Nebo i pakao

Nebo i pakao -1-

-2-

Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao prevela s islandskog Doroteja Maček Fraktura -3-

Naslov izvornika Himnaríki og helvíti © 2007 by Jón Kalman Stefánsson Objavljeno prema sporazumu s Leonhardt & Høier Literary Agency A/S, Copenhagen © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Doroteja Maček i Fraktura, 2015.Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-607-6 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-611-3 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 896452 (tvrdi uvez) i 897290 (meki uvez) -4-

Roman je posvećen sestramaBergljóti K. Þráinsdóttur (1938.–1969.) i Jóhanni Þráinsdóttur (1940.–2005.) -5-

-6-

Gotovo da smo mrak -7-

-8-

Planine se uzdižu iznad života i smrti i ovih kuća koje su se stisnule nartu. Stanujemo na dnu jedne udoline, dan prolazi, dolazi večer, koja sepuni smirajem mraka i tad ožive zvijezde. Vječno sjaju nad nama, kao danose važnu vijest, ali kakvu vijest i od koga? Što hoće od nas ili, moždamnogo važnije: što hoćemo mi od njih? Malo je toga u nama što podsjeća na svjetlo. Stojimo vrlo blizu mraka,gotovo jesmo mrak, jedino što nam je ostalo sjećanja su i zatim nada, kojaje ipak izblijedjela, i dalje blijedi i uskoro će podsjećati na zvijezdu kojase ohladila, na stjenovitu gromadu. Ali mi znamo nešto malo o životu imalo o smrti, pa možemo reći: svi dolazimo ovim putem da te dotaknemoi da potaknemo sudbin­u. Želimo govoriti o onima koji su živjeli prije naših dana, ili prije višeod sto godina, i za tebe su samo ime na iskošenim križevima i ispucanimnadgrobnim pločama. Život i sjećanja koja su uništena u skladu s nesmi­ljenim zakonima vremena. To želimo prekinuti. Naše su riječi neka vrstaspasilačke ekipe neprekidno spremne na poziv da se spase prošli događaji ugasli životi iz crne jame zaborava, a to nije mali zadatak; putem neknađu odgovore, a onda nas spase odavde prije nego što bude kasno. I nekato zasad bude dovoljno, odaslat ćemo ti riječi, te izbezumljene, razasutespasilačke ekipe, koje nisu sigurne što im je zadatak, svi su im kompasirazbijeni, zemljovidi rastrgani ili zastarjeli, ali ipak ih prihvatite. Takoćemo vidjeti što će se dogoditi. -9-

- 10 -

Dečko, more i gubitak raja - 11 -

- 12 -

I.Bilo je to onih godina kad smo još sigurno bili na životu. Ožujak jei proljeće je bijelo od snijega, premda ne potpuno, ovdje nikad nijesasvim bijelo, bez obzira na to koliko snijega padne: isto tako, una-toč tomu što su se nebo i more zamrznuli u jedno, a hladnoća pro-drla duboko do srca, tamo gdje stanuju snovi, bijela boja nikada nepobjeđuje. Pojasevi stjenjaka u planinama uvijek ga strgnu sa sebečim padne i izdižu se iz bijelog svijeta crni kao ugljen. Izdižu secrni nad dečkom i Bárðurom dok se udaljavaju od Mjesta, našegpočetka i kraja, središta svijeta. A središte svijeta bijedno je i po-nosno. Brzo idu mlade noge, oganj koji gori, ali oni se natječu i smrakom, što je možda u redu, jer ljudski je život neprestana utrkas mrakom svijeta, izdajom, okrutnošću, kukavičlukom, utrka kojačesto izgleda beznadno, a mi ipak trčimo dok god živi nada. Bárðuri dečko samo žele preteći mrak ili sumrak u zraku, stići do koliba,ribarskih koliba, povremeno hodajući jedan pored drugog, što jedaleko najbolje jer tragovi koji ostaju jedan uz drugi svjedoče osuo­ sjećanju, a onda život nije samotan. Put često nije ništa više oduske staze, koja zavija kao zamrznuta zmija u snije­gu, pa se dečkomora ravnati po Bárðurovim cipelama, kožnatoj vreći koju nosi naleđima, po crnoj kuštravoj kosi i glavi koja sigurno sjedi na širokimramenima. Katkad idu kamenitim žalovima, uzanim stazama naliticama, a najgora je ona na Neprohodnome, gdje je uže pričvršćenoza stijenu, strma litica gore, strma gorska kosa dolje i more što hučiispod pada od trideset metara; gorska litica diže se malo više od - 13 -

