Anatomija jedne pobune

JAVIER CERCAS ANATOMIJAJEDNE POBUNEAnatomijajednepobune –1–

–2–

Javier CercasAnatomija jedne pobune prevela sa španjolskog Silvana Roglić Fraktura –3–

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovorn­ osti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. Naslov izvornika Anatomía de un instante © Javier Cercas, 2009. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2014.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-584-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884551 –4–

U spomen na Joséa CercasaZa Raüla Cercasa i Mercè Mas –5–

–6–

...onog vidjeh što ko slabić znani iz svojih ruku visok čin je dao. Dante, “Pakao”, III, 59-60–7–

–8–

predgovorPogovor jednoga romana –9–

– 10 –

1Sredinom ožujka 2008. pročitao sam da, prema istraživanju objav-ljenom u Velikoj Britaniji, četvrtina Britanaca misli da je WinstonChurchill lik iz mašte. U to sam doba završavao skicu romana održavnom udaru 23. veljače, bio sam pun nedoumica o tome što samnapisao i sjećam se da sam se pitao koliko Španjolaca misli da jeAdolfo Suárez lik iz mašte, da je general Gutiérrez Mellado lik izmašte, da su Santiago Carrillo ili pukovnik Tejero likovi iz mašte.I dalje mi se to ne čini neumjesnim pitanjem. Činjenica jest da jeWinston Churchill umro prije više od četrdeset godina, da je gene-ral Gutiérrez Mellado umro prije nešto manje od petnaest i da sudok pišem ove retke o Adolfu Suárezu, Santiago Carrillo i pukovnikTejero još uvijek živi, ali isto je tako činjenica da je Churchill ne­opisivo važan povijesni lik i da je, ako Suárez s njime dijeli taj statusbarem u Španjolskoj, prilično upitno dijele li ga i general GutiérrezMellado i Santiago Carrillo, a da ne spominjemo pukovnika Tejera;k tomu, u Churchillovo doba televizija još nije bila glavni proizvo-đač stvarnosti te istovremeno i glavni proizvođač nestvarnosti nanašem planetu, dok je jedno od obilježja koja pobliže određuju udar23. veljače upravo to što je snimljen kamerom i preko televizijeprenesen čitavom planetu. Zapravo, tko zna je li danas pukovnikTejero mnogim ljudima tek lik s televizije; možda su to do određenemjere čak i Adolfo Suárez, general Gutiérrez Mellado i SantiagoCarrillo, ali ne toliko koliko on: osim oglasa velikih trgovačkih la-naca s kućanskim aparatima i špica tračerskih programa koje suistrošile njegov lik, javni život pukovnika pučista ograničen je na – 11 –

onih nekoliko sekundi koje se ponavljaju svake godine na televizijikad s trorogim šeširom i vitlajući službenim devetmilimetarskimkratkim pištoljem upada u dvoranu Kongresa i hicima pokoravaokupljene zastupnike. Iako znamo da je on stvarni lik, on je ne-stvarni lik; iako znamo da je to stvarna slika, to je nestvarna slika:prizor iz parodije netom proizašao iz klišejima zatrovanoga mozgakakva osrednjeg imitatora Luisa Garcíje Berlange. Nijedan stvarnilik ne postaje lik iz mašte time što se pojavi na televiziji, čak ni kadje prije svega lik s televizije, ali vrlo će ga vjerojatno televizija zara-ziti nestvarnošću kad ga se takne i vjerojatno će povijesni događajdo određene mjere promijeniti svoju narav samim emitiranjem nateleviziji jer televizija iskrivi način na koji ga doživljavamo (ako gaveć ne trivijalizira ili degradira). Udar 23. veljače živi s tom anoma-lijom: koliko znam, to je jedini udar u povijesti snimljen preko te-levizije, a činjenica da je snimljen istovremeno je garancija njegovestvarnosti i garancija njegove nestvarnosti; ako tomu pridodamoopetovani strah koji bude ti prizori, povijesnu važnost toga događajai stvarne ili navodne sjenovite zone koje ga još uvijek okružuju, taokolnost možda objašnjava nezamislivu gomilu proze u obliku ne­osnovanih teorija, bizarnih ideja, klimavih nagađanja i izmišljenihsjećanja koji ga obavijaju. Dat ću beznačajan primjer za ovo posljednje; beznačajan, ali nebanalan jer ima veze baš s televizijskim životom udara. NijedanŠpanjolac koji se sjeća 23. veljače 1981. nije zaboravio što je radiotoga popodneva, a oni s dobrim pamćenjem sjećaju se do u detalje– koliko je bilo sati, gdje su se nalazili, s kime su bili – da su u iz­ravnom televizijskom prijenosu vidjeli ulazak pukovnika Tejera injegovih žandara u Kongres, do te mjere da su se spremni zakletinajs­ vetijim da je riječ o stvarnom sjećanju. Nije, jer iako je radioizravno prenosio udar, televizijske su slike emitirane tek nakonoslobođenja okupiranoga Kongresa, nedugo nakon dvanaest i tri-deset 24. veljače, a izravno ga je vidjela tek šačica novinara i tehničaraŠpanjolske televizije čije su kamere snimale prekinuto zasjedanjeParlamenta i koji su te slike pustili u opticaj u internoj mreži kućeu iščekivanju trenutka kad će biti uređene i emitirane u informativ- – 12 –

