Ruski kompjuter

–2–

Semezdin Mehmedinović Ruski kompjuter Fraktura –3–

Ruski kompjuter© Semezdin Mehmedinović i Fraktura, 2011.All rights are represented by Fraktura, Croatia.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije sereproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenjanakladnika.ISBN 978-953-266-207-8CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne isveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 760620 –4–

Uvod: Šesti gradNegdje u svijetu, u ovom trenutku, neko se pokrećeiz svoga doma, riješen da nađe bolje mjesto za sebe.On napušta svoj svijet u kojem za njega više nije ostaloništa, osim što – kako bi rekao John Berger – “odla-zeći, on ostavlja sve svoje.” To iskustvo odlaska kodmene se pojavljuje kao eho, kao sjećanje na događajkoji sam u potpunosti tek naknadno razumio. Odla-zeći iz Sarajeva, na kraju 1995. godine, ja nisam mislioo tome kao o potrazi za novim mjestom koje ću trajnonastaniti, već sam odlazio kao “turist”, uvjeren da ćuse, čim potrošim putničku radoznalost, vratiti. Čita-jući sada ono što sam u to vrijeme pisao, otkrivam daje u jeziku, u onom njegovom sloju gdje progovaranaše nesvjesno, moj odlazak, prije svega, bio potragaza novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje.Ovaj rukopis rezultat je tog nesporazuma. Pisan je uvremenskom rasponu od kraja avgusta 1995. do av-gusta 1996. godine i predstavlja nenamjerni dnevnik –5–

selidbe, koji prati put Sarajevo – Prag – Zagreb – Pho-enix – New York – Phoenix – Washington, DC. Za-ustavio sam se u šestom gradu.Sudbina rukopisa je neobična. Ispisivao sam skice,kao građu za novinske tekstove, u jedan stari laptop,koji je bukvalno umro u ljeto 1996. godine. Tekst jebio snimljen na onoj velikoj savitljivoj disketi (valjdaje zbog te savitljivosti i dobila ime floppy), a kompju-teri koji su upotrebljavali te diskete uskoro su izišliiz upotrebe. I tako, više od deset godina rukopis jebio nedostupan. A onda, u maju ove godine, jedaninžinjer mijenjao je moj kompjuter na poslu. U raz-govoru je spomenuo da još uvijek posjeduje jedan odtih kompjutera iz ranih devedesetih, pa sam ga zamo-lio da mi sa stare diskete presnimi tekst, što je i učinio.I sada, čitajući skoro zaboravljeni tekst, osjećam sekao da gledam stare fotografije, na čije sam postojanjeu međuvremenu zaboravio. Rukopis je bio znatnoduži, u jednom dokumentu bilo je pohranjeno sve štosam u tih godinu dana pisao: skice za priče, pjesme,pisma, tekstovi za časopise itd. Kad sam očistio suvi-šak, ostao je rukopis konzistentan barem po tome štodosljedno slijedi vremenski tok događaja. Iz sadržaja –6–

saznajem puno, a više od svega jasno vidim kolikosam se u međuvremenu promijenio, i sada, čitajući,osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Svi su miopisani događaji poznati, određena su mi osjećanjapoznata, a u isto vrijeme čovjek koji je to pisao nijeviše ja. Taj umorni mladi čovjek životu se raduje, po-kazuje vitalizam i želju za promjenom koja me je ne-gdje u struji vremena napustila, pa sada više ne želimništa mijenjati, a susreti s nepoznatim ljudima i novimmjestima više me ne privlače. Tada sam trčao u susretdogađajima, a sada me dani bez događaja umiruju.Razumije se da zbog toga osjećam veliku naklonostza onog sebe koji je ovaj dnevnik ispisivao.Posebna je priča psihološko stanje u kojem je rukopisnastajao. Nisam toga bio svjestan tada, a sada mi sečini očitim: izlazak iz Sarajeva nakon rata, pokazujese i kao želja za odustajanjem od književnosti. Zaštose ovdje pojavljuju rečenice u kojim priželjkujem da,nakon što u novom i nepoznatom svijetu pronađemsvoje mjesto, prestanem pisati? Proteklih mjeseci po-kušavao sam naći odgovor na to, ali nisam otišaodalje od razumijevanja svoje neodgovornosti premanapisanom. Od rukopisa lako odustajem, a napisanojoš lakše gubim. Radujem se dok pišem, ali me objav- –7–

ljivanje uglavnom ostavlja ravnodušnim. Postavlja sezbog toga pitanje: da li i ovaj rukopis treba objaviti?Ako treba, onda za to postoji samo jedan razlog. Ovaje knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato štou njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sampitajući se – kamo idem?, a na kraju sam (reklo bi se:sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje – odakledolazim? S. M. Washington, DC oktobar 2010. –8–