šest stotina metara i vrh joj je sakriven u oblacima. More s jednestrane, strme i visoke stijene s druge; odatle zapravo potječe čitavanaša pripovijest. Vladini uredi, trgovci, mož­ da vladaju našim siro-tinjskim danima, ali planina i more vladaju životom, oni su sudbina,ili tako katkada mislim, i to bi trebalo biti samo po sebi razumljivo,ako si se deset godina budio i zajedno spavao pod istim planinama,a prsa su ti se dizala i spuštala s disanjem mora pod našim čamcimanalik na školjke. Jedva da ima nešto tako lijepo kao more u lijepimdanima ili u bistrim noćima, kad ono sanja, a san mu je mjesečevsjaj. A more nije nimalo lijepo, i mrzimo ga više nego išta kad sevalovi dižu desetak metara preko čamca, kad se more prelijeva prekonjega i smoči nas kao jadnu štenad; i koliko god mahali rukama,zazivali Boga i Isusa, ipak nas utapa kao bijednu štenad. I tad su svijednaki. Hulje i pošteni ljudi, divovi i nesposobnjakovići, sretnicii jadnici. Čuju se povici, vidi se nekoliko bijesnih pokreta, a zatim,kao da nikad nismo ovdje ni bili, mrtvo tijelo tone, krv se u njemuhladi, sjećanja nestaju, dolaze ribe i grickaju još jučer ljubljeneusnice koje izgovarale su riječi što značile su sve, grickaju ramenakoja su nosila najmlađe dijete i oči koje više ništa ne vide, sve je tona dnu mora. More je hladno, modro i nikad mirno, divovsko bićekoje diše, najčešće nas podnosi, ali ponekad i ne, pa se utapamo:ljudska povijest nije pretjerano zakučasta. Noćas ćemo sigurno isploviti, kaže Bárður. Upravo su prešli Neprohodni, uže nije puklo, planina ih nijeubila kamenjem. Obojica gledaju preko mora i gore u nebo, odakledolazi mrak, modra boja koja više nije sasvim modra, nagovještajvečeri u zraku, žal nasuprot njima manje je jasan, kao da je nestao,tone u daljini, ta je obala gotovo potpuno bijela od žala pa naviše,do sljemena brijega, stoga je dobila ime po snijegu. Vrijeme je, odgovara dečko Bárðuru, pomalo uspuhan nakonhoda. Dva sata otkako su krenuli. Popili su kavu i pojeli kolače uNjemačkoj pekarnici, tri puta stali pa gazeći izišli iz Mjesta, dva - 14 -

sata prteći duboki snijeg. Noge su im bile mokre, naravno da su bilimokri, smrt će ih osušiti, govorili su stari ljudi kad bi se netkopotužio; katkad stari ljudi znaju manje no išta. Dečko namjestivreću, tešku od onog bez čega ne možemo biti, Bárður ne namještaništa, samo stoji i gleda, zviždi nejasni dio melodije, čini se da nikadnije umoran, nek ga vrag nosi, kaže dečko, ja dašćem kao stari pas,a ti kao da danas nisi ni koraka učinio. Bárður ga gleda svojim sme-đim, južnjačkim očima i ceri se. Neki od nas imaju smeđe oči; ovamodolaze pomorci iz dalekih krajeva i tako su činili stoljećima, jermore je riznica. Dolaze i Francuske, Španjolske, mnogi od njih sasmeđim očima, pa neki ostave boju očiju kod neke žene, otplove,vrate se kući svojima ili se utope. Da, vrijeme je, složi se Bárður s dečkom. Prošlo je mjesec danaotkako su posljednji put isplovili u ribe. Najprije je jurnuo vjetarod jugoistoka, padala je kiša, zemlja je bila umrljana i tamna gdjeje izbijala ispod snijega, onda je okrenulo na sjevernjak i danimamelo snježnom olujom. Mećava, kiša i snijeg četrnaest dana, nijednebrodice na moru, riba privremeno sigurna od čovjeka dolje u du-bokome miru mora, tamo kamo ne stiže nikakvo nevrijeme, a odljudi se mogu vidjeti samo utopljenici. O ljudima koji su se utopilimože se svašta kazati, ali, u najmanju ruku, oni ne love ribu, onizapravo ništa ne love osim mjesečeva sjaja gore nad površinom. Alidva tjedna, a katkad se zbog nevremena ne može ići ni od jednekolibe do druge, oluja koja urliče izbrisala je čitavi krajolik na svestrane, nebo, obzor, kao i samo vrijeme, odavno se učinilo sve štose trebalo, privezalo udic­­ e, razmrsilo užad, raščešljalo sve što sezamrsilo, osim onog povezanog sa srcem i spolnim nagonom. Po-neki čovjek prob­ ija se obalom i traži školjke za meku, neki iskoristevrijeme da naprave nešto, krpe nepromočivu kožnatu odjeću, alidani na kopnu dugi su, otežu se unedogled. Najlakše se čeka uzkarte, igrati i igrati i ne dizati se dok ne pritisnu tjelesne potrebe,odvuku se van na zrak i obave nuždu među kamenjem na obali, neki - 15 -

