DašaDrndić EEG EEG -1-
Od iste autorice u izdanju Frakture: Sonnenschein April u Berlinu Belladonna -2-
Daša Drndić EEG Fraktura -3-
© Daša Drndić i Fraktura, 2016.Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-720-2CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 932377 -4-
Maši i Gojku-5-
-6-
U nastojanju da se odvojimo od svojih muka, ludilonam je posljednje pribježište.Ono što me je spasilo, bilo je razmišljanje o samoubojstvu. Da nisam razmišljao o samoubojstvu,sigurno bih se ubio. Tako, želja da umrem moja jejedina i jedinstvena briga; sve sam joj žrtvovao, čaki smrt. E. M. Cioran, Cahiers 1957–1972, Pariz, Gallimard, N.R.F., 1997. -7-
-8-
Naravno da se nisam ubio. Iako, tiha samoubojstva vrebaju odasvud. Šuljaju se. Tihasamoubojstva nisu nasilna samoubojstva, postupna su i traju.Moja sestra Ada tiho se samoubija. I ja se ponekad polaganosamoubijam, kad mi dođu faze, onda se nakratko trgnem,povratim se. Tiho samoubojstvo može biti prejedanje, alii gladovanje, što se često vidi kod ambicioznih i nesigurnihanorektičara i kod staraca koji su izgubili zube i mjesto u životu,pa zure u televizijski ekran i jedu banane i sladoled, ako za njihimaju para. Ali gladovanje može biti i prisilno, kad ljude netkodrugi ubija (tiho ubojstvo), kad ljudi ne žele biti gladni, a ipakjesu. Nedavno je u velikom transnacionalnom trgovačkom centrupred zaštitarom bježao muškarac s komadićem bifteka u jakni.Zaštitar ga je sustigao i smotuljak mesa završio je na podu.Čovjek, kojeg zaštitar naziva lopovom, uspio je pobjeći, aliostao je bez mesa. Možda se taj čovjek trebao opredijeliti zaneku jeftiniju varijantu, kao drugi jedan koji se bacio na piliće.Ušuljao se u podrum obiteljske kuće u Velikom Grđevcu i izzamrzivača odnio četrdeset kilograma smrznutih pilića i patakau vrijednosti od devet stotina kuna. U novinama piše da lopova,koji će ukrasti piliće i patke, njihovi vlasnici – nisu očekivali. -9-
Mislili su valjda da u tom selu s 3313 žitelja od kojih su 80%Hrvati, svi se međusobno vole, da svi su siti. Možda je sigurnije skupljati puževe, onda ih prodavati, paod prodanih puževa kupiti nešto za jelo, recimo palentu, ilimožda samo platiti račun za struju. To “policajci” Evropskeunije ne brane, naprotiv, takvo snalaženje potiču. Puževe trebaskupljati u travnju (tako misli i onaj pjesnik Eliot), jer u travnjuobično padaju kiše, pa puževi glatko puze, zanesu se, izlaze izsvojih skrovišta i tad ih skupljači puževa lako hvataju. Skupljačipuževa savjetuju skupljanje isključivo odraslih puževa, onihveličine od 34 milimetra naviše, jer od sitnih puževa nema ko-risti. Tako, skupljači puževa skupljaju puževe, onda ih prodajuotkupljivačima puževa koji im plaćaju pola eura za kilogramsakupljenih puževa, pa ih ti otkupljivači puževa preko svojihposlovnih partnera distribuiraju u zemlje Evropske unije,u restorane, gdje onda te puževe, te escargots, izvađene iz ku-ćica, kuhaju u maslacu, vinu ili temeljcu uz dodatak češnjaka i ostalih začina, potom ih u kućice vraćaju i s malim klije-štima za držanje kućica i s malim uskim viljuškama za vađenjepuževa, serviraju gostima u porcijama od šest do dvanaestkomada, a gosti ih onda umaču u nove guste aromatične umake,cmaču usnama i govore mmmmm. Tiha samoubojstva posjećuju i mlade. Sad sve više. Tihasamoubojstva dolaze onima koji su izolirani, koji su postalidruštveni otpad, a pošto su postali društveni otpad, često sealkoholiziraju, što će, ili se drogiraju, onda se razbole pa postajudepresivni i tuguju. Znam jednog (starijeg) koji se ipak ubio,ostavio je ceduljicu na kojoj je napisao, Potreban mi je mir i ovoje jedini način da ga pronađem. Imao je šezdeset i sedam godina. Znanstveno je dokazano, često se nevidljivo i vidljivo ubijaju - 10 -
