1991. Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat

Vladimir Šeks 1991.MOJA SJEĆANJA NA STVARANJEHRVATSKE I DOMOVINSKI RAT

Nakladnik:Večernji list d.o.o.Oreškovićeva 6H/1ZagrebZa nakladnika:Mario VrgočGlavni urednik:Dražen KlarićBiblioteka:Večernji edicijaUrednik biblioteke:Žarko IvkovićAutor:Vladimir ŠeksUrednik knjige:Zdravko MilinovićLektura i korektura:Ina Rogošić BlagojevićIva UdikovićDizajn omota:Red Point d.o.o.Fotografija na naslovnici:Privatna arhiva Vladimira ŠeksaFotografije:Arhiva Glasa SlavonijePrivatna arhiva Vladimira ŠeksaPixsellGrafičko oblikovanje:Tihana BedenikovićTisak:Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 2015.ISBN: ISBN 978-953-280-267-2CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalnei sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000908951.

Vladimir Šeks 1991.MOJA SJEĆANJA NA STVARANJEHRVATSKE I DOMOVINSKI RAT

SADRŽAJUVOD .................................................................................................................. 7ZAHVALA............................................................................................................ 9Zašto pisati o Hrvatskoj baš 1991. godine?..........................................................11 I. POGLAVLJE - Siječanj 1991. · Vojni udar – Izvanredno stanje................15 II. POGLAVLJE - Veljača 1991. · Spašavanje generala Martina Špegelja .......29 III. POGLAVLJE - Ožujak 1991. · Krvavi Uskrs uoči Krvavog rata ...............37 IV. POGLAVLJE - Travanj 1991. · U Beogradu: Oči u oči s neprijateljem.....45 V. POGLAVLJE - Svibanj 1991. · Nagovještaj sukoba s Manolićem i Boljkovcem ........................................59 VI. POGLAVLJE - Lipanj 1991. · Šeks: Raskid s Jugoslavijom.......................73 VII. POGLAVLJE - Srpanj 1991. · Ubojstvo Josipa Reihl-Kira .....................111VIII. POGLAVLJE - Kolovoz 1991. · Optužen za puč protiv Tuđmana i urotu ................................................293POGOVOR .....................................................................................................441INDEKS........................................................................................................... 445

UVOD Vladimir Šeks u ovoj knjizi sjećanja na 1991. piše o godini stvaranja i godiniobrane neovisne Hrvatske. Iz mjeseca u mjesec vodi nas po hrvatskim ratištimai političkim arenama. Otkriva nam neke tajne koje su dobro i dugo skrivane izapolitičke pozornice. Objašnjava nam ono što nije bilo vidljivo ni uz cjelodnevneizravne prijenose saborskih sjednica, ali i ono što se doista događalo na najvaž-nijim sastancima državnog vrha s kojih su nam dolazila samo štura priopćenja. U upravo objavljenoj prvoj knjizi, koja obuhvaća razdoblje od siječnja dopolovice kolovoza, Šeks objašnjava pozadinu sporova u najužem državnom vrhu,neslaganja i svađa oko načina vođenja rata i putova za postizanje mira. U nje-govim sjećanjima svi akteri imaju svoje ime i prezime, svoje argumente i svojastajališta. I iako su nam dobro znani, sada ih vidimo drukčije jer, čitajući Šeksa,kao da ih gledamo iz prikrajka, dok sjede i razgovaraju u dvoranama i salonimazatvorenima za javnost… Stavljajući u povijesni kontekst događaje koji su sustizali jedni druge, Šeksobjavljuje izgovorene riječi, citira sve najvažnije aktere i ne dodaje im ništa. Naj-češće im i ne treba interpretacija. Stenograme sa sastanaka daje na uvid javnosti sasvim uobičajenim jezičnim pogreškama uz minimalnu korekciju govornog jezikai bez uobičajene redakture. Citirani dokumenti su takvi kakvi stvarno jesu i zatosu autentični. Šeks u svojim memoarima objavljuje neke do sada javnosti nepoznate i nedo-stupne zapisnike, stenograme ili fonograme prijelomnih političkih skupova. Jed-na od najupečatljivijih je, svakako, burna rasprava na dvodnevnoj sjednici u viliWeiss na kojoj se Tuđman obračunava sa Žarkom Domljanom, predsjednikomSabora RH i liderima HDZ-a iz Dalmacije i Slavonije, Zvonimirom Markovi-ćem i Vladimirom Šeksom. Optužbe su bile (pre)teške, a epilog je poznat: jedinikoji je politički preživio jest Vladimir Šeks. Stenogram sa sjednice Vrhovnog državnog vijeća na kojoj se tada ključni hr-vatski političari i struje u HDZ-u sukobljavaju oko Vlade nacionalnog jedin-stva pokazuje koliko vladajući hadezeovci tada dubinski nisu bili spremni dijelitivlast, pa ni simbolično u jednoj nužnoj vladi nacionalnog spasa. 7

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJA U drugom dijelu knjige Vladimira Šeksa „1991. – Moja sjećanja na stvaranjeHrvatske i Domovinski rat” koja će izići iz tiska u jesen 2015., u središtu po-zornosti je tragedija Vukovara koja je obilježila kraj 1991. Već u drugoj polovicikolovoza razbuktavaju se borbe u istočnoj Slavoniji. Vukovar ostaje u okruženju.Je li učinjeno sve što se moglo da se spasi Vukovar od razaranja i da se spriječikrvoproliće na Ovčari? Jesu li se tenkovi Jugoslavenske armije mogli zaustaviti naDunavu ili u glibu slavonskog blata? To su pitanja na koja državni vrh na burnim sjednicama krajem te kobne1991. nije znao odgovor. Urednik8

ZAHVALAPrijateljima, utemeljiteljima Hrvatske demokratske zajednice, osobitoprvom među nama, Franji Tuđmanu u spomen na borbu okrunjenu uspostavom i obranom slobodne i neovisne hrvatske države Vladimir Šeks

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJA Predsjednik doktor Franjo Tuđman uručuje Vladimiru Šeksu visoko državno odlikovanje10

ZAŠTO PISATI O HRVATSKOJ BAŠ 1991. GODINE? Godina 1991. Odlučujuća je i presudna godina. Tada se hrvatski narod na-šao na sudbonosnom raskrižju svog opstanka kao političkog naroda. Nije, dakle,upitno bilo ostvarenje hrvatske državnosti, pa i u savezu (konfederalnom) s osta-lim republikama i pokrajinama u sklopu Jugoslavije, već jednostavno stvaranjeVelike Srbije (makar i pod imenom Jugoslavije). Velikosrpska imperijalna poli-tika planirala je sve republike i narode (osim srpskog) i jugoslavensku federacijupreustrojiti u državnu zajednicu s dominantnom srbijanskom kontrolom i pre-vlasti. Posebno teška sudbina bila je namijenjena hrvatskom narodu i Hrvatskoj.Hrvatsku se planiralo raskomadati tako da na hrvatskom državnom područjubude stvorena Srpska Krajina (dakle srpska država u Hrvatskoj) na liniji Karlobag– Ogulin – Karlovac – Virovitica. Riječ je, dakle, o amputaciji više od poloviceHrvatske, a ta srpska jedinica-država bila bi povezana sa Srbijom. Naravno, pre-ma tom zločinačkom planu iz te nove srpske države bili bi protjerani milom ilisilom svi Hrvati (i ostali nesrbi). Da je taj genocidno-zločinački plan bio ostva-ren, bila bi to smrtna presuda hrvatskom narodu. Upravo 1991. skršen je taj zločinački plan. Ne zaboravimo, odmah nakonsloma jednopartijskog sustava na parlamentarnim izborima u travnju i svibnju1990. i konstituiranja nove demokratske vlasti u Hrvatskoj, počeo se ubrzanoostvarivati scenarij tog zločinačkog nauma. Srbijanska promidžba, čija je aktivnost bila golema, hrvatsku demokratskuvlast proglasila je ustaškim režimom koji prijeti genocidom srpskom narodu iHrvatskoj. Organizirana je i pomagana politička i oružana pobuna Srba na onimpodručjima koja je trebalo „amputirati“ od Hrvatske. Vlasti su Srbije s JNA po-magale i štitile oružanu pobunu dijela srpskog pučanstva, osobito su podržavalestvaranje zajednica srpskih općina i tzv. autonomne Srpske Krajine u Hrvatskoj.Hrvatska država, razoružana, opirala se ovim zlokobnim planovima svim politič-kim i pravnim sredstvima, uz sve veću homogenizaciju hrvatskog naroda. U takvoj teškoj situaciji, u rušilačkom i agresivnom nastupu srbijanskog vod-stva, ali i od Srbije instrumentaliziranog Predsjedništva SFRJ i vrha JNA, Hrvat-ska je ušla u sudbonosnu godinu –1991. 11