tako lijeni, ili možda ne tako lijepi u svojoj nutrini, da ne žele ićidalje na obalu, pa obavljaju nuždu pokraj koliba i kad uđu, kažuredaru: zadatak za tebe, mali! Dečko je redar u kolibi i zato moraoko nje čistiti, on je najmlađi, najslabiji, nikoga ne bi srušio u hrva-nju, pa su mu dodijelili posao redara; tako je to često u životu, onikoji nemaju dovoljno snage moraju za drugima čistiti izmet. Dvaduga tjedna i kad se vrijeme napokon smirilo, izgledalo je kao dase svijet vratio, vidi, tamo je nebo, znači, istina je, postoji, a obzorje činjenica! Jučer je oluja toliko oslabjela da su mogli očistiti ka-menje s pristaništa, verali su se stijenama, dvanaestorica iz objekolibe, dvije posade, teglili su golemo kamenje koje je more izbacilona pristanište, obični šljunak, po kojem bi skliznuli, izgrebli se ikrvarili, šest sati teškog rada na skliskoj obali. Ujutro je zapuhaozapadnjak, slabašno, ali kad puše sa zapada, plovidba često nijemoguća, to je da zaplačeš, gotovo obeshrabruje, kad se gleda taleteća bijela prepreka, a more iza nje donekle je mirno, dovoljnomirno za plovidbu. No spoznaja da bakalar sa zapadnjakom samonestane ublažuje ljutnju, a povrh toga to je odlična prilika da se odedo trgovišta. Muškarci iz glavnih koliba izlazili su u skupinama,obala je oživjela, a padine planine vrvjele su ribarima. Barður i dečko povremeno su mutno razaznavali skupinu ispredsebe i ravnali svoj hod tako da ih je više razdvajao nego sastavljao,njih dvojica putuju zajedno sama, tako je najbolje, toliko toga trebareći što se tiče samo njih dvojice, o pjesništvu, o snovima i onomešto nas drži budnima. Upravo su prešli Neprohodni. Odavde je otprilike pola sata hodadoma do kolibe, većim dijelom šljunčanom obalom, gdje ih morepokušava zaskočiti. Stoje visoko na padini, dugo odgađaju silazak,gledaju preko dobrih deset kilometara modrog mora koje se valjau fjordu kao da je nestrpljivo i na bijeli žal prekoputa. Snijeg ganikada sasvim ne napušta, niti ga ljeto uspijeva potpuno otopiti, aljudi ipak žive posvuda gdje postoji iole oblikovan zaljev. Tamo gdje - 16 -

je ribolov dovoljno dobar stoji imanje i usred ljeta se oko njega zeleniokućnica, svijetlozelene površine s čupercima trave pružaju se doplaninske padine, a žuti maslačci u travi bude se u život, ali još dalje,na sjeveroistoku, vidi se još više planina koje se uzdižu u sivo zimskonebo, to su Žali i tu svijet završava. Barður skine svoju vreću, izvadibocu žestice pa obojica gutnu iz nje. Barður uzdahne, odmah po-gleda ulijevo, promatra ocean, dubok i taman, ali ipak ne misli nakraj svijeta ni na vječnu hladnoću, nego na tamnu, dugu kosu kojajoj je vijorila pred licem, rani siječanj, i kako ju je najdragocjenijaruka na svijetu odmaknula, ona se zove Sigríður, i nešto zadrhti uBárðurovoj nutrini kad sam sebi izgovori to ime. Dečko prati pri-jateljev pogled i također uzdahne. On bi htio nešto učiniti u ovomživotu, učiti jezike, vidjeti svijeta, pročitati tisuću knjiga, htio bidoći do srži, što god to bilo, otkriti postoji li neka jezgra, no katkadaje teško misliti i čitati kad si ukočen i ranjav nakon teškog ribolova,promočen i promrzao nakon dvanaest sati rada na livadama, tadamu misli postaju tako teške da ih jedva diže, a onda je daleko dosrži. Zapuhao je zapadnjak i visoko nad njihovim glavama spušta semrak. Kvragu, izleti dečku, jer stoji sam sa svojim mislima, Bárður jekrenuo niz padinu, vjetar je puhao, more se valjalo, a Bárður jemislio o tamnoj kosi, o toplom smijehu, o velikim očima modrijimod neba u svijetloj lipanjskoj noći. Stigli su do žala. Veru se prekovelikoga kamenja, poslijepodne se i dalje smrkava i zgušnjava okonjih, oni idu dalje i žure se u tim posljednjim minutama, pa časakprije mraka stižu do koliba.Ovo su dvije gotovo nove kolibe čija se potkrovlja uzdižu upravoiznad pristaništa, dva ribarska čamca sa šest vesala preokrenuta nažalu i pričvršćena za tlo. Velika šiljata klisura uranja u more upravokraj koliba, ona čini pristajanje jednostavnijim, ali baca sjenu na - 17 -