oni koji teško prihvaćaju promjene, koji su onako, malo kruti,kognitivno rigidni, neadaptabilni, konzervativni (prilijepe seza tradiciju, za ognjišta, za domovinu, za Crkvu, i ne puštaju),koji su poslušni i emocionalno sputani, toliko su emocionalnosputani da se zaboravljaju smijati, misle da treba uglavnom bitiozbiljan; koji su disciplinirani, koji se daju disciplinirati, jervjeruju da će onda završiti u raju. Na kraju puknu. Ali, ne mora biti tako. Ubijaju se i oni kojima ovi prvi stežupluća i mozak, ne daju im disati. Čuj, pomiri se s tim. Ono što nas kod smrti najviše užasava nije nestanak budućnosti, nego gubitak prošlosti. Zapravo, zaboravljanje je vid umiranja, a ono je vječito prisutno u životu. KunderaImam i ja nešto na tu temu. Smrt nije događaju životu: ne živimo kako bismo iskusili smrt. Akovječnost shvatimo ne kao beskonačno vremenskotrajanje, nego kao bezvremenost, onda vječni životpripada onima koji žive u sadašnjosti. Naš životnema svršetak, kao što ni naše polje vida nemagranica. WittgensteinDakle, nisam se ubio. Nisam ni otišao. Ništa i nikoga nisamnapustio, sve oko mene onako je kako je bilo; tu su knjige, tuje namještaj i moja mala probrana kolekcija čaša, tu je mojagarderoba – iznošene košulje (sto posto pamuk), moje slike na - 11 -
zidu i ja od nekada koji sad više nije. Sve stoji, samo se prostorgiba. Otputovao sam ne bih li proučio neke mrtvosti, izblizapromotrio te mrtvosti koje nikako da umru. Poslagane u ne-probojne kaveze od mliječnog stakla, gledane izvana, te mr-tvosti doimaju se kao lelujave figure, mutne i nečujne, a žive.Tako, na svojim kratkim putovanjima promatrao sam te golemekaveze, primicao im se, o njih kuckao, na njih polagao dlan nebih li prizvao one unutra zatočene, ne bi li mi se primakli, nebih li im kroz to debelo mliječnobijelo staklo nešto rekao, toda ih poznajem, te zatočene ljude, da pamtim njihove priče, dačuvam njihove živote, ali oni su samo blaženo plesali, bestjelesniu vakuumskoj tišini. Za njih ostao sam nevidljiv, potpuno izvan. Onda sam se vratio. Onomad, napustio sam Rijeku, jezik, tijelo, iscurio samkapajući. Sad skupljam ostatke (sebe), tu smjesu nalik mokrompijesku koji djeca gnječe, prave klimave figure, napukle, izobli-čene i sive. Sad sam kašast, sad sam kaša koja se rastače, kojabježi od forme, kaša zgnječenih organa, mush. Srčika, pulpa,bezobličje. Pabirčim i okrške, patrljke tuđih života, ne bih liim dao kakvo obličje, makar i nakaradno, istrzano obličje izkojeg povremeno zaiskri, pa povjerujem kako svud naokoloipak nije mrak.Grad se nije promijenio. Ljudi i dalje u velikim amplitudamahodaju ukoso. Naglo skreću i presijecaju mi korak, iskaču predame kao u trilerima, pri čemu svaki put pretrnem. Šetači-hodačine drže se svoje desne strane, napadaju; banu, oduzimaju miritam, hodajući ritam koji je kljakav i štucav, pa i moj hod sadpostaje neuredan, isprekidan i istrzan. Nakaradan. Na ulici - 12 -