nim programima toga popodneva ili u večernjim vijestima. Tako jezapravo bilo, ali svi se opiremo da nam otuđe uspomene, koje sutemelj identiteta, a neki pretpostavljaju ono čega se sjećaju onomušto se uistinu dogodilo pa se tako sjećaju da su vidjeli državni udaruživo. To je, vjerujem, neurotična reakcija, iako logična, pogotovos obzirom na to da je riječ o udaru 23. veljače, u kojem je često teškorazlučiti što je stvarno, a što izmišljeno. Naposljetku, ima razlogada se državni udar 23. veljače shvati kao plod kolektivne neuroze.Ili kolektivne paranoje. Ili, najpreciznije, kao kolektivni roman. Uzabavnoj industriji, u svakom slučaju, doživljen je kao još jedan oblikzabave. Ali to ne znači da je to bilo izmišljeno: udar 23. veljače ui-stinu se dogodio, a dvadeset sedam godina nakon toga dana, kad suglavni likovi za većinu već počeli gubiti status povijesnih likova ipočeli ulaziti u kraljevstvo izmišljenoga, ja sam dovršavao skicu zaroman u kojem sam 23. veljače pokušao pretvoriti u književnost. Ibio sam pun nedoumica. – 13 –

2Kako mi je palo na pamet pisati književno djelo o 23. veljače? Kakomi je palo na pamet pisati roman o neurozi, o paranoji, o kolektiv-nom romanu? Nema pisca koji barem jedanput nije osjetio nalet taštine da stvar­nost od njega zahtijeva roman, da ne traži on roman, nego da romantraži njega. Ja sam to osjetio 23. veljače 2006. Nedugo prije togajedan me talijanski dnevnik zamolio da u članku iznesem svoje sje­ćanje na državni udar. Pristao sam; napisao sam članak u kojem samiznio tri stvari: prva je da sam bio junak, druga da nisam bio junak,a treća da nitko nije bio junak. Bio sam junak jer sam toga popod-neva, nakon što sam od majke čuo da je skupina žandara oružjemprekinula sjednicu na kojoj je trebao biti imenovan novi predsjednikvlade, izjurio prema fakultetu s maštom osamnaestogodišnjaka kojaje ključala revolucionarnim slikama o gradu pod oružjem, uzavrelomod ljudi koji prosvjeduju protiv udara i punim barikada na svakomuglu; nisam bio junak jer zapravo nisam izjurio prema fakultetu sneustrašivom nakanom da se pridružim obrani demokracije od po­bunjene vojske, nego s pohotnom nakanom da nađem kolegicu sgodine u koju sam bio zaljubljen preko ušiju i da možda iskoristimte romantične sate, ili su se barem meni činili romantičnima, da jeosvojim; nitko nije bio junak jer kad sam toga popodneva došao nafakultet, nisam zatekao nikoga osim svoje kolegice i još dva studenta,krotke i izgubljene: nitko na fakultetu na kojem sam studirao – nina tom niti ijednom drugom fakultetu – nije prstom mrdnuo da seusprotivi udaru; nitko u gradu u kojem sam živio – ni u tom niti – 14 –