glavne ribarske kolibe, koje su udaljene pola sata hoda; trideset dočetrdeset ribarskih koliba, dobra polovina njih gotovo je nova, kaoi ove njihove, s potkrovljem za spavanje, ali ipak ih je nekolikostarijih, jednokatnica; posade spavaju, pripremaju mamce i jedu uistoj prostoriji. Trideset do četrdeset kuća ili možda čak pedeset,ne sjećamo se točno, toliko je toga zaboravljeno, pobrkano: takođersmo malo-pomalo naučili oslanjati se na osjećaje, a ne na sjećanje. Dovraga, ništa osim oglasâ, mrmlja Bárður. Ušli su u kolibu,gore u potkrovlje, sjeli na krevet, tu su četiri postelje za šest muš-karaca i domarku, ženu koja se brine za jelo, kamin, čišćenje. Bárðuri dečko spavaju s glavom uz noge onog drugog, spavam s tvojimprstima, kaže dečko katkad, samo mora okrenuti glavu, i pokažumu se prijateljeve čarape. Bárður ima velike noge, podvio je nogepod sebe i mrmlja: ništa osim oglasâ, i to iz novina koje se tiskajuu Mjestu i izdaju jednom tjedno, imaju četiri stranice, a zadnja jeispunjena oglasima. Bárður ostavi novine pa isprazne svoje vrećeod svega što život čini vrijednim življenja, premda s iznimkama; unjihovu slučaju to su crvene usne, snovi i mekana kosa. Nije lakostaviti crvene usne i snove u vreću i nositi ih u ribarsku kolibu, tone možeš čak ni kupiti, pa ipak, u Mjestu ima pet trgovina, a odizbora se usred ljeta, kad je najveći, čovjeku zavrti u glavi. Moždanikad neće biti moguće kupiti ono što je najvažnije, ne, naravno dane, jer to je, nažalost, nemoguće ili, bolje rečeno, Bogu hvala. Ispra-znili su vreće i sadržaj leži na krevetu. Troje novine, dvoje kojeizlaze u Reykjaviku, kava, kandirani šećer, raženi kruh, slatki kruhiz Njemačke pekarnice, dvije knjige iz knjižnice staroga slijepogakapetana, Niels Juul, Najveći danski pomorski junak i Miltonov Izgu­bljeni raj u prijevodu Jóna Þorlákssona, i još dvije koje su zajedničkikupili u Ljekarni od doktora Sigurðura, Putopis Eiríka iz Brúnumate udžbenik engleskog Jóna Ólafssona. Sigurður u istoj kući imaljekarnu i knjižaru, knjige tako mirišu na lijekove da potpuno ozdra-vimo i ako nismo bolesni, samo od toga što ih njušimo; kaži ima li - 18 -