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJA Tih dvanaest mjeseci najdramatičnije je razdoblje novije hrvatske povijesti– razdoblje u kojem su se stvarali temelji hrvatske države. Upravo tada je hrvat-ska politika, koju je u golemoj mjeri kreirao predsjednik dr. Franjo Tuđman, ukrajnje nesklonim i neprijateljskim geopolitičkim okolnostima u pogledu oživo-tvorenja prava hrvatskog naroda na svoju samostalnu državu pronalazila najboljarješenja koja su, korak po korak, pa burnim i ubrzanim skokovima svladavalasudbinske dionice prema izlasku iz jugoslavenske državne zajednice i slomila sr-bijansku agresiju udruženu s JNA i oružanom pobunom. Razboritom politikom usklađivanja hrvatske državne s politikom najmoćnijihdržava Europe i SAD-a, hrvatska državna politika pronašla je izlaz iz labirintaraspadajućeg, ali istodobno i smrtonosno opasnog jugoslavenskog i srpskog Fran-kensteina. Predsjednik Tuđman, koji je i ključni strateg ostvarenja hrvatske državnosti, ve-lemajstorskim je taktičkim potezima „nadigrao“ i sve one „igrače“ iz jugoslavenske,srpske zajednice, pa i iz europskih velesila (ali i dijela američke politike), koji sunastojali osujetiti ostvarenje strateškog hrvatskog nacionalnog cilja – slobodne, ne-ovisne, demokratske i međunarodno priznate hrvatske države u svojim granicama. Ovo je priča o sudbonosnih dvanaest mjeseci, u kojima su, tijekom svakogaod njih, u teškoj borbi Davida (Hrvatska) protiv Golijata (svih koji su bili nesklo-ni ili protivnici ili neprijatelji hrvatske državne samostalnosti), teškim bitkama –političkim, diplomatskim i vojnim – postavljeni temelji hrvatske države. Među najkritičnijim mjesecima bili su siječanj, veljača i ožujak 1991. kada suvrh JNA i Predsjedništvo SFRJ nastojali u Hrvatskoj izvršiti državni udar, uvestiizvanredno stanje, srušiti demokratsku vlast u Hrvatskoj, zamijeniti je vojnomupravom ili kvislinškom vladom, uhititi, pa čak i likvidirati državni vrh Hrvatske. Ovo je priča o tome kako je hrvatska državna politika izbjegla taj Damoklovmač, tu krvničku sjekiru koja se spremala odrubiti glavu hrvatskome narodu. Ova knjiga strukturirana je tako da se kao osnova uzme tematsko-kronološkipregled svih dvanaest mjeseci 1991. Ipak, nije riječ o znanstvenoj obradi spo-menutog razdoblja, nego o mome sjećanju na to vrijeme. Dakle, s obzirom nato da sam tijekom 1991. bio na dužnosti potpredsjednika Sabora, predsjednikaUstavne komisije Sabora, predsjednika Regionalnog kriznog štaba za istočnu Sla-voniju i potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice, jasno je da je knji-ga memoarska, da je riječ o sjećanju jednog od sudionika izravno uključenog ugotovo sve najvažnije političke i druge odluke koje je hrvatski vrh donosio u tovrijeme. Rukopis je napisan u ich-formi, pregled događanja tijekom 1991. ispri-čao sam iz vlastite vizure. Pritom sam se koristio do sada uglavnom nekonzulti-ranom dokumentarnom građom, ali ona nije prezentirana u uobičajenom oblikuza znanstvenu studiju (uporaba znanstvenog aparata i drugo), nego primjerenoširoj čitalačkoj publici: publicistički način pisanja unutar feljtonističke forme.12

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJA Knjiga problematizira sve najvažnije političke i druge procese tijekom 1991.u kojima sam na izravan ili posredan način sudjelovao. To, uz ostalo, podrazu-mijeva osvjetljavanje ključnih dijelova najnovije hrvatske povijesti, ali i objaš-njenje uloge drugih važnih čimbenika u kreiranju nezaobilaznih postaja premahrvatskoj suverenosti – djelovanja hrvatskog vrha u atmosferi pokušaja vojnogpuča u siječnju i veljači 1991., referenduma od 19. svibnja 1991., Ustavne od-luke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o proglaše-nju Republike Hrvatske suverenom i samostalnom državom od 25. lipnja 1991.,Odluke Hrvatskog sabora o raskidu državno-pravnih sveza Republike Hrvatskesa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom iz listopada 1991. idrugoga. Kao posebno važnu temu navodim osvrt na razilaženja u hrvatskomvrhu tijekom ljeta 1991. Stoga će posebna pozornost biti posvećena djelovanjuagenturne mreže KOS-a JNA, koja s „petom kolonom“ vrlo rafinirano nastojiunijeti razdor u hrvatske redove, demoralizirati hrvatsku obranu i kompromitira-ti pojedine čelne ljude u Hrvatskoj, uključujući i mene, uz pomoć krajnje šturog,nedovoljno i tendenciozno obrađenog „scenarija“ pripreme izvođenja državnogpuča, udara ili zavjere protiv predsjednika Tuđmana. A „vođa urotnika“, premavojno-obavještajnoj službi JNA (KOS) i nekim HDZ-u nesklonim medijima išpekulacijama mojih unutarstranačkih suparnika, bio sam upravo ja. Stoga sam nastojao ispričati priču o sudbonosnih dvanaest mjeseci borbe zasamostalnu hrvatsku državu. Priču o, u konačnici, uspješnom političkom, voj-nom i diplomatskom snalaženju hrvatskog vrha, ali i o uzbudljivoj atmosferi utim sudbonosnim danima i noćima. Nastojim biti krajnje obazriv i korektan i svoje viđenje uskladiti s činjenicama.Tamo gdje je riječ o procjenama, prosudbama ili vrijednosnim sudovima ulogepojedinih aktera ili sudionika i moje uloge, nastojat ću ih izložiti pokušavajućirazumjeti i motivaciju njihovih ili mojih postupaka. Nisam želio nikoga povrije-diti iznoseći neke činjenice, vrijednosne sudove ili ocjene (koje se nekom i nećesvidjeti). Isto tako iznijet ću i za mene nepovoljne procjene, ocjene i vrijednosne sudoves razumijevanjem razloga onih koji su ih u političkom životu iznosili. U politici je jedan od temeljnih zakona tzv. državni razlog. Pod tim se podra-zumijeva, načelno, da se svi akteri moraju ili pridržavati djelovanja (ili propusta)u skladu s „državnim razlogom“ koji opet utvrđuje šef države, Vlada, stranka,neko državno i stranačko tijelo, odnosno netko tko diktira „pravila igre“ ili se„pobuniti“ protiv djelovanja po „državnom razlogu”. Katkada sam se i ja našao u procjepu djelovanja po vlastitoj savjesti koje senije slagalo ili se sukobljavalo sa zahtjevom djelovanja prema zakonu „državnog“ili „stranačkog“ razloga. Bilo je slučajeva u kojima sam „zatomio“ svoje JA iprednost svjesno i namjerno dao „državnom razlogu“ smatrajući da je to probi- 13

