One misle da smo male

OJunliejanma iMsalteandovaićs•mAnokamDoarilće



Julijana Matanović i Anka Dorić One misle da smo male

BIBLIOTEKA biblioteka za mlade Urednik Zoran Maljković Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2010. Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Bojan Vidmar Grafički urednik Marko Katičić Ilustracije Niko Barun Lektor Jakov Lovrić Korektor Srđan Boban Tisak Radin print d.o.o., Zagreb, studeni 2010. ISBN 978-953-14-0831-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 746880.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelostini djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektron-skom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bezvlasnikova prethodnog dopuštenja.

JULIJANA MATANOVIĆ I ANKA DORIĆOne misle da smo male



1.Zovem se Matija. Za sedam dana navršit ću pet- naest godina. Proslavit ću u istom tjednu i zavr-šetak osnovne škole. Rođendan mi je u ponedjeljak,a škola završava u petak. Blizanac sam u horoskopu.Dajem na znanje da se puno bolje snalazim u razgo-vorima o break-danceu i nogometu nego u spikama ogarderobi, manikiranju i boji pramenova. Predstavlja-nju dodajem kratku, važnu opasku. Break-dance mi jezanimljiv isključivo kao pitanje je li mozak tih plesačanačinjen od otpornijeg tkiva nego moj. Meni se zavrtiu glavi čak i onda kad pokušavam ukrotiti žnjirance,pertle, vezice na tenisicama. Zovite ih kako vam drago.Frka s njima uvijek je ista. Priznajem, akcija kroćenjatraje i po desetak minuta. Patim se s tim još od vrti-ća. Redovito u čvor uvežem barem pola prsta. Slavimone koji su izmislili čičak. Ponizno se klanjam onimakoji su razvezane predložili kao modni detalj. Ne bihznala nabrojati ni tri break-dance grupe. A što se ti-če nogometa, čula sam da se igra na travnjaku, da nasvakoj strani trči deset igrača i da na golu stoji jedan.Poznato mi je i da nogometaše prati imidž zgodnih ibogatih frajera, a znam još i to da na ljetovanju u bli- 7

Julijana Matanović i Anka Dorić zini Šibenika nije pametno priznati da si navijač Di- nama. Baš kao što ni na Sljemenu nije mudro hvaliti Hajduk. Ako je moje znanje o onome što kao znam tak skromno, onda svatko može procijeniti kakva sam sugovornica na temu in frizurica, in suknjica i in biki- nija. Prihvatila sam oduševljeno, što je lako zaključiti, in tenisice s odvezanim ili, još ljepše, in tenisice s pot- puno izvađenim vezicama. Stanujem na jedanaestom, posljednjem katu nebodera. S balkona vidim rijeku. Lijenu, mutnu i sporu. Često je snimam mobitelom. Skupljam nijanse njezina sivila. Živim s bakom Do- roteom i mamom Vjerom. Baka ima pedeset osam, a mama trideset četiri godine. Dosadilo mi je što svi- ma moram objašnjavati da mi baka nije mama, a da mi mama nije starija sestra. Za njih dvije svi kažu da su lijepe i mladolike. Onda dodaju: za svoje godine. Za svoje godine, jer za nečije tuđe i ne moraju biti. Na primjer, kada bi baka imala mamine godine, a svo- ju facu i tijelo, onda ni dedekima starijim od pedeset ne bi bila tak mladolika. Moje mi frendice znaju reći: »Kak si ti sretna, imaš tak mladu mamu.« Pred njima je najčešće nazivam imenom. Mama fura dugu plavu kosu, jako je zgodna, nosi traperice i sviđa se mom nastavniku tjelesnog. Nije mi to nikada rekla. I sama to kužim. Išli su skupa u gimbu. Vjerojatno je tada tr- znuo na nju. On je sada oženjen knjižničarkom iz naše škole, onom što uvijek ima neke primjedbe na knjige s8