ičeg zdravijeg od čitanja knjiga. Što će ti to, upita Andrea, domarka,uzme u ruke udžbenik i počne listati. Da naučimo na engleskomreći volim te i želim te, odgovara Bárður. To ima smisla, kaže onai sjedne s knjigom. Dečko dođe s tri boce kineskog životnog eliksira,jednom za sebe, jednom za Andreu i trećom za Árnija, koji još nijedošao, kao ni Einar ni Gvendur; oni su htjeli provesti dan posjeću-jući druge kolibe, tumarajući, kako se to zove. Zapovjednik Péturbio je pak u kolibi čitavi dan, čistio je svoju kožnatu odjeću i trljaoje svježom ražinom jetrom, uređivao ribarske cipele i jednom izišaou solionicu s Andreom, tamo su rasp­ rostrli jedro preko hrpe uso-ljene ribe koja je neprestano rasla; narasla je toliko da se Pétur nijetrebao sagibati. Njih je dvoje u braku dvadeset godina, a njegovakožnata odjeća sad visi unutra između ribarskog pribora, s nje sediže oštar miris, ali će postati mekana i podatna kad noćas krenuu ribolov. Uredan je čovjek taj Pétur, kao i njegov brat Guð­mund­ ur,koji je zapovjednik na drugoj ribarici; među njihovim je kolibamadesetak metara, ali braća ne razgovaraju, ne čine to već dobro de-setljeće, čini se da nitko ne zna zašto. Andrea odloži knjigu i pođe zagrijati kavu na kaminu. Ujutronije bilo kave, što je zaista zabrinjavajuće; sad se miris ubrzo pro-širio potkrovljem, ušuljao se dolje i nadvio nad vonj oruđa za ribolovi neoprane kožnate odjeće. Pétur dođe gore sa svojom crnom ko-som, crnom bradom i malenim kosim očima, s licem poput uštav-ljene kože, dođe kao đavo odozdol iz pakla ovamo gore u nebo kave,s gotovo veselim izrazom lica, kava čini čuda. Pétur se prvi putnasmiješio kad mu je bilo osam godina, reče jednom Bárður, drugise put nasmiješio kad je prvi put ugledao Andreu; a sad čekamotreći put, završi dečko. Otvor u podu podigao se, zlo rijetko dolazisamo, mrmlja dečko, a prostor kao da se smanjio kad se Gvendurčitav pojavio gore, ramena su mu tako široka da ga nijedna žena nijemogla pošteno zagrliti. Einar mu je išao za petama, upola manji,mršav ali čudesno snažan, neshvatljivo odakle to sitno tijelo dobiva - 19 -

snagu, možda od surovosti, jer crne su mu oči sijevale iskrama i usnu. A, tu ste, kaže Andrea i nalije im u lončiće. Da, da, kaže Péturi provede čitav dan raspamećujući ih svojim blebetanjem. Ne trebaim za to čitav dan, kaže dečko, a lončići u Andreinoj ruci malo sezatresu kad suspregne hihot. Einar stisne šaku i zaprijeti dečku,zasikće nešto tako nerazgo­vijetno da se samo napola razumjelo; ugornjoj čeljusti nedostaje mu nekoliko zubi, tamna brada vrlo jedojmljiva i narasla je preko polovice usta, kosa čupava i tanka, go-tovo sijeda, i tako piju kavu. Svatko sjedi na svom ležaju, a vani semrači. Andrea pojača svjetlo na svjetiljci, prozori na oba zabata,jedan uokviruje planinu, drugi nebo i more, oni uokviruju našustvarnost, i dugo se ne čuje ništa osim šuma mora i zadovoljnogsrkanja kave. Gvendur i Einar sjede zajedno dijeleći novine, Andreapregledava udžbenik engleskog, pokušava uvećati svoj život novimjezikom, Pétur samo gleda preda se, dečko i Bárður, svak sa svojimnovinama, sad nedostaje samo Árni. On je prekjučer otišao kućisvojima nakon što su očistili pristanište, jurnuo kroz pljusak sasjevera, kroz mraz i snijeg, nije vidio ni prst pred nosom, ali je ipaknašao put, šest sati hoda do imanja; on je tako mlad da ga je ženaupecala, rekla je Andrea, da, progoni njegovu vražju kitu, reče Einarkao da se odjednom raspalio. Znam da to niti vjeruješ niti možešzamisliti, reče na to ona, razgovarala je s Einarom, a ipak napolagledala svog muža, ali ima muškaraca koji su nešto više od mišića ine čeznu samo za ribom i ženskim međunožje­m. Možda je Andrea znala za pismo koje je Árni nosio sa sobom.Dečko ga je pisao za njega, i nije to prvi put da ga je Árni zamolioda napiše pismo njegovoj ženi, Sesselji, ona ga čita kad zajednoležimo u krevetu i svi već spavaju, jednom reče Árni, i često ga čitadok mene nema. “Nedostaješ mi”, pisao je dečko, “nedostaješ mikad se probudim, kad uhvatim vesla, nedostaješ mi dok stavljammamac na udice, dok filetiram ribu, nedostaje mi da čujem kako se - 20 -