ljudi oko mene zuje, viču, primiču se, kradu mi i te ostatkekoračanja, onda zastanem, ukopam se i propuštam ih, nek’prođu, nek’ odu, nek’ mi ostave bar mali prostor čistine da višene slušam bljezgarije, ispraznosti od kojih mi prsa drhte,a mozak doživljava elektrošokove koji mi brišu misli. Prije nekidan sjeo sam da predahnem, da popijem kavu, da počistimostatke jutarnjih mora, lelujavih snova. Tri žene urlale su zastolićem do mog, tamo u kafiću na cesti, muljale su riječi kaoda jezikom kotrljaju kamenčiće i svud oko sebe štrcale degene-rirane ispljuvke (zvučne nakaze), duhove monstrume koji sulelujali zrakom, valjali se pločnikom i prekrili prostor. Jedna jedodatno zaustavljala svoje poznanice i s razdaljine od desetmetara s njima raspravljala njihov život i svoj, kao da je u kakvojnapuljskoj kali. Jednom, za doručkom u nekom hotelu, čovjeku koji je prekomobitela petnaest minuta veoma glasno vodio besmislen a repetitivni razgovor, rekao sam, Možda biste mogli to obaviti izvansale, a on je kazao, Vi sigurno nikada niste boravili u hotelu. U kavani sam jednoj koja je za susjednim stolom urlalau svoj mobitel, doviknuo, Može li to tiše, a njoj je zastao dah,razrogačila je oči i rekla, Marš, matori, odjebi, pa nastavila jošglasnije. Prijatelji mi kažu, smiri se, što je nešto blaža varijanta tvrd-nje: nisi normalan. Strašne su te galame svud naokolo, bezočno atakiraju. Jošranije pisao sam kako ne poznajem bučniji grad od ovoga. Kat-kada huka, glasnost, zaglušnost, gromor, tutnjava, treštanje,klopotanje, praskanje, zveka, bubnjava, brujanje, vika, arlaukanje, sveopće dranje – toliko su nepodnošljivi da čovjekudođe da se nasred ulice ukopa i urla. Tada bi možda netko zastao - 13 -
i zanijemio. Nekidan u apoteku uđe jedna dugokosa, sva izblaj-hana i neviđeno raščupana, s crnilom pod noktima, u hlačamana cvjetiće nalik dimijama, u stvari nalik pidžami, kriještećiu dva mobitela istovremeno, u jedan bijeli i drugi crveni,a u apoteci sve odjekuje. Kad je došlo da plati, nije imala pet-naest kuna, pa je izašla da bi se ubrzo vratila još uvijek vičućiu aparatiće na ušima. Onda je ušla časna sestra, pak iznimnotiha, čekajući na prepisan joj lijek. Stigle su njene vaginaleteMedazol (između ostalog i protiv trihomonasa), ali ni ona (zaparticipaciju) nije imala desetak kuna. Prebire po novčaniku, aapotekarica snishodljivo (zašto snishodljivo?) pita, Je li vam tomnogo?, a časna sestra, sad već glasnije, pomalo odrešito, kaže,Moglo bi i bez. Kako to misli, moglo bi i bez, zašto bi moglo bez?Odmah zamislim tu pingvinsku vjernicu na ginekološkomstolu, je l’ dopola gola ili širi noge u svojoj šišmiškoj halji? Rijekom kruži priča o časnoj sestri koja je imala šest abortusa.Ginekolog joj je preporučio kontracepcijska sredstva, ali ona jerekla, To je protivno mojoj vjeri. Općenito, s časnim sestramaimam problema. Izvana se doimaju skromne i skrušene, ali nisu.Čim ih se dotakne (verbalno), uzgoropade se, podignu glas,katkada postaju i ratoborne, drčne. Čekam tako jednomu ambulanti, red je neviđen, nema šanse da se pročita običanletak, što zbog osvjetljenja koje je nikakvo, što zbog žamora izkojeg se povremeno izdvoji nečiji prodoran glas od kojeg sečovjek strese, pacijenti opisuju svoje bolesti i detaljno razmje-njuju rezultate pretraga, step by step, kad, evo ti nje, časne sestre,Žurim, kaže, moram preko reda. Svi šute, gledaju u nju pobožno,neki se i krste, kao da je Djevica Marija ušetala u čekaonicu. Jakažem, Nadam se da nećete dugo, ona se pravi gluha i uđe. - 14 -