ijednom drugom gradu – nije izašao na ulicu kako bi se suprotstaviopobunjenim vojnicima: osim šačice ljudi koji su pokazali da su spre-mni riskirati svoju kožu kako bi branili demokraciju, čitava se zemljazavukla u svoje domove iščekujući da udar propadne. Ili da uspije. To je ukratko ono o čemu sam pisao u svojem članku i, nesum-njivo zato što je njegovo pisanje probudilo zaboravljene uspomene,toga sam 23. veljače pozornije nego inače pratio članke, reportažei intervjue kojima su mediji obilježili dvadeset petu godišnjicu udara.Ostao sam zapanjen: ja sam udar 23. veljače doživio kao potpunikrah demokracije, ali većina tih članaka, reportaža i intervjua go-vorila je o njemu kao o potpunoj pobjedi demokracije. I ne samooni. Toga je istog dana Zastupnički kongres izdao proglas u kojemse moglo pročitati sljedeće: “Nedostatak bilo kakve naznake dru­štvene potpore, uzorno držanje građanstva, odgovorno ponašanjepolitičkih stranaka i sindikata, kao i medija, a osobito demokratskihinstitucija (…), bili su dovoljni da spriječe državni udar.” Teško jenagomilati više laži u manje riječi, ili sam to pomislio kad sam pro-čitao taj paragraf: ja nisam imao dojam da je udaru nedostajalo dru­štvene potpore, ni da je držanje građanstva bilo uzorno, ni da jeponašanje političkih stranaka i sindikata bilo odgovorno, niti da su,uz rijetke iznimke, mediji i demokratske institucije išta učinili daspriječe udar. Ali nije mi zapravo upadljivi nerazmjer između mojegasjećanja na 23. veljače i očito kolektivnoga sjećanja privukao pozor-nost i izazvao nalet taštine da stvarnost od mene traži roman, negonešto mnogo manje šokantno, ili elementarnije – iako vjerojatnopovezano s tim nerazmjerom. Bila je to uvijek ista slika u svim te-levizijskim reportažama o udaru: slika skamenjenog Adolfa Suárezau njegovoj klupi nekoliko trenutaka nakon ulaska pukovnika Tejerau dvoranu Kongresa, žandarski hici koji zuje oko njega i svi nazočnizastupnici – svi osim dvojice: generala Gutiérreza Mellada i SantiagaCarrilla – koji se bacaju na pod kako bi se zaštitili od metaka. Na-ravno, vidio sam tu sliku desetke puta, ali iz nekoga razloga togasam je dana vidio kao da je vidim prvi put: vrisci, pucnjevi, užasnutatišina u polukrugu i onaj čovjek priljubljen uz naslon od plave kožesvoje klupe predsjednika vlade, sam, poput kipa i utvare usred crvene – 15 –

pustoši praznih klupa. Iznenada mi se to učinilo hipnotičkom iblistavom slikom, kompleksnom do u tančine, bremenitom znače-njem; možda stoga što uistinu enigmatično nije ono što nitko nijevidio, nego upravo ono što smo svi mnogo puta vidjeli i što svemuusprkos tomu odbija dati značenje, odjednom mi se to učinilo eni-gmatičnom slikom. Ona je zazvonila na uzbunu. Kaže Borges da se“svaka sudbina, ma kako dugačka i zamršena bila, zapravo sastojiod jednoga trenutka: trenutka kad čovjek jednom zauvijek shvatitko je on zapravo”. Gledajući toga 23. veljače Adolfa Suáreza kakosjedi u svojoj klupi dok oko njega zuje meci u pustoj dvorani, upitaosam se je li u tom trenutku Suárez shvatio jednom zauvijek tko jeon zapravo i kakvo značenje u sebi krije ta daleka slika, pod pret-postavkom da ga uopće krije. To me dvostruko pitanje nije napuštaloidućih dana, a kako bih pokušao odgovoriti na njega – ili, bolje re-čeno: kako bih ga pokušao točno postaviti – odlučio sam napisatiroman. Odmah sam se bacio na posao. Ne znam je li neophodno objasnitida namjera mojeg romana nije bila obraniti Suárezov lik, ni ocrnitiga, čak ni ocijeniti ga, nego samo istražiti značenje jedne geste. Ipak,lagao bih kad bih rekao da mi je Suárez u to doba bio odveć sim­patičan: dok je bio na vlasti, ja sam bio adolescent i uvijek sam gadoživljavao kao frankističkoga skorojevića koji se uspeo lomećikral­ježnicu od silnoga klanjanja, kao političkog oportunista, reak-cionara, bogomoljca, površnog i dodvoricu koji je utjelovljivao onošto sam najviše prezirao u svojoj domovini i kojeg sam, bojim se,poistovjećivao sa svojim ocem, tvrdokornim suaristom; s vremenomse moje mišljenje o ocu popravilo, ali ne i moje mišljenje o Suárezu,ili ne pretjerano: sad, četvrt stoljeća nakon toga, smatrao sam gasamo političarom kratka daha čija je glavna zasluga ležala u tomešto je bio na mjestu na kojem je morao biti i u trenutku u kojem jemorao biti, što mu je neočekivano dodijelilo glavnu ulogu u tranzi-ciji, onoj iz diktature u demokraciju, koju bi zemlja prošla s njimeili bez njega, a upravo je prešućivanje te činjenice razlog što sam sviše sarkazma nego čuđenja promatrao svečanosti njegove kanoni-zacije za života kao velikoga državnika demokracije – uvijek mi se – 16 –