djeca smiju i pitaju nešto na što ne znam odgovoriti, ali ti sigurnoznaš, nedostaje mi tvoja prisutnost, nedostaju mi grudi i nedostajemi tvoja rodnica” – ne, to nećeš napisati, rekao je Árni, koji je gledaodečku preko ramena. Ne smijem napisati “nedostaje mi tvoja rod-nica”? Árni zatrese glavom. Ali pokušavam napisati samo ono štoti misliš, kao i uvijek, a tebi svakako nedostaje rodnica? To se tebene tiče, i osim toga nikad ne bih upotrijebio tu riječ, rodnica. Kojubi onda upotrijebio? Koju bih riječ upotrijebio, rekao bih... ne, vragnek te nosi! I dečko prekriži riječ “rodnica” pa umjesto nje napiše“tvoj miris”. Ali možda, mislio je, Sesselja pokuša vidjeti koja jeriječ bila prekrižena, ona zna da ja pišem pisma za Árnija, proučitće riječ, a kad je pročita i shvati, mislit će na mene. Dečko sjedi nakrevetu, gleda papir i pokušava odagnati od sebe ovu sliku: Sesseljačita ovu toplu, meku, vlažnu i zabranjenu riječ. Bulji u riječ i čitaje, šapće je za sebe, što proizvodi blage struje oko nje, i misli namene. On proguta slinu, pokuša se udubiti u novine, čita priče osaborskim zastupnicima, čita o Gísliju, ravnatelju škole ovdje unašemu Mjestu, koji se nije usudio doći u školu jer se opijao tri dana,veliki je teret bio na čovjeku, da mora poučavati nakon opijanja, aÉmile Zola objavio je roman, sto tisuća primjeraka prodalo se uprva tri tjedna. Dečko brzo podigne pogled i pokuša pred sobomvidjeti sto tisuća ljudi kako čitaju istu knjigu, ali jedva da je mogućevidjeti takvu gomilu ispred sebe, naročito ako čovjek živi ovdje narubu svijeta. Gleda zamišljeno preda se, ali brzo opet pogleda unovine shvativši da je počeo misliti na Sesselju koja čita te riječi imisli na njega; on nasumce pogleda u novine i čita: šestorica su seutopila u zaljevu Faxaflói. Bili su na putu iz Akranesa u Reykjaviku ribarskom čamcu sa šest veslača. Faxaflói je širok. Koliko širok? Toliko da ga život ne može prijeći. - 21 -

I tako pada večer.Večeraju kuhanu ribu s jetrom. Einar i Gvendur pripovijedaju novosti iz ribarskih koliba, onihtrideset do četrdeset kuća koje su se stisnule na šljunčanoj obaliiznad širokog žala. Einar govori, Gvendur povremeno gunđa i smijese kad misli da treba. Četrdeset koliba, četiristo do petsto ribara,to je mnogo ljudi. Hrvali smo se, kaže Einar, zakvačili se prstima ipotezali, kaže Einar, sa samim vragom, kaže Einar, a ovaj je bole-stan, vražja crijeva, jedva da će preživjeti zimu, ovaj je sav zbrkan,ovaj hoće na proljeće u Ameriku. Einarova brada crna je gotovo kaoi Péturova i seže mu do prsa, jedva da mu treba šal, i on govori ipripovijeda, a Andrea i Pétur slušaju. Bárður i dečko leže s glavamauz noge na krevetu, čitaju, pokrivaju uši, načas pogledaju kad broduplovi u fjord i prema Mjestu, naravno norveški parni kitolovac,koji plovi uz buku i tutnjavu, kao da se tuži na svoju posljednjuzadaću. A vražji su se trgovci obogatili na soli, kaže Einar, najednomse sjeti najnovijih vijesti i stane da ispripovijeda o Jónasu koji jespjevao 92 stiha o jednoj domarki, neki su jako škakljivi, ali takodobro sastavljeni da kažu kako se Einar ne može suzdržati da ih neizgovori dvaput, Pétur se smije, ali ne i Andrea, muškarci, čini se,uglavnom vole grublje stvari na ovom svijetu, ono što se smjestasasvim otkrije, a žene traže ono što se mora goniti, ono što se polakootvara. Podići cijenu soli! uzvikne Pétur. Da, ti lupeži, poviče Einari lice mu se smrači od ljutnje. Uskoro će biti povoljnije prodavatiribu mokru, ravno iz mora, čim se ulovi, kaže Pétur zamišljeno.Da, kaže Andrea, jer tako bi htjeli da bude, pa zato dižu cijene.Pétur gleda preda se i osjeća kako se utučenost širi njegovim mislimai svijesti, ne shvaćajući uzrok tome. Ako prestanu soliti ribu, gotovoje s ribom vani u solionici, i kamo ćemo onda Andrea i ja, misli;zašto se sve to mora promijeniti, nije pravedno. Andrea je ustala ipočela pospremati nakon jela, dečko nakratko podigne pogled s - 22 -