Četrdeset i pet minuta ostaje u ordinaciji, toliko mučno postaječekanje u onom mraku da se i pobožni krenuše buniti. Kad jeizašla, ta časna (?!) sestra, pitao sam, Jeste li za cijeli samostannabavljali uputnice? Ona se podbočila i rekla, Baš tako. I odlepr-šala. Imala je skuplji okvir za naočale od mog.Tada, u onoj apoteci, opet sam se iznervirao, jer, izgleda, sadme nerviraju i tihi ljudi, ne samo oni glasni, što nije dobro. Kad pišem i pričam o bučnosti ovoga grada, neki se osjećajulično pogođeni, kao da su oni grad, premda zapravo jesu. Ali,istog dana kad se ona šmizla, ta picmilka, ta lucprda drala kosumanuta, samo za dvadeset minuta koliko sam proveo u apo-teci, tri osobe tražile su čepiće za uši, voštane, rekli su, hoćemovoštane, jer ti voštani najbolje prianjaju, najbolje začepljuju,rekli su, nikako one za vodu, rekli su, čepići za vodu kruti sui iskaču, a voštani se daju dobro modelirati. Eto. Čuj, mnogi na ovo sliježu ramenima i nasmiju se, jer potpuno su neosjetljivi na galamu. A to su upravo oni koje baš briga za razum, za ideje, za poeziju, za umjetnost općenito, ukratko, za sve što ima veze s radom mozga, a to je zbog gustoće i teksture nji hove cerebralne mase. Galama je najdrskija od svih nametljivosti, jer nam remeti i prekida misli, za pravo drobi ih, smrskava i razbacuje. Ali, tamo gdje se nema što prekinuti, ova se devastacija, naravno, ne osjeća. Te nagle, oštre udare koji razaraju mozak i ubijaju ideje, svatko tko u glavi ima bar nešto nalik mislima doživjet će kao nepodnošljivu bol; svaki - 15 -
takav zvuk remeti na stotine moždanih operacija i opasan je poput zamaha mača čija će oštrica odvo jiti glavu od trupa. SchopenhauerNajbolji su kučkari kad šeću svoje pse, oni šute i hodaju ravno.I skupljaju govna.Pisanje Belladonne bila je igra. Istrzana ispovijed koju je ka-ko-tako uobličila D. D. Trebalo je to napomenuti. Radi spre-čavanja čitateljskih zabluda, radi istinitosti. Ovako, nastajalesu pomutnje, sitne pomutnje, u redu, jer sve je postalo sitno, ovooko mene – razgovori, prostori, dodiri, koraci, vrijeme, i ja –moje disanje, moj vid, moji testisi. I pluća mi se stežu. Svejedno,nastajale su zbrke. Nastalo je konfabuliranje mog života, kaoda se moj život može stisnuti među korice neke knjige. Kao dasam živio nestvarnost, skladišteći tuđe priče u svoju nutrinu,gutajući tuđe živote od čijeg sam zadaha, od čije sam tuge, odčijeg sam bezumlja sam počeo trunuti. Kažu, napisao sam autobiografsku knjigu, tu Belladonnu,odnosno, to je autobiografska knjiga D. D., kažu, ali nije. Svakije roman, roman o spasenju, tvrdi Béla Hamvas, nema romanabez konfesije. Toliko. Da bude jasno. Ne postoje autobiografske knjige, ne postoje autobiografije,postoje multigrafije, biografski miksovi, biografski kokteli,sveukupni mélange života po kojemu kopamo, koji rastrebljujemo, iz kojeg odabiremo krpice, restlove, komadiće kojetrpamo u džepove, zalogajčiće koje gutamo kao svoje. To sme-tlište (živótā) toliko je kroz stoljeća nabreklo da sad već prekriva - 16 -