činilo da u tim svečanostima prepoznajem mnogo jači miris lice-mjerja nego što je uobičajeno u tim slučajevima, kao da to nitko nevjeruje ili kao da, više nego što slave Suáreza, slavljenici slave sebesame. Ali, umjesto da ga osiromaši, oskudno poštovanje koje samosjećao prema njemu obogaćivalo je kompleksnošću njegov lik idjelo, osobito tijekom kopanja po njegovoj biografiji i dok sam sku-pljao dokumentaciju o udaru. Prvo sam pokušao na Španjolskojteleviziji pribaviti kopiju kompletne snimke ulaska pukovnika Tejerau Kongres. Taj je korak bio teži od očekivanoga, ali vrijedio je truda;snimka – snimljena većim dijelom dvjema kamerama, koje su nakonupada u Kongres nastavile raditi sve dok ih netko slučajno nije is-ključio – bila je nevjerojatna: slike koje viđamo na svaku obljetnicu23. veljače traju pet, deset, najviše petnaest sekundi; kompletnasnimka traje sto puta dulje, trideset četiri minute i dvadeset četirisekunde. Kad je emitirana na televiziji, u podne 24. veljače, filozofJulián Marías rekao je da zaslužuje nagradu za najbolji film godine;gotovo tri desetljeća nakon toga mislio sam da je to preblaga po-hvala: to su nabijene slike, izuzetne vizualne snage, koje obilujupričom i pucaju od istine i koje sam mnogo puta vidio i nisam semogao oduprijeti osjećaju začaranosti. U međuvremenu, tijekomtih prvih dana, pročitao sam nekoliko Suárezovih biografija, neko-liko knjiga o godinama koje je proveo na vlasti i o državnom udaru,prelistao sam pokoje novine iz tih vremena, razgovarao s pokojimpolitičarom, pokojom vojnom osobom i pokojim novinarom. Jednaod prvih osoba s kojom sam razgovarao bio je Javier Pradera, bivšikomunistički urednik koji je postao siva eminencija španjolske kul-ture i jedna od rijetkih osoba koja je 23. veljače, kad je pisao uvodnikeu El Paísu i kad su te novine objavile posebno izdanje s nedvosmi-sleno antiudarnim tekstom koji je napisao on, pokazala da je spre-mna riskirati vlastitu kožu za demokraciju. Rekao sam Praderi zasvoj projekt (lagao sam mu: rekao sam da kanim napisati roman o23. veljače; ili mu možda nisam lagao: možda sam otpočetka htiozamisliti da je gesta Adolfa Suáreza sadržavala ključ 23. veljače).Pradera se zagrijao; budući da on nije čovjek sklon entuzijazmu, biosam na oprezu: upitao sam ga čemu toliki entuzijazam. “Vrlo je – 17 –