Eírikova putopisa, pogledaju se u oči, kako se katkad dogodi, Bárðurutonuo u Miltonov Izgubljeni raj, koji je davno prije naših danapreveo Jón Þorláksson. Kamin zagrijava potkrovlje, ovdje je udob­­no, večer se zgušnjava na prozorima, vjetar gladi sljeme krova,Gvendur i Einar žvaču duhan, ljuljaju se na svojim sjedalima, naiz-mjenično uzdišu aha i dada, petrolejka dobro svijetli i čini večervani tamnijom nego što jest; što je više svjetla, to je više tame, takavje svijet. Pétur ustane, hrakne i pljune, ispljune iz sebe utučenost ikaže: stavljat ćemo mamce kad dođe Árni, onda ode dolje napravitikuke i teretna sedla i kopče, bijesan jer ostali zabušavaju. Kvragu,gledati kako odrasli ljudi i alat leže uokolo, čitaju beskorisne knjige,takvo rasipanje svjetla i vremena, kaže, a samo mu glava viri iz poda.Dečko digne pogled s Eírika na crnu glavu koja viri iz poda kaoglasnik iz pakla. Einar kimne, oštro pogleda Bárðura i dečka, usta­n­ e, ispljune crveni ispljuvak pa ode dolje za svojim zapovjednikom,koji kaže Einaru, ali ipak dovoljno glasno da se čuje i gore: svepropada, i, u neku ruku, ima pravo, jer svi smo rođeni da umremo.Ali sad čekaju Árnija, on, čini se, dolazi, Árni nikad ne zakaže. Moram ići, kaže Árni Sesselji. Ne daj da te more proguta, moli ona. On se smije, ulazi u svojegumene čizme i kaže: jesi li luda, ženo, neću se utopiti dok nosimameričke čizme! Mnogo se toga čudesnog dešava. Danas Árni hoda suhim nogama po mokrim vrištinama i liva-dama, preko močvara i jezerâ, a da mu se čarape ne smoče; to je baškao neka čarolija. Árni je kupio američke čizme prije jedva godinudana, zbog toga je nekoliko puta išao u susjedni fjord, izveslao umaloj brodici i kupio čizme kao i komad čokolade za djecu i Sesselju;najmlađe se rasplakalo kad je pojelo svoj dio i bilo je sasvim ne­utješno. Ono što je skroz-naskroz slatko na kraju nas obično rastuži.Američki ribari dolaze ovamo na atlantski iverak u ožujku i travnju,love ga u blizini Grenlanda, ali ovdje opremaju brod, kupuju hranu - 23 -

i sol od nas i plaćaju novcem, a prodaju nam puške, noževe, kekse,ali ništa nije ni blizu gumenim čizmama. Američke čizme skupljesu od harmonike, skoro kao godišnja plaća radnice, tako su skupeda se Árni mjesecima morao odricati domaće rakije i duhana da biuštedio za njih. Ali vrijedne su toga, kaže Árni i gazi preko močvara,ide preko potokâ, a noge su mu uvijek suhe, gazi naprijed, po vlazii snijegu, s nogama suhim kao barut, a gumene su čizme pouzdane,najbolje što je došlo od američke svjetske nadmoći, potukle su sveostalo, i sad ćeš shvatiti da bi bila neoprostiva pogreška da se u njimautopim. Neoprostiva nemarnost, kaže Árni i poljubi Sesselju papoljubi djecu, a oni poljube njega; tisuću je puta bolje biti ljubljennego loviti ribu u otvorenom čamcu na vesla, daleko vani na moru.Žena gleda za Árnijem, ne daj da se utopi, šapće, neće da djeca čuju,ne bi ih htjela uplašiti, a i ne moramo podići glas kad molimo zaono što je najvažnije. Ona uđe u kuću, ponovno pročita pismo i sadse usuđuje bolje proučiti riječ koja je prekrižena, samo nešto čimeje dečko bio nezadovoljan, rekao je Árni, dugo i pomno gleda i ondauspije pročitati. Evo te, kaže Pétur, a budući da je Árni došao suhihčarapa, mogli su početi stavljati mamce i isploviti još noćas. - 24 -

