. Suze mu presušile, ali oči su bile crvene,a kapci natečeni.Na kraju je Bipti prodala kolibu i zemlju Dhariju, pa su seona i gospodin Biswas preselili u Pagotes. Ondje su živjeli odTarine dobrostivosti, premda ne s Tarom nego s nekim dalekimrođacima Tarina supruga, daleko od glavne ceste. Pratapa iPrasada poslala je daljim rođacima u Felicity, u srce plantažašećernom trskom; već su bili ušli u taj posao i bili prestari dauče nešto drugo. I tako je gospodin Biswas napustio jedinu kuću na koju jepolagao neko pravo. Sljedećih trideset pet godina lutat će i nećepostojati mjesto koje će moći nazvati svojim, bez obitelji osimone koju će pokušati stvoriti u proždirućem svijetu Tulsijevih.Jer, nakon što su umrli roditelji njegove majke, nakon smrtinjegova oca, nakon što su mu braća otišla na plantažu u Felicity,nakon što je Dehuti postala sluškinja u Tarinoj kući, i nakon štose on sve više udaljavao od Bipti, koja je, slomljena, postajalasve bespotrebnija i sve nedokučivija, činilo mu se da je uistinuposve sam.