One misle da smo malepopisa lektire. Jedna joj nije za našu dob, druga joj jestilski nedotjerana, a treća, prema njezinu sudu, nu-di pogrešne poruke. Kad bi se nju pitalo, kroz cijeluosnovnu školu čitala bi se samo djela Augusta Šenoei Ivane Brlić Mažuranić. Pet bi iz sastavka mogao do-biti samo onaj tko bi ispravno odgovorio na pitanjekakav bi zaručnički par bili poštena Dora Krupićevai vrijedni šegrt Hlapić. I knjižničarka ima dugu plavukosu. I ona je jako vitka. Bolje je reći – mršava. Bakabi rekla štrkljava. Knjižničarku nikada nisam vidjelaodjevenu ni u haljinu ni u suknju. Ne sređuje se čakni za Dan škole. Tad se sve druge profe zrihtaju pana kraju priredbe istrče na pozornicu i treskaju se uzneku pjesmu iz davnina. Tri godine za redom padalisu u zanos uz Sex bomb, sex bomb… Većina ih pogri-ješi na svakoj drugoj engleskoj riječi. Samo seks izgo-varaju besprijekorno. Umiljatim licem. Barem da imje takvo i kad nama tupe o svim opasnostima mlade-načkih veza i odnosa. – Svaki poljubac s nepoznatim može poslije uzro-kovati zdravstvene teškoće – tupila je prošle godinežena iz biologije pred naš odlazak na maturalac u Za-dar. Namjestila je nekakvu gadljivu facu. Vidjelo se dane bi o tome, ali da mora. Upozoravala je, a najradijebi prijetila. Ja sam uvijek za iskren razgovor. Ako nemože biti takav, neka ga i ne bude. 9

Julijana Matanović i Anka Dorić – O čemu se tu govori? – prekinula sam njezinu propovijed. – Umukni, Matija! – netko je viknuo. Toliko me je sve skupa živciralo da nisam prepo- znala čiji je to glas bio. Za razliku od mene, ostali su bili jako zainteresirani za ženine savjete. Na matural- cu su se ipak ponašali kao da su na tom satu držali čepiće u ušima. Ma, ideš. Tijekom priredbe tičerica redovito ostane na par- teru. Tamo ima bolju kontrolu i može pouzdanije pro- vjeravati tko iz kolektiva zna, a tko ne zna jezik bez kojeg je današnji čovjek nijem i nepismen. Sad su opet in one iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Baka ih sve odredom zna i čudi se kako kič njezine mladosti može nama predstavljati visoku umjetnost. Kič uvijek izgovori, valjda namjerno, s mekim, a ne tvrdim č. Ne prođe ni jedan sat tjelesnog a da me Tijelo, tako zovemo tjelesnog, ne pita kako mi je mama i slušam li je. Onda me zamoli da je pozdravim. Nekoliko puta godišnje mama mu pošalje ulaznice za operne predsta- ve. Jednu za njega, a jednu za ženu. On najčešće dođe sa svojom punicom, ravnateljicom vrtića. Knjižničarka boluje od migrene. Kad poslije predstave mami kažem da je Tijelo opet došao u pratnji njezine mame, ona zabrinutim tonom zažali gospođu koja se toliko pati s glavoboljama. Srećom što opere nisu tako često na10

One misle da smo malerepertoaru. Žena bi poludjela od bolova. A i ja se nebunim. Mama je naivna, gotovo kao klinci o kojimabrine knjižničarkina mama. Vješta je u vezanju vezica,ali nikako ne može dovesti u vezu migrenu i opernupredstavu. Vjeruje čak i da Tijelo uživa u svim gla-sovnim finesama. Sigurna sam da jedva čeka da se napozornici pojavi zbor pa da uzbuđeno, među jednakokostimiranim ženama, potraži moju mamu. ***Baka je prava dama. Nosi visoke pete, suknje do ko-ljena i svilene košulje. Čudi se današnjoj modi. I voligovoriti molim lijepo. – Ti dizajneri, molim lijepo, mrze žene – zna onareći mojoj mami. – Mama, mama – kaže nato moja mama. Njoj je to sve: i komentar i odgovor i pobuna. Bakase često pita i tko to određuje ljepotu današnjih glu-mica. Kad čita novine, zastane i glasno komentira: – Angelina, ljepota? Ma dajte, kostur. A onda krene nabrajati glumice koje su znale bitižene. Dosadilo mi je slušati o Avi, Elizabeth, Sophi-ji, Gini, Claudiji, o njihovu talentu i prelijepim obli-nama. Kao da itko zna više za te babe. Baka se mrštikad joj kažem da mi je Ellen Page preslatka, a da mije film Milijunašica, snimljen u pretpotopno doba, kadje i baki bilo svega osam godina, smrtno dosadan i 11