“Sometimes a few of these travellers undertake a pri-vate journey and find the place they wished to reach,which is often harsher than they foresaw, althoughthey discover it with boundless relief. Many nevermake it. They accept the signs they follow and it’s asif they don’t travel, as if they always remain wherethey alredy are.” – John Berger –9–

– 10 –

Probudio sam se. Spavam na madracu položenom naparket. Bilo je rano popodne kad me probudio tajzvuk. Otvorio sam oči. Iz neposredne blizine, na 10cm od svog lica vidio sam uvećanu glavu mačke kojau čeljustima drži miša, pomjera ga lijevo i desno. Pro-budio me zvuk struganja mišjih kandžica po parketu.Mačka je bila toliko blizu da sam mogao jasno vidjetisvoje lice u njenim zjenama. Uspravio sam se, užasnut.Opsada grada traje već više od tri godine. Mene suknjiževnost i umjetnost učili da je zlo inteligentno ida ima veliku imaginativnu moć. Ali ovo zlo ima nizakkvocijent inteligencije, monotono ponavlja istu ruši-lačku nadmoć, iste dvije ili tri radnje. Nakon svega,osjećam se poniženim zato što smo u ratu s neprija-teljem koji nema imaginaciju.Već je prošla sedmica otkad smo sahranili Karima.Bila je oluja. U sandalama sam sišao u grob. Osjećao – 11 –

sam studenu vodu na stopalima. I umor. Onda smospustili tijelo i zatrpali zemljom. Smrt je tako obična.Rituali smrti su tako jednostavni. Osjećam potrebuda pišem o njegovoj smrti, ali ne mogu. U meni nemaništa. Ništavilo. Sahara po kojoj pada snijeg. I strahod smrti.Svaki dan prolazim pored te javne česme, a za sve ovegodine nisam znao da postoji, zato što je davno pre-sušila. Jučer je iz nje potekla voda. Ljudi zagledajučesmu i čude se, ali još niko s nje ne pije.Stanujemo na Sedreniku. Kad izađem pred kuću vi-dim cijeli grad u kotlini. Vidim i planine oko grada:Jahorinu, Igman i Bjelašnicu. Iza naše kuće je kosina,vakufska zemlja koja je u prvoj godini rata razdijeljenastanovnicima kvarta da zasade povrće. I mi imamoparcelu o kojoj Sanja brine s velikom hortikultural-nom predanošću. Moj doprinos je zanemarljiv. Doniosam početkom ljeta sjemenke indijske konoplje i većsu se bile lijepo razlistale. Sanja je vrtila glavom ne-povjerljivo, a danas je njena mama plijeveći lijehe po-čupala sve stabljike uvjerena da su one, ipak, običnikorov. – 12 –

Pao je grad. Krupne kugle leda udaraju u krovove iasfalt. Neki penzioner (sklonio se na stepeništu Na-rodne banke) kaže: “Izgleda da ipak nema Boga.”U ranu jesen 1992. godine, ja sam silazio u grad i sretaopoznate ljude na ulici. A danas srećem samo nepoznatalica. Sinoć sam se nakon policijskog sata vraćao kući,dva vojna policajca su me presrela na Logavini i uhap-sila. U stanici su me sumnjičavo gledali, a jedan je mr-godni mladić u maskirnoj uniformi pitao kako se zovekvart u kojem se nalazimo, valjda da provjeri da li samstvarni stanovnik ili uljez u gradu. Pogodio sam imekvarta, ali sam se nezavisno od toga osjećao strancem.Sinoć sam, praktično, bio u zatvoru. A danas sam sreomladog pjesnika Asmira K. Njega je Marko V. uputiona mene, da ga sklonim s linije na neki manje opasanposao u gradu. Marko precjenjuje moje moći i javniutjecaj. Čitao sam njegov rukopis i mogu reći daAsmir K. ima dara. U njegovom životu, to je jedinopouzdano. Poklonio sam mu knjigu Izabrane pjesmeod Adama Zagajewskog.Vraćam se kući, mrkla je noć, policijski sat, idem po-krajnjim ulicama da izbjegnem vojnike. Onda sam – 13 –