jednostavno”, odgovorio je. “Zato što je državni udar roman. Kri-minalistički roman. Radnja ide ovako: Cortina pokreće udar i Cor-tina ga zaustavlja. Iz odanosti prema kralju.” Cortina je zapovjednikJosé Luis Cortina; zapovjednik José Luis Cortina bio je 23. veljačezapovjednik jedinice za specijalne operacije u CESID-u, španjolskojobavještajnoj službi: pripadao je istoj vojnoj klasi kao kralj, pripisujemu se uska povezanost s monarhom, a nakon 23. veljače bio je op-tužen za sudjelovanje u udaru ili, bolje rečeno, za pokretanje udarai bio je u pritvoru, gdje ga je ispitao i oslobodio ratni savjet koji jevodio slučaj, ali nikad se nisu raspršile sumnje koje su visjele nadnjime. “Cortina pokreće udar i Cortina ga zaustavlja”: Pradera senasmijao, podrugljivo; i ja sam se nasmijao, jer to mi se više činilokao radnja sofisticirane verzije Triju mušketira nego radnja krimi­nalističkoga romana, sa zapovjednikom Cortinom u ulozi koja jeobjedinjavala D’Artagnana i gospodina Trévillea. Ideja mi se svidjela. Sasvim slučajno, ubrzo nakon što sam raz-govarao s Praderom, pročitao sam knjigu koja se savršeno poklapalas fikcijom koju je bivši urednik El Paísa imao u glavi, samo što knjiganije bila fikcija: bilo je to novinarsko istraživanje. Autor je bio no-vinar Jesús Palacios; njegova je teza bila da, protivno onomu što sena prvi pogled čini, udar 23. veljače nije petljavina koju je improvi-zirao nesavršeni spoj nepokolebljivo frankističkih časnika i monar-hističkih časnika s političkim ambicijama, nego “autorski udar”,operacija koju je do u detalje osmislio CESID – zapovjednik Cortina,ali i pukovnik Calderón, njegov nadređeni i u to doba šef obavje-štajne službe – čiji cilj nije bio uništiti demokraciju, nego podrezatijoj krila ili promijeniti njezin smjer, uklanjajući Adolfa Suáreza smjesta predsjednika vlade i postavljajući na njegovo mjesto vojnuosobu na čelu vlade spasa sastavljene od predstavnika svih političkihstranaka; prema Palaciosu, u tom cilju Calderón i Cortina nisu ra-čunali samo na implicitnu privolu ili poticaj kralja, nestrpljiva uželji da prevlada krizu u koju su zemlju dovele kronične krize Suáre-zovih vlada: Calderón i Cortina odabrali su vođu operacije – generalaArmadu, bivšega kraljeva tajnika, sokolili izvršitelje – generale Mi­lansa del Boscha i pukovnika Tejera – i milimetarski precizno satkali – 18 –

urotničku mrežu u koju su bili upleteni časnici, političari, poduzet-nici, novinari i diplomati koje su okupile različite i suprotstavljeneambicije u zajedničkom cilju, udaru. Bila je to neodoljiva teza:odjednom se kaos od 23. veljače posložio; odjednom je sve bilosmisleno, simetrično, geometrijsko, kao u romanima. Naravno daPalaciosova knjiga nije bila roman i da točno poznavanje činjenica– da i ne spominjemo mišljenje najpozvanijih stručnjaka – daje na-zreti da si je Palacios uzeo određene slobode u vezi sa stvarnošćukako ona sama ne bi opovrgnula njegovu pretpostavku; ali ja nisambio povjesničar, čak ni novinar, samo književnik, tako da me stvar-nost ovlastila da si uzmem slobode koliko god to bude potrebno jerroman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino predsamim sobom. Sav sretan, pomislio sam da mi Pradera i Palaciosnude poboljšanu verziju Triju mušketira: priču o tajnom agentu koji,s ciljem da spasi monarhiju, kuje divovsku urotu kako bi uz pomoćudara bacio na koljena kraljeva predsjednika, upravo jedinoga poli-tičara (ili gotovo jedinoga) koji u danom trenutku odbija poslušatipučiste i ostaje u svojoj klupi dok oko njega lete meci u dvoraniKongresa. Ujesen 2006., kad sam držao da znam dovoljno o udaru da mogurazviti nit, počeo sam pisati roman; zbog razloga koji sad nisu bitniu zimu sam ga se ostavio, ali krajem proljeća 2007. ponovno sam gase latio i za manje od godine dana imao sam gotov nacrt: bio je, ilije to htio biti, nacrt za neobičnu eksperimentalnu verziju Triju mu­šketira, u kojoj je pripovjedač i glavni lik zapovjednik Cortina i čijese djelovanje, umjesto da se vrti oko dijamantnoga žezla koji je kra­ljica Ana Austrijska dala vojvodi od Buckinghama, vrti oko osamlje-noga lika Adolfa Suáreza koji sjedi u dvorani Kongresa popodne 23.veljače. Tekst je obuhvaćao četiristo stranica; pisao sam ga s neuo-bičajenom tečnošću, gotovo pobjedonosnom, rastjerujući dvojberazmišljanjem da je ta knjiga još u zametnom stadiju i da će se jed-nostavnim ulaskom u njezin mehanizam neizvjesnost napokonrasp­ ršiti. Nije bilo tako, i čim sam dovršio prvi nacrt, osjećaj uspjehaispario je, a dvojbe, umjesto da se rasprše, samo su se umnožile. Započetak, nakon što sam proveo mjesece prebirući u mašti po tkanju – 19 –