površinu Zemljine kugle i u njemu se više ništa ne razaznaje,iz njega se više ništa ne izdvaja, nikakva jedinstvenost, nikakvaforma, sve same raskuhane posije, gnjecavost koja još jedvapulsira, plitko, pred exitus. Sad kad se piše, a to što se piše izobličenom ljudskom roduuopće ne treba, najbolje je “izmisliti” neku već izmišljenu pričusa što više riječi na što više stranica i sve to stopiti u dječji crtež.Radi lakoće shvaćanja. Radi lakoće. Radi lepršavosti koja ćepoput lahora lelujati nad smetlištem našeg postojanja, da otjera(naš) smrad, kako bismo bar nakratko vjerovali da ne istječemo,da ne curimo tiho kao mrka sluz. Nikakve aluzije, ma kakvi,bez metafora i simbola, direkt prstom u govno. Make it simple,simplicity, simplicity. Ali ja ne nudim “priču”, jer pišem o ljudimakoji nemaju “priču”, ne o onima ni onima koji traže tuđe pričekako bi u njima našli svoje. Jedna kritičarka na nekoj tribini izjavila je neviđenu glupost,tako nešto još ni od koga nisam čuo – precizno je detektiralamoj problem u vezi s nedobivanjem književnih nagrada, kao daona zna da ja uopće imam problem u vezi s nedobivanjem knji-ževnih nagrada, ili bilo koji drugi problem, jer taj problemu vezi s nedobivanjem književnih nagrada uopće nije moj pro-blem, nego valjda problem onih koji o tim nagradama odlučuju,dakle to je problem književnih žirija, ako je to za književnežirije uopće problem, premda mislim da pojedini članovi knji-ževnih žirija doista imaju problem, odnosno više problema, odkojih su neki debeli i teški problemi, osobni, psihički, estetski,etički, a katkada bogme i politički problemi. Dakle, ta kritičarka rekla je, Njegov problem s književnim žirijima je moždau njegovoj, po nekima, pretjeranoj angažiranosti. Još je dodala,Jako je teško postići da se angažiranost dobro uklopi u književni tekst. - 17 -
Kritika njegov diskurs katkad osjeća kao previše moralizatorski. Onje neugodan pisac, stalno čitatelja lupa šakom u trbuh, rekla je.Odbacio sam to kontradiktorno mišljenje kao nebulozu i be-dastoću, u sebi naravno, jer kome i gdje bih to mogao reći javno? Izvikani pisci (koji, za pretpostaviti je – nemaju problemas književnim žirijima) mogu napisati stvarno nikakav tekst, čaki šrot, ali s obzirom na to da su navodno veliki, a među takvimaima neviđeno dosadnih i staromodnih pisaca, njih kritika nesamo da ne dira, nego ih diže u nebesa, pa oni rastu i rastu,napuhavaju se, ali i to će doći na svoje kad ih više ne bude, kaošto je kod nekih koji su, evo, dvadesetak ili više godina mrtvi– već došlo. Dolazi i obratno. Što nije za utjehu, nego je više zatugu ili blago izbezumljivanje. Oni koji su odmah zaboravljeni,razni ljudi, pisci, slikari, žene, muškarci, muzičari, znanstvenici,njih sadašnjost često ofrlje upeca iz višedecenijskog zaboravai o njima laprda li laprda, milosrdno ih veliča nakon što ih jeu prošlosti sadašnjost šutnula u bijedu, u ludilo, u očaj, u samo-ubojstvo, jer svakoj je sadašnjosti zapravo dosadno, jer se raz-mazila-razmazala, ulijenila, pa traži dudu-varalicu koju debilnoritmički siše. Kad se piše, najbolje je ponavljati se. Poželjno je čak čitavepasuse prebacivati iz jedne knjige u drugu, što ja katkada činim,jer ljudi su bolesno zaboravni. I često se čude. Kad se čude,uporno izvikuju, Zamisli! Ranije, čak ni u bližoj prošlosti, priješezdesetak, sedamdesetak godina, nisu bili toliko zaboravni.Toliko tupavi. Toliko blentavi. Ljudski se mozak smanjio i staln o se smanjuje, usukuje se poput vunenog džempera opranogu vreloj vodi. Ljudski mozak gubi prostornost, gubi udisaj,postaje astmatičan, blijed, kao što blijede očni živci do kon ačnog - 18 -