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAtačnije i korisnije za nacionalne, državne, stranačke interese zatomljujući svojegledište. Katkada sam uvidio da je glas „državnog razloga“ bio u pravu, a ja u krivu.Ali bilo je i slučajeva kada sam postupio u skladu sa zakonom „državnog razloga“samo zato što bi suprotno postupanje značilo “izbacivanje iz sedla“ ili „pad prekopalube“ (bacanje na „sporedni kolosijek“), marginalizaciju. Prigušio bih u timslučajevima „glas savjesti“, pokorio se jačoj „političkoj sili“ i strpljivo čekao dasazre trenutak u kojem će isplivati istina. Sukob savjesti, djelovanje u skladu s „državnim razlogom“, opisat ću u slučajuoptužbe da sam vođa urote protiv predsjednika dr. Franje Tuđmana, pa do slomate optužbe i moje „rehabilitacije“. Za one koji su mene povrijedili imam puno razumijevanje uvažavajući motivekojima su se vodili u političkom životu, borbi, natjecanju za prestiž ili procjenuda su njihovi postupci u skladu s državnim, stranačkim ili drugim važnim inte-resima. Naravno, to se odnosi samo na unutarhrvatski politički okvir, bilo stranački,vladajući ili oporbeni; jer polazim od pretpostavke da njihov kritički otklon iliosuda mojih postupaka (ili propusta) nije motiviran „neprijateljskom namjerom“prema meni, nego političkom borbom i polazištem da su protiv mojih stavova,jer su pogrešni, štetni, a njihovi ispravni i korisni. Ako sam neke od sudionika u ovoj knjizi povrijedio, iznio određene vrijedno-sne sudove, ocjene, prosudbe njihovih postupaka koji ih prikazuju u svjetlu kojeje prema njihovu mišljenju „nepovoljno“, molim da prihvate da moja motivacijanije u namjeri da ih povrijedim, već jedino da u „nužnoj obrani“ i radi istineosvijetlim iz svoje optike i vizure postupke i djelovanje. Neke ocjene koje o meni iznose drugi, ali i ja sam, neće mi se svidjeti. Nekepak ocjene koje iznosim o drugima neće se svidjeti njima. Ali bez takva pristupaova bi sjećanja bila beskrvna, neistinita i brzo zaboravljena. U Zagrebu, 15. lipnja 2015., Vladimir Šeks14

I. POGLAVLJE SIJEČANJ 1991. VOJNI UDAR – IZVANREDNO STANJE Naredba Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991. predstavljala je ilegalni iprotuustavni pokušaj (i s pozicije Ustava Jugoslavije) davanja „zelenog svjetla“JNA da provede svojevrsni vojni udar i uvede izvanredno stanje u Hrvatskoj. Ta Naredba o razoružavanju ilegalnih vojnih formacija donesena je na, besra-man način, uistinu bez presedana, tako što je bez glasovanja predsjednik Pred-sjedništva SFRJ Borisav Jović, iskoristio trenutak kada je član Predsjedništva Stje-pan Mesić na trenutak napustio dvoranu, Vasil Tupurkovski iz Makedonije nijebio nazočan, a član Predsjedništva SFRJ iz Slovenije Janez Drnovšek bio protiv– tada je Borisav Jović zaključio da je Naredba usvojena s jednim glasom protiv! Srbijansko-crnogorski dio Predsjedništva SFRJ pokušao je na takav perfidannačin omogućiti intervenciju JNA u Hrvatskoj. Predsjednik Franjo Tuđman slje-deći dan, 10. siječnja 1991. otišao je u Beograd na sjednicu Predsjedništva SFRJi svojim odlučnim i snažnim nastupom uspio u velikoj mjeri „neutralizirati“ tuNaredbu Predsjedništva. Izložio je svoje prijedloge o tome kako doći do novogpovijesnog sporazuma svih republika tako da se postojeća jugoslavenska federa-cija preobrazi u savez suverenih država. Posebnu pozornost predsjednik Tuđmanposvetio je demokratskoj preobrazbi JNA. Zatražio je od Armije strpljenje i suz-držanost od miješanja u probleme civilnog društva i pravne države. Svojim odlučnim i uvjerljivim nastupom na spomenutoj sjednici Predsjedniš-tva SFRJ uspio ih je pokolebati tako da su odustali od osnovnog cilja spomenuteNaredbe od 9. siječnja 1991. koja je svojom neodređenošću davala ovlasti JNA dase miješa ne samo u političke prosudbe nego i da obavlja poslove održavanja jav-nog reda i mira, koje čak i u SFRJ obavlja milicija. Nakon te sjednice (10. siječnja1991.) Predsjedništvo SFRJ dalo je umirujuće objašnjenje da se Naredba odnosisamo na skupine i pojedince koji nelegalno posjeduju oružje, a ne na milicijske 15