Jón Kalman Stefánsson islandski je pisac rođen 1963. Stud­ irao jeknjiževnost na Islandskom sveučilištu. Predavao je u srednjoj školi,pisao članke za novine Morgunblaðið i radio kao knjižničar u grad-skoj knjižnici u Mosfellsbæru, a živio je i u Danskoj. Stvorio jeosebujan i očaravajući književni svijet u seriji međusobno povezanihromana i kratkih priča. od kojih su dvije bile nominirane za NordicCouncil’s Liter­ary Prize. Roman Ljetno svjetlo i onda dolazi noć(Sumarljós og svo kom nóttin) osvojio je 2005. Islandsku nagradu zaknjiž­ evnost. Godine 2011. nagrađen je prestižnom književnomnagradom P.O. Enquist. Njegova trilogija “o dječaku”, koju čineromani Nebo i pakao (Himnaríki og helviti, 2007.), Tuga anđela(Harmur Englanna, 2009.) i Čovjekovo srce (Hjarta Mans­ inns, 2011.),prevedena je i objavljena u četrnaest zemalja. Posljednji roman tri­logije nagrađen je 2011. s Bookseller’s Prize.   - 169 -

- 170 -

Doroteja Maček, rođena 1936., professor je emerita Filozofskogfakulteta u Zagrebu. Predavala je lingvističke kolegije na studijuengleskog jezika i književnosti te osnovala studij skandinavskihjezika, ponajprije švedskog, na kojem je i predavala. Uz svojuosnovnu znanstveno-nastavnu djelatnost bavi se i prevođenjem sengleskog i sa skandinavskih jezika. Posljednjih godina prevodipoeziju, ponajviše s danskog i švedskog, ali i sa starijeg engleskogi islandskog. Bibliografija (izbor): Auður Ava Olafsdottir, Rosa candida, 2013.,Lars Fr. H. Svendsen, Filozofija zla, 2011., Jan Guillou, Put u Jeruza­lem, 2010., Bodil Jönsson, Deset misli o vremenu, 2010., Kaj Falkman,Netaknuta struna: život Daga Hammarskjölda u haiku pjesmama i fo­tografijama, 2009., Erik Stinus, Vlak u vrućici / Febertoget (dvojezičnoizdanje), 2008., Susanne Jorn, Nimbi, 2008., Mikael Niemi, Popglazba iz Vittule, 2005., Hans Christian Andersen, Izabrane bajke,2005., Snorri Sturluson, Edda: Gylfaginning / Obmanjivanje Gylfija(dvojezično izdanje), 1997. - 171 -

- 172 -

Sadržaj 7 11Gotovo da smo mrak 75Dečko, more i gubitak raja 81Pakao je ne znati jesmo li živi ili mrtvi 167Dječak, Mjesto i obično svjetovno trojstvo Izgovor islandskih slova i glasova 169 171O autoru O prevoditeljici - 173 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.Knjiga je prevedena uz financijsku potporu Islandskoga književnog centra.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićGlavni urednik Seid SerdarevićUrednik Roman Simić BodrožićLektura i korektura Margareta MedjurečanPrijelom Maja GlušićDizajn naslovnice Roko CrnićGodina izdanja 2015., siječanj (prvo izdanje)Tisak Denona, ZagrebISBN 978-953-266-607-6 (tvrdi uvez)ISBN 978-953-266-611-3 (meki uvez)www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hrT: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 174 -

Čitajte još u izdanju Frakture Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Miljenko Jergović Levijeva tkaonica svile Joseph Roth Radetzky marš s njemačkog preveo Milan Soklić Patrick Modiano Ulica mračnih dućana s francuskog prevela Ana Kolesarić Ivana Šojat-Kuči Jom Kipur Tatjana Gromača Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti Amos Oz Prizori iz seoskog života s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno Damir Zlatar Frey Kristalni kardinal Patrick Modiano Mali Draguljs francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković - 175 -

Neven Orhel Iskra Javier Cercas Anatomija jedne pobune sa španjolskog prevela Silvana Roglić Sami Michael Aida s hebrejskog prevela Laila Šprajc Kjell Westö Privid 1938. sa švedskog prevela Željka Černok Aleksandar Prokopiev Čovječuljak s makedonskog preveo Borislav Pavlovski Semezdin Mehmedinović Knjiga prozorâ Francesca Melandri Viši od mora s talijanskog prevela Ana Badurina Zoran Pilić Nema slonova u Meksiku Mathias Énard Zona s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči Neda Miranda Blažević-Krietzman Potres John Banville Svjetlost iz davnine s engleskog prevela Mia Pervan Lawrence Norfolk Gozba Johna Saturnalla s engleskog prevela Mirna ČubranićOva i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr - 176 -