utrnuća, do sljepila. Evo, glazba, pjesme za skakanje i urlanješto ih zovu folk, turbofolk, pjesme koje šoferi bjesomučnopuštaju tokom međugradskih autobusnih vožnji, a koje putnicis oduševljenjem pjevuše gledajući u zvučnike čeznutljivoi u transu mičući usnama (otkud znaju sve te idiotske riječi? Caki, Caki, Cale, kupi mi sandale, samo pazi, Cale, da ne budumale! Moja mala nema prednjih zubi, kad me ljubi, jezikom me ubi! Ispred kuće metar drva, ti si moja ljubav prva. Nisam zgodan, al’ sam neophodan, ko me proba, želi me do groba. Jedva čekam da sa’ranim majku pa u kuću da dovedem Rajku! Umri draga, a ja ću za tobom, kroz sanduke pružit ćemo ruke). Ako je išta dobro kod tog prizemno-dramatičnog arlauka-nja, cviljenja i zavijanja, jest to što se ono pretvara u amalgamjezičnih varijanti, hrvatskih, srpskih i bosanskih, a zna upastii pokoja slovenska ili makedonska riječ, pa tako taj bljutavisentiment, bar privremeno, dok se čovjek vozi međugradskimautobusom, nadvladava onu agresivnu ratobornost mnogih naovim prostorima, među kojima ima i krezubih. Gluposti (i svinjarije) najlakše se pamte. Prije neki dan jedanje redatelj hvaleći virtuoznost svoje glumice izjavio, Kad ostanesama na pozornici, svi gledaju u nju, a poslije njega spiker je rekao,Dan nezavisnosti osvanuo je sunčan – to je nešto za što smo se borili. Svuda sama ponavljanja, svašta se ponavlja, kao kakvi ma-loumnici ljudi ne znaju što govore, najgore su televizijskei radijske reklame koje deklamiraju nevidljive spodobe histe-rično kriješteći Turbolax – za redovito pražnjenje crijeva! baš kadsjednem pred ekran sa sendvičem i čašom vina. A onda: Smršavite u 30 dana 100% (!!!) - 19 -
Problemi s mokrenjem? Prostamol Uno – učinkovit lijek protivupale prostate, Prostamol Uno! Lako je biti muškarac. (?!) Onda dođe jingle & q e r pa, Hrskavi vafl, Milka čokolada nešto je posebno za malo (šapat)dobrog raspoloženja... Milka Cristello, podiže raspoloženje, hrskavai laka. & q e r Sačuvajte svoje uspomene u CV foto-knjizi. Posjetitestranicu cv.hr, izradite svoju CV foto-knjigu, jer su nam uspomenevažne. & q e r Najpoznatiji svjetski književnik (!) inspirirao jemilijune ljudi diljem svijeta. Jana, voda s porukom Paula Coelha... Prije neki dan pitam prodavačicu, imate li tog i tog sira,a ona kaže, Taj sir imali smo jučer, taj sir dobit ćemo opet za dvadana, jer taj sir mnogo se traži, znate, taj sir vrlo je povoljan sir,cijena mu je prihvatljiva, kad ga dobijemo, taj sir odmah se rasproda,ako ne dođe prekosutra, doći će dan kasnije i već do predvečer nećega biti, jer... Rekao sam, Gospođo, zaustavite se, a gospođa je rekla, Vi bistese morali liječiti. Sad, kad sklopim ovu priču, sinu ću moći reći, evo ti prozoru ludilo. Naš planet je svemirska ludnica, govorio je već prijestotinu i više godina Goethe, na što je Nietzsche, dok je još biopri zdravoj pameti, a koji nije imao kad poludjeti od stvarnosti,nego ga je zaskočila Spirochaeta pallida, lues, odnosno sifilis,dodao, Kod pojedinaca ludilo je rijetkost; ali kod skupina, partija,nacija i epoha, ono je pravilo. Kao kod onih što pod šatorommjesecima logoruju usred glavnoga grada, jer život im je izgubiosmisao, jer nema više rata, jer za njih jedino rat je smisao života,jer po njima, jedino zbog smrti vrijedi živjeti, tako im govorei oni popovi koji ih posjećuju, ali proći će i to, zaboravit će ihživot, ma kakav taj sveopći život bio, jer evo, još jednom ponovitću ono što odavno reče Giono: Nema heroja, mrtvi su odmah - 20 -