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAsnage ili teritorijalnu obranu u pojedinim republikama, iako je u Naredbi stajalou čl.1.: „Stupanjem na snagu ove Naredbe imaju se rasformirati svi oružani sa-stavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjihposlova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima“. Bila jeto značajna pobjeda predsjednika Tuđmana, jer je ratoborni dio PredsjedništvaSFRJ morao „podviti rep“. Ali, nakratko i ne zadugo. Veljko Kadijević i Borisav Jović razmatraju provedbu Naredbe o predaji oružjai rasformiravanju paravojnih organizacija u Hrvatskoj. Pri tome neistinito utvr-đuju da „Srbi u Hrvatskoj predaju oružje, a Hrvati ne predaju oružje… Suglasnisu da se oružje mora uzeti silom, primjenom zakona“. Ratoborni Veljko Kadije-vić kaže Borisavu Joviću da je „vojska raspoložena da ide na radikalnu opciju dorušenja hadezeovske vlasti“. Borisav Jović zauzima se za to da ne idu na nasilnorušenje hadezeovske vlasti i izazivanja krvoprolića i provođenja „vojne vlasti uHrvatskoj“ već „treba pokušati da dobrovoljno predaju oružje, da ih političkidiskreditujemo, a ne da im obaramo vlast, da sudimo pojedincima, a ne državi,da držimo „mir“ u pokušaju da rešimo političku krizu bez krvi“. (Sve je citiranoiz memoarskih knjiga koje su obojica godinama poslije objavljivali.) Ali Borisav Jović tom prilikom iznosi i pravo lice Miloševićeve politike reče-nicom: “Krv ćemo prolivat, ako drugačije ne bude moglo, samo za teritorije gdežive oni narodi koji žele da ostanu u Jugoslaviji“. U skladu s procjenom predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića i save-znog sekretara za narodnu obranu generala Veljka Kadijevića kako treba „političkidiskreditirati hrvatsku vlast“, KOS JNA „snima“ film koji Veljko Kadijević i Bla-goje Adžić, načelnik generalštaba JNA, 19. siječnja 1991. pokazuju Borisavu Jovi-ću. Film govori „o antidržavnoj i antiarmijskoj aktivnosti hrvatske vlasti, o uvozuoružja, o naređenjima i pripremama za likvidaciju ljudi i naoružavanju HDZ-a“.Jović film komentira riječima: „Svašta. Neverovatno je kako su to smislili. Ušli suim u ‘koske’” Nakon odgledanog filma, trojka – Jović, Kadijević, Adžić – postiže„sporazum“, zapravo ilegalni zavjerenički plan po kojem urotnički dogovaraju: “1. Nama ne odgovara radikalna varijanta sukoba s narodom i prisilno obara- nje vlasti, jer ne vidimo dobru perspektivu izlaska iz te situacije. 2. Više nam odgovara varijanta onemogućavanja, slabljenja i kompromito- vanja sadašnje HDZ-ove vlasti, sa što manjim sukobom s narodom, ali se ipak neće dozvoliti ponižavajući položaj Armije ako se budu suprotstavili. 3. Ako pristanu na predaju oružja, primenit će se posebna varijanta razobli- čavanja njihove taktike. U okviru toga, preduzet će se sve što je potrebno da se diskredituje hrvatska vlast usled nelegalnog naoružavanja i antijugo- slavenske politike.” Trojica zavjerenika spremila su za Hrvatsku perfidan scenarij prema kojem jetreba prisiliti da pristane na predaju oružja i po pristanku i predaji oružja primi-16

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAjenit će se taktika diskreditiranja hrvatske vlasti. Nakon ostvarenog „dogovora“,trojka kreće u akciju. Jović traži od člana Predsjedništva SFRJ, Stjepana Mesićada ga izvijesti (sic!) je li Hrvatska izvršila Naredbu i predala oružje. Mesić muodgovara da su se u Zagrebu suglasili da prikupe oružje u milicijskim stanicamapa da ga stave pod kontrolu JNA i da mole da se produlji rok izvršenja Naredbeza dva dana, do 21. siječnja 1991. Jović se konzultira s članovima PredsjedništvaSFRJ i na zahtjev hrvatske Vlade (po Joviću) Predsjedništvo SFRJ produljuje rokza izvršenje Naredbe do 21. siječnja 1991. 21. siječnja 1991. Kadijević izvještava Jovića da su „Hrvati slagali i da nigdenisu predali ni komad oružja“. Borisav Jović navodi da ga iz Sarajeva zove StjepanMesić i da ga izvještava da su oružja pokupili „koliko se moglo“ i da „ako vojskasaopšti da je time izvršena Naredba u Hrvatskoj; ako se JNA povuče u kasarne;ako dalje ne uznemirava narod i hrvatsko rukovodstvo; ako Predsjedništvo i JNAizjave da Hrvatska ima pravo da zavede red u Kninu i drugim srpskim opštinama– onda će oni demobilisati rezervni sastav milicije.“ „Nisu uradili ništa, a tražesve!“ kaže Jović. Pa nastavlja kako Mesić kaže: „Ukoliko se ne prihvati ovo, negose želi oduzimati oružje od rezervnog sastava milicije, onda će Hrvatska (a i Slo-venija) preduzeti sledeće: 1. proglasit će otcepljenje 2. zatražit će od Saveta bezbednosti OUN-a intervenciju mirovnim snagama 3. povući će sve kadrove iz organa Federacije 4. prestat će da financira Federaciju 5. zaplenit će svu imovinu Federacije u Hrvatskoj 6. povući će sve vojnike i oficire iz JNA 7. zapretit će izvođenjem pred sud svakog koji to odbija. Borisav Jović potom „upozorava“ Mesića da su (Hrvati – op. aut.) „umesto miraodabrali rat i da se Naredba mora izvršiti po svaku cenu“. Ali, kaže Jović, Mesićostaje pri svome. Borisav Jović zaključuje da takva odluka hrvatskog vodstva proi-zlazi iz činjenice da je hrvatsko vodstvo znalo što je američki veleposlanik u Jugosla-viji Warren Zimmerman 17. siječnja 1991. iznio u razgovoru s Borisavom Jovićem iza Promemoriju u kojoj su iznesena stajališta vlade SAD-a o Jugoslaviji u kojoj stoji:„Sjedinjene Američke Države snažno će se suprotstaviti bilo kakvoj uporabi sile… iupozoravaju JNA da ne pribjegava korištenju sile ili pritiska od Armije“. Dvojac Jović, Kadijević i dalje razgledaju „nove snimke razgovora Špegeljasa svojima“, kako navodi Borisav Jović, i usuglašavaju se: „...videćemo dalje štoćemo, ali prvi koraci moraju biti podizanje stepena pripravnosti Armije i hapše-nje onih kojima treba suditi. Ako se ne suprotstave – u redu, ako se suprotstave,tada ćemo odlučiti.“ Borisav Jović i srbijansko-crnogorski dio Predsjedništva SFRJ odlučuju ubaciti uigru i Ustavnu komisiju Skupštine SFRJ s ciljem da Ustavna komisija Skupštine SFRJ 17

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJApotvrdi sukladnost s Ustavom SFRJ Naredbe Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991.o rasformiranju i razoružavanju oružanih formacija (hrvatskih). Trebalo je, dakako, iosuditi Hrvatsku zbog stvaranja i naoružavanja “ilegalnih oružanih formacija“. Po pozivu predsjednika Ustavne komisije Skupštine SFRJ, kao predsjednikUstavne komisije Hrvatskog sabora, dolazim 22. siječnja 1991. u Beograd nasjednicu Ustavne komisije. Oštro sam se suprotstavio tvrdnjama da je hrvatskavlast protuustavno naoružavala miliciju (hrvatsku) i stvarala bilo kakve ilegalneformacije, ali i argumentirano dokazivao da Hrvatska nije povrijedila ona prava idužnosti koje ima JNA. Odlučno sam branio stajališta hrvatske državne politike,a osobito ona koje je u svom istupu na sjednici Predsjedništva SFRJ 10. siječnja1991. izlagao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Početak mog izlaganja iza-zvao je konsternaciju u dvorani s obzirom na to da sam zatražio da sjednicu napu-ste dvojica generala JNA, koji su „prijeteći“ u vojnim odorama s odličjima sjediliu sredini prvog reda. Konstatirao sam da generalima JNA nije mjesto na sjedniciUstavne komisije Skupštine SFRJ; posebno stoga što vrh JNA optužuje Hrvatskuza ilegalno formiranje oružanih formacija i nelegalno naoružavanje. PredsjednikUstavne komisije Skupštine SFRJ ustvrdio je da imaju pravo biti tu jer da su oniuime JNA nekakvi „vanjski“ članovi Komisije, tako da su ostali, ali nisu govorili.Postigao sam cilj! Ali, pogledi koje su mi upućivali oni i neki drugi na sastankubili su takvi da sam se osjećao kao na nišanu. Mogu samo zamisliti kakav su bijesosjećali kada im u Beogradu jedan „ustaša“ i jedan od ključnih ljudi optužen zailegalni uvoz oružja i pravljenje popisa za likvidaciju starješina JNA drži lekcije.Ja sam znao što je o meni pisala „Narodna armija“, glasilo JNA, kao o ideologunaoružavanja Hrvatske, ali još nisam znao da sam i jedan od „junaka“ u filmuKOS-a u kojem je „glavni junak“ hrvatski ministar obrane Martin Špegelj. Ustavna komisija Skupštine SFRJ dala je zeleno svjetlo akciji za pacifikacijuHrvatske – vojnom udaru, uvođenju izvanrednog stanja, uvođenju vojne upraveu Hrvatskoj. Predsjednik Predsjedništva SFRJ 23. siječnja 1991. informira tj. iz-vještava Miloševića da će tijekom dana biti utvrđen plan pravosudne akcije (uhi-ćenja, suđenja i dr.), ali i vojne akcije koja sve to mora pratiti. Milošević ustraje natome da vojska „pokrije“ srpske krajeve u Hrvatskoj da u slučaju sukoba „zadržeteritorije, a ostalo neka se otcepi“. S time da se srpski narod u „Krajini“ ne možeprisilno odvojiti od Jugoslavije. I konačno JNA, Generalštab, Savezni sekretarijat za narodnu obranu (Mini-starstvo obrane Jugoslavije), ministar obrane u sprezi sa srbijansko-crnogorskimdržavnim vodstvom, predvođeni Slobodanom Miloševićem odlučuju se JNApromovirati kao željeznu šaku za izvršenje vojnog udara na Hrvatsku i uvođenjeizvanrednog stanja. Dana 23. siječnja 1991. Savezni sekretarijat za narodnu obranu, (na čijem ječelu general Veljko Kadijević), izdaje „Saopštenje“ koje graniči s objavom rata18