Julijana Matanović i Anka Dorić da u njemu fatalna Lorenica u svom crnom korzetu izgleda ko masna… da ne kažem što. – I ti i tvoja mama mogle biste se malo udebljati – tom rečenicom završi svako bakino čitanje novina. – Što je, ne dopuštaš mi jesti fornete, kroasane i krafne u školi! Kako ću se udebljati?! – odgovaram glasno i u mamino i u svoje ime. Uvijek, čak i kada se svađam, pazim da govorim pravil- nim književnim jezikom. Kod nas doma rijetko se čuje kaj. Baka me odmalena ispravljala. Ona je rođena u Her- cegovini. U Zagreb je došla studirati ekonomiju. Često ponavlja kako oni odozdol imaju osjećaj za jezik. – Dobro, ti si uvijek najpametnija, dobro, u redu, molim lijepo. Ako završite u bolnici, neću vam ja no- sit bajadere i banane – nastavlja. – Nek Vjera pogleda kako izgledaju pjevačice u operi. Mora se imat snage za savladavat te ljestvice – uporna je baka. Novine u tom trenutku zatvara i presavija. – Ali mama nije solistica – branim je, iako osjećam da bi baka rado okončala razgovor. – Isti je to vrag, dereš se sam ili u zboru – ipak ne može odoljeti da ne produži raspravu. – Nećemo se udebljati od tvoje krem juhe s do- datkom ječma, zobi i smeđe riže ili sojinih faširanaca – odvraćam joj tonom u kojem se osjeća prigovor.12



Julijana Matanović i Anka Dorić – Da pojedete pune tanjure, a ne po tri žlice, mo- lim lijepo, možda vam kosti ne bi stršile kroz džem- pere. Hraniti se zdravo ne znači biti na dijeti. Prva, ipak, odustajem ja. Odlazim u svoju sobu, skidam majicu i pred ogledalom bezuspješno poku- šavam pronaći kost koja nije obložena tankim slojem masnoga tkiva. Baka poslije nekoliko minuta poku- ca na vrata i pita me hoću li palačinke. Čim kažem da može pa još dodam da je to mrak ideja, kroz vra- ta osjećam radost u njezinoj duši. Dok ih jedem, pri- pravljene od integralnog brašna i s džemom koji je sama ukuhavala, zamišljam one masnije nakrcane nutelom kakve nam je donedavno spremala mama mog najboljeg prijatelja Jurice. Prijatelja? Samo jedna takva umota sve kosti. *** Baka je ostala udovica prije devetnaest godina. Mojoj mami tada je bilo kao meni sada. Petnaest. Otac joj je poginuo u Domovinskom ratu. Zvao se Roko. Bio je glumac, i to prvak drame najvažnijega kazališta. Oti- šao je na prvu crtu hrabriti naše borce. Recitirao im je pjesme. Upucao ga je snajperist u trenutku kad je izgovorio posljednji stih. Možda je i neprijatelj volio poeziju pa je pričekao da djed dođe do kraja. *14

One misle da smo maleMog oca nitko ne spominje. O djedu znam sve: gdje jei kad rođen, gdje su se on i baka upoznali, kako je tadabio odjeven, što je najviše volio jesti, kako je tepao mojojmajci, kakvo je cvijeće kupio baki za njezin dvadeset petirođendan, po pravilima čije glumačke škole je igrao Sha-kespeareove junake. Znala sam to već i s deset godina.Nije se jedanput dogodilo da u školi na zadanu temu oocu prodam priču o svom djedu. I da me nitko ne skuži.Moj stari živi negdje u Americi. Ili je tamo živio pa seonda negdje odselio. Fotograf je. Valjda. Tako kaže ma-ma. Ona mu nikada nije javila da je postao otac. Bila jeu trećem mjesecu trudnoće kad je on dobio stipendijuna nekom važnom umjetničkom fakultetu. Mama munije htjela zakočiti karijeru. – Neodgovorni bezveznjak, bio bi nitko da ga Rokonije zaposlio kao kazališnog fotografa – govori baka. Tata se javio samo jedanput, tako kaže ona. – Javljao se svaki mjesec, ali ja sam mu prestalaodgovarati – tako tvrdi mama.Upitam li mamu kako bih se ja prezivala da otac znaza mene, ona odgovara da nije važno i ako sudbinabude htjela, da ću doznati. Čim u nekim emisijamaiz kulture, a njih moja mama redovito prati, ugledamizložbu umjetničkih fotografija, pomislim da je autormoj otac. Nosim mamino prezime. Cukrov. Ne sličimni na mamu ni na baku. Ni na djeda, iako baka govori 15