čuo zvuk iza sebe, okrenuo se i vidio stotinu divljihpasa koji me slijede i potmulo reže. Fluorescentne očiu mraku i režanje od kojeg se ledi kost. Nastavio samkoračati užasnut (sav pretvoren u vlastiti potiljak) usmjeru najbliže poznate kuće. Ušao sam u Hrvojevodvorište, pokucao na vrata. Čopor je za mnom stigaou dvorište i režanje se pretvorilo u lavež. Psi srećomne znaju da u meni više nema snage da se borim. Hr-voje mi se obradovao, ali ni blizu koliko sam se jaradovao njemu. Prije ili kasnije neko mora pobijediti.Ili ćemo preživjeti, ili će nas požderati divlje psine.Učio sam se hrabrosti. Ali šta je hrabrost? To je vještinasvladavanja panike. Kad se cijelo tijelo ispuni stra-hom, ne dam mu da iz mene izađe i pokaže se. Akovide moj strah, slomit će me. Tako se skupljaju stra-hovi koji u mom tijelu stanuju kao robijaši s doživot-nom kaznom zatvora.Telefoni uglavnom rade. Opet se može nazvati brojtelefonskog servisa i obavijestiti o tačnom vremenu.Snimljeni glas koji izgovara tačno vrijeme pripadaradijskoj voditeljici koja je, puno godina prije negošto je rat počeo, umrla. Da saznam tačno vrijeme na-zovem ‘95’, broj isti kao i kalendarska godina u kojoj – 14 –

upravo živimo. Napisao sam tekst o tome, o simbo-ličkoj istinitosti podatka da se najtačnije vrijeme ugradu pod opsadom mjeri glasom mrtve osobe. Na-kon što je tekst objavljen, ovi iz Pošte – uvjereni daje u pitanju ozbiljna kritika njihovog rada – brzo susnimili neki drugi glas. Jučer je u Oslobođenju objavljennaslov “Vratite nam Gordanu Boneti”, pa su u Poštiiznova instalirali staru automatsku sekretaricu.S Kemom B. ispred Holiday inna, gledamo u zgraduZemaljskog muzeja i čudimo se da je ostala čitava, jerje praktično na liniji razgraničenja. Zgradu je vjero-vatno spasila blizina hotela u kojem odsjedaju stranidiplomati i novinari. Kemo mi otkriva novo mjestona kojem se skriva Hagada, a njegova opsesivnost tomknjigom ga ne napušta već godinama. On sebe vidikao čuvara Hagade, jednog u nizu. Onda smo pričalio Zemaljskom muzeju. Sjetio sam se onih zbornikanaučnih radova koji su tamo redovito štampani, i je-dnog bosanskog ljetopisa iz 19. stoljeća, (ime autorasam zaboravio) u kojem je opisan vrlo neobičan ritual.S proljeća, jednu noć bordel u gradu ne bi radio, dau njemu prespavaju mlade djevojke iz bogatih kuća.To je bio čin velike milosti za prostitutke. Djevice suu javnu kuću odlazile u čistoj odjeći, kako bi na halji- – 15 –