udara, mislio sam da potpuno shvaćam ono što sam dotad prestra-šeno ili mrzovoljno samo naslućivao i da je Palaciosova pretpostavka– koja je bila tek povijesni temelj mojega romana – u biti pogrešna;nije problem bio to što je Palaciosova knjiga uvelike promašila ilišto je loša: problem je bio to što je knjiga bila toliko dobra da je onajtko nije bio upoznat s događajem 23. veljače mogao na kraju pomi-sliti da je, eto, jedanput povijest smislena, simetrična i geometrijska,a ne kaotična, slučajna i nepredvidljiva, kakva zapravo jest; drugimriječima: pretpostavka na kojoj je počivao moj roman bila je fikcijakoja je, kao i bilo koja druga fikcija, bila zasnovana na pomno pro-branim činjenicama, datumima, imenima, analizama i pretpostav-kama iznesenim s lukavošću romanopisca tako da je postigao da sesve poveže sa svime i da stvarnost poprimi homogen izgled. U redu,ako Palaciosova knjiga nije posve bila plod novinarskog istraživanja,nego više roman koji je pretpostavljen novinarskom istraživanju,nije li bilo redundantno pisati roman temeljen na drugome romanu?Ako roman treba rasvijetliti stvarnost uz pomoć mašte, namećućigeometriju i simetriju ondje gdje su samo nered i slučajnost, nisamli trebao krenuti od stvarnosti, a ne od mašte? Nije li bilo površnododavati geometriju geometriji i simetriju simetriji? Ako romanmora pobijediti realnost, izmišljajući je iznova kako bi je zamijenioizmaštanim, uvjerljivim kao i ona, nije li bilo neizostavno prije upo­znati realnost kako bi je taj roman pobijedio? Nije li dužnost romanao 23. veljače da se odrekne određenih privilegija toga roda i da po-kuša odgovarati pred realnošću koliko i pred samim sobom? Bila su to retorička pitanja: u proljeće 2008. odlučio sam da jejedini način da sagradim roman na udaru 23. veljače taj da što jemoguće pomnjivije upoznam realnost toga udara 23. veljače. Teksam tada do dna zaronio u klupko teorijskih konstrukcija, hipoteza,nesigurnosti, lakomislenosti, laži i izmišljenih sjećanja koji obavijajutaj dan. Nekoliko mjeseci, gotovo bez stanke, dok sam često puto-vao u Madrid i stalno se iznova vraćao snimci napada na Kongres– kao da ti prizori u svojoj transparentnosti kriju tajni ključ udara– pročitao sam sve knjige koje sam našao o 23. veljače i o godinamakoje su mu prethodile, provjeravao u novinama i časopisima iz tih – 20 –

vremena, prekapao po sudskom sažetku, razgovarao sa svjedocimai protagonistima. Razgovarao sam s političarima, vojnim osobama,žandarima, uhodama, novinarima, osobama koje su živjele u prvimredovima politike u godinama prelaska iz frankizma u demokracijui koje su poznavale Adolfa Suáreza, generala Gutiérreza Mellada iSantiaga Carrilla te s ljudima koji su proživjeli 23. veljače na mjestimagdje se odlučivalo o posljedicama udara: u palači Zarzuela, uz kralja,u Zastupničkom kongresu, u vojnom stožeru, u Oklopnoj divizijiBrunete, u sjedištu CESID-a i u sjedištu AOME-a, tajnoj jediniciCESID-a koju je predvodio zapovjednik Cortina. Bili su to mjeseciopsesije, sretni, ali kako sam napredovao u svojim istragama i mije-njao pogled na državni udar, ne samo da sam ubrzo počeo shvaćatida zalazim u blistavi labirint sjećanja, gotovo uvijek nepomirljivih,na mjesto bez ikakve sigurnosti i dokumenata kroz koje su povje-sničari oprezno jedva prošli, nego prije svega da je realnost 23. veljačebila tako važna da je u tom trenutku bila nesavladiva, ili je baremtakav bio moj dojam, i zbog toga je bilo potpuno besmisleno da selatim pothvata da je dotučem jednim romanom; još mi je neko vri-jeme trebalo da shvatim nešto još važnije: shvatio sam da događajiod 23. veljače imaju sami po sebi silnu dramatsku vrijednost i sim-bolički potencijal koji tražimo od književnosti i uvidio sam da, iakosam ja književnik, jedan me jedini put realnost zanimala više odknjiževnosti ili me previše zanimala da bih je želio izmisliti zamje-njujući je tako alternativnom realnošću, jer ničim što sam ja mogaozamisliti o 23. veljače nisam mogao biti toliko zanesen i oduševljeni ništa nije moglo biti kompleksnije i uvjerljivije od čiste realnosti23. veljače. – 21 –

