Don Emmanuel i njegov puteni rat

1BLISTAVI TRENUTAKKAPETANA RODRIGA FIGUERASAZa kapetana Rodriga Josea Figuerasa bio je to povoljan tje-dan. U ponedjeljak je, na cesti koja je od Chiriguane vodilaprema Valleduparu, sa svojim vodom zaustavio kamion punmarihuane i natjerao seljaka da ga parkira pokraj mosta. Uskladu s uobičajenim postupkom, zaplijenio je vozaču i ka-mion i teret, nakon čega je vozač, prema dobrom običaju,ponudio da umjesto toga “plati globu”, što je značilo da želinatrag otkupiti pošiljku. Pružio je kapetanu jedan od neko-liko smotaka koje je u tu svrhu nosio – po jedan za svakucestovnu prepreku. Potom je kapetan ustrijelio seljaka uglavu, pa oslobodio cijeli kamion, njegov sadržaj i mnogo ti-suća pezeta. Poručnik je počeo pisati kratak izvještaj o vo-začu – “ubijen dok se opirao uhićenju” – pa ga zatvorio uomotnicu zajedno s čovjekovom osobnom iskaznicom; u me-đuvremenu, kapetan je odvezao kamion do farme s poljskimaerodromom i za još mnogo tisuća prodao marihuanu grin-gu koji je imao avion, potom je praktički za bagatelu prodaokamion bijelom farmeru koji je mogao za njega srediti pa-pire, te se u džipu odvezao do logora svog voda uz rijeku.Širokogrudno je podijelio po nekoliko tisuća pezeta svakomDon Emmanuel i njegov puteni rat 7

čovjeku, a o vlastitu je trošku poslao vodnika u selo da kupisanduk aguardientea i ron cane, zapovjedivši mu također dase vrati s odabranim kurvama, starima od dvanaest do četr-deset godina, u više oblika i veličina, kako bi svačiji ukus do-šao na svoje; posljedica toga je bila da su seoski muškarcitjedan dana bili na suhom. Kapetan je imao trideset pet go-dina, te ženu i petero djece koji su u njegovoj odsutnosti pri-lično otmjeno živjeli u Santa Marti. Košulja mu se širila okopuceta na dlakavom trbuhu, imao je debele usne i sumnji-čav pogled, a kosu mu je uz tjeme pritiskala težina njezinevlastite masnoće. U Panami ga je, na svoj trošak, uvježbalavojska Sjedinjenih Država, a na vrata džipa stavljao je malubijelu oznaku za svaku kurvu koju je ikad imao. Misael se, kao i uvijek, probudio u zoru, pa bacio osuše-ne stapke kukuruza na žeravicu kako bi se ponovno moglarazgorjeti, a on za doručak, uz svoje bocadillose, mogaopopiti jaku kavu prije nego što se s mačetom u ruci zaputiobaviti današnji posao. Bio je visok i prosijed, tamnook iveseo, a čitav život napornoga rada oblikovao mu je mišićetijela u grčki ideal. Isto je bilo sa svim seljacima mesticimai mulatima, jer tijela su im bila savršena oblika, snažna i izdr-žljiva; no starost im nije bila duga vijeka, a mučan je životbio visoka cijena za ljepotu. Provjerio je kako je njegov sinčić, koji je bio strahovitounakažen kad je kao malo dijete sjeo u vatru, pa odlučio dane budi ni njega ni svoju ženu. Pukotine svjetla počele su sepojavljivati kroz njegovu kuću od granja šikare, a on je pri-jateljski šutnuo kokoš koja se smiješno ušepirila kroz dovra-tak bez vrata. Uvrijeđeno je kokodaknula, pa ga ignorirala,bjesomučno i uzaludno kljucajući žohara, dok je Misaelprovjeravao da mu se u cipelu nisu zavukli škorpioni ilipauci, te da u krovu od žbunja nema koraljnih zmija. Kad se8 Louis de Bernie`res

uvjerio da je sve u redu, uzeo je mačetu i pošao dolje premarijeci kako bi je naoštrio na jednom od kamenova, prije negošto njome odreže banane, raščisti polje kukuruza i uškopimulu. Sve je to trebalo obaviti prije nego što postane pre-vruće za rad. Pljunuo je na zemlju i prokleo lešinare koji su se pore-dali po stablima dok je on hodao prema hacijendi. Zatim seprekrižio i za svaki slučaj promrmljao i secreto protiv zla ko-jemu ga je naučila njegova majka na jeziku koji nije pozna-vao. Profesor Luis pogledao je djecu na podu pred sobom.Najstarijemu je bilo četrnaest, a najmlađemu četiri godine,a on ih je naučio svemu što je znao, kao i mnogim stvarimaza koje nije ni znao da ih zna, dok nije njima počeo podu-čavati djecu. Potjecao je iz Medellina, iz dobre obitelji kojuje iskreno mrzio i od koje je pobjegao kad mu je bilo sedam-naest godina. Sad je bio zaručen s Farides koja je, na njiho-voj estanciji, kuhala za francuski par, Françoise i AntoineaLe Moinga, a što se njegovih prihoda tiče ono što mu nijebilo plaćeno pezetama, bilo mu je plaćeno zahvalnošću inaklonošću djece i njihovih obitelji koje su znale da je nao-brazba jedini put prema boljitku. Svaka se djevojka u okoli-ci željela udati za njega i imati pametnu djecu. Kad god bise, otprilike svake druge godine, pojavio iscrpljeni svećenikkako bi vjenčao one koji su već godinama živjeli nevjenča-no i održao službu na sprovodima onih koji su od njegovaposljednjeg posjeta već istrunuli, posjetio bi i profesoraLuisa, pa bi njih dvojica razgovarali o Camilu Torresu, Os-caru Romeru, Joseu Martiju i oligarhiji. Poslije toga, sveće-nik bi na muli krenuo prema sljedećoj postaji svoje golemežupe, praveći se da ne vidi prezervative koji su se prodavaliu dućanima s alkoholom i mačetama, te ostajući pristojanDon Emmanuel i njegov puteni rat 9

prema brujosima, čarobnjacima koji su znali liječiti stoku iprizivati duhove. Profesor Luis promotrio je lešinare na stablima, pa po-slao najstarijeg dječaka da upuca jednoga od njih, kao i igua-nu, zato što je danas na redu bila biologija. Začuli su se gla-san prasak i strašna kakofonija, poslije čega se dječak vratio,jedva vukući ogavno stvorenje; potom je pošao pronaći igua-nu. Profesor je pokazao nametnike na perju ptice, pa su raz-govarali o nametnicima općenito. Otvorio je ptici utrobu ipažljivo im objasnio da su ovo jetra, ne smijete previše pitiili će se i vaša napuhnuti, pa ćete umrijeti. Ovo su bubrezi,pijte čistu vodu. Ovo su pluća, nemojte pušiti. Pokazao imje kako se pandže, ako ih pritisnete, automatski uvlače. Uzeoje dva štapa, odrezao krila, iščupao perje iz repa, a onda sunačinili jedrilicu, kako bi im on mogao objasniti načela le-tenja. Tad se dječak vratio s velikim zelenim gušterom, pa su uzpomoć starog automobilskog akumulatora i dvije bakrenežice, prema trzanju životinje pratili njezin živčani sustav ivani u pijesku nacrtali njegov veliki dijagram. Na kraju dana, profesor Luis bacio je ostatke lešinara le-šinarima, a iguanu na ražnju ispekao iznad žeravice. Bila jejeftina i bolja od piletine. Farides je stala na vrata njegovekolibe i rekla: “Querido, moraš znati da ubiti lešinara dono-si vrlo veliku nesreću.” Kurva Consuelo nije se veselila petku navečer. Bilo joj jepomalo mučno od alkohola, a osjećala se kao da u utrobiima zdrobljeno staklo, zato što je morala zadovoljiti sve muš-karce koji su inače posjećivali one kurve koje su otišle u dži-pu. Pomislila je na petak navečer i rekla: “Mierda.” U petaknije mogla uzeti slobodnu večer jer je bila dobra kurva,10 Louis de Bernie`res

svjesna svojeg služenja javnosti, a osim toga – s izuzetkomdržavnih blagdana – bila je to večer kad se najbolje zarađi-valo. Razmišljala je kako će svi campesinosi dobiti plaće odfarmera gringosa i doći na svojim mulama, kako će se na-piti, kako će biti uobičajenih borbi mačetama i kako će netkoostati bez ruke, kako će dva niza kupleraja na obje stranejedne ulice biti ispunjena redovima muškaraca koji će, čeka-jući, postajati sve pijaniji, te kako će se i sama morati napitikako joj ne bi smetalo to što će je cijelo tijelo boljeti. Ah, pašto; u cijelom selu, ako se izuzmu druge kurve i zaposleniciDon Emmanuela, ona je bila jedina osoba koja je sebi moglapriuštiti betonski pod. Kurva u dvanaestoj, gomila djece, be-tonski pod u dvadesetoj. Dobar je to život i nijedan ti muš-karac ne govori što ti je činiti, osim ako to nije dio poštenepogodbe. Malom trogodišnjaku koji je pripadao kurvi Dolores tre-balo je mlijeka. Podojila ga je, zato što u tom trenutku nijebilo hrane, a malome se to svidjelo. Uostalom, sve su kurvejedne drugima dojile djecu. Bila je to velika, zadovoljna obi-telj s tisuću darežljivih očeva, a Don Emmanuel bi ih svakogčetvrtka potrpao u Land Rover i odvezao u kliniku u Chiri-guani na pregled krvi, kako nikad ne bi nikoga zarazile. Consuelo je ravnodušno pogledala prema lešinarima, paušla u kuću kako bi izravnala svoju kovrčavu kosu. Nekri-tički je prihvaćala tvrdnju da muškarci više plaćaju za ženukoja izgleda manje kao crnkinja, a više kao Španjolka. Hectorova je majka bila Indijanka iz plemena Arahua-cax, iz Sierra Nevade, no on je izgledao kao konkvistador i,shodno tome, imao tri žene koje su živjele u odvojenim ku-ćama od blatnih cigli, smještenima na razmaku od osam ki-lometara, na pravim kutovima istostraničnog trokuta, kakoDon Emmanuel i njegov puteni rat 11

se, budući da su bile ljubomorne, nikad ne bi susrele i po-svađale. Hectoro je bio inteligentan i nesnošljiv čovjek koji je naživot gledao vrlo jednostavno. Muškarcu su potrebne žene– on ih je imao tri; potreban mu je krov nad glavom – on jeimao tri; potreban mu je novac – on je bio predradnik nafarmi jednog gringa; potreban mu je društveni položaj – onje imao vlastitu mulu, revolver u futroli i kožne bombacho-se, nepogrešivom je točnošću mogao lasom uloviti junca, asvojim je žilavim tijelom mogao upiti više alkohola od svihdrugih ljudi. Liječnik mu je rekao kako će od tog pića umri-jeti zbog zatajenja jetara i, zaista, koža mu je požutjela; nobio je ponosan i žestok na jeziku, pa je zaprijetio liječnikuda će ga ustrijeliti, na što je liječnik promijenio svoju dija-gnozu u nešto manje neugodno. Hectoro je bio tako ponosan da se rijetko ikome obra-ćao; zapravo je otvoreno prezirao sve ljude, a posebno grin-gose za koje je radio. Oni su ga poštovali i zaduživali za svešto je trebalo obaviti, a zažmirili su na jedno oko kad je za-malo ubio kradljivca stoke, ustrijelivši ga u prepone. “Takomi Boga,” rekao je, “pretvorio sam kurvina sina u žensku inašao mu posao u kupleraju. Neka nitko ne kaže da nisamširokogrudan.” Čak i oni koji su ga mrzili smijali su se tome,plaćali mu piće i promatrali ga sa strahopoštovanjem kakvočuvamo za ljude koji se prikradaju smrti i kojima je svejed-no hoće li umrijeti, samo ako se radi o nečem važnom kaošto je žena, mula ili uvreda. Na lijevoj ruci, onoj kojom jedržao uzde, nosio je crnu rukavicu; u ustima mu je uvijekdogorijevao puro, lokalna šminkerska cigara, a oči su mubile stisnute pred suncem, pred dimom, pred opasnošću,pred lešinarima. Odjahao je naprijed da vidi je li junac ugi-nuo. ***12 Louis de Bernie`res

U pedesetoj godini života, lovac Pedro bio je neuobiča-jeno star čovjek. Živio je sam u šikari, pokraj jezerca čistevode, sa svojih deset pomno uvježbanih lovačkih pasa mje-šanaca. Bio je snažan i gibak, a mogao se danima prikradatilovini, ne spavajući i ne gubeći usredotočenost. Hodao jetako brzo da mu je konj bio posve nepotreban, a svi ionakoznaju da konji samo jedu zdravu travu. Nije bilo stvorenja koje Pedro nije mogao uloviti uzamku. Mogao je omčom uhvatiti kajmana, držati ga u je-zercu i hraniti otpacima sve dok ne bi narastao dovoljno daproda njegovu kožu za nekoliko pezeta, kako bi neka ženau New Yorku mogla kupiti torbicu od aligatorove kože zatisuću dolara. Mogao je rašljastim štapom uhvatiti anakon-du i čuvati je sve dok nekome ne bi zatrebala za magičniobred. Znao je iz koraljne zmije izvući otrov koji se u malimdozama koristio kao afrodizijak, a u većima za ubojstvo.Znao je kako s fenjerom u ruci stajati u rijeci i kopljem ulo-viti ribu, ukusniju i dvostruko veću od pastrve, a znao je ikako promrmljati secreto u uho kravi, da joj nestanu čirevi. Danas je istodobno i tugovao i slavio. Dva je tjedna sli-jedio trag tigrea, jaguara koji je podivljao i ubio dva magar-ca, ne pojevši ih. Gringo ga je za pet stotina pezeta unajmioda mu donese kožu, pa je Pedro krenuo sa svojim psima inapetom španjolskom mušketom. Psi su jaguara stjerali ukut pod klisom, a Pedro ga je ustrijelio točno kroz oko, kakobi koža ostala netaknuta. Oderao ga je i prodao gringu ko-žu za pet stotina pezeta. Bila je to golema mačka i hrabro seborila. Pedro je slavio svoj uspjeh i tugovao za prelijepom,rijetkom mačkom i dva lovačka psa koja je ubila. Na hacijendi, gringo je strusio čašu Glenfiddicha i okre-nuo se prema svojoj šutljivoj i nesretnoj ženi. “Za ovo bih na crnoj burzi trebao dobiti cijelo bogatstvo.” “Nisi to trebao učiniti”, rekla je ona.Don Emmanuel i njegov puteni rat 13

*** Bila je rana večer kad su se u petak pojavili kapetan Rod-rigo Jose Figueras i nekoliko džipova punih kurvi i vojnikaiz voda – muškarci su došli kako bi se hvalisali i zastrašivali,a kurve kako bi se bavile svojim zanatom. Nitko nije voliovojnike i neki su muškarci govorili kako ne bi otišli kurvi kojaje u sebi imala vojnika. “Još su gori od gringosa, zato što seprave da su gringosi, a nisu. Pljujem ja na njih.” Dok se dan hladio, a alkohol zagrijavao, napetosti su sesmanjile i stotine su seljaka stigle na leđima svojih mula kakobi pobjegli od svojih žena, svog teškog rada, svog siromaš-tva, kako bi pronašli zaborav i malo se proveselili. Vojnicisu gotovo prestali biti vojnici, a čak je i Figueras zamalo za-boravio da je bio u Sjedinjenim Državama i da nikad niko-ga nije iskreno volio. Ali, oko ponoći, kad je Consuelo već bila posve iscrplje-na, a njezin betonski pod prekriven opušcima cigareta i plju-vačkom, kapetanu Rodrigu Figuerasu postalo je dosadno,pa je odlučio vratiti se kući u svoj šator uz rijeku. Poslao jeporučnika i vodnika da skupe ljude koji su psovali dok su ihizvlačili iz kupleraja i odvajali od njihovih boca. Nepravilnosu se postrojili na prašnoj ulici, a kapetan je provjerio jesuli sva dvadeset petorica prisutna, pa im zapovjedio da uđu usvoje džipove. Oslonjen o glavni džip, profesor Luis, star dvadeset dvijegodine i najpitomiji čovjek na svijetu, nježno je ljubio sedam-naestogodišnju Farides koja je bila najljupkija djevojka u ci-jelom okrugu. Figueras se ugurao između njih dvoje pa se neobrijanimlicem unio u Luisovo. “Tako dakle”, a pljuvačka je poprskala Luisovu košulju,“tako dakle, ti sine seljačke kurve, ti misliš da možeš stiskati14 Louis de Bernie`res

svoju drolju na državnom vlasništvu. Pretpostavljam da mi-sliš kako možeš špijunirati moj džip.” “Ne budite smiješni”, reče Luis, trepćući očima. “Nisammislio ništa loše, a ona nije drolja. Djevica je i moja zaruč-nica.” “Bi li je oženio…” i tu se kapetan zakašljao, pljunuo i ko-raknuo natrag kako bi zadržao ravnotežu, “da nije djevica ida se kurvala s dvadeset pet muškaraca?” Vojnici su izmijenili poglede i nervozno se nasmijali, neznajući bi li trebali biti zgroženi ili oduševljeni. Profesor Luis poželio je nestati, ali je rekao: “Branio bihje do smrti. Otići ću na policiju.” Figueras se okrenuo prema vodniku: “Pokaži mu tko jepolicija.” Profesor Luis zgrčio se kad se kundak puške straga zariou njegov vrat. Farides se bacila na sve četiri i počela jaukati.Kapetan se nagnuo naprijed, zgrabio je za kosu i trzajem po-digao. “Priznaj”, reče on, “da si kurva i nećemo se osjetitiobveznima da te u kurvu pretvorimo.” Kurva je kurva i ima kurvinsku čast. Farides je bila dje-vica i njezina je čast bila djevičanska. I kurvinska i djevičan-ska čast su časti, ali različite, i ne treba ih miješati. Iskolači-la je oči i zakolutala njima kad je kapetan počeo kružitirukom po njezinoj dojci. Osjećala je silnu potrebu za povra-ćanjem i koljena su joj se tresla, ali je rekla: “Ja nisam kurva.Ja sam zaručnica Don Luisa, profesora.” “Odvedite droljicu u školu i priredite je”, zapovjedio jekapetan. Odvukli su je, dok je ona kričala i izvijala se, pa po-čeli s nje trgati odjeću. Bacili su je na stol i držali pritisnutudok je ona preklinjala i plakala, a kapetan dovršavao ciga-retu, razmišljajući o novoj obojenoj oznaci na svom džipu.Don Emmanuel i njegov puteni rat 15

Upravo je kanio zgaziti opušak nogom, kad su se na do-vratku ukazali Pedro sa svojom španjolskom mušketom,Hectoro sa svojim revolverom i kurva Consuelo s mačetom. “Kapetane,” reče Hectoro, naglašavajući svaku riječ,“ako ne oslobodite djevojku i ne napustite smjesta ovo selo,vaše će tijelo biti hrana kajmanima u Pedrovu jezercu, a va-ši će ljudi moći predati prijavak da je jedan smrdljivi sin bo-lesne krmače prestao služiti sebi, jenkijima i tobožnjojvladi.” Znoj je curio niz sljepoočnice kapetana Rodriga Josea Fi-guerasa, a tamne su se mrlje proširile ispod njegovih pazu-ha i na leđima njegove vojničke košulje. Prkosno je zurio uHectora, no donja mu je usna drhtala. “Vamos!” reče onsvojim ljudima koji su, gotovo kao da se ispričavaju, u jed-noredu izašli. Farides se okrenula na bok i tiho plakala svedok joj nije prišla kurva Consuelo, pokrila je dekom i pro-šaptala riječi utjehe. Džipovi su odgrmjeli u noć, rastjerujući kokoši i podižućioblak prašine. Zaprepaštena i ogorčena grupa ljudi skupilase na ulici, a Farides se pojavila dršćući, umotana u pokri-vač. Sramežljivo je poljubila Hectora i Pedra u obraze, pakleknula i obuhvatila dlanovima glavu profesora Luisa, dokje netko drugi donio vode. Kilometar niz cestu, kapetan Rodrigo Figueras zapovje-dio je svom vozaču da stane i izvadio nešto iz kutije na straž-njem sjedalu džipa. Budući da su ga u Panami uvježbavaligringosi, brzo se i tiho prikrao natrag. Kroz polje kukuruzazaobišao je straćare i izronio između dva boravišta odmahpokraj grupe ljudi. Izvukao je iglu iz granate i u visokom jeluku zavrtio prema gomili, a onda zaronio natrag. Tri dana poslije, državni je radio objavio sljedeću vijest:16 Louis de Bernie`res

“Prije tri dana, jedinica vladinih trupa pokraj Asuncionau Cesaru iznenadila je grupu komunističkih pobunjenika, teubila petoricu i u kratkom okršaju ranila dvadesetoricu. Nijedan vojnik nije stradao, a kapetan Rodrigo Figueras pro-maknut je u majora i preporučen za odlikovanje. GeneralCarlo Maria Fuerte, vojni zapovjednik oblasti, jutros nam jeu razgovoru rekao kako su on sâm i sve jedinice pod njego-vim zapovjedništvom duboko predani borbi protiv komunis-tičke zavjere koja je vođena s Kube i kojoj je namjera da sezastraše slobodni ljudi ove zemlje i sruše njihove slobode, teda će tu borbu i dalje nastaviti.” Te je iste noći Federico, četrnaestogodišnjak koji je zaprofesora Luisa ustrijelio lešinara, u dva ujutro ustao iz svojevisaljke, ukrao očevu pušku i dvije kutije metaka, pa nestaonegdje u podnožju planina koje nisu sasvim u jednoj zemlji,a ni posve u susjednoj.Don Emmanuel i njegov puteni rat 17

2 U KOJEM DONA CON- STANZA EVANS ODLU- ČUJE SPASITI BAZEN OD SUŠEDona Constanza Evans izvukla se iz svilene posteljine udeset sati, kad je klima-uređaj konačno izgubio svoju dnev-nu bitku protiv vrućine i vlage ekvatorijalnoga jutra, istuši-rala se hladnom vodom iz vlastitog postrojenja za pročišća-vanje, pa se pred zrcalom obrisala ručnikom. Posjedovala jesposobnost svih razmaženih žena da istodobno slijedi neko-liko međusobno nepovezanih lanaca misli, u dubokom uvje-renju kako su svi oni od neprocjenjive važnosti. I tako jepregledavala svoje četrdesetogodišnje tijelo u skladu s navi-kom koje se držala još od puberteta i razmišljala o nedav-nim podvizima vojske u selu, a u kojima je njezina konjušaraubila krhotina granate. Razmišljala je također i o problemubazena iz kojega je nestala polovica vode i koji je pozeleniood algi, a tijekom sušnih godišnjih doba bio pun zahvalnihžaba. “Zaista ne znam kako se od mene očekuje da se razgiba-vam u takvom bazenu”, pomislila je ona dok je podizalaoblu, ali neprivlačnu dojku kako bi se obrisala ispod nje. “Neznam kad sam posljednji put vidjela svoj pupak, a da nije bio18 Louis de Bernie`res

skriven u tom strašnom salu – to je cijena djece, a jaka mikorist od njih, i prilikom poroda i poslije njega.” Tapkajućiručnikom lice, iznenada je zastala. “Kad sljedeći put budemu Estados Unidos, raspitat ću se za operaciju, da mogu bitionoliko mlada koliko hoću. Pojma nisam imala da je Juani-to bio komunist. Pitam se je li moje dvoje djece krivo što mise prolaz proširio – možda zato Hugh više noću ne traži odmene svoje pravo. Pa ipak, ako vojska kaže da je bio komu-nist, onda je bio komunist i zaslužio je da bude tako ubijen.Nema sumnje da si je Hugh uzeo neku ženu – najvjerojat-nije neku seljačku kurvu, sve su one drolje. Na kraju kraje-va, vojsku uvježbavaju jenkiji, pa nema sumnje da znaju svojposao. Časna riječ, koža na bedrima mi postaje hrapava.Trebala bih si i ja uzeti nekog campesina za ljubavnika, pomogućnosti velikog, blistavog, mišićavog crnca ili mestika,pa da vidimo što će Hugh na to reći! Zaista, taj bazen je gnu-san, čovjek bi mogao umrijeti od kolere, kao Čajkovski. Jua-nito bi bio dobar ljubavnik, s obzirom na to kako je mazioživotinje. Muškarac koji zna sa životinjama, zna i sa žena-ma, tako kažu. A možda je to bio Beethoven.” Raširila jenoge i obrisala se tamo, pomnije nego što je namjeravala.“Djevice mi, moram biti opreznija, inače ću sagorjeti! Mo-ram pronaći novog konjušara. Zaista, život je jedna prepre-ka za drugom, jer čini se da nismo rođeni da na ovom svije-tu budemo sretni. Pitam se je li to bio tifus. Čujem da postojinešto što se zove spontano samozapaljenje. Bilo bi korisnoda uz čovjeka u takvom trenutku budu muškarac ili sluški-nja s kantom vode. Kažu da je krhotina probila Juanitovusljepoočnicu i razorila mu mozak u lubanji.” Podigla je dra-žesnu nogu na stolac od mahagonija kako bi se obrisala iz-među prstiju, pogledala kroz prozor (koji se zapravo sastojaood fino satkane mreže protiv komaraca, jer čak ni Evansovinisu bili tako glupi da u takvoj klimi ugrade staklene prozo-Don Emmanuel i njegov puteni rat 19

re) i malo se divila krdu od stotinjak raznovrsnih konja s ro-dovnikom koji su pasli na livadi. Pokušavala je uočiti svogomiljenog palomina kad joj je palo na pamet da bi moglaskrenuti tok Mule. “Iskopat ću kanal od rijeke prema po-strojenju za pročišćavanje, pa ugraditi nekakva vratašca takoda voda teče u kanal kad ima za tim potrebe. Osim toga, ne-ću reći Hughu, ili će on smisliti neki razlog da to spriječi.Pravit ću se da je to dar za njegov rođendan i tako, kad odemu New York, neću morati trošiti svoj džeparac na to da munešto kupim.” Dona Constanza zamamno je napućila usnice prema vlas-titom odrazu u zrcalu, pa iznenada pomislila na Juanita.Ubod tuge i žaljenja istodobno je prošao iza njezinih očiju ikroz njezino srce. No onda se sabrala, u sebi duboko udah-nula, a tragovi šesnaestogodišnjakinje kakva je nekad bilanestali su s njezina lica dok se oko nje spuštao ogrtač hlad-nog dostojanstva. Kad se odjenula i pojavila na doručku, bilaje od glave do pete prava španjolska plemkinja. U toj zemlji, kao i u svim tim nemirnim zemljama, posto-jala su samo četiri društvena sloja vrijedna spomena. Na dnudruštvene ljestvice nalazilo se četrnaest milijuna Crnaca kojisu izravno potjecali od tisuću tristo robova, koje su konkvis-tadori uvezli kako bi sagradili divovsku utvrdu Nueva Sevilla,a nakon što su spoznali kako su Indijanci vrlo neodgovara-juće roblje. Odbijali su se odreći svojih bogova i radije susami sebe nasmrt izgladnjivali nego da pristanu na nedosto-janstvo. S druge pak strane, Crnci su bili iz različitih dijelo-va Zapadne Afrike i nisu imali zajednički jezik, pa ih je bilovrlo jednostavno zbuniti i surovo ih prosvijetliti kršćanstvom,na kraju krajeva, u sadašnjosti koja je pakao, utjeha je kadčovjeku obećaju rajsku budućnost. Uz to njihov stoicizam inesavladiv smisao za humor, kao i veličanstvena tjelesna gra-đa i držanje, omogućili su im da, žigosani i bičevani, izvan-20 Louis de Bernie`res

redno dobro rade. Kad je tvrđava bila dovršena, a njezinetamnice dobro opskrbljene engleskim piratima s plemićkimpoveljama kraljice Elizabete, robovi su pušteni da se pobri-nu sami za sebe. Nakon tih skromnih početaka, s vremenomsu postali campesinosi, nezamjenjivi dobavljači hrane za cije-lu naciju. Iz toga je prirodno proizlazilo da su bili najsi-romašniji od svih i da su ih svi, uključujući i njih same,prezirali. One koji su se zaputili u favele, na periferije i u si-rotinjske četvrti, siromaštvo i bolesti otjerali su u krađe, iz-nude, prostituciju, nasilje i pijanstvo, pa su ih prezirali još iviše nego njihovu braću seljake. U svijetu gotovo posve odvojenom od ostalih društvenihslojeva živjeli su Indijanci. Polovica njih, Inke, živjeli su go-tovo isključivo na visinama većim od dvije tisuće metara.Pravilno su zaključili kako se gotovo nitko neće potruditi po-peti tako visoko da ih potraži. I tako su mirno živjeli u svo-jim pomno sagrađenim kolibama od trave, brinuli se za svojeterase, žvakali lišće koke, klanjali se Pachacamacu i silaziliu ravnice jedino da prodaju mochille (svoje vrlo praktične iprekrasno urešene torbe s remenom koji se mogao preba-citi preko ramena) i krumpire. Ako biste slučajno ugledalivrlo lijepu mulu, ona bi uza se uvijek imala posebno lijepogIndijanca, odjevenog u bijelu tuniku, s kupolastim bijelimšeširom ravno navrh glave s blistavom crnom kosom. Nisutoliko njihove mongolske crte lica ostavljale dojam na ljude– iako su bile i lijepe i dojmljive – koliko njihove sandale na-činjene od automobilskih guma i izvanredno mišićavi listovi.Većina je njih nosila muškete otete Španjolcima prije mnogostotina godina, a koje su još uvijek savršeno dobro radile,zbog čega ih – kao i zbog općeg uvjerenja da svi Indijanciimaju sifilis – nitko nije dirao. Vlada je bila maglovito svjes-na da su oni svojevrstan nacionalni spomenik, pa je imeno-vala službenike koji su trebali skrbiti za njihovu zaštitu i oču-Don Emmanuel i njegov puteni rat 21

vanje, a koji, na svu sreću, nisu poduzimali baš ništa kako bizaradili svoju plaću. I tako su ti plemeniti ljudi živjeli neo-metano, ako se izuzmu ne baš rijetki padovi vojnih helikop-tera, te bezazleni i gotovo neprimjetni posjeti plahih antro-pologa s Oxforda i Cambridgea, te grupe planinara koji subesciljno lutali, oguljenih noseva i s proljevom, a koji suuglavnom, što je prilično čudno, dolazili iz Britanije. Niko-ga ne treba iznenaditi što i nakon dvije tisuće godina, na vi-sinama iznad dvije tisuća metara u Sierra Nevadi de SantaMargariti, još uvijek postoje Acahuateci i Arahuacaxi kojisišu koku pomiješanu s puževim kućicama zdrobljenima utikvicama, jer to su ljudi koji su vlastitom krvlju spoznali ču-desne nedostatke povijesti pune događaja. Druga polovica indijanskog stanovništva boravila je udžunglom prekrivenim područjima ispod podnožja planinai, iako je jedan dio stanovništva postupno prelazio u drugi,bili su vrlo različiti, i pojavnošću i načinom života. Malo iznad crnaca, ali ne baš u potpunosti, bio je slojmestica i mulata. Ljudi u kojima su se miješale raznovrsnerase bili su možda i najveće iznenađenje među narodima tezemlje, jer iako su imali široke nosove i kovrčavu crnačkukosu, ta je kosa katkad bila plava ili riđa, a oči su im katkadbile plave, zelene ili žute poput jantara. Koža im je bila bli-jedožuta, a na većini se lica moglo vidjeti jedan ili dva tam-nosmeđa umjetna madeža. Neki od njih možda su blijedo-žutu kožu imali i zahvaljujući mnogobrojnim preparatima zaizbjeljivanje kože koji su se mogli kupiti, budući da u zem-ljama u kojima moć nije u rukama većine, mase beziznimnoprihvaćaju snobizam i predrasude vladajućih, kao da želereći: “Gledajte, ja nisam jedan od potlačenih; i ja sam nad-moćan.” Iz sloja mestika rađao se zametak malograđanskogdruštva koje je živjelo u predgrađima većih gradova i koje jekupovalo televizore što su primali samo zbunjene treptaje22 Louis de Bernie`res

predajnika iz glavnog grada. Signal, koji bi odskakivao s jed-nog planinskog vrha na drugi, prelazeći stotine milja, takoda su se valne dužine poništavale jer su jedna drugu ome-tale, stizao bi do televizora koji su bili pod naponom u ras-ponu od stotinu do tri stotine volti, ovisno o hirovima jav-nog naponskog sustava ili njihovih vlastitih generatora.Čovjek je noću mogao hodati ulicama Valledupara i krozprozore vidjeti obitelji mestika kako napeto zure u blistavičetverokut na kojem su poskakivale i zujale crte i mrlje, kaoda pokušavaju proreći budućnost iz runa ili iz leta ptica. Kadbi se nekim hirom atmosferskih prilika pojavila slika ili dje-lomično uspio razabrati govor, uslijedila bi minuta živahnerasprave i primjedbi obitelji, a majka i najstarija sestra izašlebi iz kuhinje, te se potom vratile, ostavljajući obitelj da po-novno opčinjeno pilji u neraspoznatljive tragove starih ves-terna, Obitelji Kremenko, uobičajenih gluposti iz SjedinjenihDržava i reklama za izbjeljivače kože. Budući da su bile najpopularnije, bljedopute mulatkinjebile su i najradišnije prostitutke u zemlji, zato što su s bje-lačkog gledišta bile dovoljno crne da bi bile egzotične, a op-ćenje s njima bilo zločesto, ali ne i pretjerano šokantno. Scrnačke su točke gledišta bile dovoljno bijele da bi bile eg-zotične, a općenje s njima bilo je svojevrsna čast. Mesticimasu mulatkinje, dakako, bile posve obične i oni su odlazili ucrnačke bordele koji su bili i dovoljno egzotični i dovoljnozločesti da bi posjet njima bio zadovoljavajući. Bijele prosti-tutke nisu postojale, ali da jesu, bile bi iznimno popularne,umorne i bogate, a nema sumnje da bi mnogi crnci i mesticibili nasmrt pregaženi u gužvama svake subotnje večeri. Kad bolje razmislim, tvrdnja da nije bilo bijelih kurvi po-malo zavodi na krivi put, jer tek moram doći do španjolskogplemstva koje je činilo oligarhiju, a čije su kćeri čeznulesamo za tim da se udaju za najbogatijeg muškarca kojega us-Don Emmanuel i njegov puteni rat 23

piju pronaći, kako bi mogle živjeti što besposlenijim i glup-ljim životom. Dakako, te su vrle dame svojim muževima, kojisu ih obožavali, za njihov novac pružale što je bilo manjemoguće općenja, tako ih tjerajući u naručja žena koje su bilenešto manje čedne, vrle i nedodirljive. Bilo bi nemoguće opi-sati kakve su sve raznovrsne i zastrašujuće bolesti bogategospođe bile u stanju odglumiti. Većinom su venule u izra-zito profinjenoj dosadi, koju bi oživljavalo samo pomno i po-novljeno iščitavanje škakljivih i ljubavnih romana koje su im,za novčanu naknadu, kupovale sluškinje u knjižarama u ko-jima su se debeli, znojni i ćelavi vlasnici pravili književno važ-nima. I tako su te dame živjele na korak od svega što životčini zanimljivim i uzbudljivim, te su se, kao privučene silomteže, družile jedne s drugima kako bi smišljale glasine i ši-rile skandale koji bi gotovo uvijek nesretno završili, budućida bi supruzi, koji nisu ni u što sumnjali, iznenada bili uvu-čeni u obranu obiteljske časti zbog kleveta i izmišljotina nakojima su se odvjetnici bogatili, a koje su čak mogle dovestii do ubojstava od strane iznimno dobro plaćenih profesio-nalaca, znanih kao jaguncosi. Oligarhija je bila golema mreža neizmjerno bogatih zem-ljoposjednika, potomaka konkvistadora koji su bili nepis-meni, barbarski pljačkaši i koji su razorili cijele civilizacije uime Isusa, Djevice, katoličkih kraljeva i zlata. Na taj su na-čin svojim neumrlim dušama osigurali vječnu sinekuru uraju, te zaradili neumrlo divljenje naraštaja školske djecekoja su na satovima povijesti slušala o njihovim veličanstve-nim i odvažnim pothvatima protiv poganskih divljaka čiji seveličanstveni gradovi i spomenici još i danas mogu vidjeti (uruševinama). Oligarhija je, dakako, bila međusobno povezana brako-vima i sebičnim interesima, sad – poslije razdoblja znanogkao La Violencia – više nego ikad prije. Tijekom tog razdob-24 Louis de Bernie`res

lja, koje je trajalo deset godina, dvije su oligarhijske frakcijevodile jedna protiv druge dotad neviđenu i krvoločnu kam-panju nasilja u kojoj je možda i tri stotine tisuća duša ne-stalo od ruke jaguncosa ili gerilaca, i u kojoj su obje nago-milale toliko novaca da bi se moglo govoriti o preraspodjelidobara, tako velikoj da je bila gotovo značajna. Oligarhija se dijelila na liberale i konzervativce, koji suposlije uspjeha kubanske revolucije bili združeni u svomstrahu od komunizma, pogotovo s obzirom na to da sumnogi od njih imali udjele u bordelima i kockarnicama Ha-vane; drugi su imali udjele u farmaceutskim tvrtkama kojesu proizvodile lijekove za liječenje bolesti što su ih bordeliširili, a neki u nabavi oružja što su ga rabile bande koje suse borile za nadzor nad kockarnicama. Pa ipak, liberali i kon-zervativci imali su različita mišljenja o tome kako se boritiprotiv tako groznih ideja kakve su bile “jednakost”, “pošte-nje” i “demokracija”. Konzervativci su vjerovali da se na njihtreba stuštiti svim silama; to je uključivalo neljubazno opho-đenje prema svojim seljacima koji su trebali ostati nepisme-ni i dobivati fiksnu nadnicu od sto pedeset pezeta tjedno. Sdruge pak strane, liberali su vjerovali da se prema seljacimatreba ophoditi srdačno, da ih treba naučiti kako s komadićapapira čitati upute, te da trebaju dobivati fiksnu nadnicu odsto pedeset pezeta tjedno. Nadali su se da će seljaci na tajnačin postati previše zadovoljni, a da bi se potrudili postatikomunisti. Čitavu je situaciju dodatno zbunjujućom činilanavika konzervativaca da liberale nazivaju “komunistima”. Na kraju je, zahvaljujući povijesnom kompromisu, de-mokracija obnovljena tako da su ukinuti izbori, a dvije su sestranke složile da naizmjence vladaju u četverogodišnjimrazdobljima, na taj način u beskraj odlažući novo razdobljenasilja.Don Emmanuel i njegov puteni rat 25