nama ujutro iz kreveta iznijele vaške. “Volio bih kadbi postojao neki bezbolan fizički način da se iz meneiznese ovo nešto što se cijeli rat skupljalo.” “Šta jeto?” pita Kemo. “Ne znam. Nešto.” Onda smo jednovrijeme šutjeli, svako zabavljen svojim mislima.Jan U. je došao u društvu nekog fotografa. Ponudilismo ih kakaom, jer nismo imali kafe u kući. Fotografje uradio nekoliko snimaka za potrebe publikacijekoju Jan sprema za štampu. Publikacija je povezanasa skupom Mjesec dana Bosne i Hercegovine u Pragukoji će se održati najesen ove godine. Onako kako sezraka sunca pomjerala s jedne na drugu policu malestalaže za cipele, tako se za tom zrakom pomjeralanaša mačka. Drijemala je na suncu kad su naši gostiodlazili, a fotograf je zastao i spustio dlan na njenteški stomak. Opet trudna. Zanimljivo da se dodirustranca (naša mačka je, inače, prilično divlja) nije opi-rala.Otišao sam do picerije u jednoj od onih malih ulicakoje se spuštaju u Kralja Tomislava. Na pitanje zaštose picerija zove Indy?, ni vlasnik nema odgovor. Umaloj prostoriji iza šanka živi, spava i piše Zlatko D.Krevet i fax-mašina. Poslao je reportažu koju je jutros – 16 –

napisao, onda smo razgovarali. On živi tu zato što nemože podnijeti svoj stan u koji novinari i probisvijetiiz Francuske dolaze nenajavljeni na spavanje. Njimaje naš rat najvažnija avantura u životu. Dođu, zaljubese i tajno preko aerodromske piste u gepeku peugeotaodvezu svoju novu curu u Pariz. Jednog jutra se Zla-tko probudio, otišao do kuhinje i tamo našao strancakoji mu se obratio pitanjem: “Ko si ti?” Istog dana seuselio u piceriju. “Oni mene u mome stanu pitaju kosam? Kao da ja to znam!”Njima je važno u ratu biti dan ili dva, a tebi je važnobiti. Biti u svome tijelu. Biti u svome imenu. Biti inakon posljednjeg dana.U proteklim godinama, ljudi su pokazivali veliku na-klonost prema portretiranju. Najprije je sve počelo samasovnim fotografiranjem za identifikacijske kartice,a onda su gradski slikari imali pune ruke posla: svi onikoji drže do sebe i imaju novca dolaze u atelje da imse naslika portret. To je reakcija na smrt i njenu sve-prisutnost. Potreba za trajanjem i svojim tragom uvremenu. Danas je Kemo H. došao s poklonom. Po-spremao je skladište ateljea likovne grupe Zvono itamo našao ovaj portret koji je Sadko H. uradio davno – 17 –

prije rata. Na platnu smo Saša B. i ja. Sjećam se togportreta. Onda kad je nastao, nije mi bio drag: nešto uodnosu između slikara i njegovog doživljaja mene nijebilo istinito. Na portretu sam ja puno jači čovjek negošto sam to u stvarnosti. Od čvršće i trajnije materije.Sada mi se portret sviđa. Sadko H. spada u umjetnikekoji slikaju iz stanja spolne anemičnosti, ali ta pozicijanipošto ne umanjuje vrijednost njihovog djela.Na putu do Dana, prelazeći most vidio sam pripad-nike antidiverzantske jedinice kako ambiciozno vjež-baju. Praćakaju se u ronilačkim odijelima. A Miljackatako plitka da im guzice iz vode vire.Kraj je ljeta 1995. godine, vrijeme uglavnom lijepo,ima više sunca nego što nam treba. Snimio sam raz-govor s Juanom Goytisolom. Postavio sam pitanje, aon je odgovor započeo rečenicom: “Od prve bombekoja je pala na Barcelonu, poginula je moja majka.”Napravio je kratku pauzu, a onda – ne ostavljajućiprostor za drugo pitanje – govorio je sljedećih dvasata. Zraka sunca se s njegovog lica spustila do čarapa,dodirnula vrh cipela i izišla kroz prozor, a onda je uprostoriji nastupio mrak. Prestao je govoriti kad višenije vidio sagovornika ispred sebe. Na putu do pice- – 18 –

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljakukod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost naFilozofskom fakultetu u Sarajevu. Pjesnik je i esejist,radio je kao urednik u novinama, tjednicima te naradiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturui bavio se filmom. Objavio je, između ostalog, knjigeSarajevo Blues i Devet Alexandrija. Od 1996. živi u Sje-dinjenim Američkim Državama.  – 117 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RepublikeHrvatske.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaDizajn naslovnice Grey ZagrebGodina izdanja 2011., ožujak (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-207-8www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 – 118 –

– 119 –