3Eto, tako sam odlučio napisati ovu knjigu. Knjigu koja je prije svega– najbolje će biti da to odmah priznam – skromno svjedočanstvo oneuspjehu: nisam bio u stanju izmisliti ono što znam o 23. veljače niknjiževnošću rasvijetliti njegovu realnost, pa sam se odlučio pre­pričati ga. Cilj je sljedećih stranica dati određeno dostojanstvo tomneuspjehu. To, da to odmah raščistimo, znači pokušati ne lišiti do­gađaje njihove dramatične snage ni simboličkog potencijala koje samipo sebi nose, čak ni neočekivane dosljednosti i povremene simetrijei geometrije; isto tako to znači malo ih razjasniti, prepričavajući ihbez prikrivanja njihove kaotične prirode i bez brisanja tragova jedneneuroze ili paranoje ili kolektivnoga romana, ali uz najveću mogućučitljivost, uza svu nevinost za koju sam sposoban, kao da ih nitkoprije nije iznio i kao da ih se više nitko ne sjeća, u određenome smi-slu kao da je istina da su gotovo svima Adolfo Suár­ ez, general Gu-tiérrez Mellado, Santiago Carrillo i poručnik Tejero već likovi izknjiževnosti ili barem zaraženi nestvarnošću i kao da je udar 23.veljače izmišljeni događaj, u najboljem slučaju kao da ih pripovijedakakav kroničar povijesti ili kroničar daleke budućnosti; i, za kraj, toznači pokušati prepričati udar 23. veljače kao da je to beznačajnapriča i istovremeno kao da je ta beznačajna priča jedna od ključnihpriča u posljednjih sedamdeset godina španjolske povijesti. Ali ova je knjiga isto tako – najbolje će biti da i to odmah priznam– oholi pokušaj da preobrazim neuspjeh svojega romana o udaru 23.veljače u uspjeh jer ga krasi odvažnost da se ničega ne odriče. Iligotovo ničega: ne odriče se maksimalnoga približavanja čistoj real- – 22 –

nosti 23. veljače, a samim time, iako ovo nije povijesna knjiga i nitkose ne bi trebao zavaravati tražeći u njoj neobjavljene podatke ilirelevantne doprinose za poznavanje naše nedavne prošlosti, ne od­riče se potpuno mogućnosti da bude čitana kao knjiga o povijesti;*isto tako ne odriče se odgovaranja pred samom sobom osim štoodgovara pred realnošću, i onda dalje, iako to nije roman, ne odričese potpuno mogućnosti da se čita kao roman, čak ni kao najčudnijaeksperimentalna verzija Triju mušketira; i iznad svega – a to je moždakrajnja odvažnost – ova se knjiga ne odriče potpuno mogućnosti dashvati kroz realnost ono što nije mogla shvatiti kroz književnost, isamim time da se u biti ne vrti oko 23. veljače, nego samo oko slikeili jedne geste Adolfa Suáreza toga 23. veljače i, neizravno, oko slikeili jedne geste Gutiérreza Mellada i oko slike ili jedne geste SantiagaCarrilla toga 23. veljače. Pokušati shvatiti tu gestu ili tu sliku značipokušati odgovoriti na pitanje koje sam si postavio kad sam jednoga23. veljače oholo osjetio da realnost traži roman od mene; pokušatito shvatiti bez alata i slobode mašte izazov je koji si je postavila ovaknjiga.* Sve i da teži tomu da bude knjiga o povijesti, kreće od prvoga dokumentarnogadokaza o 23. veljače: snimke napada na Kongres; ne može iskoristiti, naprotiv, drugii gotovo posljednji dokaz: snimku telefonskih razgovora koji su se odvijali tijekompopodneva i noći 23. veljače između onih koji su zauzeli Kongres i vanjskoga svijeta.Snimka je načinjena po nalogu Francisca Laíne, generalnoga direktora osiguranja ipredsjednika vlade koju su toga popodneva po nalogu kralja hitno sastavili političarikoji su pripadali drugoj liniji državne uprave s ciljem da zamijeni vladu koja je bilazatočena u Kongresu. Snimku ili dio snimke saslušali su 24. popodne Odbor za narodnuobranu, na čijem je čelu bio kralj, i Adolfo Suárez u palači Zarzuela (i sigurno je bilaključna za to da vlada naredi neodgodivo uhićenje vođe udara generala Armade); moždaju je saslušao i sudac koji je vodio slučaj udara 23. veljače, koji nije prihvatio da seupotrijebi kao dokazni materijal jer se do nje došlo bez sudskoga naloga; potom jenestala i otad se više ništa nije sa sigurnošću znalo o njoj. Neki kažu da je u arhivimaobavještajne službe, što je netočno. Neki kažu da je uništena. Neki kažu da ako nijeuništena, može biti samo u arhivima Ministarstva unutarnjih poslova. Neki kažu daje bila u arhivima Ministarstva unutarnjih poslova i da je nekoliko godina nakon udaranestala odande. Neki kažu da je Adolfo Suárez kad je izašao iz vlade, odnio sa sobomkopiju dijela snimke. Ima još mnogo pretpostavki. Ne znam više od toga. – 23 –