zaboravljeni. Udovice heroja udaju se za žive samo zato što su živii što je biti živ veća vrlina negoli biti mrtav heroj. Ne ostaje više herojaposlije rata, ostaje samo hromih, bogalja i unakaženih od kojih ženeodvraćaju pogled; ostaju samo glupani. Poslije rata, oni koji žive suoni koji nisu bili u ratu. Poslije rata svi zaboravljaju rat i one koji suratovali. I to je pravo. Jer rat je beskoristan i ne treba odavati nikakavkult onima koji se posvećuju beskorisnom. Za ovo skraćeno, osakaćeno doba nema smisla širiti sliku.Nema više smisla ušivati, krpiti, sastavljati, u naš panoramskikadar ubacivati fragmente, jer svi su djelići truli, u stanju ras-padanja, nespojivi. Praznine su tolike da se mogu popunjavatisamo novim prazninama – koje su ništa, golemo neuhvatljivoništa, ono Heideggerovo das Nichts. So, yes, let’s make it simple. Dobro je što knjige nestaju, i one se smanjuju. Često su najdeblje knjige najtanje. Ispeglane, bez nabora, uredno savijenei posložene spremne su za neupotrebu. Da, prodavačica sira rekla je, Vi biste se morali liječiti. - 21 -
- 412 -
U romanu su citirana sljedeća djela; svugdje gdje nije drukčijenaznačeno prijevod je autoričin.str. 7, E. M. Cioran, Cahiers 1957-1972, Pariz, Gallimard, 1997.str. 11, Milan Kundera, Philip Roth interviews Milan Kundera (30/11/1980), http://www.kundera.de/english/Info-Point/ Interview_Roth/interview_roth.htmlstr. 11, Ludwig Wittgenstein, Tractatus, 6.431str. 15-16, Arthur Schopenhauer, “On Noise” The Essays of Arthur Schopenhauer: Studies in Pessimism, translated by T. Bailey Saunders, M.A., https://archive.org/stream/essaysofarthur- s00scho#page/n29/mode/2up/search/on+noisestr. 21, Jean Giono, Jean le Bleu, Pariz, Gallimard, 1974.str. 49, Søren Kierkegaard, Bolest na smrt, Velika edicija “Ideja”, NIRO “Mladost”, Beograd, 1980., preveo Milan Tabaković, str. 32str. 64, Vladimir Nabokov, Lužinova obrana, Vuković & Runjić, Zagreb, 2011., preveo Igor Buljan, str. 104-105str. 66, Stefan Zweig, Šahovska novela, Split, Hercegtisak, 2004., prevela Snježana Marijanović, str. 21str. 99-100, Daniel Harms, Slučajevi, “Optička varka”, Rad, Beograd, 1989., preveo Iz Dejan Mihailović - 413 -
str. 100, Daniel Harms, “Ovako počinje glad”str. 192-196, Friedrich Jeckeln, The Interrogation of Friedrich Jeckeln, http://www.nizkor.org/hweb/orgs/german/einsatz gruppen/esg/jeckeln.htmlstr. 221-222, Herman Broch, “Smrt melankolika”, Sarajevske sveske, br. 29/30, str. 205str. 267-271, Eliot Weinberger, An Elemental Thing, “Giuseppe”, 2007., objavljeno uz dozvolu autorastr. 271-272, Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, prevela Tatjana Tarbuk, str. 179str. 282-283, Danil Harms, drugi put: http://fenomeni.me/ koju-je-rijec-zaboravio-danil-harms-tema-harms/str. 328, Béla Hamvas, “Ništavnost našeg života”, Lamed, iza- brao i priredio Ivan L. Ninić, godina 8, broj 11, 2015., str. 4str. 336-337, Jovica Aćin, “Tomas B. na putu kod kuće”, Polja br. 482, Kulturni centar Novog Sada, str. 71str. 356, Jerica Zihler: Predgovor, Katalog za izložbu Vlado Kristlstr. 