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAHrvatskoj. Sadržaj, ton i učinci tog „Saopštenja“ govore o pretvaranju JNA ustriktno protuhrvatsku vojnu silu. Silu koja bi trebala održavati javni red i miru Hrvatskoj. Predsjednik Franjo Tuđman potpuno je točno dijagnosticirao daSSNO i savezni sekretar general Veljko Kadijević pokušavaju JNA instrumenta-lizirati da i mimo Predsjedništva SFRJ pokuša preuzeti rješavanje političke krizeu svoje ruke. Iz „Saopštenja“ proizlazi da se više ne traži rasformiranje „ilegalnihvojnih formacija“, čiji nezakoniti status nije moguće dokazati, nego raznorodnihu biti vojnih formacija u Republici Hrvatskoj. Usporedno i koordinirano s tim,istog dana štab vrhovne komande (samozvano i protuustavno tijelo) obavještavajavnost da će JNA, ako se na području Hrvatske odmah ne raspuste svi mobilizi-rani sastavi, podići borbenu gotovost jedinica na nivo koji će garantirati provođe-nje krivičnog postupka i izvršenje sudskih odluka. Dakle, svih onih, kako vojnih,tako i civilnih dužnosnika Hrvatske, uključujući i ministra obrane, a koji će povojnim organima biti uhićeni, optuženi i suđeni. A k tome JNA bi trebala jamčitida će osuđeni biti sprovedeni na izvršenje kazne. Dana 24. siječnja 1991. predsjednik Tuđman upućuje pismo američkompredsjedniku Georgu Bushu u kojem ga upoznaje s prijetnjom jugoslavenskogvojnog vrha oružanim udarom u Hrvatskoj. Na prijedlog predsjednika Tuđmanasaziva se izvanredna sjednica Vlade na kojoj hrvatska Vlada odlučuje da će preu-zeti odgovornost za sastav i naoružanje policije i suprotstaviti se namjeri JNA dana području Hrvatske preuzme kontrolu nad republičkom policijom. Isto takohrvatska Vlada utvrđuje da se na području Hrvatske mogu primjenjivati samooni savezni zakoni koji nisu u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske. U ta-kvoj atmosferi, de facto objave rata Hrvatskoj, vojnog udara, izvanrednog stanja,uhićenja ministra obrane i drugih visokih hrvatskih vojnih i civilnih dužnosnika,na inicijativu predsjednika Tuđmana predsjednik Sabora Žarko Domljan putemradija i televizije sazvao je 11. izvanrednu sjednicu svih vijeća Sabora za 25. si-ječnja 1991. s početkom u 11.00 sati. Dr. Domljan obrazlaže da je svrha ovogzasjedanja Sabora donijeti potrebne odluke radi zaštite suvereniteta i interesaRepublike Hrvatske, posebno zbog „Saopštenja“ Saveznog sekretarijata narodneobrane koje, kao što je istaknuo, predstavlja „otvorenu prijetnju suverenitetu,neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske, a time i prijetnju svimnjezinim građanima”. Predsjednik Republike Franjo Tuđman obratio se Hrvatskom saboru. U dra-matičnom govoru upozorio je da je očekivao da će slobodarski i europski izričajnašeg Ustava uživati podršku svih slobodoljubivih ljudi u zemlji i svijetu, ali daće steći i oporbu i ljute protivnike među mnogim sljedbenicima, ali i zbunjenimvjernicima starog komunističkog ili hegemonističkog režima. U tim trenucimaosjećao sam se osobito ponosnim zbog ocjene predsjednika Tuđmana o hrvat-skom „božićnom Ustavu“. U izradi i donošenju tog Ustava u drugoj polovici de- 19

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAvedesete uložio sam golemi trud da bude na najvišoj razini demokratskih europ-skih standarda. Predsjednik Tuđman upozorio je da je ugrožen ustavni poredak isloboda Republike Hrvatske i svih njenih građana. Predsjednik Tuđman izložio jeda Savezni sekretarijat za narodnu obranu,vojni vrh i Predsjedništvo SFRJ, kojimdominira srpsko-crnogorski dio, de facto objavljuje rat Hrvatskoj, pretvara JNAu protuhrvatsku vojnu silu, poziva JNA da vojno intervenira u Hrvatskoj vojnimudarom i uvođenjem izvanrednog stanja. Ogromno uzbuđenje nastupilo je uSabornici u onom trenutku kad je predsjednik Tuđman izvijestio da odlazi u Be-ograd na razgovore sa srbijanskim rukovodstvom. Predsjednik je naglasio da ideu Beograd iako su ga proteklih dana mnogi upozoravali da ne ide u Beograd pod-sjećajući na tragičnu sudbinu Stjepana Radića. I sâm sam tom prigodom osjećaoda je krajnje opasno ići u „vučji brlog“. Prilikom izlaska iz sabornice predsjednikuTuđmanu dobacio sam „Predsjedniče, ne idite!“ Predsjednik je praćen golemomzebnjom izišao iz sabornice i uputio se prema Beogradu. U 14:00 sati nastavljena je sjednica, a predsjedavajući Ivan Vekić izvijestio jeda je predsjednik Sabora Žarko Domljan također otputovao s predsjednikomTuđmanom u Beograd. Nešto prije 16.00 sati Vekić je izvijestio Sabor: „Očeku-jemo da bi se visoka delegacija RH na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanommogla vratiti negdje poslije…“ i odredio stanku do 18.00 sati. Stanka je bila odre-đena zato što je Vekić dobio obavijest oko 16.00 sati da se predsjednik Tuđman sizaslanstvom vraća iz Beograda i da bi do 18.00 sati mogao doći u Sabor izvijestitio ishodu razgovora sa srbijanskim vodstvom. Bio sam sretan što se nisu obistinilemoje i ne samo moje crne slutnje o zlokobnom ishodu u Beogradu. Pogotovošto je u nastavku sjednice predsjedavajući Ivan Vekić izvijestio: „Predsjednik Re-publike Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan i ostaličlanovi visoke delegacije koja je bila u Beogradu, prema obavijestima koje smodobili ući će uskoro u ovu sabornicu.“ Potom je nastavljena rasprava u očekivanjuda će svakog trenutka u sabornicu ući predsjednik Tuđman. Ali umjesto ulaskapredsjednika Tuđmana u sabornicu, oko 19.00 sati predsjedavajući je izvijestio:„Civilni zrakoplov s hrvatskim vrhovništvom sretno je poletio iz Beograda. Bitćemo obaviješteni o njegovu dolasku“. U mene se u tom trenutku počela javljatisumnja u istinitost informacija o dolasku predsjednika Tuđmana. Nastavljena jerasprava. Ali, primijetio sam da se sabornica prazni. Konačno u 19.45 sati Vekićje, bez obrazloženja, odredio stanku riječima: „Za razliku od gospode zastupnikakoji su sami sebi dali pauzu, sada počinje pauza od 30 minuta koju ja dajem.“ Utoj pauzi sumnje i crne slutnje koje su nam se nametale o dolasku predsjednikaTuđmana podijelio sam sa svojim najboljim osobnim i političkim prijateljem, ča-snikom u Vijeću općina Lukom Bebićem. Obojica smo se suglasili da nešto nije uredu s informacijama koje nam se serviraju. Pribojavali smo se da se predsjednikuTuđmanu nije dogodilo najgore – ili je ubijen ili uhićen, a predsjedavajući Ivan20

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAVekić obmanut ili žrtva dezinformacije. Stoga smo, ako bi se takve crne slutnjeobistinile, počeli razmišljati o primjeni članka 135. stavka 5. hrvatskog Ustava. Taj stavak kaže: „Odredbe ovog Ustava o udruživanju odnose se i na uvjetepostupka razdruživanja (odcjepljenja) Republike Hrvatske osim kad zbog izvan-rednih prilika na prijedlog jedne trećine zastupnika ili Vlade Republike Hrvatske,Hrvatski sabor može donijeti odluku o razdruživanju (odcjepljenju) radi zaštitesuvereniteta Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom glasova prisutnih za-stupnika.“ Rezonirali smo ovako. Ako je Predsjednik ubijen ili uhićen (državni poglavar)jedna trećina nas zastupnika predložit će u takvoj izvanrednoj prilici da Hrvatskisabor donese Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od ostatka Jugoslavije ito dvotrećinskom većinom glasova prisutnih zastupnika. Zbog toga sam u stanciupozoravao zastupnike da uđu u sabornicu, da se ne razilaze ne govoreći im orazlozima zašto to činim. U 19.45, kad smo ušli u sabornicu, predsjedavajući Vekić je rekao: “Damei gospodo, nenamjerno je bila netočna informacija da je delegacija RepublikeHrvatske, dakle vrhovništvo Hrvatske poletjelo zrakoplovom iz Beograda. Radilose, kažem, o nenamjerno netočnoj informaciji. Delegacija se još uvijek nalazi uBeogradu. Prema našim obavijestima, sudjeluje na sjednici Predsjedništva SFRJ.U dogovoru s gospodom predsjednicima Vijeća općina i Vijeća udruženog radaodlučili smo prekinuti današnje zasjedanje Sabora, današnju sjednicu i odreditinastavak sutra u 10.00 sati. Hvala vam lijepa.“ Prvi dan zasjedanja zaključen jeu 20.45. Prema Borisavu Joviću, hrvatsko rukovodstvo u Predsjedništvo SFRJ došlo jeoko 20.00 sati. Prema Žarku Domljanu, predsjednik Tuđman i hrvatsko izaslan-stvo kasno navečer (nakon razgovora sa srbijanskim vodstvom) bili su pozvani uPredsjedništvo SFRJ i, dok su išli prema dvorani za sastanak, Žarko Domljan jeprimijetio da u jednoj sobi grupa ljudi pred televizorom gleda kompromitirajućifilm o Špegelju. Taj „montirani“ film o Špegelju prikazan je u najgledanijemterminu nakon zajedničkog Dnevnika. I Aleksandar Vasiljević, šef KOS-a JNA iidejni autor filma, potvrđuje da je hrvatsko izaslanstvo „pogledalo“ film pri dola-sku u Predsjedništvo SFRJ. Nakon što je u 19.45 (za dvije-tri minute) predsjedavajući prekinuo sjednicu,u fonogramu sa sjednice Sabora stoji „Prvi dan zasjedanja zaključen u 20.45“. Štose događalo između 19.50 i 20.45, dakle nakon prekida sjednice? Iako je sjednica prekinuta i predsjedavajući Ivan Vekić napustio je sabornicu,jedna velika skupina zastupnika, pribojavajući se da se u Beogradu može dogoditinajgore, rastrčala se po hodnicima i sobama u Saboru uvjeravajući zastupnike dane odlaze iz Sabora sve dok se predsjednik Tuđman i hrvatsko izaslanstvo ne vratiu Zagreb. Čak smo i zatražili da se zatvore saborska vrata. Jasno, sve s ciljem da 21

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAostane potrebna većina da se predloži i donese odluka o odcjepljenju Hrvatske odJugoslavije ako predsjednik Tuđman, predsjednik Sabora Domljan i predsjednikVlade Manolić dožive uhićenje ili ubojstvo. Najagilniji u tome okupljanju zastupnika bili smo Ivan Milas, Vice Vukojević,Luka Bebić, Neven Jurica i ja. Oko 20.00 sati jedna skupina, nas dvadesetak,okupila se u kabinetu predsjednika Sabora. Vijećali smo i u tom vijećanju, odjed-nom, pri kraju Dnevnika na TV-u emitiran je montirani film u režiji KOS-ao Martinu Špegelju, tajnom naoružavanju Hrvatske, popisima za ubojstva pri-padnika JNA i članova njihovih obitelji. Konsternirani gledali smo takvu teškuoptužnicu protiv hrvatskog vodstva, protiv Hrvatske. A hrvatsko je vodstvo u Be-ogradu u „vučjem brlogu“. Prostrujale su nam misli – bit će ubijeni – sva trojicapredsjednika – slijedi vojni udar na Hrvatsku – rušenje hrvatske vlasti – uhićenja,likvidacije. Neki su uzbuđeno vikali – skupimo sve raspoložive zastupnike i od-mah donesimo Odluku o odcjepljenju. Zaključili smo da se ne razilazimo sve dokne dobijemo obavijest da je predsjednik Tuđman sretno stigao u Zagreb. U tojnoći nekoliko puta dobivali smo informacije da kontrola leta na Plesu (a držalaju je pod kontrolom JNA) ne dopušta slijetanje, da zrakoplov usmjerava premaLjubljani, da zrakoplov kruži nad Zagrebom. Tek iza ponoći dobili smo pouzda-nu obavijest da je predsjednik Tuđman s izaslanstvom sletio, otišao iz zračne lukei uputio se prema svom domu. Tek tada smo se razišli. Ujutro, 26. siječnja u 9.30 sati predsjedavajući Ivan Vekić kaže: „Gospodozastupnici, zauzmite svoje mjesta, očekujemo dolazak predsjednika RepublikeHrvatske Franje Tuđmana, predsjednika Sabora Žarka Domljana, predsjednikaVlade gospodina Josipa Manolića i člana Predsjedništva odnosno potpredsjedni-ka gospodina Mesića.“ Bio je to beskrajno dobar osjećaj jer se crne slutnje nisuostvarile i predosjećaj da je predsjednik Tuđman (s vrhom hrvatske vlasti) u Beo-gradu ostvario za opstojnost Hrvatske povijesnu pobjedu u Beogradu. Već iz prvih riječi predsjednika Tuđmana uvjerio sam se da je moj predosjećajo golemoj ulozi predsjednika Tuđmana na razgovorima s vodstvom Srbije i Pred-sjedništvom SFRJ o sudbini Hrvatske bio točan. „Bili smo na rubu građanskog rata, vojska je bila mobilizirana, ali može se rećida je još jednom hrvatska principijelna politika, razborita ali odlučna, odnijelapobjedu.“ To je ocjena iz izlaganja predsjednika Tuđmana o rezultatima razgovo-ra delegacije Hrvatske u Beogradu i zaključcima Predsjedništva SFRJ. SjednicuPredsjedništva SFRJ označio je prilično burnom, ali to što je postignuto na tojsjednici od tolike je važnosti da se može nazvati povijesnom sjednicom i povi-jesnim odlukama. Na toj sjednici htjelo se ozakoniti intervencije jugoslavenskevojske. U tijeku razgovora i predsjednik Jović uime Predsjedništva SFRJ i generalArmije Veljko Kadijević uime Jugoslavenske narodne armije, izričito su izjavilida oni priznaju legitimitet hrvatske demokratske vlasti RH i da JNA nije imala,22

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAniti ima, ikakvu namjeru za provedbu vojnog udara i svrgavanje legitimne vlastiu Hrvatskoj. Dr. Tuđman naveo je da je postignuta suglasnost da će Armija datinalog da 27. siječnja u 12.00 sati prestaje izniman stupanj njezine borbene go-tovosti. Armija se vraća u redovno stanje, u vojarne, „a ja ovdje, ovog časa, kaoPredsjednik RH, dajem nalog da se rezervni sastav milicije isto tako demobilizirai vrati svojim kućama. Ali, naglasio je predsjednik Tuđman, najvažnija odluka Predsjedništva SFRJjest zaključak da se što hitnije uspostavi pravni poredak svuda gdje je on narušen.Uspostava mira, pravnog poretka stvar je Republike Hrvatske na njezinu terito-riju. Ipak, dr. Tuđman je upozorio da „nema nikakvih iluzija da smo mi sada ušliu raj spokojnosti“. Događaji koji će ubrzo uslijediti pokazat će točnost njegoveprocjene. A ja? Kako sam se ja našao u vrtlogu tih zbivanja vezanih za naoružavanje,izvanredno stanje, vojni udar, uhićenja? U knjizi „Posljednji dani SFRJ“ Borisav Jović bilježi razgovor s Veljkom Ka-dijevićem 3. listopada 1990. u kojem kaže: „Treba ‘maknuti’ samo sto ljudi i sveće biti u redu. Vojska za slučaj potrebe sprema takve planove. Kaže da će ih menipokazati.“ U Globusu novinari Davor Butković i Tihomir Dujmović objavili supopis od oko stotinu osoba koje je trebalo uhititi. Ali je li Veljko Kadijević pod„maknuti“ mislio na uhićenja ili likvidacije? Vjerojatno i jedno i drugo; zavisnoo procjeni. I ja sam na tom popisu za „maknuti“. Dana 12. listopada 1990. Borisav Jović bilježi: “Hrvatska ‘nova demokratskavlast’, kako sebe nazivaju moćnici HDZ-a, uporno radi na razbijanju Jugoslavije.Evo potpuno pouzdane i proverene informacije koja jasno govori o njihovoj tak-tici razbijanja JNA, kao jednog od glavnih stožera jedinstvene zemlje. Vrhovniš-tvo Hrvatske dalje intenzivno radi na učvršćivanju separatističkog – koalicijskogbloka s novom vlašću u Sloveniji i na razbijanju odbrambenog sistema zemlje iJNA, kao jedinstvene preporuke na putu definitivnog cepanja Jugoslavije. Proce-njuju da je nastupio trenutak za radikalni obračun s Armijom, najuži rukovodećikrug Manolić, Boljkovac, Špegelj i Šeks s F. Tuđmanom na čelu, sačinio je tajni„Plan odbrane Hrvatske“ s kojim su izravno upoznati najodgovorniji čelnici novevlasti u Hrvatskoj.“ Prema Joviću plan se zasniva „na opštoj mobilizaciji svih Hrvata u zemlji i u ino-stranstvu na platformi ekstremnog antikomunizma i srbofobije… planom je zacrta-no da se JNA svim sredstvima kompromituje, ponizi, degradira i time razbije njenojedinstvo… sve ovo ukazuje na odlučnost vrhovništva Hrvatske da za što kraće vre-me, po svaku cenu, realizuju koncept stvaranja vlastite oružane sile i razbiju JNA,u vezi s čime su već preduzete brojne konkretne mere i aktivnosti od nabavljanjaveće količine naoružavanja i municije do pokušaja vrbovanja i pojedinih pripadnikaJNA. Neće oni političke razgovore. Odlučili su se za rat. I to za prljavi rat…“. 23

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJA Dakle prema B. Joviću, ja sam dio najužeg rukovodećeg tima koji je napraviotajni „Plan odbrane Hrvatske“. Da mene srbijansko vodstvo i vojni vrh JNAsmatra kao jednog od ključnih ljudi u Hrvatskoj, svjedoči i izlaganje ZdravkaMustača, šefa Službe državne sigurnosti Jugoslavije, koji na sjednici Savjeta za za-štitu ustavnog poretka u veljači 1990. kaže: „HDZ je u Hrvatskoj najjača stranka.Karakteriše je lidersko ponašanje prvaka Tuđmana i Šeksa s ekstremnim tezamaiz maspokreta i ciljem odcepljenja Hrvatske parlamentarnim putem. Zastupajućitezu o nagodbi sa Srbima – da se mirnim putem rastavimo. Inače, sada su zaKonfederaciju, a posle pobede na izborima doneli bi novi Ustav Hrvatske kojiomogućuje odcepljenje. Pretnja da će za 48 sati posle izborne pobede načinitiprogram i likvidirati sve protivnike je ozbiljna. Ne treba je isključiti. Srbi u Hr-vatskoj idu na samoorganiziranje, radi samoodbrane.“ I KOS JNA uključuje me u svoju „igru“ kao jednog od članova najužeg hrvat-skog rukovodstva i koautora „Plana za obranu Hrvatske“. Aleksandar Vasiljević,šef KOS-a, tako u svojim dnevničkim zabilješkama uvrštenim u njegovu knjigu“‘Štit’, akcija vojne bezbednosti – Dnevničke beleške operativca” u bilješci nave-denoj za 25. prosinca 1990. zapisuje: “U razmaku od samo nekoliko dana orga-ni bezbednosti Prve vojne oblasti došli su do značajnih saznanja o pripremanjuterorističkih napada na starešine JNA, civile i komuniste na području Vukovarai Oseka. Posle kraćeg snebivanja i kolebanja, Zvonimir Ostojić, član HDZ-a izBorova, otvorio se pred organima bezbednosti, da je ispred mesne organizacijeHDZ-a bio zadužen za kompletnu razradu sistema bezbednosti na teritoriji Vu-kovara. U tom cilju sačinio je kartoteku interesantnih lica i formirao obaveštajnumrežu u pojedinim selima i radnim organizacijama na teritoriju opštine. Uput-stva za formiranje jedinica rađena su po instrukcijama iz Zagreba, koje su nateren prenosili Vladimir Šeks, Ivan Vekić i Branimir Glavaš. Pored ovog, Ostojićje za Glavaša iznio da je formirao grupu od 17 lica za „tihe likvidacije“, kojupredvodi Branko Ruman, inspektor milicije iz Oseka. Takvu grupu ima i Tomi-slav Merčep, predsednik mesnog odbora HDZ-a za Vukovar koji je naoružanjei oko 300 kilograma eksploziva dobio od Glavaša. Evo dela njegovog razgovoras organima bezbednosti JNA: ‘Ja sam rekao kapetanu prošli put, grupa za tihulikvidaciju ima automatsko naoružanje. Od njih 17, sedam imaju automatskepuške kod sebe plus pištolje.’ ‘Da, a ko je starešina grupe?’ pita ga oficir. ‘Znatešta, njima Branimir Glavaš daje sve smernice šta treba raditi, a to su direktno do-bili, kao što sam vam rekao i prošli put, od onog bradonje iz Zagreba, od Šeksa.’‘Od Šeksa?’ ‘Da on je, kako da kažem, najžešći ekstremista od njih…’“ Sve je to opširno s ilustracijama (uključujući i moju u vojnoj odori) opremlje-no legendom „Instrukcije za formiranje hrvatskih paravojnih jedinica – Vladi-mir Šeks“ objavljeno u specijalnom izdanju lista Narodna armija od 26. siječnja1991. (isti dan kad je emitiran i montirani film o Martinu Špegelju).24

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJA Beogradska Politika u vrijeme „Naredbe“ od 9. siječnja 1991. o razoružanju„ilegalnih“ oružanih formacija piše kako je Slavonija ustaško gnijezdo, a da pri-padnici HDZ-a kojih je ovdje veliki broj naoružan „do zuba“ prijete zastrašenomsrpskom stanovništvu. Vladimir Šeks, prema pisanju beogradskih listova, jedanje od glavnih ustaša i antisrba, tako da se prema Politici ekspres hadezeovci nao-ružavaju financirani novcem koji stiže od krijumčarenja alkohola, kojim se baveosobni prijatelji Vladimira Šeksa. Prema istom listu, „Šeks dolazi svakog petka napodručje Vukovara i Vinkovaca i ubire harač od šverca alkohola pa se onda od tognovca kupuje naoružanje za ilegalne formacije HDZ-a. Jednu od ključnih uloga u filmu o Martinu Špegelju i naoružavanju i likvi-dacijama imao je i Goran Ribičić koji je prema Vasiljeviću bio tajnik terorističkeorganizacije „Hrvatski državotvorni pokret“ u Osijeku. Iniciran sadržajem inter-vjua generala Kadijevića „samoinicijativno je organima bezbednosti izneo da pri-pada ogranku HDP-a – ‘Hrvatske uzdanice’ koji koordinirano deluje s HDZ-omu pripremanju akcija protiv jedinica JNA u garnizonu. Iznio je poimenično po-datke za 41 člana ‘Hrvatske uzdanice’ koji su odabrani selekcijom od ukupno 80pripadnika ove organizacije“. On je u filmu o naoružavanju bio krunski svjedok.Pritvoren je 1. veljače pa pušten. Izjavio je da je pod pritiskom potpisao izjavukoju je sastavio oficir KOS-a i da je laž sve što stoji u toj izjavi. U svojoj izjavi nije me uvrstio u popis članova „Hrvatske uzdanice“, ali KOSnije propustio da instruira Gorana Ribičića da i mene ne uključi u „zločinački“pothvat vezan za akcije protiv JNA i naoružavanje postrojbi za likvidacije. Ubeogradskoj Politici od 7. travnja 1991. novinar Stevan Zec, poznati agitator ve-likosrpstva, napisao je da Zvonko Ostojić nije počinio samoubojstvo, već da su gaubili hadezeovci koji su došli po njega odmah nakon emitiranog filma u kojem jeon bio jedan od „glavnih junaka“. Prema novinaru Stevanu Zecu, Zvonko Osto-jić u tom filmu pričao je kako su Martin Špegelj, Josip Boljkovac, Vladimir Šeksi Branimir Glavaš razrađivali plan o pokolju Srba u Hrvatskoj s pomoću tajno iilegalno uvezenog oružja iz Mađarske. Prema ovom filmskom „uratku“ KOS-a,očito je da je KOS stalno povezivao Branimira Glavaša (tada čelni čovjek HDZ-aza Slavoniju, član izaslanstva Hrvatskog sabora u Saveznoj skupštini, jedan odutemeljitelja i osnivača HDZ-a na nacionalnoj i slavonskoj razini) i mene (ta-kođer osnivača i utemeljitelja HDZ-a, kako na nacionalnoj tako i na slavonskojrazini, potpredsjednika HDZ-a, zastupnika i potpredsjednika Hrvatskog sabora,predsjednika Ustavne komisije i sl.). Branimir Glavaš i ja početkom 1989. predstavljali smo „tandem“ koji je kaobuldožer stvarao mrežu HDZ-a, osnivao HDZ diljem Slavonije pa i šire. Nakon30. svibnja 1990., ja sam cijelu svoju aktivnost usmjerio za rad na božićnom Usta-vu, a Branimir Glavaš posvetio se obrani hrvatskih interesa u Saveznoj skupštiniu Beogradu i pripremi za obranu u Slavoniji, posebno u Osijeku, pred nadiru- 25

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAćom srpskom imperijalističkom politikom i pripremanom oružanom pobunom.Upravo zbog takve svoje uloge KOS je Branimira Glavaša i mene „targetirao“ kaoopasnost i stavio na vrh liste za odstrel, ne samo politički, nego i fizički. Ali, tajisti Branimir Glavaš, koji je na meti KOS-a JNA, bio je istodobno kritiziran i odpredsjednika Tuđmana. Uvažavajući ocjene predsjednika Tuđmana, 1. siječnja1991. podnio je ostavku: „Poštovani gospodine Predsjedniče – obavještavam Vas da sam dana 17. pro-sinca 1990. podnio ostavku na mjesto predsjednika Općinskog odbora HDZ-aOsijek, uvažavajući vaše kritičke primjedbe i ocjene. Također je 28. prosinca zapredsjednika Odbora Osijek imenovan Adam Meštrović. Moja neopoziva ostav-ka na mjesto predsjednika Odbora HDZ-a Osijek je zalog zajedništvu i sreći zadomovinu Hrvatsku, ali i znak odanosti Vama kao poglavaru hrvatske države.“ U taj 31 dan Hrvatska je bila na rubu ponora. Snažnom, hrabrom, razbori-tom, ali i umješnom i uspješnom politikom predsjednika Tuđmana, Hrvatskogsabora, Vlade, zajedništva i spremnosti hrvatskog naroda na otpor i žrtvu, Hr-vatska je izbjegla najgore – napad snažne jugoslavenske vojske na nezaštićenu,razoružanu i slabašno naoružanu hrvatsku obranu. Ali, kao što će dani u sljede-ćim mjesecima pokazati, bio je to samo privremeni predah, agresorska zvijer jeustuknula, ali nije odustala, već je i dalje pripremala trenutak kada će ponovnonapasti svoju žrtvu – Hrvatsku.26

ŠEKS: 1991. - MOJA SJEĆANJAKOS je Vladimira Šeksa nazivao “ekstremistom” i “jastrebom” HDZ-a 27