– 24 –

ZAHVALAZa ovu knjigu moju zahvalnost zavređuje mnogo više ljudi nego štomogu ovdje istaknuti, ali osobito Miguel Ángel Aguilar, Óscar Al-zaga, Luis Alegre, Jordi Amat, Luis María Anson, Jacinto Antón,José Luis Barbería, Josep Anton Bofill, Javier Calderón, Jaime Ca-stillo, Diego Camacho, Santiago Carrillo, Jordi Corominas, CarmeChacón, Javier Fernández López, Manuel Fernández-Monzón Al-tolaguirre, Felipe González, Jordi Gracia, Manuel López, LídiaMartínez (i Gemma Caballer i ostale knjižničarke u Pavelló de laRepública), Carles Monguilod, Joaquim Nadal, Alberto Oliart,Àngel Quintana, Ricardo Pardo Zancada, Javier Pradera, JoaquínPrieto, Francisco Rico, Narcís Serra, Carlos Sobrino, Luis MiguelSobrino, Mariano Torcal, David Trueba, Miguel Ángel Valladares iEnrique Zapata. – 413 –

Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca,rođen je 1962. Na Sve­učilištu u Geroni predaje španjolsku književ-nost i stalni je suradnik katalonskog izdanja El Paísa. Objavio jezbirku pripovjedaka Relatos reales (Istinite priče, 2000.) i dva hvaljenaromana, El móvil (Motiv, 1987.) i El vientre de la ballena (Kitov trbuh,1997.). Svjetski uspjeh postigao je romanom Salaminski vojnici 2005.Objavi­ o je još i romane Brzina svjetlosti, 2005., Anatomija jedne pobune,2009., te najnoviji roman Las leyes de la frontera (Zakoni granice),2012.Silvana Roglić rođena je 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebudiplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetn­ osti.Prevodi filmove i dokumentarne emisije. Do sada je prevela knjigebrojnih španjolskih i latino­američ­ kih autora, među kojima se ističuManuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos RuizZafón, Susana Fort­es i Ariel Magnus. – 414 –

Sadržajpredgovor 9Pogovor jednoga romana prvi dio 25Posteljica udara drugi dio 91Pučist pred pučem t r ec´i dio 155Revolucionar pred udarom četvrti dio 219Svi udari udara peti dio 291Živjela Italija! pogovor 367Predgovor jednoga romana Bibliografija 391Bilješke 395Zahvala 413O autoru i o prevoditeljici 414 – 415 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaNa naslovnici © Bettmann / CorbisGodina izdanja 2014., rujan (prvo izdanje)Tisak Denona, ZagrebISBN 978-953-266-584-0www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 – 416 –

– 417 –

Dvadeset treći veljače 1981. jedan je od ključnih datuma u novijojšpanjolskoj povijesti. Toga je dana Adolfo Suárez, prvi premijerizabran na demokratskim izborima nakon razdoblja Francovediktature, dao ostavku, a Kongres je trebao izglasati novu vladu. Nou kasno poslijepodne u Kongres je upao pukovnik Tejero sa skupinomžandara, što je bio uvod u pucnjavu i državni udar. Svi parlamentarciosim dotadašnjeg premijera, njegova zamjenika generala GuttiérezaMellada i vođe komunističke partije Španjolske Santiaga Carrillapolegli su po podu i s čitavom nacijom čekali razvoj događaja.Anatomija jedne pobune ispisuje povijest jednog dana s naglaskom nanekoliko ključnih osoba te prodire u pore duboko podijeljenogšpanjolskog društva razmatrajući prirodu demokracije, ali nadasveglavne junake, njihove postupke i kako se oni kao ljudi mijenjaju uskladu sa svojim ulogama u društvu. Prvi pokušaj državnog udarasnimala je televizijska kamera, a te je trenutke koji su zauvijek ostaliu srcima Španjolaca napetije od najboljeg trilera oživio jedan odnajvažnijih suvremenih španjolskih pisaca Javier Cercas. 169,00 kn – 418 – www.fraktura.hr