375, Georges Bataille, Visions of excess: Selected writings, 1927–1939., Allan Stoekl (Ed.), Minneapolis, University of Minnesota Press, str. 181str. 380-381, Witold Gombrowicz, Drame, “Opereta”, NZ Ma- tice hrvatske, Zagreb, 2005., preveo Zdravko Malić (nap. aut.: nije doslovno citirano)str. 440, Emil Cioran, Mon pays, u: Transfiguration de la Rouma nie, édition de l’Herne, Pariz, 2009., str. 67, preveo Mario Kopićstr. 441, Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, “Dom Sebastian, kralj Portugala”, preveo Mirko Tomasović, Konzor, Zagreb, 1997. - 414 -
Daša Drndić rođena je u Zagrebu 1946. godine. Studirala jeengleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beo-gradu, kao Fulbrightova stipendistica magistrirala je na Sout-hern Illinois University, a potom i studirala na Case WesternReserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući“Vuk Karadžić”, kao profesorica engles kog jezika na Narod-nom univerzitetu “Đuro Salaj” i urednica-dramaturginja naRadio-televiziji Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci,gdje je na Odsjeku za anglis tiku predavala modernu britanskuknjiževnost i kreativno pisanje. Objavljuje prozu, knjiž evnukritiku, analitičke tekstove i prijevode u časopisima i književ-nim listovima te igrane i dokumentarne radiodrame. Dosad objavljena prozna djela: Put do subote, 1982.; Kamens neba, 1984.; Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranjeu Torontu, 1997.; Canzone di guerra, 1998.; Totenwande, 2000.;Doppelgänger, 2002.; Leica format, 2003.; After Eight, 2005.;Feministički rukopis ili politička parabola, 2006. i u Frakturinuizdanju Sonnenschein, 2007., April u Berlinu, 2009., i Belladonna,2012.Autorica zahvaljuje Ministarstvu kulture na financijskoj potpori pri pisanju ove knjige. - 415 -
Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanPrijelom i dizajn Maja GlušićGodina izdanja 2016., svibanjFotografije u knjizi iz osobnog arhiva Andreasa BanaTisak Denona, ZagrebISBN 978-953-266-720-2www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjigai Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015. - 416 -
- 417 -
Andreas Ban, junak Belladonne, nije uspio u pokušajusamoubojstva, već se ostao boriti s avetima prošlostii sadašnjosti. On i dalje nemilosrdno secira društvoi svoju okolinu, ne boji se i kroči, iako s iskrivljenomkičmom, ravno i ponosito. Ne želi moliti ni prositi,njega zanima isključivo istina, te se ne libi kopati posvojoj unutrašnjosti, po svojim ranama, ali jednakotako beskompromisno razotkriva gadosti i skrivenetajne svih drugih. I dalje ciničan, i dalje na marginikoju je svjesno izabrao, Andreas Ban ispisuje straniceprekarijatnog intelektualca današnjice koji je živioneku bolju prošlost.Junak novog romana Daše Drndić EEG igra svojuvlastitu partiju šaha, crnim figurama. Iako zna da nemože pobijediti, nastavlja riskirati jer ta je igra jedinošto ga istinski zanima. Bez obzira na to je li u Rovinju,Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Parizu, Toskani, Rigi ili pakTirani, Ban pripovijeda priče onih koji ih sami nisumogli, znali, smjeli ili htjeli ispričati, jer one su sastavnidio njegove beskonačne partije šaha. 149,00 kn - 418 - www.fraktura.hr
Search
Read the Text Version
- 1 - 28
Pages:
