Shantaram

TisuÊu i jedna noÊ novog stoljeÊa, roman koji je shaShnantBtaaroarmmabmay uËinio vjeËnimG R E G O RY D AV I D R O B E RT S 4 13

4 23

G rGe greogroryy DDaavviidd RRoobberetrs t sshaSnhanttaararmam prevela s engleskog Dragana VuliÊ-Budanko Fraktura 4 33

Naslov izvornika Shantaram ∂ 2003 by Gregory David Roberts ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. ∂ za prijevod Dragana VuliÊ-Budanko i Fraktura, 2014.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-557-4 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 871208 4 43

Mojoj majci 4 53

4 63

PRVI DIO 4 73

4 83

prvo po g l av l j eMnogo vremena i vec´i dio svijeta trebali su mi da o ljubavi, sudbini iizborima koje Ëinimo nauËim ono što znam sada, no bit svega spoznao samu trenu, dok su me muËili, lancima vezana za zid. Kroz vrisku koja mi jeodjekivala glavom nekako sam shvatio da sam, Ëak i tako prokleto bes­pomoÊan i okovan, još uvijek slobodan: slobodan mrziti muËitelje ili impak oprostiti. Nije baš mnogo, znam. No kad je bolna sputanost lancimajedino što imate, ta je sloboda svemir moguÊnosti. A ono što odaberete,mržnja ili oprost, može postati vaša životna priËa. Moja je dugaËka i pretrpana. Bio sam revolucionar koji je izgubio idealeu heroinu, filozof koji je izgubio integritet u kriminalu i pjesnik koji jeizgubio dušu u najstrože Ëuvanom zatvoru. Kada sam preko zida, izmeudvije promatraËnice s naoružanim Ëuvarima, pobjegao iz te tamnice, postaosam najtraženija osoba u zemlji. SreÊa je pobjegla sa mnom i pratila me svedo Indije, gdje sam se pridružio bombayskoj mafiji. Radio sam kao šverceroružja, krijumËar i falsifikator. Na tri su me kontinenta bacili u lance, tukli,probadali i izgladnjivali. Bio sam u ratu. Našao sam se pod neprijateljskompaljbom. Ja sam preživio, ali su oni oko mene poginuli. VeÊinom su bilibolji ljudi od mene, ljudi Ëiji su životi bili uništeni pogreškama i protraÊeniu pogrešnoj sekundi, neËije mržnje, ljubavi ili ravnodušnosti. Pokopao samodviše njih, a njihove priËe i živote oplakujuÊi unio u vlastiti. No moja priËa ne poËinje ni s njima ni s mafijom; moja priËa poËinjeprvog dana u Bombayu kada me sudbina dovela na to mjesto, i podijelilami karte. SreÊa je podijelila karte i dovela me do Karle Saaranen. OdluËiosam odigrati tu partiju Ëim sam se zagledao u njezine zelene oËi. TakopoËinje ova priËa, kao, uostalom, i sve druge ∑ sa ženom, gradom i malosreÊe. Prvo što sam primijetio u Bombayu bio je drugaËiji miris zraka. Osjetiosam ga i prije no što sam vidio i Ëuo Indiju, još dok sam prolazio pupËanomvrpcom što spaja zrakoplov i zraËnu luku. Uzbud­ io me i ushitio, mene,zatvorskog bjegunca pred kojim se prostirao novi svijet, no nije mi bio 4 93

poznat te ga nisam ni mogao prepoznati. Sada znam da je to slatki, uzbud-ljivi miris nade, koja je suprotnost mržnji, i kiseli, prigušeni miris pohlepe,koja je suprotnost ljubavi. To je miris bogova, demonâ, careva i civilizacijakoje uskrsavaju i propadaju. To je plavi miris mora na koži, bez obzira nato u kojem se dijelu Island Cityja zatekli, i krvavo-metalni miris strojeva.Miriše na vrevu, san i otpad šezdeset milijuna životinja, od kojih više odpolovine Ëine ljudi i štakori. Miriše na duboku bol i na borbu za život, nakobne pogreške i ljubavi iz kojih se raa naša hrabrost. U njemu je mirisdeset tisuÊa restorana, pet tisuÊa hramova, svetišta, crkvi i džamija, stotinebazara na kojima se prodaju samo parfemi, zaËini, mirisni štapiÊi i svježeubrano cvijeÊe. Karla ga je jednom nazvala najgorim dobrim mirisom nasvijetu, i bila je, kao i obiËno, u pravu. No kad god se sada vratim u Bom-bay, prvo što osjetim upravo je taj miris, koji mi poželi dobrodošlicu i kažeda sam došao kuÊi. Potom sam primijetio vruÊinu. U zraËnoj luci Ëekao sam u redovima.Ni pet minuta nakon klimatiziranog zraka u zrakoplovu, odjeÊa mi se veÊlijepila uz tijelo od iznenadnog znoja. Srce mi je snažno udaralo, po nalogunove klime. Svaki je udah bio ljutita mala pobjeda. Poslije sam shvatio daprašumsko znojenje nikada ne prestaje jer je vruÊina koja ga i noÊu i danjupotiËe vlažna. Zbog zagušljive vruÊine u Bombayu svi smo amfibije i udi-šemo vodu; Ëovjek nauËi živjeti s tom vruÊinom i voljeti je, ili ode. A tu su bili i ljudi. Asamci, Jati i Pandžapci; ljudi iz Rajasthana, Bengalai Tamil Nadua; iz Puškara, Kochija i Konaraka; brahmani, pripadnici voj-niËke kaste i nedodirljivi; hinduisti, muslimani, kršÊani, budisti, Parsi,džainisti, animisti; svijetla i tamna put, zelene, zlatnosmee i crne oËi; svamoguÊa lica i obliËja te ekstravagantne raznolikosti, te neusporedive ljepote,Indije. Uz sve te bombayske milijune postoji još jedan. Dva su najbolja kri-jumËareva prijatelja mula i deva. Mule prenose krijumËarevu robu prekograniËne kontrole. Deve su bezazleni turisti koji pomažu krijumËaru daprijee granicu. Kad krijumËar upotrebljava lažnu putovnicu i identifika-cijske dokumente, kao kamuflažu koristi gru­p­ u turista ∑ deva, koji ga si-gurno i neupadljivo provedu kroz aerodromsku ili graniËnu kontrolu, a datoga nisu ni svjesni. Tada nisam znao ništa od toga. UmijeÊem krijumËarenja ovladao samgodinama poslije. Pri prvom posjetu Indiji vodio sam se instinktom, akrijumËario sam samo sebe, svoju krhku, ugroženu slobodu. Koristio samse lažnom novozelandskom putovnicom u kojoj sam originalnu fotografijuzamijenio svojom. Sâm sam to napravio, i to ne baš savršeno. Bio sam si-guran da Êu proÊi rutinski pregled, no znao sam da Êe krivotvorina, izazove 4 10 3

li sumnju, pa netko nazove novozelandsko veleposlanstvo, zaËas biti razot-krivena. Na letu iz Aucklanda u Indiju pozorno sam pretraživao zrakoplovu potrazi za odgovarajuÊom skupinom Novozelanana. Pronašao samgrupicu studenata kojima je to bilo drugo putovanje na potkontinent.Potaknuvši ih da podijele sa mnom svoja putna iskustva i daju mi koji savjet,sklopio sam površno poznanstvo zahvaljujuÊi kojem smo zajedno došli dopolicijske kontrole. Indijski su službenici pretpostavljali da putujem s tomopuštenom i prostodušnom skupinom, pa su me tek letimice pregledali. Sâm sam se probio do izlaza, gdje su me, opijena bijegom, udarile izapekle sunËeve zrake: savladao sam još jedan zid, prešao još jednu granicu,preživio još jedan dan i noÊ u bijegu i skrivanju. Pobjegao sam iz zatvoraprije gotovo dvije godine, no bjegunac mora stalno bježati, svakoga danai svake noÊi. I premda nisam bio posve slobodan, nikada posve slobodan,svaka novost donosila je nadu i uzbuenje pomiješano sa strahom: novaputovnica, nova zemlja, nove bore od uzbuenja i bojazni na mome mladomlicu ispod sivih oËiju. Stajao sam na krcatoj ulici, ispod užarene plave zdjelebombayskog neba, a srce mi je bilo Ëisto i gladno obeÊanja poput monsun-skog jutra u vrtovima Malabara. “Gospodine! Gospodine!” zazvao je glas iza mene. Netko me zgrabio za nadlakticu. Stao sam. Napeo sam sve mišiÊe zaborbu i progutao strah. Ne trËi. Ne paniËari. Okrenuo sam se. Preda mnom je stajao ËovjeËuljak u prljavoj smeoj uniformi i mojomgitarom u rukama. Nije bio malen, veÊ siÊušan, patuljak velike glave splahovitom nevinošÊu na licu, svojstvenom osobama s Downovim sindro-mom. Gurnuo je gitaru prema meni. “Vaša muzika, gospodine. Izgubili ste muziku, zar ne?” Gitara jest bila moja. Shvatio sam kako sam je zacijelo ostavio poredpokretne trake za prtljagu. Nisam shvatio kako je ËovjeËuljak znao da jemoja. Kada sam se nasmiješio od olakšanja i iznenaenja, Ëovjek mi jeuzvratio osmijehom potpune iskrenosti, koju iz straha nazivamo slabo­umnošÊu. Predao mi je gitaru te sam mu izmeu prstiju primijetio plivaÊukožicu kakvu imaju rode. Izvukao sam par novËanica iz džepa i ponudiomu ih, no on je od neugode ustuknuo­­ . “Ne novac. Ovdje smo za pomoÊ, gospodine. Dobro došli u Indiju”,rekao je i otkasao u šumu ljudskih tijela na ploËniku. Kupio sam autobusnu kartu do grada. Autobuse su vozili veterani in-dijske vojske. Vidjevši kako moju naprtnjaËu i putnu torbu podižu na krovautobusa te bacaju na hrpu s preciznom i nonšalantnom silovitošÊu, gitarusam odluËio zadržati u rukama. Smjestio sam se u zadnji red sjedala, gdjesu mi se prikljuËila dva dugokosa putnika. Autobus se zaËas napunio mje- 4 11 3

šavinom Indijaca i stranaca, uglavnom mladih koji su putovali uz najmanjemoguÊe troškove. Kad je autobus bio gotovo pun, vozaË se okrenuo na sjedalu, pogledaonas prijeteÊi i namrgoeno, kroz otvorena vrata ispljunuo jarkocrveni sokod betela koji je žvakao i najavio da uskoro kreÊemo. “Thik hain, challo!” Motor je zabrujao, zupËanici su se pokrenuli tutnjeÊi i udarajuÊi, a mismo zabrinjavajuÊe brzo pojurili kroz gomilu nosaËa i pješaka koji su namse micali s puta šepajuÊi, skaËuÊi ili se izmiËuÊi tek za koji milimetar. Kon­dukter ih je s najdonje stube autobusa psovao podmuklo i neprijateljski. Putovanje od zraËne luke do grada poËelo je na širokoj modernoj auto­cesti uz koju je raslo grmlje i drveÊe. Sve je nalikovalo na uredni, pragma-tiËni pejzaž oko meunarodne zraËne luke u mom gradu, Melbourneu. Tame sliËnost uljuljkala u spokoj, koje je prvo suženje ceste tako temeljitorazorilo da se Ëinilo kao da je opreka, kao i uËinak koji je imala, bila smi-šljena. Pri prvom pogledu na sirotinjsku Ëetvrt, koja se ukazala kada sevišetraËna autocesta pretvorila u jednotraËnu, a drveÊe nestalo, kandžesrama zarile su mi se u srce. Sirotinjske nastambe prostirale su se uz cestu poput smeih i crnih dinai spajale na obzoru pomoÊu prljavih fatamorgana što ih je stvarala izmaglicaod vruÊine. Bijedna su skloništa bila sklepana od starih krpa, komadiÊâplastike i papira, prostirki od trske i bambu­sova pruÊa. Urušavale su se,meusobno povezane, a uski su puteljci krivudali meu njima. Ništa u tomnepreglednom prostranstvu nije bilo više od Ëovjeka. »inilo se nevjerojatnim da je moderna zraËna luka, puna imuÊnihputnika s ciljem, tek koji kilometar udaljena od uništenih i izgorjelihsnova. Prvo sam pomislio da se dogodila neka katastrofa i da gledamlogor za one koji su je preživjeli, pa se sada nesigurnim korakom vuku posvijetu. Nekoliko mjeseci poslije shvatio sam da stanovnici slama i jesu,naravno, preživjeli, a katastrofe koje su ih iz njihovih sela dovele u siro-tinjsku Ëetvrt bile su siromaštvo, glad i krvoproliÊe. Svaki je tjedan u gradstizalo novih pet tisuÊa preživjelih žrtava, i tako tjedan za tjednom, godinuza godinom. Kako su se kilometri patnje nizali uz cestu, kako su stotine u sirotinjskojËetvrti postajale tisuÊe, a tisuÊe deseci tisuÊa, dušu mi je obuzimala silnanelagoda. Kao da sam bio okaljan zbog zdravlja i novca u džepovima. Akopri prvom suoËenju sa zemaljskim bijednicima išta osjetite, onda je torazdiruÊa krivnja. PljaËkao sam banke i dilao drogu, a zatvorski su meËuvari tukli sve dok mi nisu slomili kosti. Bio sam proboden nožem ivratio istom mjerom. Iz teškog zatvora, punog teških ljudi, pobjegao sam 4 12 3

najtežim putem ∑ preko zida. Ipak, svladao me prvi susret s grubom bijedomsirotinjske Ëetvrti, bijedom koja se sterala do horizonta. Upao sam u stupicu. Zatim se žar srama i krivnje rasplamsao u ljutnju, pretvorio u jedvaobuzdani gnjev zbog nepravde. Kakva to vlada, mislio sam, kakav to sustavdopušta ovakvu patnju? No sirotinjsko se naselje nastavljalo, kilometar za kilometrom, uz strašnuopreku s uspješnim tvrtkama i mahovinom pokrivenim dotrajalim zgradamanešto imuÊnijih stanovnika Ëetvrti. Sirotinjski su se kuÊerci nastavljali, anjihova je sveprisutnost napokon iscrpila moju dvoliËnost. Obuzeo mesvojevrstan osjeÊaj divljenja. Nisam više vidio samo nepreglednost sirotinjenego i ljude u tim društvima. Jedna se žena nagnula prema naprijed daoËetka crnu, satensku, raskošnu kosu. Druga je prala djecu polijevajuÊi ihvodom iz bakrene posude. Muškarac je vodio tri koze s crvenim vrpcamavezanima uz njihove povoce. Drugi se brijao pred napuklim zrcalom. Po-svuda su se igrala djeca. Muškarci su nosili vodu u kantama, popravljalikrov kolibe. Ali kamo god sam pogledao, vidio sam nasmijane ljude. Autobus se zaustavio zbog prometnog zastoja, a jedan je Ëovjek izišaoiz kolibe tik do mog prozora. Bio je stranac, svjetloput kao i svi pridošliceu autobusu, a tijelo mu je bilo omotano tek pamuËnom tkaninom cvjetnoguzorka. Protegnuo se, zijevnuo i nesputano se poËešao po golom trbuhu.U njegovu je licu i držanju bilo blagosti goveda. Osjetio sam zavist prematom zadovoljstvu i osmijesima koje je izmamio od skupine prolaznika. Uz trzaj smo se ponovno pokrenuli, pa sam Ëovjeka izgubio iz vida. Nonjegova je pojava promijenila moj odnos prema sirotinjskoj Ëetvrti. Vidjevšiga meu straÊarama, stranca baš poput mene, uspio sam se zamisliti u tomsvijetu. Ono što mi se dotad Ëinilo nezamislivo Ëudnim i stranim odjednomje postalo moguÊe, razumljivo, naposljetku i oËaravajuÊe privlaËno. Tada sam pogledao ljude i vidio koliko su zaposleni ∑ u kojoj mjeri ra-dinost i energija odreuju njihove živote. Povremeni letimiËni pogledi uunutrašnjost koliba otkrivali su zapanjujuÊu ËistoÊu tog siromaštva: podovebez mrlja i ulaštene metalne lonce u urednim tornjevima, složene od naj­veÊega prema najmanjemu. A onda sam, na kraju, vidio ono što sam trebaovidjeti prvo: njihovu ljepotu ∑ žene omotane u grimiz, zlato i plavetnilo;žene što bosonoge koraËaju izmeu otrcanih kuÊeraka sa strpljivom, ne-zemaljskom gracioznošÊu; privlaËne muškarce bijelih zubi i bademastihoËiju; i nježno drugarstvo djece skladnih udova, stariju djecu koja se igrajus mlaom, mnoga noseÊi mlau braÊu i sestre na nejakom boku. Pola satanakon poËetka vožnje prvi sam se put nasmiješio. “Nije baš lijepo”, rekao je mladiÊ do mene gledajuÊi kroz prozor. Javo-rov list na njegovoj jakni odavao je da je Kanaanin: visok i nabit, svijetlih 4 13 3

oËiju i smee kose koja mu je dosezala do ramena. Pratilac mu je bio niža,kompaktnija verzija njega; bili su Ëak i odjeven­ i u identiËne isprane trape-rice, sandale i mekane jakne od kretona. “Možeš ponoviti?” “To ti je prvi put?” upitao je umjesto odgovora. Kimnuo sam. “Takosam i mislio. Ne brini se. Odavde postaje malo bolje. Nema toliko straÊara.Ali nigdje u Bombayu nije baš dobro. Ovo je najbjedniji grad u Indiji,vjeruj mi na rijeË.” “Imaš pravo”, složio se niži Ëovjek. “Ali nešto dalje ima nekoliko krasnih hramova i nešto dobrih britanskihzgrada, s kamenim lavovima, mjedenim uliËnim svjetiljkama i sliËnim. Alito nije Indija. Prava Indija je blizu Himalaja, u Manali, ili u svetom graduVaranasiju, ili u Kerali, na obali. Da bi otkrio pravu Indiju, moraš se ma-knuti iz grada.” “Kamo ste se vi, momci, uputili?” “Odsjest Êemo u ašramu”, objavio je njegov prijatelj. “Vode ga Rajnee-shi u Puni. Najbolji ašram u zemlji.” Dva para bistrih svijetloplavih oËiju gledala su me s nejasnim, pomalooptužujuÊim neodobravanjem onih koji su sami sebe uvjerili da su pronašlipravi put. “Smještaj?” “Molim?” “Uzimaš sobu ili samo prolaziš kroz Bombay?” “Ne znam”, odgovorio sam okrenuvši se kako bih još jednom pogledaokroz prozor. Istina, nisam znao hoÊu li neko vrijeme ostati u Bombayu ilinastaviti put... prema nekome drugome mjestu. Nisam znao i nije mi bilovažno. U tom sam trenutku bio ono što je Karla jednom nazvala najopa-snijom i najfascinantnijom životinjom na svijetu: hrabar, Ëvrst muškaracbez plana. “Zapravo, nemam nekih planova, ali mislim da Êu neko vrijemeostati u Bombayu.” “Pa, mi Êemo prenoÊiti i uhvatiti sutrašnji vlak. Ako hoÊeš, možemopodijeliti sobu. Utroje je puno jeftinije.” Pogled mi se susreo s njegovim poštenim plavim oËima. Možda je zapoËetak bolje dijeliti smještaj, pomislio sam. Njihovi originalni dokumenti ineusiljeni osmijesi prikrit Êe moju lažnu putovnicu. Možda je tako sigurni­je. “Tako je i sigurnije”, dodao je. “Da, toËno”, složio se njegov prijatelj. “Sigurnije?” upitao sam hineÊi ležernost koju nisam osjeÊao. Autobus se kretao sporije, uskim kanalima izmeu trokatnica i Ëetve-rokatnica. Promet se komešao zaËudno i zagonetno efikasno ∑ bio je to 4 14 3

ludi ples autobusâ, kamionâ, bicikala, automobilâ, volovskih zapreka, mo-tocikala i ljudi. Kroz otvorene prozore našeg ofucanog autobusa ulazili sumirisi zaËina, parfema, ispušnih dizelskih plinova i volovske balege, u za-gušljivoj, ali ne i neugodnoj mješavini, a iz mora nepoznatih zvukova sasvih su se strana uzdizali glasovi. Na svakom su uglu divovski plakatireklam­ irali indijske filmove. Nadnaravne boje plakata prosijavale su izaosunËana lica višega od dvojice Kanaana. “Oh, sigurno, puno sigurnije. Ovo je Gotham City, ËovjeËe. Klinci sulice znaju više naËina kako nekoga opelješiti nego kockarnica u paklu.” “To ti je grad, ËovjeËe”, objasnio je niži. “Svi su gradovi isti. Nije takosamo ovdje. Isto je u New Yorku, u Riju ili u Parizu. Svi su prljavi i u svimaje ludnica. To ti je grad, znaš što hoÊu reÊi? Odi izvan grada, i zavoljet ÊešIndiju. Ovo je divna zemlja, ali gradovi su stvarno sjebani, mora se reÊi.” “I hoteli “, dodao je visoki. “Možeš nadrapati dok sjediš u hotelskojsobi i motaš malo trave. Dogovore se s policijom da te uhapse i oduzmu tinovac. Najsigurnije je držati se zajedno i putovati u skupini, vjeruj mi.” “I što prije otiÊi iz grada”, rekao je niži. “Sranje! Jeste vidjeli?” Autobus je ušao u zavoj širokog bulevara Ëiji je rub Ëinilo golemo ka-menje nabacano u tirkiznome moru. Uzduž bulevara bila je razbacana malakolonija crnih razrušenih straÊara, nalik na ostatke kakvog tamnog primi-tivnog broda. Kolibe su gorjele. “Prokletstvo! Pogledaj ono! »ovjek gori, ËovjeËe!” povikao je visokiKan­­ aanin pokazujuÊi prstom Ëovjeka koji je trËao prema moru s odjeÊomi kosom u plamenu. »ovjek se poskliznuo i snažno tresnuo izmeu ka­menja.Sustigli su ga žena i dijete pa gasili plamen rukama i odjeÊom. Drugi sunastojali zauzdati širenje vatre ili su jednostavno stajali i gledali kako njihovikrhki domovi nestaju u plamenu. “Jeste vidjeli? Taj je tip gotov, kažem vam.” “Imaš pravo, kvragu!”­ protisnuo je niži. VozaË autobusa usporio je da bi, kao i drugi u prometu, promotriopožar pa dao gas i nastavio vožnju. Nijedno vozilo na prometnoj cesti nijese zaustavilo. Okrenuo sam se i kroz stražnji prozor autobusa gledao dokse pougljenjeni ostaci straÊara nisu pretvorili u toËkice, a od smeeg dimavatre ostao samo šapat uništenja. Na kraju dugog bulevara koji se protezao uz more skrenuli smo lijevo,u široku ulicu s modernim zgradama. Bili su to grandiozni hoteli pod Ëijimsu šarenim tendama stajali uniformirani vratari. Blizu njih nalazili su seekskluzivni restorani s ureenim vrtnim terasama. Sunce je bljeskalo naulaštenim staklenim i mjedenim proËeljima ureda zrakoplovnih i drugihtvrtki. Široki suncobrani štitili su uliËne štandove od jutarnjeg sunca. Indijci 4 15 3

koji su tuda prolazili nosili su Ëvrste cipele i zapadnjaËka poslovna odijela,a žene su bile odjevene u skupocjenu svilu. Djelovali su odluËno i pribranodok su s ozbiljnim izrazima lica užurbano ulazili u poslovne zgrade iizlazili iz njih. Okruživao me kontrast poznatog i nevjerojatnog. Na semaforima suËekale volovske zaprege, bok uz bok s modernim sportskim autom­ obilima.Neki je muškarac ËuËnuo pa ispraznio crijeva, diskretno zaklonjen tanjuromsatelitske antene. ElektriËni viliËar razvozio je teret sa starinskih drvenihkola na drvenim kotaËima. »inilo se kao da se spora, neumorna, dalekaprošlost netaknuta srušila kroz vremenske granice u vlastitu buduÊnost.Svidjelo mi se. “Još malo”, objavio je moj pratilac. “Centar grada tek je nekoliko blo-kova dalje. Nije to baš ono što mi zovemo centrom grada. Tu je samo punoturista i jeftinih hotela. Zadnja stanica. Zove se Colaba.” MladiÊi su izvadili putovnice i putniËke Ëekove iz džepova pa ih uguraliu prednji dio hlaËa. Niži je skinuo Ëak i sat, koji se tako uz gotovinu, pu-tovnicu i ostale vrijednosti našao u tobolcu njegovih gaÊa. Pogledi su namse sreli i nasmiješio se. “Hej”, osmjehnuo se. “Opreza nikad dosta!” Ustao sam i probio se do prednjeg dijela autobusa. Kad smo stali, prvisam se našao na stubama, ali mnoštvo na ploËniku nije mi dopustilo dazakoraËim na ulicu. Nametljivi mamitelji ∑ operativci koji su radili za raznehotele, dileri droge i drugi gradski poslovnjaci ∑ na lošem su engleskomizvikivali ponude za jeftine hotelske sobe i druge povoljne prilike. Prvi jena vratima bio nizak Ëovjek velike, gotovo savršeno okrugle glave. Bio jeodjeven u košulju od trapera i plave pamuËne hlaËe. Zavikao je da ušutkadrugove pa mi se obratio s najširim i najblistavijim osmijehom koji samikad vidio. “Dobra jutra, divna gospodo!” pozdravio je. “Dobro došli u Bombay.Vi ste željeli jeftin i izvrstan hotel, je l’ tako?” Netremice me gledao u oËi, a golemi osmijeh nije mu silazio s lica. Biloje nešto u disku njegova osmijeha ∑ neka vragolasta razigranost, iskrenijai uzbuenija od same sreÊe ∑ što me ubolo u srce. Dogodilo se to u sekundi,Ëim su nam se pogledi susreli. Dovoljno dugo da odluËim darovati mupovjerenje ∑ tome malenom Ëovjeku velika osmijeha. Tada to nisam znao,no to mi je bila jedna od najboljih odluka u životu. Izvjesni broj putnika koji su u koloni silazili iz autobusa poËeo se gruboi snažno probijati kroz roj mamitelja. Dvojica mladih Kanaana prošla sukroz gomilu neuznemirena, neprekidno se široko smiješeÊi žustrim mami-teljima i namamljenim turistima. PromatrajuÊi ih kako se vješto migolje i 4 16 3

s a dr ž a jPrvi dio 7Drugi dio 151TreÊi dio 305»etvrti dio 471Peti dio 675 4 813 3

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊZa nakladnika Sibila SerdareviÊGlavni urednik Seid SerdareviÊUrednik Roman SimiÊ BodrožiÊLektura i korektura Margareta MedjureËanGrafiËka urednica Maja GlušiÊPrijelom FrakturaDizajn naslovnice Deborah Parry GraphicsFotografije na naslovnici Alamy/iStockphotoGodina izdanja 2014., ožujak (prvo izdanje)Tisak Denona, ZagrebISBN 978-953-266-557-4www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 4 816 3

4 817 3

hantaram, ime koje znaËi »ovjek Božjeg Mira, dobio je onaj koji mu se najmanje nadao ∑ odbjegli zatvorenik, bivši ovisnik i pljaËkaš, oËajnik koji je iz Australijepobjegao u Indiju s krivotvorenim ispravama, bez prošlosti,bez nade, bez imena.A Ëime stranac može zaslužiti takvo ime u prenapuËenom,kaotiËnom, zastrašujuÊem i zadivljujuÊem gradu poputBombaya?Baš kao i njegov tvorac Gregory David Roberts, junakromana Shantaram zaronit Êe u Indiju ne štedeÊi se i otvorenasrca ∑ spoznat Êe i raj i pakao, živjeti u najsiromašnijemslamu, lijeËiti u improviziranoj klinici, naukovati kod kraljabombayske mafije.Potraga za iskupljenjem vodit Êe ga kroz Indiju kakvu jeiskusio malokoji zapadnjak: u društvu prosjaka i gangstera,mudraca i glumaca, prostitutki i svetaca prolazit Êe kroztržnice ljudima i pušionice opijuma, kroz skrovita mjestakoja mogu promijeniti svako srce, sve do zatvora i rata, svedo izdaje i ubojstva.Shantaram je epski, po mnogoËemu zadivljujuÊi roman, kojiosvaja priËom iza koje stoji golemo, fascinantno životnoiskustvo njezina autora.Ako postoji književno djelo koje za pogled izvana možeotkljuËati Indiju ∑ od najblistavijih do najmraËnijih njezinihmjesta ∑ onda je to ovaj roman, pun ljudskog razumijevanja,iskrenosti i ljubavi. 199,00 kn 4 818 3 www.fraktura.hr