Julijana Matanović i Anka Dorić da sam ista on. On je bio plav, a ja imam tamnosme- đu kosu. Njegove oči bile su gotovo žute, a moje su zelene. On je stalno visio u kazalištu, a ja ne podno- sim kazališna prenemaganja. *** – E, da je Roko vidi – zakukaju prvićke babe svako ljeto čim me ugledaju kako s bakom silazim s brodića imena Tijat. Nastavljaju tijekom cijeloga bakina pa onda i ma- mina godišnjega. – Ista naš pokojni Roko. Bog se po- brinuo – govore u glas, kao da su i one članice mamina zbora. Po selu ih zaobilazim u širokom luku. Ipak, kad odem, jedva čekam da se ponovno vratim. Ljetujemo u djedovoj roditeljskoj kući. Kamenoj, uz samo more. Rijetko kad odlazimo negdje drugdje. – Na Prviću je i sigurnije, nema automobila, a i jeftinije je – govori baka čim spomenem da bih želje- la vidjeti još nešto osim Šepurina. – Mlada si, molim lijepo, ima vremena – stavlja ona točku na i. Ne pa- da joj na pamet slušati popis mojih želja. Da me do kraja utiša, za svaki slučaj postavi pitanje svoje do- bitne kombinacije: – A ne bi ti nedostajalo tvoje pr- vićko društvo? Lukava je ona. Zna koliko se veselim ljetnoj kla- pi sastavljenoj iz svih dijelova domovine, kontinenta i kugle zemaljske. Prvih dana se malo ogledamo, koliko smo narasli, promijenili se, a onda nastavimo brijati16



Julijana Matanović i Anka Dorić ko da smo se jučer rastali. To što se mi mejlamo po- sljednju godinu-dvije nije isto kao kad navečer sjedi- mo na skalama i brbljamo pa ogovaramo one koji su upravo otišli na spavanac. Luzeri. *** Otkako znam za sebe, u ovo pravo kazalište, narodno i hrvatsko, u kojem je zaposlena i moja mama, idem suznih očiju. Radovala sam se odlaziti samo u kaza- lište lutaka. Išla bih i sada u njega, ali mi je neugod- no sjediti među svim tim cmizdravim klincima koji zaurlaju čim se ugase svjetla. Još više mi idu na živce njihove bake, mame, starije sestre i dadilje koje im na uho tumače tko je Crvenkapica, a tko vuk. Moja ma- ma to nikada nije radila. Klanjam se. Razgovarala je sa mnom poslije predstave. A dan prije bi mi pročita- la ili ispričala priču po kojoj je predstava napravljena. Dobro je danas kad se u ozbiljnom kazalištu pogodi neki tužan sadržaj pa svi, gledajući moju facu, misle kako unuka pokojnog prvaka drame i kćerka zbori- stice na pravi način doživljava predstavu. Mama se ne bi naljutila ni kad joj ne bih došla na premijeru. Osjećam to. Pjevanje u zboru za nju je nuž- no zlo. Trudnoća joj je prekinula baletnu karijeru u us- ponu. Nakon poroda više nije mogla vratiti formu. – Sve je to u glavi, molim lijepo. On ju je snimao kao balerinu – čula sam jednom kako baka kaže ne-18

One misle da smo malekomu na telefon. – Uvjerila je samu sebe da više nijeza to – pojašnjavala je. Bilo je to prije nekoliko godina. Ni meni nije ja-sno kako se sjećam svih tih rečenica. Onda su mi bilenejasne. Sada mislim da ih razumijem. I što imam odtoga? Kužim rečenice, ali ne kužim mamu. Taj bakinOn bio je moj otac, čovjek koji nije imao ime i koji bimeni sigurno darovao svoje prezime. Samo da mu jenetko javio da me ima. ***Gledajući se u ogledalo, tražim lice onoga kojeg nepoznajem. I čudim se kako me baka može toliko vo-ljeti kad sam ja sigurno kopija muškarca kojeg ta istažena toliko mrzi. Nadam se da ću jednoga dana sazida gledati svoju fotku snimljenu aparatom i rukomvlastitog oca. Jasno da to još nisam nikome rekla. Ma-mi i neću. Dovoljno sam bistra da znam kako bih jetime ražalostila. Baki jednom hoću. Kao odgovor nanjezina stalna zvocanja oko moje nezainteresirano-sti za kazališnu umjetnost, stare vrijednosti i lijepoponašanje. Ili ipak neću. Da baka o svemu ne brine,mama ne bi mogla biti moja toliko dobra prijateljica.Morala bi biti i mama. Baka se posve dobro snalaziu svojim, bakinskim zadaćama. Njoj su ipak punodraže uloge u kojima ona obavlja zadaće moga oca ilimajke. Jako volim baku u baki, manje volim mamu u 19

Julijana Matanović i Anka Dorić baki, a najmanje tatu u njoj. Čim kaže da meni ne- dostaje muška ruka, jasno mi je da će se za sekundu ufurati u kostim oca koji zna postaviti granice (uh, kako im je to omiljena uzrečica, postaviti granice) i krenuti redati zabrane i ograničenja. Internet jedan sat na dan, glazba stišana, izlazak s curkama subo- tom do jedanaest prekrižen, mobitel zabranjen na jedan dan, nekoliko dana… Ovisi. Uvijek joj nešto o nečemu ovisi. Tad je ne zanima mišljenje publike. Ne brine je što petnaestogodišnjakinja misli o grani- cama. Ona ne želi da njezina unučica odgovara, lupa vratima, iznosi suprotna mišljenja, gleda loše filmo- ve, izbjegava vidjeti izložbe svjetskih ekspresionista. Ne priznaje da sam premlada za prihvaćanje velike i ozbiljne umjetnosti. Mama joj se nikad ne suprotstavlja. Nikada nije rekla: »Dosta, ona je moja kći i ja ću odrediti njezine granice.« Nikada nije ni meni rekla: »Dosta, ne odgo- varaj baki.« Samo stane sa strane i pogledava u jed- nu pa u drugu. Čeka da mi riješimo stvar. I kad baka ne gleda, ona mi namigne. Kao starija sestra koja me došla otrgnuti od stroge mame, ali se i sama boji. Go- tovo svaki dan mi kaže: – Znaš kakva je, slušaj, baka i tebi i meni želi do- bro, što bismo nas dvije da je nemamo? – Jele bismo u McDonald'su kao sav ostali svijet, išle bismo u shopping centre nedjeljom kao sav osta-20

One misle da smo maleli svijet, pile Coca-Colu i žvakale kokice uz televizor.Eto, to bismo – odgovaram mami iako i sama znamda je baka super žena. Mamu zanima je li mi Jurica i poslije svađe ostaoprijatelj, što sanjam i o čemu maštam. Razgovaramo oglazbi koju ja volim. Zajedno idemo voziti bic, zajed-no odlazimo na bazen i u kino. Ona zna imena svihučenika iz mog razreda. Kada sam prije tri mjesecaotvorila svoj fejs, ona mi je donijela jednu bilježnicuna čijim je šarenim koricama pisalo »Spomenar«. – Pogledaj, tako je bilo u moje vrijeme. Ostali surukopisi, potezi, mislim da se u njima skrila duša –rekla je. – Bojim se da tehnologija brzo ide naprijed. Osjećala sam da žali što meni neće kupiti tekicuu kojoj će se nalivperom upisivati moje simpatije. –Smjet ćeš mi bit prijatelj – nasmiješila sam se. – Naravno, osjećala sam se pozvanom i prije negošto sam pozvana – odgovorila je glasom svoje majke. ***Večeras je mama došla u moju sobu. Legla je uz me-ne. Prvo je samo šutjela i milovala me po kosi. Ondaje iznenada počela govoriti o muškarcu s kojim je ro-dila mene. Kao nikada do sada. Izbjegavala je reći tvojotac. Nisam je prekidala. Nisam je čak ni pitala kakose zove. Doznala sam da ga je jako voljela i da je odnje bio stariji trinaest godina. – Nemoj ništa govoriti 21

www.mozaikknjiga.hr 59,00 kn ISBN 978-953-14-0813-8